Polazimo li od sebe ili drugog?

[Septembar]

Ma svi polazimo od sebe!
jer nama je najteze jelte...

[Verdadera]

Éowyn kaže:

Meni nikad nije bilo ponižavajuće kad bi me netko pitao jesam li u PMS-u

Kod mene je razlika jako jako upadljiva jer sam inače prilično smirena. Za vrijeme PMS-a postanem nadrkana, plačljiva i jako gladna. Ali, kao što kažeš, imam svoju slobodnu volju i samokontrolu. Nije mi se nikad dogodilo da sam počela vikati na nekaoga na poslu ili tuliti zato što sastanak nije dobro prošao (a nije da nikad nisam imala potrebu, samo se kontroliram).

Ono što je meni problem je prilično visok prag tolerancije. Meni malo toga smeta dok se ne nagomila i onda samo odjednom shvatim da me to nešto već dugo iritira. I onda banalan problem koji se mogao riješiti na početku preraste u frustraciju koje se malo teže riješiti.

Situacije kad partner ili bilo tko drugi reagira bolje nego što sam očekivala mi nisu nimalo drage jer se to svodi na to da ja imam ispad bijesa zbog nečega što se u meni nakuplja jako dugo i na kraju se zbog toga samo osjećam posramljeno jer sam ispala iracionalna i ne želim opet potezati tu ili bilo koju sličnu temu.

Ako ti znaš da je riječ o nečemu drugome a ne "sitnici" koja te gurnula preko ruba i svjesna si, možeš li mi objasniti čemu onda bijeg? Da li je to bijeg od same sebe? Ako ne želiš, nema veze Ja pitam a na tebi je želiš li dati odgovor ili ne.
I ja se osjećam strašno posramljeno, ponekad sam mu tako neopisivo zahvalna što ne poteže baš sve i što neke stvari samo osjeti i stavi sa strane. Zbog mog vlastitog ega mi je lakše tako, da se ne istjerava na čistac. S godinama sve više uočavam sebe u ovom odnosu. Što je poprilično teško kad te partner idealizira, onda i sama padam u tu idealizaciju i nema u biti napretka. Znači, pomalo paradoksalno- drago mi je da "zanemari" moju manu koja se prelomila preko njega ali mi istovremeno to nije drago jer mi otežava. I nisam sigurna što bih radije izabrala, ego ili napredak.

violeta1980 kaže:

Mislim da odrasli čovjek nužno mora birati bitke, a da bi mu ostalo vremena za život kakv hoće. Dakako, ima bitaka koje su osobno važne i kod kojih nema dilema, pa čak niti špekulacija mogu li se dobiti. Ali većina, ogromna, potencijalnih bitaka koje nailaze prema nama kao društvenom biću su malo ili nimalo važne. U smislu da ćemo doista nešto značajno promijeniti, postići nešto vrijedno uloga dijela života. Možda je to malo fatalistički stav, ali tako me naučilo iskustvo.
U relativno maloj sredini nužno moraš učestvovati u raznim grupama, komisijama i slično, ali ne moraš se angažirati doista. Dapače, to se često zapravo niti ne očekuje. Tako i ti grafiti, ravnatelj je zabrijao s nekim iz Grada, njegova je na koncu odgovornost, pa što bih ja bila ptica zloslutnica, deal breaker? Pogotovo na zajedničkom sastanku s tim dečkima, sjajnim i punim ideja, bez imalo podmuklosti. I kada se desilo, njima nije bilo jasno zašto je problem. Da je put u pakao popločan dobrim namjerama shvatiš tek malo kasnije od njihove dobi.
A Ego, hja, pa naravno, on je najveće zlo međuljudskih odnosa. Njegova autonomnost. Samo namjerno ga možeš kontrolirati, jer jesmo egoistični, svi! Nema druge nego nereagirati uopće kada osjetiš da ta zvijer diže glavu.
Bar ja mogu to osjetiti. Kao da psotruji novi drip adrenalina, neke unutarnje struje i želje da u najmanju ruku "objasnim" što već. Pa se nasmiješim i prešutim, ili ako je nemoguće izvučem neku prigodnu parolu. "O tome vrijedi razmisliti", "vidjeti ćemo još", "ne znam, možda tu ima još koji mogući kut gledanja", "ovisi", ili tako slično. Pa ako se baš moram suprostaviti, bar imam vremena procijeniti je li mi uopće važno, te sakupiti argumente i iskontrolirati eventualnu ljutnju. A to nije malo.
Čak bih rekla da je ključno osobno vrednovanje stvari. Uspjela sam kroz godine svesti broj važnih bitaka i ciljeva na nevjerojatno mali broj. Važna je pojava kod toga i da su ostali ljudi uglavnom relativno fer kada to shvate. Poštuju taj mali broj puno više i ozbiljnije nego da imam što reći o manje-više svemu. Moji kolege u zbornici, ako i moraju iz nekog razloga krenuti protiv nekih od tih mojih važnih stvari, s punim poštovanjem i oprezno počnu. Znam da je tebi to važno, ali ako bi mogla razmisliti.... Što je dobar put za dobar odnos.
A slično se ponašam i prema mužu i obitelji i prijateljima. Mogu mi raditi i govoriti, tražiti od mene, uglavnom što god hoće. Osim onoga što ne mogu. Pa to jako rijetko više ikome i padne na pamet.
Ja doduše nikada nisam bila jako ambiciozna, niti sebi osobito važna. Uvijek sam ambiciji pretpostavila mir i da bude po mom, pa mislim da me ljudi ne vide kao neku crvenu krpu, poput nekih ljudi, ali me niti ne uzimaju olako. Jer ne pametujem, ali stojim iza onoga što mi jest važno, pa im se valjda ne da ulagati previše truda da me razuvjere. Onako nekako, zaobiđi ju ako je ikako moguće, što se tiče "stranih" ljudi, a uzmi što nudi što se tiče domaćih.

Tokom godina sam naučila i nekako čak i istrenirala argumentaciju u trenutku (slično onome što i s egom pokušavam napraviti). Ako u tom trenu dok rasprava traje ne mogu pobiti tuđi argument, vjerojatno neću moći ni nakon odmaka.

To je u raspravama koje su malo drugačije od onih s voljenim. Ja sam jako teška osoba za rasprave, teško da ću se odmaknuti od onoga što mislim. Ali ako vidim da drugu stranu ne mogu privoliti da prihvati moje argumente, onda je jedino logično maknuti se i ne pokretati više tu temu- u tom slučaju koristim izraze koje si spominjala. Bez obzira na argumente, ponekad je važno maknuti se u potpunosti jer tuđa mišljenja ne možemo mijenjati, samo utjecati. A utjecaj se ostvaruje prihvaćanjem između ostalog.

Ambiciozna sam poprilično, ali u mojoj glavi to nije neka ambicija nego čisto ispunjavanje mojih mogućnosti. Da bude po mom...no, pa mogu reći da bih kao i većina drugih željela da je "po mom" jer sebi na kraju dana jedinoj u potpunosti vjerujem. Kad je po mom onda i preuzimam odgovornost za eventualne greške.

Što se tiče situacije u školi koju si opisala, jednostavno rečeno, nas dvije smo potpuno različite i onda naravno da bismo (ti jesi) reagirale drugačije. Tebi je to biti ptica zlosutnica, meni je to biti realan. Može se pružiti svo dužno poštovanje a ujedno i izraziti svoje mišljenje. Izražavanjem sumnje možda nekome i otvoriš druge vidike barem u tom smislu da ti treba logično odgovoriti na sumnju, smanjuje se mogućnost greške.
Živjela sam u relativno maloj sredini i nisam morala nužno biti uključena, to je opet osobna odluka koja se stvara na temelju karaktera i potreba individualca. Međutim, na poslu moram biti uključena, takva smo firma da se svi trude uključiti svakoga. Nije mi uvijek "zanjimljivo" njima zagrijanima za nešto govoriti i drugu stranu ali kako to direktno utječe i na mene- osjećam dužnost prema samoj sebi. Da ne reagiram smatrala bih kako se nemam pravo žaliti, šutnja znači pristanak. Izreći svoje stajalište doduše ne daje mi za pravo da "popujem" onda kad se moja "zla slutnja" i ostvari.
Ako nešto direktno ne utječe na tebe, mogu razumjeti manjak uključenosti.

[Verdadera]

Septembar kaže:

Ma svi polazimo od sebe!
jer nama je najteze jelte...

U smislu kada gledamo tko nas je povrijedio, da, polazimo od sebe. Mene zanima zašto je teško prihvatiti da i ti možeš povrijediti a ne samo biti povrijeđen.
A ti osobno? Na koji način pristupaš svojim greškama koje utječu na partnera?

[ex anais]

Ne želim da mi kaže da sam u pmsu. Da me tretira kao ranjenu životinjicu i patronizirajuće smiruje. Da me tretira kao dijete kojem samo treba lizalica (no pun intended). Ako se "bacam po podu" dobro znam da se bacam po podu i ne treba mi nečije podsjećanje na to. Biologija je kučka i da, muškarac nikad neće razumjeti moć hormona nad nekim ženama- ne svim, neke zaista nemaju te probleme i ne, to ne znači da su bolje i da su odlukom svladale emocije jer neke žene nemaju ni strašne bolove, a neke završe na injekcijama svaki mjesec. Ako osjetim da se raspadam u bolovima, zašto bi onda i psihička bol uzrokovana istim ciklusom bila umišljena? Ako me zaista toliko boli onda je realno i da me zaista i psihički toliko drma zbog istih hormona. Nije izlika.

Ali ne želim da me partner tretira kao krhku stvarčicu. Odbojno mi je to. Kao nekakvu nerazumnu žensku koju samo treba jako voljeti pa će sve biti u redu. Dlačice mi se na ruci ježe.

