Natrag   Forum.hr > Društvo > Usamljena srca

Usamljena srca Lonely Hearts Club Band

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 04.10.2017., 17:59   #1
Koliko cekanja je dovoljno?

Nisam uopce znala gdje bih smjestila temu pa molim da moderator prebaci gdje nadje da je zgodnije.

Stavljam na US jer se osjecam usamljenom, ali nisam single, imam svoju voljenu bolju polovicu. Na LJES nema smisla jer tamo ne poznaju emocije. Mozda psihokauc?

Uglavnom. U jednoj od svojih epizoda koje su u zadnje vrijeme prilicno ucestale, pitam se, koliko je u redu cekati?
Ne na red na salteru ili blagajni, nego u ljubavi? Koliko je humano davati vremena da se osoba poslozi i da nesto konkretno napravite?

Ja njega zaista volim. Bas jako i iskreno i taj dio kod mene nije upitan. Znam da je on moj izbor za vjecnost.

No, ono sto me umara i cini tuznom u svemu tome je cinjenica da, svih 9 godina koliko se znamo, ja cekam da on nesto poduzme. Ja sam i vise nego zainteresirana za bilo koju varijantu gdje smo mi skupa, samo to me zanima. Nebitno gdje, kako, s cime.

On je, naime, prvo bio u problemima s poslom, koji zahtijevaju njegov potpuni angazman i nema prostora za ljubavne price. Imala sam razumijevanja.
Onda kad se to vremenom (nakon dugih i teskih godina) rijesilo, njegovi starci su postali problem broj 1, do tad nisam bila niti upoznata s tim dijelom problema.
Naime, njima nitko ne pase. Zatvoreni, ograniceni, manipulativni ljudi. I drugoj su djeci uspjesno unistavali zivote, radi cega njemu ne pada na pamet upoznati nas, pa cak niti reci da postojim. Vremenom je majci i spomenuo, ali to nije promijenilo ucestalost naseg vidjanja jer je njoj to vjerojatno nebitna informacija. Zasto bi joj i bila bitna kad se nista ne mijenja.

Kako su cijeli zivot bili grozni roditelji (mlacenja, mind controls, ucjene itd.) usadili su mu neku vrstu bolesne odanosti, i da krenem s nekim uvjetovanjima gdje bi morao birati njih ili mene, sigurna sam da bih izgubila, odnosno, ne bi ulazio u konflikte s njima za nas. Da zatrazim sve ili nista, rasplakao bi se ko dijete, povukao u sebe i pustio da odem ako zelim.

Mozda dalje od ovoga ne trebam niti pisati?

Svojevremeno sam kao rjesenje predlozila da idemo na stan, samo mi, bez uplitanja icijih roditelja ili zivljenja pod icijoj palicom, nasla sam i stan i izlozila cijeli plan kako i sto cemo, ja sam mogla financirati nas suzivot i sama (on trenutno nema posao). Bas me briga za lovu i sve, samo sam htjela da smo zajedno i da smo sretni. Odmah i sada. Bez cekanja. Vidjela sam da ga je taj prijedlog dosta uznemirio jer je sve bilo vrlo konkretno i ozbiljno, i samom pomisli kako ce to prezentirati starcima prolazila ga jeza. Nije spavao, nije jeo, strepio je od reakcija. Bio je uvjeren da bi ga stari izbacio iz kuce jer ide s nekom tamo zenskom i napusta roditelje. Nakon par dana agonije, vidjevsi da mu je prevelik pritisak, bilo mi ga je zao i rekla sam da zaboravi prijedlog, nema veze. Da sam bila jako razocarana jer sam vidjela da niti najkonkretniji plan nije dovoljan, jesam, ali odlucila sam cekati jos malo, u nadi da ce se valjda nesto vec promijeniti, sto ce mu biti lakse i zgodnije. Mislim da ima jedno 2 godine od tog prijedloga...

