Natrag   Forum.hr > Društvo > Psihologija > Psihokauč

Psihokauč Prozac Nation

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 10.09.2017., 12:30   #1
Život poslije depresije

Pozdrav svima!

Nedavno sam dobila dijagnozu anksiozno-depresivnog poremecaja koji je, uslijed mojeg dugogodisnjeg ignoriranja istog, eskalirao ( između ostalog) kroz brojne fizicke bolesti i tegobe. Zapravo patim od depresije ( kako se na kraju ispostavilo) gotovo cijeli svoj zivot, tako da zapravo ne znam kako je zivjeti bez nje.

Pocela sam uzimati antidepresive, i zaista polazem nade u to da ce mi pomoci da vratim svoj zivot nazad. No, na internetu sam pronasla gomilu iskustava o tome da su nuspojave bile toliko intenzivne i brojne da nisu mogli nastaviti s terapijom/ trebalo je nekoliko godina da nađu odgovarajucu terapiju/ ili da niti jedna terapija nije dala rezultata.

Ovu temu otvaram s ciljem da u njoj opisete svoje drukcije price- price uspjeha. Da sluzi kao motivacija onima koji izlaz ne vide.

Stoga bih voljela da opisete na koji nacin ste uspjeli ponovno stati na noge, koje metode ste koristili na tom putu i koja od njih vam je najvise pomogla. No najvise od svega, voljela bih znati kako vam zivot izgleda danas nakon bolesti.
Koje su male (velike) zivotne radosti u kojima napokon mozete uzivati? Na koji nacin su se promijenili vasi odnosi? Jeste li otkrili neke nove vlastite osobine koje su ispod vea depresije dugo bile skrivene? Kako danas izgledaju vasi dani? Je li vas depresija necemu naucila?
Čupiks is offline  
Odgovori s citatom
Old 10.09.2017., 12:53   #2
Da krenem. Dijagnozu sam dobio prije otprilike godinu dana. U to vrijeme sam radio stresan posao u kaotičnom poduzeću. Kod psihičke sam došao u totalnoj komi. Najgora stvar je bila to da sam prestao vjerovati u sebe i osjećao se kao biljka. Dobio sam dijagnozu i lijekove. Počeo ih konzumirati nekih cca tjedan dana i nakon toga odustao. Bilo me strah nuspojava. U isti to vrijeme dao sam otkaz i maknuo se od izvora stresa. Ti mi je u biti i najviše pomoglo. Evo nakon godine dana osjećam se rekao bi 50 % bolje. Moga bi ti preporučiti teretanu, zdravu prehranu i sl. Ali iskreno nikad se toga nisam striktno držao. Ali da pomaže DA apsolutno. Problem je u tome da kad si u depri jednostavno nemaš volje za takve stvari. Priznajem da sam puno pio i pušio. S druge trane Kolko god da ti je teško raditi se mora. I definitivno vjerujem u onu da je u "radu spas". Sredina u kojoj sam živio mi nije pomogla niti najmanje. Velika greška koju sam napravio u najtežem razdoblju je upravo to da sam tražio pomoć od obitelji i prijatelja. Moj savjet ti je ti nikad nemoj raditi! To moraš proći sama. Sto sam shvatio? Shvatio sam da sam bio previše naivan na poslu, nisam imao stav, karakter ništa. Previše sam razmišljao o nebitnim stvarima i stalno sebe vidio kao žrtvu. U najgorem periodu sam imao čak i socijalnu fobiju bilo me strah ljudi , a i činjenica jest da sam bio sprdnja svima u tom najgorem periodu. Samopoštovanje kao što sam naveo nije postojala samo sam se htio maknut, povuć u svoj mir. Ovo zadnje ti nitko neće preporučiti jer bi kao trebala ići u društvo Itd. Moj savjet opet NE! Kad si u takvom stanju izbjegavaj društvo. Promjenio sam način razmišljanja i svoje probleme gledam isključivo sa znanstvenog stajališta. Kemija u tvom mozgovne trenutačno sjebana. I to je to. Upravo mir i tišina u kombinaciji sa vježbanjem i zdravom hranom može ti pomoći. Evo i to ti je to. Mislim da sam u svemu tome postao samostalniji i naravno pametniji, realniji i vjeran sebi.


