Zašto je Hegel faca?

[Sigmund]

Alex S kaže:

Čekaj malo trud se isplati. Znam ja to . Želiš biti odličan rukometaš. Trud se isplati. Šta ti misliš da je meditacija bauljanje u prazno?
Pa probaj za promjenu. Stoički stav, uspravna kralješnica, lotusov položaj, parestezije, žmarci, komarci, a najzabavnije koncentriraj se da zaboraviš ( jer ne možeš potisnuti ) sve ostalo. Sizifov je to posao. Pitaj Krenu. Iz dana u dan. Kako Gotovina tvrdi u onom videu. Ratnik se afirmira svaki dan iznova. samo analogija.
No upadaš u drugačije stanje svijesti. Pa ga negiraj ili apostrofiraj.
Čemu toliki naglasak na logici. Nije to nužnost spoznaje. I pametniji od nas su došli do tog zaključka.

Čedomil Veljačić, koji je bio pametniji od nas, koji je znao o budizmu više od svih ljudi na ovom forumu, i koji je zaista uporno meditirao, pa se čak i zaredio i proveo ne znam koliko vremena u budističkom samostanu na Šri Lanci, na kraju s meditacijom nije postigao gotovo ništa. Ali bio je učen i racionalan čovjek, i s dovoljno intelektualnog poštenja da to javno prizna. Dopustit ćeš da sam onda skeptičan prema tvrdnjama ljudi koji i o teoriji i o praksi budizma znaju neizmjerno manje od njega. Ali, meditacija i postizanje nirvane nisu niti bit, niti cilj budizma. To zna svatko tko se u to udubio. Ja jako volim čitati Budu, onako kako su njegove riječi prenesene u Pali kanonu. On izriče duboke filozofske istine na predivan način, koji izaziva, barem kod mene, jaku emocionalnu reakciju. Meditacija nije spoznaja. Meditaciju imaš svaki put kad se na nešto intenzivno koncentriraš, i to je ugodan osjećaj koji mi je poznat. Ali za to ti ne treba klasična meditacija. Dovoljno je da nešto radiš rukama, recimo crtanje, ili stolarija, svejedno, ako se intenzivno usredotočiš na to što radiš tako da izbaciš iz svijesti sve ostalo.

[Alex S]

Sigmund kaže:

Čedomil Veljačić, koji je bio pametniji od nas, koji je znao o budizmu više od svih ljudi na ovom forumu, i koji je zaista uporno meditirao, pa se čak i zaredio i proveo ne znam koliko vremena u budističkom samostanu na Šri Lanci, na kraju s meditacijom nije postigao gotovo ništa. Ali bio je učen i racionalan čovjek, i s dovoljno intelektualnog poštenja da to javno prizna. Dopustit ćeš da sam onda skeptičan prema tvrdnjama ljudi koji i o teoriji i o praksi budizma znaju neizmjerno manje od njega. Ali, meditacija i postizanje nirvane nisu niti bit, niti cilj budizma. To zna svatko tko se u to udubio. Ja jako volim čitati Budu, onako kako su njegove riječi prenesene u Pali kanonu. On izriče duboke filozofske istine na predivan način, koji izaziva, barem kod mene, jaku emocionalnu reakciju. Meditacija nije spoznaja. Meditaciju imaš svaki put kad se na nešto intenzivno koncentriraš, i to je ugodan osjećaj koji mi je poznat. Ali za to ti ne treba klasična meditacija. Dovoljno je da nešto radiš rukama, recimo crtanje, ili stolarija, svejedno, ako se intenzivno usredotočiš na to što radiš tako da izbaciš iz svijesti sve ostalo.

Meditacija je samo sredstvo. Trening. Neznam za to što je Veljačić njome postigao. A što nije. No on je filozof. Ne utihli mudrac. Nije to ipak nije za svakog. Ne vjerujem da se odrekao volje. No kao metdoda mentalne discipline postiže svoj efekt. Da, spoznaja nirvane je nadljudski napor. Vidjet ću za 30ak godina. Ili tako to.

