Kako preboljeti smrt voljene osobe?

[salevart]

diomooD kaže:

Da se barem nikad nije dogodilo ono zbog čega sam potražio ovakvu temu. Nenormalno sam vezan za svoju majku, a ona sad umire. I to na najgori mogući način. Gušenjem zbog metastaza na plućima i praktički cijelom tijelu.
Svaki korak kojim krenem me podsjeća na nju. Od upravo rascvjetale bazge koju smo brali svake godine, raznih predmeta i poklona koje je uvijek pažljivo birala, do njene jakne od flisa koja ju na fotelji čeka da se vrati. Osjećaj nemoći jer sad nisam pored nje, a još veća nemoć jer kad jesam ne mogu joj pomoći. Prikovana je cjevćicama za krevet u bolnici. Ubija me što ju sada ne mogu držati za ruku i jedva čekam da ju sutra opet vidim, a istovremeno se bojim što ću vidjeti.
Znam što me čeka i ne znam kako preboljeti smrt voljene osobe, pogotovo kad se sve odvija na ovakav način. I kako se maknuti od svega, a istovremeno sačuvati sve njeno jer želim svaku uspomenu na nju sačuvati za čitav život. I kako zaboraviti njenu patnju.
Ne znam zašto ovdje sve ovo pišem. Znam da neće pomoći onome kome najviše želim pomoći. Mogu jedino poželjeti sreću svima koji su se našli ovdje iz sličnog razloga kao ja.

Suosjecanje stari.
Nije ti lako. Valjda ima neka voljena osoba da ti pruza oslonac. Drz se!

[Bubochka]

Teško je uopće preboljeti smrt voljene osobe. Ja sam oca (37 godina) izgubio sa 10 godina a sestra je tada imala 2 i uopće ga se ne sjeća, i to tako što je ubijen prije više od desetak godina i dan-danas ne znamo tko su ubojice, odnosno manje više znamo ali pravosudje se naravno pokazalo u svom punom svjetlu i oslobodilo ih.

Imam osjećaj da sam čak mirnije zivio onih 10 godina dok nista nisam znao nego ovih zadnjih 4 koliko traje ta sudska trakavica sa presudama, žalbama, poništavanjem itd. Kao da mi svaki put kad se konačno ponadam da bi mogao dočekat pravdu netko opet ponovo otkine dio srca.

Sve to me toliko unistilo da vec duze vrijeme planiram otvorit jednu temu i iznjet sve probleme i osjećaje s kojima se nosim ali još nemma snage ni bistrine za napisat sve što me tišti a da pritom ne odem previše u širinu.

[Depeche E.]

diomooD kaže:

..

Žao mi je. Moja baka isto lagano umire; metastaze idu prema kostima i grozno je, NO!

Meni je u posljednje tri godine umrlo troje iznimno bliskih ljudi. Taman kada sam pred kraj 2016. zaključila kako je dobro jer nitko nije umro - eto ti ga na

Sad ja tu pišem o sebi, ali s najboljom namjerom! Je. Bit će ti teško i, koliko god grdo zvučalo, teže ti je gledati je kako pati nego da umre brzo. Znam iz osobnog iskustva jer sam svog djeda gledala u jednako teškim mukama.

I apsolutno razumijem potrebu za čuvanjem trenutaka. I potrebu da jednog dana tvoj netko poseban zna o tvojoj mami Nećeš je zaboraviti. Možda ćeš, ako budeš imao takvu sreću, osjećati snažniju povezanost s njome nego što je to trenutno. Premda, kažeš kako ste veoma bliski. Ja je sa svojim tatom osjećam neizmjerno jako. Jače nego li dok je bio živ, a bili smo veoma bliski.

Ne znam nekakav recept koji bih ti rekla, a da ti olakša jer ga nema. Nije univerzalan. No ono što je meni pomoglo jest duboko i iskreno vjerovanje kako smrt nije kraj, ALI i činjenica da ja veoma naginjem ka toj duhovnoj strani svijesti i gledam razne videose poput ovoga u kojima, tzv. mediji razgovaraju s dušama. I to mi ima smisla. Okej, možda je to čisto sranje. Možda je smrt kraj, no nekako ne želim vjerovati da je tako Probaj to gledati. Može olakšati. Ja svako malo gledam i više razumijem smrt. Ovaj video ti je predivan! Ti videosi su mi divni jer se nakon toga osjećam kao da sam bila kod psihologa

Ne znam u kakvom si gradu, no pokušaj se raspitati ima li kakva grupa podrške .. tako nešto. Lakše je podijeliti patnju kao što si to učinio sada. Ali vjerujem da je uživo još bolje. Drži se. I znaš što. Percepcija! Tebe tvoja mama voli i koliko god isklišejizirano zvučalo, želi i željet će da živiš život najbolje što možeš, a ne da se zakopaš u tugu i čekaš da je vrijeme, kako se ono kaže, zaliječi. Jer vrijeme ne liječi, ono samo otupljuje

A želiš li ostatak života provesti kao netko tko ne živi poradi toga što ne može nastaviti dalje nakon mamine smrti? Vjerojatno ne.