Sent from my iPhone using Tapatalk
qwertz90 is offline  
Odgovori s citatom
Old 10.09.2017., 12:55   #3
Quote:
qwertz90 kaže: Pogledaj post
Da krenem. Dijagnozu sam dobio prije otprilike godinu dana. U to vrijeme sam radio stresan posao u kaotičnom poduzeću. Kod psihičke sam došao u totalnoj komi. Najgora stvar je bila to da sam prestao vjerovati u sebe i osjećao se kao biljka. Dobio sam dijagnozu i lijekove. Počeo ih konzumirati nekih cca tjedan dana i nakon toga odustao. Bilo me strah nuspojava. U isti to vrijeme dao sam otkaz i maknuo se od izvora stresa. Ti mi je u biti i najviše pomoglo. Evo nakon godine dana osjećam se rekao bi 50 % bolje. Moga bi ti preporučiti teretanu, zdravu prehranu i sl. Ali iskreno nikad se toga nisam striktno držao. Ali da pomaže DA apsolutno. Problem je u tome da kad si u depri jednostavno nemaš volje za takve stvari. Priznajem da sam puno pio i pušio. S druge trane Kolko god da ti je teško raditi se mora. I definitivno vjerujem u onu da je u "radu spas". Sredina u kojoj sam živio mi nije pomogla niti najmanje. Velika greška koju sam napravio u najtežem razdoblju je upravo to da sam tražio pomoć od obitelji i prijatelja. Moj savjet ti je ti nikad nemoj raditi! To moraš proći sama. Sto sam shvatio? Shvatio sam da sam bio previše naivan na poslu, nisam imao stav, karakter ništa. Previše sam razmišljao o nebitnim stvarima i stalno sebe vidio kao žrtvu. U najgorem periodu sam imao čak i socijalnu fobiju bilo me strah ljudi , a i činjenica jest da sam bio sprdnja svima u tom najgorem periodu. Samopoštovanje kao što sam naveo nije postojala samo sam se htio maknut, povuć u svoj mir. Ovo zadnje ti nitko neće preporučiti jer bi kao trebala ići u društvo Itd. Moj savjet opet NE! Kad si u takvom stanju izbjegavaj društvo. Promjenio sam način razmišljanja i svoje probleme gledam isključivo sa znanstvenog stajališta. Kemija u tvom mozgovne trenutačno sjebana. I to je to. Upravo mir i tišina u kombinaciji sa vježbanjem i zdravom hranom može ti pomoći. Evo i to ti je to. Mislim da sam u svemu tome postao samostalniji i naravno pametniji, realniji i vjeran sebi.

