Natrag   Forum.hr > Društvo > Psihologija > Psihokauč

Psihokauč Prozac Nation

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 22.08.2017., 14:16   #1
Pretjerani osjećaj odgovornosti za tuđu sreću

Posljednjih mjeseci događaju mi se velike životne promjene, usudila bih se reći najveće dosad. Očekujem dijete i jako sam sretna zbog toga, bilo je planirano i suprug i ja smo bili presretni kad je uspjelo bez previše muke, za razliku od mnogih u našoj bližoj i daljnjoj rodbini tj. prijateljima.

Koliko god sam se bojala trudnoće u fizičkom smislu, ništa se loše nije dogodilo, i to je super, no nisam ni očekivala da bi mi se mogle dogoditi neke psihičke stvari koje su me zadesile ovih mjeseci. Ne mislim na klasične promjene raspoloženja i ostalo o čemu slušamo kod trudnica, već na neke moje introspekcije koje nemaju nužno veze s hormonima (u tom trudnočkom smislu), nego više s pripremom na nešto što dolazi, a bitno je. Ja bih to nazvala nekom vrstom emocionalnog čišnjenja, kao da mi tijelo i um govore "očisti se za dijete". I mislim da je jako dobro da to prolazim sad.

Nisu posrijedi nikakvi ekstremi koji me ometaju u funkcioniranju, niti se osjećam izrazito sretno ili nesretno, samo...kao da sam zauzela stav prema vlastitom dosadašnjemu životu po principu Gibonnijevih stihova "nit' te volim, niti mrzim - ja te samo jasno vidim ovaj put". I ta osoba kojoj se obraćam tim stihovima sam isključivo ja sama.

Ukratko, u jednom od svojih posjeta roditeljskom domu tijekom ove trudnoće, otišla sam toliko daleko da sam pokupila sve svoje dječje / pubertetske dnevnike koji su ostali tamo i nisam ih dotaknula već godinama. Neke još uvijek nemam snage otvoriti jer ne znam jesam li spremna, ali konkretno ovaj najraniji, koji sam pisala još u prvom osnovne, me BAŠ rasturio. Znam da sam oduvijek bila blago tjeskobna i da sam imala raznorazne psihosomatske pokazatelje toga i da, koliko god su se njima bavili, moji ukućani su ih većinom pripisivali mojoj "hipohondriji" i smijali im se. Ne ono - hahaha, glupačo, nego - ma daj, ajde, proći će.
No, nisam očekivala da će me iz tih stranica uvrebati malo užasno nesretno i usamljeno dijete, totalno neshvaćeno i većinu dana u kurcu, bez previše nekih dana bezbrižnosti i djetinje sreće ili nevinosti o kojoj obično slušamo kao odrasli, kad se divimo tomu minulomu razdoblju.

Ja se svojemu djetinjstvu ne divim, niti se želim vraćati, ali sam uvijek mislila da je to tako samo zbog rata. Čitajući svoje dnevnike, vidim da nije samo zbog rata, nego iz niza razloga, a navrnule su mi i neke uspomene koje su me očito toliko potresle da ih ni tada nisam zapisala. Uglavnom, veći dio djetinjstva bila sam u banani, blago depresivna i trudila se napraviti sve da nikog ne razočaram - to mi je bilo glavno i time sam mjerila uspješnost svojega života. Što je jako tužno.

Kada sam dalje nastavila razmišljati, shvatila sam da je to obrazac ponašanja koji se nastavio i dalje, daleko daleko u moju odraslost. Nije da se nisam trudila biti sretna - svi to radimo, nego sam svoju sreću percipirala kroz tuđu i svoje vrijednosti bazirala na tome što mi netko drugi nameće. Većinu vremena, moja se tuga nije svodila na to da nisu ispunjene moje želje, nego da JA NISAM ISPUNILA TUĐE. Ono, razočarala sam, povrijedila sam, nisam uspjela...i sada svi misle to i to.
Što je najjače, ja cijelo vrijeme mislim da spadam među one rijetke ljude koji NISU takvi ("people pleasers"), da bih tek nedavno evo shvatila kako uopće ne znam što točno mene usrećuje. Kao, imam ja neku otprilike ideju, ali pojma nemam gdje prestaju ljudi koje volim (obitelj i bliski prijatelji), a počinjem zbilja JA i nitko drugi.

Trenutno se trudim što više ugađati sebi i svojemu djetetu i ne, ne namjeravam njega kad se rodi zanemarivati jer "ne želim biti people pleaser". Djeca su druga priča i oko njih se moraš truditi i njihovu sreću moraš stavljati na barem vrlo visoko, ako ne i prvo mjesto.
Ipak, odlučila sam više ne ići svima niz dlaku, već jasno artikulirati svoje želje, i to tako što ću kad me nešto povrijedi pojačati taj glas u sebi koji mi govori "tebi se ovaj osjećaj ne dopada". I da, katkad ću to morati učiniti i nauštrb svoga djeteta (kad bude veće, naravno) jer jedino tako neću biti frustrirana mater.


