Forum.hr

Natrag   Forum.hr > Društvo > Politika
Korisničko ime
Lozinka

Politika Najstariji zanat na svijetu
Podforumi: Pantovčak 2015. - predsjednički izbori , Politička scena, Europska unija, Svijet, Blisko politici

Zatvorena tema
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 06.01.2007., 15:58   #1
Juda Iškariot
Banned
 
Juda Iškariot Avatar
 
Registracija: Oct 2005.
Lokacija: 30 srebrnjaka iz Haaga
Postova: 1,401
Specijalni rat protiv Hrvatske - Istina o KOS-u, Miloševiću, Mesiću, Manoliću

Veleštovani, u nekoliko postova saznajte do sada neobljaveljni materijal na netu o specijalnom ratu kojeg su vodili JNA, Velikosrbi na čelu s Miloševićem, udbaši i KOSovci u hrvatskim redovima, pa kasnije KOSovci u redovima Alije Izetbegovića protiv Republike Hrvatske i Hrvatskog naroda u RH i BiH.

Saznajte:

- Kako je vodstvo JNA planiralo agresiju pretvoriti u obranu zemlje, odatle i teza koju operativci ponavljaju "JNA je odgovorila samo na provokacija hrvatskih paravojnih snaga". Tko stoji iza tog plana ?

- Šta stvrano stoji iza Mesićevog veličanja Ustaštva početkom devedesetih (nije to bilo slučajno, već planirano). Usput, ustaške pjesme je pjevao i Manolić s istim ciljem

- Zašto su Špegelj i Tus dali zapovijedi da se "ide u stanove JNA oficira i da im se puca u stomak".

- Kako je Manolić instalirao Paragu i pokušao vojni udar i građanski rat

- "Prodaja Vukovara i Posavine" te zašto je Manolić dao isprebijati Dedakovića

- Stvarni razlozi demoniziranja Dr Pašalića i Hercegovaca

- Tko stoji iza zastrašivanja Srba u RH

- Koja je uloga takozvanih "nevaldinih udruga", internet operativaca i opinion makera

- Zašto je Alija 1991 prije bilo kakvih sukoba s Hrvatima poslao Atifa Zulfirkapašića da potpiše "historijski sporazum" s Miloševićem

- Zašto je Alija sistematski odstranjivao prohrvatske muslimane i postavljao KOSovce iz redova JNA na visoke stranačke funkcije koji su bili zagovornici rata protiv Hrvata srednje Bosne

- Financijski udar na Hrvatsku

- Uloga Engleza i Amerike

- Specijalni rat putem medija, sugestivnih anketa i analiza

Sve to će te saznti u ovom dragulju kojeg će mo objaviti slijedećih par dana.

Stoga molim moderatore da pripaze malo na topic i zaustave namjerno miniranje istog.
__________________
Entitet => Referendum => Otcjepljenje => Naplata za Bugojno, Travnik, Konjic

Zadnje uređivanje Juda Iškariot : 06.01.2007. at 19:59.
Juda Iškariot is offline  
Old 06.01.2007., 15:59   #2
Juda Iškariot
Banned
 
Juda Iškariot Avatar
 
Registracija: Oct 2005.
Lokacija: 30 srebrnjaka iz Haaga
Postova: 1,401
SADRŽAJ:
1. RASPAD KOMUNIZMA
2. PRIPREME ZA VOJNI UDAR
3. RAT
4. PRIZNANJE HRVATSKE
5. BOSNA I HERCEGOVINA
5.1. LISABONSKI PLAN PODJELE BiH
(Carrington-Cutilierov plan kantonizacije)
5.2. DUBROVAČKO RATIŠTE
5.3. RAT U BOSNI
5.3.1. DOLINA NERETVE
5.3.2. POSAVINA
5.3.3. MUSLIMANSKO-HRVATSKI RASKOL
5.3.4. ORUŽJE
5.3.5. LONDONSKA KONFERENCIJA
5.3.6. DOLAZAK UNPROFORA
5.3.7. JAČANJE HRVATSKO-MUSLIMANSKIH SUKOBA
5.3.8. VENCE OWENOV PLAN (Podjela na tri provincije)
5.3.9. PRVA MUSLIMANSKA OFANZIVA
5.3.10. DRUGA MUSLIMANSKA OFENZIVA
5.3.11. ZAŠTIĆENE ZONE
5.3.12. TOTALNI HRVATSKO-MUSLIMANSKI RAT
(Treća muslimanska ofenziva)
5.3.13. ČETVRTA MUSLIMANSKA OFENZIVA
5.3.14. OWEN-STOLTENBERGOV PLAN
(Projekt unije triju republika)
5.3.15. WASHINGTONSKI PLAN

6. FINANCIJSKA AGRESIJA NA HRVATSKU

7. RAT PROTIV SRBA – Drugi dio
7.1. GUŠENJE MUSLIMANSKIH ENKLAVA
7.2. OBNOVA HRVATSKO-BOŠNJAČKE SURADNJE
7.3. BLJESAK
7.4. VOJNO-POLITIČKE IGRE ZAPADA
7.5. OLUJA
8. LOGISTIČKO RAZBIJANJE EMBARGA
9. AMERIČKI PRODOR NA ISTOK
10. EUROPSKI INTERESI
11. SANKCIJE
12. OMEKŠAVANJE PROSTORA BIVŠE JUGOSLAVIJE
13. AMERIČKI RAT PROTIV TERORIZMA
14. NOVE OPASNOSTI ZA HRVATSKU
__________________
Entitet => Referendum => Otcjepljenje => Naplata za Bugojno, Travnik, Konjic
Juda Iškariot is offline  
Old 06.01.2007., 15:59   #3
Juda Iškariot
Banned
 
Juda Iškariot Avatar
 
Registracija: Oct 2005.
Lokacija: 30 srebrnjaka iz Haaga
Postova: 1,401
1. RASPAD KOMUNIZMA
Polovicom 1987. na televiziji se počela vrtjeti reklama. Taman ekran, a dubok muški glas govori: Vožd je stigao. Mislio sam kako je riječ o reklami za nekakvu kolonjsku vodu. Dana 23. 9. 1987. na 8. sjednici CK SK Srbije Milošević je izabran za predsjednika. Nikada prije za njega nisam čuo. Navodno je kao bankarski stručnjak dugo radio u SAD-u. Istoga dana reklama je nestala s televizije. Dobili su svoga vožda. Gledajući TV-prijenos s ove sjednice, zapazio sam govor jednoga starog partizanskog oficira, Srbijanca. Rekao je kako Miloševićev govor potiče nacionalizam. S svih strana začuli su se uzvici: »Izdaja, izdaja«. Obuzeli su me dvojni osjećaji. S jedne sam strane osjetio radost vidjevši početak urušavanja SFRJ, a s druge lagani strah od rata i ratnih žrtava. Dva mjeseca kasnije američki je ambasador u Beogradu Montgomery (stručnjak za politička rušenja), nakon uspješno obavljenoga posla, otišao na novi zadatak. Postupak rušenja komunizma i u Jugoslaviji, uz pomoć srpskoga nacionalizma, uspješno je pokrenut.
Jugoslavija je bila višenacionalna država u kojoj je jedini integracijski čimbenik bio strah. Ljudi se u zajednice udružuju djelovanjem sila kao što su ljubav, interes i strah. U jednonacionalnim državama ljubav prema naciji je osnovni kohezijski čimbenik. U višenacionalnim državama te ljubavi nema, pa one mogu opstati ili zbog interesa ili iz straha, a da bi opstale moraju širiti zlo unutar sebe ili oko sebe. Jedini izuzetak su visokodecentralizirane države u kojima se većina odluka donosi referendumom. U diktatorskim višenacionalnim državama vlada strah među nacijama. Veće se nacije boje secesionizma manjih nacija, a manje se nacije boje asimilacije i pljačke od strane većih, što je uzrok stalnog nepovjerenja. Kako bi se održale, takve države moraju imati vrlo jake organe represije. U višenacionalnim državama uvijek postoji vrlo velika opasnost od prevelike koncentracije moći u rukama interesnih lobija, koji svoje lobističke interese nastoje prikazati kao najveće državne i nacionalne interese, dok je kod jednonacionalnih država najveći nacionalni interes blagostanje stanovnika, zaštita državnog teritorija i mir sa susjedima.
U Jugoslaviji je situacija bila sljedeća: Srbi su se bojali albanskoga i muslimanskoga nataliteta te hrvatske i slovenske ekonomske snage; Albanci su se bojali srpske genocidne politike; Muslimani su se bojali asimilacije od strane pravoslavnih Srba i katoličkih Hrvata; Hrvati i Slovenci su se bojali asimilacije i ekonomske pljačke od strane Srba dok su se svi zajedno bojali Komunističke partije, tajnih službi, vojske i policije. Raspadom Partije počeli su se raspadati i ostali instrumenti straha, ali je naglo porastao strah od ostalih nacija. Kako se partija počela raspadati i ekonomska stega počela je slabiti. Redovi pred trgovinama za kavu, deterdžent i slične robe su nestali, kolone automobila na benzinskim crpkama su nestale, sve manje se putovalo u Trst i Istanbul po odjeću i obuću, a ulicama je vozilo sve više skupih automobila. Uvozne stege su nestajale, sve manje je bilo slobodnih mjesta na parkiralištima, ali je inflacija postajala sve brža i brža, čime su i dotad gotovo nepoznati stečajevi poduzeća postajali sve češći.
Počeli su mitinzi po Kosovu i Vojvodini te rušenje dotadašnjih partijskih kadrova. Dana 9. srpnja 1988. u Novom Sadu organiziran je prvi »miting istine« kada su Srbi s Kosova srušili vojvođansku vlast. Savez komunista Jugoslavije počeo se raspadati, a Slobodan Milošević je protuustavnim smjenjivanjem komunističkih vodstava u Kosovu, Vojvodini i Crnoj Gori, sve više provocirao nesrpska republička rukovodstva kako bi raspad ubrzao, iako je formalno branio Jugoslavensko jedinstvo. Jedini ozbiljni integrativni čimbenici ostali su vojska i savezne obavještajne službe. U JNA je bilo oko 70% srpskih oficira pa je vojska bila pod potpunim nadzorom Beograda. U nekadašnjoj su miliciji u Hrvatskoj većinu činili Srbi i Jugoslaveni. Račan je u vrhu SKH imao svoje ljude, ali su na terenu u mnogim ograncima Srbi bili većina. U takvim je ograncima Milošević imao punu podršku. U republičkim institucijama Srbi i Jugoslaveni bili su vrlo utjecajni i prijetila je opasnost da Milošević iznutra skine Račana. Račan je te opasnosti bio svjestan pa je sve napore usmjerio na smirivanje situacije i održavanje demokratskih izbora. U procesu formiranja novih stranaka namjeravao se osloboditi Miloševićevih ljudi i na taj način formirati svoju partiju koju će moći potpuno kontrolirati.
Dana 8. srpnja 1989. u Kninu je održan skup posvećenja novoizgrađene bogoslovije u manastiru Krka. Na skupu su dominirali četnici s kokardama iz čitave Jugoslavije i svijeta. Koncem godine 29. studenoga 1989. srpski mitingaši su najavili okupljanje u Ljubljani s parolom objašnjenja istine o Kosovu. Slovenci su skup zabranili, a SSRN Srbije je pozvao sva poduzeća na prekid poslovnih veza sa slovenskim poduzećima i institucijama. Nakon ovoga došlo je do gospodarske blokade Slovenije.
Dana 23. siječnja 1990. nakon 14. izvanrednog kongresa CK SKJ i odlaska slovenske delegacije, nakon čega su i Hrvatski komunisti otišli, SKJ se raspao. Milošević je ovaj raspad izazvao tražeći bespogovorno pristajanje na njegove zahtjeve i nepristajanjem ni na minimalno popuštanje Slovencima, iako su svi republički Savezi Komunista bili formalno ravnopravni. Ovime je svjesno isprovocirao raspad SKJ iako je krivicu za to pokušao prebaciti na Slovence.
Sve se to događalo u trenutku kad je privreda bila u potpunom rasulu. Gubitci su u poduzećima 1989. bili 2,5 puta veći od dobitka tvrtki, a 1990. čak četiri puta. U 42% poduzeća gubitci su bili 50% veći od vrijednosti trajne imovine, a 96% ukupnog kapitala poduzeća bilo je u državnom vlasništvu. Više od 20% zaposlenih bilo je tehnološki višak. Dodatni trošak za sve republike, osim Srbije, bio je Fond za ulaganje u nerazvijena područja u koji su svi morali ulagati, te obavezna prodaja deviza Narodnoj banci Jugoslavije koja je devize otkupljivala po izrazito nepovoljnom tečaju. Tržišna cijena stranih valuta bila je nekoliko puta veća od one po kojoj je plaćala Narodna banka Jugoslavije.
__________________
Entitet => Referendum => Otcjepljenje => Naplata za Bugojno, Travnik, Konjic
Juda Iškariot is offline  
Old 06.01.2007., 16:00   #4
Juda Iškariot
Banned
 
Juda Iškariot Avatar
 
Registracija: Oct 2005.
Lokacija: 30 srebrnjaka iz Haaga
Postova: 1,401
Već krajem 1988, u vrijeme najvećih Miloševićevih mitinga te sve vidljivijega straha od hrvatske političke neizvjesnosti, pojavila se inicijativa za osnivanje Hrvatskoga demokratskog saveza. Zajedno s prijateljima potpisao sam se na politički program tog saveza i nastavio daljnje prikupljanje potpisa za njihov program. Ime te zajednice u nastajanju nakon nekog vremena preraslo je u Hrvatska demokratska zajednica. Popis ljudi koji su već tada skupili hrabrosti potpisati se na takav program objavljen je u broju 1 Biltena HDZ-a. Dio ljudi iz Osijeka koji su aktivno radili na prikupljanju potpisa uspio je prisustvovati osnivačkom skupu 17. lipnja 1989. HDZ je okupljao sve koji su bili spremni suprotstaviti se Miloševiću i njegovoj ideji Velike Srbije. Tu su se zajedno našli bivši i tada još uvijek aktivni komunisti, hrvatski nacionalisti, zagovornici jugoslavenske konfederacije, pa čak i prikriveni zagovornici unitarne Jugoslavije koji su vjerovali kako je jugoslavenske narode moguće pretvoriti u novu jugoslavensku naciju. Svima je protivnik bio Milošević sa svojim projektom Velike Srbije i on je bio jedini faktor ujedinjenja. Nije mi se svidjelo što je u toj ekipi bio Manolić i nekoliko njegovih udbaških drugova iz bivše OZN-e (kasnije UDB-a) kao što su Boljkovac i Degoricija, ali to sam u ovoj fazi razvoja države držao za opravdano. Bez njih ne bi bilo moguće preuzeti vlast. Tek kasnije sam shvatio njihov motiv za suradnju s hrvatskim nacionalistima, a on je bio iskoristiti ih u rušenju Miloševića koji je želio Jugoslaviju pretvoriti u Veliku Srbiju. Tuđmanov motiv za suradnju s njima bio je iskoristiti ih za preuzimanje vlasti i borbu protiv Miloševićeve velikosrpske politike. Hrvatski su se Kosovci i udbaši podijelili na državotvorce i Jugoslavene, a srpski na Velikosrbe i Jugoslavene. I hrvatski i srpski Jugoslaveni, vjerni Titovi sljedbenici osobito oni iz vrha JNA odmah nakon Titove smrti 1980. godine, a osobito nakon tragičnih događaja na Kosovu godinu dana kasnije, procijenili su kako se JNA mora nametnuti kao nezaobilazan politički čimbenik u Jugoslaviji, bez kojega se ništa ne može i neće moći riješiti. U tome su glavnu riječ imali general Nikola Ljubičič, general Kadijević i admiral Branko Mamula koji su 20 godina postepeno kadrovski čistili JNA od ljudi koji bi mogli smetati stvaranju unitarne Jugoslavije.
Admiral Branko Mamula, u svojoj knjizi “Slučaj Jugoslavija”, detaljno je objasnio idejni, programski i provedbeni pristup JNA kao političkog čimbenika u jugoslavenskoj državnoj zajednici. Našavši se početkom osamdesetih godina pred "izazovom unutarnjih nemira i sukoba" armijskih vrh je procijenio da će trebati JNA i TO "postupno osposobljavati za rješavanje krizne situacije u zemlji. U dvije godine formirani su tzv. gotovi bataljoni spremni odmah stupiti u borbu. Bilo ih je ukupno dvanaest? Najsporije je išlosadoktrinom, posebno taktičkom upotrebom navedenih i svih drugih sustava.” Već 1985. godine htjeli su izvesti vojnu upravu, ali se partijski lideri nisu dali skinuti. “Radilo se o oportunizmu - da se otvoreno ne pokaže da se spremamo za unutrašnje sukobe". (str. 61.) Puno prije negoli je formalno započeo krvavi proces raspada Jugoslavije JNA je bila spremna preuzeti vodeću političku ulogu u SFRJ. Mamula o tome piše: "U drugoj polovini 1986. i početkom 1987. g. razrađene su političke osnove, kriteriji procjena za odluku i počele su operativne pripreme. Pripreme su pokrivale mjere budnosti i povišene borbene gotovosti održavane po zvaničnim odlukama Predsjedništva SFRJ i planovima Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu i Generalštaba". (str. 88.) Daljnji razvoj događaja, osobito sukobi u komunističkom rukovodstvu zemlje, narastanje velikosrpskog nacionalizma te "separatizam" sjeverozapadnih republika, učvrstili su u vrhu JNA spoznaju o neizbježivosti vojnog udara. Štoviše, "? bili smo posve odlučni. Osnovni planovi i jedinice su bile spremne" (str. 102.),. Mamula piše kako je namjera "bila da dobijemo vrijeme za minimalno političko sređenje i odlaganje sporova, a najkrupnija rješenja zajedničke države odložiti dok ne protutnje turbulencije koje su zahvatile istočnu Evropu: očuvati Jugoslaviju, a reformirati je u mirnijim uvjetima." (str. 8.) To znači zadržati "status quo" dok se ne smiri protukomunistički pokret u Europi, dok nacionalna individualizacija istočnoeuropskih naroda ne posustane i dok iznova ne ojačaju suprotstavljanja između Istoka i Zapada. Tada će se Jugoslavija moći nametnuti kao geopolitički i geostrateški čimbenik kakav je bila u razdoblju nakon 2. svjetskog rata. “
Plan nije realiziran iz “doktrinarnih” razloga, a ti doktrinarni razlozi su; tko će doći u poziciju odakle se može više opljačkati. Jugoslovenski komunisti su kao i u svim drugim državama na vlast došli kako bi od naroda oduzeli sve što mogu, te to podjelili sirotinji, to jest sebi. Parolama o ravnopravnosti i jednakosti uspjeli su privući zavidnu sirotinju koja je povjerovala kako će se nakon pljačke sve opljačkano ravnomjerno podjeliti. Najprije su opljačkali “suradnike fašizma”, “kapitaliste”, “sitnu buržoaziju” i “kulake”, pa “neprijatelje naroda”, “klerofašiste”, a kad više nisu imali što pljačkati pomeli su tavane i najsiromašnijim seljacima. U toj organiziranoj pljačci odredili su jasna pravila tko koliko smije pljačkati i prema tim pravilima su kreirali mehanizam unutarstranačke selekcije kadrova. Komunisti s dna hijerarhije su se kažnjavali i za najmanje krađe, ako ih se otkrije, a izuzetak od ovoga su bili oni koji su pristajali raditi za tajne službe kao doušnici, provokatori i dezinformatori. Najpošteniji i najsposobniji koji su iskreno vjerovali u komunističke parole o jednakosti i ravnopravnosti mogli su napredovati stepenicu više i obavljali su ulogu čuvara sustava. Na upravljački vrh propuštani su samo oni koji su bili spremni sudjelovati u podjeli plijena bez suvišnih pitanja. Oni koji su slučajno dospjeli u više strukture, a nisu se prilagodili običajima tajnog punjenja vlastitih džepova vrlo brzo su ispadali iz kadrovskih križaljki. Kad više nisu imali što pljačkati pustili su nezadovoljnike, najviše hrvate na rad u zapadne države. Oni su slali devize u Jugoslaviju svojim obiteljima, a te devize su trošene u trgovinama nakon čega su završavali u đepovima uske komunističke elite. Kako bi mogli neprimjetno poljačkati stvorili su jednstveni sustav gospodarstva tzv, “samoupravni socijalizam”. To je sustav u kojem su poduzeća funkcionirala formalno samostalno, pod vlašću zaposlenih i zavišću zavađenih radnika, a u stvari sve rukovodeće položaje kontrolirala je partija. Veća poduzeća su osnivala svoje fiktivne podružnice u inozemstvu preko kojih su njihovi rukovodioci, najčešće sinovi visokih partijskih funkcionera, izvlačili dobit za sebe i partijsku elitu. Sva radna mjesta s kojih su se mogle izvlačiti devize po izuzetno povoljnom tečaju i ostala gotovina plaćale su se višim funkcionerima na hijerarhiji. Na dnu, najviše su se plaćala radna mjesta radnika na benzinskim pumpama, te mjesta skladištara i komercijalista. Šverceri koji su donosili robu iz zapadnih zemalja mogli su to nekažnjeno raditi samo ako su surađivali s udbom. U “samoupravnim” poduzećima oni koji su bili na mjestima gdje se može dobro krasti profit su morali djeliti s direktorima, direktori partijskim rukovodiocima, a najviše su zarađivali članovi centralnog komiteta SKJ i republički rukovodioci. Pojedini ortodoksni komunisti koji nisu znali uzimati brzo su sklanjani kao smetnja, kao i naivci koji su povjerovali u komunističke parole, ali su se razočarali kad su vidjeli metode. Ova elita obogaćena pljačkom putovala je na zapad te opljačkano trošila na luksuznu robu, ljetovali su u posebnim polutajnim vojnim odmaralištima, gradili su vile po Jadranskoj obali i nacionalnim parkovima, liječili su se u najboljim svjetskim bolnicama, djeca su im studirala na najboljim svijetskim sveučilištima, a narod to sve nije ni smio znati. Kad im je ponestalo deviza od gastarbajtera dozvolili su razvoj turizma pa su devize počele stizati u milijardama dolara. Tada su se oko plijena posvađali pripadnici savezne elite s Hrvatskom elitom. Turizam je najviše donosio Hrvatskoj, a devize su išle u Beograd po službenom tečaju koji je bio daleko ispod realne vrijednosti.
Srbijanska komunistička elita je već početkom šezdesetih godina postala daleko jača od svih ostalih republičkih komunističkih elita.
__________________
Entitet => Referendum => Otcjepljenje => Naplata za Bugojno, Travnik, Konjic
Juda Iškariot is offline  
 
