Kako adolescenta motivirati za novu bebu

[kajpa]

Civeta kaže:

Moj najveći problem je maleni pubertetlija koji sepobunio protiv preraspodjele pažnje:

Pa...s pravom se i buni...istina je da paznja...i kolicina dobivenog roditeljskog vremena (i novca) opada brojem novih clanova. Priznali to roditlelji ili ne.
A i puberetet ga puca. On si ne moze pomoci...morat cete to trpiti jos neko vrijeme i pomoci mu koliko mozete.
Rekla sam da i nemam neki savjet, ali ipak - porazgovarajte malo s njim, bez puno pametovanja...vise onako kao pravi psiholog (znam da jesi, upotrijebi to) ...ponavljaj zadnjih par rijeci njegove recenice (to je fora iz jedne serije)...hocu reci...nemojte puno pricati, vec ga - saslusajte.
I...pokusajte uciniti nesto u smjeru onome sto bi on htio...da, znam, dijete ne mozete baciti u smece, a necete ga ni dati posvojiti, ali - ucinite sve sto mozete da dvanaestogodsnjak, na pragu puberteta (kojeg si nazvao adolescentom) ne ostane bez sobe. Mislim da bi to bio dosta pogresan potez...em sto se klinjo rodio i kvari mu njegov svemir, em je ostao bez svoje sobe. Mislim da mu ne bi smjeli to napraviti. Radje ove manje privremeno stisnite...ili vec nesto, dok ne smislite nesto pametno.
Edit: Pustite ga da se ljuti i negoduje na brata...to je njegovo pravo. Bavite se njime i njegovim nekim stvarima (sport, aktivnosti, zajednicki trenuci) kao i do sada...kao da ne postoji taj mali koji mu kao smeta. Pa ce s vremenom shvatiti da mu i ne smeta nesto posebno. Valjda.

[*SpHeRe*]

ja se isto slažem s inicijativom da mu sačuvate sobu.
stvarno, nikako ne bi bilo u redu tinejdžeru to napraviti. pa to mu je zapravo jedini intimni prostor, jedino mjesto gdje se može povući od petero druge djece.

[Ribež]

Oh, vidim gdje čuči veći dio problema i poznat mi je jako dobro. Soba. Moja oaza mira i tišine gdje nitko neće smetati niti skakutati.
Opet ću ja o svom sinu - to je meni posinak.
Da ne kompliciram sada tko zašto - dijelio je sobu kod mame s polusestrom.
Bio je stalno luuuudddd!!
Baš u toj dobi od 12 godina to mu je bila najveća kazna - dijeliti sobu.
Sada je sam u sobi i često kažu da jednostavno uživa.

[shtefy]

Sad cu ja kao padobranac... Ja sam jedinica, ali imam jako brojnu siru obitelj i na zalost svi su negdje rasuti po bijelom svijetu. Dok sam bila djete, moji stricevi, tetke i ostala rodbina iz tko zna kojeg koljena je bila u fazi "pacenja" za dragom im domovinom i svaki jebeni slobodni dan, vikend, produzeni vikend, praznik, godisnji, koju god pizdu materinu, provodili su u dragoj im i napustenoj domovini. Naravno, posto smo mi jedini bili tu, podrazumijevalo se da borave kod nas, u trosobnoj kuci od 70-ak kvadrata. A posto ih ima k'o jebene Crvene armije, bilo ih je doslovno stalno. Btw ako mi netko kaze kako na zapadu ima malo praznika i neradnih dana, poklonit cu mu kompletnu moju inozemnu obitelj, pa nek' uziva.

Doslovno se ne sjecam perioda zivota u toj kuci kad nisam u redu cekala na kupaonicu, pored vlastite sobe spavala na kojekakovim pomocnim lezajevima sa jos nekoliko padobranaca u sobi, za stolom se gurala sa coporom ljudi, imala malo mira i intime za sebe... Zivjela sam kao u hotelu ili na kolodvoru i osjecala sam se zapostavljeno, stranac u vlastitom domu.