Da se razumijemo,mene sve to sa starcima uopce ne dira, nemam ih neku zelju niti poznavati, niti graditi odnos s njima,ali me pogadja sto zbog njih nemamo normalan odnos i ne mozemo se vidjati kad zelimo.
On mora smisljati razloge i sklapati lazi kako bi smislio pricu za otici iz kuce na dan/dva/nebitno koliko (nismo u istom mjestu da se mozemo vidjeti onako usput na kavi preko dana). I ja zivim od toga da on barem jednom mjesecno smisli uvjerljivu laz koja ce zvucat kao dovoljno dobar razlog za otici par dana.
Da, dobro ste procitali. Barem jednom mjesecno.
Vjerujte mi to je super kad bi znali koliko je cesto bilo prije toga... Ovo jednom mjesecno je veeeliki napredak i trebalo je puno strpljenja da dodjemo do toga.
I sve bi to jos bilo shvatljivo kad bi vi sad procitali da imamo 15-20 godina, ali imamo duplo vise.

Dakle, ja ne mogu k njemu zivjeti zbog staraca kakvi jesu, a on kod mene ne smije jer bi to znacilo izopcenje iz familije, vjerojatno i razbastinjenje, emocionalne ucjene i svasta nesto. Stan isto tako ne dolazi u obzir jer opet znaci ovo drugo.

Trenutno radimo na tome da odemo van iz zemlje jer nam se to citi kao jedina sansa za pocet nesto skupa, ali u tom slucaju, on naravno ne bi doma rekao da ide s curom, nego eto, sam kao ide van radit. Dakle, opet sluzbeno ne postojim. Ali ok, briga me, barem bi bili skupa. Trenutno sam, dakle, na cekanju toga da se to ostvari.

Jedini nacin da ostanemo u HR je da mu stari kao glavni sadist i capo di famiglia umre (znam, zvuci grozno) jer onda valjda mogu sve sto zele. Ali ja ne mogu svoje nade i snove staviti na neciju smrt.

Ne znam uopce koja je poanta ovog posta, osim da si olaksam sa srca. Na godisnjem sam ovaj tjedan, ali necemo se vidjeti jer se brine za starog koji je (vec pun k dugo) bolestan, a on ga ne moze ostavit doma sa mamom i troje druge djece jer oni svi imaju poslove i zivote,a on nema pa je dezuran naravno od 0/24.

Uopce ne zelim povlaciti pitanje vidjanja, jer znam da ce mu biti bed reci mi da nista od toga. A zasto sve ovo pisem strancima, pa zato sto, kad s vremena na vrijeme i natuknem neku trunku nezadovoljstva ili tuge, on se toliko izdeprimira da ima migrene i krvari iz nosa i sav je u komi i tuzan, a ne zelim to.
Radije biram biti tuzna sama. Ali se pitam. Pitam se je li u redu nekad reci da vise ne mozes cekati? A volis vise od zivota... Bojim se da bih i njemu ubila volju za zivotom, jer cini mi se da jesam jedino cemu se nada i veseli.. Ne bih mogla zivjeti s time.

Primjecujem da sam sve nestabilnija i sve nestrpljivija, i sve vise padam u depresivne epizode, i imam sve manje vjere da ce se nesto cudesno dobro desiti. Sve vise pocinjem ocekivati da se zakomplicira i da opet ne zavrsi onako kako sanjam(o).
Uhvatim se cesto kako razmisljam kako smo sretni i imamo kikica i skupa smo i sve je prekrasno, ali onda se cimnem i srezem taj san jer skuzim da sam miljama daleko od toga i strah me ako cu previse zamisljati da ce mi realnost pasti jos teze...

Njegov dobar prijatelj se vise puta znao cuditi (on mi je sam pricao),zasto gubim vrijeme na njega, zna da mu je zivot prekompliciran i nejasno mu je da je ijedna osoba spremna potratiti godine cekajuci. A ja sam tako navikla cekati, da ne znam sto mi drugo preostaje.