Old 06.01.2007., 16:01   #5
Juda Iškariot
Banned
 
Juda Iškariot Avatar
 
Registracija: Oct 2005.
Lokacija: 30 srebrnjaka iz Haaga
Postova: 1,401
Postali su prijetnja čak i za Tita, pa je Tito uz pomoć Slovenskih i Hrvatskih kadrova uspio smjeniti šefa tajne policije Rankovića, koji ga je prisluškivao i pokušao zamjeniti, ali su Srpski kadrovi, koji su čak i Titovu ženu Jovanku koristili za njegov nadzor ostali stalna prijetnja. U takvoj situaciji, kad je zbog svađe sa Staljinom morao održavati dobre odnose sa zapadom pa nije mogao bez suđenja likvidirati sve kojimu smetaju, Tito je jedino rješenje za svoj opstanak na vlasti vidio u jačanju ostalih republičkih elita kao protutežu Srpskoj eliti, te je počeo uvoditi elemente federalizma u partiju i državu. U tome je imao podršku Britanaca koji nisu željeli Jugoslaviju pod potpunom dominacijom Srba, bojeći se njihove pravoslavne povezanostisRusima. Uspio je decentralizirati i službu sigurnosti, ali mu to u vojsci nikad nije uspjelo, iako je organizirao republičke teritorijalne obrane kao pričuvne ratne postrojbe. Međutim, ti štabovi TO su uvijek ostali pod potpunom kontrolom JNA koja je odlučivala o zapovjednom kadru, o napredovanju, o vojnim vježbama, a pošto TO nije imala svoj profesionalni dio, sve oružje su čuvali i kontrolirali vojnici JNA. Pošto ni srpski kadrovi okupljeni oko Đoke Jovanića, Nikole Ljubićića i Branka Mamule nisu imali dovoljno snage za rušenje Tita stvorena je situacija u kojoj su oni njega nastojali marginalizirati, a on je njih nastojao primiriti uvjerivši ih kako samo uz njegovu pomoć mogu sačuvati Jugoslaviju. Oni su to prihvatili vjerujući kako će nakon njegove smrti preuzeti potpunu vlast.
Tito je bio natprosječno inteligentani međunarodni avanturist, bandit i psihopatski masovni ubojica, očeličen u frakcijskim komunističkim sukobima još od Lenjinovih vremena, kad je kao zarobljeni Austrougarski dočasnik, poput 300.000 ostalih, po nalogu njemačkog zapovjedništva, u sastavu “internacionalnih brigada” čuvao Lenjinov boljševičkih sustav od pobunjenih Ruskih seljaka. Tu je vrbovan od Britanskih agenata provokatora, masona iz boljševičkog vrha, na čiji nagovor je postao komunist i višestruki agent,svelikim izgledom za uspjeh u karijeri. Šireći dezinformacije uspio se nametnuti Staljinu, istisnuti i likvidirati srpskog komunista Gorkića zajednos800 drugih starih jugoslovenskih komunista, te postati generalni sekretar Jugoslovenskih komunista. Likvidacije je najčešće obavljao tako što bi konkurente poslao u SSSR na obuku, a za njima je poslao pismo u kojem je utvrdio kako su to izdajnici, nakon čega ih više nitko nije vidio. Zahvaljujući takvom iskustvu znao je kako se suprostaviti sve jačoj srbijanskoj komunističkoj eliti. Kako bi ojačao republičke komunističke elite dopustio je zadržavanje sve većeg djela imovine na republičkom nivou. Kako bi ohrabrio Hrvatsku komunističku elitu, zastrašenu i marginaliziranu nakon poslijeratne likvidacije Andrije Hebranga, a i drugih Hrvatskih komunista koje su Srbski komunisti nakon svađe sa Staljinom proglasili za pristalice Staljina, Tito se počeo javno izjašnjavati kao Hrvat već sredinom šezdesetih godina, te ju poticati na što veće zadržavanje, od naroda opljačkane imovine u vlastitim rukama. Hrvatska komunistička elita je 1971. zatražila ostanak većeg postotka deviza u Hrvatskoj, koje su hrvatski hoteli i hrvatska poduzeća morala prodavati Narodnoj banci Jugoslavije po tečaju nekoliko puta manjoj od realne, što je sve Tito javno podržao. Ali beogradska Srbijanska elita nije pristajala na ostanak bez turističkih deviza, pa su se pobunili. Imali su iza sebe vojsku, obavještajne službe i dobre veze sa SSSR-om, dok je hrvatska elita u oružanim instrumentima vlasti bila slaba, te je privlačnim parolama odlučila pokrenuti Hrvatski narod i staviti se na njegovo čelo, te se na taj način izboriti za osvajanje deviznog kolača, čime je nastao takozvani “maspok”. Kad su studenti na masovnim prosvjedima, navođeni od ubačenih provokatora, počeli ugrožavati same temelje SFRJ srpski generali su zaprijetili vojskom, te se Tito uplašio kako bi u slučaju velikih nereda mogao intervenirati SSSR kao u Čekoslovačkoj i Mađarskoj, te bi on bio uklonjen. Zbog toga se povukao i hrvatsku elitu predao u Srpske ruke, što je Srbijanska komunistička elita iskoristila i mnoge Hrvate likvidirala. Kako Srpska elita ne bi previše ojačala Tito je godinu dana kasnije dao zatvorio i neke beogradske liberale koji nisu imali zaštitu vojnog vrha, čime je vrlo lukavo opet preuzeo inicijativu u svoje ruke, te se tako opet potvrdio kao vođa jugoslovenskih komunista. Kako bi vratio udarac previše ojačanoj Srbijanskoj eliti, nakon tri godine uspio je progurati novi ustav kojim je ojačao konkurenciju beogradskoj komunističkoj eliti, uvodeći elemente konfederalizma u Jugoslaviju. One koji su mu ostali vjerni Tito je nastavio obilno nagrađivati, te je pljačka postala još veća. Poznat je slučaj kad je jedan pripadnik hrvatske elite Jakov Blažević dao majstorima posao restauracije stana. Majstori su iza ormara pronašli neke najlonske vreće, te ih bacili u smeće. Radnici na smetlištu su počeli loviti ogromnu količinu njemačkih maraka koje je vjetar raznosio kad su se vreće raspale. Milicija je vrlo brzo Blaževiću vratila devize, a radnicima je zabranjeno o tome pričati, iako se priča već tada proširila. Znimljiv je i slučaj direktora INA-e Stjepana Đurekovića koji je otkrio jedan slučaj kako visoki partijski funkcioneri u organizaciji KOS-a pune svoje crne fondove u inozemstvu. Tankeresnaftom preusmjeravali su na crno tržište pod novim imenom, a INA-i su slani dopisi o nestanku brodova na otvorenom moru. Na ovaj način je «nestalo» više brodova, o čemu se u javnosti šutjelo. Đureković je to pokušao razotkriti, ali je morao pobjeći u SR Njemačku, gdje su ga likvidirali, a kasnije i njegovog sina.
Usprkos nastojanju Srbijanskih političara da uzmu većinu deviza od Hrvatskog turizma, Hrvatski političari su ipak pronalazili način ilegalnog skretanja sve većeg djela deviza u svoje đepove, te je Beogradska elita bila sve nezadovoljnija. Podijelili su se oko toga kome će pripasti više plijena, pa su se zbog toga podijelili i oko pitanja opstanka Jugoslavije. Koncem 80-ih postali su svjesni kako je komunizam propao, te su počeli zagovarati uvođenje elemenata kapitalizma, s tim što bi oni trebali biti najvažniji kapitalisti. U tom trenutku, prema procijeni zapadnih stručnjaka Jugoslovenski građani koji nikad nisu radili u inozemstvu, na računima zapadnih banaka imali su oko dvadeset milijardi dolara, čime se moglo kupiti većinu profitabilne imovine u Jugoslaviji. Među srbima manjina elite bila je za centralizaciju Jugoslavije vjerujući kako će oni opstati kao nova jugoslovenska kapitalistička elita. Većina srba, među kojima i bankar Milošević, je shvatila kako u uvjetima pravne demokratske države za to nemaju snage, te je odlučila krenuti u prekrajanje republičkih granica i stvaranje Velike Srbije do Karlobaga čime bi uzeli većinu Jadranske obale s pripadajućim turističkim kapacitetima. Za ovo rješenje su se pripremali dvadesetak godina, čekajući da projugoslovenski orjenitirani Srbi obave posao čišćenja nesrpskih kadrova za njih. Glavnu ulogu u čišćenju nesrpskih kadrova su imali imali general Nikola Ljubičić, general Kadijević i admiral Branko Mamula, koji su dvadeset godina postepeno čistili JNA od nesrpskih kadrova vjerujući kako samo tako mogu očuvati Jugoslaviju. Kad je sve bilo spremno, Srbi su uzjahali na val velikosrpskog nacionalizma i rapad komunizma je počeo, što su poduprli i amerikanci vjerujući kako je moguće nacionalizmom srušiti komunizam, a onda smiriti situaciju i tako očuvati Jugoslaviju. To su iskoristili velikosrbi koji su uz pomoć Srpske akademije napravili svoj strateški plana stvaranja Velike Srbije, te su počeli sve više preuzmati vlast u komunističkoj partiji Srbije.

Velikosrbi su samo nakon Prvoga svjetskog rata prihvaćali Jugoslaviju uvjereni kako će politikom mrkve i batine sve narode koji uđu u tu britansko-francusku tvorevinu pretvoriti u Srbe. Kada su u Skupštini Kraljevine Jugoslavije ubili hrvatskog političkog vođu Stjepana Radića, Jugoslavija je postala tvorevina koja opstaje samo silom. Početkom Drugoga svjetskog rata ta se tvorevina raspala, ali su je saveznici opet obnovili. Velikosrbi su uspjeli na vrijeme prijeći u partizane te su nastavili kroz Komunističku partiju ubijati i progoniti sve koji nisu željeli postati Srbi.
__________________
Entitet => Referendum => Otcjepljenje => Naplata za Bugojno, Travnik, Konjic
Juda Iškariot is offline  
Old 06.01.2007., 16:01   #6
Juda Iškariot
Banned
 
Juda Iškariot Avatar
 
Registracija: Oct 2005.
Lokacija: 30 srebrnjaka iz Haaga
Postova: 1,401
Vjerovali su kako će stanovnike iz novosvojenih krajeva uspjeli pretvoriti u Srbe, isto onako kako su to u 19. stoljeću učinili s Cincarima i Vlasima. Ta je politika samo kod Hrvata davala neke rezultate zahvaljujući niskom natalitetu i iseljavanju u zapadne zemlje. Kod bosanskih i sandžačkih Muslimana, te Albanaca demografski su podatci pokazivali negativne trendove za Srbe, pa su nakon smrti Josipa Broza Tita Velikosrbi krenuli u izazivanje nereda najprije na Kosovu, pa Vojvodini, a onda po čitavoj Jugoslaviji, sve u cilju izazivanja malih puzajućih ratova u kojima će etnički očistiti sve prostore u granicama zamišljene Velike Srbije, dok su Sloveniju i djelove Hrvatske izvan granica Velike Srbije namjeravali istjerati iz Jugoslavije. Na taj način bi im ostao teritorij bez Hrvata, Muslimana i Albanaca. Sve to su prikazivali kao borbu za Jugoslaviju kako bi kao svoje vojnike mogli iskoristiti i iskrene zagovornike Jugoslavije.
Ideja »Velike Srbije« ušla je u srpske mitove od Ilije Garašanina i na obiteljskim se proslavama Svetoga Save prenosila s koljena na koljeno. Srpski akademici su nakon neuspješnog pretvaranja svih u Srbe shvatili kako u slobodnoj tržišnoj privredi Srbi gube gospodarsku prevlast u Jugoslaviji zahvaljujući tom što susnajviše kapitala raspolagali Hrvatski i Slovenski tehnokrati, te Hrvatska ekonomska emigracija. Dugoročno, nakon pedesetak godina Muslimani i Albanci bi, zbog svog visokog nataliteta postali većina u Jugoslaviji, te bi nakon toga Srbi izgubili i političku vlast, čak i u uvjetima potpuno centralizirane unitarne Jugoslavije. Kako bi to spriječili napisali su svoj dugoročni strateški plan djelomično objavljen kao “Memorandum Srpske Akademije”. Prema tom memorandumu predvidjeli su ciljeve koji se mogu ostvariti samo ratnom politikom u više faza. Tom politikom namjeravali su najprije očistiti Liku i Banovinu, te Slavoniju od Hrvata kako bi zauzeli Hrvatsku žitnicu i djelove Hrvatske gdje su živjeli u znatnom postotku, te nakon osvajanja i etničkog čišćenja BIH i Dalmaciju očistiti od Hrvata čime bi Hrvatskoj oduzeli Jadransko more kao izvor turističkih deviza. Muslimani su tu bili samo smetnja na ležištima rudnog bogatstva i na spoju između Slavonije i Dalmacije, te ih je trebalo djelomično istrijebiti, a djelomično protjerati u Hrvatsku gdje bi oni odigrali ulogu koju su Palestinci odigrali u Libanonu. Time bi Hrvatska, s prostalim teritorijem, podjeljena unutar sebe, s višemilijunskom masom izbjeglica, postala potpuno nesposobna izvršiti bilo kakav protuudar u cilju naknadnog povrata oduzetog teritorija. Nakon toga na red bi došlo etničko čišćenje Kosova, čim bi granice Velike Srbije bile zaokružene.
Za vrijeme obiju Jugoslavija Srbi u obavještajnim službama su dobrim djelom prihvaćali pretvaranje Jugoslavije u Veliku Srbiju, ali je bilo i onih koji su iskreno zagovarali Jugoslaviju. Zbog toga su i u obavještajnim službama postojale različite frakcije po nacionalnoj i po ideološkoj osnovi. Najviše zagovornika očuvanja Jugoslavije bilo je u JNA i ona je Velikosrbima bila najveća prijetnja. Zato su u projekt stvaranja Velike Srbije morali krenuti pod parolom obrane Jugoslavije. I jedni i drugi najveću opasnost su vidjeli u drugom najbrojnijem narodu Hrvatima, pa su i jedni i drugi planirali problem Hrvata riješiti silom. Razlika je bila jedino u taktici. Taktika Jugoslavena bila je potpuno razoružati Hrvatsku, te u slučaju pobjede secesionističkih snaga na izborima «blic krikom» osvojiti ključne točke, uhititi najvažnije političare, te tako spasiti Jugoslaviju. Taktika Velikosrba je bila dopustiti Hrvatima naoružavanje sa nešto laganog pješadijskog oružja kako bi se mogao organizirati puzajući rat u kojem će JNA etnički očistiti dijelove Hrvatske zacrtane u velikosrpskim planovima. Kako bi to mogli bitno im je bilo ne razotkriti svoje prave težnje kako JNA i njih ne bi skinula sa vlasti i pozatvarala. Zbog toga su morali igrati igru kako se bore za Jugoslaviju, uz stalno sprječavanje JNA u izvođenju brzog prodora prema Zagrebu koji nije bio unutar zacrtanih granica Velike Srbije, te ih nije zanimao. Jedina šansa Hrvatske bila je iskoristiti suprotnosti između ove dvije Srbijanske frakcije. Problem je bila projugoslovenska frakcija koja je u Hrvatskoj vlasti imala vrlo snažno uporište o kadrovima koji su stvaranju Hrvatske prišli sa figom u džepu, te su stalno raznim provokacijama nastojali natjerati JNA na brzu vojnu akciju u kojoj bi JNA zatvorila sve koji su rušili Jugoslaviju i u Beogradu i u Zagrebu i u Sloveniji. Velika većina pripadnika ove frakcije HDZ-a bili su iskusni pripadnici bivše tajne obavještajno sigurnosne službe OZNA-e koja je kasnije preimenovana u UDBA-u pa u DB.


Čim je Milošević došao na vlast u Srbiji 1987., počela je širom Jugoslavije, gotovo otvorena pljačka sve novčane imovine raznih mnogobrojnih fondova kao što su mirovinski fond, zdravstveni fond, partijski i sindikalni fondovi, te imovine raznih SIZ-ova (samoupravne interesne zajednice). Mnogobrojni komunistički rukovodioci, takozvani tehnomenađeri počeli su sami sebi dodjeljivati ogromne kredite preko fiktivnih posrednika, najčešće banaka. Ova inflacijsko financijska operacija pranja novca i cijeđenja imovine iz poduzeća i raznih fondova, uz pomoć ubrzane inflacije imala je za cilj obezvrijediti svu novčanu imovinu. Ove institucije su novac držale na bankama s minimalnom kamatom, manjom od stope inflacije, te je tako realna vrijednost tog novca svaki dan postajala sve manja. Tako stečena vrijednost je posredstvom banaka prenošena u inozemne banke na račune nekoliko stotina provjerenih kadrova kojima su odobravani krediti u milijunima dolara. Kako se javnost ne bi bunila, kao maska odobreno je i stotinjak tisuća sitnih stambenih kredita, vrijednosti od nekoliko tisuća do nekoliko desetaka tisuća dolara. Svi ovi krediti po minimalnim kamatama, bez devizne klauzule, u uvjetima visoke inflacije gubili su brzo na vrijednosti, pa ih je svatko nakon nekoliko početnih rata mogao vrlo lako otplatiti, te su svi koji su ga dobili imali osječaj kako i oni sudjeluju u pljački ničije imovine. U ovoj fazi banke su odigrale ulogu posrednika u pretvorbi dotadašnjeg društvenog kapitala, pri čemu su kršile sva bankarska pravila i pravila dobrog gospodarenja.