Život nije laka stvar i sa sobom nosi puno sranja i teških trenutaka, no VJERUJ mi da i iz takvih situacija možemo izvući nekakvu pozitivnu poruku. Samo ako pokušaš. Okej, nećeš odmah razumjeti zašto je tako, ali nekako na poslijetku sve dođe do te točke. Možda te ova situacija s mamom povuče u tom smjeru da baš ti učiniš nešto što će biti pozitivno za druge. Možda nekada napraviš taj klub za podršku i tugovanje.

Toga treba. Nekako mi se čini da se ljudi srame tugovati. Nema ništa loše u tuzi ako je konstruktivna, ali uvijek je lakše naginjati ka apatiji koja ima tendenciju trajati. Pazi, ako ćeš gledati ovaj video, tamo negdje na početku govore baš o tom prihvaćanju tuge i tome kako je tada doživljavaš drugačije nego li drugi ljudi. Drži se i šaljem ti veliki zagrljaj. Oprosti ako sam možda djelovala grubo, no nisam željela i samo bih ti htjela reći kako tugu treba prihvatiti jer kada to napraviš već si na pola puta da staneš na noge

[Ertrinken]

Ne mogu spavati, u stvari, ne želim spavati. Prošlo je već tri mjeseca kako je umrla moja mama. Iznenada, bez razloga, zbog proklete greške ljekara, prvi put je bila u bolnici, prvi put je nešto slomila...
Embolija pluća i mozga, jer joj je doktor rekao da joj je andol 100 što je pila preventivno zbog vena, dovoljan. Užasno sam tužna. Čak da je ubijena, imala bih razlog, ubio je neko zao...da je bila bolesna - rekla bih da je spašena daljih muka i bolova...ali kako da prebolim da je ovako otišla? Svako jutro se budim sa mišlju da ću je sad nazvati..i onda postanem svjesna da joj nikad neću čuti glas. I nema nikog ni da me zagrli, ni utješi, da bude malo jak za mene. Dok su ljudi oko mene, ide, ali kada sam sama...
Kada je umrla bila sam jaka, pazila na brata, tatu i ujaka, da neko bude kraj njih, da ne padnu, da se ne slome... a ja sam stajala sama...
Nedostaje mi jako,užasno jako...
Na dan sahrane je padala kiša. A onda je granulo sunašce, kao da se i za to pobrinula, da ne kisnemo dok idemo na groblje, da je zauvijek ispratimo. Samo da nama bude dobro. ..

[chrissy]

Evo me nažalost i na ovoj temi. Umro mi je tata nakon (pre)kratke borbe s karcinomom. Tijekom borbe s tom boleštinom bila sam za razliku od ostatka obitelji potpuno pribrana i koncentrirana na liječenje no sad kao da doživljavam psihičko a još gore i fizičko propadanje. Dosad nisam doživjela smrt toliko bliske osobe i ne znam što je "normalno". Probudim se vrlo rano ali osjećam se dobro. Sat dva nakon ustajanja vrti mi se u glavi i ne mogu funkcionirati. Općenito osjećam kao da ću dobiti temperaturu i/ili pasti u nesvjest. Poznanici koji su to prošli uvjeravaju me da je to normalno i da će proći... meni je dobro samo kad ležim pokrivena preko glave. Onda mi se ne vrti. Išla bi na hitnu ali sama pomisao na hitnu izaziva u meni još veću mučninu jer to je jedno od posljednjih stanica gdje sam vodila tatu prije nego je umro. Jednostavno ne mogu tamo, ne mogu...

Poslano sa mog B1-770 koristeći Tapatalk

[LastTrainHome]

Prije 2 dana bila godišnjica, i još uvijek ne znam kako se osjećam.

...
If they say
Who cares if one more light goes out?
In a sky of a million stars
It flickers, flickers
Who cares when someone's time runs out?
If a moment is all we are
We're quicker, quicker
Who cares if one more light goes out?
Well I do
Well I do
...

https://www.youtube.com/watch?v=CgwL14IDDJY

[radical change]

chrissy kaže:

Evo me nažalost i na ovoj temi. Umro mi je tata nakon (pre)kratke borbe s karcinomom. Tijekom borbe s tom boleštinom bila sam za razliku od ostatka obitelji potpuno pribrana i koncentrirana na liječenje no sad kao da doživljavam psihičko a još gore i fizičko propadanje. Dosad nisam doživjela smrt toliko bliske osobe i ne znam što je "normalno". Probudim se vrlo rano ali osjećam se dobro. Sat dva nakon ustajanja vrti mi se u glavi i ne mogu funkcionirati. Općenito osjećam kao da ću dobiti temperaturu i/ili pasti u nesvjest. Poznanici koji su to prošli uvjeravaju me da je to normalno i da će proći... meni je dobro samo kad ležim pokrivena preko glave. Onda mi se ne vrti. Išla bi na hitnu ali sama pomisao na hitnu izaziva u meni još veću mučninu jer to je jedno od posljednjih stanica gdje sam vodila tatu prije nego je umro. Jednostavno ne mogu tamo, ne mogu...

