Depresija - opća tema

[Azaleja]

Diego Rivera kaže:

Ja fakat ne znam zašto sam depresivan.
Bio sam zlostavljano dijete, ali to je bilo tako davno, da ne može biti razlog.
Moja osnovna dijagnoza je F20.0. To je shizofrenija jel. Ali ja nemam halucinacija, nisam ni paranoičan, ni anksiozan (možda malo socijalne anksioznosti), nego jednostavno depresivan. I to traje (uz prekide, neka privremena poboljšanja) već više od desetljeća!
Bio sam odličan učenik, u osnovnoj i srednoj školi, s tim da se psihička bolest nazirala pri kraju srednje škole. I onda psihologija,psihijatrija...sve mi je propalo.
Prošao sam 2 godine psihoanalize kod jedne divne doktorice, ali to kopanje po prošlosti me nije oslobodilo depresije, nego je u meni potenciralo psihotičnu epizodu.
Čuo sam da se ne može istovremeno bolovati od depresije i shizofrenije, dakle već 8 godina stoji ta dijagnoza (jer kad jednom dobiješ F20, to je doživotno), ali kažem da produktivnih simptoma nemam, samo negativni :/

Nazalost,moze ako si bio zlostavljano dijete u djetinjstvu.Takoder ne mora odmah "buknuti",nego kasnije.Ista stvar je da si u nekom trenutku dozivio neki veci stres,zatim prije 25 godina rat,kriza,genetika.Naravno,iza toga stoji da treba raditi na sebi,ici na psihoterapiju,ako imas fin.mogucnosti.Ne znam kakav se uspjeh dobije kod F.20,ali depresija i anksioznost mozecse lijeciti i zalijeciti.

[ray of light]

Diego Rivera kaže:

Ja fakat ne znam zašto sam depresivan.
Bio sam zlostavljano dijete, ali to je bilo tako davno, da ne može biti razlog.

to ti je glavni uzrok, nažalost
ako ti nije sjela psihoanalitička psihoterapija, treba probati neku drugu vrstu

[Diego Rivera]

Hvala vam. A ništa, boriti se i dalje, nema mi druge. Eventualno pojačati AD.
p.s. sad sam malo bolje nakon što sam odspavao nekolko sati.

[Diego Rivera]

Imate li razloge zašto se osjećate depresivno? Koji su to razlozi?
Meni se čini da sam u začarnom krugu životnih neuspjeha i depresije, koji međusobno hrane jedno drugo.
Sve je počelo pretkraj srednje škole,bio sam vrlo mlad i stanje je otada postajalo samo gore i gore.
Povremeno bih se osjećao dobro ali to nikad nije potrajalo, ponekad sam bio i nerealno predobro, ali to je bilo u periodima predpsihozu i zapravo je predstavljalo lažan osjećaj dobrog raspoloženja.
Skroz razmišljam kako da se izvučem iz toga stanja, i te me dubioze sve više umaraju a nemam pozitivnih rezultata od njih.
Usamljen sam, osjećam se loše, a tako i živim.
Baš sam... u kurcu...

E: poslao sam mail jednom društvu za psihološku pomoć s kojim moj fax ima ugovor za pomoć studentima. Pa ćemo vidjeti...

[8472]

Diego Rivera kaže:

Ja fakat ne znam zašto sam depresivan.
Bio sam zlostavljano dijete, ali to je bilo tako davno, da ne može biti razlog.
Moja osnovna dijagnoza je F20.0. To je shizofrenija jel. Ali ja nemam halucinacija, nisam ni paranoičan, ni anksiozan (možda malo socijalne anksioznosti), nego jednostavno depresivan. I to traje (uz prekide, neka privremena poboljšanja) već više od desetljeća!
Bio sam odličan učenik, u osnovnoj i srednoj školi, s tim da se psihička bolest nazirala pri kraju srednje škole. I onda psihologija,psihijatrija...sve mi je propalo.
Prošao sam 2 godine psihoanalize kod jedne divne doktorice, ali to kopanje po prošlosti me nije oslobodilo depresije, nego je u meni potenciralo psihotičnu epizodu.
Čuo sam da se ne može istovremeno bolovati od depresije i shizofrenije, dakle već 8 godina stoji ta dijagnoza (jer kad jednom dobiješ F20, to je doživotno), ali kažem da produktivnih simptoma nemam, samo negativni :/

Možda ovo:

Kada odrastamo stvaramo naš osobni obrazac ponašanja.
To je psihološki način na koji mi funkcioniramo. To se jednim maaaalim dijelom naslijedi, više onaj karakterni dio, ali velika većina toga se jednostavno nauči.