Pojavom Miloševića Hrvatska komunistička politička elita je shvatila kako se od srpskog nacionalizma može obraniti samo hrvatskim nacionalizmom, te se vrlo brzo povezala s nacionalno svjesnim hrvatskim intelektualcima vjerujući kako će ih iskoristiti za odupiranje srpskom nacionalizmu i opstanak na vlasti. Tada su se Hrvatski komunisti podijelili u dvije frakcije. Jedni su željeli stvarati Hrvatsku državu u kojoj će oni biti nova klasa kapitalista, a drugi su željeli opstanak Jugoslavije vjerujući kako oni s kapitalom od Hrvatskog turizma i gastarbajtera mogu zagospodariti čitavim jugoslovenskim tržištem. U ovome glavnu ulogu su imali Britanski plaćenici među hrvatima koji su koristili sve načine i metode potrebne za obranu Jugoslavije. Naime, Britanci su nakon prvog svjetskog rata stvorili Jugoslaviju iz svojih strateških interesa, čime je nastala nestabilna i nesamostalna, Britanskom interesu podložna država na sjecištu puteva Berlin – Beograd – Bagdad, te Rusija Jadransko more, što je za Britance od prvorazredne geostrateške važnosti. U toj državi Britanci su uvijek mogli naći saveznike među pravoslavnim Srbima kad je trebalo ogroziti Njemačke interese, te među katoličkim Hrvatima kad je trebalo ugroziti Ruske interese, a time je Hrvatski prostor dobio status najvažnijeg geoprometnog čvorišta u južnoj Europi.
Britanci su za svoje saveznike među hrvatima uzeli pojedine stare komuniste, svoje agente još iz doba kominterne kao što su Manolić i slični koji su se u startu ubacili među hrvatske nacionalne intelektualce, te Antu Markovića koji je postao savezni predsjednik vlade.
Manolić i njegova ekipa imali su zadatak iznutra što više radikalizirati hrvatske nacionaliste kako bi se Srbi digli na ustanak, te na taj način natjerati srpskoj partiji poslušnu JNA na vojni udar, pri čemu bi nastradali i Hrvatski i Srpski nacionalisti, kao i svi ostali nacionalisti na području Jugoslavije.
__________________
Entitet => Referendum => Otcjepljenje => Naplata za Bugojno, Travnik, Konjic
Juda Iškariot is offline  
Old 06.01.2007., 16:03   #7
Juda Iškariot
Banned
 
Juda Iškariot Avatar
 
Registracija: Oct 2005.
Lokacija: 30 srebrnjaka iz Haaga
Postova: 1,401
Ante Marković je dobio ulogu mađioničara koji će omogućiti bivšoj komunističkoj eliti privatizaciju sve imovine bez novca, kako bi oni postali nova klasa krupnih kapitalista, a za taj zadatak je dobio velike strane devizne kredite kojima je kratko vrijeme uspio držati stabilan devizni tečaj. Marković je vjerovao kako u slobodnoj tržišnoj konkurenciji Hrvatski tehnokrati mogu preuzeti dominantnu ulogu u jugoslovenskom gospodarstvu.
Manolić je među hrvatske nacionaliste ubacio svoje suradnike koji su bili spremni postati nova klasa krupnih jugoslovenskih kapitalista, ali se nisu željeli odreći najvažnijeg dijela Titoizma i Jugoslavije, vjerujući kako njome mogu zagospodariti uz pomoć plijena stečenim kroz 50 godina vlasti. Slijedeći zakletvu Titu iz pjesme «druže Tito mi ti se kunemo» bili su spremni upotrijebiti sva sredstva i sve metode kako bi spasili njima najmiliju Jugoslaviju kao svoj budući plijen. Hrvatski su se »Jugoslaveni« uključili dijelom u lijevu frakciju HDZ-a glumeći mirotvorce, a dijelom u desnu glumeći krajnji ekstremizam s namjerom kompromitiranja Hrvatske u Međunarodnoj zajednici, te izazivanju Generalštaba na vojni udar i tako, u suradnji sa srpskim Titoistima, obnoviti Jugoslaviju. Kako bi srušili Miloševića, morali su najprije razbiti Jugoslaviju, a poslije za to optužiti njega, te uz pomoć vojnog udara stvoriti novu Jugoslaviju. To su namjeravali učiniti uz tajnu suradnju sa starim srpskim partizanskim oficirima koji su se udružili u Stranku Jugoslavena i SK pokret za Jugoslaviju. Institucija koja je trebala provesti to ujedinjenje je SIV(savezno izvršno vijeće). Predsjedništvo Jugoslavije se sastojalo od predstavnika Republika i Pokrajina te je njima i odgovaralo. S druge strane SIV je birala Skupština Jugoslavije i njoj je odgovarao. SIV je vodio ekonomske poslove i nije imao ovlasti nad vojskom, a to je ono što su jugoslavenski orijentirani političari, Srbi i Hrvati željeli promijeniti. Kasniji događaji su pokazali kako je Manolić višestruko precijenio utjecaj starih srbijanskih partizanskih oficira jugoslovenske orjentacije i potcijenio snagu Velikosrba. On, kao i ostali hrvatski pobornici Jugoslavije, nikada nije shvaćao kako su Velikosrbi najveći protivnici bilo kakve Jugoslavije, iako je kao vrlo inteligentan i iskusan obavještajac povezan sa istočnim i zapadnim službama mogao shvatiti realnost, samo da je bio intelektualno spreman odreći se svojih utopijskih zamisli iz mladalačkih dana.

Obavještajno sigurnosne službe obično imaju više odjela ili mreža čiji pripadnici se međusobno ne poznaju. Odjeli su; odjel za mobilizaciju i obuku, odjel za prikupljanje i analizu podataka, odjel za širenje dezinformacija što rade agenti dezinformatori, odjel za provokacije što rade najtajniji agenti provokatori ubačeni u redove potencijalnog protivnika, odjel za planiranje, odjel za terorističke operacije i odjel za unutrašnju zaštitu. Agenti za prikupljanje podataka, tzv., špijuni najčešće se traže među vojnim i državnim službenicima, te političarima, dok se dezinformatori najčešće traže među nezadovoljnim novinarima i marginalnim političarima. Najtajniji status obično imaju agenti provokatori koji se mobiliziraju između natprosječno inteligentnih osoba čiji psihološki profil ukazuje na psihopatski ili šizofrenički poremećaj osobnosti s prenaglašenom potrebom za moći, a njihov motiv za suradnju s obavještajno sigurnosnim službama je pomoć u realizaciji moći. Pojedinci sa znatno oslabljenim biološkim, psihološkim ili duhovnim mehanizmima obrane od zla, bilo zbog nasljednih osobina, bilo zbog nekog oboljenja ili šoka u djetinjstvu, postaju cilj kadrovika koji ih pronalaze najčešće među starijim maloljetnicima iz nesređenih obitelji, između siročadi ili izvanbračnom djecom, koja su odrasla bez osjećaja obiteljske ljubavi, te koji su kao takvi odlična sirovina koju je lako pretvoriti u robote programirane za beskrupulozno osvajanje moći. Ovakvi agenti, s dobrom obukom iz područja psihološko političkog djelovanja, ubacuju se u protivničke obavještajne, političke, vojne ili terorističke skupine, gdje glumeći ideološku, nacionalnu ili vjersku isključivost i radikalizam nastoje izbiti na vrh organizacija u koje su se ubacili. Pri tome ih se potiče na beskrupulozno istiskivanje svih konkurenata za vodeće položaje koristeći sva sredstva, a pri tom im pomažu agenti dezinformatori koji šire dezinformacije o njihovim konkurentima, pri čemu se nastoje stvoriti frakcijske borbe. Dezinformacije se pažljivo doziraju, pri čemu se umataju u ambalažu od mnogo točnih podataka koje se mogu provjeriti, ili koje su opće poznate. U ovakvim kampanjama dezinformiranja agenti dezinformatori najčešće se služe medijima, novinarima i urednicima koji su, najčešće, već i sami protivnici napadnutih političara, a ponekad i plaćaju neke novinare i vlasnike medija. Pri širenju dezinformacija protiv glavnog protivnika namjerno se ostavljaju tragovi kako tu kampanju poluistinama i neistinama širi netko drugi tko je u sukobu s glavnim protivnikom. Kako bi se sukob između različitih protivnika produbio šire se dezinformacije i o tome drugom protivniku pri čemu se ostavljaju tragovi kako to širi glavni protivnik. Ovakva dezinformacijska kampanja može se provoditi preko medija ili preko mreže terenskih «dobro informiranih tračera», a kad se širi preko medija odvija se obično u tri koraka:
1. dostavljanje medijima istinitih kompromitirajućih podataka o napadnutim osobama,
2. medijski napad podatcima koji su samo djelomično istiniti,
3. otvoreno zagovaranje rušenja pojedinih političara i stranaka.

Kad se ne mogu naći nikakvi argumenti kojima bi se napao protivnik, nastoji ga se otvoreno ismijavati organiziranom kampanja širenja neugodnih anegdota, viceva, skečeva i satira kojima se omalovažava protivnik, ili netko od članova obitelji i najbližih suradnika.

Ako se kampanja dezinformacijama ne pokaže kao uspješna, agentima provokatorima pomažu i odjeli za likvidacije koji uklanjaju one koje na drugi način nije moguće ukloniti.

Kad agenti provokatori dođu na vrh protivničke mreže nastoje tu organizaciju navesti na što radikalnije poteze, koji kasnije napadnutima služi kao povod za protuakcije prema protivničkim organizacijama, njihovim simpatizerima i državama koje ih štite, a za sve imaju dobro opravdanje pred vlastitim stanovništvom. Ovakvi agenti provokatori mogu imati i unaprijed pripremljene dvojnike. Ako glavni agent pogine njegovi «čuvari» uklanjaju leš, a dvojnik preuzima ulogu glavnog agenta provokatora. Ovakvi dvojnici agenata provokatora ubačeni u protivničke mreže u prošlosti su imali znatnu ulogu, ali je njihova uloga smanjena razvojem elektroničkih programa za prepoznavanje lica, glasa, potpisa i otisaka prstiju.

Suvremene obavještajno sigurnosne službe uhođenje protivnika nastoje paralelno izvoditi tehničkim sredstvima, analizom legalno prikupljenih informacija iz sredstava masovnog priopćavanja, te širenjem mreže informatora u protivničke: vojne, političke, privredne strukture, patentne urede, znanstvene institucije, humanitarne organizacije, vjerske sekte, te pokrete za zaštitu ljudskih prava. U velikim, razvijenim državama obavještajno sigurnosne službe su podijeljene na: obavještajne (prikupljanje podataka), sigurnosne (zaštita vlastitih podataka), službe za vođenje specijalnog rata, te vojne obavještajne službe.

Obavještajci se mogu podijeliti na profesionalce koji su formalno zaposleni u pojedinim službama, a samo povremeno, na nekom zadatku imaju nekakvu «masku», te na povremene vanjske suradnike, (doušnike, spavače, agente dezinformatore i agente provokatore) koji rade na svojim radnim mjestima, a sa službom samo povremeno surađuju. Profesionalni obavještajci dobivaju plaću u službi, a povremeni vanjski suradnici se nagrađuju na različite načine. Vanjski suradnici mogu raditi iz uvjerenja, iz interesa, ili stoga što su ucijenjeni.
__________________
Entitet => Referendum => Otcjepljenje => Naplata za Bugojno, Travnik, Konjic
Juda Iškariot is offline  
Old 06.01.2007., 16:03   #8
Juda Iškariot
Banned
 
Juda Iškariot Avatar
 
Registracija: Oct 2005.
Lokacija: 30 srebrnjaka iz Haaga
Postova: 1,401
Nagradit ih se može i tako što ih se, na osnovu lažnih dokumenata, pošalje u privremenu mirovinu te oni tako zauvijek ostanu vezani uz službu, moguće im je omogućiti brže napredovanje na radnome mjestu ili karijeri, moguće im je osigurati javnu promociju, potrebite veze i sl. Obično profesionalci različite razine imaju svoje doušnike ili mrežu doušnika, s tim što oni na višoj razini znaju doušnike svojih podčinjenih, dok niže rangirani profesionalci ne znaju doušnike svojih pretpostavljenih ili doušnike suradnika iz paralelnih odjela. Agenti spavači, dezinformatori i provokatori obično su na vezi sa samim vrhom obavještajnih službi. Doušnici, a i ostali vanjski suradnici se financiraju s tajnih računa koji se pune na razne, najčešće nezakonite načine, kako bi ostali skriveni od pogleda službenika u različitim ministarstvima. Kako bi prikrili tragove o svojim tajnim operacijama zapovjedi su priopćavane usmeno, a i izvještaji o tajnim operacijama su također podnošene usmeno. Pismeni izvještaji podnošeni su jedino o legalnim operacijama nadzora.
Manolić je karijeru počeo kao profesionalni obavještajac OZN-e, a kao i Tito bio je vrlo inteligentan Britanski agent provokator ubačen u NKVD i KOMINTERNA-u. Preko ovih organizacija su se kroz niz frakcijski borbi uspjeli probiti na vrh Jugoslavenskih komunista. Nakon drugog svjetskog rata je uspješno glumio prohrvatski orijentiranog ljevičara, družio se s proruski orijentiranim komunistima, pa je vrijedio i za ruskog čovjeka (iako je za vrijeme informbiroa napredovao), a kasnije je počeo igrati i ulogu pronjemački orijentiranog ljevičara, ali je po svojim tajnim djelima uvijek branio britanske interese, tj. opstanak Jugoslavije. Nakon obračuna s Maspokovcima, među koje je bio ubačen, Manolić je »umirovljen» ali je i dalje na vezi imao vrlo veliku doušničku mrežu u svim strukturama društva.
Za OZN-u sam čuo još kao dijete od jednog susjeda, partizanskog prvoborca, Srbina s Korduna, majora Dušana Macakanje koji je nama djeci volio pričati ratne priče. Rado je hvalio partizansku lukavost. Tako nam je jednom prilikom pričao kako su partizani vršili mobilizaciju. Jednog dana sa svojom četom ušao je u jedno srpsko selo i pozvao seljake na odlazak u partizane. Budući da nitko nije želio odlazak u šumu, vratili su se neobavljena posla. Tada ga je neki viši oficir pozvao k sebi i tražio popis uglednijih seljaka koji su bili najglasniji protiv odlaska u partizane. Nakon toga taj oficir je jednu grupu svojih ljudi iz drugog kraja poslao u akciju. U crnoj ustaškoj uniformi su ušli u selo i pobili desetak Srba, upravo one koji su bili najglasniji protivnici odlaska u partizane. Idući dan su lokalni partizani ušli u selo i ponovno zvali u partizane. Odaziv je bio stopostotan. Na sličan način partizani su mobilizirali i Hrvate. Četnike s kojima su u prvom djelu rata surađivali, slali su u napade na hrvatska sela, nakon čega bi ih partizani dolazili braniti, pri čemu bi izvršili mobilizaciju svih koji su se dali mobilizirati. Zahvaljujući iskustvima iz španjolskog građanskog rata najbolje su shvatili temelje partizanske taktike, a to je: na bilo koji način mobiliziraj sve sposobno za borbu, ali ne da bi se oni osobito jako borili, već zato da ih protivnik ne bi mobilizirao. U napadne operacije i onako idu samo najpouzdaniji. A mobilizirani će se i sami braniti kad budu napadnuti. U pojedinim trenutcima rata, u regijama gdje su četnici bili najjači, partizani su znali surađivati i s ustašama kako bi se oduprli prevlasti četnika, a u drugim trenutcima, tamo gdje su bili ugroženi i partizani i četnici znali su zajedno napadati ustaše.
SDB (služba državne bezbednosti - bivša UDB-a, koja je nastala od OZN-e) je za vrijeme komunizma pod kontrolom držala velik broj državnih službenika, kriminalaca, sveučilišnih profesora, sudaca, sindikalista, novinara, političara i njihovih supruga, a također i europski dio političke emigracije. Vojska je imala svoju kontra-obavještajnu službu KOS, a u ministarstvu vanjskih poslova postojala je posebna tajna služba SID koja je vršila međunarodne političke prosudbe i davala odobrenja za likvidacije. Posebnu ulogu u komunizmu imale su mnoge supruge istaknutih političara. Dočekivale su strane delegacije i bile su im vodiči po gradovima, restoranima i hotelima. Što su bile uspješnije u prikupljanju informacija, to su njihovi bračni drugovi brže napredovali u karijeri. Manolić je kontrolirao i mnoge bivše političke zatvorenike. Naime, u zatvorima su udbaši, Srbi i Hrvati, igrali ulogu loših i dobrih momaka. Srbi su zatvorenike tukli i pokušavali likvidirati, a Hrvati su ih štitili. Tako su stjecali njihovo povjerenje i pretvarali ih u vlastite doušnike. Zahvaljujući tomu Manolić je u Hrvatskoj imao velik utjecaj u miliciji i državnoj sigurnosti, te je mogao omogućiti prijenos vlasti. Poneki Manolićevi suradnici, koji su se pokušali osamostaliti, kažnjeni su tako što im se dosje o suradnji s Udbom i Kosom vrlo brzo pojavio u medijima. Uz pomoć dosjea držao je mnoge u pokornosti i dok je bio u HDZ-u, a i kasnije kada je izgubio izravnu političku moć. Dobro je pazio kako ne bi izašao u javnosti popis svih komunističkih doušnika. Objavljivanjem toga popisa izgubio bi sredstvo ucjene. Manolićev utjecaj počeo je slabiti tek početkom 1992, kad su kadrovi iznikli u procesu formiranja i naoružavanja HV-a počeli preuzimati većinu funkcija u vojsci, a poslije 1994. i u državnoj upravi, ali taj utjecaj nikada nije prestao jer su mnogi njegovi bivši suradnici ostali pritajeni u HDZ-u kao višestruki doušnici, doušnici državotvornog dijela HDZ-a, doušnici projugoslavenskog dijela HDZ-a, a i doušnici Miloševićeve SDBS.
__________________
Entitet => Referendum => Otcjepljenje => Naplata za Bugojno, Travnik, Konjic
Juda Iškariot is offline  
Old 06.01.2007., 16:04   #9
Juda Iškariot
Banned
 
Juda Iškariot Avatar
 
Registracija: Oct 2005.
Lokacija: 30 srebrnjaka iz Haaga
Postova: 1,401
Prije promjene vlasti Račan, Mesić i Manolić napravili su dogovor o zaštiti najvažnijih tehnomenadžera iz doba komunizma, te njihovo pretvaranje u novi sloj njihovih kapitalista. Odmah nakon pobjede HDZ-a Manolić je ove kadrove zaštitio od progona za ono što su radili u vrijeme komunizma, te ih je instalirao na sve najvažnije državne funkcije, u banke, medije, kulturu, a i među novoformirane privatne poduzetnike koji su po zakonu Ante Markovića počeli kupovati poduzeća bez novca, uz pomoć »menadžerskih« kredita. Ovaj postupak pretvorbe i privatizacije osmišljen je u vrhu SKJ već 1987. odmah nakon pojave Miloševića, kad se vidjelo da komunizam više ne može opstati. Smišljen je scenarij po kojem najpouzdaniji komunistički kadrovi, takozvani tehnomenadžeri trebaju postati ti novi kapitalisti u čitavoj Jugoslaviji.
(U to vrijeme bilo je prijedloga i za vaučersku privatizaciju, ali to Anti Markoviću i njegovoj tehnomenadžerskoj projugoslavenskoj frakciji komunista nije odgovaralo. U vaučerskoj privatizaciji bi učestvovali svi, a ne samo komunistička elita, što je bilo nezamislivo. Osim toga Vaučerska privatizacija bi privatizaciju dovela na naslovne stranice medija, što bi istisnulo iz medija teme o nacionalnim sukobima koji su imali ulogu potaknuti vojsku na vojni udar. Na taj način bi nove nacionalne elite dobile vrijeme za stabilizaciju svoje vlasti što projugoslavenima nije odgovaralo. Više im je odgovarao mali nacionalni sukob u kojem će JNA pomesti s vlasti nacionalne vođe i nacionalne vlade, a istovremeno će u tišini njihovi komunistički direktori postati nova klasa kapitalista. Kako bi skrenuli pažnju sa sebe nastojali su iskoristiti staro komunističko sredstvo vlasti, zavist. Čim je netko izvan njihovog kruga uspio nešto kupiti odmah su mediji počeli brujati o pljački i bahatosti «nacionalista». )
Uz pomoć angloameričkih sponzora i MMF-a Anti Markoviću su obećani veliki krediti, te je napravljen plan pretvaranja ničijeg u nečije, tj. njihovo. Na izradi plana, ili pojedinih dijelova plana sudjelovali su mnogi istaknuti jugoslavenski, a ponajviše hrvatski «tehnomenadžeri», te ekonomisti, politolozi i sociolozi sa Zagrebačkog Ekonomskog instituta, a jedan od prvih zagovornika prodaje odabranim pojedincima je Vesna Pusić koja je kasnije najviše napadala tu istu privatizaciju.
Plan je bio: prva faza: pomoću inflacijsko financijske operacije pranja novca uništiti sve fondove u Hrvatskoj, te taj novac izvući na tajne račune u stranim bankama. Tim novcem osnovati anonimna dionička društva i banke preko kojih će se kasnije pokupovati hrvatska poduzeća i banke.
Druga faza: druga faza: pomoću menadžerskih kredita i stranih poduzeća u njihovom tajnom vlasništvu pokupovati hrvatska obezvrijeđena poduzeća.
Treća faza: kupljenim poduzećima odobravati povoljne kredite i tako uništiti same banke, kako bi se u postupku sanacije stečaja banaka uništili tragovi ove operacije.
Četvrta faza: nakon sanacije banaka strane banke u njihovom vlasništvu trebaju kupiti i hrvatske sanirane banke.
Plan je kasnije, nakon promjene vlasti prilagođavan trenutnoj situaciji na terenu.


