Što se događa sa mnom?

[vragolanka]

Evo možda koji savjet bi dobro došao,možda post bude i malo duži,pa tko ima volje čitat,samo naprijed.
Već duže vrijeme sam postala neka druga ja,(samo da naglasim da sam rodila prije 3 mj),nikad nisam hjela udaju tj brak,no i to se desilo,imam sina iz prve veze (cura i dečko smo bili daaaaavno),sad sam u braku s muškarcem s kojim sam bila u vezi,i dobili smo curicu.
Trudna bila,on je imao nestalan posao,sa starcima nije bio baš na "ti"ali eto kako se oženio,i to se promjenilo,odnosi su im postali puno bolji.
Inzistitrala sam na tome da sami živimo (makar je on htjeo kod svojih),ponavljam ostalo nam novaca od vjenčanja,i otišli podstanare,sami smo (on je preselio iz svoga rodnoga mjesta gdje su mu svi,roditelji,prijatelji)došao je u moj grad.
Kukala sam,kako ćemo (već je bio stomak do zuba)on ne radi,u međuvremenu se zapošljava vikednom kao pomočni radim, ( aj neka nada),da bi za mj dana dobio stalni posao i postao voditelj tamo gdje radi,dobra plača (pomislim krenilo je nabolje),ali u meni uvijke neko nezadovoljstvo (možda će me neki osuđivat,spremna sam i na to),samo tražim savjet ili pomoć.
Brinem se za bebu bolje nego što sam se brinula za sina (tada sam bila jako mlada,mada to i nije isprika),ali kako vrijeme odmiče,kao da gubim tlo pod nogama,(evo počinjem plakati,jer se duboko otvaram vama,želim se oduprijeti crnim mislima,a kao da je to jače od mene).
Prije mjesec dana umrla mi je baka,bila mi je sve u životu,moj jastuk,rame za plakanje,moje sklonište,utočište,primila me sa sinom kad sam otišla od prvoga (makar se moja mama protivila,jer je govorila da se treba trudit oko veze/braka,a ne odmah dići krila),rano sam otišla od doma,nisam mogla trpiti teror ničiji.
Bakina smrt me jako pogodila,plačem redovito kad mislim na nju,počela sam se svađat s mm,koji govori da sam se ja promjenila da stalno neki pritisak,da sam nezadovoljna (govori da živimo bolje od drugih trenutno iako je ova kriza),da se namam šta žaliti.
Inače sam vesela osoba,uvijek sam izlazila,provodila se,a sada nisam ni mrdnila ne znam od kad.
Kasni mi menga,to me baca u još veću depresivu samo dodatno,mm govori "super još sina jednog"( on misli za ozbiljno),ja ne želi,rekla sam da ću ići pobaciti,jedva da imam snage za ovo (kažu mi mlada si,pa gdje su ti živci)
e takve bi osobe najradije stjerala u k.....
Danas sam mu rekla,ako sma trudna,a on ne želi ni čuti za pobačaj,da sma u stanju se ubiti ( eto do toga stanja je došlo koliko sma očajna),ne smijem se više kao prije,prema bebici sam jako dobra.brižna i pažljiva (ok ,ne šetam ju svaki dan kolicima,ne da mi se,ali nije to neko zlo).
Posljednje dane razmišljam samo kako bi najradije da sam pored moje bake (mm sada radi pa vam mogu pisati jer otvaram dušu vama nepoznatim ljudima,a suze sa svakom mojom riječju naviru sve više.
Mm mi govori da sam se promjenila,a ja govorim da se on promjenio,da nem aobzira prema meni,(možda u ovom svom ludilu ja griješim,a možda i ne ,ne znam)
Ima toliko toga mi na duši,a nema riječi kojom bi vam to napisala,danas sam mu rekla da se neću ševiti više (inače sam luda za sexom,i uivjke ja inicijator),a on mi je rekao "da,da koje su ti to fore,ja ću naći onda kad već ti nećeš",(znam da to ne misli),ali vjerujete da sam mu rekla da mi je svejedno,da me boli k.....
Kakva sam ja osoba,majka,da li sam ja uopče čovjek?
Kućanske obaveze radim kao robot,jer su mi misli kako želim da me nema.
Svaki jebeni dan se posvađamo,ništa oko djeteta,ali meni smeta ovo,njmeu smeta ono,postala sam sitničava .On pomaže oko male,šeta ju,nahrani ju,previja itd,a meni je sve to premalo.
Želim da me nema!!
Danas sam mu rekla,da sam u stanju se ubiti,a on je na to"ti nisi normalna,kakve gluposti pričaš".ne shvača da su moje misli toliko crne da bi i mrak pojele,te ne shvača koliko sam depresivna (stalno mi govori da sam nezadovoljna a nemam razloga.
Želim se smijati,pjevati dok se tuširam (jer inače to radima, a sad više ne),želi biti još bolja mama,iako smatram da sam ok,ali može i bolje,želim reći pored mm i zagriliti i gnjaviti kao nekada,a nemam volje,da li me brak učinio takvom?

