Kako preboljeti smrt voljene osobe?

[Anna_maca]

Antibacterial kaže:

Iskrena sućut!
Pomoli se za njegovu dušu i budi zahvalna što je bio sastav tvog života ,...ma i razgovaraj sa njim u mislima ...i moj otac je umro pa tako da te razumijem ,...ja kad odem na grob komuniciram sa njime i zahvalim se što je postojao te zamolim andjele da mu dadu što nije imao na ovome svijetu a to je spokoj i mir ...
...naravno da ostaje praznina,bol i tuga ...samo što moramo naučiti živjeti sa tim i biti zahvalni što se često sjetimo jer to znači da je bio čovijek i da je vrijedio "nešto" i da je na neki način zauvijek sa nama pa makar u sjećanju,boli,suzi,osmijehu,srcu i razgovoru

p.s isplači se kad ti se plače,....

i ja sam isto doživljavala da će doći,.... ali to je jer još nisi svjesna da ga nema , još si pod šokom,....ali vrijeme će ublažiti ali neće odnjeti tugu i bol....

Hvala na ljepim riječima, puno znače.

i da, ta bol nikada ne prestaje, samo što duže živimo s njom, tako ona postaje normalna. mom dečku je mama umrla prije 3 godine, i naučio se živjet s tim, a volio ju je beskrajno. on samnom uopće ne prića ni o svojoj mami ni o mom tati(a bili su ko najbolji frendovi, moj stari ga je obožavao), ali kužim ga. ta rana je uvijek otvorena

[jay]

Ana-1308 kaže:

i da, ta bol nikada ne prestaje, samo što duže živimo s njom, tako ona postaje normalna. mom dečku je mama umrla prije 3 godine, i naučio se živjet s tim, a volio ju je beskrajno. on samnom uopće ne prića ni o svojoj mami ni o mom tati(a bili su ko najbolji frendovi, moj stari ga je obožavao), ali kužim ga. ta rana je uvijek otvorena

Mozda ti se sad tak ne cini, ali i te rane isto zarastaju. Ne nestaju, ali ne ostaju uvijek otvorene, i dolazi vrijeme kad se drage osobe mozes sjetit... pa, ne bas bez boli, ali sa drukcijom vrstom boli, ne s ovom ovom uzasnom, zbunjujucom, ljutom koju sad (pretpostavljam?) osjecas, nego sa nekom koja se da podnijet. Moja baka je bila rijetka osoba za koju mogu, a da to ne bude fraza nego doslovna istina, reci da mi je bilo cast poznavati ju. Prosle su godine, al sad su mi opet, razmisljajuci o njoj, dosle suze na oci. Ali jednom kad vrijeme ublazi bol, sjetit se, makar i sa suzama, vise nije los osjecaj, jer sjecanje uz bol nosi jos toliko toga lijepoga.

Drz se. Placi, spavaj puno, ako ti treba trazi utjehu onih koji dijele tvoj gubitak, pruzi ju ti njima ako treba njima. Nije bas neki revolucionarni savjet, al to je sve sto se moze napravit. Sretno.

[colour]

jay kaže:

...kad vrijeme ublazi bol, sjetit se, makar i sa suzama, vise nije los osjecaj, jer sjecanje uz bol nosi jos toliko toga lijepoga....

istina

[flo-master-ka]

ja se ne mogu sjetiti mame kakva je bila prije nego se razbolila i u glavi mi je slika nje kako se pati zadnje dane i njenog bezživotnog tijela. valjda ti najbolniji trenutci ostanu najupečatljiviji i nije ih se lako riješiti koliko god to mi htjeli...
utjehu nalazim u tome kako ona sigurno nebi volila da ja patim i pokušavam o njoj razmišljati kao da je još živa...tamo negdje..gdje joj je dobro...

[ddarkok.]

Ana-1308 kaže:

Hvala na ljepim riječima, puno znače.

i da, ta bol nikada ne prestaje, samo što duže živimo s njom, tako ona postaje normalna. mom dečku je mama umrla prije 3 godine, i naučio se živjet s tim, a volio ju je beskrajno. on samnom uopće ne prića ni o svojoj mami ni o mom tati(a bili su ko najbolji frendovi, moj stari ga je obožavao), ali kužim ga. ta rana je uvijek otvorena

jako dobra stvar...........imaš s nekim podjeliti tugu,bol a nadam se da će biti i puuuno radosti u vašem životu!ej kako će stari biti ponosan i sretan kad vidi vas sretne!ne boj se pazi on na tebe vječno!budi zahvalna što si ga imala i sretna što je baš tebe imao za potomka!