On izriče duboke filozofske istine na predivan način, koji izaziva, barem kod mene, jaku emocionalnu reakciju.

I kod mene. Isto ko i Friedrich. No kod njega sa ambivalentnim osjećajima.

Mada sad čitam onu knjigu mrtvih.

A Schopenhauer? Šta je sa njime u tvojem skromnom mišljenju? Naspram Hegelu da ne odeš slučajno u off.

[samting]

LIQ kaže:

Prilikom negacije koju ja spominjem stvar ide ovako:

Ako si napipao devet golih muškaraca hoćeš li zaključiti da je ona deseta
osoba tvoja žena i na neviđeno, bez pipanja, leć šnjom u krevet.
Hegel i Sigmund hoće, ali ja baš i ne bih.
Iako znam da deseta osoba nije goli muškarac, još uvijek, bez pipanja,
ne znam što je deseta osoba i dal je uopće osoba.

Dakle, govorimo o negaciji bez prethodnog znanja o ishodu negiranja, a ne
o negaciji sa prethodnim znanjem ishoda negiranja.

Nisam baš siguran da se o tome radi.

[Sigmund]

Alex S kaže:

A Schopenhauer? Šta je sa njime u tvojem skromnom mišljenju?

Od Schopenhauera nema kruha. Ne bih nikome preporučio da čita Schopenhauera. I sam se nevoljko prisjećam tog neugodnog iskustva, a više se čak ni ne sjećam što sam pročitao. Ništa mi se nije zalijepilo za pamćenje.

[Srebrni-medvjed]

Hegel je zadnji veliki filozof jer je nakon njega svjetskom intelektualnom scenom zavladao pozitivizam koji traje i danas

[Druid]

Sigmund kaže:

Ne bih nikome preporučio da čita Schopenhauera.

Čak ni "Pareneze i maksime"?

Ne znam, meni ono što neki interpreti zovu kod njega "pesimizam" zapravo nekad zvuči osvježavajuće. Dobro, za to ti ne treba Schopenhauer danas jer imaš cijelu tradiciju koja je iznikla iz toga, a više je up-to-date.

[Sigmund]

Druid kaže:

Čak ni "Pareneze i maksime"?

Ne znam, meni ono što neki interpreti zovu kod njega "pesimizam" zapravo nekad zvuči osvježavajuće. Dobro, za to ti ne treba Schopenhauer danas jer imaš cijelu tradiciju koja je iznikla iz toga, a više je up-to-date.

Ma jesam ja nešto pabirčio, ali sve što sam zapamtio je to da je život sranje, a za to mi nije trebao Sch. da me prosvijetli. A i to je možda pokupio iz budizma. To je ona filozofija iz koje zadržiš neke zgodne pojedine misli, ali ne pokopčaš što to u cjelini znači, ili pak stvarno ne znači ništa. A koliko vidim ja iz svoje ograničene perspektive malo tko će reći da mu je Sch. omiljeni filozof ili nešto slično.

[Kosmarac]

Zasto je Hegel i hegelijanstvo dehumanizacija? Zato sto u tom istoricizmu svi nalaze mesto na razvojnom putu apsolutnog dobra. Beskrupuloznost se odlikuje tako sto se svaka istorijska licnost ili epoha tretiraju kao nuzni do dovrsenja istorije. Ovo je i primenjen hilijazam Novog Zaveta.

Srednjevekovno nasilje, recimo, stoga pripada samo jednoj stepenici ka ovaplocenom umskom misljenju apsoluta. Time dolazimo do pravdanja svakog zla, a ovim do izvrnute istorije. Jasno je da je svaki put ka realnoj istoriji utopisticki, ali je barem potrebna zelja za realnim kroz proslost.

To bi bio krajnji determinizam. Svaka sloboda je ovicena nuznoscu istorijskog razvoja, te su trenutni istorijski subjekti samo sredstvo do cilja.

