Q&A - Što mi je? Koji je moj poremećaj? I ostala psihološka pitanja/informacije...

[nevanevičicaa]

ali high kada sam rijepila test ličnosti je narcisoidnost.


a to je neizlječivo

[snjeguljica2901]

zmajica7 kaže:

za snjeguljicu: tvoje stanje me jako podsjeća kad sam radila u noćnoj smjeni.. Meni osobno nije se ništa dogodilo ali znam za par kolegica koje su imale simptome slične kao tvoje, bolovi u trbuhu, napuhnutost, podražaj na povraćanje i čak povraćanje, i to zbog toga što su radile ponoći. Inače našem tjelesnom bioritmu nije normalno da smo budni, normalno je da čovjek ponoći spava, pa možda je to. Provjeri dali ti je samo na tulumima iili je možda ipak to što je NOĆ. A možda je sve to i slučajnost. Sretno!

mami je takoder to palo na pamet ja inace vec par godina imam otprilike isti ritam sto se tice vremena kad odlazim spavati i kada se budim i pomislile smo da mi je to jednostavno mozda sok ostati toliko budan i bit u pokretu. hvala ti

[europe11]

Zanima me,da li postoji kao neki strah,ili gadjenje prema-papiru ?
Imam slucaj,gdje se mom necaku od 8 godina gadi papir,ali bas gadi,tako da kad pise,stavi nesto ispod ruke da mu ne dolazi u dodir sa rukom.Iskreno,za ovo prvi put cujem,i ne znam je li on nesto glumi ili preuvelicava,ili je zaista takav

[nevanevičicaa]

poremećaji se gomilaju a dežurni psihijatri ne odgovaraju

[~Scarlet~]

nevanevičica
Kronični nedostatak, ali ne samopozdanja, već samopoštovanja. Druži se sa ljudima s kojima se dobro osjećaš. Nisi izgubila kontrolu jer da jesi, bi pobjegla, ovako si se iskontrolirala i to je ok.

europe11
Nisam čula za papirofobiju, ali ako se u drugim segmentima ponaša ok za svoju dob, ne treba raditi iz buhe slona.

snjeguljica
Daj malo više podataka. (možda ti je samo bilo zlo od dima...)

[Fidelma_]

Fidelma_ kaže:

Oduvijek imam ogroman strah od povjeravanja i govorenja o svojim osjećajima i svom životu. Imam dobre prijatelje ali ne vjerujem im. Želim im pomoći od sveg srca u svim njihovim problemima i mogu imati potpuno povjerenje u mene, al ne želim da se meni pomaže..isto tako ne volim kad mi netko "krade" bliske osobe jer ih smatram više-manje "svojima" i često se smatram vođom.
Jel to samo nekakva potreba za posjedovanjem ili nešto drugo?

Može komentar na ovo?

Zanima me čist zbog čega bi to moglo biti tako

[trenutna]

Fidelma_ kaže:

Oduvijek imam ogroman strah od povjeravanja i govorenja o svojim osjećajima i svom životu. Imam dobre prijatelje ali ne vjerujem im. Želim im pomoći od sveg srca u svim njihovim problemima i mogu imati potpuno povjerenje u mene, al ne želim da se meni pomaže..isto tako ne volim kad mi netko "krade" bliske osobe jer ih smatram više-manje "svojima" i često se smatram vođom.
Jel to samo nekakva potreba za posjedovanjem ili nešto drugo?

Nikad se prije nisam povjeravala nikome nit je itko, pa cak ni uzoj obitelji znao za moje osjecaje.
Sad kad sam starija i samo malo pametnija, rijetko se kome povjeravam ali veliki ispusni ventil je ovaj forum.

