Natječaj Filozofska pitanja - Kuća slavnih

[nitko i ništa]

Na enkynu inicijativu podforum Filozofija je dobio (nadamo se svakotjedni) natječaj

Filozofska pitanja

Svaki natječaj traje tjedan dana; dok natječaj traje nema rasprave o ponuđenim odgovorima; postavljač pitanja bira pobjednika koji potom postavlja novo pitanje; drugog pobjednika se bira u anketi nakon što natječaj okonča a započne rasprava.



enky je postavila i prvo pitanje:

Što je to Čovječnost?

te izabrala i prvog pobjednika natječaja:

crazy person kaže:

Sposobnost da čovjek vidi sebe u bilo kojem biću.

crazy person je pobjednik i po glasovima forumaša!

Da njegov odgovor ovdje ne bi bio usamljen, evo drugoplasirane po glasovima (za samo jedan glas iza nespornog pobjednika):

blue bird kaže:

Covjecnost je moci osjetiti patnju zivog bica...svakog zivog bica. To je odgovor srca i tvori krug povezanost sa drugima.


“Be kind, for everyone you meet is fighting a hard battle.”
Platon

[nitko i ništa]

crazy person (pobjednik prvog natječaja) postavio je drugo pitanje:

Točan uzrok ne-čovječnosti?

A pobjednica je:

nuala kaže:

strah.
on stvara osjećaj ugroženosti. on stvara neprijatelja - onoga koji se mora ukloniti kako bi 'ja' bilo sigurno. prestrašeno ja je ništa drugo nego nezdravi ego koji djeluje iz ideje o sebi koja je umanjena, a kako je umanjena, sve je ostalo uvećano, što vodi kompenzaciji: potrebi da se ja postavi na vrh čitave piramide i njome nasilno vlada.

bez straha ne postoji ideja 'ja naspram drugih', već jednostavan osjećaj 'ja u skladu sa svime'. iz takvog osjećaja nastaju dobre filozofije...ili iz potrebe da se taj osjećaj zadrži - da se iz njega po pravilu djeluje.

pitanje je, međutim, što je strah? na osnovnoj razini on je jednostavno razlučiv, kao i kod životinja: primarni osjećaj koji upozorava na opasnost i priprema tijelo na akciju.
iznad toga nije tako lako razlučiv. strahovi koje mi znamo, koji nas tjeraju na razmišljanje i traganje za rješenjima (koja su u osnovi uvijek ista, od nastanka mita do danas) proizlaze iz apstraktne misli koja se pita o sebi samoj: što sam ja? tko je onaj koji misli? je li sam (kao pojedino biće ili kao vrsta)? postoji li uopće?

ili jednostavnije, svakodnevno: mogu li ostvariti za sebe ono što želim? je li to opravdano? (u odnosu na sve prije rečeno: zakone, religiju, filozofiju, tuđa mišljenja...što je samo ja naspram drugih)
> i u toj točci počinje strah: mislima stvoren osjećaj samoće i odvojenosti. ovdje misao stvara isti osjećaj kojeg primarno stvara fizička opasnost; a u osnovi i jesu isto, jer ostvarenje sebe na skali od 'ostati živ' do 'dobiti ono što želim' razlikuje se samo u stupnju.
osjećaj i misao su povezani u magičnom krugu: jedan hrani drugog - sve dok ga ne razbije sasvim praktična odluka o povjerenju bez obzira na posljedice - povjerenju prema cjelini koje smo dio.

pitati o sebi znači naići na najveće i najnesigurnije nepoznato - jer se odgovori mogu dokazati samo na jedan način: eksperimentom sa samim sobom - vlastitim djelovanjem. strah je tako i potreba da se izbjegne rizik tijekom tog eksperimenta - da se razluči sigurno od nesigurnog. to je, naravno, nemoguće. sve je rizik. svaka je želja (težnja ili vizija ostvarenja sebe) samo potencija i ostaje potencija sve dok je djelovanjem ne prevedemo u stvarnost - čin. a mi gubimo vrijeme na računanje vjerojatnosti...

pa da rezimiram:

uzrok je nečovječnosti strah stvoren propitivanjem vjerojatnosti ostvarenja sebe.

Po glasovima forumaša, dva podjednako najbolja odgovora su

blue bird kaže:

Ne-covjecnost ima svoj korjen u ideji da covjeku drugi covjek, zivotinja, biljka, planeta iskljucivo sluzi za njegovo prezivljavanje te slobodan je eksploatirati navedeno, kako zazeli. Uzimati a nikad davati.

Ne-covjecnost je stoga odsustvo covjecnosti!

i

labellina kaže:

Nečovječnost je nedostatak ljubavi i znanja.
Znanje, bez ljubavi, nema jasnoću vizije i istinskog uvida

[nitko i ništa]

nuala (pobjednica drugog natječaja) postavila je treće pitanje:

Što je nada?

Najbolji odgovor po glasovima forumaša je:

shamantrixx kaže:

Nada je sofisticirana zamjena za očekivanje. Umjesto da očekujem određeni ishod (i razočaram se ako se ne ostvari) ja se spremim na najgore a nadam se najboljem. Dakle nada mi dozvoljava da zadržim optimizam ali da paralelno s time budem svjestan i potencijalno lošijeg ishoda, te da na kraju neovisno o ishodu ne budem razočaran. Ostvari li se najgore - bio sam spreman na to. Ako je ishod bolji od najgoreg - zadovoljan sam jer je moglo ispast i gore. Ono što je možda i najbitnije, nakon što procjenim koi je najgori ishod (i pripremim se za njega) nada mi omogućava da ostanem u "neutralnom" mind set-u čime izbjegnem strahovanje od najgoreg scenarija ili potiskivanje istog. Zapravo nada je vrlo praktična "stvar" iako mnogi potpuno pogrešno izjednačuju očekivanje i nadanje.

