Natrag   Forum.hr > Društvo > Povijest

Povijest Politička, društvena, kulturna, univerzalna povijest.
Podforumi: Vojna povijest i tehnologija, Domovinski rat

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 16.12.2005., 21:38   #1
Arrow Povijest Balkana u četiri laka komada

ili idi mi ga dodji mi ga:

http://www.see-jhp.org/hw_alternative.html

http://www.vreme.com/cms/view.php?id=436266



BALKANSKA POVEST SA OKSFORDSKIM AKCENTOM



Istorijske čitanke: 1. Osmansko carstvo, 2. Nacije i države u jugoistočnoj Evropi, 3. Balkanski ratovi, 4. Drugi svetski rat, Prosvetni pregled, Center for Demokracy and Reconciliation in Southeast Europe, Beograd 2005.





Retke su knjige koje su gotovo na sam dan izdanja pompezno promovisane i u štampi odmah prikazane. Srpski izdavač je u svom listu Prosvetni pregled („Razbijanje stereotipa i predrasuda“, 1. decembar 2005, “Ne postoji samo jedna istina“, 8. decembar 2005) u dva broja pisao o knjigama, velik prostor dalo im je i Vreme („Učenje o bolu“, 8. decembar 2005), a državna televizija nekoliko minuta u najgledanijoj emisiji - Dnevniku. KNJige ovako propraćene morale bi da imaju epohalni značaj. Da li je tako?

Ministarstvo prosvete dalo je naknadnu saglasnost za štampanje prve tri knjige (dokaz nalepnice na kraju knjige!), dok četvrta knjiga nema odobrenje.

Novinarka Vremena naglašava da se ovim knjigama „ispravljaju paranoidne slike prošlosti u udžbenicima“ (!?). Nosilac čitavog projekta Kostas Karas, bogati grčki brodovlasnik, koji je završio istoriju ali se njome nikada nije bavio, s naglašenim oksfordskim akcentom kaže: „Zaista, komplimenti stižu sa svih strana“. Da li su opravdani komplimenti koji su stigli sa srpske strane?

Počnimo od tvoraca istorijskih čitanki. Koordinator Kristina Kuluri odabrala je šest saradnika: Halil Bertktaj, Bogdan Murgesku, Mirela Luminica Murgesku, Valerij Kolev i Krešimir Erdeljan, među njima nijedan Srbin. Erdeljan, urednik najproblematičnije knjige, profesor je u jednoj osnovnoj školi u Zagrebu, rođen 1968! Samo tri srpska imena učestvovala su u projektu - Milan Ristović, saradnik, i među 39 nastavnika istorije samo dva iz Srbije - Emina Dautović i Nenad Žarković, nijedan iz Crne Gore, dok svi ostali balkanski narodi imaju dvostruko više učesnika: po 5 - Istambul i Bukurešt, po 4 - Skoplje, Zagreb i Tirana itd… Već ovakva zastupljenost nagoveštava kako je i koliko povest srpskog naroda prikazana u ovim knjigama, „dodatnom nastavnom materijalu“ u školama u Srbiji.

Metodološku novinu donosi ideja o multiplikativnosti, koju Dubravka Stojanović objašnjava kao metodu čiji cilj „nije da ponudi jednu istinu i za sve prihvatljivu ‘istinu’ o tome šta se u prošlosti dogodilo“. Njena koleginica Kuluri je još određenija: „u istoriji ne postoji jedna istina“, i dodaje: „Svako, a pogotovu na Balkanu, ima svoje, suprotno, viđenje jednog događaja i bilo koji pokušaj da se nametne jedna istina je neka vrsta nasilja“. U ovoj „teoriji“ očigledno nešto nije u redu, jer istina je jedna, nedeljiva i neumoljiva. Ako se jedan događaj posmatra sa više strana, a to se radi otkada postoji kritička istoriografija, to govori da postoje različiti pogledi na jedan događaj, a ne da postoje različite istine. Ovaj nenaučan pristup balkanskoj povesti naveo je autore ovih knjiga da naprave mnogo propusta, a mi ćemo navesti samo neke, jer za potpuniju kritiku bilo bi neophodno napisati celu knjigu. Naslove strana sa kojih smo preuzeli citate ili naveli ilustracije ne navodimo iz razloga što ih je previše i što se sve to može lako proveriti.

