Zagrebacka izdavacka kuca Demetra d.o.o.
je izdala novi naslov s podrucja buddhizma:
http://www.demetra.hr/biblioteke.php?knjiga=183
Naslov: BUDDHA
Autor: Hermann Oldenberg
Životno djelo Hermanna Oldenberga (1854 - 1920.)
bilo je posvećeno prije svega istraživanju starije
povijesti indijske religije. Pored izdavanja tekstova
i prijevoda unaprijedio ga je odlučujuće kroz svoja
glavna četiri dijela koja, premda nisu pisana po
unaprijed promišljenom planu, obuhvaćaju cijelokupnu
sliku od sredine drugog do sredine prvog tisučljeća
prije naše ere.
Svoje Buddhološke radove Oldenberg je započeo s
izdavanjem tekstova i prijevodâ: Dîpavansa 1879.,
Vinaya Pitaka u pet svezaka 1879. - 83.; Theragâthâ
1883. Uz to je došao i engleski prijevod Vinaya Pitake
(tri sveska, 1881-85) u seriji Sacred Books of the East.
Usred toga strogo filološkog bavljenja tekstovima
nastala je i knjiga Buddha koja ga je jednim udarcem
učinila poznatim i izvan užeg kruga stručnjaka. Na
području Buddhologije to je djelo dobilo neku vrstu
parnjaka tek sa sveskom prijevoda Reden des Buddha
["Buddhini govori"] (1922.), objavljen iz ostavštine
nakon njegove smrti.
Značenje koje pripada Oldenbergovu "Buddhi" u
povijeti indologije danas se teško može ocijeniti
jer najveći dio onoga što je u vijeme njegove pojave
bilo novo sada je, upravo posredstvom i ovog djela,
već postalo opće priznat osiguran posijed. Starija
zapadna indologija crpila je svoje znanje uglavnom
iz Sanskrtsking tekstova koji su Buddhu prikazali kao
nadljudsko biće ovjenčano spletom legendi. Potom je
pažnja sve više usmjeravana na palijsku predaju te
su u najstarijim spisima Tipitake (buddhističkog
kanona s Ceilona i Stažnje Indije) postali poznati
tekstovi u kojima se pojavljuje predaja o Buddhinom
životu i nauku koja je bliža hostorijskoj zbilji. S
Georgom Turnourom, Viggom Fausböllom i bračnim parom
Rhys Davids koji je 1882. osnovao Pâli Text Society,
Oldenberg spada u pionire palinske filologije.
{H. V. Glasenapp, iz pogovora}
Osobitu vrijednost ovoj monografiji daju Oldenbergova
istraživanja i interpretacije dubinskih veza između
ranobuddhističkog modela isposništva i predbuddhističkih
"misaonih krugova" (napose brahmanskih); one nam više
kroz strukturu - forme mišljenja, oblike egzistencije
i drštvene sveze s kojima se javljaju - nego samo
kroz sadržaje idejâ, daju uvid u stvarnos razvoja
indijske duhovne tradicije mimo dihotomijskih opozicija
po modelu ortodoksnog - heretičko koji se iz same
indijske prošlosti prenio i na historiju ideja i
njezine tumače, kako indijske tako i zapadne.
No objektivnost strukturalnog historijskog pristupa,
u kojemu se i obično spekuliranje o apsolutu prikazuje
kao vid i presjek specifičnog konteksta, kao konkretna
forma života lokalnih ljudskih zajednica, nije slobodna
od cijene paradoksa: objektivnost analize na indijskom
terenu postignuta je po cijenu zastarjeli i danas svakako
nazadnih evropocentričkih opservacija o "mekušnoj biti"
i "mračnoj fantaziji" Indijca nasuprot "čvrstini i
odlučnosti", "vedrini duha", "jasnoči i određenosti misli"
Grka i Germana. Doista, bredodžbe o egzotičnom "Istočnjaku",
okrenutog u samoga sebe, danas su i sâme egzotične;
one svjedoče o duboko ideološkoj naravi evropocentričkog
stava velikog broja aktera evropskih humanističkih znanosti
s kraja kolonijalnog doba (uključujući i jednog Husserla).
No, u slučaju tako zaslužnog filologa i historičara poput
Oldenberga, ta ideološka ograničenja fascinantna su upravo
s obzirom na spoznajne domete njegovih istraživanja u
historiji indijskih književnosti, filozofskih i religiskih
ideja. Utoliko, ona predstavljaju nesvakidašnji kuriozum i
izazov za suvramenog čitaoca, osobito mlađeg, koji se danas
ponegdje eksplicitno i programski odgaja za globalnu političku
korektnost u humanističkim akademskim disciplinama, koji se
potiče da studira istočne tradicije i kad ne postaje orijentalist.
[B. Mikulić, iz predgovora]
Imam i prvi dio, ne znam zašto sam počela od druge. 
Linearni mod
