Anksioznost

[WildFox]

I lupanje srca... Čovječe, pomisli ću da je tanka granica između ljubavi i tjeskobe. Oh, wait a minute, pa i je!

[feniksis]

zeusxl kaže:

Seks 5 x dnevno.
A sad ozbiljno. Svi anksiozni ljudi misle da su neizlječivo bolesni. Svi smo mi bili hipohonderi. Ako stalno obilaziš doktore,uvijek će ti nešto naći.
Ja sam po njima trebao biti davno pokopan ili u kolicima. Imao sam morske diagnoze od:tumora na mozgu,preko multiple skleroze do autoimunog oboljenja sistemskog lupusa.

imaš ti pravo. samo jbga, ostavio me partner šta se može
a inače, ja danas išla snimit pluća, nee, nisam tražila sama , doktor se valjda boji više od pacijenata i nema ništa, zdrava pluća, ali ja osjećam bol i stezanje, kao da mi je netko navalio tonu cigli na prsnu kost. jbga. i još se pitam, može li rendgen pogriješiti.
eh, život paničara je proklet
zaista
lijepo i fino sam se rješila toga već godinu dana i sjebala me pandemija . kao meni u inat, pazi narcizma

[feniksis]

coco.t. kaže:

te sve simptome imam i ja...zato ne brini.

ima nas odahnula sam ipak malo , a još da prestane

[WildFox]

I ja sam odahnuo od kad sam na ovom forumu jer sam mislio da ću poludit, već mi je došlo da se snitom kruha ubijem od svih i svakakvih simptoma. Ipak mi je draže da je posljedica tjeskobe (makar to značilo da mi je psiha totalno u komi). Ljudi, carevi ste.

[andrea20]

ljudi od ponedjeljka pocinjem radit pa mi drzite fige da bar kolko tolko funkcioniram na poslu....moram se zaokupirat s necim pa je vrijeme da se fokusiram na posao.......

[WildFox]

Držim fige i na rukama i na nogama! Sretno!

[andrea20]

WildFox kaže:

Držim fige i na rukama i na nogama! Sretno!

Hvala

[maher18]

WildFox kaže:

I lupanje srca... Čovječe, pomisli ću da je tanka granica između ljubavi i tjeskobe. Oh, wait a minute, pa i je!

nije, varaš se. ljubav nije ljubav ako u sebi nosi i zrnce tjeskobe, sumnje ili lošeg osjećaja, straha i strepnje.

negativna napetost stvara se onda kad ljubavi nemamo, ili se bojimo da je izgubimo. a čemu se bojati ako si ljubljen, čemu strahovati ako ljubiš?

[WildFox]

Ma, slažem se. Salio sam se. Ne treba mjesati posesivnost i ljubav...

[kismo]

Ja.

WildFox kaže:

a jel tko ima vrtoglavice zbog anksioznosti??

Da.[/QUOTE]

[universe_king]

WildFox kaže:

Tak da te razumijem skroz na skroz, a i ostale. Ja sam si već pripisao i rak, i moždani, i srčani i multiplu sklerozu (tog se još nisam riješio), trombozu, ovu, onu. Čudnovate viruse, upale... you name it 'cause I know it all.

Ooooo, i ja sam sam sebi sve to dijagnosticirao Da ne govorim o problemima s vidom, nekakve točkice vidim

I da, imam vrtoglavicu kad god poželim A sad si planiram simptome svinjske gripe.

[WildFox]

Da, meni samo jedna tockica pleše valcer pre lijevom okom al, već sam napisao - obracamo pažnju na stvari koje netko normalan ne bi ni primijetio.

[WildFox]

Pardon na tipfelerima, zeznuto je prek iPhone-a pisat.