I dan-danas mrzim guzve, prostore sa puno naguranih ljudi, proslave (narocito one obiteljske), bilo kakva veca drustva... Ne volim cak ni kad mi netko dodje u goste, pa bila to i jedna jedina osoba. (Srecom je i dragi takav nedrustven.) Sada kad konacno imam svoj prostor, uzasno mi ga je tesko dijeliti s drugim ljudima i moj mir, tisina i samoca su mi jako vazne i dragocjene.

Gledajuci na svoje iskustvo i osjecaje iz onog vremena, ne zelim da moje djete to ikada prozivi. Ako sama bude htjela/voljela puno ljudi oko sebe, neka pozove prijatelje (ali u svoju sobu ), ali ja joj zelim i da ima mir, osobni prostor i intimu.

[Nica]

Civeta kaže:

Govorim vam da Daniel neprestano žuga, a sve bi išlo bolje kad se ne bi inatio i bio toliko zatvoren. Nismo mi njemu "nametnuli" nikoju situaciju.

Ali jeste, nametnuli ste mu. On se ima pravo osjećati tako kako se osjeća, a vi trebate prihvatiti i razumijeti njegove emocije. Ako i njemu govorite "pa to je tvoj brat, trebaš ga voljeti", posve ih zanemarujete i onalovažavate pritom mu nabijajući osjećaj krivnje što se uopće usudi osjećati drugačije od vas.

Civeta kaže:

Najveći je problem zapravo taj što on misli da mu već sad ne posvećujemo dovoljno pažnje i na to da ne obraćamo puno pozornosti.

Ako on tako misli, onda je to istina. Možda vi njemu dajete pažnje koliko je vama potrebno dati i koliko vi mislite da njemu treba, ali to je pažnja usmjerena njemu i on najbolje zna treba li mu još. Ovu njegovu izjavu biste trebali shvatiti jako ozbiljno, a ono što nikako ne biste smjeli je reći mu kako to nije istina i da mu se posvećujete dovoljno. Vaše dovoljno nije i ne mora biti jednako njegovom, svačije potrebe su različite. Sve i ako ostala djeca nemaju taj osjećaj, a njima se posvećujete podjednako ili više, to ne znači da on pretjeruje. Druga djeca su drugačija, on je svoja individua.

Civeta kaže:

Moj najveći problem je maleni pubertetlija koji sepobunio protiv preraspodjele pažnje

I ima svako pravo na to. Što ćete poduzeti u vezi s tim?

[Civetta]

Nica, riješit ćemo to razgovorom. Nećemo mu oduzeti sobu. Ima istine u onome što su govorili forumaši: jednog dečka u pubertetu treba pustit' na neku ograničenu samostalnost. Vrlo vjerovatno se tu radi više o našem ophođenju i pogrešnom pristupu. Polako ulazi u pubertet i kao i svi pubertetlije želi samostalnost. Vjerovatno ga mi gušimo (zasigurno) i to se sada reflektira na bebu. Pričalo smo s njim i malo se smirio. Rekao nam je da će nam potpuno oprostiti ako može on birat' ime. I on je, kao ja za Pavle. Ljubav tatina

[kajpa]

Civeta kaže:

Rekao nam je da će nam potpuno oprostiti ako može on birat' ime.

Pazljivo.
Da ne upadnete u zamku, pa da vam on svako malo "oprasta" ...i nesto dobiva zauzvrat.

[buditedobro]

Civeta kaže:

Dragi moji Forumaši,
moj najstariji sin ima 12 godina. On je najstariji od petero (uskoro šestero djece). I pošto je već na pragu puberteta, živčani na dijete (termin je 18.lipnja) i govori da mu je dosta ostalih četvero, da mu ne treba i peto (on je šesto).

E,sad, kako ga motivirati da ne bude ljut na nerođenog brata, pa i na nas. On se odlično slaže s braćom i sestrama. Zato ne želim da bude ogorčen na nas ili nerođenog brata

Help!