Postavljačica pitanja, nuala, odabrala je ovaj odgovor:

blue bird kaže:

Da istina ne bi bila gola i neizdrziva smrtnickom ljudskom oku, mi smo je obukli u nadu.
Izuzetno jeftin a univerzalan lijek protiv ocajanja.
Ah...koliko puta u danu izgovorimo 'nadam se'....

Pa ipak stari su Grci Nadu, eto stavili u Pandorinu kutiju - gdje su stajala sva druga zla....da li su pod tim mislili da covjek kad nema nadu - nema ni ocajanje ali je upravo je pronasao slobodu.....
....trebamo li se smatrati sretnima sto je Padnora ipak dva puta otvorila kutiju i pustila Nadu, koja nije izasla pri prvom otvaranju......



Hope springs eternal in the human breast
Alexander Pope

[nitko i ništa]

blue bird (pobjednica trećeg natječaja) postavila je pitanje

Što je intuicija?

Pobjednik natječaja je

pećina kaže:

Nadnaravna sposobnost svakoga da nesvjesno donese sud, mišljenje ili reakciju na nešto. Nitko ne može bježati od intuicije, svi ju imamo, samo je možemo zatomiti. Intuicija čovjeku daje nove ideje, intuicija čovjeku rješava životne dileme, to je brz i bezbolan način da se donese odluka bez korištenja razuma.

To je prozor u svijet, pomalo urođen, pomalo naučen kroz odrastanje. U intuiciji možemo vidjeti unutrašnje dijete koje gleda svije na jednostavan način u kojem se događaji događaju pomalo drukčije. Jer intuitivno shvaćanje svijeta ne mora biti nimalo ispravno objektivno, ali je uvijek ispravno subjektivno.

I što je paradoksalno, iako se mi zovemo homo sapiens, intuicija je bitniji dio čovjeka od razuma.

najviše glasova forumaša dobio je ovaj odgovor:

nitko i ništa kaže:

Intuicija je neposredna spoznaja.

Neposredna znači ne-posredovana jezikom i pamćenjem. To znači da je ta spoznaja i jednostavna: ona koja nije zasnovana na sastavljanju i rastavljanju riječi (ili slika, predodžbi...) nego je ne-složena, jedinstvena.

Intuicija za razliku od jezikom posredovanog znanja nije nešto prošlo, nije zasnovana na pamćenju - ona je bitno sadašnja, u ovom trenutku.

Intuicija je neposredni trenutni dodir stvarnosti.

[pećina]

Pobjednik petog natječaja

Što je suosjećanje=empatija?

je bio

Sitnozub kaže:

Suosjećanje je naša pretpostavka o tome da smo proniknuli u misao, osjećaje drugog, a potaknuta nečim u čemu smo se prepoznali. No mi možemo samo pretpostavljati kako se netko drugi osjeća u svojoj koži, ne možemo to znati i ta pretpostavka se temelji na našim iskustvima, osobinama...ja kad mislim da znam kako je nekome u njegovoj koži zapravo mislim da znam kako bi meni bilo u toj situaciji.
No čime sam sve ja u tom svom suosjećanju ograničen osim time što ne mogu iz vlastite kože ući u nečiju drugu?
Postoje li stvari s kojima želim suosjećati i one s kojima ne želim suosjećati? S čim ja ne želim suosjećati? Želim li ja radije suosjećati sa žrtvom ili zločincem? Može li se uopće suosjećati s nekim tko je počinio nekakav zločin i zašto ne želim suosjećati sa zločincem već ga radije osuđivati? Zbog slike o sebi? Takvo suosjećanje onda služi samo meni da mi samom održava sliku o tome kako sam suosjećajno biće.
Smatram da je puno suosjećanje moguće jedino kad se nadiđe slika o sebi kao o nečem što treba biti ovakvo ili onakvo jer tek tada smo u stanju voljeti pa i suosjećati, a da to ne bude i samo zbog održavanja slike o sebi.

Sitnozub je pobjednik i po glasovima forumaša.

Drugo mjesto po glasovima forumaša dijele ravnopravno:

Leela kaže:

Empatija je uzdizanje iznad pojedinacnog postojanja.

Svaki covjek zivi u balonu svoje spoznaje u kojem su drugi samo slike, objekti. Empatija je most između dva takva balona - najneposredniji dokaz postojanja drugog, a time (principom ogledala) i sebe.

Empatija je umjetnost ogledanja sebe u drugom i drugog u sebi.

Pomocu empatije covjek se osjeca povezan s onim izvan sebe, tj. ponovno prozivljava izgubljeni osjecaj jedinstva sa svijetom.

i

slavko kaže:

Suosjećanje je sposobnost uživljavanja u emocionalno stanje drugog bića.

Reklo bi se "ljubav prema bližnjima". Je li suosjećanje ljubav? Eventualno (ali ne mora) ljubav može potaknuti suosjećanje - ali ljubav nije. Naime, suosjećamo s bolesnima, gladnima, maltretiranima u svakom pogledu - ali se ne poistovjećujemo s njima. Ljubav je uvijek dobro, loše jednostavno ne može biti. Tko ima ljubavi zna o čemu pričam. Suosjećanje se u nama rađa ressentimentom, t.j sjećanjem na naše proživljene nesreće. Ne poistovjećujemo se, već u jadu i bijedi refleksijom kao u ogledalu vidimo sebe. Distanciramo se, upoznajemo sebe i pomažemo. Iz empatije ljubav ne nastaje. Ne možemo voljeti gladne u Darfuru, crnce, indijance tibetance, ...