Sent from my iPhone using Tapatalk
Potpisujem
__________________
Od trnja pa do zvijezda
Azaleja is offline  
Odgovori s citatom
Old 10.09.2017., 13:43   #4
Kognitivno-bihejvioralna terapija, za početak. Nisam išla, ali sam čitala o kognitivnim distorzijama i iskorjenjivala ih jednu po jednu. Potom čišćenje trauma - za to preporučujem EMDR, najbrži je. Antidepresive nisam uzimala, ali zimi pijem gospinu travu jer su mi se depresije uglavnom javljale sezonski. Kako će biti ove godine, vidjet ćemo.
__________________
Unlicenced Shamanic Counselor
$$ Will hex for cryptocurrency. $$
Have drum, will travel.
Leteća is online now  
Odgovori s citatom
Old 10.09.2017., 17:50   #5
Gdje kupim gospinu travu? Što nije zabranjena za prodaju kod nas?
nema potrebe is offline  
Odgovori s citatom
Old 10.09.2017., 18:15   #6
Quote:
nema potrebe kaže: Pogledaj post
Gdje kupim gospinu travu? Što nije zabranjena za prodaju kod nas?
U ljekarni ima za kupiti Aktivin H kapsule kojima je djelatna tvar ekstrakt gospine trave. Moze pomoci kod blage do srednje jake depresije, u tezim slucajevima ne. Nije zabranjeno, zasto bi bilo?
__________________
Obliti privatorum publica curate!
Martian7 is offline  
Odgovori s citatom
Old 10.09.2017., 18:57   #7
Terapija lijekovima + psihoterapija + redovna fizička aktivnost, socijalizacija s ljudima na umjerenoj razini.
Arum is online now  
Odgovori s citatom
Old 10.09.2017., 19:05   #8
Quote:
Martian7 kaže: Pogledaj post
U ljekarni ima za kupiti Aktivin H kapsule kojima je djelatna tvar ekstrakt gospine trave. Moze pomoci kod blage do srednje jake depresije, u tezim slucajevima ne. Nije zabranjeno, zasto bi bilo?
Navodno da je
__________________
Od trnja pa do zvijezda
Azaleja is offline  
Odgovori s citatom
Old 10.09.2017., 19:08   #9
Quote:
Martian7 kaže: Pogledaj post
U ljekarni ima za kupiti Aktivin H kapsule kojima je djelatna tvar ekstrakt gospine trave. Moze pomoci kod blage do srednje jake depresije, u tezim slucajevima ne. Nije zabranjeno, zasto bi bilo?
Koliko znam, već dugo toga nema po ljekarnama, kao ni suhe biljke. Codex Alimentarius. Nije baš zabranjena, ali je vrlo teško dostupna. Uzimam je od baba na placu.
__________________
Unlicenced Shamanic Counselor
$$ Will hex for cryptocurrency. $$
Have drum, will travel.
Leteća is online now  
Odgovori s citatom
Old 10.09.2017., 20:35   #10
Ja sam prije par tjedana kupovala gospinu travu u biljnoj ljekarni ( suha biljka, za caj) bez ikakvih problema.
Čupiks is offline  
Odgovori s citatom
Old 10.09.2017., 20:44   #11
Znam da su mi to rekli prije par godina u apoteci, kad sam htjela kupiti, da je zabranjena. Zato pitam gdje nabavljate.
Baš ću probat ove zime. Makar, ja nemam problema s depresijom, nego anksioznost. Možda mi svejedno dobro dođe.
nema potrebe is offline  
Odgovori s citatom
Old 11.09.2017., 03:07   #12
Depresivno stanje je znak da se u nasim zivotima nakupilo jako puno razocaranja i da nismo zadovoljni onim kako sada zivimo.

Puno je toga, recimo meni je pomogla promjena okoline, ali me depra cijelu obuzela, tako da sam promijenila okolinu, ali ponijela depricu sa sobom.

Neki od koraka koje poduzimam:
1. smanjila vrijeme na internetu
2. odlucila napisati spisak zelja
3. napisala si kako provodim slobodno vrijeme i kako bih volila provoditi
4. uocila da mi je lice ukoceno radi napetosti!!! te da se radi toga ne mogu smijati, to mi je bilo otkrice godine haha.. jer bas me mucilo kao sve je ok, zasto sam pod pritiskom, onda sam si takla lice i skuzila, jbt faca mi je preukocena samo sto ne popuca, nabavila kremu mirisnu i izmasirala cilo lice!! nakon toga mi se lice opustilo
5. povecaj fizicku aktivnost iako nemas energije, natjeraj se.
6. slozila sam si film da cu se izvuci i da cu si poboljsati kvalitetu zivota i da je moj zivot u mojim rukama, da je sve ostvarivo i moguce!
7. recenica "Meni treba promjena" i konkretni koraci, recimo jednom sam zvala sve ljude redom na kavu, ljude koje nisam vidila 100godina i saznala za jedan posao i poslalaemail iako nisam vjerovala da bi me primilo., kad upecala posao! ako stojis u sobi nista se ne dogada, ne moras nabijat sebi tempo, dovoljno je da uvodis promjene jednu po jednu, znaj da nisi sama, znaj da su to prosli i prolaze masu ljudi oko tebe za koje mozda nikad ni ne bi rekla da imaju dperu jer djeluju nasmijani i kul, al svi imamo svoje krizice, najvaznije je da prihvatis ovo kao PROLAZNO a ne kao trajno stanje, ovo je faza, iz koje ces izaci jaca, odlucnija
Splićankaa is offline  
Odgovori s citatom
Old 11.09.2017., 09:00   #13
Quote:
Arum kaže: Pogledaj post
Terapija lijekovima + psihoterapija + redovna fizička aktivnost, socijalizacija s ljudima na umjerenoj razini.
točno, i prihvaćanje sebe i da je oke raditi što tebi paše. npr sada znam koji su meni trigeri za tjeskobu, i šta se desi kada sam duže pod stresom, ili radim nešto što mi ne paše i mislim da moram. jer onaj glas koji nam je instaliran odgojem, vrišti: moraš, moraš. a meni ne paše.
e kad provedeš to da ne moraš, da jedino moraš osigurati svoj mir, onda si na dobrom putu. za to, su ad nužni kao štaka da proguraš početak tih promjena u životu.
znači ljudi idu na more, a tebi ne paše, više ti paše ne znam šetnja po mirnoj šumi, čitanje knjige onda toi napravi. smeta ti nečije prigovaranje i podjebavanje na poslu, moraš odmah regirati i izvuči to van, toj osobi direktno u lice, smeta mi kada se odnosiš prema meni tako i tako, i želim da to prestaneš raditi. prije bi gutala, opravdavala zašto to nije pametno, i nakon nekog vremena triger za tjeskobu.
tako sa svime. ne smješ raditi što misliš da se od tebe očekuje (određena ponizonst, brak, djeca, svadba, bla bla..samo ono što tebi odgovara. ali obzirom da uz tjeskobu ide i manjak samopuzdanja tu je i strah da će te svi ostaviti ako budeš svoja, ostat češ sama pa ljudi krenu raditi protiv sebe, i krene depresija, tjeskoba, panični napadi.
__________________
Think of how stupid the average person is, and realize half of them are stupider than that.
Kymatica is offline  
Odgovori s citatom
Old 11.09.2017., 09:32   #14
Život poslije depresije