Hronologija je postala obavezan deo svih udžbenika istorije i istorijskih čitanki. U Osmanskom carstvu hronologija je data po vladavini sultana, a u ostale tri knjige po godinama i mesecima. Kada bi se u nekoj od naših knjiga našla hronologija po vladarima, bili bismo proglašeni za konzervativne istoričare 19. veka. Osvrnimo se samo na hronologiju u istorijskoj čitanci Nacije i države u jugoistočnoj Evropi. Jonska republika 1800 - 1807. dobila je više prostora od Prvog srpskog ustanka 1804 - 1813. Isti je slučaj sa Revolucijom u Vlaškoj (1821) i Revolucijom u Grčkoj (1821). Osim što se neosnovano događaji u Srbiji nazivaju ustankom a u Vlaškoj i Grčkoj revolucijom, naglašava se da srpski ustanak „Turci brzo guše“. Srpska revolucija, o čijoj dužini trajanja postoje neslaganja u srpskoj istoriografiji, ali i kada se pod njom podrazumeva samo Prvi srpski ustanak, onda je trajala duže od Jonske republike i predstavlja jedan od najdužih ako ne i najduži seljački ustanak u istoriji sveta, pa nema đaka koji se neće upitati kako su ga to Turci brzo ugušili? Nasuprot ovom događaju kvalifikuju se zbivanja u Srbiji iz 2000. godine kao „uspešna revolucija“. Hadži Prodanove bune nema, Miloš vlada „samo Beogradskim pašalukom“, Hatišerifi iz 1830. i 1833. godine se i ne pominju, samim tim i proširenje Srbije, pa podvučena reč „samo“ dobija posebno značenje. Po ovakvoj hronologiji Srbija stiče 1829. godine „nasledno kneževsko dostojanstvo“, ali ne i autonomiju jer se to nigde ne ističe, dok se za Vlašku i Moldaviju kaže da su dobile Organske statute i dodaje da je to „konzervativna modernizacija“, opredeljujući se za ovakvu kvalifikaciju zbog ruskog nadzora.

Da istorija Grčke ima prednost u svim knjigama lako je utvrditi, ali navedimo iz ove hronologije nekoliko drastičnih primera. Događaji iz Grčke revolucije dobili su odgovarajuće mesto, ali nijedan iz Srpske; za Atinu se zna i kada je postala glavni grad Grčke (1834), za Beograd ne; ističe se kada su osnovani Atinski univerzitet (1837) i Univerzitet u Jašiju (1864), ali ne i Beogradski. (Uzimamo slobodu da navedemo prilog saradnji i dobrim odnosima balkanskih država - srpski knez Miloš dao je poklon od 20.000 forinti Atinskom univerzitetu, pa je zbog toga i otkupa grčkog roblja iz vremena Grčke revolucije dobio od grčkog kralja orden Svetog Spasitelja! Da li su priređivači to znali ili se prave da ne znaju!) Dalje, kaže se kada je Grčka crkva stekla autokefalnost, ali ne i Srpska; pominju se kritski ustanci i razni događaji iz šezdesetih godina 19. veka („1869 - u Rumuniji osnovan Bugarski revolucionarni komitet na čelu sa Ljubenom Karavelovim“), ali ne i Prvi balkanski savez koji je stvorio knez Mihailo, događaj od posebnog značaja, kojem je pristupio i pomenuti komitet; pominju se osnivanja nacionalnih banaka Rumunije i Grčke, ali ne i Srbije. Sastavljači hronologije pokazali su se neupućenim kada su pod 1835. godinom napisali: „Srpski ustav (koji je sultan odobrio 1838) ograničava vlast kneza u korist izabrane skupštine“. Oni ne prave razliku između dva ustava - Sretenjskog (1835) i Turskog (1838), ostali se ustavi i ne pominju u hronologiji sem kasnije u jednoj tabeli, a mesto bi morao da nađe jedan od najboljih ustava u Evropi, onaj iz 1888. godine, ali se zato ističe da je Bugarska postala ustavnom monarhijom 1879. godine.