Međutim, tamo gdje već postoji ljubav i empatija je samo dio ljubavi - Roditelji - djeca, (Romeo i Julia).

[Sitnozub]

Pobjednički post šestog natječaja je post od enky.
Kako treba misliti?

enky kaže:

Kako treba misliti?
Kvalitetno.
Što bi to značilo?
To bi značilo da svaku misao treba preispitati.
Zašto?
Radi boljeg shvaćanja opsega i sadržaja misli.
Može li se preispitivanjem dokučiti potpuni opseg misli?
Ne.
Može li se preispitivanjem dokučiti potpuni sadržaj misli?
Ne.
Zašto onda govoriti kako je kvalitetno misliti = preispitivati?
Zato jer jedino na takav način možemo doći i do nezamislivog.
Što je nezamislivo?
Nezamislivo je kontinuirano misliti kvalitetno.

Najviše glasova forumaša dobio je post od nitko i ništa:

nitko i ništa kaže:

Meni se čine važna dva momenta (uvjetno ih za ovu prigodu nazivam dijalektički i fenomenološki).

Jedan je moment vježbanje suprotnosti: nakon što sagledam svoje vlastito mnijenje o nečemu, tad mogu poći od pretpostavke da je sve baš suprotno od toga kako se meni čini, i vidjeti je li i takvo mnijenje održivo.
Najčešće jest.
(Osobito je vješto i zabavno tu stvar - gledanje iz najneuobičajenijih perspektiva - radio Borges u svojim pričama. )

No, to vodi u neki totalni relativizam. A totalni relativizam najčešće u svojevoljnu ''onako je kako se meni sviđa da je'' sofistiku.

Recimo da je to moment slobode u promišljanju, nevezanosti za vlastita mnijenja (što je oslobađajuće), ali istodobno i nevezanosti za istinu (što vodi u neko ništavno ''anything goes'').



Drugi moment, koji bi trebao biti sidro da smiri onu bezmjernu slobodu relativističkog moglo-bi-biti-bilo-što je svojevrsno ''zaustavljanje'' mišljenja na trenutak, sagledavanje ''bez razmišljanja'' i jednostavno priznavanje onog što jest. Što jest, jest (tu nema slobode odabira, tako je kako je). Istina obavezuje, dakle, istina vezuje.


Ta dva momenta su podjednako potrebna za kretanje: koračati znači imati istodobno jednu nogu čvrsto na zemlji a drugu slobodnu za korak naprijed.

[enky]

.
.

Koja je razlika između "dobrog" i "ispravnog"?

Pobjednica je

blue bird kaže:

Kako je dobro unutar pojedinacne volje i postoji u individualnom, subjektivnom razmisljanju - to dobro je dobro za mene....dok je ispravno univerzalnije naravi, neko djelovanje vise nije dobro samo za mene, nego dobro i za ostale, drugim rijecima: ispravno je ono djelovanje koje ce uzrokovati vise dobra, nego bilo koja druga moguca alternativa (Moore).

Na žalost, radi slabe zainteresiranosti forumaša za glasovanje, pobjednika "Glas naroda" za ovaj natječaj nemamo.

[blue bird]

Sto je smrt?


pobjednik je @alim:

.. potok umire ako mu ponestane vode .. i dunav je mrtav .. izgubi život i postojanje .. i ime .. ako mu ponestane vode ..

.. ima ih koji drže da je svijesnost čovjeku važna .. za ove je san smrt čovjeka .. kada čovjek zaspi postaje mrtav ..
.. ima ih koji drže da je protok krvi važan .. ovima smrt nastupi kada srce stane .. ti razmišljaju o zamjenskim pumpama za krv .. da bi .. preživjeli ..

.. smrt je prekid protoka .. kao kod motora .. kada stane .. prefali nešto .. i to više nije sklop u pokretu .. i taj .. sustav .. više ne postoji ..
.. motor izgubi ime .. jer je ime dobio po protoku .. po toku .. po vrtnji .. po pretvorbi goriva u eksploziji ..
.. jer .. tako su grci govorili .. ako stolar pravi lošu stolariju može biti loš stolar .. ali ako ne zna praviti nikakvu stolariju .. on prestaje biti stolar ..

.. oblik protoka energije .. sa nekakvim imenom .. nazivaju .. ono što se pokazuje ..
.. prekid protoka sa .. tim imenom .. je smrt onoga koji ime nosi ..

(.. kažu da je i čovjek definiran protokom koji njega predstavlja .. i kažu .. a to jeste ključ čuda .. da sam može utjecati na oblik protoka koji je on sam .. čime bi .. teoretski .. mogao birati oblik svog života .. a među .. tim .. oblicima .. mogle bi postojati .. razne trajnosti ..)

Pobjednik glasa naroda na pitanju br. 8 'Sto je smrt?":

@alim

[Volver]

alim (pobjednik 8. natječaja) je postavio pitanje

Što hoćeš?

te odabrao ovaj odgovor:

enky kaže:

Hoću moć nad samom sobom.

Najviše glasova forumaša dobio je ovaj odgovor:

Bruna kaže:

spoznati sebe

[enky]

..

Može li čovjek objektivno percipirati Istinu?

Pobjednica je:

ja_sanja kaže:

.. može ..
.. uzmimo da je istina bog .. ili apsolut .. ili jedno koje je sve ..
.. ili the all .. ko što neko reče ..