Želim biti stara JA,a svaki dan tonem sve dublje i dublje,mm to ne primječuje očito.

[Death-of-Art]

hej, vragolanko. sve nas peru crne misli...ali baš da vučeš misli o suicidu , malo je pretjerano.

muž te baš ne shvaća ozbiljno...a to te frustrira.
baka ti umrla i osjećaš kao da više nemaš nikakvo utočište.
to te čini nesigurnom i još više depresivnom.

baka je trebala umrijeti, to je prirodan proces.
s tim ćeš se pomiriti s vremenom.
rane su ti još svježe od njezine smrti, a tu su i dodatne situacije koje te frustriraju i zamaraju pa to sve u zajedništvu čini nešto nepodnošljivo.

sol na ranu ti je ustvari to što se osjećaš vjerojatno ne odveć korisnom.
kao da si u stagnaciji, a vjerojatno bi htjela više i bolje.

često si i sama s djecom doma, muž radi... nije niti čudno da se jezivi osjećaji lijepe na tebe.

ne želim da me krivo shvatiš, ali sama dozivaš te crne misli i naravno da toneš sve dublje.

kao da ih namjerno provociraš...

fali li ti pažnje?
osjećaš li kao da si ti postala podređena svima a nitko tebi?
misliš li da je brak bio promašaj? čini li ti se da ti i muž nemate iste planove? on bi možda htio veliku obitelj, tebe kao ženu koja će rađati i brinuti o djeci i domu a on bi bio poslovan čovjek.
a i ti bi bila poslovna žena, ali ne ide to baš uz njegove planove o puno djece?

nemoj zaboraviti uzeti u obzir da si pod hormonima, umorom i stresom... to sve dodatno otežava stanje psihe pa pokušaj sebi u glavi računati da to što osjećaš i nije konačnica svega. nadaj se boljem sutra...a misli uperi pozitivno.


gledaj svoje dijete, što će ono bez tebe?
ostavit ćeš ga samoga i nemoćnoga u ovom smrdljivom svijetu?

pa ne smiješ to učiniti.
zar ti ga nije žao?
zamisli da ležiš u grobu mrtva svojom krivicom, a tvoje dijete plače i doziva te?
nije li grozno?
okani se misli o suicidu. bježi od toga.
potrebna si djeci i tu ti je AMEN.
živi i bori se , druge opcije nema.

što ćeš više razmišljati o negativnim stvarima one će te još više prožimati.
na silu pokušaj misliti pozitivno.
prvi dan 5 sekundi pozitivnih misli...drugi dan 10 sekundi pozitivnih misli...treći dan pola minute....

koncentriraj se na sadašnjost.
tuširaj se i promatraj vodu kako teče. samo to.
bez suvišnih misli.
bez suvišnih emocija.

gledaj svoje dijete kako je lijepo.
i ništa drugo trenutno ne postoji.
samo taj trenutak kojeg sad proživljavaš dovoljan ti je.
ne možeš se boriti sa 250 stvari odjednom.

skuliraj misli... kreni od nule.
bit će sve super. bit će sve za 5.
ako ne bude, o tome ćeš razmišljati kad dođe vrijeme za to.
svaki dan je dovoljno težak za sebe, ko bi podnio još misli o onome što donosi sutra.

