Natrag   Forum.hr > Društvo > Usamljena srca

Usamljena srca Lonely Hearts Club Band
Podforumi: Druženje forumaša

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 28.07.2013., 07:00   #1
Kako podnosite rastanke?

Pokušavala sam potražiti po forumu postoji li još nešto na ovakvu temu, ali nisam naišla ni na što takvog tipa jer sve što se tiče rastanaka, uglavnom je o rastancima romantične prirode, no ja ovom zgodom ne razmišljam (i neću pisati) o njima.

Uvijek su mi teško padali rastanci.
Kao mala, živjela sam u obitelji u kojoj nisu svi članovi živjeli u istom kućanstvu i neke sam viđala rijetko - npr., tata je za vrijeme rata većinu vremena provodio u postrojbi i ja uopće ne mogu ni procijeniti koliko često smoga viđali. Znam da sam mu se, u početku, ful veselila kad bi došao, a kasnije mi je "smetao" kad bi bio blizu. Nije to bilo ni racionalno, ni smišljeno, ni zlobno, jednostavno mi je bio stranac u mojoj kući (odnosno prognaničkoj sobi u to vrijeme). Čak i kasnije, kad je živio s nama, meni bi bilo izrazito drago kad bi negdje otišao na duže vrijeme. Sad mi se čini da sam si to u nekom momentu izracionalizirala, kako bi mi lakše padalo onomad kad bi morao ići natrag u postrojbu i poprilično sam sigurna da se o tome radilo jer je, apsolutno u svakom smislu, bio idealan otac; dobar, požrtvovan, ne prestrog, ne preblag, pun ljubavi i smijeha, onakav kakvog želim svojoj djeci budem li ih ikad imala.

Onda sam tijekom života počela gubiti neke drage ljude, što zbog seljakanja, što zbog njihovih tragičnih priča koje su ih udaljile od svih pa tako i od mene i znam da su mi ti rastanci jako teško padali, ali nekako sam se znala nositi s njima.

Što sam starija, to mi je, čini se teže. Koliko god prekide (romantične) lakše podnosim što sam starija i sve sam sigurnija u to da bih bila savršeno u stanju ostariti sama u tom smislu, toliko mi prijateljski / obiteljski rastanci padaju još puno više nego kad sam bila klinka ili u ranim dvadesetima.
Zadnjih godinu dana imam osjećaj da ne radim ništa drugo nego se opraštam od sebi dragih ljudi, malo zato što se s jednog kraja na drugi kraj svijeta selim ja, a malo zato što to moraju raditi i oni jer ekonomska situacija nikad nije bila gora (nama, našoj generaciji) nego sad i jako se teško i u kom smislu usidriti, a u nekim godinama to stvarno želiš. Uvijek sam mislila da se za prijatelje ne vežem baš toliko - falili bi mi i bolilo bi me što ih nema, ali sad me takve stvari baš rasturaju. I to me dosta muči, ne sad nešto...da ne mogu spavati, ali ono, mislila sam nekako da te stvari s godinama jenjavaju, a ne da postaju izraženije, ali kod mene kao da je upravo ovo drugo slučaj.


Zanima me kako je slučaj s ostalim forumašima.
Jeste li s godinama postali sentimentalniji ili ste oguglali po tom pitanju?
Ja nisam plakala na kraju četvrtog srednje ni na kraju faksa jer "noćas se rastaju prijatelji, suza je suzi drug", ali sad imam osjećaj ko da će mi srce puknut kad mi npr. neka frendica odseli u inozemstvo ili tako nešto...
Kako se s tim nosite?
Osjećate li se krivima, mislite li da ste nešto napravili krivo?
Voljela bi da se oglasite kojih god godina bili, zanima me i mišljenje tinejdžera (ako pišu po US-u jer dugo nisam ovdje zašla kako spada) i onih starijih.
Pa ono...napišite kako je to kod vas i recite koliko imate godina ili u koju dobnu skupinu cca spadate.
Evo, ja sam u kasnim dvadesetima.
__________________
Previše često se zbunimo pa mislimo da su pristojni oni ljudi koji ne psuju.
morcego is offline  
Odgovori s citatom
Old 28.07.2013., 07:15   #2
Jako teško podnosim rastanke bilo kakve vrste.
DarkAngel20 is offline  
Odgovori s citatom
Old 28.07.2013., 07:27   #3
23.Ja postajem svakim danom sve vise hladan i ravnodusan.Rastanci mi vise nista ne znace.
__________________
"Da bi ti potkovica donela sreću, moraš raditi kao konj."
Goku ssj is offline  
Odgovori s citatom
Old 28.07.2013., 10:32   #4
Ja nisam imala situacija gdje moram podnijeti nekakav..rastanak.Uvijek nadjem neko logično objašnjenje za to.I ne plačem jer prevlada racio.Ali..ako sam u pms i ako sam zaljubljena a onda bi se svašta moglo očekivati!
jade2 is offline  
Odgovori s citatom
Old 28.07.2013., 10:43   #5
Iskreno ? Previše razmišljam u domeni " what if " da bi rastanke gledao kao nešto nepromjenjivo i apsolutno.


