Izlazna strategija - MPO

[sly47]

Iako se nadam da će ova tema biti manje korištena ipak želim ju otvoriti jer i sama često vrtim razna promišljanja kad reći dosta postupcima?
Svi smo (manje ili više) svjesni bolno realne činjenice da postoje i oni koji u mpo vodama ne uspiju - jer su dijagnoze preteške, jer su godine proletile, jer je jednostavno došlo do momenta kada je uputnije radi psihičkog i fizičkog zdravlja reći sad dosta ...

Kako prelomiti tu odluku?
Kako se pomiriti s tim?
Mislim osobno nisam još u toj fazi u ovom momentu iako nije da mi ne proleti glavom svako malo misao na tu temu. Imam još dosta reproduktivnih godina ispred sebe no vremenom i sama vidim da postaje sve teže i teže i pitam se dokle mogu/možemo tako?
Ne želim da nam godine prolaze rastrzane između postupaka i nula na papiru, komplikacija i strahova kako će postupak završiti po moje zdravlje. Ok, gadno sam se opekla pa pušem na hladno, svjesna rizika koji nosi mpo - žalim za danima kad o tome pojma nisam imala i jedina okupacija mi je bila kako dočekati betu.
S druge strane žarko želim obitelj sa čovjekom kojeg volim i koji to isto želi samnom.

I zato bi htjela da imamo i ovakvu temu za sve koji povremeno ili konačno razmišljaju o izlaznoj strategiji.

I molim vas sve - ovo nije tema na kojoj budemo se tješili rečenicama budi uporna i doći ćeš i ti do svog mirisnog smotuljka i sl. frazama. Ovo nije tema gdje ćemo primjerima iz vlastite ili xy ruke ohrabrivati nekoga da pokušava i dalje... ovo generalno nije jedna pink ružičasta tema gdje si svi držimo fige i vibramo do besvijesti ili grlimo utješnim tonom.

Neka ovo bude tema za sve koji su na rubu da svoj život preokrenu u drugom smjeru i nađu u toj svojoj odluci neki mir i zadovoljstvo kroz život te sva ostala promišljanja na tu temu.

[aprill04]

jako teška tema...
nemam svoj primjer, ali imam prijateljicu koja je u postupcima bila godinama, ne samo u hr nego i u sloveniji, uspjeli su čak i sve nalaze dovesti u red jer su prvotno krenuli na liječenje zbog jako lošeg spermograma....
dakle pokušali su sve što im je medicina ponudila i sve što su mogli od alternative, potrošili su cijelu ušteđevinu koju su godinama skupljali...
ona sada ima 40 godina i prije par mjeseci je jednostavno rekla dosta....rekla je da će se lakše psihički pomiriti s činjenicom da neće imati svoje dijete nego s još jednom stimulacijom ili punkcijom...
vjerujem da je jednostavno došla pred zid i odlučila da više nema snage za slijedeći skok...

predali su papire za posvojenje i sada čekaju, ali nekako vidim da im neće preteško pasti činjenica da će i na taj postupak morati čekati i imati strpljenja...

da nije lako pomiriti se sa takvom sudbinom, nije, ali ipak vidim da je ona i dalje nasmijana, vesela osoba kao što je i do sada bila i divim joj se zbog toga...

nadam se da nisam fulala temu...

[Ay Carmela]

Pozdrav!

Neko vrijeme sam se i ja bavila mišlju da otvorim ovakvu temu. Međutim, na ovom pdf-u ne nalazim ni traga emocijama i mislima koje mene "peru". Naime, ja imam samo 2 postupka iza sebe i već mi je dosta.

Ne da mi se opet bockat, napuhivat, trpit raznorazne bolove, promjene i fizičke i psihičke i sve ono što mpo nosi sa sobom. Možda zvuči sebično, ali ova 2 postupka promijenila su moje tijelo do neprepoznatljivosti, čak i način na koji je nekad funkcionirao moj metabolizam. I to mi se ne sviđa.

Druga stvar, u bolnici sam upoznala dosta supatnica i većina je pomalo opsjednuta. To me malo prepalo. Ne želim postati "luda baba" koja samo govori kako treba biti uporan i ostvariti svoj cilj. Dok se istovremeno raspada i psihički i fizički.

Uglavnom, nisam još donijela konačnu odluku da je kraj ali sam na rubu.

[sly47]

Mislim ja jesam luda baba koja smatra da treba ostvariti svoj cilj - no s druge strane ta moja ludost ima granice, zasigurno ima.
A iskreno umorna sam od onih budes i ti trbusasta, dobila mirisljavi smotuljak, budi uporna fraza. Ono da, postoji opcija da se to nikad ne desi, vrlo realna opcija.
I ok sam s time. Nije da me ne boli ta ideja ali znam da se moze kvalitetno izgraditi zivot i u drugom smjeru.
Sad je samo pitanje gdje je moja granica s postupcima.

