Zadar je 1910. godine bio jedino područje u Dalmaciji koje je imalo talijansku većinu, 69.3% je bilo Talijana, i to na temelju statistika o govornom jeziku. Dobar dio tih Talijana je imao slavenska (uglavnom hrvatska) prezimena... Naime statistike su početkom 20. st pokazivale da je 50% stanovništva Zadara iz bliže okolice, 30% iz drugih djelova dalmacije a 15-20% iz Italije.
Prilikom proglašenja države SHS u gradu je bila euforija i recimo dalo se vidjeti da je stvaran broj Talijana i onih koji su za Italiju u biti manji od onih koji su bili za novu državu.
Rapallskim ugovorom je Zadar pripao Italiji plus par okolinih sela koja su bila čisto hrvatska, osim Crnog gdje je bilo 15% posto Srba (u brojkama to bi bilo možda stotinjak ljudi).
Odmah je počela talijanizacija i iseljavanje netalijana, s tim da je počelo i doseljavanje Talijana iz Italije. Zadar se pretvorio u švercersko središte i slobodnu luku. Svi su živjeli od šverca, a službeno je grad bio siromašan. Mislin da je uoči rata dobivao 20 miliona lira iz državne blagajne. Također je teklo pretvaranje istog u vojnu bazu. Broj talijanskih vojnika je narastao sa 3000 na desetak tisuća. Skupa s tolikim brojem vojnika stigli su i bordeli, povećan broj drugih ugostiteljskih objekata i silčno.
U kraljevini Jugoslaviji je popisano 9700 izbjeglica iz zadarskog kotara. U isto vrijeme čak i uz doseljavanje stanovnika iz Italije stanovništvo Zadra raste daleko asporije nego drugih dalmatinskih gradova, a ubrzano raste samo broj vojnika.
Talijanski Zadar ima najviše stanovnika 1936.. Talijanski popis tad daje brojku od 20022 stanovnika od čega je bilo 68% Talijana. 1931. Zadar je imao 17358 stanovnika od čega je 3830 bilo u Arbanasima i 1256 na Bokanjcu, iz čega bi izlazilo da je naseljavanje Talijana zahvatilo uglavnom gradsku jezgu (Poluotok i područje oko luke).
U WW2 grad je stradao u bombardiranjima. Procjene broja poginulih se kreću od 1500 do 4000. Jezgra i područje oko luke su bili uništeni (80% građevina je bilo uništeno, a još 10-15% je bilo oštećeno, ljudi nisu imali gdje biti!), a samo su sela okolo ostala pošteđena. Uslijed toga stanovništvo se iseljava u Italiju. Prema nekim procjenama stanovništvo Zadra, zadarske enklave je bilo oko 8000 krajem 1944. kad je grad oslobođen i ljudi su živjeli uglavnom u selima enkave, a jako malo među ruševinama. Znači minus od 12000 tisuća u odnosu na 1936.. od tih 8000 je polovica optirala za Italiju.
Vraćanjem Zadra matici zemlji i njegovim razvojem javlja se potreba za radnom snagom i normalno da dolazi do doseljavanja ljudi iz okolice i sa otoka, a tu nikad, ali baš nikad nije bilo nikakvih talijanskih sela. samim tim i udio Talijana koji su ostali u gradu opada i 1961. on iznosi tek 0.3%. 1948. Zadar je bio razrušen i sa manje stanovnika i od Pule, i od Šibenika, i od Dubrovnika. Bio je centar najnerazvijenijeg dijela ne SR Hrvatske nego čitave FNRJ. Do sredine sedamdesetih godina 20. st. će ih sve prešišati. 1948. imao je 13954 stanovnika, a 1991. će imati 76343 stanovnika.
Bokanjac, Ploča, Arbanasi, Dračevac,Stanovi i Belafuža su danas dijelovi grada, a to je praktično slučaj i sa selom Crno. Svi oni su sačuvali svoje stanovništvo i tokom talijanske okupacije. Jedino područje gdje je došlo do dramatične izmjene jest Poluotok i područje oko luke, ali tu i danas ima obitelji koje potječu iz grada već generacijama i poznatiji su kao "Zaratini", normalno među pametnijim ljudima. Tako se zovu jer su "pravi" Zadrani, a nisu nit Arbanasi, nit Stanarci, nit Bokanjani... nema ih puno, ali svi oni koje ja znam se osjećaju Hrvatima, a stariji među njima govore talijanski. Znam jer me jedna stara gospođa iz tog miljea čuvala kao malog. Učila me brojati talijanski i slično.
Linearni mod