E sad tu je poanta. Učimo iz okoline, roditelji, vrtić, škola....
Baza toga se nauči do treće-četvrte godine, ostalo je "tabanje gradiva".

I sad, kako su te naučili, takav si. Zato su ti na terapijama "kopali po prošlosti", da ti izvuku točke bitne u za funkciju obrasca ponašanja, pa da ih malo analiziraju ne bi li shvatio štogod.

Samo što s tim.?. Upravo je tu kvaka. Tvoj obrazac ponašanja kod tebe uvjetuje psihička stanja u kojima se sada nalaziš.
Da bi promijenio psihička stanja koja imaš, možeš raditi na promjeni obrasca ponašanja koja kada se promjene, djelovati će tako da drukčije vidiš svijet oko sebe te ćeš se time i drukčije ponašati/osjećati...
Ali kako je ovo dio tebe, to se mijenja malo mukotrpnijim radom.

Pitanje je što ti hoćeš od sebe?
Koliko si spreman uložiti truda da izmjeniš svoj način funkcioniranja?
Imaš li želje biti dosljedan i ustrajan na "gradnji svoje osobnosti" ili ti se samo mota po glavi kako ne želiš bidi depresivan i usamljen?

[Diego Rivera]

8472 kaže:

Možda ovo:

Kada odrastamo stvaramo naš osobni obrazac ponašanja.
To je psihološki način na koji mi funkcioniramo. To se jednim maaaalim dijelom naslijedi, više onaj karakterni dio, ali velika većina toga se jednostavno nauči.

E sad tu je poanta. Učimo iz okoline, roditelji, vrtić, škola....
Baza toga se nauči do treće-četvrte godine, ostalo je "tabanje gradiva".

I sad, kako su te naučili, takav si. Zato su ti na terapijama "kopali po prošlosti", da ti izvuku točke bitne u za funkciju obrasca ponašanja, pa da ih malo analiziraju ne bi li shvatio štogod.

Samo što s tim.?. Upravo je tu kvaka. Tvoj obrazac ponašanja kod tebe uvjetuje psihička stanja u kojima se sada nalaziš.
Da bi promijenio psihička stanja koja imaš, možeš raditi na promjeni obrasca ponašanja koja kada se promjene, djelovati će tako da drukčije vidiš svijet oko sebe te ćeš se time i drukčije ponašati/osjećati...
Ali kako je ovo dio tebe, to se mijenja malo mukotrpnijim radom.

Pitanje je što ti hoćeš od sebe?
Koliko si spreman uložiti truda da izmjeniš svoj način funkcioniranja?
Imaš li želje biti dosljedan i ustrajan na "gradnji svoje osobnosti" ili ti se samo mota po glavi kako ne želiš bidi depresivan i usamljen?

Pa je to je. I to sve ima smisla i vjerojatno funkcionira naša psiha na taj način.
Ali kako sada u 30. godini to promijeniti?
Onak..ako smo naučili te obrasce do 3,4 godine...i poslije još 15 godina sam funkcionirao po tome. u 20. godini sam već bio na psihijatriji. Proteklih 10 godina sam u psihijatrijskom tretmanu, s tim da se liječenje svodi uglavnom na uzimanje lijekova, pogotovo u zadnje vrijeme.
Ne znam kako da si pomognem, znam samo da nisam dobro.
Sad se možemo vraćati u prošlost, znam da su roditelji zajebali, to je jasno ko dan. Ali zakazale su i socijalne službe, učitelji i nastavnici.. no što sada?
Mijenjanje obrazaca ponašanja..misliš da je to moguće? Koliko god sam ja miljama daleko od onih najtežih slučajeva kakve sam imao priliku vidjeti na psihijatriji, toliko sam i miljama daleko od normalnih ljudi u svojoj svakodnevnoj okolini.
Iskreno ne vjerujem da ću ikada biti normalan, pa kolikogod se trudio i radio na sebi i uz sve lijekove koje pijem..daj Bože da se varam, ali sve to meni zvuči...dosta naivno..