Iako, jebiga, znam biti jako nerazumna. Jako tvrdoglava, jako ponosna i jako skrivati što zapravo mislim i osjećam. Prije ću zube slomiti nego ego. Možda zato što kad god jesam otvoreno rekla što osjećam i mislim, nisam dobila adekvatan feedback. Ali i to je izgovor, I guess. Želim da me umiri, ali ne da je očigledno, ne da se osjećam kao klinka koju otac tješi.
I ne znam, stvarno ne znam to božanstvo, tog frajera, koji bi to sve pomirio u meni. Kojem bih mogla reći eto, to sam ja, uzmi ili ostavi. Jer svi padnu na početnim levelima. Jebiga. To je moja falinka ipak.

[violeta1980]

Verdadera kaže:

Tokom godina sam naučila i nekako čak i istrenirala argumentaciju u trenutku (slično onome što i s egom pokušavam napraviti). Ako u tom trenu dok rasprava traje ne mogu pobiti tuđi argument, vjerojatno neću moći ni nakon odmaka.

To je u raspravama koje su malo drugačije od onih s voljenim. Ja sam jako teška osoba za rasprave, teško da ću se odmaknuti od onoga što mislim. Ali ako vidim da drugu stranu ne mogu privoliti da prihvati moje argumente, onda je jedino logično maknuti se i ne pokretati više tu temu- u tom slučaju koristim izraze koje si spominjala. Bez obzira na argumente, ponekad je važno maknuti se u potpunosti jer tuđa mišljenja ne možemo mijenjati, samo utjecati. A utjecaj se ostvaruje prihvaćanjem između ostalog.

Ambiciozna sam poprilično, ali u mojoj glavi to nije neka ambicija nego čisto ispunjavanje mojih mogućnosti. Da bude po mom...no, pa mogu reći da bih kao i većina drugih željela da je "po mom" jer sebi na kraju dana jedinoj u potpunosti vjerujem. Kad je po mom onda i preuzimam odgovornost za eventualne greške.

Što se tiče situacije u školi koju si opisala, jednostavno rečeno, nas dvije smo potpuno različite i onda naravno da bismo (ti jesi) reagirale drugačije. Tebi je to biti ptica zlosutnica, meni je to biti realan. Može se pružiti svo dužno poštovanje a ujedno i izraziti svoje mišljenje. Izražavanjem sumnje možda nekome i otvoriš druge vidike barem u tom smislu da ti treba logično odgovoriti na sumnju, smanjuje se mogućnost greške.
Živjela sam u relativno maloj sredini i nisam morala nužno biti uključena, to je opet osobna odluka koja se stvara na temelju karaktera i potreba individualca. Međutim, na poslu moram biti uključena, takva smo firma da se svi trude uključiti svakoga. Nije mi uvijek "zanjimljivo" njima zagrijanima za nešto govoriti i drugu stranu ali kako to direktno utječe i na mene- osjećam dužnost prema samoj sebi. Da ne reagiram smatrala bih kako se nemam pravo žaliti, šutnja znači pristanak. Izreći svoje stajalište doduše ne daje mi za pravo da "popujem" onda kad se moja "zla slutnja" i ostvari.
Ako nešto direktno ne utječe na tebe, mogu razumjeti manjak uključenosti.

Mda, ambizioznost i "po mom" je potrebno preciznije definirati. Ja nekako imam zahtjeve i očekivanja, ali ne bez granica. Čak jako uživam u stanjima, postignućima koje sam si zamislila kao potrebne, a bez da to pokreće neke nove ambicije. Strašno mi gode riješene situacije, dani bez ijedne želje oko koje se trebam nešto truditi izvan rutine i mog mira i užitka. Ako mi se čita, baš mi je zadovoljstvo čitati danima, šetati, voziti bicikl, igrati se cerebralne gimnastike s kim zanimljivim, igrati šah, riječju što mi padne na pamet.
Kada je to sveti gral, mnogo toga je jednostavnije, mnoge bitke naprosto otplutaju i svijet je mirniji. Znam da su svijetu potrebni i mnogo angažiraniji ljudi, ali sam prilično sigurna da neće biti prevelika šteta ako ja tratim svoje mogućnosti na svoje sitnice. Tako nekako. A kada dva puta pogledam oko važnih periodičnih odluka, najčešće prevagne taj mir kao glavni motiv.
Možda sam mogla pred neko vrijeme zahvaljujući političkom angažmanu muža postati ravnateljica i na čas me to zainteresiralo, baš onako idealistički, s idejom da ja popravljam stvari u školi. Ali do idućeg sam jutra prezbrojila pluseve i sve neminovne sukobe i minuse oko toga i sasvim mirno odustala. Kao prvo ne vjerujući u vrijednost toga što bih eventualno mogla učiniti u odnosu na ono što bi morala promijeniti u životu.
Nije štos u tome što vjerujemo ili ne da smo baš mi u pravu, to je valjda uvijek i za sve tako. Ali ja sam shvatila da je podjednako teško mene uvjeriti, da ne kažem nemoguće, u suprotno, kao i nekoga drugog. Pa sam taj front zaobišla i niti ne pokušavam. Samo postavim granice unutar kojih moraju svi puštati mene, a uokolo ja puštam njih da rade što hoće, misle što hoće i sve tako.

[baja]

Flat kaže:

Zanimljivo je da ovdje priznajete taj pms, ali probaj svojoj zeni reci da je malo skrenula id hormona i najebat ces grdo radi toga jer je ponizavas u nemam pojma kaj.

....

ono što sam ja napisala nije nepriznavanje nego neprepoznavanje
uistinu sam bila uvjerena da je s bolovima otišlo i, hm, ludilo

inače, zašto bi uopće ženi govorio da je malo skrenula? osim što nije skrenula (nego je u ciklusu), dovoljno je znati da su to ti dani u mjesecu

Verdadera kaže:

...
Ovo je jako zanjimljiva izjava, vrijedi imati svoju zasebnu temu. Zašto se lakše priznaju greške svojoj djeci? Jer nema osude? Nema ponosa, zamjeranja. Od partnera se očekuje mnogo toga pa tako i potpuno razumijevanje za naše ponašanje, to bi potvrdilo ideju- poznajemo se u dubinu, dakle, volimo se. Djeca su iskrena i nema igre ega koje imamo sa svojim partnerima. Znamo u biti točno odakle izvire njihov prigovor- iz emocije koju su osjetili. Ne moraju ni prigovoriti riječima, dovoljno je pročitati njihovo lice jer većina djece emocije iskazuju tako čisto i otvoreno.

da, lakše (mi) je priznati grešku djetetu nego partneru ali ono što sam htjela reći (u postu kojeg si kvotala) da mi je uopće lakše uočiti grešku, neke krive obrasce
rodila sam u zrelim tridesetima, dobro se informirala i bila spremna postati majka stoljeća
iskustvo je, naravno, dobar dio mojih teorija bacilo u vjetar i suočilo me s tom, isfantaziranom, slikom savršene majke, a onda posljedično i savršene (ili barem odlične) supruge
to nesavršenstvo sam najjasnije uočila na obrascima utisnutim kroz odgoj, odrastanje - da se neke stvari u mom ponašanju odvijaju po inerciji, a da ih je odavno trebalo mijenjati jer se promijenilo štošta u mom životu

Mislim da je puno bolje da si takav roditelj koji priznaje greške svom djetetu, tako se prezentiraš čovjekom od krvi i mesa. ....

slažem se
kad je moja kćer prvi put shvatila ispriku, bila je na rubu suza jer je "tužna od sreće"

[Verdadera]

ex anais kaže:

Ne želim da mi kaže da sam u pmsu. Da me tretira kao ranjenu životinjicu i patronizirajuće smiruje. Da me tretira kao dijete kojem samo treba lizalica (no pun intended). Ako se "bacam po podu" dobro znam da se bacam po podu i ne treba mi nečije podsjećanje na to. Biologija je kučka i da, muškarac nikad neće razumjeti moć hormona nad nekim ženama- ne svim, neke zaista nemaju te probleme i ne, to ne znači da su bolje i da su odlukom svladale emocije jer neke žene nemaju ni strašne bolove, a neke završe na injekcijama svaki mjesec. Ako osjetim da se raspadam u bolovima, zašto bi onda i psihička bol uzrokovana istim ciklusom bila umišljena? Ako me zaista toliko boli onda je realno i da me zaista i psihički toliko drma zbog istih hormona. Nije izlika.

Ali ne želim da me partner tretira kao krhku stvarčicu. Odbojno mi je to. Kao nekakvu nerazumnu žensku koju samo treba jako voljeti pa će sve biti u redu. Dlačice mi se na ruci ježe.

Generalno razumijem što želiš reći, relativno se slažem.
Drago mi je kad me za vrijeme tih dana tretira kao ranjenu životinjicu jer to tada i jesam. I onda dok povraćam jer te bolove često poprati i migrena kojom sam "obogaćena" od djetinjstva, činjenica da mi on za to vrijeme kuha rižu koja me smiri i puni kadu toplom vodom bez da sam mu iti rekla (a ne bi znao da mu nisam rekla kako mi pomoći) je ono zbog čega se trudim to stoički podnositi iako i nije uvijek moguće- ne jer je tražio, očekivao nego jer ga volim i jer me boli onaj pogled nemoći koji ima svaki put. I jer volim samu sebe izazivati.
Neizmjerno cijenim kad mi onako suosjećajno takne lice i kaže da će proći. Mislim, znam i sama da će proći, ali je lijepo čuti. Prije on nije imao pojma što raditi, prepao bi se, par puta je htio zvati hitnu, ali, iz iskustva, hitna mi služi samo za polomljene kosti, natučene organe i malo opasnije bolesti. Što ne znači da sam "bolja" od žena koje idu na hitnu zbog toga-niti da ne postoje one kojih boli više od mene. Isto tako to ne znači da nisam ponosna na sebe jer imam zašto i biti.

Razina boli se nije promijenila ali ja jesam, i to čak relativno naglo, mislim da je posao najviše utjecao na to jer dok radim sam u stalnom pokretu.
Ali da mi samo-kontrola bez obzira na bol bilo koje vrste nije strašno pomogla i za duh i posao-oh, da, itekako jest.
Biti "roditelj" svom partneru je samo jedna od uloga koja čini jedan odnos. U tome ne vidim baš nikakvu slabost. Njemu svoju snagu ne moram dokazivati, nju je i zavolio.