Po mom nestrucnom misljenju, vodenu samo dugogodisnjim iskustvom na svojoj kozi i puuuno educiranja na tu tematiku, mislim da je ipak u pitanju nisko samopouzdanje i strah da skinemo masku koju smo izgradili oko sebe, kako slucajno nitko nebi uvidio koliko smo slabe i "cudne"

Ja sam svima davala i jos uvijek dajem savjete jer ih traze od mene al nikad nisam trazila pomoc od drugih.Kad mi je sjelo iz guz*** u glavu prvi put po pomoc i savjet otisla sam specijalistu.

Nitko ne voli da im se kradu bliske osobe, iako ja po tome sto si napisala ne vidim tebe kao istinskog "vodu" vec kao neko kome je stalo da dobije svu ljubav za sebe ( zbog nedostatka istog - to nemogu znati ja)

[GlupiNick]

Činjenica je da sam ponešto anksiozan i asocijalan. Donekle me to smeta u životu, no naučio sam živjeti s tim i to sad nije tema.

Stvar je u tome da u posljednje vrijeme jako osobno shvaćam konfliktne situacije s ljudima. Ne radi se o nekim važnim i bitnim konfliktima, više o nekom razilaženju u mišljenjima s nepoznatim ili malo poznatim ljudima. Nakon takve situacije još satima analiziram do u detalje sve, dok sama situacija mi u svijesti zna biti još danima To me sad već toliko preokupira da u glavi stalno vrtim misao "samo da nema nekih konflikata", posebno kad trebam nekamo ići, npr. u državnu upravu pa unaprijed znam da će razgovor i potraga za informacijama biti iscrpljujuća jer ću svima ići na k**** čim me vide. Paralelno, kad su mi ovi simptomi izraženiji, buka mi užasno smeta. TV slušam jako nisko, smetaju mi auti na ulici (posebno truba), razgovor koji čujem, susjedova kosilica... i to u tolikoj mjeri da mi prekida koncentraciju na ono što radim (film koji gledam, knjigu koju čitam). Ovo će me izluditi, ali doslovno.

Dakle, koji je moj poremećaj?

[hajduk1911st]

Evo da vas pitam nešto,ovo mi je prvi put da sam na ovoj temiInače samo visim na povijesnim temama i temama o Domovinskom ratuImam jedan problem,kronično ovisno grizem nokte od kada znam za sebe.Sada mi je 19 godina.Znate što znači kronično...doslovno do krvi.Neki će reći da sam nesiguran ovo ono.Samo znam da kad čvrsto odlučim da neću više da i u tome uspijem.Prošle godine za Korizmu 40 dana ih nisam grizao,izdržao sam to je u rangu da se drogaš ostavi droge na taj periodJeli to onda čista navika ili ipak nešto više.Većina stručnjaka kaže da je to povezano sa problemima,al ja praktički uvijek grizem nikte i kad sam nervozan,a ponekad čisto iz navike i kad sam dobre volje.

[Tourniquet_]

Užasno sam nostalgična, živim u nekom drugom vremenu u svojim mislima. Kad se sjetim kaj je sve prošlo i kaj sam mogla napravit uhvati me panika. Najčešće se rasplačem. Svaka sunčeva zraka u sobi me sjeti na nekaj prije i onda sam za ništa, samo bi plakala. Nije tako stalno, nemam depresiju nego soc. fobiju. Inače pokušavam biti sretna. Ali zbilja se malo družim s ljudima. Isto tako, stalno razmišljam o tome kaj će se loše dogodit, samo isčekujem. Previše se brinem za bliske mi osobe (u sebi) dok izvana ne (znam) pokazujem osjećaje. Bojim se ostati sama. Zapela sam u nekoj rupi između nečega i ne znam di sam. Završila sam kbt prije 3 mjeseca. Bolje mi je oko sf al sad se javljaju neke druge misli..
možda sam samo u kolotečini..a premlada.

[147]

Tourniquet_ kaže:

možda sam samo u kolotečini..a premlada.