[c.c.]

Znam kako se osjećaš. Nažalost, i predobro sam upoznata sa tom nemilom situacijom. I mog tate više nema, evo, sad će biti pet mjeseci. Voljela bih ti reći kako će biti lakše, da će s danima, mjesecima loš osjećaj polako jenjavati, no stvarnost je drugačija. Boli. I vjerojatno će još dugo biti tako. Što je najgore, za mene je zapravo sve to još uvijek dosta nestvarno. Kao da se još nisam pomirila sa ga više nema. Bili smo bliski, tako da vjerojatno nikako neću dokraja prihvatiti da se smrt morala dogoditi tako iznenada. Još se lecnem oko 17h kada sam obično išla do njega i onda slijedi onaj neugodan osjećaj suočavanja da toga više neće biti. Kao što i sama kažeš, i najmanje stvari podsjećaju na njega. Serije, filmovi. Lecnem se kada vidim repliku za koju znam da bih ga nasmijala. Kada vidim tip auta na cesti koji je vozio. Prilično sam zatvorena osoba, pa sad neću nikome priznati da me to još muči. Nije da sam nesretna ili u depresiji zbog toga, ali da me ti osjećaji na trenutak potište, to je istina. Nadam se da će biti bolje, i tebi, i meni, i svima koji su u sličnoj situaciji.

Pozdrav

[SunLife]

Jako je teško podnjeti smrt roditelja i čitajući ovu temu rasplakala sam se ...
Moja mama je umrla od raka kad sam imala 16 godina i ostala sam sa tatom (koji je za mene bio totalni stranac) i sestrom koja je imala 3 god,bilo mi je teško ,a moja sestra je bila jedino ono što me je držalo na životu tj.davalo volje za život.
od tada je prošlo skoro 8 godina,i još je uvijek teško,pogotovo sada kada imam muža,kada trebam dobar savjet-koji ti ne može nitko drugi dati,samo mama.
A najteže je jer se očekuje da ja budem mojoj sestri uzor i nešto najbliže mami,ali to je težak teret i veliki križ!!!

[Mr.Dragon]

Pozdrav!
Evo, zanima me kako se pomiriti i preboljeti smrt bliske i voljene osobe (roditelja,braće,prijatelja,...), na što lakši i bezbolniji način...?

[Partfiš]

Tako da izbacis sve iz sebe kada god osjetis potrebu za tim i cekas. Nevjerojatno je koliko vrijeme moze staviti stvari na mjesto.

[third eye]

vrijeme ne stavlja ništa na mjesto.nego mi.gubitak voljene osobe malo po malo se preboli.to je normalna stvar za koju znamo da će s ejednog dana desit,al opet kad se desi je teško.plačeš...nema tu neke posebne formule...moraš nastaviti živjeti..i to je to.

[izgubljena]

helex 0, 25. to je izvuklo mog djeda kad je umrla baka.

[kemik]

lako i bezbolno?

nema lakog i bezbolnog, kolko ja znam. traje, bolno je, ponekad te potpuno izbaci iz cipela, ponekad se smiješ sam sebi, ali prođe

[Cadillac_Tramp]

Što pomaže?
Autosugestija.
Misao da smrt možda ipak nije kraj.

Iako je u početku znalo djelovati poprilično uznemirujuće, u posljednje vrijeme čak osjećam određenu dozu dragosti kada vidim/sretnem/upoznam osobu koja me nekom gestom, izjavom ili pak isključivo fizičkim izgledom podsjeti na onu koju sam izgubila.

[slovenka25]

Ne samo da nema "lakog i bezbolnijeg" (?) načina - to je nešto što ne preboliš. Samo naučiš živjeti s bolom, ali to ide polako.

[Lenz]

Posvetiti se sutrašnjici i što manje razmišljati o umrloj osobi...
To je teško, ali mrtvu osobu, ma koliko je voljeli, ništa ne može vratiti...