Pms bi se mogao okarakterizirati kao bol, psihička, koja u mom slučaju prestane onda kad počne fizička bol. Ja ga npr vidim više kao priliku. Ali ja mnogo mnogo toga vidim kao priliku i ponekad samu sebe gledam kao projekt. Ide mi na živce kad odjednom izgubim kontrolu ali teško da ću uzeti sjekiru i ići ubijati sve nesretne ljude jer mi stvara frustraciju što nisu sretni a ne mogu ih natjerati da budu sretni. Kad sam sama sa sobom- potpuno se prepustim, gotovo pa i uživam u tim, na neki način, pražnjenjima. Zato se često pobrinem da budem sama barem na dva sata.

Mrzim kad on uzima moj pms kao faktor jer to ne mijenja moje mišljenje, samo objašnjava intenzitet prezentacije, mislim da to mogu vezati uz ono što si napisala o nerazumnoj ženskoj i nevjerojatno je iritantno. Mislim da sam dijelom i sama kriva za to. Mrzim i kad se istresem po njemu. Što ne znači da se i on ne istrese po meni, na svoj način ali zaista želim naučiti polaziti od sebe.
Jebe mi se za biologiju, i ja znam biti kučka.Neki muškarci razumiju kad hormoni luduju "na papiru" ali iz mog iskustva, puno se bolje ponašaju kad je jasno riječ o fizičkoj boli koja dolazi nakon pms-a, ili već par dana za vrijeme pms-a (najgora kombinacija, ovisi o mnogo faktora kod mene).

Kako misliš da nisi dobila odgovarajući feedback kad si bila otvorena? Na koji točno način bi ti odgovarala muška utjeha ako mogu pitati? Ne vidim kako bi itko mogao pomiriti nešto u tebi umjesto tebe Ali mi se više čini da tražiš onog koji će to prihvatiti.

violeta1980 kaže:

Mda, ambizioznost i "po mom" je potrebno preciznije definirati. Ja nekako imam zahtjeve i očekivanja, ali ne bez granica. Čak jako uživam u stanjima, postignućima koje sam si zamislila kao potrebne, a bez da to pokreće neke nove ambicije. Strašno mi gode riješene situacije, dani bez ijedne želje oko koje se trebam nešto truditi izvan rutine i mog mira i užitka. Ako mi se čita, baš mi je zadovoljstvo čitati danima, šetati, voziti bicikl, igrati se cerebralne gimnastike s kim zanimljivim, igrati šah, riječju što mi padne na pamet.
Kada je to sveti gral, mnogo toga je jednostavnije, mnoge bitke naprosto otplutaju i svijet je mirniji. Znam da su svijetu potrebni i mnogo angažiraniji ljudi, ali sam prilično sigurna da neće biti prevelika šteta ako ja tratim svoje mogućnosti na svoje sitnice. Tako nekako. A kada dva puta pogledam oko važnih periodičnih odluka, najčešće prevagne taj mir kao glavni motiv.

Ambicioznost- želja za osobnim uspjehom, koji god to uspjeh bio.
Čista dobrota bojim se postoji samo kod djece vrlo rane dobi, nekako se s godinama to izgubi. Ako je moja ambicija ta da pomognem što više ljudi mogu, to je osobni uspjeh. Opet ego ali ovim putem možemo povezati mnogo mnogo stvari i otići u potpuno drugu raspravu. Ne bih željela trolati vlastitu temu iako mislim da sam debelo posrnula
Ako me takva vrsta ambicije tjera naprijed (imam ja i drugih sebičnih ambicija, mada mi se ta čini najsebičnijom od svih) onda prihvaćam i sve eventualne izazove.

Po mom- gotovo sva kontrola je u mojim rukama, ja određujem što, kako i kad a samim time ja preuzimam i svu krivnju. Ali...i zasluge.
Mnogo riskiram u životu (ali ne dok ne odvagnem što se može izroditi iz moje odluke jer moji postupci utječu i na moje voljene). Dosta me prati sreća i tako potvrđuje moj rizik.
Ne volim rutinu u tom smislu. Sigurnost, stabilnost i slične pojmove tražim u odnosu s voljenima, u životu me baš ta neizvjesnost tjera naprijed, svijet prepun mogućnosti- svoj mir pronalazim u tome. Interesi su postali sastavni dio mene od malih nogu pa ih ne gledam kao nešto čime popunjavam vrijeme, nisu moja rutina- bez njih ne mogu.

Svakome njegovo pretpostavljam.
Tako mene npr ljuti što nema angažiranijih ljudi, ljuti me još više kada isto ponašanje vidim i kod sebe. Ali znam da sam pre-sebična (i to ne u "čistom" sebičnom smislu), mislim da jednostavno moram to prihvatiti ili "puknuti" i poduzeti nešto, nema mi treće. Optuživati druge svakako nemam pravo.
Da li je tvoj muž sličan tebi u pogledu na život? Da li su se ikada vaše razlike prelijevale na negativan način preko vašeg odnosa?

baja kaže:

inače, zašto bi uopće ženi govorio da je malo skrenula? osim što nije skrenula (nego je u ciklusu), dovoljno je znati da su to ti dani u mjesecu


da, lakše (mi) je priznati grešku djetetu nego partneru ali ono što sam htjela reći (u postu kojeg si kvotala) da mi je uopće lakše uočiti grešku, neke krive obrasce
rodila sam u zrelim tridesetima, dobro se informirala i bila spremna postati majka stoljeća
iskustvo je, naravno, dobar dio mojih teorija bacilo u vjetar i suočilo me s tom, isfantaziranom, slikom savršene majke, a onda posljedično i savršene (ili barem odlične) supruge
to nesavršenstvo sam najjasnije uočila na obrascima utisnutim kroz odgoj, odrastanje - da se neke stvari u mom ponašanju odvijaju po inerciji, a da ih je odavno trebalo mijenjati jer se promijenilo štošta u mom životu

Ovo boldano mi je odlično

Kad vidim kako si postala majka u zrelim tridesetima nekako se osjećam utješeno, znači, izravni primjer da je moguće i da imam još vremena, iako smo svi različiti.
U jednu ruku jako snažno želim biti majka, vidim svoje dijete i sebe, već ga/ju volim neopisivo a nismo ni napravili bebu Vidim naš mali "mix" koji i prije stvaranja ima svo moje poštovanje.
U drugu...užasavam se te ideje...ideje da moje nesavršenosti opterećuju "mog" malog čovjeka, ideja da zbog mene plače, da ne napravim nekakav duboki ožiljak u njemu/njoj...ideja da povrjeđujem svoje dijete me smrzne. Isto ego, znam...
Moj dragi me uvjerava da ću biti super mama ali mene je još uvijek strah. Onda se izgovaram samoj sebi da nemamo uvjete, da nije sve do nas, da se ja uostalom još nisam ostvarila, da su i drugi nespremni dobili dijete pa su djeca super ispala. Ali...još nisam upoznala tu djecu.

Zapravo, željela bih da sam slobodnija i da samo poletim ali mi se to čini sebičnim prema djetetu koje još ni nemam. Moja ego ideja savršenosti se veže uz sve osim majčinstvo. Valjda jer je "lako" biti savršen u drugim stvarima ali odgoj djece je nešto potpuno drugo. Odgovornost je nemjerljiva i prestaje biti individualna. Možda jer se još sjećam svog iskustva "biti dijete".

Zadnja rečenica mi je jako poznata, iz malo drugačijeg kuta, kad usvojiš određene obrasce bez da ih iti propitkuješ i onda godinama kasnije staneš i shvatiš koliko to nisi ti, koliko to ne želiš biti. U tom trenutku prvo se treba proći preko samog sebe, prihvatiti odgovornost. Nije moj otac kriv za to i to već ja koja sam to prihvatila, usvojila i prema tome djelovala. Nesvjesnost je odabir, iz svog odgoja danas se trudim ostaviti one pozitivne stvari koje mi je usadio a izbaciti bez prebacivanja krivnje one negativne. Možda se trudim razumjeti zašto je uopće došlo do tih negativnih.

Sve u svemu, iz ovo malo što si o sebi napisala osjećam da si mirna. I sviđa mi se što se činiš sretnom. To ne znači da mislim da imaš ili si imala lagan život, samo mi je jako drago kad je netko miran.
Evo imam još jedno pitanje, pomalo obrnuto. U odnosu s tvojim suprugom, kad ON pogriješi, na koji način reagiraš?

[Éowyn]

Verdadera kaže:

Ako ti znaš da je riječ o nečemu drugome a ne "sitnici" koja te gurnula preko ruba i svjesna si, možeš li mi objasniti čemu onda bijeg? Da li je to bijeg od same sebe? Ako ne želiš, nema veze Ja pitam a na tebi je želiš li dati odgovor ili ne.
I ja se osjećam strašno posramljeno, ponekad sam mu tako neopisivo zahvalna što ne poteže baš sve i što neke stvari samo osjeti i stavi sa strane. Zbog mog vlastitog ega mi je lakše tako, da se ne istjerava na čistac. S godinama sve više uočavam sebe u ovom odnosu. Što je poprilično teško kad te partner idealizira, onda i sama padam u tu idealizaciju i nema u biti napretka. Znači, pomalo paradoksalno- drago mi je da "zanemari" moju manu koja se prelomila preko njega ali mi istovremeno to nije drago jer mi otežava. I nisam sigurna što bih radije izabrala, ego ili napredak.

Nisam sigurna da sam skužila pitanje, ali probat ću odgovoriti

Meni je problem u tome što se ja ne znam uspješno nositi s problemima u odnosima. Ne samo ljubavnim odnosima nego i svima drugima. Jednostavno negiram mane drugih ljudi i probleme koje imam s njima do jedne točke.