Quote:
Kymatica kaže: Pogledaj post
točno, i prihvaćanje sebe i da je oke raditi što tebi paše. npr sada znam koji su meni trigeri za tjeskobu, i šta se desi kada sam duže pod stresom, ili radim nešto što mi ne paše i mislim da moram. jer onaj glas koji nam je instaliran odgojem, vrišti: moraš, moraš. a meni ne paše.

e kad provedeš to da ne moraš, da jedino moraš osigurati svoj mir, onda si na dobrom putu. za to, su ad nužni kao štaka da proguraš početak tih promjena u životu.

znači ljudi idu na more, a tebi ne paše, više ti paše ne znam šetnja po mirnoj šumi, čitanje knjige onda toi napravi. smeta ti nečije prigovaranje i podjebavanje na poslu, moraš odmah regirati i izvuči to van, toj osobi direktno u lice, smeta mi kada se odnosiš prema meni tako i tako, i želim da to prestaneš raditi. prije bi gutala, opravdavala zašto to nije pametno, i nakon nekog vremena triger za tjeskobu.

tako sa svime. ne smješ raditi što misliš da se od tebe očekuje (određena ponizonst, brak, djeca, svadba, bla bla..samo ono što tebi odgovara. ali obzirom da uz tjeskobu ide i manjak samopuzdanja tu je i strah da će te svi ostaviti ako budeš svoja, ostat češ sama pa ljudi krenu raditi protiv sebe, i krene depresija, tjeskoba, panični napadi.


Apsolutno izrazavat se i vratiti kontrolu u život. U vrijeme najveće depre osjećaj bespomoćnosti me ubijao a odnosi se upravo na nedostatak kontrole.


Sent from my iPhone using Tapatalk
qwertz90 is offline  
Odgovori s citatom
Old 11.09.2017., 09:52   #15
Splićo, probaj se cerit bezveze. Ako ništa drugo, hodaj po doma s olovkom u zubima. Blesavo je, ali pali.
__________________
Unlicenced Shamanic Counselor
$$ Will hex for cryptocurrency. $$
Have drum, will travel.
Leteća is online now  
Odgovori s citatom
Old 11.09.2017., 15:54   #16
eh. okej, moja prica.

nemam depresiju koja ustraje, ali sam imala period kada sam bila depresivna. pa, od pocetka...