Poslano sa mog B1-770 koristeći Tapatalk

Vjerojatno imaš potisnute posljedice gubitka voljene osobe.
Naime, mi gubitak nama drage osobe moramo ODŽALOVATI. U suprotnom svi ogromni osjećaji gubitka ostani potisnuti duboko u nama i izazivaju psihičke tegobe, obično anksiozne ili panične napadaje.
Ti sebi nisi dopustila da tuguješ, nastojala si biti čvrsta, racionalna i funkcionalna, jer da ti nisi bila tko bi drugi bio, na sebe si preuzela tu tešku ulogu i time si iznegirala očevu smrt i težinu boli. Onako si imala osjećaj da dobro funkcioniraš i hendlaš situaciju a samo si sve bolno duboko potisnula kako bi funkcionirala. To sve leži duboko u tebi i želi van a ti ga ne želiš pustiti. Ta tenzija i strah da ne pukneš je anksioznost. Strašno se mučiš. Drugi su smrt tvog oca isplakali i njima je lakše, ti nisi a moraš, drugi način ne postoji. Žalovanje svatko mora proći, što vrijeme prolazi to je teže i simptomi su izraženiji.

Javi se psihijatru za psihološku pomoć, prijatelju, majci, bilo kome i razgovaraj o svome ocu. Izrazi koliko ti je značio, trebao, koliko si tužna što ga nema, koliko ti nedostaje, izrazi koliko te je gubitak pogodio. Slobodno se isplači pri tome, važno je da svaka emocija izađe van i nemoj se plašiti suza, to je liječidbeno za tebe, biti će ti lakše jer kroz to svi prolazimo.
Ja sam alergičan na suze, ne volim ljude koji plaču, radije budem sam i tugu polagano probavljam, svi smo različiti.
Meni su prije neki dan priopćili dijagnozu da će mi otac umrijeti od karcinoma i da nema lijeka. Taj događaj je jako potresao mene i cijelu obitelj. Srećom imam podršku vlastite obitelji i prijatelja,ljudi razumiju tugu i očaj kojeg osjećam i ja razumijem da na takve osjećaje ja imam pravo. Znam da ih moram pustiti Van kako bi mi bilo bolje, lakše i kako bi nastavio sa svojim životom.
Svi mi moramo odžalovati i prihvatiti nesigurnost života samog, to je jedini način kako da prihvatimo sve ono i dobro i loše što nam život donosi sa sobom. I vjeruj mi čovjek je jači od bilo kojeg izazova kojeg mu život servira. Gubitak drage nam osobe nije kraj, već samo jedna stanica u našem životu, takvih stanica ima bezbroj i za sve njih ima mjesta u našem srcu.

[LastTrainHome]

Pišem ovo u suzama i isprike na gramatičkim grešakama.

Ugl. nakon izgubljenog prijatelja iz djetinjstva, koji je digao ruke od sebe, samo par dana razlike je u tome što sam izgubio strica sa njegovih nepunih 32 godina.

Možda nisam imao tatu, ali sam imao najboljeg muškog uzora na svijetu. Da bar znaš koliko mi fališ.. da bar znaš koliko.

Ne želim tvoja 2 djeteta, želim tebe nazad.. jako. A to isto nikad neću dobiti.

I MISS YOU!!! I MISS YOU!!!

https://www.youtube.com/watch?v=yERildSsWxM

[radical change]

LastTrainHome kaže:

Pišem ovo u suzama i isprike na gramatičkim grešakama.

Ugl. nakon izgubljenog prijatelja iz djetinjstva, koji je digao ruke od sebe, samo par dana razlike je u tome što sam izgubio strica sa njegovih nepunih 32 godina.

Možda nisam imao tatu, ali sam imao najboljeg muškog uzora na svijetu. Da bar znaš koliko mi fališ.. da bar znaš koliko.

Ne želim tvoja 2 djeteta, želim tebe nazad.. jako. A to isto nikad neću dobiti.

I MISS YOU!!! I MISS YOU!!!

https://www.youtube.com/watch?v=yERildSsWxM

Nitko nam ne brani plakati kada smo tužni zbog našeg gubitka. Kad god izgubimo dragu nam osobu u životu to je prilika da naučimo više cijeniti život općenito i sve ono čime je osoba obogatila naš život. Tvoj stric i prijatelj žive vječno u tebi, oni su dio tebe, i to će tako i ostati, naša djela su ono što ostaje iza nas. Svaki gubitak je težak, treba ga naučiti prihvaćati kao sastavni dio života. Uzmemo vremena koliko ga treba da se posložimo i prebolimo i idemo naprijed kroz život svjesni koliko je važno darovati ljubav sebi i drugima, jer je to zapravo najviše što drugima možemo dati i što ostaje i iza nas. Isplači gomilu suza ako treba i glavu gore, jer moraš i trebaš zbog sebe i drugih koji tebe vole...

[LastTrainHome]

Stric je inače veliki fan formule 1.. bio je na par utrka, veliki je freak za aute. I on i tetak su mi donijeli Renaultovu F1 originalnu jaknu iz inozemstva. Ne znam kome je to palo napamet od njih dvojice. Ali stalno je nosim. Jako me podsjeća na njega i znam da je vani 28+, a ja se iz iste ne skidam. To je vjerojatno, osim sjećanja, jedina stvar koju imam od njega.