Tako da samim time izbjegavam "miris tragedije" koje rastanci mogu predstavljati. Dok s druge strane zaista i stoji činjenica da gubitkom nečega se otvara prostor za nešto novo .... i principu je dobro da je tako.
Versatile mind is offline  
Odgovori s citatom
Old 28.07.2013., 11:22   #6
niko ne podnosi dobro rastanke

ot. tim više što neki i ne znaju koliko su mi prozirni pa mi to ide još više na..
Panonium is offline  
Odgovori s citatom
Old 28.07.2013., 12:39   #7
uhm... ne znam točno kako da odgovorim na pitanje iz naslova teme... mislim da sam ok kaj se rastanaka tiče imam 27...

plačem jedino za bliskim mi ljudima za koje znam da ih više nikad ikad neću vidjeti daklem, plačem samo na konačnim rastancima... ovo drugo su gluposti nekako si uspijem izracionalizirati da takva vrsta rastanka i pozdrava je samo privremena i da ću s tom osobom i dalje biti u super kontaktu kao i do sada, samo kaj će nas dijeliti kilometri... a u današnje doba, kilometri i nisu neka prepreka doduše, odnos se ponešto promijeni, ali nikada tako jako da s tom osobom više ne osjećam bliskost kao kad smo bili na istoj geografskoj dužini i širini jer ono, teško da se dobar odnos može pokvariti kilometrima
__________________
"I don't weigh anything! I'm like a cloud!" Mindy L.
SitnaRiba is offline  
Odgovori s citatom
Old 28.07.2013., 13:25   #8
Ja imam 21.
I koliko sam do sada spoznala mislim da dosta dobro podnosim rastanke. Ni ja nisam plakala na kraju srednje, niti na kraju osnovne. Na mom faksu redovito izgubi godinu masa ljudi. Među njima su i oni s kojima sam se intezivno družila. Oni bi se gubitkom godine vratili u mjesto prebivališta, rijetko kada bi dolazili na poneki rok polagati ispit tako da sam ih ja viđala svega par puta godišnje. Nije mi to teško palo, iako smo baš bili bliski.

Sjećam se da sam kad sam bila skroz mala, negdje 1-2 osnovne, ostala bez najbolje prijateljice jer se ona morala preseliti. Njezini su se rastali i ona je otišla živjeti s tatom negdje u Bosnu. Sjećam se da mi je to tada bilo teško palo. Od tog trenutka ne mogu se sjetiti niti jednog rastanka koji me potresao.

S druge strane, nitko tko mi je jako blizak nije nigdje otišao.
Sestra će mi završiti faks uskoro i nakon toga planira otići izvan Hrvatske. Nevjerojatno smo povezane i u jednom periodu me sama pomisao na njezin odlazak dovodila do suza. Imala sam osjećaj kao da me ostavlja i kao da joj nisam dovoljno važna da ostane
Ali sada me to muči znatno manje. Svjesna sam da se mora osamostalit i na neki način jedva čekam da napravi taj korak. Iako ćemo biti udaljene i iako nikad više neće biti kao prije, znam koliki će to napredak biti. I za mene i za nju. Tako da ne vjerujem ni da će me taj gubitak pretjerano slomiti. (Iako, to je tek za godinu dana, sjetit ću se ovog posta kad budem negdje u kutu sobe ridala jer odlazi )

