Svi nešto kukamo. Kukamo na subotnjoj kavi, u društvu kolega, kukamo na večeri u gostima, na cesti poznanicima, preko telefona jadamo se i izmjenjujemo kuknjave svih vrsta.
Kukaju nam i rođaci i slučajni korisnici javnog gradskog prijevoza.
Kukljavinom započinjemo i završavamo razgovore. Ja više kukati neću i ne mogu.
Dođe mi zato da zaklopim slušalicu, prekinem razgovor i pobjegnem od
te grmljavine. Rijetko nas danas prijatelji razvesele, udjele ti radost, skinu mrki svakodnevni pogled sa lica. Ako si u bedu onda te zbetoniraju do kraja bez tragova šalanja, ili ti je malkice lakše kad vidiš da je drugima gore nego tebi. Dosta je takvog stanja.
Dvije ptičice podsjetile su me na jednu stvar koja mi je nekako izbljedjela našom svakodnevnom brigom. Prva je stanovnik ovih prostora-ona će se sama prepoznati.
A druga, ona pernata je sa stabla u mojem vrtu utkala u jedno moje poslijepodne svoju pjesmu, i razgalila moju dušu. Svaka je na svoj način učinila ono što je trebala.
"Jedina dužnost ljudskog života je biti sretan"; kaže Hesse.
Toliko "jaka" misao zahtjeva malo promišljanja. Naglasak je na dužnosti, a dužnosti se svatko boji, ona ima prizvuk prislile.
Zato nerado izvršavamo dužnosti, pa čak i onu na koju je Hesse mislio. Ne zato što ne bi željeli biti sretni, već možda zbog toga
što mislimo da je ne zaslužujemo.
Možda je zapreka neki neugodni osjećaj krivnje koji je u nama, lakše se je prilagoditi uobičajenoj situaciji gdje se sreće izbjegava.
Ponekad je sreća bliže nego se nadamo, na dohvat ruke, jedina prepreka koja je fatalna za nas i ostvarenje naše sreće su zapreke koje postavljamo sami sebi. Kažu da je sreća navika, i na dobro se treba naviknuti.
Cinici mogu reći; kako netko bolestan, siromašan, nevoljen, usamljen može ispunjavati svoju dužnost, da jednostavno bude sretan??
Odgovor je jednostavno takav; mi smo sve to ako mislimo da ne zaslužujemo bolje. Skromnost nije vrlina, ona je skučenost, zamisao da sa malime se možemo zadovoljiti, pa tko smo mi da tražimo bolje. Na jednom mjestu piše; kucajte i otvoriti će vam se.
A kako netko zdrav, i normalno materijalno ili više od toga situiran, u vezi, braku, obitelji može svoju sreću olako odbacivati???
Svi su sretni ipak na isti ili slični način, a nesretni na tisuću različitih načina. Zašto je netko odbacuje zaista ima na tisuće razloga, poznate samo njemu.
Biti sretan velika je i naporna dužnost, jer ispunjeni strahom, osjećajem krivnje, i nedostatkom samosvjesnosti nesretni živimo.
I stvaramo osobnu netrpeljivost spram osobne sreće.
Jedna ptičica čiji se cvrkut razlio vrtom podsjetio me na Hesseovu dužnost, druga me je pak prisjetila da bi to bio najvažniji zadatak koji moram nastojati ispuniti.
Jednostavno, danas se ponovo javljam na tu dužnost.
Linearni mod