[chrissy]

Evo otišla sam odmah psihijatru, pomaže mi i prijatelj koji je to prošao prije mene. Dobila sam neke lijekove od psihijatrice iako sam nastojala izbjeći ih, trenutno sam ipak zaključila da su lijekovi manje zlo od posljedica koje bih mogla imati, pošto imam i fizičke posljedice dugotrajnog stresa. Moj problem je upravo taj da ja sama ne volim cmizdrave ljude i nikako da se natjeram na plač da izbacim to iz sebe. Uspjela sam kod psihijatrice par suza pustiti al brzo sam se pribrala. S druge strane vidim i sama da tatinu smrt negiram. Nisam nakon sprovoda otišla na groblje nijednom jer se bojim da ću se slomiti. A možda bi baš to trebala? Ne znam.

Poslano sa mog B1-770 koristeći Tapatalk

[inekoj]

Kako preboljeti smrt voljene osobe?
Nisam čitala po forumu.. Došla sam ovdi jer više neznam šta ni kako sa sobom. Ima skoro 7mj da mi je umro suprug. Ima je Ca pluća, a u zadnju upalu pluća koju nisu liječili, ali pojma nemaju zašto je umra. Bez ijedne metastaze. u 10mj borbe, šta sa bolesti, tako i sa doktorima, bolnicom, njegovom familijom, nisam baš plakala. Šok je preuzeo moj organizam na način da mi se menzes poremetija, dolazija je svako malo, iako sam ja odlučila bit čvrsta i ponašat se normalno, ka da na gad ne diše za vratom. I to je išlo. Zaista sam virovala da će baš on bit u onih fakin 3% šta drže bolest pod kontrolom. Ali.. Završija je na krivom odjelu, na kojem su doktori zaključili da mu ne triba antibiotik za upalu pluća i tjedan iza - ode. Taj zadnji dan prije hospitalizacije, kad je sija na krevet i reka mi "koke, ovo je gotovo, oprosti, ne mogu više", ni to me nije slomilo, govorila sam mu da će sve bit ok, da ga moraju dovest u red, liječit upalu pluća i izbalansirat stanje unutar organizma. Zadnji dan života.. leži u intenzivnoj prikopčan na svašta nešto, doktorica priča, na monitoru mu padaju otkucaji srca, sestre ne reagiraju, doktorica ne reagira, čujem ga kako zadnji put izdiše i izlazim van - nisam mogla.. 5 min iza zovu sa odjela. Mrtva ladna. Prazna. Bijesna. Odradim pripreme za sprovod, sprovod. Dite. Robotski. Shvaćam da to baš i neide tako i tražim pomoć psihijatra i psihologa. Tražim odgovore. Ali i dalje nema osjećaja tuge.. Tražim njegovu povijest bolesti, šaljem komori, tražim druga mišljenja, idem kod doktorice koja ga je liječila u nadi da ću sa odgovorima stavit točku na i i krenit dalje. Jer, da sam sama, aj i nekako. Al tu je dite od 2g, nemoćno samo funkcionirat. Potisnila sam osjećaje, znam, i znam da organizam reagira - ne mogu jest, spavat, ali.. Nekako se počmen vraćat u normalu, spavat dovoljno, posvećivat se maloj. I imala neko sranje ima mj dana sa policijom i puf - suza suzu, nikako ih zaustavit. I sad sam opet na početku. Ne mogu među ljude, izbjegavam ih, ne spavam, sve radim robotski, odrađujem. Pri pomisli na njega osjećam samo bijes i krivnju i ništa drugo. Psihijatrica kaže visoka razina anksioznosti i poremećaj strukture ličnosti. Ja neznam šta da kažem. Samo znam da će me ovo sve skupa ubit..
Pa se pitam kako se doktori nose sa gubitkom pacijenata (pretpostavljam da se povežu sa ljudima koje dugo liječe)? Pa sam došla ovdi vidit kako se drugi nose sa tim. Jer imam osjećaj da sam u začaranom krugu iz kojeg neznam i nemogu izać.. onaj dan kad je umra, umrlo je i sve u meni. Stala sam taj dan. Sve je stalo taj dan. Ironičan je život. I smišan.. Katastrofa

[velikimacak]

inekoj kaže:

Kako preboljeti smrt voljene osobe?
Nisam čitala po forumu.. Došla sam ovdi jer više neznam šta ni kako sa sobom. Ima skoro 7mj da mi je umro suprug. Ima je Ca pluća, a u zadnju upalu pluća koju nisu liječili, ali pojma nemaju zašto je umra. Bez ijedne metastaze. u 10mj borbe, šta sa bolesti, tako i sa doktorima, bolnicom, njegovom familijom, nisam baš plakala. Šok je preuzeo moj organizam na način da mi se menzes poremetija, dolazija je svako malo, iako sam ja odlučila bit čvrsta i ponašat se normalno, ka da na gad ne diše za vratom. I to je išlo. Zaista sam virovala da će baš on bit u onih fakin 3% šta drže bolest pod kontrolom. Ali.. Završija je na krivom odjelu, na kojem su doktori zaključili da mu ne triba antibiotik za upalu pluća i tjedan iza - ode. Taj zadnji dan prije hospitalizacije, kad je sija na krevet i reka mi "koke, ovo je gotovo, oprosti, ne mogu više", ni to me nije slomilo, govorila sam mu da će sve bit ok, da ga moraju dovest u red, liječit upalu pluća i izbalansirat stanje unutar organizma. Zadnji dan života.. leži u intenzivnoj prikopčan na svašta nešto, doktorica priča, na monitoru mu padaju otkucaji srca, sestre ne reagiraju, doktorica ne reagira, čujem ga kako zadnji put izdiše i izlazim van - nisam mogla.. 5 min iza zovu sa odjela. Mrtva ladna. Prazna. Bijesna. Odradim pripreme za sprovod, sprovod. Dite. Robotski. Shvaćam da to baš i neide tako i tražim pomoć psihijatra i psihologa. Tražim odgovore. Ali i dalje nema osjećaja tuge.. Tražim njegovu povijest bolesti, šaljem komori, tražim druga mišljenja, idem kod doktorice koja ga je liječila u nadi da ću sa odgovorima stavit točku na i i krenit dalje. Jer, da sam sama, aj i nekako. Al tu je dite od 2g, nemoćno samo funkcionirat. Potisnila sam osjećaje, znam, i znam da organizam reagira - ne mogu jest, spavat, ali.. Nekako se počmen vraćat u normalu, spavat dovoljno, posvećivat se maloj. I imala neko sranje ima mj dana sa policijom i puf - suza suzu, nikako ih zaustavit. I sad sam opet na početku. Ne mogu među ljude, izbjegavam ih, ne spavam, sve radim robotski, odrađujem. Pri pomisli na njega osjećam samo bijes i krivnju i ništa drugo. Psihijatrica kaže visoka razina anksioznosti i poremećaj strukture ličnosti. Ja neznam šta da kažem. Samo znam da će me ovo sve skupa ubit..
Pa se pitam kako se doktori nose sa gubitkom pacijenata (pretpostavljam da se povežu sa ljudima koje dugo liječe)? Pa sam došla ovdi vidit kako se drugi nose sa tim. Jer imam osjećaj da sam u začaranom krugu iz kojeg neznam i nemogu izać.. onaj dan kad je umra, umrlo je i sve u meni. Stala sam taj dan. Sve je stalo taj dan. Ironičan je život. I smišan.. Katastrofa

Hej draga inekoj...

Neznam sjecas li me se, mama mi je nedavno umrla isto od karcinoma pluca. Danas joj je tocno dva mjeseca. Vrijeme leti.

Razumijem te kako se osjecas i za pocetak ti saljem zagrljaj.  Neznam kako je to izgubiti supruga, ali ja sam bila jako vezana za svoju majku. Imam 29 godina i mislim da me preprerano napustila. Mozda sam i ja jos pod sokom, ali ne osjecam tugu.

Neznam ti nesto puno savjetovati (jer sam i sama nova u tome svemu), ali mogu ti opisati kako je to kod mene. Vratila sam se svom prijasnjem zivotu, ali primjecujem neke pozitivne stvari. Npr pazim na sebe, sto jedem i opcenito promijenio mi se pogled na svijet, i prije sam dosta bila optimisticna osoba, ali sad vise cijenim svaki dan. Odavno zelim psa ovdje gdje zivim (imam jednog u hrvatskoj vec), i sad sam odlucila da je vrijeme. Htjeli smo ga decko i ja uzeti ranije ali onda je mami metastazirao rak i privremeno sam se preselila u hrvatsku. Cudan je to osjecaj. Vecinu vremena normalno funkcioniram, a onda me strese odjednom da ja vise nemam mamu. Ali kao i ti, ne mogu plakati. Ne znam zasto, mozda jer sam isplakala brda i doline kad je postalo jasno da joj nazalost nema spasa.

Ono sto ti jedino mogu savjetovati je da zivot ide dalje. Ceka i tebe i mene smrt jednoga dana, sve korake koje si poduzela da nadjes odgovore u biti su nepotrebni. Ono sto je bitno jest da njega nema. Kao ni moje mame. Oni su svoje poglavlje zavrsili. Ali ti i ja svoje nismo. Nase jos traje. Niti tvoj muz niti moja mama ne bi htjeli da se bacamo za njima u grob. Ne valja da prestajemo zivjet dok smo jos zivi. Zivot je lijep. Imas dijete, sigurna sam da ti ta mala dva oka kad se nasmijese daju barem malo zivotne radosti. Vjetar u lice u toplo proljetno vecer. Dobro iskoristen dan. Male stvari. Prosla si toliko tuge i muke s muzem i bolesti, borila si se skupa s njim, zasluzujes srecu.

I ne zaboravi jos jednu stvar, covjek je sam kovac svoje srece (znam da zvucim kao klise ali stvarno to mislim). Ne mozemo utjecati na ono sto nam se dogadja, ali mozemo utjecati na ono kako cemo odgovoriti na ono sto nam se dogadja. Eto to su ti ukratko moje misli dva mjeseca nakon smrti moje majke.

Zelim ti srecu i slobodno pisi ili ovdje ili na pm.

[inekoj]

velikimacak kaže:

Hej draga inekoj...

Neznam sjecas li me se, mama mi je nedavno umrla isto od karcinoma pluca. Danas joj je tocno dva mjeseca. Vrijeme leti.

Razumijem te kako se osjecas i za pocetak ti saljem zagrljaj.  Neznam kako je to izgubiti supruga, ali ja sam bila jako vezana za svoju majku. Imam 29 godina i mislim da me preprerano napustila. Mozda sam i ja jos pod sokom, ali ne osjecam tugu.