Pubertet ili ne, on mora shvatiti da je to vaša odluka na koju imate pravo. Ja bih se tu malo čvršće postavila. Treba znati i da ćete možda željeti i sedmo i osmo i bilo koje sljedeće dijete i da on o tome ne odlučuje.
S druge strane, također mu dajte do znanja na sve načine da on ne gubi dio roditeljske ljubavi, nego samo dio vašega vremena, a to uopće nije isto.
Nije on ljut na bebu, nego na vas. Ponekad razgovor ne pomaže - kroz jedno uho unutra, kroz drugo van - više bi pomoglo djelovanje - da osjeti da je važan, da osjeti sigurnost da neće ništa izgubiti, samo dobiti.
U svakom slučaju, čestitam.

[kajpa]

buditedobro kaže:

Pubertet ili ne, on mora shvatiti da je to vaša odluka na koju imate pravo. Ja bih se tu malo čvršće postavila. Treba znati i da ćete možda željeti i sedmo i osmo i bilo koje sljedeće dijete i da on o tome ne odlučuje.

Istina je da on nije jedini koji odlucuje, ali ja bih stvarno nakon petero djece (ili mozebitnih 7 ili 8) stvarno uzela kao vrlo vazan faktor sto moj 12-togodisnji sin/kcer misli o tome.

više bi pomoglo djelovanje - da osjeti da je važan

Neuvazavanje njegovog misljenja mi se cini da ...nikako ne bi pomoglo tome da se on osjeti kao vazan.

[buditedobro]

kajperinja kaže:

Istina je da on nije jedini koji odlucuje, ali ja bih stvarno nakon petero djece (ili mozebitnih 7 ili 8) stvarno uzela kao vrlo vazan faktor sto moj 12-togodisnji sin/kcer misli o tome.

Neuvazavanje njegovog misljenja mi se cini da ...nikako ne bi pomoglo tome da se on osjeti kao vazan.

I dalje mislim da o tome ne odlučuju djeca. A to da je važan ne znači da može donositi odluke o rođenju nove osobe. Takve će odluke donositi kad bude i sam spreman biti otac.

Osjećaj važnosti dobiva ako osjeća da je prihvaćen, voljen, ako ima svoj integritet, ako ima pravo na svoje odluke primjerene dobi.

Ne govorim bez pokrića. Imam dvije kćeri između kojih je razlika 16 godina. Starija, navikla da je jedinica, nije isprva bila oduševljena. Da pustimo djecu da ona određuje hoćemo li ili nećemo imati još djece, sumnjam da bi se mnoga djeca rodila.

Dijete može imati svoje mišljenje, no uopće ga nismo u natalitetnim pitanjima dužni uvažiti. Tu treba biti jasan da ne pomisle kako oni mogu odlučiti o roditeljstvu (i o drugim pitanjima braka).

[kajpa]

buditedobro kaže:

I dalje mislim da o tome ne odlučuju djeca. A to da je važan ne znači da može donositi odluke o rođenju nove osobe. Takve će odluke donositi kad bude i sam spreman biti otac.

Niti ja mislim da o tome odlucuju djeca. A nisam to niti napisala. Ali ako netko vec ima petero brace/sestara mislim da treba cuti i njegovo misljenje i dobro o njemu razmisliti.

Ne govorim bez pokrića. Imam dvije kćeri između kojih je razlika 16 godina.

Tu se radi o dvoje djece...pitanje je koliko je ova od 16 gubila stvarno dolaskom sestre. Vec je bila starija nego li ovaj od 12 i vec je imala neko svoje drustvo, izlaske (ili ubrzo), imala je vec neki svoj zivot...koji joj i ne moze skoro pa nista poremetiti.
A mozda su i okolnosti bile neke posebne...zasto 16 godina razlike...rastava, nova obitelj....nije bitno...ipak se tu radi o samo dvoje djece.

Starija, navikla da je jedinica, nije isprva bila oduševljena.

Jasno da nije...ali valjda joj ova mala i nije previse smetala, vec je sa 16 bila dosta velika.

Da pustimo djecu da ona određuje hoćemo li ili nećemo imati još djece, sumnjam da bi se mnoga djeca rodila.

Stvarno nitko nije rekao, niti ja...da su djeca ta koja odredjuju mamine trudnoce.

Dijete može imati svoje mišljenje, no uopće ga nismo u natalitetnim pitanjima dužni uvažiti.