Na Osnivačkoj skupštini u Izvršni odbor HDZ-a iz Osijeka su izabrani: Vladimir Šeks, Ivan Vekić i Branimir Glavaš. Šeks je nastojao uvući u rad stranke što više studenata, mlađih intelektualaca i maspokovaca; Glavaš je učlanjivao uglavnom svoje poznanike, a odvjetnik Ivan Vekić je učlanio dosta svojih bivših komitenata koje je iz raznih razloga branio na sudu. Sastajali smo se u restoranu “Olimpija” u Donjem gradu, a poslije i u “Bendeku”. Sastanke je vodio Šeks, a kada njega nije bilo, Glavaš. Vekić je na sastanke dolazio rijetko, uglavnom kada je mislio kako bi se moglo o nečemu odlučivati. Ponašao se kao predvodnik osječke intelektualne elite, a elita su bili pojedinci čija je najvažnija osobina bila uživanje u vlastitim verbalnim nastupima. Vekić je bio interesantan po svojim nastupima. Pazio je na svaku riječ, na držanje glave, obrva, brkova, ramena i ruku. Za vrijeme govora znao je nekoliko puta skinuti naočale s nosa i nakon nekoliko rečenica ih vratiti natrag. Imao sam osjećaj kako sve govore uvježbava pred ogledalom. Bio je izvrstan retoričar, a djelovao je kao spretan fiškal koji u svakom trenutku zna istaknuti ono što njemu odgovara i zaobići ono što mu ne odgovara.
Dana 28. 6. 1989. na Gazimestanu je proslavljena 600. godišnjica Kosovske bitke. Milošević je s govornice poručio kako ni oružane bitke nisu isključene.
Nakon Osnivačke skupštine nastavili smo prikupljati članstvo. Nas aktivnije članove Šeks je upisao u neku međunarodnu humanitarnu organizaciju s tvrdnjom kako će nam to pomoći ako nas uhiti milicija. Jednom prilikom Šeks je u povjerljivom razgovoru sa mnom, mojim bratom Hrvojem i Gojkom Kvesićem predložio da mi u okviru HDZ-a organiziramo tajnu mrežu koja će otkrivati agente KOS-a ubačene u HDZ. Rekao je kako HDZ ima nadzor nad bivšom UDBA-om ali ne i nad KOS-om, pa se njih moramo čuvati. Nitko od nas nije imao nikakvog iskustva sa obavještajnim službama pa nismo znali što bi trebali raditi, ali smo sumnjičavo počeli gledati druge članove HDZ-a. Primjetio sam kako i nas drugi gledaju sumnjičavo, te sam stekao dojam kako je isti zadatak Šeks dao i drugim grupicama, pa sad svako u svakog sumnja.
__________________
Entitet => Referendum => Otcjepljenje => Naplata za Bugojno, Travnik, Konjic
Juda Iškariot is offline  
Old 06.01.2007., 16:04   #10
Juda Iškariot
Banned
 
Juda Iškariot Avatar
 
Registracija: Oct 2005.
Lokacija: 30 srebrnjaka iz Haaga
Postova: 1,401
Uskoro su svi aktivniji članovi pozvani na prvu sjednicu Glavnog odbora. Na tom sastanku, između ostaloga, imenovan je, na iznenadni prijedlog Ivana Vekića, Odbor za Slavoniju i Baranju. Za predsjednika Odbora određen je Branimir Glavaš, a dopredsjednici su: Ivan Vuletić, Leticija Drndić Antolić, ja (Tihomir Čuljak), tajnik Ivan Tabak te blagajnik Zvonko Rogalo. Je li ovaj iznenadni prijedlog, bez dogovora s članovima odbora iz Osijeka, Vekić smislio sam, ili je to učinio u dogovoru s Manolićem nikad nismo uspjeli doznati, ali je poslije bilo očito kako je to učinio s namjerom bacanja razdora među članove osječke grupe koja je bila pod nadzorom Šeksa. Izlaskom iz dvorane počelo je gunđanje o načinu izbora ovog odbora (iznenadni Vekićev prijedlog bez konzultacija s članovima Odbora iz Osijeka), i o tome tko je ta Leticija. Dolaskom u Osijek moj je brat odlučio otići do Glavaša i tražiti ponovni izbor odbora, s tim da ga sami članovi iz Osijeka izaberu. Pokušao sam ga odgovoriti od toga, ali nije išlo. Otišao je do Glavaša i tada su se posvađali. Budući da je većina članstva tražila ponovno biranje odbora, a Glavaš je to odbijao, napadi su se sve više okrenuli prema njemu. Na prvom sastanku Odbora u restoranu »Lovački Rog« tajnik Tabak je podnio ostavku, a umjesto njega, na Glavašev je prijedlog na mjesto tajnika kooptiran Ivan Cvitković, koji se u tom trenutku »slučajno« zatekao nekoliko metara dalje za šankom. S nekim iz odbora je došao, te je čekao završetak sastanka. Ivan Tabak je bio dugogodišnji Glavašev prijatelj i zajedno su, navodno, osnovali neku tajnu hrvatsku organizaciju koja se nikada ničim nije oglasila i koju policija nikada nije otkrila. Bilo mi je čudno što on podnosi ostavku. U početku sam mislio kako o politici voli filozofirati, ali ga tajnički poslovi ne zanimaju. Tek kasnije mi je palo na pamet kako je ostavku podnio vjerojatno zato da bi se mogao ubaciti među “pobunjenike” i preuzeti vodstvo “pobune”. Cvitković je bio Tabakov kolega iz HPT-a, gdje je radio kao monter. Nakon ovog sastanka Šeks je otišao na turneju po Australiji i kad se vratio, nije znao oko čega se svađamo. Koordinacija između odbora za Slavoniju i Baranju i središnjice u Zagrebu vršila se preko Šeksa i manje Glavaša, a i Vekić je imao stalne kontakte sa središnjicom. Njegovi kontakti išli su uglavnom preko Perice Juriča glavnog terenskog operativca stranke koji se predstavljao kao student koji ima vrlo veliki broj poznanstava širom Europe. Perica Jurič je često obilazio teren, ali je rijetko kontaktirao s izabranim ili imenovanim odborima. Uglavnom je tajno prenosio informacije istaknutim članovima HDZ-a i s povratnim informacijama upoznavao predsjednika stranke Franju Tuđmana, te Jožu Manolića. U Osijek je često dolazio kod Ivana Vekića što ostali članovi Slavonsko baranjskog odbora često i nisu znali.
Iako su svađe između Obora za Slavoniju i Baranju te ostalog aktivnog članstva tinjale, svi smo i dalje radili na širenju organizacijske mreže na području cijele Slavonije, pa čak i na području Bosne i Hercegovine te Dalmacije, uglavnom preko studenata iz tih krajeva. Nedugo nakon izbora Odbora za Slavoniju i Baranju organizirali smo večeru za predsjednika stranke dr. Franju Tuđmana. Na večeru je došao predsjednik sa sinom Stjepanom i nekoliko članova stranke iz Zagreba, a nas je iz Osijeka bilo pedesetak. Kada je počela večera prišao mi je Vladimir Flačer, Glavašev susjed, i ispričao kako je nekoliko dana ranije vozio Šeksa i Pericu Juriča u Zagreb te kako su oni u automobilu zaključili da su braća Čuljak naivna za politiku te ih treba isključiti iz svih odbora. Imao sam osjećaj kako Flačer očekuje da ću tu pred dr. Tuđmanom reagirati i napraviti incident. Mogao mi je ovu priču ispričati dan prije ili poslije, ali je odabrao trenutak kada je večera bila na početku. Dan poslije susreo sam Šeksa nasamo i pitao ga o onome što je Flačer ispričao. Vladimir Šeks je sve pobio.
Povećanjem broja članova osjećali smo se sve jači pa smo i sve javnije nastupali. Koncem ljeta 1989. u Studenskom domu organizirali smo prvu javnu skupštinu za izbor Izvršnog odbora za grad Osijek. Pred ove unutarstranačke izbore Flačer se ponovno počeo pojavljivati, a Šeks ga je uzeo u zaštitu. Po tom sam zaključio kako mi je Šeks lagao. Tada sam počeo razmišljati o napuštanju politike. Na skupštini je izabran odbor koji je imao zadatak osnivati temeljne odbore u općini Osijek, dok je Odbor za Slavoniju i Baranju nastavio rad po drugim općinama. Osječki odbor je sastavljen 50% od mlađih aktivnijih članova, uglavnom studenata ili onih koji su tek završili fakultet i koji su imali zadatak raditi na širenju organizacije, te 50% starijih ljudi, uglavnom poznatih iz 1971. godine, koji su svojim imenom trebali dati ozbiljnost stranci. Između Odbora za Slavoniju i Baranju s jedne, te aktivnog mlađeg dijela Osječkog odbora nastavljena je svađa koja je od prije tinjala. Osnovana je i studenska sekcija. Rivalitet između Odbora za Slavoniju i Baranju s jedne strane te Osječkog odbora i studenske sekcije s druge strane bio je toliki da se nisu mogli složiti ni u tome kakav će natpis pisati na vratima kupljenih prostorija u kojima smo se sastajali. Iako smo na terenu surađivali i nastojali svađe skriti od javnost, pri susretima sam povremeno služio kao jedina veza u komunikaciji između Osječkog i Slavonsko-baranjskog odbora.
Budući da sukobe nismo znali prebroditi, oni su na Prvom kongresu HDZ-a nastavljeni. Mnogima se nije sviđalo što je dr. Franjo Tuđman jedini kandidat za predsjednika. Iako su svi bili za njegov izbor, smatrali su kako treba imati bar formalnog protukandidata. Jedna grupa je predložila Zdenki Babić Petričević da se formalno kandidira kao drugi kandidat za predsjednika, ali je ona to odbila. Dr. Tuđman je saznao za ovo pa je sam nagovorio Hrvoja Hitreca da mu bude protukandidat. Glavna stvar na kongresu je bila tko će sve biti govornik, a to je određivao predsjednik Tuđman. Iz Osijeka govornici su bili Šeks i Vekić. Šeks je uspio među govornike ugurati Branimira Glavaša, a Vekić je preko Perice Juriča i Manolića uspio ugurati i Leticiju Drndić. Đapić je počeo lobirati kako bi se i on ugurao među govornike ali nije uspijevao. Dan prije odlaska na kongres doznao sam kako je Tabak nagovarao Đapića da se na samom kongresu sastavi peticija za raspuštanje Odbora za Slavoniju i Baranju. Na kongresu, u kuloarima, neki su članovi Osječkog Odbora rekli kako nemaju nište protiv mene i da moje ime treba izostaviti. Tada je sastavljen novi tekst peticije u kojemu je traženo izbacivanje iz Odbora za Slavoniju i Baranju svih osim mene. Nisam vidio koristi od takve peticije, ali sam smatrao kako svatko ima pravo na peticije. Kad sam shvatio kako član kongresa Đapić, koji je skupio 50 potpisa članova kongresa na peticiji, ne može izići za govornicu pročitati svoj govor, shvatio sam kako je stranka bespovratno otišla u smjeru koji nisam želio i kako je moj rad u HDZ-u završen. Tada sam se pridružio onima koji su napustili kongres. Ivan Vekić se nije pridružio iako nas je Tabak uvjeravao kako je to obećao učiniti. Malo kasnije je došao za nama, ali ne kako bi nas podržao, već kako bi nas nagovorio na povratak. Nakon otprilike pola sata, na nagovor ljudi iz inozemstva, vratili smo se u dvoranu. O ovom incidentu pisale su sve jugoslavenske novine iako im nitko nije htio reći što je uzrok našeg izlaska.
Povratkom u Osijek Šeks je sazvao zajednički sastanak Odbora za Slavoniju i Baranju te Gradskog odbora. Tražio je od svakoga iznošenje svega što znade o peticiji. Kada je došao red na mene, podnio sam ostavku na sve funkcije u stranci, čime je rad u HDZ-u za mene okončan. Nakon toga Šeks je suspendirao sve potpisnike peticije koji se nisu pokajali. Kasnije smo razmišljali o tomu tko je organizirao peticiju. Jedna je pretpostavka bila da je to bio Vekić koji je preko nekoga, navodno Tabaka, peticiju predložio Đapiću, a cilj joj je bio rušenje Glavaša. Druga je pretpostavka bila da je sam Glavaš preko Tabaka sve organizirao, a da mu je cilj bio eliminiranje lokalne konkurencije. Znao je kako Tuđman ne podnosi nedisciplirane članove stranke i kako bi peticija mogla završiti onako kako je i završila. Analizom puno kasnijih informacija zaključio sam kako je ova peticija unaprijed koordinirana između Vekića i Manolića preko Manolićevog teklića Perice Jurića, a Vekić je za protuuslugu među govornike uspio ugurati svoju kandidatkinju Leticiju Antolić Drndić. Tabak, Đapić i svi mi ostali bili smo samo neiskusni i nesvjesni suradnici Jože Manolića, te smo poslužili samo kao naivni izvršioci, unaprijed osuđeni na uklanjanje iz stranke. Za peticiju su unaprijed saznali Glavaš i Šeks. Kako bi to spriječio Glavaš je vjerodajnice za ulazak Osječana na kongres podijelio Đakovčanima, pa su se Osječani morali fizički izboriti za ulazak u dvoranu, čime je njihova odlučnost prema Đapićevoj peticiji samo pojačana. Umjesto suspendiranih, u Osječki gradski odbor su kooptirani novi članovi, i to je postala redovita praksa u stranci.
__________________
Entitet => Referendum => Otcjepljenje => Naplata za Bugojno, Travnik, Konjic
Juda Iškariot is offline  
Old 06.01.2007., 16:05   #11
Juda Iškariot
Banned
 
Juda Iškariot Avatar
 
Registracija: Oct 2005.
Lokacija: 30 srebrnjaka iz Haaga
Postova: 1,401
U političkim događajima nakon toga više nisam sudjelovao sve do demonstracija protiv šefa MUP-a, kada je već postalo očito kako srbijanske obavještajne službe putem medija vrše psihološke pripreme za rat. Tad sam se ponovno sastao s Glavašem i dogovorio se o tomu kako može računati na mene i moje ljude u slučaju rata.
U lipnju 1989. Milošević je raspisao zajam za preporod Srbije i skupljanje je trajalo do kraja ožujka 1991. godine. Srbi iz Srbije i svijeta uplatili su Beogradskoj banci oko 87 milijuna dolara, a nakita i zlata u vrijednosti od oko 400.000 DEM. Veći dio spremljen je na Cipar odakle su se plaćala lobiranja po svijetu za interese projekta »Velika Srbija«, a ostalo je uglavnom potrošeno na financiranje paravojnih postrojbi u Srbiji i Hrvatskoj. Mnogi su Srbi iz hrvatskih poduzeća vikendom odlazili na barikade te su se ponedjeljkom vraćali na svoj posao. Povjerljivim osobama su se hvalili zarađenim dnevnicama.
__________________
Entitet => Referendum => Otcjepljenje => Naplata za Bugojno, Travnik, Konjic
Juda Iškariot is offline  
Old 06.01.2007., 16:11   #12
Juda Iškariot
Banned
 
Juda Iškariot Avatar
 
Registracija: Oct 2005.
Lokacija: 30 srebrnjaka iz Haaga
Postova: 1,401
2. PRIPREME ZA VOJNI UDAR


Dana 26. 2. 1990. pojedini neupućeni generali iz Generalštaba počinju shvaćati kako je Miloševićev plan razbiti Jugoslaviju, pa tako načelnik Generalštaba JNA »oštro napada srpsku politiku. Smatra kako je Srbija ostala sama, da je protiv nje Slovenija, Hrvatska, BiH, Makedonija i pola Crne Gore (...) za sve je to krivo neinteligentno srpsko rukovodstvo«.

Dana 26. 3. 1990. godine, dva mjeseca prije smjene vlasti u Hrvatskoj i Sloveniji, na sastanku rukovodstva Srbije javno je odbačen »kurs obrane cjelovitosti Jugoslavije«, a usvojeno je njeno razbijanje i stvaranja »Velike Srbije«. Javno je rečeno je :«Srbija će odbiti konfederaciju jer je ona samo prijelazni trenutak u samostalne države. Srbija će zajedno s Crnom Gorom, Makedoniju nećemo moliti. BiH neće moći opstati kao država. Moguć je sukob Srba u odcijepljenim republikama, jer oni neće prihvatiti status nacionalne manjine u Hrvatskoj i BiH… «

JNA je mislila drugačije pa je mjesec dana prije izbora na sastanku armijskog vrha s rukovodstvom RH Hrvatske. JNA je tada Račanovu vladu otvoreno upozorila kako će oni «dovesti ustaše na vlast». Prema knjizi Veljka Kadijevića «moje viđenje raspada» JNA je tada imala plan Strategije upotrebe oružanih snaga Jugoslavije. U tom planu stoji: «Treća faza nastupa kada Nemačka preko Evropske zajednice otvoreno preuzima upravljanje Jugoslovenskom krizom, tjera Sloveniju i Hrvatsku na ubrzanu secesiju putem primene nasilja, istovremeno priprema građanski rat u Bosni i Hercegovini i to u dvojakoj funkciji – definitivnom razbijanju Jugoslavije na takav krvav i surov način da se Jugoslavija više nikada ne povrati na istorijsku scenu; i kao dobar povod za politički i vojni udar na Srbiju s ciljem da se porazi i ponizi, svede na beogradski pašaluk i dobije lekciju za sva vremena. Na početku te faze zadatak oružanih snaga se bitno mijenja i sastoji se od – 1)obrane srpskog naroda u Hrvatskoj i njegovog nacionalnog interesa; 2)izvlačenje garnizona JNA iz Hrvatske; 3) pune kontrole Bosne i Hercegovine s krajnjim ciljem da se obrani srpski narod i njegova nacionalna prava kada to postane aktualno; 4)stvaranje i obrane nove jugoslavenske države onih jugoslavenskih naroda koji to žele, u ovoj fazi srpskog i crnogorskog naroda.» U provedbi zadaća JNA Kadijević nabraja i tri načela kojih se treba držati. Jedno od tih načela je: «Svjesno dozvoliti da neprijatelj prvi napadne i to tako da cijeli svijet jasno vidi ko je agresor i šta hoće. Ovo je ključni stav zbog kojeg smo bili često kritikovani, čak nazivani izdajicama i sl. međutim, nama je bilo potpuno jasno da bi radeći suprotno, kako su inače neki sugerisali, pored ogromnih političkih gubitaka u datim međunarodnim okolnostima, potpuno upali u zamku brze i razorne vojne odmazde koja bi se u prvom redu sručila na Srbiju…»

Iz ovog strateškog plana se vidi utjecaj velikosrpskih akademika koji su nastojali JNA zastrašiti Njemačkom koja je tada realno bila zauzeta integracijom svojeg istočnog dijela, te generale iskoristiti za ostvarivanje svojih ciljeva, tj., Jugoslavensku vojsku pretvoriti u Velikosrpsku vojsku. U tom cilju su ih uvjerili kako iza Hrvatske i Slovenske želje za osamostaljenjem stoji tadašnji politički patuljak Njemačka, a politički nepismeni i komunističkom ideologijom zadojeni paranoični JNA generali su tu priču bez rezerve prihvatili, ne shvaćajući kako je međunarodna zajednica sve radila kako bi sačuvala Jugoslaviju, a srušila samo komunistički poredak.