Ono što je mene oduvijek mučilo dok sam razmišljala o rastancima je prolaznost vremena. Uvijek sam mozgala o tome kako se sve mijenja i kako ništa ne traje vječno. I to je ono što bi mene uvijek rastužilo. To što svatko živi svoj život, svatko živi za sebe i za svoju obitelj, to je naravno normalno i poželjno, ali s druge strane može biti bolno osjetljivim dušicama poput mene
Svaki puta kada bi netko otišao ili napravio nešto takvo da mene ostavi, a izabere za sebe svoj put, ja bih se osjećala nedovoljno voljeno. To je vjerojatno strašno sebično od mene - to što sam očekivala da baš ja budem ta zbog koje će netko žrtvovati sebe, i tko zna zbog čega je to tako i zbog čega sam se tako osjećala (moža neka trauma iz djetinjstva ili je to normalno da se ljudi osjećaju nedovoljno uvaženim kad netko odluči ići svojim putem? Nekako sumnjam u normalnost tog osjećaja ).
S vremenom sam naravno postala svjesnija načina na koji život funkcionira i sada mi je normalno da ljudi žive za sebe, ali svojevremeno (u periodima kada sam razmišljala o sestrinom odlasku) zapravo mi je to bilo najbolnije. Ne što odlazi i što neće sve biti kao prije, nego pomisao na to kako se sve konstantno mijenja i kako ne može postojati neka poveća zajednica koja će biti trajnijeg karaktera i u kojoj ćemo svi biti jednako uvaženi.
Malo sam se pogubila u svemu
__________________
''Have you ever had that feeling? That you’d like to go to a whole different place and become a whole different self?''
Pugnaculum is offline  
Odgovori s citatom
Old 28.07.2013., 13:52   #9
Imam 26. Best frendica koju znam od prvog razreda osnovne mi se poslom preselila u bijeli svijet prije 3-4 mj.
I ostaje tamo godinu dana. Svaki dan se udaljujemo sve više.
Zapravo, sumnjam nekad jesmo li još uopće prijateljice, a kamoli najbolje.
Došla je doma prije par tjedana. Pitala sam ju vidimo li se, ona- nek ju nazovem, ne zna gdje će biti sve. Nisam ju nazvala.
Sad je kod nje neka treća frendica. Sumnjam da ćemo se vidjeti ovo ljeto. Možda ni tada. Možda ni godinu dana. Možda ni kad se vrati.

Što se dogodilo? Život?
Vele da je svaki rastanak mala smrt. Ili velika, u mom slučaju.
Doll Fetish is offline  
Odgovori s citatom
Old 28.07.2013., 17:27   #10
Quote:
SitnaRiba kaže: Pogledaj post
uhm... ne znam točno kako da odgovorim na pitanje iz naslova teme... mislim da sam ok kaj se rastanaka tiče imam 27...

plačem jedino za bliskim mi ljudima za koje znam da ih više nikad ikad neću vidjeti daklem, plačem samo na konačnim rastancima... ovo drugo su gluposti nekako si uspijem izracionalizirati da takva vrsta rastanka i pozdrava je samo privremena i da ću s tom osobom i dalje biti u super kontaktu kao i do sada, samo kaj će nas dijeliti kilometri... a u današnje doba, kilometri i nisu neka prepreka doduše, odnos se ponešto promijeni, ali nikada tako jako da s tom osobom više ne osjećam bliskost kao kad smo bili na istoj geografskoj dužini i širini jer ono, teško da se dobar odnos može pokvariti kilometrima
Bilo bi jako lijepo da si u pravu, ali iznenadila bi se koliko ti kilometri postanu važni kad si npr. iz Hrvatske, a jedna od osoba s kojom si se najbolje skužila, na drugom kraju svijeta, je npr. iz Kolumbije. Je, super, skajp je ludilo, ljudi se vole, ljubav je bezuvjetna...ali nije, jednostavno nije jednako snažna kad je na neograničen period dijeli ocean. I kad je ta skajp veza preko oceana zakurac (a znam da je, ruši se svaki tri ipo sekunde). Ne pričam o udaljenostima - joj, preselila je u Otočac, a ja sam u Kninu, uh, sranje.
__________________
Previše često se zbunimo pa mislimo da su pristojni oni ljudi koji ne psuju.
morcego is offline  
Odgovori s citatom
Old 28.07.2013., 17:45   #11
Quote:
morcego kaže: Pogledaj post
Bilo bi jako lijepo da si u pravu, ali iznenadila bi se koliko ti kilometri postanu važni kad si npr. iz Hrvatske, a jedna od osoba s kojom si se najbolje skužila, na drugom kraju svijeta, je npr. iz Kolumbije. Je, super, skajp je ludilo, ljudi se vole, ljubav je bezuvjetna...ali nije, jednostavno nije jednako snažna kad je na neograničen period dijeli ocean. I kad je ta skajp veza preko oceana zakurac (a znam da je, ruši se svaki tri ipo sekunde). Ne pričam o udaljenostima - joj, preselila je u Otočac, a ja sam u Kninu, uh, sranje.