[Lea Sun]

Nakon godina uzimanja helexa, odlučila sam početi živjeti zdravo. Nesanicu (nemogućnost uspavljivanja) sam počela rješavati valerijanom, čajem od matičnjaka za smirenje, postepeno sam ukidala helex i svela ga na nulu. Budući da sam u perimenopauzi, bazirala sam se na alternativno liječenje tegoba. Dakle, bila sam anksiozna puno godina, malo žešći stres i osjećaj oduzimanja daha, pritisak u prsima a panični napad nikad nisam imala. Prije dva mjeseca me skrpala depresija blagog oblika (buđenje u 3-4 sata, jutarnji strah-slobodno lebdeći strah, jako velika bezvoljnost, skratili se menstrualni ciklusi).
Naravno da sam se šokirala dijagnozom iako sam sama pretpostavljala da je to depresija i dosta sam čitala o toj bolesti, kako se u većini slučajeva vraćaju epizode depresije. Dobila sam terapiju seroxat i mirzaten i već mi je nakon tjedan dana bilo dobro. Sad je prisutan strah u meni: nakon odrađene terapije da će se bolest vratiti. Čitala sam i o seroxatu, da ih ljudi piju kao preventivu godinama. Ja nisam imala neke nus pojave od lijeka osim suhih usta, sad mi se san normalizirao, zaspem ko klada i budim se nakon 7 sati sna i idem na posao. Svo vrijeme nisam ni bila na bolovanju. Na poslu mi je koncentracija bila jako loša a i bila sam u šoku od dijagnoze. Sad bih voljela čuti vaša iskustva sa ovom dijagnozom, kako ste došli do dijagnoze depresije i o terapijama koju uzimate. Hvala..

[šećerna vata]

Jel se ovdje svi vi depresivci kljukate tabletama ili se nekako drugacije nosite sa tim?

[Diego Rivera]

šećerna vata kaže:

Jel se ovdje svi vi depresivci kljukate tabletama ili se nekako drugacije nosite sa tim?

Koristimo sve dostupne i legalne nacine da bismo si pomogli. Da, i lijekovi spadaju u to.

[fors@ken]

Patim od soc.fobije i strah me da mi nije prešlo u depresiju. Uvijek sam bila osoba vesela i nasmijana unatoč svojim problemima u glavi. Novi posao me "ubio" i našla sam se u nekom čudnom stanju..

Nikad ne prospavam 7,8, sati u komadu, probudim se uvijek pred jutro, obavezno prije alarma i onda teško zaspim nazad, anks je onda već na 100.
Nemam volje za ništa, to mi je glavni problem. Uopće se ne bavim kućanskim poslovima, dečko ima srećom razumijevanja za sve, on kuha i ide u nabavke i usisava i sl..ja tu i tamo nešto operem i usišem ali to mi je muka natjerat se. Jedna majica koju trebam oprati na ruke prljava stoji valjda već mjesecima, nikako da se natjeram da to napravim. Nisam inače oko fizičkog izgleda neuredna, svaki dan se perem i šminkam i stavljam parfem.
Moji dani izgledaju ovako: ujutro na posao na kojem većinom zabušavam jer me anks koči, dolazim doma, sjedam na kauč, razmišljam kak mi je teško, palim laptop i buljim u bzvz stranice. Dečko izvlači iz mene kaj ćemo jesti, on će ovo, on će ono, meni je sve svejedno. Uvijek sam jedan dio sama, pa taj dio često se isplačem jer čim čujem neku tužnu pjesmu rastuži me. isto tako teško sam podnijela odvajanje od roditelja i svega toga što me podsjeća na djetinjstvo. Onda nešto gledamo na tv-u, ja slabo i pričam ili pričam o glupsotima nekim, a ne želim pričati o onome što me muči zapravo. Libido je na nuli. Faks imam još 1 godinu diplomskog i ne učim, ne mogu se natjerati uz sve ovo, tak da i to stagnira. Živim samo za petak popodne i vikend kad sam slobodna od posla, a i onda samo razmišljam o tome kako će i to brzo proći i ne mogu skroz uživati.
Što me veseli? Veseli me šoping, ljenčarenje, odlazak u kino, pričanje s dečko o nekim stvarima, boravak sa obitelji u kući u kojoj sam odrasla..ali imam osjećaj da nisam istinski sretna.
nemamo trenutno love pa si ne mogu priuštiti psivatnog terapeuta, a kod onih hzzo ni ne želim više ići, probala sam i 15min svakih 3 tjedna meni ne pomaže. Ne znam jesam li razvila depresiju
najgora mi je ta bezvoljnost i nedostatak motivacije i volje