Vjerojatno si anksiozna ako samo iščekuješ loše i brineš se. Osim toga nemogućnost pokazivanja osjećaja je grozna stvar. Već sam rekla na topicu o sf da se ona rijetko pojavljuje sama (ne izmišljam nego sam poročitala u stručnoj literaturi i osvjedočila na svojoj koži) a i najvjerojatnije je samo simptom pravog problema. Ako ti je bolje u vezi soc. fobije druži se više s ljudima, napravi neki plan kako bi mogla upoznati ljude, volontiraj, idi na radionice. I probaj vidjeti koji problem leži u pozadini tvoje fobije i anksioznosti te neradog izražavanja osjećaja. Ako nisi sigurna ili ne znaš, potraži pomoć.

Nije tako stalno, nemam depresiju nego soc. fobiju.

i btw. socijalna fobija ne isključuje depresiju niti išta drugo. dakle ne ide to tako da ako imaš socijalnu fobiju ne možeš imati depresiju. od socijalne fobije se ne plače od sunčevih zraka u sobi

[Vrag Jedan]

..patim od snaznih psiholoskih simptoma PMSa..do nekih tjedan dana prije pocetka ciklusa ja sam okej,normalno raspolozena,ali tih nekih tjedan dana prije pocetka ciklusa kao da sebe izgubim..nervoza,razdrazljivost,depresivne,a nekad i suicidalne misli,tuga i gotovo morbidna preosjetljivost..ne zaobidju me ni fizicki simptomi,ali su ovi psiholoski puno intenzivniji..prvog dana ciklusa to sve ode,ali naravno,svaki se mjesec ponavlja..doslovce prozivljavam pakao i sve mi cesto poremeti..moze kakav savjet?

[Eoin]

svijet je pun sranja i svasta se moze svakome dogodit,sasvim neocekivano,sve je kao relativno...uz televiziju koju se moze etiketirat kao "crnu kroniku".
Sada sam doso do stanja da sve loše stvari koje bi se mogle dogoditi ljudima do kojih mi je stalo u svojoj okolini da se zapravo dogode meni...kao zrtvovat se za nekoga i cesto sam sebi u glavi ponavljam da se zrtvujem kada mi netko izao npr.na put autom itd(otkad to radim sve me hvata nekakav sindrom flegmatika,nista mi se neda,kao da se prettvaram u penzionera...sa zdravstvenog stajalista)........da li je sad po srijedi sebicnost i ego-trip ili normalna empatija ili nesto treće(umislio nesto,strah)?

[Tourniquet_]

147 kaže:

Vjerojatno si anksiozna ako samo iščekuješ loše i brineš se. Osim toga nemogućnost pokazivanja osjećaja je grozna stvar. Već sam rekla na topicu o sf da se ona rijetko pojavljuje sama (ne izmišljam nego sam poročitala u stručnoj literaturi i osvjedočila na svojoj koži) a i najvjerojatnije je samo simptom pravog problema. Ako ti je bolje u vezi soc. fobije druži se više s ljudima, napravi neki plan kako bi mogla upoznati ljude, volontiraj, idi na radionice. I probaj vidjeti koji problem leži u pozadini tvoje fobije i anksioznosti te neradog izražavanja osjećaja. Ako nisi sigurna ili ne znaš, potraži pomoć.

i btw. socijalna fobija ne isključuje depresiju niti išta drugo. dakle ne ide to tako da ako imaš socijalnu fobiju ne možeš imati depresiju. od socijalne fobije se ne plače od sunčevih zraka u sobi

Ej, fala na odgovoru.
Prošla sam kbt baš zbog te soc.fob. i ustanovila da jesam malo anksiozna. I kaj se tiče tog problema puno mi je pomoglo, ovakva neka stanja me uhvate samo povremeno. Depresiju sigurno nemam jer znam kakvi su simptomi. Vjerojatno se trebam više družit s ljudima.