I onda u tom trenutku više ne mogu objasniti u čemu je bio problem jer odjednom sve postane problem, a ja postanem jako frustrirana. I onda kad pokušavam objasniti kako se osjećam, sama sebi djelujem kao histerična baba. I na kraju balade mi je samo do toga da zaboravimo na taj moj ispad.

[violeta1980]

Verdadera kaže:

Ambicioznost- želja za osobnim uspjehom, koji god to uspjeh bio.
Čista dobrota bojim se postoji samo kod djece vrlo rane dobi, nekako se s godinama to izgubi. Ako je moja ambicija ta da pomognem što više ljudi mogu, to je osobni uspjeh. Opet ego ali ovim putem možemo povezati mnogo mnogo stvari i otići u potpuno drugu raspravu. Ne bih željela trolati vlastitu temu iako mislim da sam debelo posrnula
Ako me takva vrsta ambicije tjera naprijed (imam ja i drugih sebičnih ambicija, mada mi se ta čini najsebičnijom od svih) onda prihvaćam i sve eventualne izazove.

Po mom- gotovo sva kontrola je u mojim rukama, ja određujem što, kako i kad a samim time ja preuzimam i svu krivnju. Ali...i zasluge.
Mnogo riskiram u životu (ali ne dok ne odvagnem što se može izroditi iz moje odluke jer moji postupci utječu i na moje voljene). Dosta me prati sreća i tako potvrđuje moj rizik.
Ne volim rutinu u tom smislu. Sigurnost, stabilnost i slične pojmove tražim u odnosu s voljenima, u životu me baš ta neizvjesnost tjera naprijed, svijet prepun mogućnosti- svoj mir pronalazim u tome. Interesi su postali sastavni dio mene od malih nogu pa ih ne gledam kao nešto čime popunjavam vrijeme, nisu moja rutina- bez njih ne mogu.

Svakome njegovo pretpostavljam.
Tako mene npr ljuti što nema angažiranijih ljudi, ljuti me još više kada isto ponašanje vidim i kod sebe. Ali znam da sam pre-sebična (i to ne u "čistom" sebičnom smislu), mislim da jednostavno moram to prihvatiti ili "puknuti" i poduzeti nešto, nema mi treće. Optuživati druge svakako nemam pravo.
Da li je tvoj muž sličan tebi u pogledu na život? Da li su se ikada vaše razlike prelijevale na negativan način preko vašeg odnosa??

Donekle je sličan, po mnogim stvarima, ali i želi više, ima konkretnih ambicija. U smislu karijere, ali i promjena Svijeta nabolje. Valjda je stoga i odabrao politiku kao zanimanje. Nekako, valjda slično tebi, ima mogućnost sagledavanja šire slike ispred konkretnog.
Na primjer, eto sada je predizborno vrijeme i kao relativno visoko pozicioniran lokalni političar mora obići desetke skupština vatrogasnih, kulturnih, sportskih i inih udruga u dva mjeseca. On vidi svrhu tih objektivno prilično besmislenih "derneka" i ponavljanja manje-više istih priča čim širem krugu ljudi. Dok ja to jednostavno držim besmislicom i strašnim gubljenjem vremena i života.
Takve diskrepancije u pogledima, pa i načinu života, riješili smo kompromisom, nekim pravilima koje nam osiguravaju zajednička zadovoljstva. Mjesec pred izbore on radi što mora i želi, ne osvrčući se na mene i moje potrebe i ja znam da je to OK, dio posla. Ostale mjesece je taj kompromis, zajednički objed, obavezno zajedničke nedjelje, a i većinu cijelih vikenda, ili makar od subote poslijepodne. On uživa u nizu istih stvari, sviđaju mu se kao i meni, ali bi ih se lako odrekao da nema mene a u interesu budućnosti, prilično velikih planova u karijeri.
Tako da sasvim sigurno ima povremeno i negativnih misli i nerazumijevanja, ali sam ga uspjela uvjeriti makar da njegova ambicioznist nema samnom nikakve veze, da ja želim njega čim više i da mi je posve svejedno što će on postati. Iznad uobičajenog pristojnog radnog mjesta, odnosno da meni ne mora baš ništa dokazivati. Dapače. To ga je u dijelu opustilo i približilo mojoj logici i miru, što bi Pjesnik rekao, "tu će tvrđavicu malo teže osvojiti....". Pa ja imam dovoljno užitka, a njemu ostaje valjda dovoljno vremena za drugi dio života.
Slično kao i s tobom, ne razumijem princip angažiranosti kao stila života, nego samo oko konkretnih projekata. Jednom sam prilično pomogla da se jednoj obitelji sagradi kuća u čudesnom roku, ali mi nije palo na pamet graditi kuće svima potrebitim. Kada me zaintrigiralo zašto baš uvijek jedna te ista škola pobjeđuje na takmičenjima iz mog predmeta, a i ne samo mog, uložila sam godinu i pol da to promijenim, ali ne pada mi na pamet "pomicati" planine da to nastavim. Ako skužim da imam sjajnu grupu u generaciji, natječemo se i dalje, ako vidim da nemam, nikome ništa, ugasim ju i bavim se čime drugim što me zabavlja.
Velim, tko nije takav, teško može razumjeti tu potrebu za mirom, uhodanim, lijepim, poznatim i čim manje stresnim. Pa je sjajno da sam uspjela muža omađijati dovoljno da ima sve češće i duže periode da se opusti, isključi telefon i samo uživa samnom. Baš doslovno jedan na jedan i s užitkom kao samom sebi svrhom. Što je moj ideal!

[violeta1980]

Verdadera kaže:

U jednu ruku jako snažno želim biti majka, vidim svoje dijete i sebe, već ga/ju volim neopisivo a nismo ni napravili bebu Vidim naš mali "mix" koji i prije stvaranja ima svo moje poštovanje.
U drugu...užasavam se te ideje...ideje da moje nesavršenosti opterećuju "mog" malog čovjeka, ideja da zbog mene plače, da ne napravim nekakav duboki ožiljak u njemu/njoj...ideja da povrjeđujem svoje dijete me smrzne. Isto ego, znam...
Moj dragi me uvjerava da ću biti super mama ali mene je još uvijek strah. Onda se izgovaram samoj sebi da nemamo uvjete, da nije sve do nas, da se ja uostalom još nisam ostvarila, da su i drugi nespremni dobili dijete pa su djeca super ispala. Ali...još nisam upoznala tu djecu.

Zapravo, željela bih da sam slobodnija i da samo poletim ali mi se to čini sebičnim prema djetetu koje još ni nemam. Moja ego ideja savršenosti se veže uz sve osim majčinstvo. Valjda jer je "lako" biti savršen u drugim stvarima ali odgoj djece je nešto potpuno drugo. Odgovornost je nemjerljiva i prestaje biti individualna. Možda jer se još sjećam svog iskustva "biti dijete".

?

Iako niti sama još nisam majka, iz iskustva rada s tuđom djecom, mislim da su ti strahovi preveliki. Prvo jer sam uvjerena da je dovoljno dobro u životu činiti samo najbolje što znaš, oko bilo čega, pa i potomstva.
Drugo, stoga što oni nisu vanzemaljci, nego samo, i to doslovno, mali ljudi. Potpuno isti princip fer ponašanja kao i prema odraslima, vrijedi i za njih. Čak je manje komlicirano, oni manje glumataju i jasnije komuniciraju. Također imaju manje tvrde formirane stavove i otvoreniji su za saslušati i razmisliti o tome. Zapravo se, mislim bar, ne treba previše truditi, nego im samo napraviti sretno i ugodno okruženje, te predstaviti informacije i vrijednosti. Tada se ništa strašno ne može desiti, nekakv ogroman promašaj, ili da im naudimo.Dodouše vraćamo se nužno na početak, ego i ambicioznost, koja je samo naša i ne bismo ju smjeli prenositi automatski. Nego ih pustiti da pronađu, ili ne, svoju. Već kakvi budu ljudi, mali i kasnije veliki.
Meni se naprosto čini da je naše samo da budu dobri ljudi, dok je sve ostalo prilična slučajnost. Da si ne trebamo trpati previše odgovornosti oko toga.
Primjer, zapalila sam se prilično pred neko vrijeme kada su roditelji jedne male, inače briljantne, Janjevke došli k meni i zatražili da ju pustim na miru s Grupom i takmičenjem. Jer to njoj ne treba u već zacrtanoj budućnosti i samo stvara loše vibracije u obitelji njezina budućeg, za dvije godine, muža. Kada sam otpuhnula, prihvatila sam da su u pravu i čak se nekako sama pred sobom posula pepelom, kada mi je sama rekla da se priključila jer joj je bilo nezgodno me odbiti. A ne jer se silno želi baviti znanošću. Vjerujem naprosto da će biti sretnija žena tako, nego li da je željela sve potrgati iza sebe i postati obrazovanaa žena.
Hoću reći, razumijem potrebu i za takvim ljudima, koji mijenjaju stvari, ali sam uvjerena da čak kada su to i vlastita djeca, to mora biti osobni izbor iz ponuđenih mogućnosti, niti manje, niti više od toga.

[Verdadera]

Éowyn kaže:

Nisam sigurna da sam skužila pitanje, ali probat ću odgovoriti

Meni je problem u tome što se ja ne znam uspješno nositi s problemima u odnosima. Ne samo ljubavnim odnosima nego i svima drugima. Jednostavno negiram mane drugih ljudi i probleme koje imam s njima do jedne točke.

I onda u tom trenutku više ne mogu objasniti u čemu je bio problem jer odjednom sve postane problem, a ja postanem jako frustrirana. I onda kad pokušavam objasniti kako se osjećam, sama sebi djelujem kao histerična baba. I na kraju balade mi je samo do toga da zaboravimo na taj moj ispad.

Bez obzira na reakciju, ona nije došla bezveze i počiva na nekakvim temeljima. Stupanj reakcije je ono što tebe nagna da se posramiš, ali, da ne idem bez pitanja previše duboko, na taj način samoj sebi radiš začarani krug jer onda čak i ako je tvoj prigovor utemeljen ti zbog svog srama ne ostavljaš prostora da bude uvažen, daješ priliku drugoj strani da ima oružje protiv tebe i onda svjesno sebi zatvoriš oči.