Zanima me imate li sličnih iskustava, tj. imate li tih trenutaka u životu kad ste shvatili da se zapravo puno i previše dajete i kad su vam se ti trenuci dogodili. Meni je jako drago da se meni to događa sad i dosta sam mirnija (ne mogu reći "sretnija", ali mislim da je mir ionako najvažniji od svega u životu) nego li do prije recimo godinu dana, ali se, nažalost, i dalje borim s osjećajem da...nisam dobar čovjek u trenutku kad slušam svoje potrebe, ne znam kako da to objasnim...

Evo samo jednoga od primjera: shvatila sam da me moj svekar stravično ispunja negativnim emocijama. Shvatila sam ja to odavno, istinabog, ali svih ovih godina otkako sam u vezi sa svojim mužem, ja zapravo serem samoj sebi da njegov stari zaslužuje više razumijevanja nego li zbilja zaslužuje. Mojega razumijevanja, naravno - ne želim uopće ualziti u to što bi drugi trebali i kako bi drugi trebali ophoditi se prema njemu, o tome nek razmišljaju oni sami.
Ima on svoje razoga zašto je govno i nije totalno govno. Ali, toliko koliko JE govno - govno je, nemojmo se lagat. I sad sam ja nejga počela izbjegavat jer mi govna sve manje pašu, i moja, a kamoli ne bi tuđa.
I premda sam razgovarala s mužem o tome, na lijep način ali koliko god je moguće otvoreno, i premda me on razumije, ja se ne mogu oteti osjećaju krivnje jer sam "loša prema njegovomu ocu", niti se mogu oteti toj konstatnoj navici koja me prati cijeloga života, a ta je da predviđam koja katastrofa bi se mogla dogoditi ako ne ispunim očekivanja

I moram priznati da se, kad me ulovi takvo katastrofiranje, ipak osjećam luzerski jer imam previše godine da bih samu sebe tako bičevala.
Dogurala sam daleko, ali ne znam kako dogurati još maaaaalo malo malo dalje, a to je kako da dođem do suzbijanja konstatnog osjećaja straha i krivnje.

Vjerujem da vas ima još takvih pa me zanima - je li ikome od vas uspjelo u potpunosti?
Ako ne u potpunosti, je li ikom uspjelo u velikoj mjeri?
Kako?
U kojim trenucima vam se taj nepotreban osjećaj ipak javlja?

Nuspojava javljanja toga osjećaja kod mene je ta da često želim biti posve sama sa svojim mislima i slušati što mi tijelo i um zapravo govore.
__________________
Previše često se zbunimo pa mislimo da su pristojni oni ljudi koji ne psuju.
morcego is offline  
Odgovori s citatom
Old 23.08.2017., 19:14   #2
Slična priča. Oduvijek me prati taj osjećaj da ne mogu biti okej ako svima oko mene nije okej. Znala sam ići stvarno daleko u pokušaju rješavanja tuđih problema - ne zato da bi drugi imali dobro mišljenje o meni nego zato što sam jednostavno 'morala' to činiti. A onda je puklo, u trenutku kad sam shvatila da nikome zapravo nije stalo do mene - stalo im je samo do toga što ja mogu učiniti za njih. I to nikad nije bilo dovoljno dobro. Tada mi je postala jasna jedna vrlo bitna stvar - neki ljudi jednostavno žele biti nesretni jer tako parazitiraju na tuđem suosjećanju i kao da uživaju u kukanju i emocionalnim ispadima. A na meni nije da to mijenjam. Štoviše, nemam pravo na to.

Sada malo više gledam sebe, izbjegavam negativne ljude koliko god to mogu, ali još uvijek ne znam što želim. Osim da me se pusti na miru.
__________________
Unlicenced Shamanic Counselor
$$ Will hex for cryptocurrency. $$
Have drum, will travel.
Leteća is offline  
Odgovori s citatom
Old 23.08.2017., 21:06   #3
Ja sam nedavno otvorio temu o pružanju i traženju da se pruženo uzvrati. Mislim da je na tragu ove tvoje teme, jer zapravo priča tu i kreće. Netko nas je uvjerio da vrijedimo ako se uklopimo u nekakav obrazac prihvatljivog ponašanja. A to obično biva da nastojiš biti dobra prema drugima, pristupačna, susretljiva, popustljiva, uvijek tu kad drugima zatreba, da opraštaš i razumiješ druge ako su govna prema tebi..
Roditelji su ti usadili taj mentalni sklop. Kaznili su te ako si svoja i nagradili ako si njihova, dakle slušaš, poštuješ, prilagođavaš se, dobro učiš, marljiva si, zamoliš, šutiš ako ti se kaže ne.
I tako postaneš debil koji vlastitu vrijednost mjeri prema tome koliko su usrećila druge. Ti sama sebi nisi važna, nikad te nitko nije ni poticao da bude važno ono što ti voliš, želiš i misliš...

I sad kao odrasla žena svjesna da dolazi dijete i da to dijete zaslužuje i treba svu tvoju pažnju otvaraš te dnevnike "dresure" iz djetinjstva i to je užasno za čitati.