Prizeljkujem da sve posalje k vragu, zgrabi zivot, ucini nas oboje sretnima, odmah sada... Zasto to ne napravi? Zar nema dovoljno hrabrosti? Ili sigurnosti u svoju ljubav prema meni? Mozda me voli, ali ne dovoljno da se svega odrekne za mene? Cak i kad se niceg dobrog ne treba odreci? Zasto je tako tesko? Ja bih se za njega posvadjala sa svima..

Ova pjesma sam ja i moj zivot...

Konstantin Simonov
"Čekaj me"

Čekaj me, i ja ću doći,
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj me i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vrijeme da se zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek povjeruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek šiju kod ognjišta.
Čekaj i nemoj sjesti s njima,
i nemoj piti ništa.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
sve smrti me ubit neće.
Nek rekne tko me čekao nije:
Taj je imao sreće!
Tko čekati ne zna, taj neće shvatit,
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat ćemo kako
preživjeh vatru kletu-
naprosto, ti si čekati znala
kao nitko na svijetu.
Stu Griffin is offline  
Odgovori s citatom
Old 04.10.2017., 18:05   #2
Nadam se da nisi trol.
Nisamsve uspio ni pročitat do kraja koliko je naporan tekst.
Ne znam ni koliko imaš god.
Uglavnom, ukratko moje mišljenje: odjebi sve to i ne osvrći se. Bit će ti teško. A ako i dalje budeš išta pokušavala s njim bit će i teže. AKo ikad dogurate do smislene veze, očekuje te hrpa problema jer je on jednostavno sjeban (sjebali ga roditelji u mozak).
__________________
Jebeš ženu koja ne zna kuhati i muškarca koji ne zna promjeniti žarulju!

Agroseksualac otvorenih pogleda na život :)
zbunjenixx is offline  
Odgovori s citatom
Old 04.10.2017., 18:11   #3
Quote:
zbunjenixx kaže: Pogledaj post
Nadam se da nisi trol.
Nisamsve uspio ni pročitat do kraja koliko je naporan tekst.
Ne znam ni koliko imaš god.
Uglavnom, ukratko moje mišljenje: odjebi sve to i ne osvrći se. Bit će ti teško. A ako i dalje budeš išta pokušavala s njim bit će i teže. AKo ikad dogurate do smislene veze, očekuje te hrpa problema jer je on jednostavno sjeban (sjebali ga roditelji u mozak).
Da sam barem trol. Zamisli kako ga je tek zivjeti, ako je naporan i za citanje.
Stu Griffin is offline  
Odgovori s citatom
Old 04.10.2017., 18:12   #4
Jebote koji mazohizam.

9 godina


Nema šanse, nikakve, ni pod kojim okolnostima, da bih 9 tjedana tako živjela.


BTW - gotovo sigurno u svom mjestu ima ženu s kojom je u pravoj-pravcatoj vezi, vjerojatno s njom i živi, za 9 godina lako moguće da ima i djecu. A to ima li uopće roditelje, živi li s njima, to je upitno.
__________________
Freedom is just another word for nothing left to lose
kemik is offline  
Odgovori s citatom
Old 04.10.2017., 18:14   #5
Ti si tu puuuno previše čekala.
I nemoj više čekati.

I da, sasvim moguće da on ima neku drugu obitelj.
anđeo tame is offline  
Odgovori s citatom
Old 04.10.2017., 18:15   #6
U jebote! Kolko godina imate? Oprosti ako si napisala. Na brzinu sam pročital.
josuha is offline  
Odgovori s citatom
Old 04.10.2017., 18:16   #7
Čini se da su između 30 i 40 g
anđeo tame is offline  
Odgovori s citatom
Old 04.10.2017., 18:17   #8
U tom slučaju je vrijeme da zaprosi njegovog najboljeg prijatelja! Riješen problem. Nema na čemu.
josuha is offline  
Odgovori s citatom
Old 04.10.2017., 18:28   #9
Quote:
kemik kaže: Pogledaj post
Jebote koji mazohizam.