Nešto slično onome kad meni netko kaže- ajme što si nestrpljiva ili nervozna. Da, jesam, ali to ne znači da je ono što želim manje važno jer nemam strpljenja doći do tu ili da je razlog moje nervoze nevažan a ako se idem opravdavati time umanjujem zapravo sebe. Ne znam točno kako da objasnim. To što ti nisi primjetila određenu manu nije tvoja "greška" na točno taj način, greška je u jednu ruku ali tvoj propust ti ne oduzima pravo prigovora. Greška je u biti za samu tebe jer se dovedeš do situacije koju si opisala, a ne one oko tebe- za njih je olakšanje. Povlačenje nakon burne reakcije je također olakšanje za njih.

Ne znam čak koliko je netko u prošlosti to uzimao kao moćno oružje protiv tebe-način prigovora. Uvažit ćemo osobu koja je elokventna i mirno pristupa a onog s istim prigovorom ćemo odbaciti jer je bio "histeričan". Iako pristup ne mijenja prigovor. To nije do tebe nego do drugog.

Znam koliko je iritantno kad se izvlače stvari iz prošlosti koje mi je netko "propustio" prigovoriti pa se oko "sitnice" stvara problem međutim to ne mijenja činjenicu da se u toj prošlosti to i to dogodilo i ostavilo utjecaja na osobu kraj mene a ja toga očito nisam ni svjesna. Za osjećanje se ne mogu ispričavati niti mogu tražiti od drugog da ne osjeća, samo za reakciju. Kad je riječ o osjećajima, pokušavam poći od toga da objasnim zašto se osjećam, a onda nekako dođem i do kako. Ipak, nije u svakoj situaciji moj prigovor i reakcija opravdani, u tim slučajevima mi je lakše da me "ne kudi" i "zaboravi".
Dakle, koliko god to iritantno bilo ponekad mi ipak pomogne da uvidim neke stvari, na određenoj razini je korisno.

Mislim da je to ego kod čovjeka pa i mene da koristi argument- ali to je bilo tada, sad je već kasno za prigovor. Ego jer zapravo ne možeš promijeniti ono što si napravio/la, a čovjek zaboravlja da je poanta to prihvatiti u samom sebi i tako ne-ponoviti. Iritantno je, dakle, zbog mog ega jer da ne postoji mogli bismo mirno razgovarati o svim mojim greškama, i onima kojih nisam ni svjesna.

Da li si ikada pokušala na papir objektivno staviti neku osobu ili prigovor, manu, vrlinu, uglavnom- osobnost, i sebe u odnosu s tom osobom?

violeta1980 kaže:

Velim, tko nije takav, teško može razumjeti tu potrebu za mirom, uhodanim, lijepim, poznatim i čim manje stresnim. Pa je sjajno da sam uspjela muža omađijati dovoljno da ima sve češće i duže periode da se opusti, isključi telefon i samo uživa samnom. Baš doslovno jedan na jedan i s užitkom kao samom sebi svrhom. Što je moj ideal!

Ma razumijem ja potrebu za mirom, zato što je i sama imam u odnosu s voljenima, isključivanje telefona, misli, biti tu s njim, njima i nigdje drugdje..jasno mi je, i volim to, opušta me i puni baterije. Jedino u drugim životnim situacijama i nisam baš takva.

Razumijem princip angažiranosti kao stil života a sebe krivim jer je samo oko konkretnih "projekata" ili nekih očitih sitnica a ne stil života. Zato smatram da se ili moram tome posvetiti u potpunosti ili se prestati kriviti jer treće opcije nema. Jedan od "najboljih" vlastitih izgovora-predrasuda mi je- ali ti koji se potpuno tome predaju nemaju nikoga drugoga da bi voljeli pa im je "lakše". Obično prebacujem odgovornost na svoje voljene- "zbog vas" ja ne mogu otići tu i tu i raditi što hoću- pomagati. Ali realno nije to zbog njih jer u životu uzmem ono što želim, uz kompromis prema voljenima, nije zbog njih nego zbog mene. Mislim da bi i ovo bilo ostvarivo uz kompromis prema voljenima. Moj problem je što ne mogu biti svugdje i ne mogu napraviti sve. A želim sve ili ništa.
I ne znam očito što točno želim. Obitelj? Pa iznutra raditi "dobro" koje će se prelijevati prema vani? Ili i uz obitelj raditi dobro? Ali, kako onda njima pružiti dovoljno pažnje? Svatko traži pažnju...ponekad sam umorna od toga i osjećam se krivom ako dam sebi vrijeme koje mi treba- onda u mojoj glavi nisam dobar čovjek. Znam da nema logike, dobri ljudi i roditelji su oni koji imaju sebe, ali kako ocijeniti granicu? Retoričko pitanje

Ambiciozna sam i na drugim poljima, recimo, psihologija me strašno zanima i možda čak i upišem uskoro (ako se pomirim sama sa sobom i svojim željama). Kroz nju vidim mogućnost pozitivnog utjecaja a ispunjavanja osobnih interesa također pa čak i stvaranja povoljnijeg tla za našu buduću obitelj. Nešto kao win-win situacija.

violeta1980 kaže:

Iako niti sama još nisam majka, iz iskustva rada s tuđom djecom, mislim da su ti strahovi preveliki. Prvo jer sam uvjerena da je dovoljno dobro u životu činiti samo najbolje što znaš, oko bilo čega, pa i potomstva.
Drugo, stoga što oni nisu vanzemaljci, nego samo, i to doslovno, mali ljudi. Potpuno isti princip fer ponašanja kao i prema odraslima, vrijedi i za njih. Čak je manje komlicirano, oni manje glumataju i jasnije komuniciraju. Također imaju manje tvrde formirane stavove i otvoreniji su za saslušati i razmisliti o tome. Zapravo se, mislim bar, ne treba previše truditi, nego im samo napraviti sretno i ugodno okruženje, te predstaviti informacije i vrijednosti. Tada se ništa strašno ne može desiti, nekakv ogroman promašaj, ili da im naudimo.Dodouše vraćamo se nužno na početak, ego i ambicioznost, koja je samo naša i ne bismo ju smjeli prenositi automatski. Nego ih pustiti da pronađu, ili ne, svoju. Već kakvi budu ljudi, mali i kasnije veliki.
Meni se naprosto čini da je naše samo da budu dobri ljudi, dok je sve ostalo prilična slučajnost. Da si ne trebamo trpati previše odgovornosti oko toga.
Primjer, zapalila sam se prilično pred neko vrijeme kada su roditelji jedne male, inače briljantne, Janjevke došli k meni i zatražili da ju pustim na miru s Grupom i takmičenjem. Jer to njoj ne treba u već zacrtanoj budućnosti i samo stvara loše vibracije u obitelji njezina budućeg, za dvije godine, muža. Kada sam otpuhnula, prihvatila sam da su u pravu i čak se nekako sama pred sobom posula pepelom, kada mi je sama rekla da se priključila jer joj je bilo nezgodno me odbiti. A ne jer se silno želi baviti znanošću. Vjerujem naprosto da će biti sretnija žena tako, nego li da je željela sve potrgati iza sebe i postati obrazovanaa žena.
Hoću reći, razumijem potrebu i za takvim ljudima, koji mijenjaju stvari, ali sam uvjerena da čak kada su to i vlastita djeca, to mora biti osobni izbor iz ponuđenih mogućnosti, niti manje, niti više od toga.

Draga violeta, hvala ti na pokušaju da skineš malo težine koju sam postavila, međutim, napraviti čovjeka dobrim nikako ne vidim kao "samo". Znam da nisu vanzemaljci, ali isto tako znam da ponekad samo ljubav i toplina plus trud nisu dovoljni. Moje iskustvo odrastanja ne bih preporučila nikome, bez obzira što je moj roditelj dao puno puno dobrih stvari. Ožiljci koji su u meni bit će još tu, imam još posla i tek sam počela- i ne vidim nijedan razlog zašto je "tako moralo biti". Znam da nisam moji roditelji ali ima puno njihovog u meni.

Jednostavno ne mogu roditeljstvo gledati tako neopterećeno. Ne samo da vidim "previše" odgovornosti nego nikako drugačije ne mogu zamisliti majčinstvo/roditeljstvo. To ne znači da ću panično štititi svoje dijete od bilo kojeg zla, ali znači da ću ga od same sebe zaštititi.

Ne želim savršeno dijete koje bi bilo odraz mog savršenog majčinstva, želim sretno (ali realno sretno a ne bajkovito sretno) dijete. A to postići i nije baš toliko jednostavno. Možda je lakše kad si neopterećen određenim egzistencijalnim pitanjima ali u mojoj trenutnoj situaciji, pa uz sav trud vidim i koliko moj mačak, životinja upija mene a kamoli ne da je dijete ispred mene. Mana otvorenosti. Tabula rasa, mogućnosti za utjecaj je bezbroj. Iz tog razloga smatram da dok nisam u sebi definirala mir, ne mogu iz vlastite sebičnosti da imam nekoga koga ću voljeti bezuvjetno stvoriti novi život. Za mene novi život nije samo reprodukcijska svrha čovjeka. Svrhu reprodukcije vidim u nečemu potpuno drugome. Ponavljam, napraviti dobrog čovjeka nikako nije "samo", to je najveća zadaća od svih. Mislim da onog trena kad ga/ju budem držala u naručju većina mojih strahova će se istopiti sama od sebe. Ono što ja želim je da naše dijete ima djetinjstvo sa svom bezbrižnošću koja ide s tim djetinjstvom, barem u okvirima našeg sigurnog i mirnog doma.

Slažem se s ovim boldanim, možda mislim da nemam trenutno ni dz od mogućnosti jer polako ali sve sigurnije ostavljam svoj idealizam po strani.