__________________________________________________ ____

Hegelijanstvo, marksizam ( dijalekticki materijalizam ) i Jovanovo otkrovenje jesu eshatoloske filozofije. Pa tako postoji i levo hegelijanstvo kao Zizek i sl. To su projekti ovozemaljskog raja, s tim da je jedino Hegel vec dovrsen u Pruskoj monarhiji, dok su druga dva projektovana u buducnost : besklasno drustvo i Bogocovek na zemlji.

[Sigmund]

Kosmarac kaže:

Zasto je Hegel i hegelijanstvo dehumanizacija? Zato sto u tom istoricizmu svi nalaze mesto na razvojnom putu apsolutnog dobra. Beskrupuloznost se odlikuje tako sto se svaka istorijska licnost ili epoha tretiraju kao nuzni do dovrsenja istorije. Ovo je i primenjen hilijazam Novog Zaveta.

Ako je nužnost najviša esencijalna kategorija, onda kad uvidiš nužnost nečega, to znači da si spoznao njegovu pravu narav. Naravno da u povijesti to ne može biti, iz jednostavnog razloga što povijest nije dovršena. Ništa u povijesti nije nužno, dok se ne dogodi. Nužnost je samo konceptualno najviša medijacija (posredovanje). Nužnost ne isključuje mogućnost i kontingenciju, koje moraš uklopiti u sliku povijesti. Inače ćemo govoriti o apsolutnom determinizmu i iluziji slobodne volje, pa tako upasti u nerazrješive kontradikcije. Dijalektika to sve stavlja u ispravnu perspektivu. A dijalektika je uvijek kontradikcija, a ne determinizam.
Evo, danas ti je i papa Franjo na proslavi svog rođendana rekao otprilike ovako: "Kad pitamo boga koje mu je ime, on kaže - ja sam bog Abrahama, Izaka i jakova. Ali koje mu je prezime? To smo svi mi! Mi sami odlučujemo što ćemo učiniti s nepravdom, što sa siromašnima, a on, bog, gradi cestu iza nas. To je ta nevjerojatna poniznost boga."

[Kosmarac]

@ Sigmund

Da li pod tim nuznostima koji su prihvatljivi mislis na ( ostvarenu, demokratsku) drzavu? S tim bih se slozio, jer time eshatologija dobija vecni cilj.

I drugo: Zasto je tu potreban pojam apsolutnog duha? On nekako implicira na zatvoreni duh svih eshatologija, usled svoje pretencioznosti, jer se zeli sto pre dovrsiti u vremenu, takva je priroda ljudske istorije, generacijski.

[Sigmund]

Kosmarac kaže:

@ Sigmund

Da li pod tim nuznostima koji su prihvatljivi mislis na ( ostvarenu, demokratsku) drzavu? S tim bih se slozio, jer time eshatologija dobija vecni cilj.

I drugo: Zasto je tu potreban pojam apsolutnog duha? On nekako implicira na zatvoreni duh svih eshatologija, usled svoje pretencioznosti, jer se zeli sto pre dovrsiti u vremenu, takva je priroda ljudske istorije, generacijski.

Ne samo na demokratsku državu, nego na sva društvena uređenja. Sve su to etape na ja jednom putu. Kuhanje u kojem se kontradikcije iz polja mogućnosti zgrušavaju u aktualnosti. Kao što rekoh, možemo reći da je nešto nužno tek kad smo sigurni da imamo potpuni uvid u njegovu narav. Zgodno se ovdje prisjetiti one Budine izreke: "I najveća carstva na ovom svijetu su kao prašina na krilima moljca."

Povjesne nužnosti su razrađene u marksizmu i u Lenjinovom dijalektičkom materijalizmu. To su pogledi koji su danas već zastarjeli, ali njihova srž ostaje aktuelna i svatko tko se bavi filozofijom povijesti mora ih ozbiljno shvatiti. Odnosno, jednostavno ih ne može zaobići, čak i kad bi htio. To je već dosta opširna tema u koju sada ne bih ulazio.