Mislim da je ono napisala više u kontekstu da je razdvajanje privremeno.
Tj ja se bar nadam da ona shvaća da trajno razdvajanje oceanom ipak ima jako velike posljedice na ljudske odnose.


Što se tice tvoje teme: ja bi rekao da jednostavno postaješ emotivnija i svjesnija svoje okoline i društva. Sada je samo pitanje jel je to loše te da li postoje događaji zbog kojih si kao mala postala "neprirodno odmaknuta" ?
Versatile mind is offline  
Odgovori s citatom
Old 28.07.2013., 18:40   #12
Više nego dobro ih podnosim. U jednom razdoblju života sam se dvaput selio, prvo iz jednog grada u drugi, promjena sredine i društva je dosta dobro prošla. Taman kad sam se priviknuo na to, uslijedio je upis na faks i opet sve ispočetka.

Danas kad posjetim roditelje i prijatelje doma i kad dođe vrijeme rastanka pitaju me kad ću opet dolazit, uvijek kažem da ne znam. totalno sam ravnodušan što se tiče rastanka i koncentriram se na putovanje.

Da se moram sutra preselit negdje drugdje, više bi to gledao kao neki izazov i korak naprijed u životu bez nekog razmišljanja o rastanku s "poznatim".
Sad jel to dobro ili loše - ne znam. vjerojatno nije baš dobro. Moguće da je to rezultat loših odnosa u obitelji, ali to je već neka druga tema.
BigCityBeats is offline  
Odgovori s citatom
Old 28.07.2013., 19:20   #13
Quote:
Versatile mind kaže: Pogledaj post
Mislim da je ono napisala više u kontekstu da je razdvajanje privremeno.
Tj ja se bar nadam da ona shvaća da trajno razdvajanje oceanom ipak ima jako velike posljedice na ljudske odnose.


Što se tice tvoje teme: ja bi rekao da jednostavno postaješ emotivnija i svjesnija svoje okoline i društva. Sada je samo pitanje jel je to loše te da li postoje događaji zbog kojih si kao mala postala "neprirodno odmaknuta" ?

Ma znam da se vjerojatno nismo koncentrirale na isti tip rastanaka, a i kužim tuđu perspektivu. Samo mislim da je o nekim tipovima rastanaka jako teško govorit dok ih nisi iskusio.

Iskustvo iz djetinjstva?
Pa eto, opisala sam to s tatom, bilo ih je još par, ali o tome ne bih jer su mi fakat jako intimna i ne želim da se određeni ljudi prepoznaju, a radi se o specifičnim momentima. Nije bilo ništa trajno i to su, recimo, bili privremeni rastanci, ali kontam da je djeci to vrlo teško, ne možeš si baš racionalizirat da će godinu dana brzo proći i tako to

Quote:
BigCityBeats kaže: Pogledaj post
Više nego dobro ih podnosim. U jednom razdoblju života sam se dvaput selio, prvo iz jednog grada u drugi, promjena sredine i društva je dosta dobro prošla. Taman kad sam se priviknuo na to, uslijedio je upis na faks i opet sve ispočetka.

Danas kad posjetim roditelje i prijatelje doma i kad dođe vrijeme rastanka pitaju me kad ću opet dolazit, uvijek kažem da ne znam. totalno sam ravnodušan što se tiče rastanka i koncentriram se na putovanje.