.. onda bi svest .. toga .. o samom sebi .. bila svest .. ili hajd da kažemo .. percipiranje istine ..

.. bi li čovek mogao percipirati tu istinu ..?
.. zajebano .. morao bi imati svest tog apsoluta .. morao bi i sam biti .. ta svest ..

.. dakle ..
.. može li čovek percipirati istinu ..?
.. može .. onda kada i sam postane ta istina ..

.. to se valjda zove .. oboženje čoveka ..
.. ili .. čovekov put ka bogu ..



.. derviš je ispričao priču o leptirici koja sagoreva zalećući se na lampu ..
.. tako da se i ovde postavlja pitanje .. zar se neće čovek .. njegovo ja .. izgubiti onda kada se .. sjedini .. grubo rečeno .. rastegne u beskonačno .. kako bi percipiralo .. sve ..?
.. zar se neće samim tim činom izgubiti onaj koji percipira ..?

.. u bibliji stoji .. bog te zna po imenu ..
.. i to bi mogao biti odgovor da je moguće ..

.. imati svest .. svega .. biti svestan istine ..
.. a istovremeno ostati svestan sebe postojećeg ..

.. da li se neko može uzeti kao primer onoga ko je istinu percipirao ..?
.. može .. isus .. recimo .. mada ne verujem da je bio jedini ..

.. neko dakle ko je mogao hodati kao čovek a istovremeno biti svestan istine .. videti je .. (.. ili percipirati .. ako baš hoćeš ..)

.. u principu .. čitav se razvojni tok čoveka odvija baš ka tome ..
.. od neizdiferenciranog sveta u kome nema objekata .. i nema nikakvog ja .. (.. to jest .. gde se ja .. izjednačava sa svetom ..) .. preko sveta punog svega i svačega .. percipiranja objekata .. skoncentrisano na pojedinačno .. na sitne i relativne istine ..(.. faza u kojoj se gotovo svi zaglavljuju ..) .. pa opet prema svetu koji je .. jedno .. ali ne nazad u istu tačku s početka .. nego obogaćeno svešću o .. ja ..
.. da bi krajnji ishod bio .. ja .. koji sam svestan svega ..(.. i samim tim percipiram istinu ..)

Najviše glasova forumaša dobio je ovaj odgovor:

parsifal kaže:

Zaratustra je izisao iz pecine i mnogo toga govorio -ali nista nije rekao o kupusu.!
E PA doslo je vrijeme da se nesto u filozofiji kaze i o kupusu.!!

Zapocinjem ovim rjecima koje su jednom prostrujale kroz moje male sive stanice ,a dok sam rezuckao malu glavicu kupusa

ISTINA -TRANSCEDENTIRA- RAZUM !
To znaci da je ISTINU
NEMOGUCE KOMUNICIRATI JEZIKOM RAZUMA - RIJECIMA!

Primjer - knjige su kao i cestovni znakovi samo putokazi-
tj rijec Zagreb nije i grad Zagreb, rijec voda ne gasi zedj!

I jos je poucnih misli strujalo kroz moju malu glavu i ona me ovako poucavala:

1)SVE STO POCINJE U UMU IMA I KRAJ!
2) SVE STO POCINJE,TRAJE I ZAVRSAVA JE NEREALNO!
Stoga je svaka filozofija i svaka teologija nerealna! Jer je UMO-TVORINA!
Filozofiju kao i njenu kcerku TEOLOGIJU sacinjava TKIVO sastavljeno od LAŽI!

Zasto ?
pa zato jer ONO sto je realno ne pocinje, ne traje, ne zavrsava.

Obrazlozenje u slikicama za sumnjicave:

Filozofijom tj. njenim alatima LOGIKOM i RIJECIMA koje su UMO-tvorine nemoguce je dosegnuti ISTINU .
Kako ces onim sto nije realno doci do onog sto jest?

UM je sastavljen od sjecanja ,ideja ,rijeci tj od proslosti.Rijeci su samo simboli za nesto sto je iza rijeci.

Stoga, -nemoguce je znati istinu jer ona nije proslost!!
ISTINA JEST ,ISTINA JEDINA JEST.
I ISTINA JE SADA .BAS SADA.
JEDINO SADA!
ILI NIJE NIKADA!

Ali vise nije kada pocnemo o njoj umovati !
Jer je svaka misao odvajanje.Misao je nesavrsena u 2 dimenzije-odvojena je od svoje suprotnosti I stegnuta u svom dometu.
SAMO LAZ ( um) MOZE POSTAVITI PITANJE O ISTINI.rijeci istina I laz postoje samo u nerealnom svijetu-svijetu dualnosti.
SVE RIJECI VODE U KRUG.

-POSTO ISTINA NADILAZI RAZUM I CJELOVITA JE BILO KOJA RACIONALNA IZJAVA JE DUALISTICKA tj u odnosu na istinu samu –nekompletna!

(Ipak suosjecajno cemo ponuditi filozofu malo utjehe u trenutku koji rusi njegov izmastani svijet.
Ovo uceno izlaganje koje rusi njegove iluzije o tome da ce ga filozofija dovesti do Istine i uvida ne znaci da razmisljanje i rezoniranje razuma
na vlastitom planu postojanja nije "istinito".)

primjer- Samo ovo je tocno!!!!
A je A !

(tj laz je laz tj hdz je hdz.!!)

Ali cim se odvojimo od cvrste zemlje A= A i pocnemo umovati o esenciji i epistemologiji i fenomenologiji izgovorili smo mnostvo besmislica.
(Ovu uzaludnost povlacenja kozice vlastitog uma neki imenuju medicinskim terminom -drkanje ,a neki tvrde da se to zove -filozofiranje .Bilo kako bilo to je perverzna ali ugodna aktivnost koju intelekt prosjecnog filozofa obozava ponavljati ! (Ali to je za neku drugu temu odnosno pitanje).