kad sam imala 21 godinu sam pocela pusiti travu. prvo je bilo povremeno, dva tri puta tjedno, brzo je eskaliralo na svakodnevno, pa cjelodnevno. kad sam bila high skuzila sam da razmisljam drugacije, primjecujem detalje koje inace nisam i drugacije ih povezujem. razvila sam opsesiju takvim nacinom razmisljanja i na koje sve nacine mogu protumaciti svijet takvom drugacijom percepcijom. odmor od trave bio je alkohol. nisam se uopce sjecala kako je to kad si trijezne glave. kad ne bi zapalila odmah na pocetku dana bila sam skroz diskonektana. disocijacija rekla bi. blejala u siljke ograde na dvoristima po gradu, dosla doma, zapalila, vratila se u "normalu". nisam nista ovakvog imala prije pusenja, a niti nakon sto sam prestala.

kad sam prestala, bilo je to cold turkey. prvih par dana sam bila toliko tjeskobna i anskozna da sam plakala cijelo vrijeme, hodala u krug po sobi i slicno. pojavile su mi se neke kvrzice na vratu pa sam otisla doktoru opce prakse gdje sam plakala da ne znam sto da radim (nisam rekla tocno u cemu je problem). obavila sve pretrage po pitanju fizickih simptoma, na kraju se povuklo i sa mnom je bilo sve ok. dakle nije mi bilo nista.

nakon doktora nisam mogla spavati danima. 4-5 dana je trajalo. mozak mi je radio takvom brzinom da je to bilo strasno nesto. sve sto mi je bilo receno bilo je analizirano na sve moguce nacine. nocima sam sjedila u krevetu i gledala u prozor i mastala o tome da se mogu baciti dolje i onda ce sve prestati. nije da sam bila tuzna ili nesto, ali ne spavati danima i ne moci iskljuciti um je bilo prestrasno, a to je bilo nesto sto bi donijelo tisinu. nisam nikada uzimala u obzir to zbilja napraviti jer mi je bilo jasno da je u pitanju prolazno stanje. mastati o tome bilo je kao kada neki ljudi mastaju o tome da imaju milijune. to bi ih ucinilo sretnima. sto bi mene ucinilo sretnijom od toga da mi glava zacepi. prestalo je tako sto sam u glavi zamislila ogroman dar, tirkizan, sa velikom crvenom masnom i sve iz glave sam ugurala unutra, zatvorila ga i zaspala. to je bio kraj nesanice.

pocela sam odlaziti u sumu, svakodnevno, sa psom. satima. samo sam hodala okolo. bila sam mirnija, ali moj dozivljaj svijeta bio je potpuno blijed. niti me ista diralo, niti me ista uzbudjivalo. a osjecaj tjeskobe nije bio potaknut od nikoga izvana, bio je samo moj. bila je u pitanju depresija, pocetak depresije, ali nakon prvotnog horora koji sam prolazila bilo je olaksanje.

posto sam provodila vise sati dnevno u sumi imala sam puno vremena za razmisljanje. analizirala sam stvari i pokusavala ih sloziti u glavi. kakvo je ovo stanje, kako je doslo do toga i kako van. razmisljala sam o svim stvarima koje sam naucila od roditelja, baka i djedova, prijatelja. savjete koje sam dobivala. usporedjivala sam ih jedne s drugima. zakljucak do kojeg sam dosla bio je ovaj: svaki od njih imao je neku svoju viziju svijeta i iskrene savjete po pitanju toga sto treba biti napravljeno. ja sam bila u stanju u kojem je svaki put kojim sam mogla krenuti bio siv. potpuno mi je bilo svejedno. posto je svaki od njih bio subjektivan, na koji nacin sam mogla znati sto bi trebala napraviti? kako znati tko je u pravu? svaki od njih mislio je za sebe da je u pravu, ali nesto sto odgovara jednoj osobi nece biti primjenjivo na drugu. tako da sam znala da pomoci od drugih nece biti, ali nije me diralo, ko ni puno ostalih stvari.

za vrijeme dok sam pusila i razmisljala tako o svacemu, zapisivala sam dosta stvari. bilo je tu svacega. za vrijeme promisljanja tako o svemu, prolazila sam kroz stvari koje sam zapisivala. bila je jedna recenica koja mi je zapela za oko: "kako je to biti jezik?" obicno kad bi bila napusena nisam se sjecala sljedeci dan stvari o kojima bi razmisljala, ali kad sam procitala recenicu sjetila sam se tocno zasto sam je zapisala. tocnog trenutka sto mi se dogadjalo u glavi i tocno kako sam se osjecala tada.

