Padaju cijene, povlače se iz dučana sezonska roba.
Sljedeće godine ta roba nikoga neće zanimati i vrijeme je da se proda sada i za manju zaradu. Bez obzira na gužve tijekom tih rasprodaja može se čovjek, ako ima dosta živaca i vremena solidno odjenuti i obući za daleko manje iznose, a usput i nositi trendi marke.
Nekom je to cilj, radost i veselje, netko se ne zamara s tim.
Uvjereni smo da se čovjeka ne može kupiti, prodati, licitirati, takvo ropstvo je već davno ukinuto. Usto je zakonom zabranjeno i moralno nedopustivo.
"Moderno ropstvo" caruje, no samo jedan gospodar-vlasnik svojih "robova";to je novac. Mi smo ga ustoličili na ljestvici civilizacijskih vrijednosti, a on kao da je dobio sam, neki po nama neovisan život, pa što ga više imamo više ga priželjkujemo, što ga manje imamo želimo ga više... više. On kupuje vrijeme, sreću i ponekad najveću vrijednost što imamo zdravlje. Kupuje i ljudskost u velikim količinama. Kupuje sve, osim.......?
Dijete možeš prevariti sladoledom i obečati mu bajke, odraslima možeš zamagliti pogled s novcem, on već sebe vidi u svojem novostvorenom carstvu.
Nije stvar u novcu da se razumijemo, već o količini. Novac je neutralna ali opasna droga. Stalno te tjera na još, uostalom veća količina=više mogućnosti izbora.
U sezonskoj rasprodaji ima i samorasprodaje. Kada satima čekaš u gužvi, za dvije-tri krpe rasprodaješ zapravo sebe i svoje vrijeme, jeftino ili povoljno. Ima i onih koji koriste i političku (samo)rasprodaju, i sa crnim vragom bi u koaliciju. Predizborno vrijeme je vrijeme raspodaje pod svaku cijenu, cilj je vlast i moć koja donosti vlast (a to je ipak bolji afrodizijak od novca).
Na tisuće nezaposlenih na burzi "stvaraju" umjetnu rasprodaju u bescijene; radna snaga prodaje je jeftino. Zato poslodavci imaju na stotine kandidata za jedno radno mjesto. Uz znanje par stranih jezika, PC kao programera, visoke škole i hipnoze, vitkih nogu, i prosječne preporučene starosti od 300 mjeseci života, auta i naravo želje za prekovremeni rad, mogu zahtjevati što žele; netko će biti prisiljen i da to (samoraspodajom) ispuni.
I u sferi duhovnosti ima rasprodaje. Ne govorimo onda o nekoj duhovnost. Govorimo o poslu, biznisu sa tematikom duhovnosti.
Najveća raspodaja je u velikim robnim kućama, crkvama. Pad prodaje ideje, i greške koje su nastale tijekom poslovanja (afere s pedofilijom i zataškavanje istog) teže novim stremljenima poslovne politike. Čvrstim korakom naprijed. Samo mi dajemo spasenje, sve ostalo je djelo vražje.......
Razni gurui i samoproglašeni instant proroci isto se koriste samoraspodajom.
Neki da bi upotpunili osiromašene redove sljedbenika, a neki da bi namakli novac za svoje nasušne potrebe.
Spasenje zabludjele duše dakle dolazi, ako se uplati nešto novčanica na osobni račun proroka i dakako sasluša, usvoji (i možda kupi knjigu recepata za daljni život bez nepočudnih elemenata).
A svo troje zajedno ide u paketu, tri za groš.
Čista samorasprodaja. Bez obzira na sezonu.
Raspodaja nam daje lažni osjećaj da smo profitirali-stojeći i gurajući se u redu satima za željenom robom, gazeći i laktareći se po trgovini, a opet postajemo i ostajemo sami "robovi" koji kupuju, svima je vlasnik novac. Samoraspodaja nam daje osjećaj da ćemo dobro zaraditi jer će se lakomi brzo nakupiti.
Što bi se u ekonomiji događalo da nema raspodaja???
Roba bi stajala na skladištu, nestalo bi proizvodnje, pala bi potrošnja; ovako se sve vrti i za manje pare ali se ipak vrti. Obrtaj kapitala za ekonomiju je najbitniji.
Neću stati u red i neću satima čekati, na benetonku za 100 kuna.
Ne vjerujem u rasprodaje. Najčešće su to mali brojevi ili već probrani ili boje koje ne volim, ako je jeftino ne znači da mi odgovara.
Neću "kupiti" i spakiranu duhovnost tri za groš, ono što sami prodavači ne cijene kako da kupci-potrošači onda cijene.
Ima stvari za koje se ne cjenka, samoraspodaja znači da se jednostavno ne poštujemo.
Mi dajemo novcu vrijednost, nažalost u krajnosti novac nas vrednuje; i to kroz naš odnos koji odražavamo za njega.
"Roba nad robama", novac može nastupiti kao naš tihi robovlasnik.
Raspodaje ili samoraspodaje; uvijek mi se čini da smo u odnosu s njima na gubitku.
I da u njima u najgoroj mjeri vlada gospodar Novac. Koji nas mami dobitkom a nagrađuje gubitkom vremena i što je tragičnije poštovanja.
Možemo to nazvati kao kompromis ili linija lakšeg otpora, ili pak nekako treće.
Možemo li se ipak boriti protiv toga, da nas toliko ne zavara da kad ionako gubimo, da znamo da zapravo NE dobivamo?????????
Linearni mod
