psihičko stanje psihijatara i psihologa

[Martian7]

Azzura kaže:

možda ti posluži, izvoli.



supervizija.


"rad na sebi" im je sastavni dio edukacije bez kojeg ne mogu raditi s drugim ljudima.

Sve je to tako, u teoriji, pa i u praksi, ali ipak se nadje i kukolja tj. ljudi kojima ne bih dala da cuvaju ni nacrtane ovce, a kamoli lijece psihicki bolesne ljude.
Ja osobno imam pozitivna iskustva, ali znam od drugih za kojekakva.

[mejan]

Martian7 kaže:

Sve je to tako, u teoriji, pa i u praksi, ali ipak se nadje i kukolja tj. ljudi kojima ne bih dala da cuvaju ni nacrtane ovce, a kamoli lijece psihicki bolesne ljude.

da, ali u svemu je tako.. od medicine, prava, soc.skrbi, skola, policije... u svemu!
svi smo ljudi..

benedeiktus kaže:

da,ali tko nadgleda supervizore? spada li sintagma rad na sebi u stručnu terminologiju? što to zapravo znači rad na sebi?

dobro, tu mozemo razglabati i polemizirati.. ali cinjenica je da svi koji imaju zavrsenu neku od psihoterapija u sklopu edukacije prolaze odredjeni broj (recimo 100) sati individulane psihoterapije kod odabranog psihoterapeuta.
oni koji nemaju zavrsenu psihoterapiju mozda "rade na sebi" na drugi nacin, a mozda i ne.
pa i sami seminari na koje psiholozi/psihijatri idu jesu jedan vid rada na sebi. kako lijecnici "rade na sebi"? isto idu na svojevrsne eduakcije da bi, recimo, mogli prepoznati bolest ili izvesti operaciju.

ali zato kad imas bas veci problem, kad ne trebas samo savjetovanje, ides onom psihologu/psihijatru koji ima zavrsenu barem jednu psihoterapiju.

a supervizore nadgleda udruga koja pruza edukaciju iz odredjene psihoterapije. ne mozes biti supervizor sam od sebe.

[Depeche E.]

radical change kaže:

Psihijatri su samo ljudi, prema tome možeš pronaći iste dijagnoze kao i na prosječnom uzorku populacije. Osim toga taj posao ostavlja traga na ljudima, ne možeš sa "luđacima" provoditi svaki dan 8 sati i nakon 20 godina biti normalan. To ostavi traga na čovjeku, mi se kroz život strašno trošimo.

Zato u pomagačkim profesijama postoje supervizije Na kojima u grupi ili jedan na jedan razgovaraš o onome kroz što prolaziš suočavajući se s tuđim problemima. (EDIT) sad vidim da je Azzura spomenula superviziju Meni je to puno pomagalo!


Ali da rad s određenim skupinama ljudi ostavi trag - da Sad je pitanje načina na koji se netko nosi s time.

[goldentip]

Mislim da na psihičko zdravlje psihijatara ne utječe rad s pacijentima koji pate od psihičkih tegoba. Najprije zato što oni su tokom školovanja naučili kako promatrati pacijenta. Mislim da oni tu ne smiju imati nikakvog suosjećanja, jer kad bi tako reagirali na svakog onda ne bi bilo dobro njima.
Imaju metodu kako rade s pacijentima. Poslušaju, promotre i odrede terapiju. Ima različitih psihijatara - više profesionalnih i manje profesionalnih.
Neki i ne slušaju šta govoriš, samo zapišu u kompjuter i napišu terapiju. Više profesionalni postavljaju više pitanja, i traže odgovore da bi bolje ustanovili koji je problem i postavili dijagnozu.

A niti privatni psihijatri koji rade psihoterapiju nemaju problema s tim. Naučili su kako da naprave distancu od pacijenta.

Isto bi mogli reći i za advokate, kako ne polude od toliko parnica, nepravde, zločinaca. Zato su to profesije. Zanimanja.

Ne znam ko promovira uživljavanje u druge - to je opasno za svakoga. Najprije svaka osoba ima svoje psihičke procese i uživljavati se u drugoga napamet ne proizvodi ništa pozitivno.

[Martian7]

Psihoterapeut koji se ne uzivljava u probleme svojih pacijenata i ne suosjeca s njima, djeluje distancirano i ne moze puno pomoci. Onaj koji se previse uzivljava, moze i sam biti zahvacen njima. Treba naci pravu mjeru izmedju empatije i neuzivljavanja, a to je dosta tesko postici.