Paa, bar bi bio red poslusati i razmisliti, a imo i uvaziti u tako nekoj situaciji kad netko od 12 konstatira da je previse... Jer uskoro ce i oni mladji imati 12...bit ce puna kuca tinejdzera.

Tu treba biti jasan da ne pomisle kako oni mogu odlučiti o roditeljstvu (i o drugim pitanjima braka).

Da ne pomisle da mogu odlucivati o roditeljstvu?
O drugim pitanjima braka?
O cemu ti to?

[chocolatecookie]

Civeta kaže:

Lorde Byrone, nisam govorio o djetetovoj sebičnosti. Govorim vam da Daniel neprestano žuga, a sve bi išlo bolje kad se ne bi inatio i bio toliko zatvoren.

Da, on se mora promijeniti, s njim nešto ne valja, vi sve radite kako treba, on je odgovoran za trenutne probleme. Samo nastavi u tom smjeru.

[MonotypeCorsiva]

buditedobro kaže:

Pubertet ili ne, on mora shvatiti da je to vaša odluka na koju imate pravo. Ja bih se tu malo čvršće postavila. Treba znati i da ćete možda željeti i sedmo i osmo i bilo koje sljedeće dijete i da on o tome ne odlučuje.

Jasno da dijete ne bi smjelo donositi odluku glede eventualne braće/sestara u smislu da bi njegov stav trebao biti prihvaćen kakav god bio, ali isključiti u potpunosti njegovo mišljenje prilikom donošenja jedne tako važne odluke (a koja će i na njega osobno utjecati) ne samo da je sebično, već je i poprilično neodgovorno.

Smiješno mi je također da se izostanak djetetova oduševljenja prinovom tumači kao da je nužno riječ o tome da je mali samo razmaženi pubertetlija - razmišlja li autor teme možda o tome da klinac osjeća da mu se ne pridaje dovoljno pažnje iz sasvim opravdanih razloga? Mislim, možemo se mi ovdje pravit korektni koliko god hoćemo, ali objektivna je činjenica da se povećanjem broja djece smanjuje vrijeme koje se može posvetiti svakom djetetu ponaosob. Ja svakako ne bih na žalopojke svog klinca tako olako odmahivala rukom tumačeći iste kao posljedicu puberteta, već bih jako dobro razmislila griješim li možda ja negdje. I ako griješim kako tu pogrešku mogu ispraviti.

Također bih možda sljedeći put prilikom planiranja toga kako će nam obitelj u budućnosti izgledati za mišljenje priupitala i već postojeće članove te iste obitelji.

[Lord Byron]

buditedobro kaže:

Pubertet ili ne, on mora shvatiti da je to vaša odluka na koju imate pravo. Ja bih se tu malo čvršće postavila. Treba znati i da ćete možda željeti i sedmo i osmo i bilo koje sljedeće dijete i da on o tome ne odlučuje.

Kako bi se konkretno 'čvršće postavila'? Zabranila mu ljutnju?

Dijete nije zatražilo pravo na odlučivanje. Dijete je iskazalo ljutnju. Meni je fascinantno kako se svi zakkinju u dječju dobrobit, a onda donose ozbiljne odluke onako kako se njima, roditeljima sprdne.

Dvoje ljudi iz nekog razloga odluči da je superkul imati obitelj s osmero djece - to što ta ideja, blago rečenn, nije superkul toj djeci, jd, jel'te, nebitno

[Civetta]

Kako bi se konkretno 'čvršće postavila'? Zabranila mu ljutnju?

Dijete nije zatražilo pravo na odlučivanje. Dijete je iskazalo ljutnju. Meni je fascinantno kako se svi zakkinju u dječju dobrobit, a onda donose ozbiljne odluke onako kako se njima, roditeljima sprdne.