[BeautifullyChaotic]

Meni se fakat ne da više... zadnjih tjedana više kao da ne živim... mučim se... par sretnih trenutaka pa onda milijun sati očaja...
Pokušala se izrezati... sve završilo eksplozijom, svađom cijele obitelji, kuhanjem čaja za smirenje i zataškavanjem... kao, sad je sve ok.
Dobila panični u vlaku... khm, koje čudo. Mislila sam da ću umrijeti. Zvala kolegicu koja me doslovno spasila da se ne ugušim. Ljudima se živo j... okreću glavu u drugu stranu, ništa čudno, ne bi bio prvi put. A panični, kad god se jave, jave se sve jači i jači...
Ovaj put nisam završila na hitnoj... jer sam znala što mi je... da nisam uspjela doći do kolegice, vjerojatno bih noć provela u čekaonici u strahu...
I tako već skoro 20 godina... zapravo, ne pamtim život bez ovoga sranja, jer sam se s njim rodila.
I pričam dan iza staroj o najgorem paničnom u zadnjih par mjeseci, a njena reakcija - PA ti nisi normalna... U tom trenu mi je došlo da skočim na nju i zavrnem joj vrat.
A sad izbjegavam ljude od straha od bakterija, bježim od njih... i osjećam se kao što se uvijek osjećam. Usamljeno. Samo, Zaboravljeno. Ignorirano.
Boli me trbuh već par dana. Opalila se u neko željezo i ne prestaje boljeti... i već si zamišljam tumore koji mi proždiru unutrašnjost.

Nemam podršku od nikoga... od obitelji, od koje bih ju prvu očekivala, kao da sam dobila zabranu da ozdravim. Najsmješnije mi je kad čujem staru kako savjetuje nekom da ide psihijatru, kao, to danas nije sramota, pa treba se boriti... onda spomene svoju kolegicu kojoj se kćer ubila, kao, jer nisu reagirali što im je rekla da će to učiniti... a ja uzmem pred njom nož u ruke pa se ne smijem lijećiti, jer neće mene pijenje tableta i psihijatar izlijećiti, to moram sama htjeti i onda kad ja odlučim da će mi biti bolje, onda ću se tako početi ponašati i prestat ću fantazirati. A ja se svaki dan odupirem želji da se ubijem jer se smrti bojim, ali koji vrag će mi ovakav život. Dragom kažem da sam u depri, i on kaže znam. A nije ni njemu lako... uopće nisam zadovoljna vezom. Skupa smo 6 godina, on nezreo, ja nikakva... kao da smo dosegli maximum. Nema iznad toga. Vidimo se par puta tjedno, posexamo, ležimo u krevetu, nađemo u gradu, popušimo cigaretu... dok se drugima ostvaruju snovi za koje mislim da se meni neće nikad ostvariti...
A prijateljstvo... za to nisam sposobna. Kao napušteni psić s nekom fizičkom manom kojeg nitko ne želi. Ili siromašno dijete pred izlogom stvari koje si nikad neće moći priuštiti. Tako se osjećam cijeli život...
I na ovom forumu se jednako osjećam... hehe, kad mi kažu da alterego na forumu zaživi... ja sam klon same sebe. Lako zaboravljiva, nevažna, nezanimljiva, jadna... da se ubijem, nitko mi ni na sprovod ne bi došao. Nitko se ne bi ni sjetio pitati što je samnom... jer nikog nije ni briga...

Sad mi je malo lakše... izbacila sam iz sebe dva tjedna zatomljavani bijes... sad idem spavati... ili whatever, who cares?

[andrea20]

BeautifullyChaotic kaže:

Meni se fakat ne da više... zadnjih tjedana više kao da ne živim... mučim se... par sretnih trenutaka pa onda milijun sati očaja...
Pokušala se izrezati... sve završilo eksplozijom, svađom cijele obitelji, kuhanjem čaja za smirenje i zataškavanjem... kao, sad je sve ok.
Dobila panični u vlaku... khm, koje čudo. Mislila sam da ću umrijeti. Zvala kolegicu koja me doslovno spasila da se ne ugušim. Ljudima se živo j... okreću glavu u drugu stranu, ništa čudno, ne bi bio prvi put. A panični, kad god se jave, jave se sve jači i jači...
Ovaj put nisam završila na hitnoj... jer sam znala što mi je... da nisam uspjela doći do kolegice, vjerojatno bih noć provela u čekaonici u strahu...
I tako već skoro 20 godina... zapravo, ne pamtim život bez ovoga sranja, jer sam se s njim rodila.
I pričam dan iza staroj o najgorem paničnom u zadnjih par mjeseci, a njena reakcija - PA ti nisi normalna... U tom trenu mi je došlo da skočim na nju i zavrnem joj vrat.
A sad izbjegavam ljude od straha od bakterija, bježim od njih... i osjećam se kao što se uvijek osjećam. Usamljeno. Samo, Zaboravljeno. Ignorirano.
Boli me trbuh već par dana. Opalila se u neko željezo i ne prestaje boljeti... i već si zamišljam tumore koji mi proždiru unutrašnjost.

Nemam podršku od nikoga... od obitelji, od koje bih ju prvu očekivala, kao da sam dobila zabranu da ozdravim. Najsmješnije mi je kad čujem staru kako savjetuje nekom da ide psihijatru, kao, to danas nije sramota, pa treba se boriti... onda spomene svoju kolegicu kojoj se kćer ubila, kao, jer nisu reagirali što im je rekla da će to učiniti... a ja uzmem pred njom nož u ruke pa se ne smijem lijećiti, jer neće mene pijenje tableta i psihijatar izlijećiti, to moram sama htjeti i onda kad ja odlučim da će mi biti bolje, onda ću se tako početi ponašati i prestat ću fantazirati. A ja se svaki dan odupirem želji da se ubijem jer se smrti bojim, ali koji vrag će mi ovakav život. Dragom kažem da sam u depri, i on kaže znam. A nije ni njemu lako... uopće nisam zadovoljna vezom. Skupa smo 6 godina, on nezreo, ja nikakva... kao da smo dosegli maximum. Nema iznad toga. Vidimo se par puta tjedno, posexamo, ležimo u krevetu, nađemo u gradu, popušimo cigaretu... dok se drugima ostvaruju snovi za koje mislim da se meni neće nikad ostvariti...
A prijateljstvo... za to nisam sposobna. Kao napušteni psić s nekom fizičkom manom kojeg nitko ne želi. Ili siromašno dijete pred izlogom stvari koje si nikad neće moći priuštiti. Tako se osjećam cijeli život...
I na ovom forumu se jednako osjećam... hehe, kad mi kažu da alterego na forumu zaživi... ja sam klon same sebe. Lako zaboravljiva, nevažna, nezanimljiva, jadna... da se ubijem, nitko mi ni na sprovod ne bi došao. Nitko se ne bi ni sjetio pitati što je samnom... jer nikog nije ni briga...

Sad mi je malo lakše... izbacila sam iz sebe dva tjedna zatomljavani bijes... sad idem spavati... ili whatever, who cares?

nemoj tako razmišljati.....znam da ti je teško jer svi smo u istim govnima,tebi je još teze jer ti treba podrška roditelja a ti je nemaš a to je ono najbitnije što nas vuce da se borimo podrška naših bližnjih....ali to ne znaci da trebaš odustati od sebe i od svoga života...okreni novu stranicu u svom životu odi psihijatru potraži strucnu pomoc i ne dozvoli da te starci u tome koce premda su ti roditelji nisu ni oni uvijek u pravu....znam da se osjecaš kao da te niko nerazumije ali tako to je...ljudi nas ne razumiju teško je to....svi gledaju samo na sebe....i meni su puno puta glavom prolazile crne misli...najbolje bi bilo da si skratim muke,što ce mi ovakav život bolje da me nema itd.....ali kakav god da je taj život što ga imamo moramo ga prihvatiti i potrudit se poboljšat ga koliko je to moguce.....ali bitno je boriti se,nikada nemoj odustajat od sebe...znam kako se osjecaš jer se borim sa isti sranjem svaki dan,i vjerujem da ima ljudi koji te vole i kojima je stalo....to je sigurno....i nisi sama tu imaš podršku ljudi koji imaju iste probleme....kada imaš potrebu ispucaj senadam se da sam ti bar malo pomogla