9 godina


Nema šanse, nikakve, ni pod kojim okolnostima, da bih 9 tjedana tako živjela.


BTW - gotovo sigurno u svom mjestu ima ženu s kojom je u pravoj-pravcatoj vezi, vjerojatno s njom i živi, za 9 godina lako moguće da ima i djecu. A to ima li uopće roditelje, živi li s njima, to je upitno.
Ja ne znam njegove starce, ali znam buraza, susjede, frendove, bila sam ja kod njega, u svatovima, krstitkama, rodjendanima... samo starce ne znam, niti me to nesto kopka iskreno.
Stu Griffin is offline  
Odgovori s citatom
Old 04.10.2017., 18:43   #10
Quote:
Stu Griffin kaže: Pogledaj post
Nisam uopce znala gdje bih smjestila temu pa molim da moderator prebaci gdje nadje da je zgodnije.

Stavljam na US jer se osjecam usamljenom, ali nisam single, imam svoju voljenu bolju polovicu. Na LJES nema smisla jer tamo ne poznaju emocije. Mozda psihokauc?

Uglavnom. U jednoj od svojih epizoda koje su u zadnje vrijeme prilicno ucestale, pitam se, koliko je u redu cekati?
Ne na red na salteru ili blagajni, nego u ljubavi? Koliko je humano davati vremena da se osoba poslozi i da nesto konkretno napravite?

Ja njega zaista volim. Bas jako i iskreno i taj dio kod mene nije upitan. Znam da je on moj izbor za vjecnost.

No, ono sto me umara i cini tuznom u svemu tome je cinjenica da, svih 9 godina koliko se znamo, ja cekam da on nesto poduzme. Ja sam i vise nego zainteresirana za bilo koju varijantu gdje smo mi skupa, samo to me zanima. Nebitno gdje, kako, s cime.

On je, naime, prvo bio u problemima s poslom, koji zahtijevaju njegov potpuni angazman i nema prostora za ljubavne price. Imala sam razumijevanja.
Onda kad se to vremenom (nakon dugih i teskih godina) rijesilo, njegovi starci su postali problem broj 1, do tad nisam bila niti upoznata s tim dijelom problema.
Naime, njima nitko ne pase. Zatvoreni, ograniceni, manipulativni ljudi. I drugoj su djeci uspjesno unistavali zivote, radi cega njemu ne pada na pamet upoznati nas, pa cak niti reci da postojim. Vremenom je majci i spomenuo, ali to nije promijenilo ucestalost naseg vidjanja jer je njoj to vjerojatno nebitna informacija. Zasto bi joj i bila bitna kad se nista ne mijenja.

Kako su cijeli zivot bili grozni roditelji (mlacenja, mind controls, ucjene itd.) usadili su mu neku vrstu bolesne odanosti, i da krenem s nekim uvjetovanjima gdje bi morao birati njih ili mene, sigurna sam da bih izgubila, odnosno, ne bi ulazio u konflikte s njima za nas. Da zatrazim sve ili nista, rasplakao bi se ko dijete, povukao u sebe i pustio da odem ako zelim.

Mozda dalje od ovoga ne trebam niti pisati?