Između 22. i 23. 4. 1990. održani su prvi višestranački izbori. Prva hrvatska vlada imenovana je 30. 5. 1990. na čelu sa Stjepanom Mesićem, a druga 24. 8. 1990. na čelu s Josipom Manolićem. Sve položaje u vladi dobili su bivši članovi SKJ iz sastava takozvane HDZ-ove ljevice, dok su pripadnici HDZ-ove desnice dobili vlast u općinama. Ovime je spriječen strah bivših komunista od promijene vlasti, čime je omogućeno preuzimanje vlasti i onemogućeni sukobi između bivših komunista i njihovih žrtava. Odmah nakon izbora u Hrvatskoj Srbi su po srpskim selima sve više otkazivali poslušnost institucijama Hrvatske države. Dana 17. lipnja 1990. na sjednici Glavnog odbora HDZ-a - traži se konfederalno uređenje SFRJ, što je za Tuđmana, kasnije će se vidjeti bila taktika, iako je projugoslovenska frakcija HDZ-a iskreno tražila konfederaciju kao maksimalni stupanj dozvoljene dezintegracije Jugoslavije u kojoj su oni željeli imati glavnu gospodarsku snagu. Iako je i Hrvatskoj i Sloveniji strateški cilj bio samostalne republike pred međunarodnom zajednicom (osobito Velikom Britanijom) Predsjednici Tuđman i Kučan zagovarali su konfederativno uređenje, znajući kako će ga Milošević odbiti. Na taj način je on postao krivac za raspad Jugoslavije. Miloševiću je strateški cilj bila Velika Srbija, ali je zbog taktičkih razloga zagovarao centraliziranu Jugoslaviju. Znao je kako će Tuđman i Kučan odbiti njegov prijedlog unitarne Jugoslavije, što je njemu odgovaralo kako bi preuzeo kontrolu nad srbijanskim Jugoslavenima koji su željeli upravo takvu Jugoslaviju.

Dana 17. 8. 1990. Srbi su održali svoj referendum o »Srpskoj autonomiji« uz blokadu cesta koje vode prema Kninu, Obrovcu i Benkovcu. Milan Babić je istoga dana u Kninu proglasio ratno stanje. Sve više komunikacija u Hrvatskoj ispresijecano je barikadama, a Hrvatska se počela naoružavati i pripremati za obranu te je sve odlučnije išla prema osamostaljenju.
__________________
Entitet => Referendum => Otcjepljenje => Naplata za Bugojno, Travnik, Konjic
Juda Iškariot is offline  
Old 06.01.2007., 16:12   #13
Juda Iškariot
Banned
 
Juda Iškariot Avatar
 
Registracija: Oct 2005.
Lokacija: 30 srebrnjaka iz Haaga
Postova: 1,401
U reorganizaciju zapovijedanja JNA potkraj osamdesetih (vojišta umjesto armija) uključeno je i podčinjavanje republičkih i pokrajinskih stožera TO zapovjedništvima vojišta, čime su republike u značajnoj mjeri izgubile kontrolu nad TO. U vrijeme izbijanja opće političke krize u SFRJ projugoslavenski orijentirani vrhovi JNA ocijenili su kako je i samo postojanje TO velika prijetnja projektiranoj centralizaciji Jugoslavije, a Kadijević ju je nazvao “objektivno velikom podvalom”. Budući da su doktrinarna rješenja za uporabu JNA u “izvanrednim prilikama” još od sredine osamdesetih godina predviđala da se u kriznim situacijama “sva materijalna sredstva TO smjeste u skladišta JNA”, JNA je izbijanjem krize pokrenula svoje dugo vremena pripremane i planirane akcije. Na temelju naredbe Generalštaba JNA od 14. 4. 1990. godine JNA je sredinom svibnja, u vrijeme prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj i u času konstituiranja nove višestranačke vlade u Sloveniji, oduzela oružje TO (u Hrvatskoj svo oružje, tj. oko 200.000 cijevi, dok su slovenske vlasti uspjele zadržati oko 30 posto oružja). Time je JNA poništila federalizam i značajno promijenila odnos snaga te su protivnici centralizma ostali bez ikakve obrane. Za vrijeme dok je JNA stavljala pod svoj nadzor oružje TO, SKH je svojim najpovjerljivijim članovima podijelila oko pet tisuća kratkih UZI-ja što je otkriveno tek kasnije kad je saborska komisija istraživala ovaj slučaj. TO u Srbiji nije nikada bila razoružana, a Milošević je i 1991. godine obavljao smotre republičke TO u Vojvodini.

U rujnu 1990. sudjelovao sam u preuzimanju prvih 650 od 8.000 kalašnjikova koje je Špegelj noć prije uvezao iz Mađarske, a koji su noću, tajno, istovareni u staroj kući Adama Meštrovića u Petrijevcima. Dio kalašnjikova isporučen je Merčepu za područje MUP-a Vukovar, dio u Orahovicu, a dio u Baranju, dok smo ostale podijelili po mjesnim zajednicama općine Osijek preko povjerljivih ljudi. Oružje nije dijeljeno policiji jer ni sama nova hrvatska vlast nije imala povjerenja u većinu njezinih pripadnika. Tek znatnijom mobilizacijom novih policajaca, tzv. specijalaca, ova je institucija postala instrument hrvatske vlasti. U jesen 1990. admiral Mamula posjetio je London, general Blagoje Adžić Pariz, a admiral Stane Brovet Moskvu da bi procijenili na koji bi način Međunarodna zajednica odgovorila na vojni udar u Jugoslaviji. “Armija je zaključila da se Velika Britanija i Francuska ne bi protivile.” Rusija je pozdravila plan, iako je jasno stavila do znanja kako takvu akciju neće javno podržati.

Oko mjesec dana nakon prve podjele oružja uvezeno je još 8.000 kalašnjikova koji su prema zapovijedi Josipa Manolića preko policijskih postaja podijeljeni pripadnicima pričuvne policije, među kojima je bilo desetak posto osoba kriminalne prošlosti. Na području Slavonije podjelu je nadzirao Ivan Vekić. KOS je vrlo brzo otkrio podjelu prve isporuke oružja i velik dio ljudi koji su ga dobili, te je JNA između 3. i 4. 12. 1990. godine planirala oduzimanje toga oružja i uhićenje svih koji su ga imali i koji su ga dijelili. Kako bi se to spriječilo, žurno smo prebačeni u sastav pričuvne policije da bi tako legalizirali posjedovanje oružja, pri čemu smo dobili i iskaznice pričuvne policije.

Od jednog djela tada naoružanih osoba kriminalne prošlosti koji su organizirani u posebne skupine sa samostalnim zapovjednicima, formirana je posebna postrojba pričuvne policije za posebne namjene, a kojoj je izravno zapovijedao Predsjednik Vlade Manolić i Ministar unutrašnjih poslova Boljkovac. Vrlo brzo počelo je noćno rušenje partizanskih spomenika od strane nepoznatih počinitelja, na što je oficirski kadar JNA bjesnio. Lokalni policijski zapovjednici i ogranci HDZ-a nisu imali nikakvog nadzora nad ovim skupinama. Te posebne pričuvne jedinice policije, veličine od voda od bojne, kojih je u hrvatskoj bilo nekoliko desetina dobivali su zapovjedi od Manolića ili nekog njemu direktno podčinjenog. Logistički su bili naslonjeni direktno na centralu MUP-a, tako da pojedini zapovjednici lokalnih policijskih postaja nisu ni znali da ove postrojbe pripadaju policiji. Odmah po formiranju od Manolića su dobili policijske iskaznice sa slikom i vrlo visokim činovima, za razliku od običnih članova pričuvne policije koji su dobili iskaznice bez slike i bilo kakvog čina. O formiranju ove postrojbe Predsjednik Tuđman (a kasnije i Šušak) je znao onoliko koliko mu je rekao Josip Manolić i njegovi ključni kadrovi; Ministar unutrašnjih poslova Josip Boljkovac i kasnije Ivan Vekić, čelnik SZP-a Smiljan Reljić, Ministar obrane Martin Špegelj i čelnik SIS-a Josip Perković, a oni mu nisu rekli ništa. Zapovjednici pojedinih odreda se nisu međusobno poznavali, a i kad jesu bili su najčešće u međusobnom sukobu. Većina pripadnika ovih posebnih jedinica imala je iskustva u sukobu sa zakonom. Odmah po formiranju posebne pričuvne policije objašnjeno im je kako nitko nije dobio državu bez rata, te kako je potrebno, sitnim incidentima isprovocirati sukobe s JNA i podići borbeni moral Hrvata. Stvarna uloga ovih postrojbi bila je, u početku, incidentima izazvati JNA na vojni udar, a kasnije, nakon osvajanja vojarni sprječavanje međunarodnog priznanja Hrvatske. Ove uloge većina njenih pripadnika i zapovjednika nije bila svjesna, te su vjerovali kako rade za dobrobit Hrvatske. Ove skupine su odmah, a osobito od travnja 1991. počele i same nabavljati oružje, te ga prodavati na crnom tržištu, gdje se cijena kretala do 3.000 njemačkih maraka za jedan kalašnjikov, čime je ostvarivana desetostruka zarada. Zahvaljujući ovim postrojbama posebne pričuvne policije trgovina oružjem naglo je procvjetala. (Osim «specijalnih zadataka» kao što je rušenje partizanskih spomenika, ove posebne jedinice Manolić je navodio i na reketarenje pojedinaca koji su nepredviđeno pokušavali od sitnih poduzetnika postati «kapitalisti», a nisu bili na spisku podobnih tehnomenadžerskih komunističkih kadrova koji jedini smiju postati «kapitalisti». Ovo reketarenje je znatno smanjeno tek 1992. kad su se razvojačeni branitelji s oružjem počeli vraćati kući, te su uzeli u zaštitu svoje poduzetne poznanike.)
Početkom 1991. godine Hrvatska je usporila tempo nabave oružja kako bi pridonijela smirivanju situacije i sprječavanju vojnoga udara. Tuđman se suprotstavljao svim ofenzivnijim zamislima vjerujući kako je političko rješenje moguće, a u otvorenom bi sukobu s JNA u tom trenutku Hrvatska bila siguran gubitnik te bi tako izgubila svoj politički kapital u međunarodnoj javnosti, koja ionako nije bila sklona raspadu zemlje. Pripadnici projugoslavenske frakcije DB-a i KOS-a širili su priče kako nitko nije dobio državu bez rata, te kako rat treba isprovocirati, ako ga sami srbi ne izazovu. U to vrijeme čak je i Josip Manolić, na zatvorenim skupovima pjevao «ustaške» pjesme kako bi poticao, među oficirima JNA uvjerenje o «ustaškoj» vlasti u Hrvatskoj i potrebi vojnog udara. Svoje sudjelovanje u pjevanju objašnjavao je potrebom dizanja borbenog morala među hrvatskim narodom.
Nabavljeno protuoklopno i protuzračno oružje s vrlo malo streljiva uglavnom je bilo podijeljeno jedinicama koje su štitile državni vrh i ključne točke oko Zagreba, dok je ostalo oružje podijeljeno širom Hrvatske. Istovremeno s Tuđmanovim pokušajima smirivanja situacije projugoslavenska je frakcija HDZ-a počela širom Hrvatske s akcijama dizanja u zrak srpskih automobila i kuća te telefonskog zastrašivanja pojedinih Srba. Izvođači ovih akcija najčešće su bili infiltrirani u HDZ ili državne službe, a nakon akcija su obilazili lokale i pričali kako pojedini lokalni istaknuti hadezeovci iz državotvorne frakcije opet nešto dižu u zrak. U ovom je posebnu ulogu imao Slobodni tjednik, list pod nadzorom projugoslavenske frakcije Kosa, koji je svojim tekstovima raspirivao mržnju i organizirani kaos. Istovremeno su rušeni i mnogi partizanski spomenici što su vršili uglavnom pripadnici posebne pričuvne policije. Ove specijalne operacije Kosa i Udbe odgovarale su svima koji su željeli isprovocirati vojni udar, a odgovarale su i Miloševiću koji je želio radikalizirati Srbe te ih tako mobilizirati na svom programu Velike Srbije.
__________________
Entitet => Referendum => Otcjepljenje => Naplata za Bugojno, Travnik, Konjic
Juda Iškariot is offline  
Old 06.01.2007., 16:12   #14
Juda Iškariot
Banned
 
Juda Iškariot Avatar
 
Registracija: Oct 2005.
Lokacija: 30 srebrnjaka iz Haaga
Postova: 1,401
Dana 8. 1. 1991. Skupština Srbije donijela je Zakon o zaduženju kod Narodne banke Srbije za više od 18,2 milijarde dinara bez odobrenja Savezne vlade. Time je Milošević izvršio monetarni udar na Saveznu vladu i njenu politiku ekonomskih reformi, te su troškovi financiranja paravojnih srpskih formacija i srbijanske administracije prebačeni na sve republike. Tim su novcem povećane plaće i oficirima JNA, čime je Milošević stekao njihovu naklonost. Nakon političkog raspada Jugoslavije ovo je značilo i monetarni raspad, te je preostao samo vojni raspad. Ovu vrstu pljačke Hrvatska je mogla spriječiti samo uvođenjem vlastite valute, a pripreme za to su trajale gotovo godinu dana.

Dana 10. 1. 1991. Predsjedništvo SFRJ izdalo je zapovijed za rasformiranje republičkih TO, što je bila priprema za vojni udar.

Dana 16. siječnja 1991. godine predsjednik Srbije Slobodan Milošević prisustvovao je ručku s ambasadorima zemalja Europske unije. On ih je upozorio kako će u slučaju raspada Jugoslavije Srbija tražiti novu srpsku državu koja neće biti ograničena na “administrativni entitet” koji je trenutno u vlasništvu Srbije, nego će to biti “otadžbina svih Srba”. Milošević je rekao i kako dopušta odlazak Slovenaca, a o Makedoniji još uvijek raspravlja. Bio je vrlo jasan o dijelovima Hrvatske koji su nastanjeni Srbima, o Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini: oni će ostati dio Jugoslavenske federacije. Izrekao je jasno upozorenje ambasadorima: “Pozicija koju sam za vas sada skicirao je krajnji kompromis koji je Srbija voljna prihvatiti. Ako se ovo ne može ostvariti mirnim putem, onda je Srbija prisiljena da upotrebi sredstva sile koja mi posjedujemo a oni ne.”
Dana 23. 1. 1991. u Beogradu su se sastali Milošević i Izedbegović. Poslije sastanka istaknuta je puna suglasnost da se sačuva Jugoslavija. Izedbegović izjavljuje: «Srbija uvjetuje suverenitet BiH opstankom Jugoslavije.» (Tada se još uvijek Milošević trudio Izedbegovića pridobiti na svoju stranu, kako Hrvatska i BiH ne bi sklopile vojni savez, tj. kako on ne bi morao istovremeno ratovati i u Hrvatskoj i u BiH, ali je koncem 1991. kad je rat u Hrvatskoj primiren odbijao Izedbegovićeve ponude ostanka BiH u Jugoslaviji).
Dan kasnije 24.1.1991. u Beogradu su se sastali predsjednici Srbije i Slovenije Slobodan Milošević i Milan Kučan postižući sporazum kojim se Sloveniji omogućuje nesmetan odlazak iz Jugoslavije. «Zajednički je konstatirano da se u razrješavanju krize mora polaziti od prava naroda na samoopredjeljenje (a ne republika), koje ne može biti ničim ograničeno, osim jednakim i istim takvim pravom drugih naroda… Slovenija uvažava interes Srpskog naroda da živi u jednoj državi i da budući jugoslavenski dogovor taj interes treba poštovati.» Ovim dogovorom Slovenija je, u svom interesu, pristala na koncepciju Velike Srbije na štetu Hrvatske i BiH.

(Slovenske su vlasti sa zadržanim oružjem od TO, kao i uvozom 5.000 automatskih pušakas5 milijuna metaka, oko 1.000 protuoklopnih sredstava te desetak prenosivih protuzrakoplovnih sustava, koristeći se organizacijskim temeljima TO do proljeća 1991. razradile planove obrane i uspjele organizirati snage jačine 12 brigada u koje je uključeno 20.000 ljudi, obučenih i pripravnih za eventualni napad JNA. Budući da u slovenskoj TO nije postojao značajniji postotak Srba u zapovjednoj strukturi, to im nije bilo teško napraviti. Slovenske su vlasti izvršile sve pripreme za uspješno osamostaljenje koje je predviđeno za 26. lipnja 1991. Unatoč više puta izrečenom Miloševićevom dopuštenju odlaska Slovenije iz Jugoslavije, reakcija vojske nije bila jedinstvena. Projugoslavenski dio Generalštaba bio je za prisilni ostanak Slovenije u SFRJ.)

Dana 25. siječnja 1991. Predsjedništvo SFRJ izdalo je naredbu o razoružavanju svih paravojnih formacija u Hrvatskoj i Sloveniji, čime je počela operacija KOS-a pod kodnim nazivom «Štit», koja je planirana za 30.12.1990. ali je odgođena za 25 dana zbog toga što je makedonski član Predsjedništva Vasil Tupurkovski bio na službenom putu u Sad, a Generalštab se na ovako veliku akciju nije usudio bez odobrenja Predsjedništva SFRJ. JNA izdaje nalog za uhićenje Hrvatskog ministra obrane Martina Špegelja, te od Predsjedništva SFRJ traži nalog za nasilno razoružanje hrvatskih «paravojnih postrojbi» i smjenu Hrvatskog vodstva vojnim udarom. Istoga dana JNA je planirala vojni udar. Taj je prvi plan za vojni udar organiziran nakon tajnog krijumčarenja oružja iz Mađarske. »Tajno« snimljen film o hrvatskom ministru Špegelju u kojemu on govori o uvozu oružja za potrebe Hrvatske i pripremi za obranu, snimljen je za opravdanje vojnoga udara. U filmu je prikazan razgovor između Špegelja i njegova suradnika, pripadnika KOS-a (obavještajna služba JNA), pri čemu Špegelj govori o naoružavanju »ustaša« i objašnjava kako treba pobiti sve srpske oficire u Hrvatskoj uključujući njihove žene i djecu. Kako ne bi bilo zabune, nekoliko je puta ponovio: »U stomak, u stomak«. Ovo je trebalo pred svijetom poslužiti kao dokaz genocidnosti hrvatske vlasti koja vlastite policajce navodi na činjenje zločina, čime bi vojni udar pred svjetskom javnosti dobio opravdanje. Film je prikazan 25. siječnja 1991. godine, poslije drugog Televizijskog dnevnika. Mesić, kao član Predsjedništva SFRJ, na iznenađenje svih prisutnih odmah je priznao autentičnost filma. U to su vrijeme u Beogradu na sastanku bili predsjednici republika i pokrajina. U Generalštabu je sve bilo spremno za aktiviranje plana po kojem bi JNA uzela stvar u svoje ruke i spasila Jugoslaviju. To je trebalo izvesti na sljedeći način: Predsjednici Slovenije, Hrvatske i BiH, zajedno s članovima Predsjedništva SFRJ bili bi uhićeni i odvedeni na unaprijed pripremljeno mjesto. Bili bi izolirani i bez kontakata sa svojim republičkim bazama. Istovremeno, specijalne operativne skupine JNA u glavnim gradovima republika i pokrajina uz pomoć “lojalnih elemenata” osvojile bi najznačajnije administrativne, policijske i medijske punktove. Planirano je aktiviranje plana odmah poslije emitiranja filma o Špegelju te poslije informacije za jugoslavensku i svjetsku javnost kako su republički rukovodioci zadržani u Beogradu “zbog osobne sigurnosti”. Tada bi vojska predala vlast jedinoj saveznoj instituciji koja je funkcionirala SIV-u koje je vodio Ante Marković. SIV bi pripremio novi ustav po kojem bi se predsjedništvo marginaliziralo, a sva vlast bi pripala njemu. Kada se prilike u državi stabiliziraju, izbori za Jugoslavensku skupštinu, po principu jedan čovjek jedan glas, pod kontrolom Međunarodne zajednice organizirali bi se u roku od šest mjeseci. Time bi federalizam bio poništen, a obnovljena bi bila centralistička Jugoslavija. Velikosrbe to nije zanimalo pošto ni u vrijeme kralja Aleksandra nije uspjelo.
Kako bi olakšali vojni udar JNA protiv Hrvatske, Amerikanci su istu večer Tuđmanu ponudili azil te prijevoz zrakoplovom u SAD za njega i njegovih 400 najbližih suradnika. Tuđman je tu ponudu odbio.