[lucas07]

Potpisujem svaku riječ DOA i još predlažem da podijeliš svoje osjećaje s nekom bliskom osobom, prijateljicom, koja te razumije ili potražiš pomoć stručne osobe jer vjerojatno imaš postporođajnu depresiju, kojoj se može doskočiti i uz pravu terapiju, tvoj će svijet opet postati ugodno mjesto koje ćeš s radošću otkrivati svome klincu!

Drž se!

[pink5]

potpisujem DOU

Više manje,sve žene koje su doma prolaze kroz ta razdoblja. Uf kad se samo sjetim tih prvih mjeseci..
Neopisiva tuga bezrazložna,onda odjednom neka euforija pa tako izmjenjivanje osjećaja unedogled.

Nikad nisam pomislila na suicid pa da mi dete odgaja svekriva,nema šanse

Znam da proljeća nisu više što su nekad bila,ali sad imaš prednost da te tvoje dijete nauči kako uživati u lijepom danu,kako osjetiti miris procvalog cvijeća
No dobro,sad sam pretjerala u njinjavenju


Jedino mi se ne sviđa što razmišljaš o suicidu,možda ti treba stručna pomoć.

[glora's bastard]

Vragolanka, žao mi je zbog tvog gubitka bake

vragolanka kaže:

Kakva sam ja osoba,majka,da li sam ja uopče čovjek?

Kada budeš dobra sebi biti ćeš i drugima, a naravno da si čovjek. Koliko ja vidim iz tvog posta previše si samokritična prema sebi i previše zahtjevaš od sebe.

Kućanske obaveze radim kao robot,jer su mi misli kako želim da me nema.
Svaki jebeni dan se posvađamo,ništa oko djeteta,ali meni smeta ovo,njmeu smeta ono,postala sam sitničava .On pomaže oko male,šeta ju,nahrani ju,previja itd,a meni je sve to premalo.

Nema veze ako ti je premalo. Reci mu da ti je ovo sada težak period i da ti treba posebno i iznimno velika pomoć. Pokušaj mu objasniti kako se osjećaš, podijeli s njim svoja razmišljanja, strahove, bojazni... i nemoj ni prema njemu biti tako kritična... sada je samo važno da osnovne stvari funkcioniraju, da su osnovne potrebe zadovoljene... potpuno je nevažno je li pećnica čista ili su zmazani prozori...jeste li naručili hranu i je li pod sterilan...

Danas sam mu rekla,da sam u stanju se ubiti,a on je na to"ti nisi normalna,kakve gluposti pričaš".ne shvača da su moje misli toliko crne da bi i mrak pojele,te ne shvača koliko sam depresivna (stalno mi govori da sam nezadovoljna a nemam razloga.

Potpuno je nevažno jesu li tvoji razlozi objektivni ili subjektivni. Važno je kako se osjećaš i da trebaš pomoć i podršku. Traži to od njega na način da mu to tako kažeš, a ne da se svađaš ili slično. Tako će skužiti nikad. Važno je da te shvati. Nije sramota tražiti pomoć.

Želim se smijati,pjevati dok se tuširam (jer inače to radima, a sad više ne),želi biti još bolja mama,iako smatram da sam ok,ali može i bolje,želim reći pored mm i zagriliti i gnjaviti kao nekada,a nemam volje,da li me brak učinio takvom?

Želim biti stara JA,a svaki dan tonem sve dublje i dublje,mm to ne primječuje očito.