I iskreno al zbilja iskreno i molim da me se ne shvati krivo ... Onak pozitiva mi je super i zbilja sam pozitivna u zivotu generalno ali bas mi je falila tema bez tih vibr vibr mantri. Tema gdje je ok reci umorna sam i razmisljam da li je dosta bez da me se obasipa tjesenjem i nabrijavanjem da ce sve biti suuuuper

[M@tthew]

Iskreno i nama je već dosta put došlo do mozga da možda nečemo ostvariti to toliko željeno roditeljstvo. I iskreno strah nas je toga trenutno ali po meni to samo znači da još nismo spremni pisati na ovoj temi.
Jer...
Još uvijek ne znam na koje druge načine osim toga ču se moći ispuniti Dobro tu smo nas dvoje, ali ipak...

Dobro je da postoji ovakva tema jer je na ovom forumu nije bilo do sad ali pa Sly hajde još ima vremena za nas. Nečemo se valjda tako lako predati??

[zoro007]

nakon sest neuspjelih postupaka sam ozbiljno razmisljala o dead line. ok, jedan od njih je zavrsio trudnocom i spontanim, jedan je bio prirodnjak. ali cinjenica da kao low responderica bi obicno dobila malo JS, lose sam reagirala na stimulaciju, uz sve to su me tlacile godine...magicna okrugla brojka kojoj sam se sve blize priblizavala.
pocela sam razmisljati kad je tu kraj, koliko cu se jos trovati s lijekovima, a imam zdravu i krasnu kcer. koja me treba, kojoj cu najmanje biti od koristi da nedaj boze zbog kakvog karcinoma zavrsim dva metra ispod zemlje. da nije ovaj postupak ispio, MM i ja smo se dogovorili da bi pokusavali jos ovu godinu i ne vise. dakle stala bi na kojih 10 postupaka ili tu negdje.

sve me to iscrpilo i psihicki, ali i financijski. uz sve dolazi logistika, pogotovo kad se radilo postuspcima u HR. uglavnom se sve vrtilo oko toga, cak mi je cesto bilo draze vrtiti razgovore s patnicima koji su istoj sosi nego s ostalima iz kruga prijatelja.
svjesna sam toga da je meni puno lakse bilo razraditi izlaznu strategiju jer imam jedno dijete. veliki je korak odluciti se za veliki cut.

zelim vam srecu kako god se odlucite

[sly47]

Matt pa o tome se i radi, kada reci dosta?
Mislim rekoh, imam jos dosta reproduktivnih godina ispred sebe, misli mi samo povremeno u napadu krize odu u tom smjeru.

Al za sve one koji misle sada je dosta - neka ovo bude tema na kojoj ce dobiti suport upravo za to

[suncandan]

Čitajući po forumima na ovu temu čini mi se da je puno teže odustati, nego podnositi sve tegobe, bolove i razočarenja.
Što gubim, a što dobivam ako odustanem? Kako se pomiriti s tim gubitkom?
Treba sebi priznati, koliko god bolno bilo ... "nikad neću imati ..." i onda nabrojati što sve neću imati, a to boli ... i treba to ponavljati dokle god bol ne postane podnošljiva, a onda s vremenom i vremenom i vremenom ne izbljedi...

Izlazak iz MPO-a je proces koji traje i koji je mučan ...zato je valjda i nastao pojam izlazna strategija.
Ako se s tim što taj izlazak znači ne možemo nositi, onda nije vrijeme za izlazak, onda se ne možemo osloboditi iz začaranog kruga.
To što ne možemo dalje (privremeno ili trajno), ne znači da smo izašli ...
Nekako mi se čini da je to najstrašnije u svemu.

I ne, ne vjerujem da upornost vodi prema cilju ... sve je to puka sreća ... a sreća se ne osmjehne svima ...

I ne vjerujem u priče o ostvarenju kroz nešto drugo jer ništa ne može biti zamjena za radosti (i teškoće) roditeljstva, ali vjerujem da se s vremenom može naći mir i zadovoljstvo svojim životom i bez da postaneš roditelj.
Samo mislim da nije dobro lagati samog sebe.
Imam osjećaj da se svi boje nazvati stvari pravim imenom ...
Ako osjećam tugu što ne mogu imati dijete, onda osjećam tugu - reci tužna sam ... ako osjećam bol, osjećam bol ... ako sam sigurna da je to nepravda, nepravda je .... i da, događa se meni ... i pokušaj naći mir s istinom takvom kakva je ... možeš li? mogu li?

[sly47]

Suncandan izvrstan post. Napisala si samu srž mojih misli, falilo mi ih je oblikovati u smislenost.

Nekad mi se cini da su mpo forumi nabrijani tom nekom laznom pozitivom i frazama koje se plasiraju u dobroj namjeri i pokusaju utjehe a zapravo mi x puta fali glas razuma, realnosti i iskrenosti.

[Ay Carmela]

suncandan kaže:

To što ne možemo dalje (privremeno ili trajno), ne znači da smo izašli ...
Nekako mi se čini da je to najstrašnije u svemu.