Gle, pogrešno su nas učili. Možda nekad davno kada si živjela u istoj sobi sa mužem, puncem, punicom, njegovom majkom i bakom tada je bilo normalno i svrsihodno da trpiš, poštuješ i ponižavaš se. Život u zajednici ne trpi individualnost, jasno se zna tko je gazda i tko odlučuje pa drugima pravo ili krivo. No ti živiš sa svojim mužem i imaš svoju obitelj. Nemaš se kome zašto prilagođavati na vlastitu štetu, zar ne? Čemu i zbog čega?
No kako nisi naučila drugačije ti to i danas radi, kao dresirani pas.
Loši ljudi trebaju izaći iz naših života, odnos moramo svesti na nama prihvatljivu mjeru, umjesto zadovoljavanja tuđih potreba mi moramo nastojati naučiti prepoznati vlastite.
Za to treba jako mnogo vremena, preispitivanja sebe i rekao bih dosta ljutnje. Ljutnja ti je pokretačka snaga kada treba drugima reći dosta, jer je to nama jako teško. Zašto? Pa osjećamo ogromnu krivnju. Krivnja je ona pokretačka snaga koja nas je čitavog života dijelila od nas samih. Ako pokušaš zadovoljiti svoje potrebe odmah nastupa krivnja i govori ti, to nije u redu, ne možeš tako, ne smiješ, loša si, ne zaslužuješ, treba te kazniti i slično. Borba da se ta krivnja prevlada je zapravo najteža u životu. Noćima nećeš spavati i osjećat ćeš se odvratno zbog te krivnje, jer ne dopuštaš sebi da budeš čovjek. Izjedat će te to ali ako budeš imala podršku i prevladaš to sve ostalo će biti da prostiš pičkin dim. Otpast će mnogi ljudi koji su kao pijavice životarili na tebi i energiju ćeš usmjeriti na sebe i svoju obitelj. Meni je za to trebalo ček da zbrojim, 5...8..12 dugih godina, i uz sebe sam imao ženu od koje sam mogao učiti. Ali ja sam tvrdoglavo magare i mazohist, nisam realno mjerilo..
__________________
Mali Zmaj je rođen, živ i zdrav!!!
radical change is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.08.2017., 10:19   #4
Quote:
Leteća kaže: Pogledaj post

Sada malo više gledam sebe, izbjegavam negativne ljude koliko god to mogu, ali još uvijek ne znam što želim. Osim da me se pusti na miru.
Bojim se da u ovom boldanom ima istine. Ali i u tome da želim da me se pusti na miru, što je, rekla bih dosta dobar početak.
Sretno nam!

Quote:
radical change kaže: Pogledaj post
Ja sam nedavno otvorio temu o pružanju i traženju da se pruženo uzvrati. Mislim da je na tragu ove tvoje teme, jer zapravo priča tu i kreće...
Je, slična je tema zapravo.


Quote:
radical change kaže: Pogledaj post
Netko nas je uvjerio da vrijedimo ako se uklopimo u nekakav obrazac prihvatljivog ponašanja. A to obično biva da nastojiš biti dobra prema drugima, pristupačna, susretljiva, popustljiva, uvijek tu kad drugima zatreba, da opraštaš i razumiješ druge ako su govna prema tebi..
I, šta je najgore, mislim da me to nitko nije svjesno uvjerio, nego je jednostavno nastavljeno ono u što se njih uvjeravalo. Prenose svoj obrazac.
Jebate, kako mi je drago da sam se otrijeznila pa nemam namjeru dijete odgajati kako sam ja odgajana!


Quote:
radical change kaže: Pogledaj post
Roditelji su ti usadili taj mentalni sklop. Kaznili su te ako si svoja i nagradili ako si njihova
Da, točno to.
Samo što je jedan od njih u nekom trenu skužio da je pogriješio pa se koliko-toliko sad trudi i ne mogu zanemariti taj trud.
Volim ih, jebiga. Je li to stockholmski sindrom ili nešto drugo, teško je reći, ali ih volim. No to što ih volim, stvarno ne znači da ću ih i dalje bespogovorno slušati, dapače. Među ostalim baš zato što ih volim, neću - previše mi je stalo da bih im samo tako lagala kako mislim da su u pravu. Toga je bilo sasvim dosta, i s njima i sa svima ostalima.