Da se moram sutra preselit negdje drugdje, više bi to gledao kao neki izazov i korak naprijed u životu bez nekog razmišljanja o rastanku s "poznatim".
Sad jel to dobro ili loše - ne znam. vjerojatno nije baš dobro. Moguće da je to rezultat loših odnosa u obitelji, ali to je već neka druga tema.
Nije to uopće loše, zavidim ti.
Ja sam bila takva sve dok nisam odselila pun kurac daleko od svih koje poznajem, radit posao koji je najstresnije i najodgovornije što ću ikad radit vjerojatno. Znaš šta me počelo jako mučit tada - to svima govorim Jebote, počelo me mučit...a uopće to nisam očekivala...ja tako volim na kraju radnog dana otić šetat, sjest negdje i zapalit cigaretu, i onda zvat nekog ko mi je drag i pričat s tom osobom (ako se ne možemo naći, jel). Međutim, ovdje u telefonu nisam imala nijedan broj neke osobe s kojom mi se priča, a da je unutar SAD-a - svi su u Hrvatskoj. OPRALO ME. Ali ono...gadno baš.
Jasno, s vremenom upoznaš nove ljude, imaš koga zvati i sve to, ali...jednostavno je nekako teško, meni bar, to što npr. sad imam vrlo bliske prijatelje iz tri države koje jedna s drugom veze nemaju i nisu blizu Hrvatske. Ja se želim vratiti u Hrvatsku, oni ne žele doći ovamo (ko bi lud to htio, ako ga za Hr ne veže obitelj npr.), a čak i da ostanem u SAD, pitanje je bi li oni ostali ili bi se vraćali u svoje države. Ili svoje savezne države. Sve u svemu, vjerojatnost da bismo ostali na istom mjestu, užasno je mala. A previše smo toga podijelili u kratkom periodu jer nam je svima bilo istovremeno zajebano, iz istih razloga - nismo nikog poznavali.
Ne znam jesi kad tako nešto doživio, ali mene sam ja sama jako iznenadila.
I stvarno mi teže padaju ti prijateljski rastanci nego romantični, čisto zato što romantične rastanke možeš izbjeći (ako se ljubav nije ugasila) barem tako da slijediš osobu, ako ti je to već toliko bitno.
Koga da ja slijedim od svojih prijatelja kad ih je milijardu i svugdje su?

S druge strane, znam koliku sreću imam da uopće mogu napisati prethodnu rečenicu To si isto tako svaki dan ponavljam.
__________________
Previše često se zbunimo pa mislimo da su pristojni oni ljudi koji ne psuju.
morcego is offline  
Odgovori s citatom
Old 28.07.2013., 19:33   #14
Morcego, mislim da znam koji osjećaj te muči i da je i meni slično iako sam sigurno dosta starija od tebe. Nekoliko rastanaka ostavili su mi trajne i nenadoknadive praznine koje su s vremenom postale nešto poput kronične bolesti.

Od svih opisa i prijedloga kako se nositi s njima, ovaj mi je najdraži:


One Art

by Elizabeth Bishop

The art of losing isn't hard to master;
so many things seem filled with the intent
to be lost that their loss is no disaster.

Lose something every day. Accept the fluster
of lost door keys, the hour badly spent.
The art of losing isn't hard to master.

Then practice losing farther, losing faster:
places, and names, and where it was you meant
to travel. None of these will bring disaster.

I lost my mother's watch. And look! my last, or
next-to-last, of three loved houses went.
The art of losing isn't hard to master.

I lost two cities, lovely ones. And, vaster,
some realms I owned, two rivers, a continent.
I miss them, but it wasn't a disaster.