[marinella]

BeautifullyChaotic kaže:

ili whatever, who cares?

ja ću ti reći šta i mama -da nisi normalna!! nisi ako možeš nešto ovako i pomisliti! kad bi imala prilike sad doći do tebe prvo bi te izlemala a onda izgrlilla!!! draga moja ti i sama znaš da ima toliko ljudi kojima je stalo do tebe,al tebi samoj nije.bar nije dovoljno,toliko da se iskineš iz kandži mame i sestre.jesi punoljetna,jesi pametna,jesi,jesi!! ne obaziri se više.i ja sam išla liječniku bez mamina odobravanja ( i to privatniku) i nisam radila i opet sam nekako namaknula za preglede i lijekove.ništa nije nemoguće! tebi je prvi korak najvažniji: shvatiti da iako su ti najbliži takvim ponašanjem si samo odmažu, ne moraju znat da ideš doktoru.stavi sebe na prvo mjesto!!!! i znaš da može biti bolje. zar ja nisam ipak neki primjer? pa kakav takav. imam ludih i manje ludih dana.molim te razmisli o svemu što sam ti pisala.sjedni,napravi plan,i kreni naprijed! možeš ti to,samo ne vjeruješ u sebe.ja sam ti ,i zato znam da možeš jer i ja mogu!! znaš li da nisam više na AD i da sam možda trudna?ko bi rekao od mene ha? i najsretnija na ovom svijetu!nisam bila dok nisam shvatila da to zaslužujem,tek tada ćeš početi raditi na sebi i uspjeti!!!

p.s nasmijala si me s onom pričom o sebi i ja sam svoj klon.debeli

[Senadica]

Meni se fakat ne da više... zadnjih tjedana više kao da ne živim... mučim se... par sretnih trenutaka pa onda milijun sati očaja...
Pokušala se izrezati... sve završilo eksplozijom, svađom cijele obitelji, kuhanjem čaja za smirenje i zataškavanjem... kao, sad je sve ok.

Ma razumijemo te mi,i nisi zaboravljen slucaj,dogodi se na forumum da izignorisu neciji post,ali valjda to ne rade namjerno.
Jako je tesko ako nemas podrsku svojih,s obziro da je tesko i kada je imas.Moj muz je pun razumijevanja ali ja i dalje patim.Ja nemam panicne,moja dijagnoza je depresija i anksioznost;ali depra me ubi.
Ma bar svaki dan pomislim da bi bilo daleko bolje da me nema,ali sam kukavica da bi nesto napravila,a imam i kcerkicu od 4god koja me treba.
Ni moja mama nije odmah svatila sta se sa mnom desava,mislila je dam sam razmazena,ali nadon par depresivnih epizoda,bori se zajedno sa mnom.
Ako si punoljetna zasto ti treba dozvola od staraca da ides psihijatra i da se lijecis,ne razumijem...
Nemoj odustati, bori se,bori se i za svoja prava i da si olaksas zivot....mora biti bolje....ja duboko vjerujem u to...poz....

[Senadica]

i da sam možda trudna?


Bravo,to je hrabrost,samo naprijed,drzim fige...

[coco.t.]

zeusxl kaže:

Autoimuno oboljenje. Vlastito tijelo stvara antitijela koja prepoznaju vlastite organe kao strane, te ga napadaju.Stradaju najvuiše bubrezi(osoba završi na hemodijalizi) i pluća.
Češće pogađa mlađe žene.
Sad nemoj samo reći da i ti to imaš.

Samo se ti smij. Em sam mladja, em imam tu i tam upale bubrega a u prsima me boli uupravo.haha. Koja sam ja luda glava

[marinella]

senadice evo jedan da bude malo lakše! a baš mi je žao što se i dalje mučiš,nemaš pojma kako! al ipak mislim da naša vjera u lijek i doktora imaju jako veliku ulogu. možda se varam, al govorim iz vlastotog iskustva. jesi zadovoljna svojim doktorom?