Quote:
radical change kaže: Pogledaj post
Noćima nećeš spavati i osjećat ćeš se odvratno zbog te krivnje, jer ne dopuštaš sebi da budeš čovjek. Izjedat će te to ali ako budeš imala podršku i prevladaš to sve ostalo će biti da prostiš pičkin dim.
...
Meni je za to trebalo ček da zbrojim, 5...8..12 dugih godina, i uz sebe sam imao ženu od koje sam mogao učiti. Ali ja sam tvrdoglavo magare i mazohist, nisam realno mjerilo..
Heh, a tako će nekako bit i meni, mislim, nisam ni ja puno drukčija, a i ko sretna (as in "lucky", ne "happy") budala sam naišla na čovjeka od kojega mogu učiti i koji me prihvaća svoju. To i JE jedan od razloga mog buđenja - što prosto nisam mogla povjerovat da nekom možeš reći "ja to ne bi" pa ne doživjet emocionalnu ucjenu.
__________________
Previše često se zbunimo pa mislimo da su pristojni oni ljudi koji ne psuju.
morcego is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.08.2017., 10:47   #5
Quote:
morcego kaže: Pogledaj post
Da, točno to.
Samo što je jedan od njih u nekom trenu skužio da je pogriješio pa se koliko-toliko sad trudi i ne mogu zanemariti taj trud.
Volim ih, jebiga. Je li to stockholmski sindrom ili nešto drugo, teško je reći, ali ih volim. No to što ih volim, stvarno ne znači da ću ih i dalje bespogovorno slušati, dapače. Među ostalim baš zato što ih volim, neću - previše mi je stalo da bih im samo tako lagala kako mislim da su u pravu. Toga je bilo sasvim dosta, i s njima i sa svima ostalima.



Heh, a tako će nekako bit i meni, mislim, nisam ni ja puno drukčija, a i ko sretna (as in "lucky", ne "happy") budala sam naišla na čovjeka od kojega mogu učiti i koji me prihvaća svoju. To i JE jedan od razloga mog buđenja - što prosto nisam mogla povjerovat da nekom možeš reći "ja to ne bi" pa ne doživjet emocionalnu ucjenu.
Imaš zdrav stav, to mi se sviđa.
Većina djece se zapravo muči sa postavljanjem granica prema roditeljima, odnosi su tu uvijek dosta nategnuti. No opet postoji razlika, jedno su roditelji koji malo dave, a drugo su oni koji te guše i završiš psihički bolesna zbog njih.. Ja sam veze morao potpuno prekinuti, ali ono zakrviti se do laktova da bi iz toga i za mene i za njih izašlo nešto produktivno. Zakrviti sam se morao jer priča godinama nije davala nikakve rezultate. Da cijepanje pupčane vrpce je jako teško, baš te ono izjeda krivnja dok se odlučuješ ili ja ili oni, kakav sam ja to čovjek, pružili su mi sve a ja tako, zašto mora biti tako, zašto nisu malo drugačiji, zašto ne pokušaju razumjeti.. No čovjeka tek teške okolnosti tjeraju na razmišljanje i promjenu. I tako odnos sa apsolutne nule kreneš razvijati u smjeru koji tebi odgovara. Nekako uhvatiš uzde, sad ti određuješ dinamiku odnosa a nisi u submisivnoj poziciji da pokušavaš ugoditi bez efekta. I tu se oni mijenjaju, sad pristupaju u rukavicama jer imaš moć reći neću, sad imaju respekta prema tebi i tvojoj obitelji. I to je taj napredak i kontrola nad vlastitim životom..
__________________
Mali Zmaj je rođen, živ i zdrav!!!
radical change is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.08.2017., 10:53   #6
Quote:
radical change kaže: Pogledaj post
Imaš zdrav stav, to mi se sviđa.
Većina djece se zapravo muči sa postavljanjem granica prema roditeljima, odnosi su tu uvijek dosta nategnuti. No opet postoji razlika, jedno su roditelji koji malo dave, a drugo su oni koji te guše i završiš psihički bolesna zbog njih.. Ja sam veze morao potpuno prekinuti, ali ono zakrviti se do laktova da bi iz toga i za mene i za njih izašlo nešto produktivno. Zakrviti sam se morao jer priča godinama nije davala nikakve rezultate. Da cijepanje pupčane vrpce je jako teško, baš te ono izjeda krivnja dok se odlučuješ ili ja ili oni, kakav sam ja to čovjek, pružili su mi sve a ja tako, zašto mora biti tako, zašto nisu malo drugačiji, zašto ne pokušaju razumjeti.. No čovjeka tek teške okolnosti tjeraju na razmišljanje i promjenu. I tako odnos sa apsolutne nule kreneš razvijati u smjeru koji tebi odgovara. Nekako uhvatiš uzde, sad ti određuješ dinamiku odnosa a nisi u submisivnoj poziciji da pokušavaš ugoditi bez efekta. I tu se oni mijenjaju, sad pristupaju u rukavicama jer imaš moć reći neću, sad imaju respekta prema tebi i tvojoj obitelji. I to je taj napredak i kontrola nad vlastitim životom..
Tako nekako, s tim da ja nikad nisam mislila da su mi "pružili sve, a ja njima tako" - dosta sam svjesna toga da mi nisu pružili ni koliko su trebali, a kamoli sve. Ne mislim da im dugujem zahvalnost, nego sam sto posto sigurna da su mislili da rade dobro. Ono, nisu radili ni blizu dobro, ali jebemu mater, drogirani su nečim i sami ili koji god kurac... Nisu znali za bolje i ne želim ih kažnjavati zbog toga. Ovoga puta ne zato što ću ih "razočarat", nego jer ću ih prilično nezasluženo povrijedit. Čovjek je zaslužio onda kad je namjerno ili inertno đubre, a ne kad se trudi ko magare, ali UPORNO fulava.
E, s mojima je bio taj slučaj, a ne da ih je bolila neka stvar, kužiš...
__________________
Previše često se zbunimo pa mislimo da su pristojni oni ljudi koji ne psuju.
morcego is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.08.2017., 11:09   #7
ista stvari i kod mene
od malena nekako povučena, osamljena i preplašena