Dvoje ljudi iz nekog razloga odluči da je superkul imati obitelj s osmero djece - to što ta ideja, blago rečenn, nije superkul toj djeci, jd, jel'te, nebitno


Ja ne znam zašto se ljudi vole iskaljivati na ljudima s više djece. Ja sam imao samo jednu mlađu sestru, i to mlađu sedam godina. Ona je bila strahovito razmažena i neodgovorna i ja sam se isto često osjećao pomalo zanemareno. No, to je bila krivnja roditelja. Oni su je razmazili i nisu slušali neke moje savjete. Oni su se konstantno ljutili na mene zato što se nisam brinuo o njoj. S druge strane, u moj razred u osnovnoj školi je išla djevojka koja je imala ćetvero mlađe braće i sestara. Oni su se slagali normalno (dakako da je bilo više svađa, ali ništa specijalno). I sad, ja ne razumijem zašto svi misle da to što sam ja imao samo jednu sestru znači da sam ja bio super zadovoljan, mažen, pažen i da sam imao sve i svašta. Ali bi vi koji se redovito iskaljujete na obiteljima s više djece rekli da je moja kolegica bila jadna, zanemarena, siromašna (dobro, nije bila baš ni bogata ali nisam ni ja). Njezini roditelji su obadvoje završili fakultet i radili su. Moja prijateljica je išla na razne aktivnosti, putovala je, imala normalnu odjeću, bila je vesela i voljena.
I sad, ja ne razumijem zašto se podrazumijeva da obitelji kao moja ili moje kolegice budu jadne i socijalno ( i psihički) u lošem stanju. Ja sam susreto svakakvih obitelji. Bilo je malih obitelji koje su zadovoljne, ali je bilo i njih očajnih. Isto vrijedi i za velike. I zato ne razumijem zašto bi se podrazumijevalo da je moja velika obitelji baš zbog veličine zanemarena i uskraćena za ljubav i slogu. To što sam zanemario, da se tako izrazim, Daniela ne mora biti nužno zbog broja djece. Ima roditelja koji imaju dvoje ili jedno dijete pa se ponašaju kao egocentrične svinje naspram djeteta, kao što ima takivh roditelja s puno djece, sve varira. To sve zapravo ovisi o roditelju, pa je tako i ovdje. Uostalom, Danielu nitko ne zabranjuje da se buni ili ljuti. Mogu iskreno reć' da se zapravo on ljuti na nas, a ne na dijete. Ali vidim da neki samo traže razlog da se prepiru, a čak ne pročiteju cijeli post kako bi mogli pronaći neke rečenice i još više razlogâ za svađu.

Zato vas molim da ako ćete me savjetovati ne upotrebljujete svoje predrasude i ne generalizirate (barem onoliko koliko se može).

[kajpa]

Civeta kaže:

Kako bi se konkretno 'čvršće postavila'? Zabranila mu ljutnju?

Dijete nije zatražilo pravo na odlučivanje. Dijete je iskazalo ljutnju. Meni je fascinantno kako se svi zakkinju u dječju dobrobit, a onda donose ozbiljne odluke onako kako se njima, roditeljima sprdne.

Dvoje ljudi iz nekog razloga odluči da je superkul imati obitelj s osmero djece - to što ta ideja, blago rečenn, nije superkul toj djeci, jd, jel'te, nebitno


Ja ne znam zašto se ljudi vole iskaljivati na ljudima s više djece. Ja sam imao samo jednu mlađu sestru, i to mlađu sedam godina. Ona je bila strahovito razmažena i neodgovorna i ja sam se isto često osjećao pomalo zanemareno. No, to je bila krivnja roditelja. Oni su je razmazili i nisu slušali neke moje savjete. Oni su se konstantno ljutili na mene zato što se nisam brinuo o njoj. S druge strane, u moj razred u osnovnoj školi je išla djevojka koja je imala ćetvero mlađe braće i sestara. Oni su se slagali normalno (dakako da je bilo više svađa, ali ništa specijalno). I sad, ja ne razumijem zašto svi misle da to što sam ja imao samo jednu sestru znači da sam ja bio super zadovoljan, mažen, pažen i da sam imao sve i svašta. Ali bi vi koji se redovito iskaljujete na obiteljima s više djece rekli da je moja kolegica bila jadna, zanemarena, siromašna (dobro, nije bila baš ni bogata ali nisam ni ja). Njezini roditelji su obadvoje završili fakultet i radili su. Moja prijateljica je išla na razne aktivnosti, putovala je, imala normalnu odjeću, bila je vesela i voljena.
I sad, ja ne razumijem zašto se podrazumijeva da obitelji kao moja ili moje kolegice budu jadne i socijalno ( i psihički) u lošem stanju. Ja sam susreto svakakvih obitelji. Bilo je malih obitelji koje su zadovoljne, ali je bilo i njih očajnih. Isto vrijedi i za velike. I zato ne razumijem zašto bi se podrazumijevalo da je moja velika obitelji baš zbog veličine zanemarena i uskraćena za ljubav i slogu. To što sam zanemario, da se tako izrazim, Daniela ne mora biti nužno zbog broja djece. Ima roditelja koji imaju dvoje ili jedno dijete pa se ponašaju kao egocentrične svinje naspram djeteta, kao što ima takivh roditelja s puno djece, sve varira. To sve zapravo ovisi o roditelju, pa je tako i ovdje. Uostalom, Danielu nitko ne zabranjuje da se buni ili ljuti. Mogu iskreno reć' da se zapravo on ljuti na nas, a ne na dijete. Ali vidim da neki samo traže razlog da se prepiru, a čak ne pročiteju cijeli post kako bi mogli pronaći neke rečenice i još više razlogâ za svađu.

