Srela sam te jednoga kišnoga ljeta,više se ne mogu sjetiti koje godine
Već umorna i iscrpljena,jer si mi bio mušterija pedeset i peta
Ali jedina čije lice će ostati zazidano u predvorju moga sjećanja
Zauvijek
Zatražio si kavu i novine,i ja sam ti ih donijela
Promatrajući te potom nekoliko trenutaka iz prikrajka
Konačno prišla i izustila neku blesavu riječ
Ali uzalud,jer me ti nisi razumio
Rekao si ,smiješeći se ,nešto na svome nepoznatome i čudnome jeziku
A ja sam te pozorno slušala
I smiješila sam se, iako ni ja nisam razumjela tebe
Pamtim kako ti je osmjeh nekoliko puta skliznuo preko usana,
I smijući se meni,otkrio sakrivene bisere
Još i danas,ova starica pamti duboki glas nepoznatoga mladića,
Strani jezik čije melodije još uvijek jasno čuje zvuk
Jamice na njegovim obrazima,kako se s usnama spajaju u savršeni luk
Sama sam i nepomična i često u dugim noćima tvoj lik mi dođe pred san,
Ako si još uvijek živ,
Sjetiš li se plavokose djevojke što ti je jednom davno donijela kavu
I poželjela –Dobar dan-
Kad bih samo znala da ćemo se poslije smrti opet negdje sresti, ti i ja
Umrla bih sretna istog trena,
Krv bi potekla iz starih vena
Na postelji mojoj,ležalo bi hladno tijelo,
čekala bi te ova usamljena žena
nekada
dok su zemljom prolazili
davno
dok su se u lišću skrivali
sada
kad još su tu
a ipak su otišli
tražim ih
u beskraju misli
tražim
na crtama svog lica
njih u sebi
sebe u njima
a tamo u nekoj noći
što doći će nakon svih
upoznat ću ih
oči u oči
sve
odjednom
otvorit će se
jedan val
koji te preklopi
i s kojim postaneš
više od mora
__________________
...da ni za čim ne žališ kad se budeš zadnjim pogledima rastajao od zvijezda...(A.B.Šimić)
Bila je to hladna zima,
dugo je nije pamtila takvu.
Te godine ni snjegovi nisu pali,
samo je osjećaj nade ostao u zraku.
Noći su bile preduge za nju koja je čekala sama,
usred šume davno zaboravljenih uspomena.
Vjetar joj je mrsio kosu,
hladnoća ledila ovu dušu napuklu.
Ponosno je stajala na starom mjestu
gdje mu je prvi puta poklonila sebe cijelu.
Svakog dana bi se ponovo vraćala,
ali uzalud je bilo sve.
Ljubav nije dolazila,
ostalo je samo sjećanje.
I tako je u tišini sanjala čarobne noći
živjela za trenutak kad će on do nje doći.
Razum je govorio pusti ga da ode,
srce je znalo da putevi bez njega nikuda ne vode.
Svaka uspomena boljela je poput žive rane,
bila je spremna učiniti sve, samo da to stane.
Samo napola živa tražila je njegov zagrljaj,
da lakše kaže zbogom i prihvati da je kraj.
Svake bi se godine vraćala,
ali i to je bivalo sve rjeđe.
Duša se predala,
shvatila je da ih ništa više ne veže.
Otišla je daleko,
u kutiju zaključala srce slomljeno,
bacila sve nade niz rijeku,
oslobodila ovo tijelo umorno.
Ponekad, ali samo ponekad bi se osvrnula
kad bi kroz maglu njegov lik ugledala.
Tek toliko da osjeti da je živa
pustila bi suzu zbog ljubavi izgubljene,
u prolazu bi joj se pričinjavale sjene
na kojima on još uvijek ljubi usne njene.
__________________
Nabaci osmijeh i cijeli svijet će se smijati sa tobom
Ako odeš, za mene ne brini,
srce je moje jako, sve će da preživi.
Nastavi živjeti i zaboravi na prošlo vrijeme,
duša će nekoliko dana venuti
ali ne živi se od uspomene.
Preboljet ću ja nekako svaku tvoju izdaju,
smoći ću snage da ne potpišem predaju.
Hodaj pognute glave
i ne pričaj nikome
da pucao si u srce osobe
koja te nakon poraza dizala u nove pobjede.