[Flat]

Éowyn kaže:

Nisam sigurna da sam skužila pitanje, ali probat ću odgovoriti

Meni je problem u tome što se ja ne znam uspješno nositi s problemima u odnosima. Ne samo ljubavnim odnosima nego i svima drugima. Jednostavno negiram mane drugih ljudi i probleme koje imam s njima do jedne točke.

I onda u tom trenutku više ne mogu objasniti u čemu je bio problem jer odjednom sve postane problem, a ja postanem jako frustrirana. I onda kad pokušavam objasniti kako se osjećam, sama sebi djelujem kao histerična baba. I na kraju balade mi je samo do toga da zaboravimo na taj moj ispad.

Tebi se dogodi kemija koja blokira realnost jer zelis jos kemije, a dobijas je od te osobe.
Kad kemija popusti, ostane previse problema koji se nisu rijesili.

Da sam u vezi s tobom bi mi to smetalo.
Mene ocara necija asertivnost.
Radji mi je malo turbulentniji pocetak nego da je sve bajka.
Bajke ne postoje i ako mi se netko ucini savrsenim, prvo propitujem sebe vidim li dobro tu osobu.

[violeta1980]

Verdadera kaže:

Draga violeta, hvala ti na pokušaju da skineš malo težine koju sam postavila, međutim, napraviti čovjeka dobrim nikako ne vidim kao "samo". Znam da nisu vanzemaljci, ali isto tako znam da ponekad samo ljubav i toplina plus trud nisu dovoljni. Moje iskustvo odrastanja ne bih preporučila nikome, bez obzira što je moj roditelj dao puno puno dobrih stvari. Ožiljci koji su u meni bit će još tu, imam još posla i tek sam počela- i ne vidim nijedan razlog zašto je "tako moralo biti". Znam da nisam moji roditelji ali ima puno njihovog u meni.

Jednostavno ne mogu roditeljstvo gledati tako neopterećeno. Ne samo da vidim "previše" odgovornosti nego nikako drugačije ne mogu zamisliti majčinstvo/roditeljstvo. To ne znači da ću panično štititi svoje dijete od bilo kojeg zla, ali znači da ću ga od same sebe zaštititi.

Ne želim savršeno dijete koje bi bilo odraz mog savršenog majčinstva, želim sretno (ali realno sretno a ne bajkovito sretno) dijete. A to postići i nije baš toliko jednostavno. Možda je lakše kad si neopterećen određenim egzistencijalnim pitanjima ali u mojoj trenutnoj situaciji, pa uz sav trud vidim i koliko moj mačak, životinja upija mene a kamoli ne da je dijete ispred mene. Mana otvorenosti. Tabula rasa, mogućnosti za utjecaj je bezbroj. Iz tog razloga smatram da dok nisam u sebi definirala mir, ne mogu iz vlastite sebičnosti da imam nekoga koga ću voljeti bezuvjetno stvoriti novi život. Za mene novi život nije samo reprodukcijska svrha čovjeka. Svrhu reprodukcije vidim u nečemu potpuno drugome. Ponavljam, napraviti dobrog čovjeka nikako nije "samo", to je najveća zadaća od svih. Mislim da onog trena kad ga/ju budem držala u naručju većina mojih strahova će se istopiti sama od sebe. Ono što ja želim je da naše dijete ima djetinjstvo sa svom bezbrižnošću koja ide s tim djetinjstvom, barem u okvirima našeg sigurnog i mirnog doma.

Slažem se s ovim boldanim, možda mislim da nemam trenutno ni dz od mogućnosti jer polako ali sve sigurnije ostavljam svoj idealizam po strani.

Čini mi se da malko relaksiranije trebaš gledati na svoje mogućnosti i domete, uprkos svoj neprijepornoj pameti, sposobnostima i dobrim željama.
Savršenstvo je ideal, kako mu samo ime kaže, nedostižan, tek magloviti cilj u daljini.
Jer da, djetetu možeš tek pružiti sigurnost, bezbrižno djetinjstvo, izvor pravih informacija i uzor koji ti smatraš ispravnim, pa čak i njega tek ograničenog mogućnostima, stvarnošću. Ostatak priče je ipak velikim dijelom puka slučajnost izvan tvog dometa, već od nove, začudne i posve nepredvidive genetske kombinacije, pa do svih mogućih utjecaja okoline i odnosa osobne sreće ili nesreće koja se desi, će se desiti.
Sestra i ja smo identično odrastale, obje bile odgajane s pažnjom i brigom, u prililčno bezbrižnim uvjetima i obitelji sa zbilja dosta ljubavi unutar nje. Ona je čak uvijek bila objektivno "pametnija", besprijekornija, općeprihvaćeno ljepša, s jasnijim ambicijama i mogućnostima. Onda je u Zgb, u dvadesetoj, kao trećerangirani student svoje godine na Medicini, srela šarmantnog psihičkog bolesnika s dijagnozom.
U raspletu je danas prilično nesretna, sama s kćeri tinejđericom, sredovječna žena, koja je na jedvite jade naknadno postala teta u vrtiću. Dok se meni čini kako sam s lakoćom postigla sve što sam sanjala i kako živim skoro bajku za sada, a nakon što sam skoro doslovno gurnula svoj nosić gdje god mi se učinilo zanimljivim tijekom proteklih godina.
Misliš da je itko konkretno kriv? Naši roditelji? Ja mislim da ne, da su odigrali svoju ulogu, a i još je igraju na neke načine, u najmanje ruku korektno. I onda je dašak slučajnosti, sreće, proizveo donekle različite rezultate. Doslovno, a navodno se dvoumila, da ju cimerica nije nagovorila na tu Brucošijadu gdje ga je posve slučajno upoznala, ona bi danas skoro sigurno bila pri vrhu hrvatske medicine, možda, s razumnom vjerojatnošću sigurno, sretno udana i majka sretne djece.

[harpy]

violeta1980 kaže:

U raspletu je danas prilično nesretna, sama s kćeri tinejđericom, sredovječna žena, koja je na jedvite jade naknadno postala teta u vrtiću. Dok se meni čini kako sam s lakoćom postigla sve što sam sanjala i kako živim skoro bajku za sada, a nakon što sam skoro doslovno gurnula svoj nosić gdje god mi se učinilo zanimljivim tijekom proteklih godina.
Misliš da je itko konkretno kriv? Naši roditelji? Ja mislim da ne, da su odigrali svoju ulogu, a i još je igraju na neke načine, u najmanje ruku korektno. I onda je dašak slučajnosti, sreće, proizveo donekle različite rezultate. Doslovno, a navodno se dvoumila, da ju cimerica nije nagovorila na tu Brucošijadu gdje ga je posve slučajno upoznala, ona bi danas skoro sigurno bila pri vrhu hrvatske medicine, možda, s razumnom vjerojatnošću sigurno, sretno udana i majka sretne djece.

A na koju si ti nesretnu brucošijadu zalutala pa postala seoska učiteljica umjesto dr. znanosti i počasni profesor na Cambridgeu ili barem FF u Zagrebu?

[violeta1980]

harpy kaže:

A na koju si ti nesretnu brucošijadu zalutala pa postala seoska učiteljica umjesto dr. znanosti i počasni profesor na Cambridgeu ili barem FF u Zagrebu?

Ja sam bila "druga", prilično lijena, prilično nezainteresirana i komotna. Znaš onaj tip, odlična u srednjoj, ali s prosjekom 4,5.... i koja bira faks koji će najlakše završiti samo zahvaljujući tome što je bog oko te znanosti bio malo šire ruke u mom slučaju. Nitko nikada, samnom na prvom mjestu, nije me vidio nigdje višlje od provincijske profesorice.
Što se posljednjih godina zorno opet pokazalo točnim. Niti kada su mi nudili dvostruku plaću u šećerani (dakako za skoro dvostruko posla i višestruko odgovornosti), niti kada su mi muževe pozicije na pladnju nudile mjesto ravnateljice, također za poprilično veću plaću. Nije mi se baš dalo remetiti moj mir, mali raj i život po mom.
Eh, da, mada i nemam baš neki razlog, malo iz fore, malo jer naš otac malo malo ponovi da i dalje stoji njegova davna ponuda da se možemo obje školovati na njegov račun kolikogod želimo, s mrvicom sreće ipak ću pisati dr ispred imena od jeseni....

[Verdadera]

violeta1980 kaže:

Čini mi se da malko relaksiranije trebaš gledati na svoje mogućnosti i domete, uprkos svoj neprijepornoj pameti, sposobnostima i dobrim željama.
Savršenstvo je ideal, kako mu samo ime kaže, nedostižan, tek magloviti cilj u daljini.
Jer da, djetetu možeš tek pružiti sigurnost, bezbrižno djetinjstvo, izvor pravih informacija i uzor koji ti smatraš ispravnim, pa čak i njega tek ograničenog mogućnostima, stvarnošću. Ostatak priče je ipak velikim dijelom puka slučajnost izvan tvog dometa, već od nove, začudne i posve nepredvidive genetske kombinacije, pa do svih mogućih utjecaja okoline i odnosa osobne sreće ili nesreće koja se desi, će se desiti.
Sestra i ja smo identično odrastale, obje bile odgajane s pažnjom i brigom, u prililčno bezbrižnim uvjetima i obitelji sa zbilja dosta ljubavi unutar nje. Ona je čak uvijek bila objektivno "pametnija", besprijekornija, općeprihvaćeno ljepša, s jasnijim ambicijama i mogućnostima. Onda je u Zgb, u dvadesetoj, kao trećerangirani student svoje godine na Medicini, srela šarmantnog psihičkog bolesnika s dijagnozom.
U raspletu je danas prilično nesretna, sama s kćeri tinejđericom, sredovječna žena, koja je na jedvite jade naknadno postala teta u vrtiću. Dok se meni čini kako sam s lakoćom postigla sve što sam sanjala i kako živim skoro bajku za sada, a nakon što sam skoro doslovno gurnula svoj nosić gdje god mi se učinilo zanimljivim tijekom proteklih godina.
Misliš da je itko konkretno kriv? Naši roditelji? Ja mislim da ne, da su odigrali svoju ulogu, a i još je igraju na neke načine, u najmanje ruku korektno. I onda je dašak slučajnosti, sreće, proizveo donekle različite rezultate. Doslovno, a navodno se dvoumila, da ju cimerica nije nagovorila na tu Brucošijadu gdje ga je posve slučajno upoznala, ona bi danas skoro sigurno bila pri vrhu hrvatske medicine, možda, s razumnom vjerojatnošću sigurno, sretno udana i majka sretne djece.