Zato vas molim da ako ćete me savjetovati ne upotrebljujete svoje predrasude i ne generalizirate (barem onoliko koliko se može).

Kad netko klikne na to znaci da zeli citirati onog koji je napisao post...tj. tekst na koji reagiras.
Evo ja sam sada to stisnula i ono sto si napisao trebalo bi bii kvotano tj. citirano. Ali ...tu nije samo ono sto si ti napisao, vec je i tekst od Lorda tu ...kao da si ga ti pisao. To je zato jer ga nisi citirao tj. kvotao kako treba, pa su njegove rijeci dio tvog posta...i cini se da si ih ti izgovorio. A nisi.
Zato - nauci kvotati.

Drugo...dosao si na forum s pitanjem, trazis tudja misljenja i eventualne savjete, a sada se nesto kao duris.
Nemoj tako.
Sve sto je receno je bilo dobronamjerno. Cini mi se. Nitko ne misli da ste vi siromasni i da zakidate djecu, a da su oni koji imaju jedno ili dvoje nuzno bolji roditelji koji ne zapostavljaju svoju djecu.
Ali...zdrava logika kaze i ne mozes ju imo nikako pobiti da imas puno manje vremena biti posvecen jednom djetetu ako ih je 6, nego ako ih je dvoje.
Recimo da spavas 7 sati, radis 8, ostane ti 9. 9/7=1,28 a 9/3=3
Cista matematika. Zvuci pretjerano...jer, naravno nisi malo s jednim, pa malo s drugim, pa s trecim, pa tako redom...ali kad sve zbrojis i oduzmes - direktnu paznju ce manje imati (pod uvjetom da se radi o jednako pazljivim roditeljima) dijete u osmeroclanoj obitelji, nego ono u cetveroclanoj. Naravno...u pravu si, ova druga, moze biti daleko gora...
Ali ova druga...gledaj na nju, kao da je to ista tvoja...pa koliko u toj obitelji paznje i uvazavanja dobiva Daniel (ako ima samo jednu sestru/brata) ili ako ih ima 5?
Zaboravi to ...savjet si dobio...ne mozes ga natjerati da se veseli i odobrava nesto sto mu ovaj cas ne svidja.
Jasno da se ljuti na vas, a ne na dijete, pa nije glup.
Gle, kad klinci imaju 12-13....mastaju o tome kad ce "starci" nekamo otici (u kino/na koncert/na izlet) i konacno ga ostaviti samog...da uziva sam po doma.
Kad ce on to dozivjeti?
Shvati ga.
Nije nikome do svadje, samo...diskusija je takva ...raspravljamo...nismo svi isti i iznosimo svoja razlicita misljenja. Ne znaci to bas da se netko zelo svadjati.

[Lozimka]

Kako adolescenta urazumiti ili kako mu objasniti, a ne motivirati. Motivacija je željeti nešto učiniti, imati volju nešto učiniti.
Nema on što učiniti. On može samo prihvatiti, shvatiti ili pomiriti se.