[Splićankaa]

fors@ken kaže:

Patim od soc.fobije i strah me da mi nije prešlo u depresiju. Uvijek sam bila osoba vesela i nasmijana unatoč svojim problemima u glavi. Novi posao me "ubio" i našla sam se u nekom čudnom stanju..

Nikad ne prospavam 7,8, sati u komadu, probudim se uvijek pred jutro, obavezno prije alarma i onda teško zaspim nazad, anks je onda već na 100.
Nemam volje za ništa, to mi je glavni problem. Uopće se ne bavim kućanskim poslovima, dečko ima srećom razumijevanja za sve, on kuha i ide u nabavke i usisava i sl..ja tu i tamo nešto operem i usišem ali to mi je muka natjerat se. Jedna majica koju trebam oprati na ruke prljava stoji valjda već mjesecima, nikako da se natjeram da to napravim. Nisam inače oko fizičkog izgleda neuredna, svaki dan se perem i šminkam i stavljam parfem.
Moji dani izgledaju ovako: ujutro na posao na kojem većinom zabušavam jer me anks koči, dolazim doma, sjedam na kauč, razmišljam kak mi je teško, palim laptop i buljim u bzvz stranice. Dečko izvlači iz mene kaj ćemo jesti, on će ovo, on će ono, meni je sve svejedno. Uvijek sam jedan dio sama, pa taj dio često se isplačem jer čim čujem neku tužnu pjesmu rastuži me. isto tako teško sam podnijela odvajanje od roditelja i svega toga što me podsjeća na djetinjstvo. Onda nešto gledamo na tv-u, ja slabo i pričam ili pričam o glupsotima nekim, a ne želim pričati o onome što me muči zapravo. Libido je na nuli. Faks imam još 1 godinu diplomskog i ne učim, ne mogu se natjerati uz sve ovo, tak da i to stagnira. Živim samo za petak popodne i vikend kad sam slobodna od posla, a i onda samo razmišljam o tome kako će i to brzo proći i ne mogu skroz uživati.
Što me veseli? Veseli me šoping, ljenčarenje, odlazak u kino, pričanje s dečko o nekim stvarima, boravak sa obitelji u kući u kojoj sam odrasla..ali imam osjećaj da nisam istinski sretna.
nemamo trenutno love pa si ne mogu priuštiti psivatnog terapeuta, a kod onih hzzo ni ne želim više ići, probala sam i 15min svakih 3 tjedna meni ne pomaže. Ne znam jesam li razvila depresiju
najgora mi je ta bezvoljnost i nedostatak motivacije i volje

Jesi potrazila besplatnu psiholosku pomoc, udruge za mlade? U svakom gradu postoje takve udruge, grupe podrske.

Decko ti nije psiholog a cak i da je, on ne bi smio petljat oko tvog zdravlja.
Da polomiš nogu dal bi dala bliznjima da ti presavijaju nogu jer "oni zele pomoc" ili bi isla na Hitnu? Isla bi na Hitnu u doktora koji znaju sta rade... isto to je i s ovim, odi u psihologa koji su strucni, a decko je emocionalno ukljucen u odnos i tapkat ces na mjestu jer on ce dat neki random savjet koji mozda ti nece pomoc jer nije neutralan.

Aktivnosti koje si nabrojala dal si prakticirala shopping, kino i slicno u zadnje vrijeme.
Jel ti neko od obitelji boluje od neke bolesti?
Koliko cesto se cujes s roditeljima i dal ti cesto govore da im nedostajes?

[Diego Rivera]

fors@ken kaže:

Patim od soc.fobije i strah me da mi nije prešlo u depresiju. Uvijek sam bila osoba vesela i nasmijana unatoč svojim problemima u glavi. Novi posao me "ubio" i našla sam se u nekom čudnom stanju..