Definitivno bih "trebala" živjeti malo relaksiranije. To je nešto što je ubijano u meni, zapravo je to bio pokušaj da se moja lepršavost stavi u ravnotežu. Moj otac mi je u biti pokušao objasniti kako sve ima posljedicu, svaki tvoj čin će proizazvati reakciju- moguće lošu ne samo po tebe već i one oko tebe. I da, ljudi nisu baš tako dobri kako ja mislim. Toj ideji se žestoko opirem i dan danas, možda jedino na što ne dozvoljavam ničiji utjecaj- ljudska srž je dobra ali je sustavno oštećivana tokom godina i generacija. Ali sam nagnula malo previše ka tom proračunavanju sigurnosti. Znam se i opustiti, nemam problema par sati zaboraviti na sve, plešući, crtajući, pišući ili provodeći vrijeme s voljenima, ali nakon tih par sati opet sam tu sa sobom. Ok, dok radim imam gotovo ništa slobodnog vremena ali onda mi mozak sam od sebe krene nadoknađivati kad bih trebala mirno spavati pa počnem sanjati nevjerojatno živo-obojano- i opet...detaljno. Nigdje ne mogu pobjeći od toga

Ne znam točno kako da to isključim kad u jednom trenutku u svakom slučaju i situaciji u životu vidim stotine mogućih solucija, rješenja, zamki čak i više. Gdje god se okrenem ništa što pogledam ne mogu gledati onako čisto jednostavno. Sve ima toliko dijelova, bits and pieces, toliko dubine oko mene i sve me to, iskreno, opterećuje a i interesira istovremeno. Ali ne znam kako da to isključim, to su procesi koji se događaju u trenutku, pokušavam otkriti gdje točno da sve to usmjerim. Željela bih zakoračiti i ne znati što će se dogoditi. Ali moj mozak i bez moje volje odjednom izprocesuira sve živo.To se vidi i na forumu gdje sebi u neku ruku i dajem oduška, možda je to nekakav pokušaj ravnoteže da analizu koju ovdje ostavim ne unosim i u život. Da život malo osjetim. To mi je postalo baš teško moram priznati. Rekli su mi- pa prestani analizirati toliko. Yeah...but how??


Iskreno, smatram da zbog toga što ja vidim, da to ne mogu ignorirati i da je moja odgovornost veća. Jer, a sad dolazim do odgovora na tvoje pitanje, ne, moji roditelji nisu krivi. Tražila sam krivce dosta dugo. Oni su bili krivci također dosta dugo. Kao i njima njihovi roditelji. Povezala sam to na način da oni nisu bili niti će biti (jer vremena je sve manje nažalost, van moje moći) -svjesni. A ako je netko nesvjestan, onda ne može biti kriv. Mogu "na papiru" sve što je bilo vidjeti kao ulogu zbog koje sam ovo što jesam ali u budućnosti ne vidim razloga zašto bi tako trebalo biti, iti u blažem obliku, za naše dijete/djecu.

I onda sam na taj način povezala da ako sam ja svjesna onda sam i odgovorna. Da, to je samom sebi staviti ogroman teret na leđa ali ne znam više kako da se iskobeljam iz toga. Kako da onda sebi ostavim prostora da napravim grešku ako je već vidim kao moguću a time sam automatski i potpuno odgovorna ako to i izvršim?
Što se mene tiče, meni je drago da si živjela "bajku" jer ti to daje mogućnost da preneseš dio svoje neopterećenosti i na druge. Nije mi žao što sam sve prošla i gledam stvari pomalo utopistički. Ja bih da svi poput tebe imaju svoju bajku, manje bi ljudi osjećalo tu težinu da moraju nekoga okriviti ili će se raspasti. Moja boljka je što, danas, najviše krivim sebe za bilo kakav ishod. Maybe I think a bit too high of myself?

[Éowyn]

Verdadera kaže:

Bez obzira na reakciju, ona nije došla bezveze i počiva na nekakvim temeljima. Stupanj reakcije je ono što tebe nagna da se posramiš, ali, da ne idem bez pitanja previše duboko, na taj način samoj sebi radiš začarani krug jer onda čak i ako je tvoj prigovor utemeljen ti zbog svog srama ne ostavljaš prostora da bude uvažen, daješ priliku drugoj strani da ima oružje protiv tebe i onda svjesno sebi zatvoriš oči.

Nešto slično onome kad meni netko kaže- ajme što si nestrpljiva ili nervozna. Da, jesam, ali to ne znači da je ono što želim manje važno jer nemam strpljenja doći do tu ili da je razlog moje nervoze nevažan a ako se idem opravdavati time umanjujem zapravo sebe. Ne znam točno kako da objasnim. To što ti nisi primjetila određenu manu nije tvoja "greška" na točno taj način, greška je u jednu ruku ali tvoj propust ti ne oduzima pravo prigovora. Greška je u biti za samu tebe jer se dovedeš do situacije koju si opisala, a ne one oko tebe- za njih je olakšanje. Povlačenje nakon burne reakcije je također olakšanje za njih.

Ne znam čak koliko je netko u prošlosti to uzimao kao moćno oružje protiv tebe-način prigovora. Uvažit ćemo osobu koja je elokventna i mirno pristupa a onog s istim prigovorom ćemo odbaciti jer je bio "histeričan". Iako pristup ne mijenja prigovor. To nije do tebe nego do drugog.

Znam koliko je iritantno kad se izvlače stvari iz prošlosti koje mi je netko "propustio" prigovoriti pa se oko "sitnice" stvara problem međutim to ne mijenja činjenicu da se u toj prošlosti to i to dogodilo i ostavilo utjecaja na osobu kraj mene a ja toga očito nisam ni svjesna. Za osjećanje se ne mogu ispričavati niti mogu tražiti od drugog da ne osjeća, samo za reakciju. Kad je riječ o osjećajima, pokušavam poći od toga da objasnim zašto se osjećam, a onda nekako dođem i do kako. Ipak, nije u svakoj situaciji moj prigovor i reakcija opravdani, u tim slučajevima mi je lakše da me "ne kudi" i "zaboravi".
Dakle, koliko god to iritantno bilo ponekad mi ipak pomogne da uvidim neke stvari, na određenoj razini je korisno.

Mislim da je to ego kod čovjeka pa i mene da koristi argument- ali to je bilo tada, sad je već kasno za prigovor. Ego jer zapravo ne možeš promijeniti ono što si napravio/la, a čovjek zaboravlja da je poanta to prihvatiti u samom sebi i tako ne-ponoviti. Iritantno je, dakle, zbog mog ega jer da ne postoji mogli bismo mirno razgovarati o svim mojim greškama, i onima kojih nisam ni svjesna.

Da li si ikada pokušala na papir objektivno staviti neku osobu ili prigovor, manu, vrlinu, uglavnom- osobnost, i sebe u odnosu s tom osobom?

Znam koliko je to pogrešno i mislim da sam jako puno naučila iz toga. Ne reagiram tako u odnosu sa svim ljudima. U nekim odnosima sam odmah znala što mi smeta i odmah to rekla.

Flat kaže:

Tebi se dogodi kemija koja blokira realnost jer zelis jos kemije, a dobijas je od te osobe.
Kad kemija popusti, ostane previse problema koji se nisu rijesili.

Da sam u vezi s tobom bi mi to smetalo.
Mene ocara necija asertivnost.
Radji mi je malo turbulentniji pocetak nego da je sve bajka.
Bajke ne postoje i ako mi se netko ucini savrsenim, prvo propitujem sebe vidim li dobro tu osobu.

E točno to. Ja sam imala blokade realnosti kad je u pitanju bila nevjerojatna kemija.

Ja sam asertivna na poslu, ali odnose s ljudima nikad nisam gledala kao bojno polje. Odrasla sam osobai draže mi je lijepo i smireno objasniti što mi smeta. Neću se praviti da je sve OK ako osjećam da nije, ali neću niti drugoj strani piti krv na slamčicu za svaku glupost.

Rekla sam ti ja davnih dana da si mi ne odgovaramo

[violeta1980]

Verdadera kaže:

Definitivno bih "trebala" živjeti malo relaksiranije. To je nešto što je ubijano u meni, zapravo je to bio pokušaj da se moja lepršavost stavi u ravnotežu. Moj otac mi je u biti pokušao objasniti kako sve ima posljedicu, svaki tvoj čin će proizazvati reakciju- moguće lošu ne samo po tebe već i one oko tebe. I da, ljudi nisu baš tako dobri kako ja mislim. Toj ideji se žestoko opirem i dan danas, možda jedino na što ne dozvoljavam ničiji utjecaj- ljudska srž je dobra ali je sustavno oštećivana tokom godina i generacija. Ali sam nagnula malo previše ka tom proračunavanju sigurnosti. Znam se i opustiti, nemam problema par sati zaboraviti na sve, plešući, crtajući, pišući ili provodeći vrijeme s voljenima, ali nakon tih par sati opet sam tu sa sobom. Ok, dok radim imam gotovo ništa slobodnog vremena ali onda mi mozak sam od sebe krene nadoknađivati kad bih trebala mirno spavati pa počnem sanjati nevjerojatno živo-obojano- i opet...detaljno. Nigdje ne mogu pobjeći od toga

Ne znam točno kako da to isključim kad u jednom trenutku u svakom slučaju i situaciji u životu vidim stotine mogućih solucija, rješenja, zamki čak i više. Gdje god se okrenem ništa što pogledam ne mogu gledati onako čisto jednostavno. Sve ima toliko dijelova, bits and pieces, toliko dubine oko mene i sve me to, iskreno, opterećuje a i interesira istovremeno. Ali ne znam kako da to isključim, to su procesi koji se događaju u trenutku, pokušavam otkriti gdje točno da sve to usmjerim. Željela bih zakoračiti i ne znati što će se dogoditi. Ali moj mozak i bez moje volje odjednom izprocesuira sve živo.To se vidi i na forumu gdje sebi u neku ruku i dajem oduška, možda je to nekakav pokušaj ravnoteže da analizu koju ovdje ostavim ne unosim i u život. Da život malo osjetim. To mi je postalo baš teško moram priznati. Rekli su mi- pa prestani analizirati toliko. Yeah...but how??