Svojevremeno sam kao rjesenje predlozila da idemo na stan, samo mi, bez uplitanja icijih roditelja ili zivljenja pod icijoj palicom, nasla sam i stan i izlozila cijeli plan kako i sto cemo, ja sam mogla financirati nas suzivot i sama (on trenutno nema posao). Bas me briga za lovu i sve, samo sam htjela da smo zajedno i da smo sretni. Odmah i sada. Bez cekanja. Vidjela sam da ga je taj prijedlog dosta uznemirio jer je sve bilo vrlo konkretno i ozbiljno, i samom pomisli kako ce to prezentirati starcima prolazila ga jeza. Nije spavao, nije jeo, strepio je od reakcija. Bio je uvjeren da bi ga stari izbacio iz kuce jer ide s nekom tamo zenskom i napusta roditelje. Nakon par dana agonije, vidjevsi da mu je prevelik pritisak, bilo mi ga je zao i rekla sam da zaboravi prijedlog, nema veze. Da sam bila jako razocarana jer sam vidjela da niti najkonkretniji plan nije dovoljan, jesam, ali odlucila sam cekati jos malo, u nadi da ce se valjda nesto vec promijeniti, sto ce mu biti lakse i zgodnije. Mislim da ima jedno 2 godine od tog prijedloga...

Da se razumijemo,mene sve to sa starcima uopce ne dira, nemam ih neku zelju niti poznavati, niti graditi odnos s njima,ali me pogadja sto zbog njih nemamo normalan odnos i ne mozemo se vidjati kad zelimo.
On mora smisljati razloge i sklapati lazi kako bi smislio pricu za otici iz kuce na dan/dva/nebitno koliko (nismo u istom mjestu da se mozemo vidjeti onako usput na kavi preko dana). I ja zivim od toga da on barem jednom mjesecno smisli uvjerljivu laz koja ce zvucat kao dovoljno dobar razlog za otici par dana.
Da, dobro ste procitali. Barem jednom mjesecno.
Vjerujte mi to je super kad bi znali koliko je cesto bilo prije toga... Ovo jednom mjesecno je veeeliki napredak i trebalo je puno strpljenja da dodjemo do toga.
I sve bi to jos bilo shvatljivo kad bi vi sad procitali da imamo 15-20 godina, ali imamo duplo vise.

Dakle, ja ne mogu k njemu zivjeti zbog staraca kakvi jesu, a on kod mene ne smije jer bi to znacilo izopcenje iz familije, vjerojatno i razbastinjenje, emocionalne ucjene i svasta nesto. Stan isto tako ne dolazi u obzir jer opet znaci ovo drugo.

Trenutno radimo na tome da odemo van iz zemlje jer nam se to citi kao jedina sansa za pocet nesto skupa, ali u tom slucaju, on naravno ne bi doma rekao da ide s curom, nego eto, sam kao ide van radit. Dakle, opet sluzbeno ne postojim. Ali ok, briga me, barem bi bili skupa. Trenutno sam, dakle, na cekanju toga da se to ostvari.

Jedini nacin da ostanemo u HR je da mu stari kao glavni sadist i capo di famiglia umre (znam, zvuci grozno) jer onda valjda mogu sve sto zele. Ali ja ne mogu svoje nade i snove staviti na neciju smrt.

Ne znam uopce koja je poanta ovog posta, osim da si olaksam sa srca. Na godisnjem sam ovaj tjedan, ali necemo se vidjeti jer se brine za starog koji je (vec pun k dugo) bolestan, a on ga ne moze ostavit doma sa mamom i troje druge djece jer oni svi imaju poslove i zivote,a on nema pa je dezuran naravno od 0/24.

Uopce ne zelim povlaciti pitanje vidjanja, jer znam da ce mu biti bed reci mi da nista od toga. A zasto sve ovo pisem strancima, pa zato sto, kad s vremena na vrijeme i natuknem neku trunku nezadovoljstva ili tuge, on se toliko izdeprimira da ima migrene i krvari iz nosa i sav je u komi i tuzan, a ne zelim to.
Radije biram biti tuzna sama. Ali se pitam. Pitam se je li u redu nekad reci da vise ne mozes cekati? A volis vise od zivota... Bojim se da bih i njemu ubila volju za zivotom, jer cini mi se da jesam jedino cemu se nada i veseli.. Ne bih mogla zivjeti s time.