Dodajmo samo dva primera iz 20. veka koji rečito svedoče šta su sastavljači mislili o Kraljevini Jugoslaviji, pošto te događaje ističu kao najvažnije iz tog doba: 1) „1928. Na zasedanju skupštine srpski nacionalistički poslanik iz Crne Gore ubija hrvatskog političkog vođu Stjepana Radića“. 2) „1991 - 1995. Posle kratkog rata u Sloveniji, započeo rat u Hrvatskoj, koji je završio 1995, kada je većina Srba napustila Hrvatsku“. Svetli primeri o multiplikativnosti - Radić nije bio hrvatski nacionalista, a egzodus Srba iz Hrvatske prikazan je kao „napuštanje“ ognjišta!

Ako ima ovoliko primedaba na hronološki tekst od sedam strana jedne od čitanki, koliko ih tek ima u sve četiri knjige? Zbog prostora ukazaćemo samo na poneki propust, grešku ili zlonamerno tumačenje balkanske povesti iz svake čitanke, ostavljajući detaljniju kritiku za neki od stručnih časopisa.
svastikuti is offline  
Odgovori s citatom
Old 16.12.2005., 21:39   #2
Slobodno možemo da tvrdimo da je izbor izvora tendenciozan i da je cilj projekta da se povest falsifikuje i dokaže da postojeći udžbenici u Srbiji nisu dobri, da ih treba zameniti, verovatno ovakvim delima. Evo primera ponaosob za svaku čitanku.

Zamisao autora i urednika Osmanskog carstva jeste da se po svaku cenu ono prikaže kao napredna i veoma tolerantna zemlja prema etničkim grupama koje su živele u njenim granicama. Već u uvodu se kaže: „Osmansko carstvo je važno zbog načina na koji narodi jugoistočne Evrope određuju svoj identitet. Upravo zato što su se borili protiv Osmanlija, ovi narodi sebe smatraju delom hrišćanske Evrope.“ Da li to znači da Srbi, kao i ostali balkanski narodi, ne bi znali da su hrišćani i ne bi imali svoj identitet da nije bilo turskog ropstva? Kako je lepo biti rob u verski tolerantnom Osmanskom carstvu!

Osvrnimo se na poglavlje „Devširma“, pojavu poznatiju kod balkanskih naroda kao „danak u krvi“, koji je u ovoj čitanci podvrgnut ruglu i pretvoren u „danak u novcu“. Dečaci nisu otimani od roditelja već odvođeni, čak i prodavani po 5 zlatnika, pa je tako devširma hrišćanima služila kao način da ostvare društveni uspon. Vrhunac obmane je ilustracija koja je predviđena za analizu, a na kojoj su prikazani turski zvaničnici koji sa novcem ispred sebe kupuju decu od roditelja. Deca su na ilustraciji lepo obučena sa prtljagom, odvojena od roditelja kao da jedva čekaju da krenu na put u Stambol. Na drugoj strani su roditelji, najviše majke, koje su okrenute turskim zvaničnicima sa ispruženom desnom rukom, kao da samo čekaju da uzmu novac, a pri tome ni jedna majka nije okrenuta ka deci. Neke su čak i nasmejane, kao da žele da dobiju novac i odu kući. Jedno od pitanja koja su postavili priređivači je: „Kako razumeš značenje njihovih gestova?“ Da li je to sugerisanje odgovora? Da li je to manipulacija istorijskim izvorima? Da li je to obmanjivanje učenika? Da li je to multiperspektivnost, iako je nesporna činjenica da je jedan manji deo dece odlazio kupovinom, ali ne na način ovde smišljeno prikazan?