[stoncica]

slovenka25 kaže:

Ne samo da nema "lakog i bezbolnijeg" (?) načina - to je nešto što ne preboliš. Samo naučiš živjeti s bolom, ali to ide polako.

nakon nekog vremena bol ipak se smanji, al ide dugo. i nemoj pokušavat šta prije nastavit sa životom jer dok ne otuguješ kako treba smrt bliske osobe ništa neće bit realno. ne znam kako da ti opišem, ja evo brojim 2ipo godine otkad mi je tata umro, a 6 mjeseci potom i baka i nakon prvotnog šoka pokušala sam "nastavit"sa životom, al 10ak mjeseci kasnije jednostavo me poklopilo i još se borim sa depresijom. sad je već bolje.

i nemoj ne razmišljat o osobi koje nema, dapače, one nastavljaju živit u našim sjećanjima i uvijek se osjećam bolje kad mogu pričat o njima i šta smo sve prošli. tako mi ostaju te lijepe uspomene koje žive, a ne da ih guram ispod tepiha kao nešto o čemu se nikako ne smije razgovarat jer bi me eventualno moglo rastužiti.

[slovenka25]

stoncica kaže:

nakon nekog vremena bol ipak se smanji, al ide dugo. i nemoj pokušavat šta prije nastavit sa životom jer dok ne otuguješ kako treba smrt bliske osobe ništa neće bit realno. ne znam kako da ti opišem, ja evo brojim 2ipo godine otkad mi je tata umro, a 6 mjeseci potom i baka i nakon prvotnog šoka pokušala sam "nastavit"sa životom, al 10ak mjeseci kasnije jednostavo me poklopilo i još se borim sa depresijom. sad je već bolje.

i nemoj ne razmišljat o osobi koje nema, dapače, one nastavljaju živit u našim sjećanjima i uvijek se osjećam bolje kad mogu pričat o njima i šta smo sve prošli. tako mi ostaju te lijepe uspomene koje žive, a ne da ih guram ispod tepiha kao nešto o čemu se nikako ne smije razgovarat jer bi me eventualno moglo rastužiti.

Da, tako je. U potpunosti se slažem.

[dada-as]

Vrijeme lijeci sve... samo sto ti je osoba bliza potrebno ti je vise vremena...

[colour]

goran-kr kaže:

kako se pomiriti i preboljeti smrt bliske i voljene osobe ... na što lakši i bezbolniji način...?

Kao da postoji lak i bezbolan način, pa pitaš za još lakši i bezbolniji.

Smrt je kraj, poraz za one koji ostaju jer ništa ne mogu učiniti da je spriječe.
Plači ako možeš, ne suspreži se u tome.
Pričaj o toj osobi ako tako osjećaš.
Razgovaraj s njom ako osjećaš da je nešto ostalo neizrečeno.
Živi neko vrijeme kao da je još uvijek tu negdje.
Ostavi si vremena da progutaš činjenicu da je nema.
Vremenom ćeš prihvatiti da je "samo" fizički nedostupna.

I vrijeme će ipak bol pretvoriti u nešto drugo.
Lijepa sjećanja, uspomene, duhovnu prisutnost, zahvalnost na postojanju...
Ali to ćeš prepoznati i znati cijeniti tak kasnije.

U početku je samo bol.

................

[JustForFun]

Meni je tata umro prije 3 mjeseca, prebolno je to i kada je bio blizu kraja shvatila sam da to nikada neću preboljeti, dobro je netko rekao, možda samo naučiš živjeti s tim.

Dok to nisam doživjela, mislila sam da je to jednostavnije, prođe neko vrijeme i bude ti lakše, kao kada umru baka i djed, ali smrt roditelja ne može se porediti sa bakom i djedom, ako ste bili bliski.

Meni pomaže kada mislim da je to bilo najbolje na kraju, jer da je poživio malo duže jako bi se patio, radi njega i radi nas, imao je rak. U tako teškoj bolesti, Bog mu je dao milost da se nije puno patio i mjesec dana prije smrti točno sjedili smo u kafiću i pili kavu puni optimizma i nismo ni sanjali o čemu je riječ. Još me tješi dok je bio loše da smo mu ispunili svaku želju koju je imao i učinili sve što je bilo moguće da ga spasimo, ali pošto nismo mogli, da mu olakšamo.

I zavučem se u posao i imam potporu u mužu i kada sa majkom i sestrama pričamo o njemu i svemu iako je bolno kao da prolazimo neku katarzu i lakše nam bude.