I ne, ne vjerujem da upornost vodi prema cilju ... sve je to puka sreća ... a sreća se ne osmjehne svima ...

Imam osjećaj da se svi boje nazvati stvari pravim imenom ...

Točno to.

Nikad neću "izaći" iz činjenice da ne mogu imati dijete mada se nadam s vremenom pomiriti s time. Evo već koristim jedninu a san mi je bio imati četvero.

Da, puka sreća, i mrzim kad mi govore o upornosti, onda se osjećam krivom.

A najstrašniji od svih osjećaja meni je čisti, nepatvoreni bijes. Umnogostručen hormonima tijekom postupka, stvarno me plaši. Jer nama je problem isključivo spermiogram. I ja se svaki put osjećam prevareno, zašto ja ovo moram trpit, ja jebeno MOGU imati djecu!!! Znam da je to sve nerazumno i da ne mislim tako zapravo jer muža volim više od svega. Ali ne želim ostati i bez njega.

[VK Girl]

Ja obilazim oko ove teme ko mačak oko vruće kaše

Ja nemam više puno reproduktivnih godina pred sobom (možda još godinu, dvije), odradila više postupaka nego što sam mislila da je ljudski moguće , odradila jedan spontani, jednu biokemijsku i jednu "slatku" hiperstimulaciju s poklon paketom hospitalizacije i odustajala i opet se vračala pa valjda svaki put kad sam mijenjala kliniku

Da ovo je teška tema i odluka ne dolazi preko noći. Nitko se neće sutra probuditi i reći dosta je, možda će nekome biti nametnuta zbog zdravstvenih ili financijskih razloga, a drugi će uzeti pauzu i više se iz nje neće vratiti
Neki će krenuti u posvajanje, ali velika većina će gurati dok se može. I jedno i drugo je u redu. Niste frikovi i nitko vas nema pravo osuđivati.

I ono što bih htjela za kraj naglasiti - pomiriti sa sa životom bez djece samo sa partnerom? Pa već svi mi tako živimo godinama, zar ne? I dobro nam je

[jednababaroga]

Bas je tema, uh uh.

Ja jos nisam spremna pomiriti se sa cinjenicom da mi vrime ide, amh debelo pada, a ja stojim na mistu. Rekli smo stat pola godine, da se malo psihicki odmorimo, e o to se skoro na godinu razvuklo, a moj amh otisa u pod.
Zato smo rekli, dok ide, ide, al ne mogu zivot podredit postupcima. Nko ce reci da sam sebicna, al ja i mm smo skupa radi nas samih, i jedno i drugo zarko zelimo djecu, al ne zelim da je svrha naseg braka samo djete. Je radost i veselje, al svrha ne zelim da bude.

Da se razumimo, srce mi se kis od pomisli da necemo, i jos se nisam pomirila s tim, al nekako pokusavam sebe naviknit da me malo manje sve to pogadja

[suncandan]

sly47 kaže:

Suncandan izvrstan post. Napisala si samu srž mojih misli, falilo mi ih je oblikovati u smislenost.

Nekad mi se cini da su mpo forumi nabrijani tom nekom laznom pozitivom i frazama koje se plasiraju u dobroj namjeri i pokusaju utjehe a zapravo mi x puta fali glas razuma, realnosti i iskrenosti.

Hvala draga Sly što si otvorila ovu temu od koje se većina drži podalje.
Dobro bi nam svima došlo da izbacimo sve ono što stvarno osjećamo i mislimo da mislimo, a poslije nas grize savjest i pravimo se da ne mislimo.
I onda kao idemo dalje i brijemo na pozitivu, a u stvari bi nam bolje bilo da priznamo koliko je ulog velik i da nas je strah da priča neće dobiti happy end.

Nije da mislim da ova tema treba biti za cmoljenje i jadikovke, ali mislim da ako izbacimo iz sebe sve ono što mislimo da je nedopustivo misliti, a kamoli izgovoriti, lakše ćemo naći put prema izlazu kada izlaz bude prihvatljiva opcija.

I vjerujem kada bismo to uspjeli da bi nam bilo lakše ići dalje još jedno vrijeme jer bi dobili osjećaj slobode da upravljamo svojim životom, a ne da nas mrvi MPO žrvanj dok nam najbolje godine prolaze.

[Zafrina]

oho! pa ovo nisam ni vidjela do sad.

ponekad mi se čini da je lakše odustati nego boriti se. dobro, kod mene je specifična situacija (ali to bi tako svatko za sebe mogao reći, pogotovo ovdje...) pa mi se zato na trenutke valjda tako čini.

obzirom da sam na čekanju (do jeseni svakako a onda ćemo vidjeti kako i kada) sve više mogu zamisliti život bez djece. nakon drugog spontanog više me nitko ne pita što čekamo i kad mislimo imati djecu - ipak jedna dobra stvar kad se rastrubi trudnoća prije vremena - pa mi je čisto fajn ovako.

nije da odustajem (još/već), ali moja osobna izlazna strategija je isplanirana i sasvim mi odgovara.