Vrhunac verske i uopšte tolerancije mogu biti i ovi primeri. Mošti Svetog Save se pominju kao relikvija koju su poštovali ne samo hrišćani, nego i Jevreji i Turci, ali je izbegnuto da se navede spaljivanje njegovih moštiju! Marko Kraljević je prikazan kao vinopija. Seobe srpskog naroda, koje su u našoj istoriji ostavile neizbrisiv trag, samo su pomenute i to tako da se može shvatiti kako su Srbi pobegli u Austriju samo iz Beograda, bez da se pominje zašto se sele i ko ih predvodi. Vrhunac manipulacije je poslednje poglavlje u kome se govori o ratovima, pobunama i seobama. Ni jednom rečju nije pomenut Prvi srpski ustanak, nesumnjivo najznačajniji događaj na Balkanu u 19. veku!!! A šta jeste: pobuna na Kipru (1680), pobuna u Čiprovcima (1688), moldavska buna (1711), opsada Dubice (1788), kao i rizici putovanja kroz Albaniju (1800), zatim kako je hromi Ibrahim provalio u Kazanlik (1809), i na kraju se odeljak završava pričom učitelja Todora iz Pirdopa kraj Sofije (1815 - 1826) u kojoj se pominju razni događaji, sasvim beznačajni i neuporedivi sa onim što se dešavalo u Beogradskom pašaluku.

Zbog potpunijeg osvrta na hronologiju druge knjige Nacije i države, naš osvrt biće nešto kraći. U prvom poglavlju u kojem se govori o stvaranju nacionalnih država, Srbija, koja je stvorila prva državu na Balkanu, pominje se tek na dvanaestom mestu sa Garašaninovim Načertanijem. Poglavlje, inače, počinje tekstom „Odnos Grčke i Evrope, prema pisanju Josifa Mesiodskog (1761)“. Grčka kao država postoji od 1821, odn. 1830, ali je ovim odeljkom stekla „pravo“ održavanja odnosa sa Evropom više od pola veka pre nastanka! I svi balkanski narodi imali su neku predistoriju u nastanku svojih nacionalnih država, osim Srba! A i kada se priređivač odlučio za tekstove iz srpske povesti prednost je davao negativnim a ne pozitivnim pojavama. Evo primera. Pismo Vuka Karadžića knezu Milošu (1832) dato je na više od jedne strane, a tekst Sretenjskog ustava na četvrtinu strane i sa paragrafima koji malo govore o uređenju zemlje. Članovi o Srbiji kao državi i čuveni paragraf o sticanju slobode čim se stupi na srpsko tlo, izostavljeni su. Od Prvog Balkanskog saveza dat je Predlog koji je bugarski odbor u Bukureštu uputio Srbiji 1867. godine, a ugovor o savezu Srbije i Crne Gore (1866), koji čini osnovu saveza, nije ni pomenut. Karavelovu se daje značaj kakav nema nijedan srpski političar ni vladar tog vremena i tvorac saveza knez Mihailo! Značaj Bugarske egzarhije je prenaglašen.

U odeljku „Stvaranje nacija“, sastavljenom od 15 tekstova, ima o svemu i svačemu, Kukuljeviću, Slovencima, Makedoncima, Franji Josifu i osnivanju JAZU (1867 - SKA ili SANU se nigde ne pominje!), albanskom kralju Zoguu, Ataturkovoj revoluciji, značaju jezika za formiranje identiteta Rumuna, ali nema nigde ni slovca o srpskoj naciji. Ista predstava i u odeljcima „Šta je nacija“ i „Samoodređenje“. U poslednjem odeljku multiperspektivnost je toliko izražena da joj nema kraja, a evo kako. Postoje tekstovi: „Biti Bugarin…“, „Biti Albanac…“, „Biti Turčin…“, „Biti Slovenac…“, ali biti Srbin, naravno, toga nema.