Primjecujem da sam sve nestabilnija i sve nestrpljivija, i sve vise padam u depresivne epizode, i imam sve manje vjere da ce se nesto cudesno dobro desiti. Sve vise pocinjem ocekivati da se zakomplicira i da opet ne zavrsi onako kako sanjam(o).
Uhvatim se cesto kako razmisljam kako smo sretni i imamo kikica i skupa smo i sve je prekrasno, ali onda se cimnem i srezem taj san jer skuzim da sam miljama daleko od toga i strah me ako cu previse zamisljati da ce mi realnost pasti jos teze...

Njegov dobar prijatelj se vise puta znao cuditi (on mi je sam pricao),zasto gubim vrijeme na njega, zna da mu je zivot prekompliciran i nejasno mu je da je ijedna osoba spremna potratiti godine cekajuci. A ja sam tako navikla cekati, da ne znam sto mi drugo preostaje.

Prizeljkujem da sve posalje k vragu, zgrabi zivot, ucini nas oboje sretnima, odmah sada... Zasto to ne napravi? Zar nema dovoljno hrabrosti? Ili sigurnosti u svoju ljubav prema meni? Mozda me voli, ali ne dovoljno da se svega odrekne za mene? Cak i kad se niceg dobrog ne treba odreci? Zasto je tako tesko? Ja bih se za njega posvadjala sa svima..

Ova pjesma sam ja i moj zivot...

Konstantin Simonov
"Čekaj me"

Čekaj me, i ja ću doći,
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj me i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vrijeme da se zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek povjeruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek šiju kod ognjišta.
Čekaj i nemoj sjesti s njima,
i nemoj piti ništa.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
sve smrti me ubit neće.
Nek rekne tko me čekao nije:
Taj je imao sreće!
Tko čekati ne zna, taj neće shvatit,
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat ćemo kako
preživjeh vatru kletu-
naprosto, ti si čekati znala
kao nitko na svijetu.
Pročitao sam sve i ako smijem jednu malu digresiju offtopic reći: Da me bar jedna cura voljela kao što ti voliš njega pa ono bio bi najsretniji na svijetu!

A sad o temi: Meni se čini da su njega roditelji toliko ubili u pojam i bacili ga u strah da se iz toga ne može izvući sam a bojim se ni sa tvojom pomoći.Spomenula si da ima troje braće i sestara koji su se uspjeli izvući iz roditeljskog doma i započeli svoje živote dok se on valjda osjećao dužnim da se brine za njih do smrti.Hrabrost pitaš?Bojim se da je on u takvom psihičkom stanju da mu je hrabrost na zadnjem mjestu i sada kada je vrijeme da presiječe između njih i vas on to ne može.Ovdje su na djelu teška psihička i psihološka stanja pa ne znam koliko će tu tableta i posjeta psihijatru (a vjerojatno i grupnih terapija)biti potrebno da se ova situacija nekako riješi (možda i nikad).Činjenica je da je teško napustiti obitelj i obiteljski dom za nesigurnu sutrašnjost gdje ne radi pa se valjda ovako osjeća sigurnije.Tebi hrabrosti ne fali i dosta si sigurna u sebe ali hrabrost ne možeš usaditi onome tko je nema.
Žao mi je ali bojim se da nema smisla i da ćeš morati sama dalje.Dakle po meni se ne isplati čekati.

Poslano sa mog SM-A520F koristeći Tapatalk
__________________
Touching the skyline
Ingvar25 is offline  
Odgovori s citatom
Old 04.10.2017., 18:48   #11
Quote:
Ingvar25 kaže: Pogledaj post
Pročitao sam sve i ako smijem jednu malu digresiju offtopic reći: Da me bar jedna cura voljela kao što ti voliš njega pa ono bio bi najsretniji na svijetu!
Kako si me sada rasplakao...
.
Stu Griffin is offline  
Odgovori s citatom
Old 04.10.2017., 18:52   #12
Quote:
Stu Griffin kaže: Pogledaj post
Kako si me sada rasplakao...
.
Žao mi je ako jesam to nije bila namjera ali eto pročitao sam sve i mislim da ti pružaš jako puno ljubavi nekome tko to zbog ove situacije ne shvaća kako bi trebao.