Nikad ne prospavam 7,8, sati u komadu, probudim se uvijek pred jutro, obavezno prije alarma i onda teško zaspim nazad, anks je onda već na 100.
Nemam volje za ništa, to mi je glavni problem. Uopće se ne bavim kućanskim poslovima, dečko ima srećom razumijevanja za sve, on kuha i ide u nabavke i usisava i sl..ja tu i tamo nešto operem i usišem ali to mi je muka natjerat se. Jedna majica koju trebam oprati na ruke prljava stoji valjda već mjesecima, nikako da se natjeram da to napravim. Nisam inače oko fizičkog izgleda neuredna, svaki dan se perem i šminkam i stavljam parfem.
Moji dani izgledaju ovako: ujutro na posao na kojem većinom zabušavam jer me anks koči, dolazim doma, sjedam na kauč, razmišljam kak mi je teško, palim laptop i buljim u bzvz stranice. Dečko izvlači iz mene kaj ćemo jesti, on će ovo, on će ono, meni je sve svejedno. Uvijek sam jedan dio sama, pa taj dio često se isplačem jer čim čujem neku tužnu pjesmu rastuži me. isto tako teško sam podnijela odvajanje od roditelja i svega toga što me podsjeća na djetinjstvo. Onda nešto gledamo na tv-u, ja slabo i pričam ili pričam o glupsotima nekim, a ne želim pričati o onome što me muči zapravo. Libido je na nuli. Faks imam još 1 godinu diplomskog i ne učim, ne mogu se natjerati uz sve ovo, tak da i to stagnira. Živim samo za petak popodne i vikend kad sam slobodna od posla, a i onda samo razmišljam o tome kako će i to brzo proći i ne mogu skroz uživati.
Što me veseli? Veseli me šoping, ljenčarenje, odlazak u kino, pričanje s dečko o nekim stvarima, boravak sa obitelji u kući u kojoj sam odrasla..ali imam osjećaj da nisam istinski sretna.
nemamo trenutno love pa si ne mogu priuštiti psivatnog terapeuta, a kod onih hzzo ni ne želim više ići, probala sam i 15min svakih 3 tjedna meni ne pomaže. Ne znam jesam li razvila depresiju
najgora mi je ta bezvoljnost i nedostatak motivacije i volje

Raspitaj se možeš li dobiti psihološku pomoć na faxu? Svaki fax bi trebao imati svog psihologa, ili više njih, ili kao moj ima dogovorenu suradnju sa udrugom za psihološku pomoć. Ja baš sutra idem na inicijalni razgovor.
Meni je moja depresija uništila svaku vezu u zadnjih nekoliko godina. Čak i neka prijateljstva. Neko vrijeme u početku partnerice su imale strpljenja za moje probleme, ali prije ili kasnije redovito mi okrenu leđa.
Nemoj da se to i tebi dogodi.

[Lea Sun]

Evo malo da se izjadam..seroxat podnosim odlično. Sad u petak će biti 3 tjedna kako ga uzimam ujutro a navečer 7,5mg mirtazapina koji me uspava. Međutim, probudim se malo prije 5 ujutro i onda čekam da budilica zazvoni. Idem u krevet oko 22 sata. Muči me toliko malo sna-6 sati. Ujutro mi seroxat digne energiju, osjećam se dobro, ne osjećam depresiju samo kao da mi u prsima lagano gori od nervoze jer se jako još uvijek brinem vezano za dijagnozu. Čitam dosta iskustva drugih ljudi i brinem...brinem..

[Lola 27]

Lea Sun kaže:

Evo malo da se izjadam..seroxat podnosim odlično. Sad u petak će biti 3 tjedna kako ga uzimam ujutro a navečer 7,5mg mirtazapina koji me uspava. Međutim, probudim se malo prije 5 ujutro i onda čekam da budilica zazvoni. Idem u krevet oko 22 sata. Muči me toliko malo sna-6 sati. Ujutro mi seroxat digne energiju, osjećam se dobro, ne osjećam depresiju samo kao da mi u prsima lagano gori od nervoze jer se jako još uvijek brinem vezano za dijagnozu. Čitam dosta iskustva drugih ljudi i brinem...brinem..

Ja sam najbolje funkcionirala na 6 sati sna.Ako dobro funcioniraš i imaš energije ,ne brini .