Evo lepog primera kako su tretirani hrišćani u Bosni. Franjo Jukić piše o njihovom nezadovoljstvu, a za njim sledi dekret Porte o proglašavanju jednakosti među podanicima (1856). Iza oba teksta slede sugestivna pitanja - kod prvog, da li je Jukić pristrasan, kod drugog traži se upoređenje tekstova i pita da li je Porta ojačala „lojalnost nemuslimanskih naroda osmanskoj državi“? Nigde ni nagoveštaja da je Porta izdala veliki broj naprednih akata, ali da većina njih nikada nije bila primenjena niti poštovana.

Prvi i Drugi srpski ustanak samo se uzgred pominju a trajali su 11 godina, dok je Balkanskim ratovima posvećena cela knjiga. Prikažimo ovu knjigu primerima ilustracija, što predstavlja lepšu stranu ovih dela, sa izuzetkom nekih, na koje skrećemo pažnju. Karikatura „Bežite od mene krvopije“ prikazuje Albaniju („Shqiperia“) kako brani Skadar od Crne Gore, prikazane kao majmun, Janjinu od Grčke, nacrtane kao Tigar i od Srbije predstavljene u vidu zmije. Zar je ovome potreban komentar? Deci se sugeriše da shvate Albaniju kao vilu, Grčku kao Tigra, Srbiju kao zmiju, Crnu Goru kao majmuna! Pogledajte karikaturu i sve će vam biti jasno. Nekoliko strana dalje je slika koja prikazuje „Crnogorce kako se raduju objavi rata“! Kod drugih balkanskih naroda te pojave, prema ovoj čitanci, očigledno nije bilo, osim kod njihove braće Srba. Za to je upotrebljen list „Hrvatski pokret“ (hrvatskim izvorima data je prednost nad srpskim) pod naslovom „Očekivanje rata u Srbiji“, gde se kaže da bi Srbi pre izabrali koleru nego mir!!! Potom sledi slika „Oslobođenje porobljene Grčke“, u kojoj je prikazana grčka konjica koja juriša pored Akropolja prema suncu, dok ispod stoji Venizelos okružen sa tri vile koje mu stavljaju venac na ćelavu glavu, a on u ruci drži čekić sa pokidanim lancima. I dok grčkog prestolonaslednika dočekuju u oslobođenom Solunu sa oduševljenjem, na susednoj slici turska deca pozdravljaju pobednike - Srbe, sa posebnim naglaskom da to čine „nesvesno“. Dodajmo ovde još dve ilustracije iz sledeće knjige gde su prikazane Srpkinje kako vežbaju gađanje iz puške (1912) i srpska deca u Vranju kako se igraju rata. Istih ili sličnih ilustracija kod prikazivanja istorije drugih naroda nema - Grkinje se bave šivenjem, Jevrejke igrom, Slovenka prikazuje svoju nošnju itd, što sve ukazuje na ratobornost Srba, koje nema kod drugih naroda ili je bar nema koliko kod njih. To je deo istine o nama i Balkanskim ratovima u slici i reči, sa naglašenim oksfordskim akcentom.
svastikuti is offline  
Odgovori s citatom
Old 16.12.2005., 21:40   #3
Poslednja u ovom nizu čitanka posvećena Drugom svetskom ratu nema odobrenje Ministarstva prosvete i nadamo se da ga neće dobiti, budući da je zaista problematična. Već slika na koricama nagoveštava neviđene manipulacije i neistine. Na slici su albanski partizani, čime se htelo reći da su oni dali potku antifašističkoj borbi na Balkanu. A poznati nacista Herman Nojbaher, dobar znalac Balkana, kaže u svojim memoarima: „Ne mogu da se setim nijednog neprijateljskog postupka albanskog stanovništva prema nemačkoj vojsci“!