Želiš zapravo biti sretna a sada to nisi. Opet ovdje vidim prevelika očekivanja od života i sebe same. Ne vjerujem da te brak učinio takvom, nego si sada jednostavno preumorna od svih životnih problema, udaraca i teškoća. Zato se odmori i ugađaj si. Ono, dođi k sebi. Radi ono što tebi odgovara.
I muž primjećuje, ali ne razumije. Neće ni razumjeti dok mu eksplicitno ne kažeš, ne može ti čitati misli.

i da, poslije kiše dolazi sunce

[nemam pojma]

Meni se čini da se radi o depresiji (vjerojatno postporođajnoj). Odi liječniku, sve se može riješiti, samo treba strpljenja

[kirshna]

Vragolanka drži se, ako zbog nikog drugoga onda zbog tog djeteta.
Ni sami ne znamo cijeniti sreću kakvu nam je život pružio jer imamo zdravo i sretno dijete.
Jebeš kućanske poslove (napravit ćete ih zajedno preko vikenda ili kad stigneš), jebeš sve što te čini nesretnom...kolica u ruke, dijete u kolica i u život s njom...
Sigurno imaš prijateljica koje bi te rado vidjele kako se smiješ negdje na kavici po ovom lijepom vremenu, sigurno bi ti dijete htjelo posjetiti zološki vrt ili park i ljuljat se malo, a i ti si zaslužila ostaviti dijete na 3h mužu i otići na frizuru...
Nevjerovatno je ali tako male stvari razvesele čovjeka...

Žao mi je zbog bake, gubitak je neprocjenjiv, ali sigurna sam da te ona i dalje mazi i pazi...samo s nekog drugog mjesta.

[stihaa]

Ma joj to ti je postporođajna 100%, i na sve to još ovo sa bakom. Ako je preteško i misliš da nećeš izgurati sama odi liječniku. Meni je bilo dovoljeno teško i bez smrti bliske osobe. Biti će ti lakše kako će malac rasti i sada kada bude dolazilo ljepše vrijeme - ali svejedno probaj otići liječniku. Ima i tema o postporođajnoj nekima su i tablete super pomogle ima dosta opisanih iskustava. Mužu probaj objasniti situaciju kada si smirena i ozbiljno, da te ozbiljno doživi. Ja sam jednom svom jednom u napadu bijesa rekla da ću se ubiti ako mi ne počne više pomagati jer jednostavno nisam psihički u stanju to izdržati - mislim da nije to doživio baš kako treba. Ne zna kako je to kada se hormoni pošemere i u glavi ti je zbrka a obavljaš takovažan posao (beba) i tako.

[Angel2]

Kao prvo moja sućut zbog gubitka tvoje bake..Po ovome što pišeš ja bih rekla da imaš poslijeporođajnu depresiju..ja sam je prošla s 1 djetetom,bila sam i ljuta,plačljiva,živčana i nitko i ništa mi nije bilo dovoljno dobro..Ako si takva od rođenja djeteta (3 mj)bilo bi dobro da potražiš stručnu pomoć,nije to ništa strašno samo će ti pomoći da se bolje osjećaš..Mislim da imaju i neki telefoni da im se obratiš,kao rodina udruga,ali prvo se posavjetuj sa svojim doktorom,ne znam dal dojiš bebu ili ne..jer ako dojiš opet zna biti i takozvani sindrom :baby blues..evo ti linka(nadam se da smijem to staviti,isprika unaprijed moderatorima)
pročitaj malo..
http://www.medicina.hr/clanci/poslij...spolozenja.htm
nadam se da će ti biti bolje.Sretno.:-)

[vragolanka]

drage forumašice,pročitala sam sve vaše postove i privatne poruke,i velika vam hvala na razumijevanju,nekad mislim da me bolje razumiju meni strane osobe nego men bliske,kao i poput mm.surfala sam po netu,pa ste možda u pravu,možda me i pere neka postporođajna depresija (ne znam ni sama),ali voljela bi da to što prije prođe.
Danas sam imala lijep dan,bila sam na gasu od podne sa mojom famili do sada,i dobro mi dođe malo,samo sve to relativno,variram ko vrijeme,iako sam među ljudima,sve mi to na vrh glave.I mm je nekako danas drukčiji,možda je osjetio da to više nisam "ona" ja,da nešto ne štima,jer nisma baš neka razgovorljiva kao inače.
Prije posla me večeras poljubio što i inače radi samo što je ovaj puta to nadopunio čvrstim zagrljajem (a ja hladna ko led,ne želim da je tako).
U vožnji autom ,samo sma razmišljala kako želim biti ona stara ja,rekao mi je da bi možda mogli otići dr zbog mojih "crnih misli",nisam ništa komentirala,jer bi to eskuliralo u svađu s moje strane,jer ja sebe ne smatram ludom,već se jednostavno osječam neuravnoteženom u posljednje tjdne/mjesece (možda je ipak ludost,ne znam)
Bila sam kod svoje bake zapalit svijeću i uvijke još velika tuga i želja da sam pored nje,suze mi dobro dođu,jer imam osječaj kao da sam lakša,da sve negativno izađe iz mene.
Danas kad sam se povjerila jednoj osobi da sam depresivna,ta osoba me nije uzimala za ozbiljno,Najgore kad te drugi ne razumiju nego samo gledaju onu vanjštinu čovjeka.