Neznam ti nesto puno savjetovati (jer sam i sama nova u tome svemu), ali mogu ti opisati kako je to kod mene. Vratila sam se svom prijasnjem zivotu, ali primjecujem neke pozitivne stvari. Npr pazim na sebe, sto jedem i opcenito promijenio mi se pogled na svijet, i prije sam dosta bila optimisticna osoba, ali sad vise cijenim svaki dan. Odavno zelim psa ovdje gdje zivim (imam jednog u hrvatskoj vec), i sad sam odlucila da je vrijeme. Htjeli smo ga decko i ja uzeti ranije ali onda je mami metastazirao rak i privremeno sam se preselila u hrvatsku. Cudan je to osjecaj. Vecinu vremena normalno funkcioniram, a onda me strese odjednom da ja vise nemam mamu. Ali kao i ti, ne mogu plakati. Ne znam zasto, mozda jer sam isplakala brda i doline kad je postalo jasno da joj nazalost nema spasa.

Ono sto ti jedino mogu savjetovati je da zivot ide dalje. Ceka i tebe i mene smrt jednoga dana, sve korake koje si poduzela da nadjes odgovore u biti su nepotrebni. Ono sto je bitno jest da njega nema. Kao ni moje mame. Oni su svoje poglavlje zavrsili. Ali ti i ja svoje nismo. Nase jos traje. Niti tvoj muz niti moja mama ne bi htjeli da se bacamo za njima u grob. Ne valja da prestajemo zivjet dok smo jos zivi. Zivot je lijep. Imas dijete, sigurna sam da ti ta mala dva oka kad se nasmijese daju barem malo zivotne radosti. Vjetar u lice u toplo proljetno vecer. Dobro iskoristen dan. Male stvari. Prosla si toliko tuge i muke s muzem i bolesti, borila si se skupa s njim, zasluzujes srecu.

I ne zaboravi jos jednu stvar, covjek je sam kovac svoje srece (znam da zvucim kao klise ali stvarno to mislim). Ne mozemo utjecati na ono sto nam se dogadja, ali mozemo utjecati na ono kako cemo odgovoriti na ono sto nam se dogadja. Eto to su ti ukratko moje misli dva mjeseca nakon smrti moje majke.

Zelim ti srecu i slobodno pisi ili ovdje ili na pm.

Sican te se, kako ne i takoder ti saljem zagrljaj..

"Vratila" sam se bila donekle normalnom zivotu do unazad mj dana, nabavila jos jednu macku, radila kako sam se osjecala, ako sam tila bit sama, bila bi sama, ako mi se pila kava pila bi je, pivo, drustvo, repeticije, itd jer u tim momentima zaokupljenosti nebi mislila na njega. Pasalo mi je da sam uposlena.
I onda, nakon incidenta (i ponizenja) sa policijom (i czss je intervenirao), vraca me na pocetak. Krivnja i bijes jos jaceg intenziteta, u prsima pritisak, slike zadnjeg tjedna, snovi, njegov miris jos intenzivniji; helex koji sam izbjegavala mi je posta najbolji prijatelj, jer, kako kaze teta psiholog na centru, dite vam nesmi bit ni motiv ni snaga za nosenje sa ovakvim gubitkom jer se tako dite zapostavlja i da se ne moze zalovat ovoliko dugo.
Tupilo. I to znas koje.. Nije cak ni osjecaj samoce ili nezasticenosti, jer jos uvik cekam kad ce doc sa posla, sa pica, kad ce nazvat.. Tupilo. Bijes. I krivnja. A uposlenost vise ne pali, sve radim polovicno, nekoncentrirano, izbjegavam poslove koji podsjecaju na njega, mirise..
Jos na groblje nisam bila. Nemogu. Uvati me panika, ka da je cesta tamo zatvorena.. Onda promatram svekrivu. Kako? Kako se zena uspjeva ponasat ka da je pokopala moju macku a ne sina?
Zakopat i nastavit? Tesko.. Dida je umra ima 14g. Nisam bila nesto posebno povezana sa njim, ali sam ga postivala i naucija me vecinu stvari kojr unam. Godine su mi tribale da izbacim njegovu zadnju sliku u kapselu, a da ga nikad vise necu vidit, nisam prihvatila ni dan danas.. Iza njega sam potisla emocije zbog mame.. Nikad se nisam znala ni mogla nosit sa porazom bilo koje vrste. Ali ovaj me ubija

[Vordas]

Ja se sjetim mame i tate svaki dan. Prošlo je skoro godinu i pol od očeve smrti ali jednostavno me strga neka pjesma i počnem plakat. Fali mi razgovor sa njim. Bio mi je najbolji prijatelj i tata. Bog te blagoslovio tata ma gdje bio, ili u nebesima ili negdje gdje mi još neznamo.

[nicky2009]

Majci će biti uskoro 6godina, a otac mi je umro prije nešto više od mjesec dana. Al to je život i mora se nastaviti živjeti. Nažalost, al istinito.

[velikimacak]

inekoj kaže:

Sican te se, kako ne i takoder ti saljem zagrljaj..