[Rajnglica :)]

Čula sam da u pubertetu prevladavaju promjene raspoloženja. Ovo kod mene nije normalno. Jednostavno, samo tako mi dođe da padnem u depresiju, iz čista mira. Jednostavno, tokom dana mi se sve nakupi, sve te misli, depresivne misli tako da nakon nekog vremena sve to moram izbacit iz sebe te plačem. Neznam što je to, užasno mi je teško s takvim ponašanjem. Što je najgore, drugi dan je odmah bolje, al opet nakon nekog vremena, sve se to opet vrati. Neznam kako da to riješim a vidim da dosta prijatelja i vršnjaka nema takav problem, tek toliko da s nekim popričam o tome. Možda je to za nekog i normalno za ove godine, neznam. Sve manje komuniciram, prije sam bila više društvena, komunikativna. Sve se to promijenilo, a ja neznam gdje leži problem.

[zmajica7]

VragJeUOvojZeni kaže:

..patim od snaznih psiholoskih simptoma PMSa..do nekih tjedan dana prije pocetka ciklusa ja sam okej,normalno raspolozena,ali tih nekih tjedan dana prije pocetka ciklusa kao da sebe izgubim..nervoza,razdrazljivost,depresivne,a nekad i suicidalne misli,tuga i gotovo morbidna preosjetljivost..ne zaobidju me ni fizicki simptomi,ali su ovi psiholoski puno intenzivniji..prvog dana ciklusa to sve ode,ali naravno,svaki se mjesec ponavlja..doslovce prozivljavam pakao i sve mi cesto poremeti..moze kakav savjet?

i ja imam takav problem, ali ne toliko drastično, ali nije ni toliko zanemarivo: znam bit i 10 dana prije početka ciklusa razdražljiva, osjetljiva, nemirna, pa čak me uhvati i neka vrst panike, i to mi strahovito smeta, ometa me u svakodnevnom životu i normalno ponavlja mi se svaki mjesec, s tim da sam primjetila da nije uvijek jednakog inteziteta i nisam našla nikog koji ima takve probleme, i uvijek čujem da je sve to normalno, da su to "hormoni" podivljali, ... Čim dođe prvi dan sve "nestane" kao da nije ništa bilo, pa si čak znam pomisliti da sam sve to umislila,... dok to ne ponovi i slijedeći mjesec.

Pokušavam u te dane biti mirnija, smiriti se, raditi mirne poslove, manje se zamarati, više se odmarati i raditi ono što me veseli i izbjeći koliko god je moguće ružne stvari, ne čitati crnu kroniku, ne gledati nasilne i teške filmove, više humoristične serije, i sve to donekle ublažava sve te psihičke tegobe, iako potpuno ne nestaju. Napravim neki "zid" oko sebe, kao neka vrsta obrane, zasad je tako. Pokušaj sama ustanoviti što ti najbolje odgovara.

[sekica]

pozdrav svima...
imam jedan problem......u zadnje vrijeme mi u životu ne cvijetaju ruže....
medicinska sam sestra, radim na onkologiji već 10 godina.....imam kćer, muža.....
u zadnjih 10 godina sam izgubila dosta bliskih osoba, neki od njih su dosta patili prije smrti......
inače, volim svoj posao, ali se sada nekako osjećam prezasićenom...i to kronično......niti nakon godišnjeg taj osjećaj ne prolazi.....pogotovo sada kad a su tolike promjene u zdravstvu, u našim rukovoditeljima......imam osjećaj da se sve to događa za nečije dobro, ali najmanje za dobro pacijenata.....osjećam se nemoćnom......nemoćnijom nego ikada prije.....ne vidim svoju svrhu ovdje.....
ne mogu posao prestati nositi kući.......primjećujem da sam nervoznija nego ikada prije....dođem kući mrtva umorna i još uvijek sa pacijentima u mislima.....teško mi je funkcionirati tako....ne mogu biti kvalitetna majka.....to me muči najviše......rijetko sam sa djetetom, a i kad smo skupa, ja nisam sva svoja u zadnje vrijeme.....
jel moguće da je to burnout? traje već neko duže vrijeme.......kaj da radim?
kad razmišljam o svemu tome, pitam se, jesam li ja toliko slabija od drugih kolegica koje rade sa mnom? šta sa mnom nije u redu?