Iskreno, smatram da zbog toga što ja vidim, da to ne mogu ignorirati i da je moja odgovornost veća. Jer, a sad dolazim do odgovora na tvoje pitanje, ne, moji roditelji nisu krivi. Tražila sam krivce dosta dugo. Oni su bili krivci također dosta dugo. Kao i njima njihovi roditelji. Povezala sam to na način da oni nisu bili niti će biti (jer vremena je sve manje nažalost, van moje moći) -svjesni. A ako je netko nesvjestan, onda ne može biti kriv. Mogu "na papiru" sve što je bilo vidjeti kao ulogu zbog koje sam ovo što jesam ali u budućnosti ne vidim razloga zašto bi tako trebalo biti, iti u blažem obliku, za naše dijete/djecu.

I onda sam na taj način povezala da ako sam ja svjesna onda sam i odgovorna. Da, to je samom sebi staviti ogroman teret na leđa ali ne znam više kako da se iskobeljam iz toga. Kako da onda sebi ostavim prostora da napravim grešku ako je već vidim kao moguću a time sam automatski i potpuno odgovorna ako to i izvršim?
Što se mene tiče, meni je drago da si živjela "bajku" jer ti to daje mogućnost da preneseš dio svoje neopterećenosti i na druge. Nije mi žao što sam sve prošla i gledam stvari pomalo utopistički. Ja bih da svi poput tebe imaju svoju bajku, manje bi ljudi osjećalo tu težinu da moraju nekoga okriviti ili će se raspasti. Moja boljka je što, danas, najviše krivim sebe za bilo kakav ishod. Maybe I think a bit too high of myself?

Razumijem, znam još takvih ljudi i to jest težak teret. Ne pomaže niti svijest da nema puno smisla, zar ne, kada je naprosto tako.
Nekako postane dio nas proživljeno, doživljeno, pa je meni recimo posve normalno i realno vjerovati u sreću, neophodni dašak sreće u sretnim raspletima, a ti automatski kalkuliraš s lošom varijantom. Što je bitno različit pritisak i bitno manja mogućnost izbora. Čitav život prolazim uglavnom dobro s vjerojatnostima 60-80%, tako sam polagala ispite, prihvaćala riskantne odluke, donosila životne odluke.
Razvila sam zapravo svojevrstan sustav neophodnog, minimalnog, a ne maximalnog poput, čini mi se, tebe. Na samim početcima mi je puno pomoglo što sam bila mlađa sestra, nakon one koja je preuzela, vjerojatno nesvjesno, sva velika očekivanja obitelji, bila na svoj način pokusni kunić za odgoj i sve. "Mala" je nekako uvijek prolazila malo lišo, što bi rekli Dalmatinci. Pa mi se svidjelo. U školi su profesori govorili, dobra je, ali ne može se očekivati da bude kao sestra, to je rijetko. Doma su se taman nadivili frizuricama i volančićima dovoljno, da mene više nisu oko toga "trebali", a pogotovo jer sam nastojala biti čim samostalnija i nevidljivija. Znala sam da bi bio problem da stvaram probleme u školi, pa sam uvijek pazila da prosjek bude 4,5, znala sam da moram završiti faks, ali ništa više nisam željela. Nekako sam kao prasica uživala u bezbrižnosti i svojim putevima i zanimacijama, još od malena. Neopterećena, i, znam, neodgovorna, kolikogod je moglo proći u okolini pod normalno.
Naprosto je moja ideja vodilja postala "dovoljno", baš oko svega obveznog. A to je relaksirajuća varijanta, samo ako se držiš osnovnog i dobro procijeniš granice.
Čak dapače, kada pogledam unatrag, sve sam uvjerenija da taj dašak sreće u kritičnim trenutcima zbilja postoji, s malo strpljenja sve jako važno ionako naiđe s nesrazmjerno manje truda u odnosu na tajming kako je moglo biti uz maximalan trud. Osim toga, ljudska je osobina da te prihvate i budu zadovoljni i s manjim, ako ne forsiraš.
Znam da je lako ovako pametovati kada nemaš drugi motiv, kada te ne pokreću neki drugi motori, tko zna kada, kako i zašto upaljeni, ali upravo stoga imam drskosti govoriti o svojoj životnoj bajci. Jer mi se, da se vratimo na početak, naprosto posrećilo. Mnogo toga.
Dok sam za ostatak, promašaje, uvijek sebi imala dobar izgovor, a gle, pokušala si u razumnim okvirima, čak i malo više od uobičajenog, što sada, ipak nije prošlo. Idemo dalje.

[violeta1980]

Flat kaže:

Tebi se dogodi kemija koja blokira realnost jer zelis jos kemije, a dobijas je od te osobe.
Kad kemija popusti, ostane previse problema koji se nisu rijesili.

Da sam u vezi s tobom bi mi to smetalo.
Mene ocara necija asertivnost.
Radji mi je malo turbulentniji pocetak nego da je sve bajka.
Bajke ne postoje i ako mi se netko ucini savrsenim, prvo propitujem sebe vidim li dobro tu osobu.

Mislim da oko bajki prvo treba unijeti neku klasifikaciju. Velike, čudesne, ultimativne, možda i ne postoje, ali male, ograničene, itekako postoje. Dnevne, tjedne, mjesečne, godišnje.... I ako ne želiš previše, samo ugodno ploviš na njima, prelaziš s jedne na drugu poput surfanja, s vala na val, makar bili i ne baš osobiti.
Možda griješim, ali ljudi previše čekaju veliki, ključni val i takvu istu sreću kojoj će ih on odvesti. A to je previše rijetko. Pa postajemo nezadovoljni, malo i beznačajno na početku, ali se kumulira. Umjesto da uživamo kako što naiđe. Čak i ne moramo ispuštati iz vida veći cilj, nego samo sačekati. Silno želim vidjeti Toskanu, ali danas ću ugodno i lijepo pročitati nešto o njoj, pogledati putopis, fino se najesti, nasmijati od srca s nekim. Jedino neću biti nesretna jer ne mogu tamo.... Tako nekako.

[Verdadera]

Zapravo uopće ne mislim kako nisam imala sreće, gledam sebe kao jednu od osoba koje je sreća neopisivo pomazila, čak i tamo gdje mi se čini da me namjerno zaobišla u luku-čitaj- djetinjstvo. Što god zaželim u životu mi se čini da i dobijem. Minimalno...ne znam, materijalno mi je gotovo pa nevažno niti sam ikada imala nešto puno. Materijalno je posljedica i to nije ono čemu stremim. Da ovog trena nastane gadno sranje u ovoj zemlji ili na planeti- ja sam od onih koji bi preživjeli. Minimalno u nekakvom duhovnom smislu (a tu se i nalazi moja ambicija)...ne mogu. Jednostavno ne mogu. Isključiti sve to, pa niti smanjiti. Tražim način kako to okrenuti u svoju korist a ne...izgorjeti. Jer je to ono što meni prijeti. Ne znam točno koliko je maksimalno jer nisam još spoznala osobni limit.

Nije stvar samo u crnim ishodima, za nekoga tko zna predvidjeti tako crno poprilično riskiram. Stvar je u svim ishodima, i dobrima i negativnima. Kao kad igraš šah, mislim da si to i spominjala. Ja također igram šah, ne često, vrlo rijetko. Kad igraš šah moraš znati 3 poteza unaprijed a za to je korisno i proučiti protivnikovu taktiku. Prema njemu ti ćeš znati koji potez odigrati jer ćeš predviđati, uz sve moguće poteze, onaj koji bi baš taj protivnik koristio. Ja vidim nekih 5 poteza unaprijed i svaki od tih 5 se grana na još 10 mogućih ishoda svakog.

Krajnji cilj zapravo postignem, ono što sam zamislila. I uvijek mi se čini da nije to moj trud toliko do toga doveo koliko ta nekakva luda sreća. Mogla sam umrijeti 2 puta, preživjela sam, imam najbolju sestru na svijetu, našla sam divnu ljubav, gradim bolji odnos s roditeljima, posao koji sam željela sam dobila odmah, samo sam ga trebala poželjeti (to je bio pomalo problem jer nisam znala što želim), odmah sam uspjela na tom poslu, i napredovati drastično u samo 2 godine. Jako puno sreće sam imala, bez obzira do koje mjere tupila upadnem na trenutke. Mislim, koji izbor imam? Reći da me potpuno zaobišla i zato se moram noktima i zubima čupati kroz život ili reći da me čuva (dok god vjerujem sebi)? S obzirom na moju ambiciju logično je jedino ovo drugo.

Prestala sam biti od onih koji se pitaju "ali, zašto baš meni? bio sam dobar" ili, "što sam morao skriviti kad mi se ovakvo zlo dogodilo, zaslužio sam"
I sad se mislim, ako mene sreća toliko mazi, zašto ne bih i na nekoga drugog to prelila? Da li je to zapravo svrha nas, da prenosimo svoju sreću i time otpuštamo "zlo" pa da svi možemo osjetiti sreću, i u smislu ispunjenosti i u smislu fortune?
Nije stvar u željeti uzeti više nego u željeti dati više a da pritom ne izgubim sebe.

I ono meni važno- da ne izgubim voljenog kraj sebe. Iako mu potpuno vjerujem, pitam se koliko bi prema njemu bilo sebično, koliko bi se uskraćenim osjećao?