mama mi uvijek govorila da moram biti dobra curica inače me mama neće voljeti
mislim da mi se ta rečenica toliko duboko urezala u podsvijest da sam ju tek nedavno detektirala i prilično sam sigurna da je to upravljalo mojim odlukama kroz život

uvijek sam udovaljala (mami pogotovo), a ljudima sam se bojala suprotstaviti jer sam se bojala da će me odbaciti i prestati voljeti

bojala sam se pažnje, isticanja i nekako sam uvijek bila postrani iako imam kvalitete vrijedne pažnje i isticanja
bojala sam se da će me drugi odbaciti jer sam pametnija, talentiranija pa sam se nekako potupljivala kako bi se uklopila
odrasla sam u maloj sredini prepunoj jako ljubomornih i zavidnih ljudi

u društvu pametnijih i iskusnih sam se uvijek sklanjala sa strane jer sam sebe uvjeravala da pripadam onim prosječnima i da je moje mjesto tamo
i dan danas ne mogu pogledati u oči ljudima koje cijenim (npr nekim profesorima) jer imam neki osjećaj bezvrijednosti, kao da mi neće ni upamtiti ime, a svima drugima hoće

ne znam ni ime svog "poremećaja", a rado bih ga saznala da mogu malo istražiti i raditi na tome
Pjegavi poriluk is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.08.2017., 11:21   #8
Quote:
Pjegavi poriluk kaže: Pogledaj post

mama mi uvijek govorila da moram biti dobra curica inače me mama neće voljeti
Grozno.

Quote:
Pjegavi poriluk kaže: Pogledaj post

ne znam ni ime svog "poremećaja", a rado bih ga saznala da mogu malo istražiti i raditi na tome
Zove se "kompleks manje vrijednosti koji su nam usadili roditelji"
__________________
Previše često se zbunimo pa mislimo da su pristojni oni ljudi koji ne psuju.
morcego is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.08.2017., 11:36   #9
Quote:
morcego kaže: Pogledaj post
Zove se "kompleks manje vrijednosti koji su nam usadili roditelji"

woooho, odlično

da ne spominjem kako se isto uvijek osjećam ko zadnje govno kad je netko oko mene nesretan ili zabrinut

odmah idem po svoj kostim superjunakinje i skačem
"joj pa što ti je, jesi dobro, sve mi reci, kako mogu pomoći"
zanimam se za svaki jebeni detalj

kad se ja loše osjećam, nitko ni ne skuži
jednostavno nisu razvili te receptore
mi smo valjda toliko dugo u toj ulozi sužanjstva da smo programirani skakati na svaku sitnicu i na tuđu zlovolju ili tugu

i to nam treba biti zadatak: promijeniti program
upornim i upornim radom i suočavanjem treba nekako izmijeniti te moždane veze

evo ja se zaista trudim nekako distancirati od tuđih patnji u zadnje vrijeme
Pjegavi poriluk is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.08.2017., 11:44   #10
Quote:
morcego kaže: Pogledaj post
Grozno.



Zove se "kompleks manje vrijednosti koji su nam usadili roditelji"
O, da! A usput nam je usađeno i to da ljubav trebamo zaslužiti. Sjećam se kad sam bila jako mala, stalno sam ponavljala "mama, volim te". Bilo mi je valjda to nešto novo pa mi je bilo fora. Dok njoj to nije dosadilo pa mi je rekla "nije dovoljno to reći nego i treba pokazati". Ne sjećam se što je bilo nakon toga - kako sam se osjećala, što sam mislila o tome. Samo mrak.
__________________
Unlicenced Shamanic Counselor
$$ Will hex for cryptocurrency. $$
Have drum, will travel.
Leteća is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.08.2017., 11:46   #11
Quote:
Leteća kaže: Pogledaj post
O, da! A usput nam je usađeno i to da ljubav trebamo zaslužiti. Sjećam se kad sam bila jako mala, stalno sam ponavljala "mama, volim te". Bilo mi je valjda to nešto novo pa mi je bilo fora. Dok njoj to nije dosadilo pa mi je rekla "nije dovoljno to reći nego i treba pokazati". Ne sjećam se što je bilo nakon toga - kako sam se osjećala, što sam mislila o tome. Samo mrak.


da, meni je isto to radila
kažem volim te pa nije dobro, trebam ju zagrliti
pa ju zagrlim, ali to nije dobro, trebam joj pokazati
pa operem suđe da joj pokažem, ali jebeš jedno pranje suđa...