Poslano sa mog SM-A520F koristeći Tapatalk
__________________
Touching the skyline
Ingvar25 is offline  
Odgovori s citatom
Old 04.10.2017., 18:55   #13
da se ne servira tebi prica o roditeljima a tip jednostavno ima i drugih... stvari za raditi vikendima?
__________________
The cake is a lie.
4fun is offline  
Odgovori s citatom
Old 04.10.2017., 18:56   #14
Quote:
Stu Griffin kaže: Pogledaj post
samo starce ne znam, niti me to nesto kopka iskreno.
Trebalo bi te kopkati, pošto su, po tvojem tekstu, baš oni prepreka između tebe i sreće.

Premda nije mi jasno, rekla si da je prvo bio problem njegov posao, no onda se to riješilo (nakon par godina) pa su se iz vedra neba pojavili starci?

Kako su nakon par godina oni odjednom postali problem? Što su prije bili na stand by-u?

Ja bi na tvom mjestu išao upoznati starce i to solo, bez njega... Niste više klinci, ako on nema muda suočit se s njima imaj ti. Pa nećeš ih valjda izbjegavat dokraja života, tj. čekat da umru?
~R/\>< is offline  
Odgovori s citatom
Old 04.10.2017., 18:58   #15
Ne mogu vjerovati, doista jebeno ne mogu vjerovati.
Što si ljudi dozvoljavaju u životu zbog čega? Ljubavi? Prema nekome tko nije u stanju priznati njihovo postojanje drugima?
Ma, bolje da ne komentiram. Autorici samo preporuka da pročita vlastiti post par puta, sve će joj postati jasno
lurker312 is offline  
Odgovori s citatom
Old 04.10.2017., 19:04   #16
Quote:
~R/\>< kaže: Pogledaj post
Trebalo bi te kopkati, pošto su, po tvojem tekstu, baš oni prepreka između tebe i sreće.

Premda nije mi jasno, rekla si da je prvo bio problem njegov posao, no onda se to riješilo (nakon par godina) pa su se iz vedra neba pojavili starci?

Kako su nakon par godina oni odjednom postali problem? Što su prije bili na stand by-u?

Ja bi na tvom mjestu išao upoznati starce i to solo, bez njega... Niste više klinci, ako on nema muda suočit se s njima imaj ti. Pa nećeš ih valjda izbjegavat dokraja života, tj. čekat da umru?
Starci su problem cijeloga zivota samo to nije bila prica za pricati nekome koga tek upoznajes, nisu svi bas otvoreni u toj mjeri da pricaju o obiteljskom zlostavljanju.. Znam sto insinuiras, ali vjeruj mi da to nije u pitanju.
Stu Griffin is offline  
Odgovori s citatom
Old 04.10.2017., 19:10   #17
Zahvaljujem svima sto su odvojili dio svog vremena da procitaju i doprinesu svojim misljenjem, cijenim bez obzira u kojem smijeru isle sugestije.
Stu Griffin is offline  
Odgovori s citatom
Old 04.10.2017., 19:22   #18
Quote:
Ingvar25 kaže: Pogledaj post
Pročitao sam sve i ako smijem jednu malu digresiju offtopic reći: Da me bar jedna cura voljela kao što ti voliš njega pa ono bio bi najsretniji na svijetu!
A bi li onda takvu curu koja te učinila najsretnijom osobom na svijetu gledao kako gnjili godinama nesretna dok se ti nisi ni centimetara pomakao da riješiš svoje probleme?