Najproblematičnije je poglavlje pod naslovom „Holokaust“, gde je stradanju Jevreja, koje činjenički nije sporno, dato previše prostora u odnosu na stradanje drugih naroda. Poznato je da su oni ponajviše stradali u centralnoj Evropi, a ne na Balkanu. Zatvori na Sajmištu i u Banjici proglašavaju se koncentracionim logorima, dok se najveći koncentracioni logor na Balkanu - Jasenovac, i ne pominje! Evo šta je pomenuti nacista Nojbaher zapisao o Jasenovcu: „Nakon što se Jugoslavija raspala, usledio je hrvatski osvetnički pohod uništavanja pravoslavnih Srba. Ovaj događaj spada u najužasnija masovna ubistva tokom cele svetske istorije… Recept za pravoslavne, koji je primenio ustaški vođa i poglavnik, predsednik Nezavisne Države Hrvatske, Ante Pavelić, podseća na najkrvavije religiozne ratove: ‘Jedna trećina mora da postane katolička, jedna trećina mora da napusti zemlju, a jedna trećina mora da umre’. Poslednja tačka pogroma bila je i sprovedena u delo. Kada ustaške vođe pričaju o tome da su zaklali milion pravoslavnih Srba - uključujući bebe, decu, žene i starce to je onda, po meni, preterivanje i samohvalisanje. Na osnvu izveštaja koji su stigli do mene, procenjujem da broj nevinih, nenaoružanih, zaklanih Srba iznosi oko 750.000.“ O ovom zločinu ni reči u ovoj slavnoj čitanci, ali zato postoji neukusna priča o Anti Paveliću i njegovom fotografu: fotografija fudbalske reprezentacije NDH sa fašističkim pozdravom („Nije stramota biti Hrvat, al je peh“, potpis ispod slike); da je Stepinac osuđen na zatvor i prinudni rad a u stvari osuđen je na kućni pritvor; da se tvrdi kako „Pavelićeva NDH nije formalno podržavala pokrštavanje“ a zna se da postoji čitav niz zakona koji se odnose na pokrštavanje Srba i zabranu pravoslavne vere.

Koliko je Grčka, oksfordskog akcenta radi, stekla povoljniju poziciju u odnosu na druge narode neka posluži kao primer poređenje tri tabele. U jednoj je prikazan broj ubijenih u Jugoslaviji, u kojoj je cifra stradalih Srba problematična, znatno smanjena, dotle su u drugoj i trećoj tabeli, obe posvećene Grčkoj, prikazani detaljno ne samo gubici stanovništva već i svih mogućih vrsta brodova, zgrada, vozila, životinja, šuma itd. Iz ovoga bi sledio zaključak kako su Jugosloveni pretrpeli samo ljudske gubitke (i oni su redukovani), dok je Grčka znatno materijalno stradala. Gde se dedoše ona silna bombardovanja Beograda i gradova Srbije od Nemaca i od saveznika?

Govori se o saradnji ustaša i četnika u Bosni, koja je postojala na nivou pojedinačnih slučajeva. Cilj srpskih četnika u Bosni bio je zaštita srpskog naroda od ustaša. Ne postoji ni jedan autentični izvor prvog reda o zajedničkoj borbi četnika i ustaša protiv partizana, ali se zna da su partizani i ustaše napali četnike kod Han Pijeska i Vlasenice (1942), kao što se zna i za pregovore između partizana i Nemaca. Odmazde partizana na kraju rata bile su najveće nad četnicima, a znatno manje nad ustašama i balistima, ali je i to prećutano.