i tako unedogled
Pjegavi poriluk is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.08.2017., 11:48   #12
Quote:
Pjegavi poriluk kaže: Pogledaj post
woooho, odlično

da ne spominjem kako se isto uvijek osjećam ko zadnje govno kad je netko oko mene nesretan ili zabrinut

odmah idem po svoj kostim superjunakinje i skačem
"joj pa što ti je, jesi dobro, sve mi reci, kako mogu pomoći"
zanimam se za svaki jebeni detalj

kad se ja loše osjećam, nitko ni ne skuži
jednostavno nisu razvili te receptore
mi smo valjda toliko dugo u toj ulozi sužanjstva da smo programirani skakati na svaku sitnicu i na tuđu zlovolju ili tugu

i to nam treba biti zadatak: promijeniti program
upornim i upornim radom i suočavanjem treba nekako izmijeniti te moždane veze

evo ja se zaista trudim nekako distancirati od tuđih patnji u zadnje vrijeme
Ti si još mlada pa dobro izgledaš dok skačeš po krovovima u lateksu.

Ali bolje bi ti bilo da se lagano povučeš iz akcije. Ne želiš saznati kako izgleda mjesto za islužene superjunakinje.
__________________
Unlicenced Shamanic Counselor
$$ Will hex for cryptocurrency. $$
Have drum, will travel.
Leteća is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.08.2017., 11:50   #13
Quote:
Pjegavi poriluk kaže: Pogledaj post
ista stvari i kod mene
od malena nekako povučena, osamljena i preplašena

mama mi uvijek govorila da moram biti dobra curica inače me mama neće voljeti
mislim da mi se ta rečenica toliko duboko urezala u podsvijest da sam ju tek nedavno detektirala i prilično sam sigurna da je to upravljalo mojim odlukama kroz život

uvijek sam udovaljala (mami pogotovo), a ljudima sam se bojala suprotstaviti jer sam se bojala da će me odbaciti i prestati voljeti

bojala sam se pažnje, isticanja i nekako sam uvijek bila postrani iako imam kvalitete vrijedne pažnje i isticanja
bojala sam se da će me drugi odbaciti jer sam pametnija, talentiranija pa sam se nekako potupljivala kako bi se uklopila
odrasla sam u maloj sredini prepunoj jako ljubomornih i zavidnih ljudi

u društvu pametnijih i iskusnih sam se uvijek sklanjala sa strane jer sam sebe uvjeravala da pripadam onim prosječnima i da je moje mjesto tamo
i dan danas ne mogu pogledati u oči ljudima koje cijenim (npr nekim profesorima) jer imam neki osjećaj bezvrijednosti, kao da mi neće ni upamtiti ime, a svima drugima hoće

ne znam ni ime svog "poremećaja", a rado bih ga saznala da mogu malo istražiti i raditi na tome
Da, imaš kompleks da nisi dovoljno dobra, da ne zaslužuješ kao drugi, da se ne smiješ boriti za sebe.
Uz takvo naučeno ponašanje obično ide i kronični nedostatak samopouzdanja. Dakle ako ne smijem, mislim da ne mogu i ne dopuštam sebi, to znači da ne radim ono što želim, nisam u mogućnosti upoznati sebe, zapravo sama sebi u životu postavljam granice i govorim si ne, ne i ne..

I sada dolazi ona famozna uloga superjunakinje, kada je netko slab to znači da kao prosječna možeš uzeti mjesto za sebe, zapravo za svoj ego, napokon pokazati koliko si dobra, vrijedna, koliko kadra paziti na druge. Time se osjećaš dobro jer je ego zadovoljan, napokon si dobili potvrdu OD DRUGIH da vrijediš, znaš i možeš. Takvu potvrdu si kao dijete dobijala od mame. Međutim, takav odnos prema drugim ljudima je pogrešan, crpiš se zbog drugih, daješ drugima a opet ne pružaš sebi, opet si zanemarila sebe.
Sebe si zanemarila jer u dubini sebe osjećaš krivnju ako si sebi važna, ako misliš na sebe i sebe voliš. Majka ti je govorila budi dobra curica (prevedeno slušaj mamu i mamine potrebe a ne svoje) i mama će te voljeti. Ako slušaš sebe ti si ono dijete koje ne zaslužuje ljubav (mame) koja još upravlja tvojim životom iako možda više i ne živiš snjom..
To je začarani krug u kojem se vrtiš.
Da riješiš krivnju jer ćeš razočarati mamu i zbog toga nećeš zaslužiti ljubav (mame a sada drugih ljudi, partnera, prijatelja) ti bi riješila problem. Ne bi bilo potrebe da šutiš i povlačiš se (strah od povrede, strah od izražavanja svojih potreba jer misliš da na njih nemaš pravo) i mislila bi što tebi paše, a druge pustila da si sami ližu rane jer to tako treba biti..