"Vratila" sam se bila donekle normalnom zivotu do unazad mj dana, nabavila jos jednu macku, radila kako sam se osjecala, ako sam tila bit sama, bila bi sama, ako mi se pila kava pila bi je, pivo, drustvo, repeticije, itd jer u tim momentima zaokupljenosti nebi mislila na njega. Pasalo mi je da sam uposlena.
I onda, nakon incidenta (i ponizenja) sa policijom (i czss je intervenirao), vraca me na pocetak. Krivnja i bijes jos jaceg intenziteta, u prsima pritisak, slike zadnjeg tjedna, snovi, njegov miris jos intenzivniji; helex koji sam izbjegavala mi je posta najbolji prijatelj, jer, kako kaze teta psiholog na centru, dite vam nesmi bit ni motiv ni snaga za nosenje sa ovakvim gubitkom jer se tako dite zapostavlja i da se ne moze zalovat ovoliko dugo.
Tupilo. I to znas koje.. Nije cak ni osjecaj samoce ili nezasticenosti, jer jos uvik cekam kad ce doc sa posla, sa pica, kad ce nazvat.. Tupilo. Bijes. I krivnja. A uposlenost vise ne pali, sve radim polovicno, nekoncentrirano, izbjegavam poslove koji podsjecaju na njega, mirise..
Jos na groblje nisam bila. Nemogu. Uvati me panika, ka da je cesta tamo zatvorena.. Onda promatram svekrivu. Kako? Kako se zena uspjeva ponasat ka da je pokopala moju macku a ne sina?
Zakopat i nastavit? Tesko.. Dida je umra ima 14g. Nisam bila nesto posebno povezana sa njim, ali sam ga postivala i naucija me vecinu stvari kojr unam. Godine su mi tribale da izbacim njegovu zadnju sliku u kapselu, a da ga nikad vise necu vidit, nisam prihvatila ni dan danas.. Iza njega sam potisla emocije zbog mame.. Nikad se nisam znala ni mogla nosit sa porazom bilo koje vrste. Ali ovaj me ubija

hej draga...jedna stvar koju mi je masu ljudi reklo, a I cesto sam mogla to naci po internetu - svatko ima svoj tijek I period zalovanja, I kod nekoga to moze trajati par tjedana, kod nekoga par mjeseci, a kod nekoga I par godina. sve je to normalno I individualno, I vjerujem da ti je tesko jer sam ja prozivljavala slicno kad se mami vratio karcinom (tad mi je bilo masu gore nego sad kad se vise ne pati). mozda je bas u tome poanta da se jos nisi suocila s gubitkom? mozda je vrijeme da hrabro odes na groblje I isplaces se? imam osjecaj da si mozda nisi dala dovoljno vremena ili dopustenje da posteno odtugujes I to je sve kulminiralo s dogadjajem koji spominjes. zakopavanje pod tepih funkcionira neko vrijeme, ali uhvati nas kad tad I dodje s kamatom.

isto tako, cula sam da su gubitci kumulativni, pa tako ako nisi posteno odtugovala didu, mamu, onda se uz gubitak supruga jos I ovi prijasnji gubitci nakupe. mozda je u tome stvar. moja prijateljica ima slicno iskutvo tebi I jos nije se pomirila sa smrcu oca prije 15-tak godina. s druge strane, ja sam dosad izgubila obje bake I oba dide, mladu kumu I sad mamu, I iako mi je za sve njih zao sto sam izgubila, ne mogu reci da me to izbacilo iz cipela. (iz cipela me najvise izbacila mamina dijagnoza prije otprilike 2 godine, I to me nekako pogodilo puno vise nego njezina smrt sada. smrt je dosla kao nesto logicno I kao smiraj nakon odvratnih stvari sto je mama prozivjela. ali od dijagnoze pa do kraja, nekako sam se vec imala vremena priviknuti na novonastalu situaciju. sad mi samo jako nedostaje, njen glas, njen smijeh...sve)

mozda je stvar u tome da imam crtu osobnosti gdje sam dosta neovisna I samodostatna u nekom pogledu (otisla sam mlada u svijet u ranim 20-tima), i imam vidjenje sebe neovisno o drugima. u tom smislu, kcer koja je izgubila majku od karcinoma je samo jedan dio mene I ne definira me kao osobu, I ako je taj dio moje osobnosti povrijedjen, ne obuzima me niti ne paralizira jer je to samo jedan dio mene. ne znam koliko ovo sto pisem ima smisla jer ni sama ne znam koliko uspjesno mogu prenijeti to sto mislim, ali mozda mozes poceti razmisljati o sebi ikao sebi, ne kao majci, ne kao supruzi, nego pokusati otvoriti neka pitanja o tome tko si ti kao ti zapravo? meni su takva razmisljanja pomogla nedavno, pa mozda mogu I tebi.