-------------------------

Poucna prica iz davnina za radoznale filozofe-

Ovo je izlaganje ocevidno nadahnuto i intelektualno briljantno ali je pomalo dosadno jer je strogo logicko.
Zacinimo ga povijesnim primjerom.

Cinjenica je da je najveci krscanski filozof i naucitelj crkve SVETI TOMA AKVINSKI pred kraj zivota zasutio ,odbio pisati I izjavio
''SVE ONO STO SAM NAPISAO JE SLAMA'' !!

A on se ipak zove naucitelj crkve,a ne Meister eckhart kojeg mnostvo izvora- naziva najvecim krscanskim mistikom svih vremena!
Zasto? Zato sto je eckhart bioi teolog ali i onaj koji je realizirao ''ONO '' .

Toma akvinski je pisao dok jos nije realizirao tj pisao je s pozicije razuma na planu razuma tj pisao je RACIONALNU KRSCANSKU TEOLOGIJU.
Prica kaze da je andjeo gospodnji rekao svetom Tomi –ti si tako lijepo pisao o Bogu zato ce ti biti dano da ga i dozivis .
Kada je dozivio -''ONO ''
Sv toma je zasutio,nikada vise nije nista napisao I izjavio da je sve ono sto je napisao-slama!

IZ TOGA SLIJEDI DA JE SUTNJA SAVRSEN ODGOVOR NA SVAKO PITANJE I VRIJEME NAM JE DA NAUCIMO I PRIMIJENIMO DA JE BUDDHA ODBIJAO ODGOVORITI NA 11 PITANJA.
NE ZATO STO NIJE ZNAO ODGOVOR( A TKO CE ZNATI AKO NE ON koji se sjedinio sa istinom) NEGO JE ZNAO DA NAS TIH 11 PITANJA NE VODI SRECI I MIRU I ISTINI U OVOM ZIVOTU.
-neki od tih 11 pitanja su:

-ima li boga
-ako ima tko ga je stvorio
-ako nema a tko je onda sve ovo stvorio
je li svemir konacan ili nije
-ima li zivota iza smrti ?

( a mnogi umuju i o :

-da li je isus bozji sin ?
-da li se isus mogao inkarnirati kao zensko tj zasto se bog odlucio za sina a ne za kcerku?
-zasto se svi grijesi mogu oprostiti ali ne i oni u vezi puha svetoga?

i ono pitanje svih pitanja
-da li je adam imao pupak?


( ako nastavite sa ovakovim i slicnim pitanjima i dodjete do broja 665 dozivjet cete totalnu iluminaciju i vidjet cete Boga svoga ako
u tom momentu

a) prestanete s pitanjima
b) postavite 666 pitanje
------------------


Da odlucno i samopouzdano zakljucim i svrsim kao olaksanje i vama i meni :

ISTINA NADILAZI RAZUM I PROBLEM RAZUMA i svijesti NE MOZE RAZRJESITI RAZUM KAO STO SE COVJEK NE MOZE PODICI VUKUCI SE ZA KOSU!
Einstein je to isto rekao drugim rjecima ali elegantnije a to vrijedi kao duhovan zakon.

BILO KOJI PROBLEM(PITANJE) SE NE MOZE RIJESITI NA ONOJ RAZINI NA KOJOJ JE PITANJE POSTAVLJENO.!!

Dokaz i moje omiljeno pitanje -


STVARNOST JE SAMO RIJEC! POKAZI MI STVARNOST!
zato vam savjetujem da prigrlite moj credo:

Ne vjerujem TOTALNO u nijedan sistem vjerovanja;
Ne vjerujem TOTALNO u svoj sistem vjerovanja.
I za oprostaj -

NISTA NIJE ISTINITO DOK VAS NE NASMIJE,
ALI NISTA NISI SHVATIO DOK NE POCNES PLAKATI!

Te moja posljednja poslanica vjernim citateljima-

CIM OTVORIMO USTA VEC SMO POGRIJESILI! pa je sutnja savrsen odgovor na svako pitanje,jer ce univerzum polako apsorbirati poremecaj
nastao upitom nemirnog,pozudnog ,''majmunskog uma''

VRIJEME MI JE DA USUTIM, i kliknem - posalji odgovor.

[nitko i ništa]

ja_sanja (pobjednica desetog natječaja) postavila je pitanje

Šta je bitno (važno) a šta vredno, i u čemu je razlika između to dvoje?

A pobjednica je:

patak kaže:

pa vrijednost je dodjeljeno i relativno svojstvo, više subjektiva kategorija -
- netko određuje koliko nešto vrijedi.

bitnost je objektivnija kategorija. Nešto je bitno, ima važnost u nekom kontekstu,
i nije ovisno o našoj prosudbi. Tj. mi možemo smatrati nešto bitnim ili nebitnim, ALI to ne utječe
na stvarnu bitnost te stvari.

Nešto vrijedi onoliko koliko mi smatramo da to vrijedi, a nešto je bitno u nekom kontekstu onoliko
koliko utječe na njega.
vrijednost je posljedica subjektivnog doživljaja, a bitnost nije. Ona je posljedica objektivnog utjecaja.

još...

npr. neki element je bitan u nekom skupu onoliko koliko izmjena tog
elementa mijenja (utječe na stanje) cijeli skupa.
Vrijednost tog elementa ovisi o onome što tražimo od tog skupa
i o sustavu vrijednosti koji smo postavili.
Novi sustav vrijednosti mijenja vrijednosti elemenata,
ali ne mijenja njihov utjecaj na stanje skupa (bitnost, važnost).