Uh nadrobio sam svega..
__________________
Mali Zmaj je rođen, živ i zdrav!!!
radical change is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.08.2017., 11:54   #14
Quote:
Pjegavi poriluk kaže: Pogledaj post


da, meni je isto to radila
kažem volim te pa nije dobro, trebam ju zagrliti
pa ju zagrlim, ali to nije dobro, trebam joj pokazati
pa operem suđe da joj pokažem, ali jebeš jedno pranje suđa...

i tako unedogled
I dalje si dijete, ako nema mame naći ćeš nekog drugog. A ljudi jedva čekaju da im netko liže dupe. Problem je u tome ako to bude muž, manipulativan kao i tvoja majka, pa ćeš vječito zujati oko njega a dobit ćeš mrvice..
__________________
Mali Zmaj je rođen, živ i zdrav!!!
radical change is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.08.2017., 13:17   #15
Quote:
radical change kaže: Pogledaj post
I dalje si dijete, ako nema mame naći ćeš nekog drugog. A ljudi jedva čekaju da im netko liže dupe. Problem je u tome ako to bude muž, manipulativan kao i tvoja majka, pa ćeš vječito zujati oko njega a dobit ćeš mrvice..
Ne mora čak biti muž. Mogu biti prijatelji, rodbina, kolege na poslu, pa čak i vlastito dijete (od puberteta nadalje, recimo).

Imam frendicu koja je živi otirač. Naguzili su je na svakom poslu koji je radila. Prvi dečko joj je bio i ostao totalni kreten (znam jer je javna ličnost), a muž joj je još gori. A jednom mi je rekla da ne kuži žene koje trpe nasilje jer bi da je ovaj njen udari otišla iste sekunde.

I ne možeš tu ništa. Dok si netko u glavi ne raščisti što želi, a što ne želi, pomaka nema. Ali dobila sam dojam da su cure na temi dosta zadovoljne svojim vezama te da malo laješ uz krivo stablo.
__________________
Unlicenced Shamanic Counselor
$$ Will hex for cryptocurrency. $$
Have drum, will travel.
Leteća is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.08.2017., 13:43   #16
Quote:
Leteća kaže: Pogledaj post
Ne mora čak biti muž. Mogu biti prijatelji, rodbina, kolege na poslu, pa čak i vlastito dijete (od puberteta nadalje, recimo).

Imam frendicu koja je živi otirač. Naguzili su je na svakom poslu koji je radila. Prvi dečko joj je bio i ostao totalni kreten (znam jer je javna ličnost), a muž joj je još gori. A jednom mi je rekla da ne kuži žene koje trpe nasilje jer bi da je ovaj njen udari otišla iste sekunde.