I jos jedna stvar vezano za helexe, - kad je mojoj mami umro tata (moj dida) 1993, ona se prakticki nikad nije oporavila od toga. sjecam se da su joj se noge tresle I nije mogla izaci iz kuce I od tada pa sve do svoje smrti je ostala ovisna o helexima. molim te, ako ikako mozes (a znam da mozes), prestani trositi helexe. to je takvo zlo na koje se navuces, a promijeni ti cijelu kemiju u mozgu - I pocnes se osjecati kao zadnji sonjo jer kao "ne mozes bez tableta" (a u biti mozes!).

psiholozi I psihijatri kod nas vole prepisivati tablete umjesto da tretiraju uzrok problema. ne znam puno o tebi, ali vjerujem da mozes I budes ovo prebrodila

[inekoj]

Mozda bi bilo dobro da odem.. Dapace, zva me je njegov prijatelj koji nije moga doc na sprovod, da odem sa njim na groblje. Boga sam molila da mi se zaboravi javit i je, zaboravija je, i sad.. Dobro mi je dosla cila ova gungula sa centrom, jer, kao, imam izgovor da mu se jos ne javim.. Vata me panika pri samoj pomisli na groblje..
Mater je ok, nego je did njen otac, a ona je bas tesko podnila njegovu smrt i zato sam morala bit jaka zbog nje.. Sve sam to iscitala, ali.. Uvik sam isla glavom, razumom u sve, malo kad emocijama, tako i sad. Valjda su zato takvi osjecaji, bijesa i krivnje, umisto tuge i praznine, isto ka da mi mozak ne dopusta izrazavanje emocija..

Helexi.. Znam da stvaraju ovisnost, i na minimumu sam, tek toliko da mi skine pritisak sa prsiju

[Dina82]

S vremenom... jednostavno shvatis, prihvatis, prodjes kroz razne faze, potrosis godine na tugovanje, i onda odlucis nastaviti zivjeti, smijati se, osjecati...
Ja bih puno lakse prihvatila da sam izgubila muza, iako mi je bio vise od muza - bio je moj najbolji prijatelj, neko koga sam cijenila i postovala, koga bih voljela imati u svom zivotu, cak i samo kao poznanika..., ali prihvatila bih to lakse da istovremeno moj sin nije ostao bez oca,oca koji je trebao biti njegov prijatelj, oslonac, snaga... trebalo je da mu brise suze kada se prvi put potuce, da ode na prvi roditeljski, da ga drzi za ruku kada je ostao u bolnici, ulije mu samopouzdanje i hrabrost da ide kroz zivot, napravi mu mjesto u muskom drustvu, da ga savjetuje u prvim ljubavima, da ga i ukori kada ga uhvate pubertetski tantrumi i pocne se istresati na mene... Trebalo je da podrzi moj autoritet, u kuci, u drustvu... ovako, sve sam morala sama...
A gledati kako moje dijete sve to prolazi samo, i kako nas to cini ranjivim i osjetljivijim, i cestim metama tudje nepravde i oholosti... to mi je bilo puno bolnije...
Ali... stisnes zube, i ides dalje... I jednoga dana, kada se okrenes, ne mozes da vjerujes sta si sve prezivio, prebrodio, uspio... Zapravo je najveci uspjeh iz tuge izvuci ono najbolje, neku pozitivnu motivaciju, snagu, koju ne mozes izgraditi drugacije nego u trenucima "pucanja", kada shvatis da si puuuunooo jaci, i mozes podnijeti puuuuunoooo vise, bas zbog tog gubitka koji je, posebno u slucaju djeteta, nenadnoknadiv...
I onda zivis zivot onako, na nacin, koji bi tu osobu ucinio ponosnom!

Tesko je to opisati, ali s vremenom, dodje dan kada shvatis da si opet sretna, da ponovo cujes zvuke, osjetis mirise, vidis boje, zelis, zivis, sanjas... To ne znaci da je osoba zaboravljena, niti nas treba gristi savjest sto smo zivi...
Naprotiv, samo vise cijenimo ono sto sada imamo...

Ovo sve govorim s distance od desetak godina...
Mozda vam se cini nemogucim, ako ste nedavno nekoga izgubili, da je moguce ovako osjecati..., ali to dodje, postepeno...
Samo lagano, iz dana u dan, malim koracima, ici naprijed

[inekoj]

Dina, nadam se da ce sve jednim sist na svoje misto..

A to sta spominjes.. Skroz sam iskljucila jer je curica, a curicu je zelija citav zivot, a onda .. Nije moga u njoj uzivat nego kratko.. A i ona u njemu.. On je bija taj koji me diga kad sam pala i nije dozvolija da opet padam..

Cekam ovih dana odgovor komore.. Misljenje o njegovu lijecenju.. Ali me sve vise vraca na "da sam bar" i "da bar nisam".. Te zadnje dane se gubija. Pulmolozi su tvrdili da je zbog metastaza u glavi "jer je takav tijek bolesti", ct pokazuje da metastaza nema, upucen na patologiju pod "anemijom" i "posljedice zracenja glave" kao uzrocima smrti.. Da bi mi mater nekidan prokomentirala da se tada bila cula sa procelnicom neurologije, koja joj je rekla da mu je glava puna metastaza.. I onda kazu "prihvati"
Kako? Kako? Kako se otet bijesu i krivnji, sta zbog (ne)lijecenja, sta zbog (mozda) laganja? Kako otugovat i suocit se kad nemas pola odgovora? Zasto moje dite nema oca? Zasto nisam reagirala, digla paniku? Zasto? Mozda nebi dobili nimalo vrimena, mozda bi, mozda bi to vrime bilo grozno, mozda bi imala drugaciju reakciju, nezz