—Even losing you (the joking voice, a gesture
I love) I shan't have lied. It's evident
the art of losing's not too hard to master
though it may look like (Write it!) like disaster.
__________________
If liberty means anything at all, it means the right to tell people what they do not want to hear.
George Orwell
Godiva is offline  
Odgovori s citatom
Old 28.07.2013., 19:40   #15
Imam 20. Kako sam se preselila u Zagreb, shvatila sam tek tko su mi pravi prijatelji. Mislila sam da ću sa svojim prijateljicama koje znam 4 godine uspjeti ostati u dobrom odnosu i bila sam se spremna truditi oko tog odnosa, dok one nisu. Čujemo se i vidimo ponekad ali to nije više onako blisko kao prije, niti će biti. Tako je to, neki ljudi odu iz tvog života a ti nastaviš dalje.
Misspanda is offline  
Odgovori s citatom
Old 28.07.2013., 19:41   #16
Quote:
morcego kaže: Pogledaj post
Bilo bi jako lijepo da si u pravu, ali iznenadila bi se koliko ti kilometri postanu važni kad si npr. iz Hrvatske, a jedna od osoba s kojom si se najbolje skužila, na drugom kraju svijeta, je npr. iz Kolumbije. Je, super, skajp je ludilo, ljudi se vole, ljubav je bezuvjetna...ali nije, jednostavno nije jednako snažna kad je na neograničen period dijeli ocean. I kad je ta skajp veza preko oceana zakurac (a znam da je, ruši se svaki tri ipo sekunde). Ne pričam o udaljenostima - joj, preselila je u Otočac, a ja sam u Kninu, uh, sranje.
ako postoji dugoročan plan da se negdje nađete u neko doba na pola puta, onda kilometri ne predstavljaju problem

mislim... nisam ono natrkeljala bez veze... i ne... frendica nije odselila u zadar, a ja ostala u zagrebu
__________________
"I don't weigh anything! I'm like a cloud!" Mindy L.
SitnaRiba is offline  
Odgovori s citatom
Old 28.07.2013., 20:59   #17
Quote:
morcego kaže: Pogledaj post
Nije to uopće loše, zavidim ti.
Ja sam bila takva sve dok nisam odselila pun kurac daleko od svih koje poznajem, radit posao koji je najstresnije i najodgovornije što ću ikad radit vjerojatno. Znaš šta me počelo jako mučit tada - to svima govorim Jebote, počelo me mučit...a uopće to nisam očekivala...ja tako volim na kraju radnog dana otić šetat, sjest negdje i zapalit cigaretu, i onda zvat nekog ko mi je drag i pričat s tom osobom (ako se ne možemo naći, jel). Međutim, ovdje u telefonu nisam imala nijedan broj neke osobe s kojom mi se priča, a da je unutar SAD-a - svi su u Hrvatskoj. OPRALO ME. Ali ono...gadno baš.
Jasno, s vremenom upoznaš nove ljude, imaš koga zvati i sve to, ali...jednostavno je nekako teško, meni bar, to što npr. sad imam vrlo bliske prijatelje iz tri države koje jedna s drugom veze nemaju i nisu blizu Hrvatske. Ja se želim vratiti u Hrvatsku, oni ne žele doći ovamo (ko bi lud to htio, ako ga za Hr ne veže obitelj npr.), a čak i da ostanem u SAD, pitanje je bi li oni ostali ili bi se vraćali u svoje države. Ili svoje savezne države. Sve u svemu, vjerojatnost da bismo ostali na istom mjestu, užasno je mala. A previše smo toga podijelili u kratkom periodu jer nam je svima bilo istovremeno zajebano, iz istih razloga - nismo nikog poznavali.
Ne znam jesi kad tako nešto doživio, ali mene sam ja sama jako iznenadila.
I stvarno mi teže padaju ti prijateljski rastanci nego romantični, čisto zato što romantične rastanke možeš izbjeći (ako se ljubav nije ugasila) barem tako da slijediš osobu, ako ti je to već toliko bitno.
Koga da ja slijedim od svojih prijatelja kad ih je milijardu i svugdje su?

S druge strane, znam koliku sreću imam da uopće mogu napisati prethodnu rečenicu To si isto tako svaki dan ponavljam.
Nemam takvog iskustva kao ti s te strane tako da ne znam, ali me isto kao tebe opere kad nemam kog nazvat u nekim situacijama. Primjer, prije koju godinu imao sam prometnu s lakšim ozljedama, ležim taj dan u bolnici i razmišljam kog da nazovem. Nisam nikog zvao jer nisam imao koga nazvat
Ili recimo dolaziš doma nakon dugo vremena, na kolodvoru si i kog god zoveš nitko ne može doći po tebe, na kraju se pitaš zašto i kome uopće dolaziš. Samo što to mene brzo popusti jer sam već valjda naviknut.