Ovo je samo deo slabosti, neistina, manipulacija i netačnosti zapaženih na prvi pogled. Šta će sve podrobnija analiza reći videće se u nekom od naših stručnih časopisa. Gospođa Kristina Kulari ističe u svom intervjuu da su istoričari iz zemalja jugoistočne Evrope mogli „da sugerišu da se u materijal ubace i neki drugi dokumenti“. Korektno, nesumnjivo, ali je nekorektno što je njen izbor saradnika bio loš, bar kada je reč o Srbima, budući da oni ovu pogodnost nisu iskoristili. A da jesu, bio bi to jedini način da se očigledne nepravde i neistine isprave i jedini opravdan način da se ovakve knjige kod nas objave. Zašto ovo pravo nije iskorišćeno i tako izbegnuti očigledni propusti?

Zašto nema knjige o Austriji (Austro-Ugarskoj), „tamnici naroda“? Srbija, kasnije i Bosna, bile su pod njenom upravom i nalazimo ih u titulama austrijskih careva. U ratovima Austrije protiv Turske učestvovali su svi balkanski narodi, na obema stranama, i satirali se vekovima za Habzburge i Osmanoviće. Ima, doduše, tekstova o Hrvatima i sporadično Slovencima, ali oni su bili u sastavu Habzburške monarhije a ne Turske, pa je utoliko pre bila neophodna i knjiga posvećena njoj.

Nije sporno da u ovim istorijskim čitankama ima dobro odabranih tekstova, lepih ilustracija, pristojnih komentara, ali i previše primedaba. Mnogi izvori u njih uneti drugograzredni su te ne odgovaraju istorijskoj istini, onoj pravoj i jedinoj, pa se tako stvara iskrivljena slika o balkanskim narodima. Nesumnjivo, u njima su najgore prošli Srbi, odnosno Srbija i Crna Gora. Pitanja su često sugestivna i s ciljem da navedu učenike na odgovor koji su zamislili priređivači čitanki, a postupak je, kao što smo izneli, često neispravan. Da li autori ovih knjiga smatraju da učenici na osnovu odabranih izvora mogu da podvrgnu kritici uporan i mukotrpan rad istoričara istraživača koji godinama istražuju izvore i dolaze do zaključka i saznanja na osnovu svih postojećih i dostupnih dokumenata? Deci se nude tekstovi koji falsifikuju prošlost i potenciraju da nije sve bilo tako loše ili tako crno kako to zvanični udžbenici predstavljaju. Na ovim prostorima jednom se pokušalo da se svi zločini zaborave i da se svi strpamo u isti koš, zarad bratstva i jedinstva. Znamo da se takva politika završila loše po sve nas. Treba li ovu zabludu preneti na ceo Balkan?

Reč je, očigledno, o propagandnom materijalu, koji ne bi smeo da uđe u naše škole i koji bi morao da bude ponovo preispitan. Navodimo još jedan „interesantan“ detalj: ove knjige su, mada su nosioci projekta uglavnom Grci, do sada objavljene samo na engleskom i srpskom jeziku! Na jezike ostalih balkanskih naroda knjige će biti prevedene kada i ako bude sredstava!!!

Kosta Nikolić

Suzana Rajić
svastikuti is offline  
Odgovori s citatom
Old 16.12.2005., 22:47   #4
Quote:
Dodajmo samo dva primera iz 20. veka koji rečito svedoče šta su sastavljači mislili o Kraljevini Jugoslaviji, pošto te događaje ističu kao najvažnije iz tog doba: 1) „1928. Na zasedanju skupštine srpski nacionalistički poslanik iz Crne Gore ubija hrvatskog političkog vođu Stjepana Radića“. 2) „1991 - 1995. Posle kratkog rata u Sloveniji, započeo rat u Hrvatskoj, koji je završio 1995, kada je većina Srba napustila Hrvatsku“.
Što jest jest, dobra knjiga.
Zavelim is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 12:45.