Radi slabe zainteresiranosti forumaša za glasovanje, pobjednika "Glas naroda" za ovaj natječaj nemamo.

[patak]

dvanaesto pitanje je

Vrijednost čovjeka

A službeni i pobjednik prema "Glasu naroda" je

kresho2 kaže:

Mislim da je osnovno mjerilo suda vrijednosti čovjeka onaj sud koji on sam donosi o sebi. Prema tom sudu djeluje i kao posljedicu ga to čini osobom kakva je.
Ako mu je stalo do njega samoga (na zdrav, razumno-sebičan način) i ako će djelovati s time u skladu, to će podizati ugled koji on stvara sam sa sobom i tako će se i njegova samo-vrijednost dizati. Naravno, vrijedi i suprotno, ako će stalno djelovati nauštrb sebe, vrijednost će mu padati u njegovim vlastitim očima i sve će se manje cijeniti.

Netko je u postu prije spomenuo kapitalizam, a i ovi tvoji citati su slične (socijalističko-idealne) teme - 'netko drugi se treba pobrinuti za mene':

Dok god odnos zahtjeva više od jedne osobe (i živimo u slobodnome društvu) ovakve su izjave iskrivljene.
Naravno, poželjno je da se ljudi u međusobnim odnosima cijene, poštuju i na taj način izmjenjuju vrijednosti (prijatelji, ljubavnici, suradnici itd..), ali reći da je to nešto što svakome 'pripada' bilo bi naivno jer to nitko ne 'dijeli'. Dostupno je puno dokaza koji će nam pokazati da nije tako - npr. netko se rodi u obitelji s roditeljima koji ne znaju voljeti (odgajati) djecu i ne poštuju ih itd.

Tko je onda taj tko može reći da svi trebaju imati sreću i ljubav? Tj. kako onda objasniti djetetu takvih roditelja da on ima pravo na sreću i ljubav kada toga u njegovom životu nema?
To nema nitko pravo reći. Niti vjera, niti političar, niti itko drugi - očito je da to nije istina.

Svaki čovjek ima mogućnost prihvatiti odgovornost prvo prema sebi (za svoje misli i akcije) a samim tim činom prihvaća odgovornost i prema drugima. Može, ali i ne mora prihvatiti tu odgovornost. Mislim da je upravo tu korijen njegove vrijednosti ili ne-vrijednosti.

[kresho2]

Trinaesto pitanje je bilo

Najlakša stvar na svijetu

Pobjednički post je, po meni i po glasu naroda, labellinin!
JUHU

labellina kaže:

Ja ću o mami i podjeli čokoladi

Kao dijete, nenormalno sam voljela slatkiše.
Nije bilo šanse da bih zaspala ako sam znala da ima negdje i jedan nepojeden kolač ili izgubljen bombon

I braća su mi voljela slatkiše, pa je vladala opća otimačina...
Zato smo slatkiše, uglavnom, jeli u prisustvu mame, pravedno podjeljene,
da se nebi pobili otimajući jedno drugom

Jednog dana mama je kupila veeeeliku čokoladu- onu s rižom ...
Nagrnuli smo svi troje na nju, čekajući kom će je dati.
Samo je jedna.

Rekla je da sjednemo za stol.
Poslušali smo, odprve i najbrže do tad ..

'To je za svih, podjelit ću pravedno'- reče mama

Sjećam se kako sam pomislila da je dobro da i tata nije doma,
dobit ćemo više.
On je volio slatko i samo bi ponekad nama prepuštao svoj dio

Mama je prepolovila čokoladu.

Polovicu je odložila na stranu stola, a polovicu razdjelila nama; na tri djela...
Ja sam zabezeknuto gledala. Kako je prokleta?!
Uzela je pola samo za sebe !

Braća su također graknula...

'Ovo će bit za sutra' -rekla je mirno mama

'Sutra!?'-mislila sam ja.
'Sutra' mi se činilo dalje od vječnosti...Prevarila nas je! To će sama pojesti!
Pa tko može čuvati i sačuvati čokoladu?!
Kako će ona zaspati a ZNA da ima pol čokolade?!

Mrzila sam je cijeli dan.

To je bilo prvi put da nas je tako očito prevarila i razočarala
a nije se trudila ni prikriti
Čak su se i braća pridružila mojoj sumnji u dvorištu

Složili smo se da TO ne može nitko: sačuvati čokoladu do sutra!?
Ma, daaaj molim te!

Sutradan, kad je izvukla drugu polovicu, mi smo je gledali ko ...vanzemaljca
Nije pojela!

Nikako mi nije išlo u glavu kako je mogla izdržati, kako je uopće mogla spavati?!
( to zadnje mi je bilo naprosto nepojmljivo )

Bila mi je, kako se ono kaže - KARAKTER ! -'porasla' je u mojim očima.
Mislim da sam je tek od tog dana počela cijeniti.

Istodobno sam znala da ja tu 'veličinu' nikad neću doseći.
Tu i takvu nesebičnost.

Razmišljala sam kako je glupo, ma, najgluplje, imati djecu.
I s njima djeliti čokoladu....!?
i kako ću ja jednog dana- kad budem radila,i budem 'svoj čovjek',
za cijelu plaću kupiti slatkiše, negdje se sakriti, da, baš sakriti,
da me nitko ne vidi i ni ne pita...i sve sama pojesti


Danas lako prepuštam 'svoj dio čokolade'...
Više uživam u davanju nego primanju.