(Amerikancima je vojni udar odgovarao pošto bi time srušili republičke vođe, uključujući Miloševića, koji je kao agent provokator uspješno srušio komunizam, te je postao smetnja za daljnje planove koji su uključivali koncentraciju vlast u rukama saveznih institucija. U tom trenutku većinu najvažnijih položaja držali su Hrvatski Jugoslaveni kao što su premijer Ante Marković, Ministar vanjskih poslova Budimir Lončar, a na redu za Predsjednika Predsjedništva bio je Stipe Mesić. Ovo je Amerikancima, a i Britancima dugoročno odgovaralo pošto su željeli smanjiti utjecaj Srba u Jugoslaviji. Njima su Srbi bili dobri kao dežurni policajci Balkana dok su trebali blokirati transportni koridor Njemačka – bliski istok, ali im nisu bili povjerljivi kao čuvari koridora Rusija - Jadransko more. Iako je Rusija u tom trenutku bila u raspadu, dugoročno, zbog velikog teritorija i velike sirovinske baze ona je postajala sve veći protivnik. Za blokadu Rusije pri izlasku na Jadran Amerikancima je trebala Jugoslavija u kojoj bi utjecaj Srba bio znatno manji, a utjecaj Hrvatskih Jugoslavena što veći, te su sve karte ulagali u njih.)
__________________
Entitet => Referendum => Otcjepljenje => Naplata za Bugojno, Travnik, Konjic
Juda Iškariot is offline  
Old 06.01.2007., 16:13   #15
Juda Iškariot
Banned
 
Juda Iškariot Avatar
 
Registracija: Oct 2005.
Lokacija: 30 srebrnjaka iz Haaga
Postova: 1,401
O ovome je kasnije general Aleksandar Vaseiljević u intervju NIN-u rekao: «Sve što je Mesić govorio bilo je u sklopu nastojanja da napravi provokaciju i spreči da se donese kakva razumna odluka. Mesić je svakog prekidao, pa i Gračanina, narodnog heroja i starijeg čoveka, koji je mogao otac da mu bude. Ni na koga se nije obazirao. Kasnije smo ipak uspeli da uspostavimo odnos s Mesićem, koga smo čak jednim delom pridobili za ideju suradnje sa Armijom. S Mesićem sam, kao glavni čovek KOS-a imao dvadesetak sastanaka na kojima smo razmenili informacije i podatke jer smo mislili da možemo da sprećimo sukobe i ekstremizme. Mnogo smo upravo od Mesića doznali o ustrojavanju paravojnih jedinica u Hrvatskoj, naoružavanju HDZ-ovaca. Mesić nam je poslužio kao hdzovski insajder i informator. Mnogo su nam koristile tih dana informacije i podatci koje sam dobijao od Mesića. U jednom našem razgovoru Mesić je rekao kako bi tolerisao hapšenje svih funkcionera MUP-a i obrane iz Hrvatske osim Špegelja i Boljkovca. Inzistirao je na njihovoj zaštiti. Složili smo se oko toga. Razmena informacija i podataka s Mesićem ipak nam je bila mnogo važnija i nismo hteli da ugrozimo te kanale. Mesić je dao zeleno svetlo za akciju «Štit» i hapšenja. Kad je utvrđen točan datum, požurili smo, svako na svoje mesto, da obavimo poslednje pripreme. Poslednji dogovor svih učesnika u akciji bio je 30. novembra u Zagrebu. Na tom sastanku je svaki detalj, po ko zna koji put, ponovo proveren. Svesni da je to bio početak kraja «slučaja Špegelj», nismo želeli da nam neka mala neopreznost ugrozi ogroman višenedeljni trud….
- Tada nastaje veliki obrt. Umesto da u 18. časova krenem u akciju, ja u isto vreme iz Zagreba letim specijalnim avionom za Beograd.
Zašto za Beograd?
Tako je naredio general veljko Kadijević, savezni sekretar za narodnu obranu. Pozvao me i rekao da hitno dođem na sastanak Kolegijuma koji počinje u 18 časova u zgradi SSNO-a u Beogradu. Avion kojim ću poleteti za Beograd već me je čekao na aerodromu Pleso.
Što se događa s ekipom specijalaca?
Njima saopštavam da krenu na teren, ali da ništa ne poduzimaju, već da čekaju nova naređenja. U Beograd odlazim sa zebnjom da će početak akcije biti odložen. Posle kraćeg referisanja, gde posebno ističem da je sve spremno za početak akcije, Kadijević odlučuje da se sačeka još nekoliko dana. Kaže kako je neophodno da se zatraži suglasnost od Predsedništva države. Moja primedba da u tom kolektivnom šefu države sedi i jedan Stipe Mesić i da Mesić ne sme javno da pristane na akciju, ne menja tok stvari. »

Te se večeri, general Veljko Kadijević nije se usudio izvesti vojni udar bez odluke Predsjedništva, pa je odgođena. za 25. siječnja, kad se dio vodstva HDZ-a iz Osijeka sklonio u podrum osječkog MUP-a pod Kirovu »zaštitu«. Glavaš nije imao povjerenja u Kira, pa se na desetak dana sklonio u selo Stari Perkovci pokraj Slavonskoga Broda sa skupinom najpovjerljivijih suradnika. Kasnije je doznao kako je KOS za to znao iste večeri jer je imao suradnika među njegovim najbližim pratiocima.
Plan nije aktiviran iz više razloga. U vojnom vrhu je postojala oštra borba između “srpske” i “jugoslavenske” struje. Srpska se zalagala za udar u korist Velike Srbije, pošto Velikosrbe nije zanimala nikakva Jugoslavija. Na iskustvima iz Kraljevine Jugoslavije su vidjeli kako bi Jugoslavija, bez diktature, mogla postati država u kojoj oni ne bi mogli dominirati. Oni nisu imali apsolutnu većinu u strukturi stanovništva, a demografski podatci su pokazivali loša kretanja za njih. Projugoslavenska struja smatrala kako su za početak raspada krivi svi te ih treba sve, bez izuzetka, uhititi, uključujući i srpsko i crnogorsko rukovodstvo. Npr. mišljenje generala Svete Višnjića (zadnji zapovjednik ljubljanske VO) bilo je: “U interesu očuvanja Jugoslavije Miloševića treba rušiti svim sredstvima”. Zbog toga se odustalo od najradikalnijeg koraka, a u SSNO i Generalštabu je zaključeno kako će JNA biti s onim narodima “koji je žele” kao svoju.

Dana 30. 1. 1991. Vojni sud u Zagrebu izdao je nalog za privođenje ministra obrane Republike Hrvatske Špegelja. Ovo je učinjeno kako bi se s njega skinula sumnja za režiranje tajno snimljenog filma i kako bi se povećao njegov ugled u hrvatskoj javnosti.
U tom su se razdoblju po cijelom Osijeku mogli zamijetiti nepoznati mlađi muškarci kako šeću po gradu. Jedne sam večeri u jednom osječkom kafiću primijetio za šankom dvojicu kratko ošišanih visokih muškaraca, po izgledu Crnogoraca. Pola sata prije sam ih primijetio u drugom kafiću u koji sam svratio. Jedan me prijatelj upitao: »Dal’ ti tebe prate?«. Izvadio sam iz jakne malokalibarski takmičarski pištolj, koji sam u tom trenutku imao uza se, te sam prijateljima usred gostionice pokazao kako se na pištolj stavlja prigušivač. Navedena su dvojica popila piće i nikada ih više nisam vidio. Od tada više nisam izlazio iz kuće bez oružja, a i uz krevet sam uvijek nešto imao.
Tijekom veljače JNA je izazivala brojne incidente širom Hrvatske kako bi isprovocirala pripadnike MUP-a i pronašla izgovor za vojni udar. Dana 22. 2. 1991. pripadnici »SAO Krajine« preuzeli su policijsku postaju u Pakracu, ali su je specijalne postrojbe hrvatskog MUP-a oslobodile 1. ožujka 1991. godine. Istog 22.2.1991.kad su četnici preuzeli policijsku postaju u Pakracu u Sarajevu na sastanku predsjednika svih republika Izedbegović je predložio «asimetričnu federaciju» tj., Srbija i Crna Gora u klasičnoj federaciji, Hrvatska i Slovenija u konfederaciji prema njima, a BiH i Makedonija jednako blizu i jednima i drugima.
Dana 28. 2. 1991. »Srpska Krajina« se izdvojila iz Hrvatske i »priključila« Srbiji.
Dana 9. 3. 1991. projugoslavenska frakcija KOS-a organizirala je demonstracije u Beogradu na Trgu slobode. Miting je formalno organiziran protiv informativnog monopola TV Bastilje. Na Trg Republike došlo je oko sto tisuća ljudi, a poslije intervencije milicije počeli su neredi u kojima je poginuo demonstrant Branivoje Milinović i policajac Nedeljko Kosović. Tijekom demonstracija povrijeđeno je 203, a uhapšeno 108 građana. Na zahtjev Borisava Jovića, člana Predsjedništva SFRJ, na ulice Beograda su izišli tenkovi JNA kako bi pomogli miliciji u zavođenju reda. Uhapšen je Vuk Drašković, predsjednik SPO i lider opozicije. Predsjednik Tuđman, u strahu kako bi se demonstracije mogle pretvoriti u vojni udar, javno je preko televizije pružio podršku legalno i demokratski izabranom predsjedniku Srbije. Tuđman se opravdano bojao kako bi se u slučaju rušenja Miloševića vojni udar proširio na čitavu Jugoslaviju, što bi s tadašnjim odnosom vojnih snaga bilo obično tehničko pitanje. U tom slučaju od samostalnosti Hrvatske ne bi bilo ništa, JNA bi pohvatala 10.000. hrvatskih policajaca i oko 20.000. polunaoružanih dragovoljaca na noćnim stražama te ih većinu osudila na dugogodišnje kazne ili likvidirala po raznim »Jazovkama«. U tom trenutku mi nije bilo jasno zašto Tuđman daje podršku Miloševiću, ali sam to shvati kasnija kad sam počeo analizirati tadašnja događanja. Mediji su tada, a i kasnije potpuno zaobišli odgovor na ovo pitane, kako ne bi morali povezati ove događaje u Beogradu s onim što se dogodilo petnaest dana kasnije u Karađorđevu.
Dana 10. 3. 1991. na Terazijskoj česmi, a zbog brutalnosti vlasti prema demonstrantima i naknadnih uhićenja, studenti Beogradskog univerziteta organiziraju nove demonstracije tražeći puštanje uhićenika i ostavke odgovornih ljudi režima, šestorice urednika TV Beograd i ministra policije Radmila Bogdanovića.
Doznavši kako je riječ o pripremama za vojni udar, 11. 3. 1991. Milošević organizira protumiting u Beogradu na Ušću. Miting je formalno organizirao SPS radi podrške Miloševiću i srpskom rukovodstvu i radi pritiska na studente.
__________________
Entitet => Referendum => Otcjepljenje => Naplata za Bugojno, Travnik, Konjic
Juda Iškariot is offline  
Old 06.01.2007., 16:13   #16
Juda Iškariot
Banned
 
Juda Iškariot Avatar
 
Registracija: Oct 2005.
Lokacija: 30 srebrnjaka iz Haaga
Postova: 1,401
Okupilo se blizu milijun ljudi, a neki su govornici tražili obračun sa studentima. Vojni vrh, vidjevši koliko mnoštvo Srba slijedi Miloševića, uzmiče od samostalne akcije i traži rješenje u okviru Jugoslavenskog ustava, tj., traži odluku Predsjedništva SFRJ za uvođenje izvanrednog stanja. Idućeg dana, 12. ožujka 1991. Jović je nakon demonstracija protiv Miloševića sazvao izvanredno zasjedanje saveznog Predsjedništva u Beogradu s temom o neizvršavanju naredbe Predsjedništva od 25. siječnja te o razoružanju paravojnih formacija u Hrvatskoj i Sloveniji. Kasno navečer putem Televizije dao je izjavu, pozivajući na taj način članove Predsjedništva na sjednicu. JNA je tražila suglasnost Predsjedništva za izvanredno stanje, ali su dijelovi vojske još uvijek bili spremni djelovati i bez te odluke. Kadijević i Jović su na sjednici Predsjedništva, koja se održavala u podzemnim objektima JNA, u Užićkoj 15. u Beogradu, tražili uvođenje izvanrednog stanja. Slijedećeg dana 13. 3.1991. Kadijević je obrazložio ciljeve vojnog udara B. Joviću i S. Miloševiću. Prema knjizi B. Jovića «Poslednji dani SFRJ» Kadijević je rekao: «Smjenjivanje Vlade i predsjedništva. Skupštinu neću dirati, ali neću dozvoliti ni sazivanje. Republičke vlasti i sve ostalo neću dirati ukoliko podržavaju vojni udar. U protivnom skinuću i njih. Cilj: odrediti rok od 6 mjeseci, ili kraće, za sporazum o budućnosti zemlje, a dotle prekinuti haotični raspad zemlje.» Odluka Predsjedništva je ovisila o Bogiću Bogićeviću. Razapet između Velikosrba i Jugoslavena on je odbio glasovati, a nakon duže stanke je rekao: “Ne mogu da glasam.” Razjaren, Kadijević je rekao: “JNA je rešena da uzme stvar u svoje ruke, bez obzira kakva se odluka ovde donese, kako bi zaustavila građanski rat. Mi ćemo svoj zadatak završiti.” Kao vrhovni zapovjednik, Jović je te noći poslao Kadijevića u Moskvu na susret s tvrdokornim sovjetskim ministrom odbrane Dimitrijem Jazovim. Jović je tada varirao između srbijanskih Jugoslavena i velikosrba, te je nastojao biti dobar savjetnik Miloševiću, ali je dobre odnose održavao i s Ađićem kao i Kadijevićem. Kadijeviću Jazov nije mogao dati podršku jer ni Miloševiću nije odgovaralo izvanredno stanje. U tom je trenutku Milošević bio slab, ali je uspio preko svojih ruskih veza onemogućiti rusku podršku za uvođenje izvanrednog stanja.
Dana 15. 3.1991. Predsjednik Predsjedništva SFRJ Borisav Jović podnosi ostavku zato što poslije trodnevnog zasjedanja predsjedništvo nije donijelo «Odluku o izvođenju izvanrednog stanja» koju je pripremio Vrhovni štab oružanih snaga. O svojoj ostavci Jović je najprije obavijestio Kadijevića i Miloševića. Ostavku je dao kako bi Generalštab JNA imao povoda uvesti izvanredno stanje i bez odluke Predsjedništva SFRJ. Idućeg dana, iz istih razloga ostavku podnose članovi Predsjedništva Kostić i Bućin iz Vojvodine i Crne Gore. Iako je Kadijević uvjeravao Miloševića kako nema ništa protiv njega, Milošević je shvatio prave ciljeve demonstracija protiv njega od prije nekoliko dana, te je 16. 3. 1991. izjavio kako ne priznaje odluke Predsjedništva SFRJ i naređuje mobilizaciju pričuvnog sastava MUP-a Srbije. Ovime je jasno poručio pripadnicima projugoslavenske frakcije u KOS- a i Generalštabu kako je spreman i na građanski rat u Srbiji ako mu se ne pokore, čime je praktično Milošević izvršio odcjepljenje Srbije iz Jugoslavije, iako se javno zalagao za opstanak Jugoslavije. Istog dana, na skupu u prostorijama Beogradskog sveučilišta Milošević izjavljuje kako će legalno naoružavati Srbe u Hrvatskoj, te da će poštovati savezne organe, ukoliko oni dozvole JNA da štiti ustavni poredak SFRJ. Time se javno stavljao na stranu JNA, a konkretnim potezima je sve činio kako bi tu JNA podčinio sebi.

Dana 24. 3. 1991. Predsjednik Tuđman je od Alije Izedbegovića dobio faksirano pismo u kojem mu piše kako zna da će mu Milošević idući dan na sastanku u Karađorđevu ponuditi podjelu bosne, te ga moli da na to ne pristane. Ove informacije je Izedbegović mogao dobiti samo od nekog tko je želio već tada zavaditi odnose između Tuđmana i Alije, a to je mogao biti neki Srpski, Hrvatski ili Muslimanski političar(ili službe) koji je želio zavaditi Hrvate i Muslimane, ili netko tko je želio umanjiti ugled Miloševića među zagovornicima opstanka Jugoslavije. Idućeg dana, tj., 25. 3. 1991. stvarno je i održan sastanak Tuđman – Milošević u Karađorđevu. Ovaj razgovor Predsjednik Tuđman je inicirao još od jeseni 1990. preko Mesića i Jovića. Jović je to prenosio Miloševiću, ali ga je istovremeno, prema priznanju u vlastitim kasnije izdanim knjigama odgovarao od toga. Smatrao je kako bi time ojačali položaj Tuđmana, a njima je bilo bitno ojačati pobunjene Srbe i raspored JNA po pobunjenim područjima. Tek kad je shvatio koliko su još uvijek jaki projugoslavenski orijentirani generali, koji pokušavaju skinuti i njega, Milošević je, unatoč otporu Jovića, koji je devet dana ranije podnio ostavku na mjesto Predsjednika Predsjedništva, pristao na osobne razgovore s Tuđmanom. Većim djelom sastanak je održan između dviju delegacija koje su razgovarali o tome kako treba olabaviti vrlo restriktivnu monetarnu politiku savezne Vlade Ante Markovića. Na kraju sastanka Predsjednici Tuđman i Milošević su se odvojili i neko vrijeme razgovarali nasamo, šetajući između drveća kako ih prisutni KOS-ovci ni najmodernijim prislušnim uređajima ne bi mogli prisluškivati. Kasniji dobitnik francuske legije časti Hrvoje Šarinić je bio iznenađen i uvrijeđen što su se odvojili od ostalih dok su šetali šumicom. Na svim je njihovim sastancima, kojih je bilo preko četrdeset, bio uz Tuđmana i pred njim nikada nisu razgovarali o podjeli Bosne. Kada su krajem 1992. počeli sukobi između Hrvata i Muslimana, počeo je pričati kako su samo tada mogli tajno razgovarati o Bosni, pa je time obnovio priču koja je plasirana i prije samog sastanka. Kasnije je teza stalno obnavljana, iako je njima u tom trenutku obojici visio mač vojnog udara nad glavom i malo je vjerojatno da bi u takvoj situaciji dijelili treću republiku. Petnaest dana nakon izlaska tenkova na beogradske ulice jedina tema o kojoj su mogli razgovarati je kako oslabiti utjecaj projugoslavenski orijentiranih generala, kao i SIV-a s Antom Markovićem koji je imao podršku zapada. Kadijević je govorio kako želi skinuti SIV, ali protiv Ante Markovića ništa nije govorio, pošto je Marković jedini imao podršku zapada, pa je u njemu vidio prijelazno rješenje, dok je veći dio srpskih generala na mjestu novog Tita vidjeli admirala Branka Mamulu. Zbog toga su Milošević i Tuđman morali naći način kako smiriti Kadijeviću i Mamuli naklonjene jugoslavenski orijentirane generale, a i pristalice Ante Markovića, te sve ostale zagovornike vojnog udara, tj. prevariti njihove špijune iz vlastita okruženja. Jedini dogovor koji su oni tada mogli postići je: «Ti svojima reci ono što žele čuti, a ja ću svojima reći ono što oni žele čuti.» Odmah nakon sastanka pohvalili su se generalima i članovima SIV-a, jedinoj instituciji koja je još formalno funkcionirala na Saveznoj razini, te Anti Markoviću kako su se o svim spornim pitanjima dogovorili, te rata neće biti. Dogovorena priča je upalila i generali su se primirili. Kako bi bili uvjerljivi čak su formirali i posebnu komisiju zaduženu za detaljnu raščlambu spornih pitanja. Predsjednik Tuđman je iz Izedbegovićeva faksiranog pisma, koje je dobio dan prije sastanka u Karađorđevu znao kako netko širi priče o tom kako on s Miloševićem dijeli BiH, pa je ciljano, kako bi onemogućio takve glasine s Hrvatske ljevice, u ovaj pregovarački tim imenovao četvoricu uglednih ljevičarskih intelektualaca za koje je znao kako su protivnici podjele BIH, te kako oni takvu podjelu mogu samo odbiti ako je Miloševićevi pregovarači budu zagovarali. Hrvatskim pregovaračima: Šentiji, Bilandžiću, Lerotiću i Sokolu dao je mogućnost da kontroliraju ove pregovore, a time je u HDZ –ovoj projugoslavenskoj frakciji stvoren dojam kako će oni moći kontrolirati proces po svome nahođenju. A što je u Karađorđevu stvarno dogovoreno u četiri oka može se odgovoriti samo analizom konkretnih poteza, i interesa. Ovaj sastanak u Karađorđevu je održan kao posljednji u nizu bilateralnih sastanaka predsjednika jugoslavenskih republika, i gdje je dogovoreno da se održi šest zajedničkih sastanaka predsjednika svih republika. Prvi sastanak od tih dogovorenih šest održan je već tri dana kasnije 28. 3. 1991. u «Vili Dalmacija» u Splitu.
__________________
Entitet => Referendum => Otcjepljenje => Naplata za Bugojno, Travnik, Konjic
Juda Iškariot is offline  
Old 06.01.2007., 16:14   #17
Juda Iškariot
Banned
 
Juda Iškariot Avatar
 
Registracija: Oct 2005.
Lokacija: 30 srebrnjaka iz Haaga
Postova: 1,401
Analizirajući konkretne poteze nakon sastanka možemo vidjeti kako je Tuđman, tek nakon ovih razgovora shvatio kako se rat više ne može izbjeći te je odmah po povratku iz Karađorđeva ukinuo zabranu uvoza oružja. Odmah po tom svi krizni štabovi u Hrvatskoj su počeli nabavljati manje količine oružja, a pripadnici posebne pričuvne policije naglo su razvili šverc oružjem. Glavni dobavljači oružja bili su pripadnici posebne pričuvne policije i bivše UDB-e pod punom kontrolom Manolića. U dobavu oružja počeli su se uključivati i Hrvatski emigranti samostalno, ali su pripadnici Manolićeve mreže tu konkurenciju u ovom vrlo unosnom poslu, gdje se kalašnjikov nabavljen za 100 DM prodavao po 3000 DM to sprječavali svim sredstvima, uključujući izdaju KOS-u, te likvidacije dobavljača oružja i isporučitelje novca.