zamisljala sam da sam jezik. bila sam u zatvorenom prostoru koji je bio vlazan i zagusljiv. zvuk mi je dolazio s ledja, glava mi je udrala o nepce i o zube. mogla sam osjetiti rebrasto i mekano nepce o koje sam lupala. sklisko i toplo zubno meso. vibracije. svjetlost koja je prolazila kroz zube i onda mrak kada bi bili spojeni jedni s drugima. nisam se mogla maknuti s tog mjesta, kretala sam se na slican nacin, nisam mogla izaci van. bila sam jezik.

znate kako sam prije toga rekla da svaki put kojim sam mogla krenuti je bio siv? ovo je bilo nesto sto nije bilo sivo. bilo je kao kada krenes slagali puzzle i sve je razbacano na stolu i onda pronadjes dva dijela koji pripadaju zajedno.

dio sa jezikom bio je kao formula. razumijevanje empatije i toga kako emocije funkcioniraju. bilo je povezano sa spoznajom od prije, o tome kako su ljudi subjektivni i svaki ima svoju viziju svijeta. ovo je bio odgovor. kada sam zamisljala da sam jezik zapravo sam dopustila sebi da iskusim tocno ono sto bi osjecala da se zbilja nalazim u takvoj bizarnoj situaciji. kada se pokusavamo staviti u tudju kozu tesko nam je zamisliti kako je nekome jer ne znamo cemu je sve osoba bila izlozena, na cemu je izgradjena, itd. zamisljati biti jezik je puno lakse. bizarno, ali mozes zamisliti sve cemu bi bio izlozen. primijeniti ovu formulu na ljude znacilo je shvatiti tocno otkud dolaze njihova stajalista, na isti nacin mozemo znati sve sto je izgradilo nas same i pogreske u zakljuccima koje smo donosili na temelju subjektivnosti.

konacno, nakon dva mjeseca, sam znala da sam na pravom putu. i tako se nastavilo moje visesatno hodanje po sumi. poslije toga doslo je drugacije, intenzivnije iskustvo.

bio je treci mjesec 2014. hodala sam satima. bila sam blizu izlazu iz sume pa sam psa stavila na lajnu da mi ne izleti na cestu ili nesto. hodali smo po sikarju i kako je prosao ispred mene, lajna je zapela za granu i udarila me po licu. hrpa sitnih grancica bez lisca. ostala sam samo stajati na mjestu. lice me peklo od udarca, noge pulsirale od hodanja. u tom trenutku samo sam skliznula iz normalnog nacina razmisljanja u nesto drugacije. u glavi nisam imala rijeci ili klasicno razmisljanje kao do tada. samo sam hodala, potpuno fokusirana prema cilju kojem idem. bila sam svjesna svakog kamencica pod nogama kojeg sam osjetila, svakog korijena na kojeg sam stala. nisam gledala u nista specificno, ali sam bila svjesna svega oko sebe. vjetra u granama. vrlo osjetljiva na zvukove. svijet oko mene bio je nekako bljestav i imala sam osjecaj kao da je sve oko mene geometrijsko. osjecala sam euforiju, kao da mi je sunce u ocima. kao da gledam u sunce (nisu bile u pitanju ni droge ni alkohol ni nista, mjesecima).

nakon toga dosle su druge spoznaje, o svijetu. npr.. radjemo se u odredjenom dobu. od malih nogu smo izlozeni ljudima i to nas formira. naviknemo se na ono sto nas okruzuje i to nam daje neku vrstu uzitka. prozivimo cijeli zivot tezeci onome sto ce nam pruziti uzitak i srecu. da smo rodjeni u nekom drugom razdoblju tezili bi potpuno drugim stvarima. kroz povijest postojalo je puno razlicitih trendova. cipela u... mislim da kini, koja je neprirodno mala pa prsti urastu krivo i ostave nogu deformiranom. steznici koji ostavljaju struk neprirodno sitnim. danas gledamo na ove trendove kao na nesto bizarno, u nasim silikonskim guzicama i nacrtanim obrvama. trendove postavlja masa, prosjecna vecina, a mi samo zivimo zivote koji su nam slucajno dodijeljeni, kao navika zivota. i kada sam razmisljala o takvim stvarima, pitala sam se, gdje je smisao toga svega. robujemo onome sto nam je poznato i sto nam pruza sigurnost. osjecala sam kao da smo sacica istih ljudi koji se vrte u krug, zatvoreni u nasim sitnim zivotima, pokusavamo pronaci smisao i srecu. bavimo se stvarima koje nisu ni bitne.