Zašto je potreban pojam apsolutnog duha? Potreban je da bismo shvatili esnciju duha, kako se duh razvija. Prvo imamo subjektivni duh - to je psihologija i sve što ide uz to. Onda imamo objektivni duh - to je duh humaniteta koji se izražava u obliku društvenih institucija. Tu ti spada tvoja demokratska država. I na kraju imamo apsolutni duh kojeg Hegel definira kao duh koji postaje svjestan sebe; koji se suočava sa sobom i postaje samosvjestan. On se, prema Hegelu, izražava u tri oblika sa sukcesivno sve većim stupnjem samosvijesti: umjetnost, religija i filozofija. Apsolutan je ne samo zato što sve obuhvaća, nego prvenstveno zato što nije determiniran ničim izvan sebe. Kad smo već spomenuli Budu, spomenimo u tom kontekstu njegovu "Lavlju riku", tj. prvu njegovu izjavu nakon što je postigao prosvjetljenje: "Sam sam došao do spoznaje! Na koga da se pozovem?"

[Kosmarac]

Da, ali u tom apsolutnom duhu se dovrsava i demokratska drzava, a time naprecac dolazimo do cilja istorije. Ta esencija duha je time zatvorena u svom eshatoloskom krugu, a i time osudjena na zelju za svojim ostvarenjem. Kada bi gradjansku drzavu postavili kao ideal drzavnog uredjenja, dosli bi do jednog trajnog ideala za buduce istorijske subjekte i izbegli opasnost totalitarizma koju si donekle dotakao kao dijalekticki materijalizam i idealizam.

Dakle, Hegelova filozofija ima svoj konacni ishod i rezultat koji se vec desio u istoriji, ukljuciv promasene projekte 20. veka. Time Hegelov istoricizam postaje ( od mene vrlo drsko ) filozofija proslosti i samo jedne ljudske epohe. Da je moguca njena nadgradnja i drugacija implementacija to je izvesno, ali se upravo treba cuvati prelakih resenja kao sto je primena apsolutnog duha.

[Sigmund]

Ako misliš na Huntingtonov "Kraj povijesti", to je, što bi vi Srbi rekli, "šarena laža". Hegel nije u tom smislu govorio o kraju povijesti. On je shvatio da je on sam vehikulum, sredstvo putem kojega se filozofija dovršila. U njegovom subjektivnom duhu koji se stopio s objektivnim duhom svog vremena - "Zeitgeistom", stvari su sazrele, legle na svoje mjesto i stekli su se uvjeti za dovršetak filozofskih principa. Logika se zatvorila u samu sebe i svoj kraj uzela za svoj početak. Iz tih principa je Marx osmislio svoju koncepciju spiralnih povijesnih ciklusa, pa bi tako komunizam bio analogan prvobitnoj zajednici u smislu egalitarizma i slobode, ali dakako s posve drugačijim, naprednijim, mogućnostima materijalne proizvodnje, odnosno moći mijenjanja prirodnih datosti. Ali, kao što su biološki organizmi aproksimacije apsolutne ideje, tako se taj historicizam odvija također aproksimativno, a ne apsolutno. Ne znam jesmo li prošli kroz istinski komunizam ili je on bio abortivna ideja, kao organizam pometen evolucijom, ali činjenica je da posvuda opet jačaju oligarhije i da se svijet ne kreće prema egalitarizmu i slobodi, nego prema nekom analogu feudalizma ili ratničke demokracije iz željeznog doba. Prema tome, što se tiče apsolutnog duha (a mislim da nisi dobro skužio taj pojam), obrati pažnju na njegove manifestacije - umjetnost, religiju i filozofiju. Kroz njih dobivaš uvid u apsolutni duh, a ne kroz politička kretanja - ona su samo Zeitgeist, efemerna kratkoročna dijalektika.

[Kosmarac]

Sigmund kaže:

uvid u apsolutni duh, a ne kroz politička kretanja - ona su samo Zeitgeist, efemerna kratkoročna dijalektika.

Pa ovo je najopasnije, ovakvim shvatanjem i drustvo jeste skrajnuto.

O drugom ne bih, vidim da zastupas neke ideje koje velikih filozofija, sa kojima se ne slazem, te bih samo napomenuo da gde god imamo eshatologiju imamo i pretnju od totalitarizma.

Pozdrav.