[Diego Rivera]

Čuo sam da je dobro za depresiju ne spavati previše. Ja se bolje osjećam kad odspavam 6-7 sati, nego 10. Znao sam prespavati i po 15 sati. Ako sam u depresiji samo krevet me vuče.
Danas me sat probudio u 7 i 15, i ostavio sam ga da svira još 5 minuta, a ja sam drijemuckao. Bilo mi se teško ustati, ali sad se dobro osjećam. Spavao također oko 6 sati

[Guud]

Diego Rivera kaže:

Čuo sam da je dobro za depresiju ne spavati previše. Ja se bolje osjećam kad odspavam 6-7 sati, nego 10. Znao sam prespavati i po 15 sati. Ako sam u depresiji samo krevet me vuče.
Danas me sat probudio u 7 i 15, i ostavio sam ga da svira još 5 minuta, a ja sam drijemuckao. Bilo mi se teško ustati, ali sad se dobro osjećam. Spavao također oko 6 sati

Ja ne spavam previše, ali ne zato što se prisilim ustati, već zato što ne mogu spavat. Obično dobijem savjet "umori se pa ćeš vidjet kako ćeš zaspat", ali kod mene to ne pomaže. Znao sam planinarit 30km, doć doma, leć u krevet i gledat u plafon jer ne mogu zaspat, samo budem dodatno nervozan.

[Diego Rivera]

Guud kaže:

Ja ne spavam previše, ali ne zato što se prisilim ustati, već zato što ne mogu spavat. Obično dobijem savjet "umori se pa ćeš vidjet kako ćeš zaspat", ali kod mene to ne pomaže. Znao sam planinarit 30km, doć doma, leć u krevet i gledat u plafon jer ne mogu zaspat, samo budem dodatno nervozan.

ja mogu zaspati navečer, ako se ranije dignem ujutro. I da, pijem antipsihotik leponex (50 mg) prije spavanja koji me uspava.

[fors@ken]

Splićankaa kaže:

Jesi potrazila besplatnu psiholosku pomoc, udruge za mlade? U svakom gradu postoje takve udruge, grupe podrske.

Decko ti nije psiholog a cak i da je, on ne bi smio petljat oko tvog zdravlja.
Da polomiš nogu dal bi dala bliznjima da ti presavijaju nogu jer "oni zele pomoc" ili bi isla na Hitnu? Isla bi na Hitnu u doktora koji znaju sta rade... isto to je i s ovim, odi u psihologa koji su strucni, a decko je emocionalno ukljucen u odnos i tapkat ces na mjestu jer on ce dat neki random savjet koji mozda ti nece pomoc jer nije neutralan.

Aktivnosti koje si nabrojala dal si prakticirala shopping, kino i slicno u zadnje vrijeme.
Jel ti neko od obitelji boluje od neke bolesti?
Koliko cesto se cujes s roditeljima i dal ti cesto govore da im nedostajes?

Nisam to potražila, nisam našla na besplatnu pomoć gdje u Zg-u po internetu..
Pa on skoro ništa niti ne govori meni oko mog zdravlja, ne komentiramo puno taj dio, samo je tu podrška za sve.
Jesam, išla sam u kino i šoping ali manje nego prije, sada se najviše veselim da dođem doma s posla i sjednem na kauč i buljim u tv/komp. A i strašno me opterećuje da znam da će te lijepe i ugodne stvari proći, npr. ak idem u kino u subotu nemrem skroz uživat u trenutku jer znam da je sutranedjelja i takve stvari me opterećuju.
I za ovo s roditeljima imam veliku krivnju, vidimo se 1xtjedno, čujem se s mamom možda 2xtjedno i preko poruka ali imam krivnju i grižnju savjesti jer bi trebali ići do njih i fizički bar još jednm tjedno, a ne da mi se pokrenuti i poslije posla tamo i opet "putovati", tako da i to sam smanjila. Al dobro, u roditeljsku kuću se vraćam uskoro tj. na kat koji je odvojeni stan koji sad trenutno dečko i ja preuređujemo pa ću ih moći vidjeti više.
Posao mi je stresan al većinom jer si ga sama tako napravim i jer se zzbog SF ne mogu pomaknut pa ne obavljam zadatke na vrijeme i griješim, neke stvari i radi toga jer sam još mlada i neiskusna pa griješim i smiju mi se stariji kolege i misle da sam nesposobna i čitaju mi bukvice i sl.. a sama sa ostala sam poslom od 2 kolegice koje su radile tu godinama..baš se osjećam jadno.