[vragolanka]

Neke su spominjale prijateljice,no takvo što ne postoji kod mene,nemam ono kome bi se mogla povjeriti (jedna stalno radi ,pa nema vremena ni u babinje da mi dođe,druga kao nema novaca,pa ju sram,a već sam rekla da to nitko ni ne traži),mm mi uvijke nabija na nos ,kako sam ja uvijek širom ruke za sve ,a one za mene nemaju vremena (osim ako joj trebaju neke veze za bolnicu i poslove,tada simaju vremena).
Razmišljam da možda i posjetim dr.ali sramim se,što će mi čovjek reći,jer ja bi vjerovatno samo plakal (ima razloga puno,koji su se nagomilali u krivi trenutak,pa mi se kiša kada pada čini jedan veliki teret)

p.s.hvala na razumijevanju

[enigmatic]

nemoj se sramiti tražiti pomoć doktora,sramota je ne tražiti pomoć.probaj,možda ti pomogne,često je lakše strancu ispričati šta te muči.

žao mi je za tvoj gubitak,ja sam kao dijete izgubila baku koja mi je bila druga mama,nema je već 18g i jako mi fali.glupo zvuči ali sa vremeo će biti lakše.

čuvaj svoju bebicu i potraži pomoć.

[lianne]

Drzi se..mislim da je to sve prirodno i normalno sta prozivljavas..
previse dogadaja i previse emocija ti se zbilo u kratkom vremenu..
Vecina toga je po meni posljedica trudnoce i hormonceka..evo ja sam trudna i po prvi put se upoznajem u nekom novom svijetlu..imam stravican poriv za sredivanjem svog zivota tako da bebicu docekam u svom malom gnjezdascu i u miru..i zbog svega toga nekako mislim da mi je pao prag tolerancije,pa vrsim veci pritisak na muza vezano uz neka pitanja i imam manje volje i tolerancije za probleme iz okoline..kao da jednostavno nemam strpljenja vise za neke stvari ya koje sam svjesna da se ne mogu desiti preko noci..
doduse moj zivot je sreden,no potpuno razumijem stanje u kojem se nalazis..
Nakon poroda svi trebamo svoj mir..svoje emocije zblizavanja sa novim bicem,budenja majcinskih osjecaja i sve vezano uz to..u kratko vrijeme ti se desilo i ta nesigurnost oko egzistencije(nestabilnost muzeva posla..mora da te to jako brinulo i frusrtiralo) sto se normalno preslikalo na vasu vezu..jer koliko god da je cvrsta hormoni od nas ucine to da bi branile <mladunce> i od vlastitog <muzjaka> ako je to potrebno..puno vise vazemo te nase muskarce dok smo u <posebnom> stanju..
nemate rijeseno stambeno pitanje,pa se bojis i za to sta cete i kako..problem koji se provlaci..pa djetesce iz prve veze koje trzi svoje vrijeme i paznju..pa porod u kojem jednostavno nisi mogla ni imala vremena zbog svega uzivati,niti opustiti se i onda ono najgore..smrt voljene osobe..