Autorice, iskreno, ovo je užas. Kužim traume i nevidljive okove koje ti mogu stavit u roditeljskom domu, ali taj tvoj se ne miče. Ide li kod psihologa, čita li knjige, traži li pomoć? Jer po tvom postu ne izgleda da bilo što od toga radi ili da uopće razmišlja o tome da poradi na sebi, ponudi tebi nešto, da nešto promijeni, da prihvati neku od brojnih opcija koje si mu već ponudila. Meni se čini da je on sjeo i čeka da mu stari prdne u rosu, jer se zavarava da će tada biti drukčije. Samo što se ti nemoj zavaravati da će biti drukčije. Neće. Prava je istina da si ti ta koja voli više. Znatno više. Zato već devet godina skupljaš mrvice sa stola i bivaš zanijekanom i ostaješ u odnosu u kojem si savršeno svjesna da na glas zatražiš nešto što je normalnim ljudima normalno da bi dobila šup kartu, a čovjek za kojeg si ti spremna toliko se sagnuti radije bi izabrao nastaviti se valjati u patologiji s mamom i tatom.

Ako ostaneš s njim jednostavno prihvati da će ti život uvijek izgledat ovako kako je izgledao ovih devet godina. Uz različite izlike vjerojatno, jer kad se tata jednom separira od ovog svijeta takva zavisna, nesamostalna i letargična osoba kao što je tvoj partner naći će opet razlog zašto nesto ne može s tobom. Ako ti je ok da si nekom tko je tebi sve ti zapravo na trećem, četvrtom ili desetom mjestu, ti samo nastavi čekati kao nitko na svijetu.
MonotypeCorsiva is offline  
Odgovori s citatom
Old 04.10.2017., 19:40   #19
"Kako su cijeli zivot bili grozni roditelji (mlacenja, mind controls, ucjene itd.) usadili su mu neku vrstu bolesne odanosti, i da krenem s nekim uvjetovanjima gdje bi morao birati njih ili mene, sigurna sam da bih izgubila, odnosno, ne bi ulazio u konflikte s njima za nas. Da zatrazim sve ili nista, rasplakao bi se ko dijete, povukao u sebe i pustio da odem ako zelim. "

Sama si dala odgovor na svoje pitanje.

Slažem se s Ingvarom, čovjeku treba psihijatar a računaj da bi i liječenje moglo potrajati.

Mnogi dečki su u napetim odnosima sa starcima i ostatkom obitelji, i ne možeš očekivati od njih da će te upoznati s njima. Ali u takvim situacijama se seliš iz roditeljskog doma čim dobiješ priliku, a nemaš nekakve bolesne povezanosti sa njima i osjećaj odgovornosti.
__________________
Then you will know the truth, and the truth will set you free.
AngryNomad is offline  
Odgovori s citatom
Old 04.10.2017., 19:51   #20
Draga, čak i da oni umru, on neće postati ono što ti trebaš, želiš i očekuješ. Patologija ne umire sa smrću roditelja, nažalost.
Da mu daš kuću i sve milijune ovog svijeta, on neće- odnosno ne može odseliti. Treba mnogo snage, gotovo nadljudske za napustiti dom ispunjen patologijom jer su spone daleko čvršće. I obično olabave proporcionalno, kako se dijete oslobađa, tako i roditelj počinje na svoj način shvaćati da ga više ne može držati ucjenama. Iako, ima i roditelja koji to nikad ne shvate i nikad ne olabave. Ali onda se reže kontakt do kraja.

Ti ne možeš znati što njemu znači otići. Nikad to nećeš moći znati. Ali to je njegova patologija. Koja je tvoja? 9 godina nije 9 tjedana, 9 mjeseci pa da progledaš kroz prste i podvedeš sve pod ljubav, pod zajeb, pod naivnost. Što tebe jednako čvrsto veže uz njega, možda slična vrsta ljepila? Reci o sebi nešto, njega nitko ovdje neće promijeniti.
ex anais is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 02:56.