[Sigmund]

Ama, nema ovo sve skupa nikakve veze s eshatologijom. Što si zapeo za eshatologiju? Ne može politika raditi čuda. Mogu iskočiti neki čudaci u politici ali će objektivni duh sve to iznivelirati. Osim toga, ako je pogrešno misliti da je priroda "neispravna" i da bi trebala biti onakva kakva mi mislimo da bi trebala biti, zašto nije pogrešno misliti na taj način o društvu? Pogrešno je.

[Kosmarac]

Ali, ne radi se o politici, vec o drustvu. Ono je trajnije od potencijalnih opasnosti samodrzja. Ono cuva politiku. A ako jedna ideja o slobodi ne obraca paznju na drustvo, ona je opasna. Vazno je misliti sadasnji trenutak i tako se politika dovrsava u demokratskom drustvu. A drustvo danas ima mnogih slabosti.

U tom smislu, ja mislim da je filozofija sa postmodernizmom tek na pocetku.

[Sigmund]

Ali što je društvo nego utjelovljenje jedne ideje? Ako nije, onda je samo čopor životinja. Ne čuva društvo politiku, nego ideje. Bez ideje nema društva (tako je i Margaret Thatcher doslovno izjavila: "And, you know, there is no such thing as society."). To je ono što bi oni htjeli. A to je zato što se ideja a s njom i filozofija uvijek kreću prema emancipaciji. Kreću se tamo zato što je emancipacija isto što i spoznaja, isto što i samosvijest. Zato oni sve ideje inkorporiraju, melju, dehidriraju i predstavljaju ih kao sebi imanentne. Nema ničeg izvan njih, da parafraziram Derridu. Tu je posao filozofije. Ali ne više načelno, jer su načela fiksirana - ona su, na neki način, prirodna načela, dakle takva kakva jesu jer je takva narav realnosti i tu narav neće promijeniti naše razmišljanje o njoj - nego u akciji na temelju tih načela. O tome je pisao Gramsci. Evo jednog citata iz knjige "A glossary of cultural theory":

In capitalist societies it is in the interest of the ruling class to have society as a whole accept the rule of property and the workings of a market economy, and thus a range of attendant inequalities of wealth, status and opportunity. Since the advantages of this system for all rather than some of the population are not immediately obvious, the ruling class must win consent to its legitimacy, even to the point of making it appear inevitable and simply 'the way things are'. This is Gramsci's key insight. For a ruling class to maintain its hegemonic position, the institutions, hierarchies, ideas and allied social practices that serve its fundamental economic interests must be accepted spontaneously as the 'natural' order of things. Hegemony therefore seeks to articulate and renew the prevailing 'COMMON SENSE' mentality in society as a whole.

[Kosmarac]

Slazem se. Ideje tvore potencijalnu ideologiju ili etabliranje gradjanske ideologije na novim osnovama, a to su mikrorevolucije. Ovakav proboj bi oznacio i izlazak iz post-ideoloskog drustva, sto je modernizam. Za sve ovo pomazu Derrida i Baudrillard, na cijim se drustvenim teorijama gradi nova ideologija gradjanskog oslobadjanja. Emancipacija ljudskog uz ideju solidarnosti cini okvir ovih promena. Zadati cilj se dojma utopistickim, jer se zasniva na autopoieticnom svakog pojedinca, ali to je jedini moguci cilj opstanka u civilizacijskom okruzenju.

[Druid]

Sigmund kaže:

Ako misliš na Huntingtonov "Kraj povijesti"

Misliš na Fukuyamu? Dobro, vrlo su slični po nekim stvarima i ideološkom toposu iz kojeg govore. A Fukuyama se kasnije malo revidirao i rekao da od svih prigovora koje je dobio najvalidnijim smatra (i s njime se slaže) da "kraja povijesti" ne može biti dok ne dođe do kraja znanosti i razvoja tehnologije. I onda je o tome napisao novu knjigu.

[Sigmund]

Da, Fukuyama, sorry. Lapsus. Spominjao sam ga i ranije, kao i Huntingtonov "Sukob civilizacija".