U Srbiji je počelo naglo umirovljenje generala koji su bili izvan Miloševićeve kontrole i naoružavanje paravojnih srpskih postrojbi.

U odnosu prema BiH Tuđman je odobrio i poticao naoružavanje Alijine SDA, i prijem muslimanskih dragovoljaca u hrvatske centre za obuku, što nikako ne bi bilo moguće da je stvarno dogovorio podjelu BiH s Miloševićem. Poticao je i suradnju s Muslimanima na svim nivoima kako bi ih pridobio za buduće ratne saveznike u ratu koji se sve brže približavao. Razgovarajući s Miloševićem shvatio je njegov stvarni cilj, a to je ratom etnički očistiti i Srbiji priključiti sve teritorije do granica Šešeljeve Velike Srbije, uključujući čitavu BiH koja se nalazila unutar tih granica. Kako bi to spriječio morao je na bilo koji način kupiti što više vremena za nabavu oružja i što više ojačati Hrvate, a i muslimane u kojima je vidio buduće ratne saveznike. A sve to morao je učiniti tako da ga ne pročitaju najbliži suradnici iz lijeve frakcije HDZ-a koji su sve činili kako bi JNA isprovocirali na vojni udar. Istovremeno je s druge strane morao smirivati vojno nepismene pripadnike desne frakcije HDZ-a koji su iskreno vjerovali kako Hrvatske postojbes25.000 kalašnjikova i dva borbena kompleta streljiva mogu zauzeti vojarne JNA unutar kojih su se nalazila dobro obučena vojska s tisućama tenkova, transportera i topova.
Alija Izedbegović je već tada nabavljao oružje preko hrvatske, ali je uporno pokušavao sklopiti savezništvo s Miloševićem predlažući krnju Jugoslaviju i asimetričnu federaciju, dok je na skupovima SDA zagovarao takozvanu zelenu magistralu (BiH, Sanđak, Kosovo i Albanija gdje bi muslimani bili većina). Iako je rado primao oružje iz Hrvatske sklapanje čvrstih obrambenih dogovora je odbijao, što je na svojim stranačkim skupovima opravdavao tvrdnjama kako su Tuđman i Milošević već podijelili BIH i kako su oni jednaka opasnost za Muslimane.
(Kasniji teoretičari priča o dogovorima iz Karađorđeva nikad nisu uspjeli objasniti zašto je JNA srušila Vukovar, ako su se stvarno dogovorili o prodaji Vukovara, mogli su ga opkoliti, prekinuti struju, telefon i dovoz hrane, te čekati predaju. Nisu nikad objasnili zašto je JNA avijacija napala Banske dvore, tj. pokušala ubiti Tuđmana, ako su se dogovorili. Zašto ubijati nekog s kim si se sve dogovorio? Nisu nikad objasnili ni zašto je Tuđman dopustio do konca 1991. prodaju oko 70.000 dugih cijevi, zarobljenih nakon pada vojarni stranci SDA, te transporte oružja iz islamskih zemalja preko hrvatskog teritorija sve do sredine 1993, kao i dolazak nekoliko tisuća muđahedina. Da su se stvarno dogovorili o prodaji Vukovara i podjeli BiH sve ovo ne bi bilo moguće.)

Tri dana nakon sastanka u Karađorđevu 28. 3. 1991. sastala su se šestorica predsjednika republika u Splitu. Milošević traži razrješenje SIV-a na čelu s Antom Markovićem, ali se ništa nisu dogovorili, osim da se u slijedeća dva mjeseca kriza treba riješiti. Na ovom sastanku je projugoslavenski orijentirani Makedonski predsjednik Kiro Gligorov Izedbegoviću, u povjerenju povjerio kako su se u Karađorđevu Tuđman i Milošević dogovorili o podjeli BiH, čime mu je potvrdio glasinu koju je on već dobio preko drugih kanala. Gligorov kao evidentirani agent KOS-a ovu glasinu je svjesno plasirao kako bi izazvao očekivani učinak, tj., zavadio Hrvate i Muslimane.

Nekoliko dana kasnije, 31. ožujka 1991, četnici koje je naoružala »služba državne bezbednosti Srbije« (SDBS), oružjem su zaposjeli hotele u turističkom naselju Plitvice. U policijskoj akciji Tigrovi iz Rakitja, predvođeni Josipom Lucićem, oslobodili su Plitvice. Tom je prigodom jedan terorist poginuo, nekolicina je ranjena, a mnogi su zarobljeni. Među zarobljenim teroristima nalazila su se i dva člana najužega vodstva Srpske demokratske stranke, Goran Hadžić i Borivoj Savić. U akciji je poginuo i mladi policajac Josip Jović, a četiri su hrvatska redarstvenika bila teže ranjena. Tadašnji ministar MUP-a, Josip Boljkovac, poslao je policajce u napad autobusom. Na svu sreću četnici nisu znali da se s tromblona trebaju skinuti osigurači, jer bi u suprotnom svi u autobusu koji je pogođen tromblonom izginuli. Za vrijeme operacije ministar je Boljkovac napustio Zagreb, pošto je računao kako će ovo biti dovoljan razlog za vojni udar, te kako ne bi mogao biti optužen za eventualni neuspjeh operacije i kako ne bi osobno došao u opasnost. Na vojni udar je računao pošto nije znao kako su se Tuđman i Milošević već dogovorili kao sabotirati sve one koji priželjkuju vojni udar. Ubrzo nakon operacije Boljkovac je zarobljenog vođu pobune Gorana Hađića pustio na slobodu zajedno sa Željkom Ražnjatovićem Arkanom, koji je zarobljen na Baniji. To je puštanje dogovorio sa sekretarom MUP-a Srbije. Osim projugoslavenskoj frakciji HDZ-a navedeni oružani sukobi su trebali i Miloševiću kako bi radikalizirao i one lokalne Srbe koji nisu željeli ratovati, a usput je i postupno etnički čistio osvojeni prostor, te testirao lojalnost terenskih oficira JNA ideji Velike Srbije. U sve otvorenije vojne sukobe je mogao ići pošto se sve manje plašio vojnog udara, pošto je većinu oficira JNA već pridobio na svoju stranu. Kako bi što uspješnije radikalizirao Srbe i naveo ih na pobunu, pripadnici njegove frakcija KOS-a i SDBS-a poduzimali su širom Hrvatske tajne napade na istaknute Srbe, čime su među njima izazivali strah i povećavali otpor prema legalnoj vlasti u Hrvatskoj. Ti su se potezi podudarali s onima projugoslavenske frakcije KOS-a infiltrirane u HDZ i SZUP, koja je željela sukobima isprovocirati vojni udar JNA.



U to su nas vrijeme pozivali u pričuvnu policiju svaki put kada bi se zaoštrio politički sukob između Hrvatske s jedne i Jugoslavije, vojske ili srpskih balvanaša s druge strane. Boravak u pričuvnoj policiji najviše je sličio skupini od 50 do 100 naoružanih ljudi koja se na jednom mjestu našla radi izležavanja, kartanja i ljenčarenja. Obično bi zapovjednik Rajhl Kir dolazio na početku mobilizacije i prozivao nas gledajući tko se odazvao. Čule su se priče kako je policijski profesionalac, a također su se širile priče kako mu je najvažnija karakteristika to što je nećak ministra unutrašnjih poslova Boljkovca. Potom bi nas nakon nekoliko dana raspustili kućama. Nikome nije padalo na pamet podijeliti nas u odjeljenja i vodove, odrediti zapovjednike, izvršiti nekakvu obuku i sl. Ponekad su nas, kako bi nas smirili, slali na čuvanje nekakvih beznačajnih objekata. U stankama između mobilizacija obavljali smo noćne straže po gradskim četvrtima i važnijim objektima, koje je najčešće organizirao HDZ. MUP nije imao nikakva utjecaja na to. Mobilizaciju u MUP doživljavao sam kao Kirov način da nas skloni s ulica. U razgovorima s dečkima iz tadašnje takozvane specijalne, a zapravo slabo opremljene i neobučene poluvojne postrojbe, doznavao sam kako Josip Rajhl Kir i s njima postupa slično kao i sa sastavom pričuvne policije. Primjerice, jedan je prijatelj skupio podatke o skupini četnika koji uvoze oružje iz Mađarske i švercaju ga autobusom koji preko Baranje ide u Vukovar. Znao je točnu rutu kojom ide, mjesto gdje ga istovaruju te vozača koji ga vozi.
__________________
Entitet => Referendum => Otcjepljenje => Naplata za Bugojno, Travnik, Konjic
Juda Iškariot is offline  
Old 06.01.2007., 16:15   #18
Juda Iškariot
Banned
 
Juda Iškariot Avatar
 
Registracija: Oct 2005.
Lokacija: 30 srebrnjaka iz Haaga
Postova: 1,401
Kada je načelniku Kiru predložio zaustavljanje autobusa, zapljenu oružje i hvatanje te skupine četnika, on ga je premjestio na drugi teren. Jednom prilikom, kada su specijalci iz Erduta zadužili kalašnjikove, tražili su odlazak na strelište i njihovo isprobavanje, ali im je Kir to zabranio. Dvojica su samostalno otišla na strelište i ispalila po nekoliko metaka, nakon čega ih je Kir suspendirao. Čuo sam kako su neki članovi tadašnjega Kriznog štaba pokušavali o Kirovu radu izvijestiti predsjednika Tuđmana, ali je, navodno, Manolić sve takve informacije zaustavljao.

Dana 4. i 11. travnja sastala su se šestorica predsjednika republika u Beogradu i Brdu kod Kranja. Tema je bila referendumi i modaliteti razdruživanja. Sastanak je završio bez rezultata.

Dana 5. travnja 11 srbijanskih stranaka formiraju paravojne jedinice i upućuju ih u Hrvatsku na liniju »zapadnih granica Srbije«.
Dana 8. 4. 1991. u Zagrebu su održane masovne demonstracije pred zgradom Vojnog suda JNA. Vojska je zarobljenim Hrvatima sudila zbog uvoza oružja iako je oružje uvezeno s odobrenjem legalnih hrvatskih vlasti. Time su željeli hrvatsku vlast prikazati kao agresivnu i militarističku mada je JNA imala više tenkova i topova nego Hrvatska pušaka. Demonstracije je organizirala projugoslavenska frakcija KOS-a iz vrha HDZ-a s namjerom izazivanja JNA na ulice Zagreba te uvođenja izvanrednog stanja. General Ađić naredio je izlazak vojske na ulice iz vojarne »Maršal Tito« u kojoj se nalazila mehanizirana brigada s tisućama vojnika. Zapovjednik vojarne, general Konrad Kolšek, nazvao je predsjednika RH Franju Tuđmana i objasnio mu situaciju te je on obustavio demonstracije pred Vojnim sudom shvativši kako je to samo psihološka zamka. Na suđenju Virovitičanima izišlo je na vidjelo kako JNA zna sve činjenice o uvozu oružja, a u razgovoru između ministra Boljkovca i njegova dobrog poznanika, šefa KOS-a generala Vasiljevića, Boljkovac je priznao kako je oružje dolazilo bez znanja policije, nadajući se kako bi i to moglo poslužiti kao povod za vojni udar.

Dana 9. travnja 1991. osnovano je Vrhovno državno vijeće, a predsjednik, dr. Franjo Tuđman, donio je odluku o prerastanju redarstvenih snaga MUP-a u oružane formacije ZNG-a. Dan kasnije, tj., 10. 4. 1991. hrvatsko srpski politički eksperti su se prvi puta sastali u Tikvešu gdje su razgovarali o identifikaciji problema i putova za razrješenje Jugoslavenske državno političke krize. Pet dana kasnije tj., 15. 4. 1991. ponovljen je susret Tuđman - Milošević u Tikvešu. I na ovom sastanku su mogli razgovarati samo o tome kako smiriti generale i članove SIV-a. Ovom prilikom su stalno bili u društvu s drugim pratiteljima pa i nisu mogli tajno razgovarati. Nakon razgovora s Miloševićem u Karađorđevu i Tikvešu Tuđman je dovoljno upoznao Miloševića da bi mogao procijeniti njegov karakter. Shvatio je da on neće odustati od rata za Veliku Srbiju i da se Hrvatska mora žurno naoružavati. Shvatio je također da među vlastitim suradnicima ima mnogo suradnika projugoslavenske frakcije KOS-a te da im ne može vjerovati. Zato je odlučio prekinuti svoju odluku s kraja 1990. o prestanku naoružavanja, te je dao odobrenje svim predsjednicima općina, gradova i kriznih stožera za nabavu oružja. Tako je ovaj posao izašao iz kontrole Manolića, Špegelja i Boljkovca. Hrvatski povratnici iz emigracije na čelu sa Šuškom uskoro su organizirali i svoju mrežu za nabavu oružja, te je počelo međusobno špijuniranje i borba za ovaj unosan posao između Manolićeve i Šuškove logističke mreže. Manolićeva mreža je Šuškovoj vrlo brzo zadala jak udarac otkrivši JNA-i pošiljku koja je avionom dopremljena na Zagrebački aerodrom pri čemu je JNA uhapsila Šuškovog dostavljača Kikaša. U nastaloj anarhiji nitko nije točno znao koliko je oružja uvezeno. Mnogobrojni privatni šverceri su oružje preprodavali jedni drugima te je stvoren dojam kako ga ima puno više od stvarne količine. Predsjednik Tuđman je među svojim suradnicima počeo pričati razne priče o svojim razgovorima s Miloševićem. Jednu priču pričao je pred suradnicima koje je sumnjičio kako rade za jugoslavensku frakciju KOS-a, drugu onima koje je sumnjičio za pripadnost Miloševićevoj frakciji KOS-a ili Udbe (SDBS), treću za možebitne zapadne suradnike, a četvrtu za naivce koji su vjerovali kako se lovačkim oružjem mogu pobijediti tenkovi. Kako bi povijest kasnije mogla provjeriti tko je igrao kakve igre, sve je razgovore sa suradnicima snimao osim razgovora o ilegalnoj nabavci oružja te nabavci deviza za oružje i njihovu odnošenju do isporučitelja. Pregovori s Miloševićem u to vrijeme bili su nalik razgovorima između samouvjerenog diva i patuljka. Milošević je predlagao, a Tuđman je sve potvrđivao. Kako bi izbjegao mogući vojni udar, omogućio je Miloševiću ulogu onoga koji pobjeđuje, a istovremeno je kupovao vrijeme potrebno za organiziranje vlastite vojske. Svjestan kako rat s JNA, specijalcima srbijanskog MUP-a i srpskim paravojnim snagama više ne može izbjeći, nastojao je sukobe prebaciti što dalje od Zagreba kako bi srpsko napredovanje bilo što sporije.
Dana 12. i 19. travnja susreli su se Tuđman, Milošević i Izetbegović.
Dana 19. i 30. travnja sastala su se šestorica predsjednika republika u Ohridu i na Cetinju. Sastanci su završili bez rezultata. Milošević je na ovim, kao i na svim kasnijim sastancima, tražio promjenu republičkih granica kako bi svi Srbi živjeli u jednoj državi, Tuđman je tražio priznanje dotadašnjih republičkih granica kao državnih, a Izetbegović se zalagao za tzv. asimetričnu federaciju. To bi trebala biti federacija u koju bi ušle Srbija, BiH, Makedonija, Crna Gora i Albanija. Na svojim predizbornim skupovima stranke SDA to je nazivao »Zelena transverzala«, tj. državom u koju bi ušli svi balkanski Muslimani (Slaveni, Albanci i Turci), njih 3,5 milijuna iz Albanije, 500.000 Albanaca iz Makedonije, 2 milijuna s Kosova, 50.000 iz Crne Gore, 60.000 iz uže Srbije, 100.000 Turaka iz Makedonije te 1.700.000 Muslimana iz BiH i 200.000 iz Sanđaka. U toj asimetričnoj federaciji bilo bi oko 8.500.000 Muslimana i 7.500.000 Srba s tendencijom povećanja broja Muslimana, zbog čega Milošević nije htio ni čuti za takvu državu.