Zato sam reko da mislim da to nije dobro, ta ravnodušnost kod rastanaka, jer sam shvatio da većinu ljudi koje znam držim na distanci (uključujući roditelje), jer u suprotnom bi bilo drugačije, zar ne?
Svjestan sam "problema", ali ne vidim rješenje. Što je još gore, ja sebe nigdje ne vidim za recimo godinu dana, apsolvent sam, radim u jednoj stabilnoj multinacionalnoj firmi, volim svoj posao i ljude s kojima radim - ali se tamo uopće ne vidim u budućnosti - nigdje se ne vidim. Sve češće se uhvatim razmišljajući o tim stvarima. Kao da tapkam u mraku s povezom na očima.
BigCityBeats is offline  
Odgovori s citatom
Old 28.07.2013., 21:04   #18
Quote:
BigCityBeats kaže: Pogledaj post
Nemam takvog iskustva kao ti s te strane tako da ne znam, ali me isto kao tebe opere kad nemam kog nazvat u nekim situacijama. Primjer, prije koju godinu imao sam prometnu s lakšim ozljedama, ležim taj dan u bolnici i razmišljam kog da nazovem. Nisam nikog zvao jer nisam imao koga nazvat
Ili recimo dolaziš doma nakon dugo vremena, na kolodvoru si i kog god zoveš nitko ne može doći po tebe, na kraju se pitaš zašto i kome uopće dolaziš. Samo što to mene brzo popusti jer sam već valjda naviknut.

Zato sam reko da mislim da to nije dobro, ta ravnodušnost kod rastanaka, jer sam shvatio da većinu ljudi koje znam držim na distanci (uključujući roditelje), jer u suprotnom bi bilo drugačije, zar ne?
Svjestan sam "problema", ali ne vidim rješenje. Što je još gore, ja sebe nigdje ne vidim za recimo godinu dana, apsolvent sam, radim u jednoj stabilnoj multinacionalnoj firmi, volim svoj posao i ljude s kojima radim - ali se tamo uopće ne vidim u budućnosti - nigdje se ne vidim. Sve češće se uhvatim razmišljajući o tim stvarima. Kao da tapkam u mraku s povezom na očima.
Polako, daj si vremena. Još si jako mlad i sigurno će uskoro naići netko za koga će ti biti drago što te čeka na kolodvoru.
__________________
If liberty means anything at all, it means the right to tell people what they do not want to hear.
George Orwell
Godiva is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.07.2013., 01:07   #19
@Morcego, zasto ti mislis da se prijateljstvo gasi ako se ne cujete na redovnoj bazi? Pa sto ako ne mozes nazvati neku osobu taj dan, zasto to dozivljavas tako tragicno kao da je ta osoba zauvijek otisla ili da vise niste bliske?

Ja sam se selila 10-ak puta u zivotu, s nekim prijateljima se nisam cula 6-7 mjeseci, kad ih vidim na kavi bit ce kao da smo se jucer vidjeli, nema akward momenata ili sutnje ili povrsnih razgovora. Bliskost je tu. Zato mi rastanak ne pada tesko, jer se ne rastajem od vaznih osoba, nego samo od onih nebitnih za koje mi se jebe.
Promjeni percepciju i dozivljaj tih rastanaka, osvijesti da su privremeni, nikakva "mala smrt"..
__________________
I work hard so my dog can have a better life.
Rugalica is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.07.2013., 01:27   #20
Ja sam prije godinu i nesto izgubila dvije prijateljice i prijetelja radi odredjenih stvari koje su se izdogadjale...morala sam se maknuti...bilo je tesko ali sad je ok i kad sagledam situaciju drago mi je..ostala sam sama..nisam se imala kome okrenuti ali da nije bilo toga ne bi sada imala divne ljude u svom zivotu koje ne bi mjenjala za nista

U svakom zlu dolazi nesto dobro samo se treba drzat i izac iz preplasenog stanja uma
__________________
Have I gone mad? I'm afraid so. You're entirely Bonkers.
But I will tell you a secret, all the best people are.
Alice in Wonderland
Buba Mraz is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 20:44.