Sve je to skup emocija koje te preplavljuju i potpuno je normalno da si u depresiji..mislim da bi sve bile..bar vecina..
Svi mi imamo svoje probleme i borimo se s njima..
Uzmi si za potpuno pravo da uzmes malu pauzu od zivota i saberes misli..koliko god ti se muz cinio trenutnim <neprijateljem> on je tu za tebe..brine se za djecicu koliko muski to mogu,daje ti kakvu takvu potporu i vjerovatno te voli ako ste u braku..pricaj s njim..umjesto da se svadate i prepucavate otvori mu se..brak se osniva na povjerenju i razgovoru..ako ima cvrste osnove,trebao bi te razumjeti..budite si potpora..tebi treba malo vremena da se oporavis od svega,da zbrojis i prozivis emocije ..neka ti pomogne i da ti malo prostora..razumjet ce..
a za uzvrat se posveti njemu kad to razdoblje prode..brak je stapanje dvije individue i nismo uvjek uigrani,ali se trebamo razumjeti i postovati..i znati nagraditi medusobno..
Naravno tu su i djecica..nikako ne smiju osjetiti da prolazis to svoje razdoblje,ali srecom su mali pa se hrane i rayumiju samo ljubav..vodite brigu o njima i sve ce biti ok..ako je muz uy tebe i ako ce te razumjeti/na ovom polju nece biti problema..
dakle shvati da je to normalno,da je to jedna faza koja ti se desila i da ce kad tad proci..mora proci,jer zivot je sastavljen od faza..da je sve isto bio bi ravna i dosadna crta..
trebas stati malo na kocnicu i uzet vremena..i imas potpuno pravo na to..bit je potpora i razumijevanje muza..ne boj se..i vidjet ces kako ces svaki dan biti sve bolje..uzivaj u sitnicama..placi kada ti se place..citaj neku dobru knjigu,uzivaj u kupci ako ti to beba dopusti..posveti se sebi..i naci ces snagu i ljubav..a to ti je portebno da ides dalje i da izades iz pesimizma u optimizam i pobjedis depresiju..a ti to mozes..
poyitivne misli i sve ce biti ok

[lotus_flower]

vragolanka kaže:

Neke su spominjale prijateljice,no takvo što ne postoji kod mene,nemam ono kome bi se mogla povjeriti (jedna stalno radi ,pa nema vremena ni u babinje da mi dođe,druga kao nema novaca,pa ju sram,a već sam rekla da to nitko ni ne traži),mm mi uvijke nabija na nos ,kako sam ja uvijek širom ruke za sve ,a one za mene nemaju vremena (osim ako joj trebaju neke veze za bolnicu i poslove,tada simaju vremena).
Razmišljam da možda i posjetim dr.ali sramim se,što će mi čovjek reći,jer ja bi vjerovatno samo plakal (ima razloga puno,koji su se nagomilali u krivi trenutak,pa mi se kiša kada pada čini jedan veliki teret)

p.s.hvala na razumijevanju

Nemoj se sramiti potražiti pomoć, nije to nikakva sramota, ali nikakva...nemoj si samo dopuštati da sve to držiš u sebi i čekaš da situacija eskalira.
Mislim da se kod tebe radi o postporođajnoj depresiji ovako kad te čitam, a i proživljavaš svašta u međuvremenu (gubitak drage osobe) i toga se nemaš što sramiti - jako veliku ulogu tu igraju i hormoni na koje ti ne možeš utjecati. Nitko te neće smatrati ni ludom ni ništa ako se odeš pokonzultirati sa liječnikom. Napravi to čim prije, bit će ti odmah lakše, vidjet ćeš

što se tiče prijateljica...hm, mene je život naučio da je takvih osoba u životu malo...i sama proživljavam drame ovih dana a neizmjerno veću podršku sam dobila od cura tu na forumu nego od nekih ljudi s kojima sam "prijatelj" u RL godinama...to ti je život draga. I tko kaže da nije tako, laže.