Zgazit ću ponos i poželjeti ti sreću,
za svaku grubu riječ kleti te neću.
Zato ti vraćam krila moj anđele,
odleti daleko do njene odaje.
Poljubi je nježno kao što si nekad mene,
obećaj joj da nikad nečeš otići
i da ćeš samo zbog nje zaustaviti vrijeme.
__________________
Nabaci osmijeh i cijeli svijet će se smijati sa tobom
Ja se
ne mogu
od tebe sakriti
osim
u tvoje misli.
I kad god
moje
riječi, koraci i oči
bježe od tebe,
kuda se skloniti mogu,
osim tebi
u srce.
Ja se ne mogu od tebe
udaljiti
a
da ti se ne približim,
i ne mogu ti ime odšutjeti
a da te ne dozovem.
Mogu li se ja s pola puta vratiti
ni u šta,
što ništa ne misli
i ništa ne traži
i ništa neće?
puno je svjetla jos
u meni
u daljinama
zivjeti moram
kao da se radujem
sa sto manje pitanja
sa velikim tajnama
negdje kraj mora
koje me odrzava
i u samoci
koja me cuje
i tisini
sto me kupa
jer jedino tako
prodirem
u svijet
smisla
da li sutim
da li sumim
da li cujes
kako tece izvor moj?
iza staklenih sjena
nekog davnog mraza
vec odmice boja neba
u rozi zaborav
sto me privlaci
vec grle me daljine
i pritisce samo ova moja
stara bol
tako polako i necujno
ja joj se predajem
a netko ce izdati tisinu
zalupljenim vratima
posve nepazljiv nacin
za razlog sto me
muci
uhvatim dah zadnji sekund
prije no jutro se okrene
i kutija se otvori
na pola
pa vraćam se
kuckam sa satom
žuti leptir, suncokret
čekam
pedeset i devet stepenica
do jezera
suha crvena zemlja
škripe drveni kotačići
kotrljaju se koraci
svježe ubrani
na sred
visećeg mosta
ljuljam se
__________________
...da ni za čim ne žališ kad se budeš zadnjim pogledima rastajao od zvijezda...(A.B.Šimić)
ako i jesam
a vjerujem da nisam
nisam znala kako
i zapravo me ne tišti
zapravo me ne boli
ono vani
ono što je dostupno
ja ipak nisam putnik
i ipak nisam rijeka
a svodi se na isto
pa ako me i umiriš
ako me i prešutiš
opet
ja ću znati...
__________________
...da ni za čim ne žališ kad se budeš zadnjim pogledima rastajao od zvijezda...(A.B.Šimić)
zašto si to rekao tako tiho
a ja sam čula najglasnije
toliko
da sam zaboravila na vrijeme
i na glazbu ispod
i zašto nisi ponovio glasnije
pa možda bi se stišalo
u meni
možda bi me probudilo
možda bi me pustilo
da nisi rekao najtiše
__________________
...da ni za čim ne žališ kad se budeš zadnjim pogledima rastajao od zvijezda...(A.B.Šimić)
Nekoć sam Te voljela
U cijelosti,potpuno
Svaki otkucaj moga srca
Svaki moj udah
Bio je ispunjen Tobom
Voljela sam te dok si se noćima budio
Samo da mi pomirišeš kosu,
Poljubiš vrat
I čvrsto me zagrliš
A ja…
Ja bih se u tim noćima pravila da snivam
I sretna sanjarila uronjena u Tvoj topli zagrljaj
A sada?
Više se i ne poznajemo
Postali smo stranci
Daleki
Više mi ne miluješ vrat
Niti mirišeš moju kosu
Ne vodimo ni ljubav kao prije
Sve što je ostalo od nas zove se navika
Ogavna i odvratna
Hladno je i bolno
U dugim noćima poput ove
Umjesto tvojim rukama
Biti obgrljena prostranstvom
Koje se umetnulo između naših tijela
Ti i ja odavna više nismo jedno
Sada smo samo navika
krocim kroz tamu
lomi se svijet
pogledam negdje
sve je isto
mozda je u meni
atom mladosti
za vrijeme bez radosti
probat cu uhvatiti
preostali idealizam
za ovakve dane
sa slutnjom
__________________
give me full communication with you
Linearni mod