[Lord Byron]

Civeta kaže:

Ja ne znam zašto se ljudi vole iskaljivati na ljudima s više djece.

Moje je iskustvo posve oprečno: ljudi s više djece kreću s pasivno-agresivnim objedama o "iskaljivanju", "predrasudama" i ostaloj braći čim netko ne podijeli njihovo oduševljanje mnogobrojnim obiteljima; od društva kao cjeline i od pojedinaca u tom društvu, redovito očekuju ushit, oduševljenje i neupitno divljenje.

To što i u obiteljima s 1-2 djece ta djeca mogu biti zapuštena, nije nikakav argument: matematička je činjenica je da će u obitelji sa šestoro djece, svako od te djece neizbježno dobivati jako malo roditeljskog vremena - a po prirodi stvari, najmanje tog vremena će dobivati najstarija djeca (jer najmanja djeca trebaju više "servisnog" vremena).

Ne znam koliko sam jasan: nemam ništa protiv da si ljudi organiziraju svaki, pa i obiteljski aspekt života kako im paše: ali, ne vidim zašto ne ukazati na apsurd u kojem roditelji guraju svoju viziju "sretne obitelji" nauštrb upravo članova te obitelji.

Taj "za djecu/obitelj je dobro ono što mi, roditelji, kažemo da je dobro" pristup, vidi se i iz detalja da je sinek zahtijevao da on bude taj koji će odabrati ime budućem, bratu - pa se taj "odabir", gle čuda, sveo na slaganje s očevim odabirom...

[onix]

Zapravo uopće nije bitno koliko vi imate djece. Bitno je da je vaš najstariji sin u ovom trenutku duboko nesretan, a ti mu ne daješ pravo ni na to da bude nesretan i duboko si uvrijeđen jer ima drugačiji stav. To je moje viđenje situacije temeljeno na tvojim postovima. On stvarno ne mora misliti, ni sad ni ikad u životu a je višečlana obitelj put do velike sreće i ima pravo na to.

Sobu ste mu već "vratili", ako problem nije riješen, dajte mu prostora i vremena da se pomiri sa situacijom i nemojte od njega zahtijevati oduševljenje. Time ćete pokazati da ga uvažavate. U protivnom ćete sa svakom sljedećom bebom imati sve više problema, a najstariji sin će samo čekati kakvu-takvu priliku da pobjegne od vas, što baš i nije slika idilične obitelji, imala ona tri ili deset članova.

Pubertet je teško rezdoblje i djeci, barem toliko koliko i roditeljima, ja se svoga još sjećam. Na vama roditeljima je da mu pomognete prebroditi to razoblje što bezbolnije bez obzira na to koji ga problem muči.

[MonotypeCorsiva]

Civeta kaže:

Ja ne znam zašto se ljudi vole iskaljivati na ljudima s više djece.

Gle, nitko se ne iskaljuje na tebi. To što si ti (uglavnom konstruktivnu i dobronamjernu) kritiku nazvao "iskaljivanjem" govori nešto o tebi i o tvojoj sposobnosti da realno i objektivno sagledaš situaciju i svoje eventualne pogreške.

Ni velika ni mala obitelj nisu nužno i same po sebi loše i djeca mogu odrasti u sretne, zadovoljne i voljene jednike unutar jedne i druge vrste obitelji.
Međutim, ti imaš doma dijete koje je očito nezadovoljno. I umjesto da se pitaš griješiš li možda negdje i dijele li vaša djeca tvoje i ženino oduševljenje velikom obitelji, ti na svog nezadovoljnog sina gladaš kao na razmaženog pubertetliju ne uzimajući uopće u obzir da mu možda doista ne poklanjate dovoljno vremena i pažnje.

Zašto bi vaš sin bio sretan zbog šestog brata ako opravdano predmnijeva da će zahvaljujuć' šestom bratu dobivati od vas manje nego što mu treba (da se razumijemo, ne govorim o "manjem" u financijskom smislu)? Ne misliš li da je malo sebično ispunjavati svoj san o velikoj obitelji neovisno o mišljenju već postojećih članova iste te obitelji s obzirom na to da su i oni dio zajednice?