I ne možeš tu ništa. Dok si netko u glavi ne raščisti što želi, a što ne želi, pomaka nema. Ali dobila sam dojam da su cure na temi dosta zadovoljne svojim vezama te da malo laješ uz krivo stablo.
Zadnju rečenicu si pobila ovim srednjim pasusom. Dakle ti ljudi trpe vjerujući da tako rade pravu stvar i da ih to čini sretnim. Onda su drugi ljudi problem ukoliko ne uzvrate istom blesavom mjerom.. Većina ljudi svoje bračne partnere kuju u zvijezde, makar brak bio loš, isto radimo i za prijatelje, djecu i slično. Zašto? Tražimo potvrdu svog ludila, svoje žrtve, svoje boli.. Ako boli i trpim znači da se žrtvujem, a ako se žrtvujem onda to znači da sam dobra osoba, a ako sam dobra osoba onda to znači da sam izabrala ispravno i trud će se isplatiti...itd. Teško je stati pred ogledalo pogledati se u facu i reći si zajeba sam, ne zato što sam loša osoba, što ne zaslužujem, što sam glup, već što radim protiv sebe i trpim uzalud. Da uzmemo prljavu krpu u ruke i s njom brišemo stan odmah bi smo stali i rekli čekaj malo, krpa je prljava, usrat ću s njom čitav stan. Kada pričamo o sebi osobno onda nije tako, već zaoremo kao volovi i tražimo potvrdu da to što radimo ima smisla. Zbog čega, pa ranjeni smo iznutra, to užasno boli i ne možemo si dopustiti još jedan raspad sistema, pa radije trpimo nego sjednemo, razmislimo i konstruktivno popravimo stvari. Ja to tako vidim.
__________________
Mali Zmaj je rođen, živ i zdrav!!!
radical change is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.08.2017., 13:52   #17
Quote:
radical change kaže: Pogledaj post
Zadnju rečenicu si pobila ovim srednjim pasusom. Dakle ti ljudi trpe vjerujući da tako rade pravu stvar i da ih to čini sretnim. Onda su drugi ljudi problem ukoliko ne uzvrate istom blesavom mjerom.. Većina ljudi svoje bračne partnere kuju u zvijezde, makar brak bio loš, isto radimo i za prijatelje, djecu i slično. Zašto? Tražimo potvrdu svog ludila, svoje žrtve, svoje boli.. Ako boli i trpim znači da se žrtvujem, a ako se žrtvujem onda to znači da sam dobra osoba, a ako sam dobra osoba onda to znači da sam izabrala ispravno i trud će se isplatiti...itd. Teško je stati pred ogledalo pogledati se u facu i reći si zajeba sam, ne zato što sam loša osoba, što ne zaslužujem, što sam glup, već što radim protiv sebe i trpim uzalud. Da uzmemo prljavu krpu u ruke i s njom brišemo stan odmah bi smo stali i rekli čekaj malo, krpa je prljava, usrat ću s njom čitav stan. Kada pričamo o sebi osobno onda nije tako, već zaoremo kao volovi i tražimo potvrdu da to što radimo ima smisla. Zbog čega, pa ranjeni smo iznutra, to užasno boli i ne možemo si dopustiti još jedan raspad sistema, pa radije trpimo nego sjednemo, razmislimo i konstruktivno popravimo stvari. Ja to tako vidim.
To je dio slike. Onaj koji ti nedostaje je čisto biološki - empatija. Kad si rođen takav, ne možeš biti sretan dok su ljudi oko tebe u kurcu. Ne trudiš ih se usrećiti zato da bi dobio njihovu ljubav i odobravanje, nego iz čisto sebičnih razloga - da bi tebi bilo bolje dok si u njihovoj blizini.
__________________
Unlicenced Shamanic Counselor
$$ Will hex for cryptocurrency. $$
Have drum, will travel.
Leteća is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.08.2017., 13:58   #18
Quote:
Leteća kaže: Pogledaj post
To je dio slike. Onaj koji ti nedostaje je čisto biološki - empatija. Kad si rođen takav, ne možeš biti sretan dok su ljudi oko tebe u kurcu. Ne trudiš ih se usrećiti zato da bi dobio njihovu ljubav i odobravanje, nego iz čisto sebičnih razloga - da bi tebi bilo bolje dok si u njihovoj blizini.
Empatija nema smisla ako forsiramo kontakt sa ljudima koji nam ne odgovaraju, makar to bio otac ili supruga. Većina odnosa se temelji na nekakvoj razmjeni, dajem jer znam da će mi se vratiti, ili imam nekakvu obavezu pružati.
Ali da vjerujem da se i zbog naglašene empatije ljudi zarobe u loš odnos.
__________________
Mali Zmaj je rođen, živ i zdrav!!!
radical change is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.08.2017., 15:30   #19
Radical je u pravu što se tiče nekada i nesvjesnoga bivanja neiskrenim prema samome sebi, primjerice u vidu kovanja partnera u zvijezde jer je to lakše nego li reći "zajebo sam".
Ja trenutno mislim da sam u dobrom braku, ali vrijeme će pokazati. Jer iskreno, da mi je netko prije dvije godine rekao kako ću drastično lošije mišljenje imati o svojoj obitelji, ne bih ni blizu vjerovala. Ja sam dugo mislila da smo mi najbolja obitelj, posebice odnos s bratom i sestrom, a sad vidim da je i tu puno guilt trippanja i ovisnosti. I ne osjećam se dobro u njihovoj blizini.
Uzmem li to u obzir, plus činjenicu da se tek sad budim i pokušavam shvatiti što mene zapravo usrećuje, vrlo je teško ijedan odnos u mom životu posve objektivno sagledati - to su sve ljudi koje sam odabrala ili su mi dani u fazi moga vlastitog zanemarivanja sebe.
Nadam se da ima iznimki i mislim da znam koje su (stariji brat, muž, najbolja frendica). Ali trenutni prioritet sam si ja i moje dijete, a ne drugi ljudi, to je poanta.
__________________
Previše često se zbunimo pa mislimo da su pristojni oni ljudi koji ne psuju.
morcego is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.08.2017., 16:28   #20
Quote:
radical change kaže: Pogledaj post
Empatija nema smisla ako forsiramo kontakt sa ljudima koji nam ne odgovaraju, makar to bio otac ili supruga. Većina odnosa se temelji na nekakvoj razmjeni, dajem jer znam da će mi se vratiti, ili imam nekakvu obavezu pružati.
Ali da vjerujem da se i zbog naglašene empatije ljudi zarobe u loš odnos.
Ne bereš. Nije ti to nešto što ima ili nema smisla, nego je pitanje je li je imaš ili nemaš (zapravo, u kolikoj je mjeri imaš jer je imaju manje-više svi). I tu onda nije pitanje koliko ti netko odgovara kao osoba nego u kakvom je emotivnom stanju. Recimo, psihoterapijske grupe su mi bile nešto najgore što postoji - samo sam vukla tuđu skurcanost na sebe i satima se nakon njih nisam mogla riješiti grča u želucu. Veća okupljanja, osobito u zatvorenom prostoru, su mi također grozna tlaka dok s javnim nastupima nemam problema jer onda sam ja ta koja određuje "vibru". Svi oko mene jednostavno MORAJU biti sretni, ili barem mirni iznutra inače mi je loše. Mogu ih nasmijavati, zabavljati, udovoljavati im, ali to je kratkoročno rješenje. Jer ljudi su generalno u kurcu... ne da su loši u duši, nego su baš zakurac.
__________________
Unlicenced Shamanic Counselor
$$ Will hex for cryptocurrency. $$
Have drum, will travel.
Leteća is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 03:12.