[enky]

labellina, pobjednica 13. Natječaja, se je, na žalost, odrekla svog prava na postavljanje novog pitanja pa sam, a po uputi o pravnom lijeku , 14. pitanje postavila ja.

Imamo li pravo osuđivati pravila/zakone drugih kultura?

Pobjednički post je:

vergilia kaže:

Imamo li pravo osuđivati? Naravno da imamo, jer – tko ti to pravo uopće može uskratiti? Čovjek ima slobodu promišljanja o bilo čemu i slobodu osuđivanja bilo čega, čak i kad je to pravo formalno uskraćeno, čak i kad se tog prava čovjek odrekne iz nekih osobnih razloga, pa se o tome ne želi izjasniti. Druga je stvar da li će promišljaj biti objektivan – sloboda uma je ograničena uvjerenjima, a za objektivnost je potrebno i razumijevanje. Utoliko je i promišljaj o nekom činu ili događaju ograničen (uz pretpostavku da raspolažemo informacijom o svim činjenicama), a samim tim i osuda vjerojatnija.

Konkretan primjer: isti odgovor – imam pravo osuđivati. Da li osuđujem? Svaki čin nasilja osuđujem, jer se nasilje protivi svim mojim uvjerenjima. Zatući nekog kamenom neljudsko je i okrutno nasilje pod krinkom pravde, ali mogu razumjeti razloge i okolnosti (kako god bili izvan svake pameti, ali – moje pameti) u kojima se još danas te stvari dešavaju. Moje moralne dileme riješene su onog trenutka kad se upitam – što ja mogu doista učiniti da se to tamo više ne dešava? Odgovor je – ništa.

Usput, ima puno licemjerja u zgražavanju nad činom nasilja i nad neljudskim zakonima daleko od naših očiju i daleko od područja mogućnosti našeg konkretnog djelovanja, dok istovremeno blagonaklono gledamo i opravdavamo nasilja pet metara od našeg praga. Kad vidimo nasilje pet metara od nas, tada se treba zapitati – što ja doista mogu učiniti da se to više ne desi? Prvi korak je – osuda istog, jasno i glasno. Ali često nam baš u tim trenucima ponestane – glasa.

Najviše glasova forumaša dobio je ovaj odgovor:

servantes kaže:

Moje mišljenje je da nemamo pravo. Zašto?

Pravo bi se moglo realizirati samo ako bi mi bili pripadnici neke konkretne svjetske nadkulture kojoj bi propadale sve kulture pa i ta o kojoj dajemo sud. U tom slučaju bi morao postojti neki kulturni, civilizacijski i pravni stav na temelju kojeg bi mogli izraziti svoj sud. Međutim to ne postoji.
U ovom primjeru o kamenovanju, koje je meni osobno groteksno i u suprotnosti sa svim civilizacijskim dosezima kulture takozvne zapadne liberalne demokracije, kojoj i sam pripadam, nije spomenuta činjenica da kamenovanje uglavnom vrše žene i djeca, te da ta žena koja je danas kamenovana je možda sudjelovala u više predhodnih kamenovanja.
Kako bih objasnio situaciju, a da me se pogrešno ne shvati, naveo bih slijedeći primjer:

Prije tridesetak godina moje društvo i ja sjedili smo na u restoranu na autobusnom kolodvoru čekajući prijatelja koji je morao doći iz Zagreba. Za susjednim stolom sjedili su muž i žena nasuprot jedno drugom i dvoje djece. Nešto su žestoko raspravljali te je muž, u više navrata, preko stola, opalio ženu šakom u glavu. Ona bi se obično zanijela, a u jednom trenutku je i pala sa stolice. Mi smo bili mladi, nama je to bilo smješno i nismo reagirali, međutim digao se neki gospodin sa susjednog stola, došao do muža i upitao ga što radi, zašto tuče ženu pred drugima, kako ga nije sram itd. Muž je šutio, a žena se iznenada digla i počela vikati na gospodina da „što se on mješa, da će mu oči iskopati, da njen muž ima pravo da je tuče“, dok su mu djeca vikala da je budala. Gospodin se povukao, a oni su se i dalje nastavili svađati te je muž još nekoliko puta udario ženu šakom u glavu.

Nadam se da ste shvatili zašto mislim da nemamo pravo osuđivati pravila ili zakone drugih kultura.

[vergilia]

Pitanje je bilo: Čiji je Mars? , a pobjednik je:

servantes kaže:

Pitanje "Čiji je Mars"? izaziva mnoge nedoumice.

Po mom mišljenju ukoliko postoji inteligentni oblik života na Marsu onda bi Mars pravno trebao biti njihov. Međutim davanje ovakvog prava od strane čovječanstva je vrlo upitno jer je u suprotnosti sa dosadašnjim iskustvom i praksom.

Dali pustinja Kalahari u pravnom smislu pripada Bušmanima?

Ovdje je pitanje dali će čovječanstvo primjeniti odredbe međunarodnog prava koji takvu mogućnost, prema mojim saznanjima, nije niti predvidio, ili će se koristiti pravom jačega.
Neka vrsta analogije bi bilo američko koloniziranje zapada Amerike, i one poznate "trke za zemlju". Indijanci se u većini slučajeva nisu doživljavali kao vlasnici zemlje, osim u onim slučejevim kada su isti potpisali neki pravni dokument ili dogovor sa bjelcima.

S druge strane ukoliko ne postoji inteligentni oblik života na Marsu, već je primjerice na razini virusa, bakterija...itd, tada po mom mišljenju pravo vlasništva nad Marsom ima čovječanstvo. Zašto?