Slijedeća prilika za vojni udar protiv Hrvatske ukazala se u travnju 1991. godine kad je u Splitu organiziran prosvjed protiv JNA ispred Komande Vojnopomorske oblasti. Tada je ubijen vojnik Sašo Gešovski, što je trebalo poslužiti kao izgovor za JNA. General Kadijević je bio na bolovanju koje je prekinuo kako bi priopćio i Predsjedništvu kako to više ne može tako, i rukovodstvu Hrvatske kako će se JNA obračunati s njima ako oni nastave »da inspirišu nacionalističku rulju da napada vojnike JNA«. Nedugo nakon toga, od 3. do 12. 5. 1991. na cesti Mostar - Široki Brijeg kod mjesta Polog nekoliko je tisuća ljudi blokiralo kolonu od 167 tenkova JNA koja je navodno išla na vojnu vježbu prema Splitu, a stvarno su htjeli zauzeti Split, i pokrenuti vojni udar, pod opravdanjem zaustavljanja nereda. Istovremeno je jedna tenkovska kolona zaustavljena i kod Šuice na putu prema Splitu. Na intervenciju hrvatskoga predsjednika Tuđmana, koji je poslušao savjet Stjepana Kljuića, kolone su puštene prema Kupresu.
Tijekom 1991. godine u JNA je pripreman i “dvorski puč” koji se ticao kadrovske pozicije pojedinih najistaknutijih vojnih rukovodilaca. Nezadovoljna učincima SSNO i generala Kadijevića, skupina mladih oficira iz jedne elitne jedinice organizirala je nasilnu smjenu generala Kadijevića. Oni su ponudili vlast generalu Adžiću, ali on nije imao odlučnosti i hrabrosti to prihvatiti.
Dana 2. 5. 1991. u Borovu Selu ubijeno je 12 hrvatskih policajaca, a 23 je ranjeno.
Dana 10. 5. 1991. tenkovi iz Vojvodine ulaze u Baranju.
Dana 16. 5. Šešelj u Beogradu organizira demonstracije protiv Stjepana Mesića, a 17. 5. 1991. prekinuta je sjednica Predsjedništva SFRJ jer su nakon tri dana preglasavanja otišli S. Mesić, V. Tupurkovski i J. Drnovšek. Po redoslijedu rotacije u Predsjedništvu SFRJ Mesić je, kao predstavnik Hrvatske, trebao biti izabran za predsjednika.
__________________
Entitet => Referendum => Otcjepljenje => Naplata za Bugojno, Travnik, Konjic
Juda Iškariot is offline  
Old 06.01.2007., 16:15   #19
Juda Iškariot
Banned
 
Juda Iškariot Avatar
 
Registracija: Oct 2005.
Lokacija: 30 srebrnjaka iz Haaga
Postova: 1,401
Međutim, predstavnici Srbije, Vojvodine, Kosova, i Crne Gore bili su protiv, pa je rezultat glasovanja bio neodlučan. Nisu ga prihvaćali pošto su takve instrukcije dobivali od Miloševića. Milošević je znao za Mesićevu prošlost partijskog karijerista i Jugoslavenskog integralista. Znao je i za njegovu povijest suradnje s UDB-om koja datira od 1956. godine. Suradnja s UDBA-om mu je omogućavala bavljenje s poslovima sumnjive zakonitosti i putovanja, a dobro je bilo i za karijeru. Pojavom tzv. Hrvatskog proljeća i maspoka Mesić se priključio tom pokretu 1971. misleći kako će ta partijska frakcija pobijediti, zahvaljujući početnoj podršci od strane samog Tita. Kad se Tito predomislio i srušio Maspok Mesić je osuđen na 2 godine i dva mjeseca zatvora zbog nekih kriminalnih radnji koje su mu ranije bez problema tolerirali. Tada mu je ponovno ponuđena suradnja s KOS-om u prisluškivanju ostalih političkih zatvorenika, a za nagradu vrhovni sud mu je kaznu smanjio na godinu dana. Dolaskom u zatvor Mesić je odbio potpisati izjavu o dobrovoljnoj suradnji s hrvatskom SDB-om. Svi ostali zatvorenici su, nakon pritisaka i maltretiranja potpisali takvu izjavu, a Mesić je svoje nepotpisivanje pravdao svojom hrabrošću i tvrdoglavošću, a u stvari se nije imao čega bojati pošto je već imao dogovor direktno s beogradskim KOS-om. Kao takav Mesić je bio nepoželjan Miloševiću i njegovom projektu Velike Srbije, te je sve učinio kako se ne bi nametnuo kao autoritet srbijanskim zagovornicima Jugoslavije, koji su se pokušavali riješiti Miloševića i tako spasiti Jugoslaviju.
Pod pritiskom Međunarodne zajednice trećega je dana predstavnik Kosova promijenio stav i glasovao za Mesića. Mesić se tada ustao od stola, digao ruke u zrak (kao da je u ringu) i uzviknuo: »Ja sam predsjednik, ja sam predsjednik«. Umjesto da se potrudio to predsjedavanje preuzeti, on je otišao na aerodrom i otputovao u Hrvatsku te je s Beogradom nastavio komunicirati samo telefonski i putem medija. Za njim su otputovali Tupurkovski te Drnovšek jer im ništa drugo nije preostalo. Mesića je Tuđman poslao u Beograd za člana Predsjedništva znajući kako na Hrvatsku dolazi red za predsjedanje. Znao je kako on uvijek voli biti nekakav predsjednik i mislio je kako će se potruditi preuzeti predsjedavanje Predsjedništvom SFRJ, smiriti Generalštab i tako omogućiti miran razlaz republika iz SFRJ po uzoru na SSSR i Čehoslovačku. Vjerovao je kako se na taj način može spriječiti rat te je jedno vrijeme čak prekinuo i nabavu oružja kako bi smirio generale. Međutim, Mesić je više slušao svog političkog mentora Manolića koji ga je 1989. nagovorio na učlanjenje u HDZ i odmah ga potom instalirao za predsjednika Gradskog odbora HDZ-a grada Zagreba. Čim je imenovan za člana Predsjedništva SFRJ, javno je izjavio kako mu je cilj »rasturiti državu«. Mesić je u Predsjedništvu stalno pričao viceve, djelovao je zbunjeno, preplašeno, neupućeno u državne poslove i svi su u njemu vidjeli lakrdijaša. Zahvaljujući tome, nije ni čudo što su ga pojedini generali htjeli i fizički istući. Zato ne čudi što ga zbog takva ponašanja i nakon svih međunarodnih pritisaka Srbi nisu prihvatili. Mesićevu je dirigentu Manoliću upravo to i bio cilj - omalovažiti i »rasturiti« Predsjedništvo SFRJ te tako natjerati Generalštab na preuzimanje vlasti i predaju ovlasti predsjedništva na SIV. Međutim, Miloševićevi generali, iako su time stalno prijetili, baš to nisu željeli učiniti. Nisu željeli prenijeti vlast u ruke Hrvata Ante Markovića, bez obzira što je on hrvat bio samo rođenjem, a svime ostalim Jugoslaven.

Predsjednici Tuđman, Milošević i Izedbegović trojno su se sastali 12. 6. 1991. u Splitu, u vili «Dalmacija», te su razgovarali pet sati. Priopćili su kako se razgovaralo o rješenju državno političke krize. Neslužbeno razgovarali su o mogućnosti kantonizacije BiH, pri čemu je Milošević zagovarao podjelu BiH. Tuđman kantonizaciju tri ravnopravna naroda, a Izedbegović unitarnu BiH. Ovo je prvi njihov trojni sastanak, bez predstavnika ostalih republika i prvi na kojem su razgovarali o budućnosti BiH. Nakon ovog sastanka bosanski unitaristi su počeli govoriti kako je svaka težnja za kantonizacijom podjela bosne i kako je ta podjela dogovorena još ranije u Karađorđevu.

Kako bi pred Međunarodnom zajednicom pokazali političku volju hrvatskih građana, 19. svibnja 1991. proveden je referendum na kojemu se 94% hrvatskih državljana izjasnilo za samostalnu državu i izdvajanje iz Jugoslavije. Ustavnom odlukom od 25. lipnja 1991. Sabor RH proglasio je Republiku Hrvatsku samostalnom i suverenom državom. Ta je samostalnost bila uglavnom papirnata jer je jugoslavenski politički i vojni vrh vukao poteze čiji je cilj bio njezino onemogućavanje.

Dva tjedna nakon trojnog sastanka u Splitu i osam dana nakon referenduma u Hrvatskoj Izedbegović je u skupštini BiH 27. 6. 1991. iznio prijedlog od 6 točaka, a povodom odluke Slovenije i Hrvatske o razdruživanju iz Jugoslavije. Izjavio je kako je državnom tajniku SAD-a Jamesu Bakeru predložio da napravi pritisak na Beograd kako bi Mesić bio prihvaćen za Predsjednika Predsjedništva SFRJ, a na Hrvatsku i Sloveniju kako bi prihvatile minimum državnih ovlasti jugoslavenske zajednice.

Jačanjem četničke pobune sve je više ljudi spoznavalo kako je rat neizbježan te je i broj ljudi na noćnim stražama, naoružanih najčešće lovačkim oružjem, rastao. Bilo je sve više blokiranih srpskih sela. Da će neko srpsko selo pasti u ruke četnicima znali smo po tome što su obično tri dana prije blokade radnici iz tog sela izostali s posla u osječkim poduzećima. Toga bi se dana na Novosadskoj televiziji prikazali autobusi iz dotičnoga sela puni žena i djece koji su izjavljivali kako su pobjegli jer se boje »da ih ustaše ne pokolju«. Nakon takve evakuacije žena i djece seoski bi se civili naoružali i blokirali prilazne ceste. Većina sela na velikosrpskom koridoru između Dalja i planine Krndije pala je u srpske ruke i postojala je opasnost presijecanja puta između Osijeka i Đakova te spajanja Dalja s Orahovicom. Naime, još za vrijeme Austrougarske postojalo je više srpskih sela u Slavoniji, a pogotovo po slavonskim planinama Dilju, Papuku i Krndiji. Nakon Prvoga svjetskog rata Beograd je nastojao ta sela povezati u srpski koridor, pa su naseljavanjem solunskih boraca stvorena čitava nova sela kao što su: Vera, Bobota, Petrova Slatina, Šodolovci, Koprivna, Paulin Dvor, Dopsin, Bela Loza. Na taj je način stvoren koridor koji je išao selima: Dalj, Vera, Bobota, Silaš, Staro Tenje, Palača, Ada, Petrova Slatina, Koprivna, Paulin Dvor, Šodolovci, Dopsin, Čepinski Martinci, Čokadinci, Podgorač, Budimci, Bela Loza, Podgorač, i dalje preko Krndije prema Orahovici. Na tom su im se koridoru ispriječile Ćelije, selo koje je naseljeno iz Zagorja za vrijeme Drugoga svjetskog rata, Vuka na pravcu Osijek – Đakovo te Našice i Donja Motičina. Četnici koji su nakon 1945. prešli u partizane nastojali su ovaj koridor pojačati Srbima iz BiH, Korduna, Banije i Like. Ćelije su prvo selo koje je spaljeno 1991. godine u Hrvatskoj. Zahvaljujući Vuki, Našicama i Motičini Srbi spomenuti koridor nisu mogli uspostavit, ali su jedno vrijeme sela Čokadinci, Poganovci, Budimci i Bela Loza pala u srpske ruke. Blokadu ceste Osijek-Našice u Budimcima izveli su lokalni Srbi 4. 8. 1991, ali su se zbog potpune opkoljenosti predali pri prvom ozbiljnijem sukobu. Predali su se istu noć kad je u srpske ruke palo Ernestinovo. Naime, Čepin se našao u sendviču između Ernestinova i Čepinskih Martinaca pa je zapovjednih čepinskog HOS-a Slobodan Tolj je nagovorio zapovjednika našičkih specijalaca Mirka Pongreca na napad s našičke strane na srpsku enklavu i njeno zauzimanje, ili će Čepin pasti. Pongrec je iste noći, bez znanja Gorinšeka, dok su srbi zauzimali Ernestinovo sa svojim snagama izveo napad i zauzeo Belu Lozu, Budimce, Čokadince i Čepinske Martince. Na tom je koridoru bio i veći broj pustara i salaša. Šezdesetih godina prošloga stoljeća sve su pustare i salaši u Slavoniji srušeni osim onih na kojima su živjeli Srbi. Kako bi ih se sačuvalo, čuo sam na početku rata, za područje je Slavonije bio, navodno, zadužen funkcionar Savezne državne bezbednosti (SSDB) Janko Počuča, formalno na nekom drugom poslu u Osijeku.
__________________
Entitet => Referendum => Otcjepljenje => Naplata za Bugojno, Travnik, Konjic
Juda Iškariot is offline  
Old 06.01.2007., 16:16   #20
Juda Iškariot
Banned
 
Juda Iškariot Avatar
 
Registracija: Oct 2005.
Lokacija: 30 srebrnjaka iz Haaga
Postova: 1,401
Dana 28. 5. 1991. u Zagrebu, na stadionu NK Zagreb, izvršeno je postrojavanje prve jedinice ZNG, čime je označen početak ustroja Hrvatske vojske, tada formalno u sastavu policije.
Dana 6. lipnja sastala su se šestorica predsjednika republika u Sarajevu. Sastanak je završio bez rezultata.
Dana 15. lipnja predsjednik Vlade Manolić se sastao s Albanskim ministrom vanjskih poslova kojega je pokušao nagovoriti na napad Albanije prema Kosovu. Da su vojno neopremljeni i za rat nespremni Albanci na toj prijedlog pristali to bi bio vanjski napad na Jugoslaviju, na što bi JNA morala odgovoriti uvođenjem izvanrednog stanja i objavom opće mobilizacije, nakon čega bi vrlo brzo stekli dovoljno autoriteta za uvođenjem vojne uprave u čitavoj Jugoslaviji i skidanje republičkih rukovodstava. Napad Albanije na Jugoslaviju osudila bi i međunarodna zajednica koja bi zbog takvog napada imala opravdanje za pružanje sve moguće pomoći JNA.

Po srpskim je selima počelo još javnije naoružavanje i nasilno preuzimanje lokalne vlasti. Broj sela u koja Hrvatska policija nije smjela ući sve je više rastao. Dana 27. 6. 1991. ujedinjuju se »kninska i banjalučka krajina«.
Potkraj lipnja 1991. došlo je do sukoba slovenske Teritorijalne obrane i Jugoslavenske armije koji prerasta u kratkotrajni rat na slovenskom tlu. Čim su Slovenci donijeli odluku o osamostaljenju i preuzeli carinske prijelaze prema Austriji projugoslavenska frakcija je vidjela šansu za posljednji vojni udar.

Plan je bio: navući JNA u rat tako što će SIV poslati malobrojne pripadnike savezne milicije na carinske prijelaze. Da bi to uspjelo morat će pozvati u pomoć i pripadnike graničnih vojnih jedinica. Kad Slovenska policija i teritorijalna odbrana napadnu granične vojne jedinice ostale vojne jedinice će im morati priskočiti u pomoć, te će doći do rata između slovenske TO i nekoliko puta jačih jedinica JNA. Tada će Slovenija zatražiti pomoć Hrvatske, pa će se i jedinice JNA stacionirane na tlu Hrvatske i oko Hrvatske morati obračunati s hrvatskim postrojbama.

Milošević je doznao za plan pa je preko svoje frakcije u JNA pustio zapovijed da se vojnicima ne dijeli streljivo i granate. Ante Marković je, u skladu s planom, poslao malobrojne pripadnike savezne milicije na carinske prijelaze, te je zamolio savezni sekretarijat za narodnu obranu (SSNO) da pošalju i pripadnike graničnih vojnih postrojbi u pomoć. Pošto SIV nije imao ovlasti nad vojskom oni su ga mogli i odbiti, ali su mu ipak odlučili pomoći. Sve se počelo odvijati po planu dok nisu shvatili da većini vojnika nije podijeljeno streljivo. I Hrvatska nije odigrala igru kako su planirali, pošto se Predsjednik Tuđman odbio umiješati u sukob, iako su ga pripadnici projugoslavenske frakcije HDZ-a na to nagovarali. Vojska je prije izlaska na Slovensku granicu prema Austriji, što je bio formalni zadatak vojske, dovela velike vojne snage na Hrvatske granice iz pravca Srbije i BiH. Da se Hrvatska u tom trenutku sa svojih 30.000 naoružanih i borbeno neiskusnih policajaca i pripadnika ZNG-a priključila obrani Slovenije, što je zagovarao ministar Špegelj oko 90.000 vojnika JNA iz vojarni u Hrvatskoj, te još oko 100.000 vojnika JNA koje su u pripremi čekale na granicama Hrvatske porazile bi slabo opremljenu Hrvatsku policiju u jednom danu, a to je i bio pravi cilj projugoslavenski orijentiranih generala. Da su u tom trenutku uspjeli poraziti Hrvatsku Slovenija bi kasnije lako pala. Špegelj i Mesić su se tada založili za napad na JNA, a da se Hrvatska upustila u takav napad sve bi streljivo bilo potrošeno u sat vremena.
Najvažniji Tuđmanov strateški potez je upravo odbijanje ovoga Špegeljevog plana. U vrijeme napada JNA na Sloveniju i neposredno nakon njega jačaju srpska pobuna i pokreti JNA, a dolazi i do političke krize u Saboru. Zbog toga se formira nova vlada 17. 7. 1991.spredsjednikom dr. Franjom Gregurićem, pukovnikom KOS-a, bivšim šefom ove službe za područje SSSR-a. Imao je odlične veze u Moskovskim poslovnim i obavještajnim krugovima, novoobogaćenim Ruskim tajkunima, te veze sa svjetskom naftnom industrijom. Čim je vidio kako se Jugoslavija raspada otvorio je privatnu firmu nepoznate djelatnosti i biznis mu je naglo krenuo, tako da se u Hrvatsku vratio kao bogat čovjek.

Odmah nakon neuspješnog napada na Sloveniju projugoslavenski JNA generali su izgubili pojam o vremenu i prostoru u kojem se nalaze. Mentalno ograničeni general Ađić je 5. srpnja, pred 150 visokih časnika JNA objasnio ciljeve JNA. Ne shvaćajući kako je komunizam propao i u SSSR-u on je rekao: «…Bez obzira na stavove Presedništva, mi ćemo udariti svom našom snagom, mi ne možemo više da čekamo, i neće biti više povlačenja… . Izdaja Jugoslavije je očita, i potvrđena je Odlukama Hrvatske i Slovenije, a također od mnogih oficira i vojnika… Izdajice treba ubiti na licu mesta bez milosti i razmišljanja. Trupe pod vašom komandom moraju do kraja da izvrše dobivene zadatke, pa makar do toga izginuli do poslednjega…. Nije važno ako pretrpimo velike gubitke. Mi imamo prednost u naoružanju, a Rat ne bira svoje žrtve…gubitke treba ignorisati… Od sada strahom moramo da prisilimo neprijatelja na kapitulaciju, a to znači upotrebite sve snage i otvorite vatru na svakoga tko se protivi našim akcijama… Konačno, drugovi oficiri, ja Vam čestitam da ste izabrani za ove poduhvate i zahtevam da u izvršenju ovih zadataka u celosti upotrebite sve svoje znanje i umeće u bitkama za ostvarenje ideala Oktobarske revolucije i u borbi za Jugoslaviju.» Iz ovog govora moguće je izvući zaključak o njegovu mentalnom stanju, stanju čovjeka koji nije sposoban ostvariti nikakav svrsishodan cilj, ali je istovremeno imao dovoljno sile da učini mnogo zla Hrvatima, a i svojim Srbima. Milošević je tada već bio dovoljno jak, politički i vojno, te je mogao spriječiti bilo kakvu akciju JNA prema sebi, pa je odmah nakon povlačenja JNA iz Slovenije odlučio oficire JNA, pustiti s lanca. Uvjeti za potpuno otvoreni rat su stvoreni.
Predsjedništvo SFRJ je 12. srpnja 1991. izglasalo povlačenje vojske iz Slovenije. Slovenci su se o tomu već prije dogovorili s Velikosrbima, ali su im problem bili zagovornici centralizacije Jugoslavije. Za povlačenje su glasovali Drnovšek, Borisav Jović, Jugoslav Kostić i Sejdo Bajramović iz Srbije, Branko Kostić iz Crne Gore i Vasil Tupurkovski iz Makedonije, dok se predstavnik Bosne i Hercegovine Bogić Bogičević uzdržao. Mesić je jedini glasovao protiv zbog toga što je znao kako Slovenija ima Miloševićevo odobrenje i kako će bez obzira na stav pojedinih generala ići u osamostaljenje. Na taj je način Mesić smatrao kako će vojska konačno morati izvesti vojni udar. U to vrijeme Mesić je javno poručivao pobunjenim Srbima kako sa sobom mogu ponijeti jedino zemlju koju su donijeli na opancima, a zajedno sa Srbima u Srbiju je otišla i njegova sestra.
O tom vremenu Mamula u svojoj knjizi kaže: "Vojno rukovodstvo JNA snosi odgovornost što nije izvršilo državni udar. Umjesto toga, ono je dozvolilo da nacionalističke vođe i separatističko ponašanje dviju zapadnih republika gurnu JNA u ruke velikosrpskog nacionalizma, koji je Armiju beskrupulozno iskoristio u međunacionalnom ratu, i na kraju odbacilo" (str. 9.), napisao je admiral Mamula. "Promjene u rukovodstvu Srbije dovele su JNA u nepovoljan položaj? Nije bilo spremnosti da se organizirano suprotstavi naletu srpskog radikalnog nacionalnog programa za koga je već tada, na samom početku, bilo jasno da će poremetiti veoma kritičnu ravnotežu višenacionalnog jugoslavenskog društva". (str. 115.) Zasljepljenosti Miloševićem i otvorenim svrstavanjem najvišeg armijskog rukovodstva, na čelusministrom obrane generalom Veljkom Kadijevićem, na njegovu stranu, JNA - prema Mamulinima riječima "više nije imala moralne i političke snage da se odupre. Prihvatila je velikosrpski politički i vojni koncept i izgubila jugoslavensko tlo pod nogama". (str. 209.)
__________________
Entitet => Referendum => Otcjepljenje => Naplata za Bugojno, Travnik, Konjic
Juda Iškariot is offline  
 
Zatvorena tema


Tematski alati
Opcije prikaza

Pravila postanja
You may not post new threads
You may not post replies
You may not post attachments
You may not edit your posts

BB code is On
Smajlići su On
[IMG] kôd je Off
HTML kôd je Off

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +1. Trenutno vrijeme je: 07:25.



Powered by vBulletin Version 3.8.4 (hrvatski)
Copyright ©2000 - 2014, Jelsoft Enterprises Ltd.
Site content ©1999-2014 Forum.hr
Ad Management by RedTyger