sa razumijevanjem sebe i svijeta dolazi neka vrsta mira. psihologija moze biti korisna u pronalazenju sebe, ali takodjer nas stavlja u odredjene kategorije iz kojih se onda tesko izvuci. osjecamo se definiranima onime sto "strucnjaci" kazu pa tako i potonemo dublje u to. s time treba oprezno.

kada je covjek nesretan i kada je na dnu um se bori protiv toga i trazi nacine kako da se izvuce. to je ono sto nas tjera da razmisljamo. kada smo sretni vise se prepustamo uzitku, a manje idemo naprijed na duhovnom planu. svakome tko ima problema s depresijom ili nekom vrstom mentalnih problema preporucila bi da provodi puno vremena u sumi/prirodi. go thoreau on your asses. meni je pomoglo
__________________
oh but dear, the sky is low, watch~
Xayah is offline  
Odgovori s citatom
Old 11.09.2017., 16:26   #17
Ja nemam šumu.

Ni psa.
8472 is offline  
Odgovori s citatom
Old 11.09.2017., 16:54   #18
Quote:
Leteća kaže: Pogledaj post
Splićo, probaj se cerit bezveze. Ako ništa drugo, hodaj po doma s olovkom u zubima. Blesavo je, ali pali.
Heheh hvala

Ima jos nesto sta san primjetila.

Spori su mi refleksi, u smislu da kad nesto radim i kolega me zove meni treba 10sekundi da se odazovem, nekad odlutam do te mjere da ne cujem zvuk ili cujem ali ne trzam, kao da zaspem budna, zapilijm se u neku tocku, pa se mislim dal ovi kuze oko mene da nesto samnom nije u redu, onda sam shvatila da svi imaju takve dane, da su zamisljeni, odlutaju, samo sta ja imam filing da je to kod mene cesce 😉 a to je isto znak manjka samopouzdanha.

Inace ne pijen nikakve lijekove.
Prije par godina sam imala manjak koncentracije, pa mi se radom na poslu di je potrebnp razmisljat poboljsala koncentracija i s voznjom na biciklu takoder mi se izostrio fokus.
Splićankaa is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.09.2017., 00:27   #19
Život poslije depresije

A u ostalom vrijeme liječi sve, zaboraviti da ste bolesni i ne razmišljati o tome. Osim naravno ako niste slučaj kliničke depresije ili nečeg sličnog. Uglavnom ne od sebe raditi bolesnika i žrtvu. Ne biti psihološki hipohondar. Ako možeš jesti, hodati, pričati i raditi sve super.
qwertz90 is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.09.2017., 00:56   #20
Quote:
qwertz90 kaže: Pogledaj post
A u ostalom vrijeme liječi sve, zaboraviti da ste bolesni i ne razmišljati o tome. Osim naravno ako niste slučaj kliničke depresije ili nečeg sličnog. Uglavnom ne od sebe raditi bolesnika i žrtvu. Ne biti psihološki hipohondar. Ako možeš jesti, hodati, pričati i raditi sve super.
Znaš šta vrijeme liječi?
Ništa.

Bol s vremenom postane drugačija, ne nužno čak i manja.
Da, vrijeme liječi sve .

Pitaj žrtve bilo kakvog oblika nasilja dali se osjećaju manje silovano/ubijeno/pretučeno/zlostavljano jer je prošlo xy vremena.

Makar se slažem da je dok možeš jesti, hodati i pričati dobro, nekim ljudima bi ipak bilo najbolje da začepe o temama o kojima nemaju pojma.
__________________
blogovlje
dire Dawn is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 19:19.