[Ser Mark]

moja mama se boji vaditi krv, pa se preselila na ginekologiju di to ne mora

Nije sve za svakoga, to je sasvim normalno. Ne mislim da si slabija, samo emotivnija. To je sve u redu!

[ray of light]

sekica kaže:

pozdrav svima...
imam jedan problem......u zadnje vrijeme mi u životu ne cvijetaju ruže....
medicinska sam sestra, radim na onkologiji već 10 godina.....imam kćer, muža.....
u zadnjih 10 godina sam izgubila dosta bliskih osoba, neki od njih su dosta patili prije smrti......
inače, volim svoj posao, ali se sada nekako osjećam prezasićenom...i to kronično......niti nakon godišnjeg taj osjećaj ne prolazi.....pogotovo sada kad a su tolike promjene u zdravstvu, u našim rukovoditeljima......imam osjećaj da se sve to događa za nečije dobro, ali najmanje za dobro pacijenata.....osjećam se nemoćnom......nemoćnijom nego ikada prije.....ne vidim svoju svrhu ovdje.....
ne mogu posao prestati nositi kući.......primjećujem da sam nervoznija nego ikada prije....dođem kući mrtva umorna i još uvijek sa pacijentima u mislima.....teško mi je funkcionirati tako....ne mogu biti kvalitetna majka.....to me muči najviše......rijetko sam sa djetetom, a i kad smo skupa, ja nisam sva svoja u zadnje vrijeme.....
jel moguće da je to burnout? traje već neko duže vrijeme.......kaj da radim?
kad razmišljam o svemu tome, pitam se, jesam li ja toliko slabija od drugih kolegica koje rade sa mnom? šta sa mnom nije u redu?

naravno da je burnout. radiš na teškom odjelu i još si u privatnom životu imala gubitke. pokušaj otići na bolovanje. pusti ti kolegice. svatko je drugačiji. svatko drugačije doživljava svijet oko sebe. ti si ti. jedinka. kužiš?

[sekica]

ne znam kaj bi mislila.....
ja sam jedna staložena osoba, kvalitetna i dobra sestra, sve moje osobine su idealne za rad na ovakvom odjelu.....
omiljena sam i među pacijentima i kolegama, doktorima.....
čopila me neka kriza u kojoj jednostavno ne mogu prestati misliti o tome da mi privatan život pati zbog posla......dijete mi stalno govori da bi voljela da smo više zajedno.....opterećuje me i to što mi muž radi u drugom gradu.....dijete rijetko viđa svoje roditelje....i onda se pitam da li je to sve vrijedno toga? da li je moja ljubav prema poslu jača od ljubavi prema djetetu da joj posvećujem toliko manje vremena nego što bih trebala? i ono što smo skupa, često sam preumorna za bilokakvu kvalitetnu komunikaciju......
i još je tu naravno pritisak da se mora ići na višu.......
a ja u ovoj situaciji imam osjećaj kao da sve oko mene ide nekakvom vrtoglavom brzinom, a ja se krećem stotinama km sporije i ne mogu pohvatati sve to......
a kad razmišljam kako se to počelo sve događati, kada, nekako mi sve pokazuje na to otkako je počela stizati nova garnitura sestara, koja je, po mom mišljenju, nedovoljno obrazovana a uz to i totalno nezainteresirana za ovaj posao, općenito posao sestre, tako da niti ne shvaćaju da rade na onkologiji i sa kojim profilom bolesnika rade.....a da ne pričam o tome da ne znaju što je timski rad i prednost takvog rada......
ne znam......znam samo da gubim tlo pod nogama....