Diego Rivera kaže:

Raspitaj se možeš li dobiti psihološku pomoć na faxu? Svaki fax bi trebao imati svog psihologa, ili više njih, ili kao moj ima dogovorenu suradnju sa udrugom za psihološku pomoć. Ja baš sutra idem na inicijalni razgovor.
Meni je moja depresija uništila svaku vezu u zadnjih nekoliko godina. Čak i neka prijateljstva. Neko vrijeme u početku partnerice su imale strpljenja za moje probleme, ali prije ili kasnije redovito mi okrenu leđa.
Nemoj da se to i tebi dogodi.

Na faxu imam ali nije besplatno, a i čula sam od kolega da se dugo čeka i da je većinom jednokratno ili svega par susreta.
Hvala na savjetu. Dečko mi je rekao da ne želi sa mnom u brak dok se ne izliječim i ne budem "normalna". Tolko o tome u dobru i zlu.

[Azaleja]

fors@ken kaže:

Nisam to potražila, nisam našla na besplatnu pomoć gdje u Zg-u po internetu..
Pa on skoro ništa niti ne govori meni oko mog zdravlja, ne komentiramo puno taj dio, samo je tu podrška za sve.
Jesam, išla sam u kino i šoping ali manje nego prije, sada se najviše veselim da dođem doma s posla i sjednem na kauč i buljim u tv/komp. A i strašno me opterećuje da znam da će te lijepe i ugodne stvari proći, npr. ak idem u kino u subotu nemrem skroz uživat u trenutku jer znam da je sutranedjelja i takve stvari me opterećuju.
I za ovo s roditeljima imam veliku krivnju, vidimo se 1xtjedno, čujem se s mamom možda 2xtjedno i preko poruka ali imam krivnju i grižnju savjesti jer bi trebali ići do njih i fizički bar još jednm tjedno, a ne da mi se pokrenuti i poslije posla tamo i opet "putovati", tako da i to sam smanjila. Al dobro, u roditeljsku kuću se vraćam uskoro tj. na kat koji je odvojeni stan koji sad trenutno dečko i ja preuređujemo pa ću ih moći vidjeti više.
Posao mi je stresan al većinom jer si ga sama tako napravim i jer se zzbog SF ne mogu pomaknut pa ne obavljam zadatke na vrijeme i griješim, neke stvari i radi toga jer sam još mlada i neiskusna pa griješim i smiju mi se stariji kolege i misle da sam nesposobna i čitaju mi bukvice i sl.. a sama sa ostala sam poslom od 2 kolegice koje su radile tu godinama..baš se osjećam jadno.



Na faxu imam ali nije besplatno, a i čula sam od kolega da se dugo čeka i da je većinom jednokratno ili svega par susreta.
Hvala na savjetu. Dečko mi je rekao da ne želi sa mnom u brak dok se ne izliječim i ne budem "normalna". Tolko o tome u dobru i zlu.

Prvo,rijesi problem na posllu.Drugo;ne slusaj druge nego napravi i vidi po svojoj intuiciji.Trece,nemoj pristati na zivot sa roditeljima.Cetvrto,ako decko pristane ne bi bilo lose da skupa idete na psihoterapiku,ako imate fin.mogucnost.Peto,ima ljui koji su se izlijecili,i od tezih bilesti,samo pazi da ovo sto decko govori,njemu se ne "obije u glavu".Bila sam i na jednoj i na drugoj strani.Potrazi na vrijeme pomoc.Nitko.od nas ne zna sto nas sutra ocekuju.Ako ti sad tako kaze,ima i drugih decki na svijetu.

[fors@ken]

Ne mogu samo tako riješiti problem na poslu, samo se nadati da će s vremenom biti lakše malo.
Neću živjeti s roditeljima, nego u odvojenom stanu na katu. Oni su super i uopće se ne petljaju u naš život.
Predložila sam da odemo skupa na terapiju, odbio je, kaže da možemo sve sami riješiti.
Sve skupa veliko sranje.