Drži se

[Nefertiti111]

Postporođajna depresija,e sad u kojem intezitetu,to ti može samo liječnik utvrdit, ali čim razmišljaš da bi ležala kraj bake to ti nije dobro
Ali ono šta je dobro je to šta si ti svjesna svog problema,samo eto ne možeš utjecat na to. Prošla sam to,vjeruj mi,nije vrijedno mučenja,odi u doktora bit će ti lakše čak i od samog razgovora sa stručnom osobom. Ali nemoj čekat,šta duže čekaš to će ti teže bit,a vjerojatno i gore,bar je meni tako bilo,to je pakao. Sad kad se sjetim,čini mi se kao da pričam o nekoj drugoj osobi a ne o sebi unazad 2 god.
Ovako samo gubiš dragocjeno vrijeme sa svojom djecom, ono šta bi trebalo bit ispunjeno srećom,ljubavlju i toplinom, tebi prolazi u očaju,crnilu i depresiji. A to vrijeme nikad nećeš moć vratit,zato poduzmi nešto da olakšaš sebi i ljudima oko sebe,jer draga moja neće svi oko tebe vječno imat razumijevanja za tvoje crne misli, depresije i drame. Vjeruj mi, znam iz iskustva

[mandy]

Potpis na postove iznad..potraži pomoć, nema tu srama, nisi jedina sa takvim mislima poslje poroda, pogotovo nakon svega što ti se dogodilo...

[zoro007]

vragolanka kaže:

Neke su spominjale prijateljice,no takvo što ne postoji kod mene,nemam ono kome bi se mogla povjeriti (jedna stalno radi ,pa nema vremena ni u babinje da mi dođe,druga kao nema novaca,pa ju sram,a već sam rekla da to nitko ni ne traži),mm mi uvijke nabija na nos ,kako sam ja uvijek širom ruke za sve ,a one za mene nemaju vremena (osim ako joj trebaju neke veze za bolnicu i poslove,tada simaju vremena).
Razmišljam da možda i posjetim dr.ali sramim se,što će mi čovjek reći,jer ja bi vjerovatno samo plakal (ima razloga puno,koji su se nagomilali u krivi trenutak,pa mi se kiša kada pada čini jedan veliki teret)

p.s.hvala na razumijevanju

nemoj se ustrucavati traziti pomoc, postporodjajna depresija je prosirenija nego sto mislis. otezavajuca okolnost dodatno je smrt bake koja ti je bila toliko bliska..
odi..odi..i zbog sebe i obitelji

[nemam pojma]

vragolanka kaže:

rekao mi je da bi možda mogli otići dr zbog mojih "crnih misli",nisam ništa komentirala,jer bi to eskuliralo u svađu s moje strane,jer ja sebe ne smatram ludom,već se jednostavno osječam neuravnoteženom u posljednje tjdne/mjesece (možda je ipak ludost,ne znam)

Tm ti je dobro rekao, nemoj se ljutiti na njega . Depresija ne znači ludost i što prije potražiš pomoć, ozdravljenje će prije doći

[ines331980]

s koliko godina si rodila sina?

[tockica83]

Uf, kad ovo čitam sjetim se svoje sestre. Samo što je kod nje bio i problem što je Njm bio na terenu (UN) 6 mj nakon što je rodila drugo dijete. Dakle depresija nenormalna, koju mi nismo skužili na vrijeme, pa se proteglo na godinu - dvije. Još se i mala razbolila, užas živi. Nemoj da se i tebi tako nešto dogodi jer tvoje psihičko stanje utječe i na tvoju djecu. Sve svađe zaboravi OHMAH i okreni novi list. Nastoj s TM više razgovarati o onom što vam leži, jer oskreno muškarci jednostavno nikad neće (da se postaviš na trepavice od objašnjavanja) razumjeti ženu koju peru hormoni. Njima jhe to prestrašno i apstraktno kako se odjednom od jedne osobe u trenu pretvorimo u drugu koju nikad nisu vidjeli. Djeca su ttu najvažnija, imaju cure pravo. ali i ti si tu najvažnija. Tvoje zdravlje i tvoj život o kojem i oni ovise. Dakle potraži stručnu pomoć, najozbiljnije ti govorim iz vlastitog iskustva. I moja bi sestra bollje prošla da smo mi reagirali na vrijeme. (danas je sve ok hvala Bogu) Nije to nikakva sramota. U najgorem slučaju će ti propisati neke antidepresive, u najblažem ćeš ići na tretmane razgovorom. I u čemu je problem .pa nema čovjeka na svijetu kojem nije potreban psiholog (ne psihijatar). Držim ti fige, i nadam se da će sve biti dobro.