1. Pravo kao normativni proizvod čovjekovog uređenja društva nije moguće usporediti sa pravom gore navedenih virusa i bakterija na razvoj i evoluciju. Čovjek kao proizvod evolucije se sam po sebi nalazi s one strane prava ili neprava, te činjenica da djeluje i da mjenja svijet oko sebe predstavlja također evolucijski proces. Nažalost sama mogućnost da čovjek uništi prorodu o kojoj direktno zavisi (zrak, hrana, ...itd), ovisi samo o njemu (izuzmimo mogućnost eksplodiranja našeg sunca, ili udara u zemlju velikog asteorida).
2. Ako bi iz nekog drugog sistema došla neka druga inteligencija i zauzela Mars prije čovjeka, te ga u pravnom smislu proglasila svojim, dali bi čovječanstvo imalo (u pravnom smislu) pravo reagirati?

Na kraju, ukoliko na Marsu nema nikakvog života, Mars bi, po mom mišljenju, trebao pravno biti vlasništvo cijelog čovječanstva.

Ukoliko se i složimo s tom činjenicom tada imamo tri mogućnosti.

1. Mars će biti pod protektoratom Ujedinjenih naroda i tamo će se u pravnom smislu provoditi samo one aktivnosti koje su rezultat dogovora između svih članica.
2. Površina Marsa će u pravnom smislu biti preslika svih država na zemlji gdje će svaka država, sukladno nekom kriteriju (površina, broj stanovnika, ulaganja) imati pravo vlasništva i iskorištavanja Marsovih resursa.
3. Primjenit će se pravo jačeg i najbržeg, te će one zemlja koja prva dođe na Mars pozvati na pravo analogno osvajanju američkog zapada "trka za zemlju".

Glas naroda dijele servantes i shamantrixx.

shamantrixx kaže:

Gledam ovaj topik već neko vrijeme i ne mogu se načudit nekim razmišljanjima...

Poglavica Seattle je davne 1854. ovo poručio američkom predsjedniku koi im je pod prijetnjom oružja "ponudio" da mu prodaju zemlju i odu u rezervate. Iako stari poglavica možda nie ni znao za Mars, a definitivno nie ni sanjao da će ljudi jednom moći i putovati do tamo, njegov govor iz 1854. je najbolji odgovor na pitanje o Marsu

"The President in Washington sends word that he wishes to buy our land. But how can you buy or sell the sky? the land? The idea is strange to us. If we do not own the freshness of the air and the sparkle of the water, how can you buy them?

Every part of the earth is sacred to my people. Every shining pine needle, every sandy shore, every mist in the dark woods, every meadow, every humming insect. All are holy in the memory and experience of my people.

We know the sap which courses through the trees as we know the blood that courses through our veins. We are part of the earth and it is part of us. The perfumed flowers are our sisters. The bear, the deer, the great eagle, these are our brothers. The rocky crests, the dew in the meadow, the body heat of the pony, and man all belong to the same family.

The shining water that moves in the streams and rivers is not just water, but the blood of our ancestors. Each glossy reflection in the clear waters of the lakes tells of events and memories in the life of my people. The water's murmur is the voice of my father's father.

The rivers are our brothers. They quench our thirst. They carry our canoes and feed our children. So you must give the rivers the kindness that you would give any brother.

Will you teach your children what we have taught our children? That the earth is our mother? What befalls the earth befalls all the sons of the earth.

We know that the white man does not understand our ways. One portion of land is the same to him as the next, for he is a stranger who comes in the night and takes from the land whatever he needs.

The earth is not his brother, but his enemy, and when he has conquered it, he moves on.
He leaves his father's graves behind, and he does not care.
He kidnaps the earth from his children, and he does not care.

This we know: the earth does not belong to man, man belongs to the earth. All things are connected like the blood that unites us all. Man did not weave the web of life, he is merely a strand in it. Whatever he does to the web, he does to himself.

Your destiny is a mystery to us. What will happen when the buffalo are all slaughtered? The wild horses tamed? What will happen when the secret corners of the forest are heavy with the scent of many men and the view of the ripe hills is blotted with talking wires? Where will the thicket be? Gone! Where will the eagle be? Gone! And what is to say goodbye to the swift pony and then hunt?
The end of living and the beginning of survival."

[servantes]

Pitanje je bilo:Je li znanje filozofije primjenjivo u rješavanju svakodnevnih problema?

Pobjednik je lon rider koji je također dobio najviše glasova u anketi "Glas naroda" sa slijedećim odgovorom:

lone rider kaže:

Mislim da je u tom smislu poznavanje filozofije od pomoći samo u smislu lakšeg prepoznavanja mehanizama po kojima funkcioniraju određene stvari u životu. Prepoznavanje uzroka koji dovode do određenih posljedica. Mislim da je u svakodnevnom životu svakako korisnije shvatiti mehanizme po kojima funkcioniraju specifičnije stvari. Na primjer, ako kažemo da put kriminala vodi u kaotičan i generalno gledano neproduktivan život, to jest jedno filozofsko gledište, ali ako shvatimo da svijet funkcionira i to začudo zaista i funkcionira na načine koji se kose s filozofskim poimanjem ispravnog i produktivnog ponašanja, mi se ne moramo nužno složiti s takvom postavkom stvari, ali nam jasan uvid u nju kao takvu omogućava razvoj kritičke svijesti. Omogućava nam ako ništa drugo da ne potpadamo pod svaki pokušaj manipulacije koji nam netko servira. To ne znači da nas neće izmanipulirati, ali jedno je toga biti svjestan i razmišljati svojom glavom, a drugo je prihvatiti baš svako servirano sranje kojim se odvlači pažnja s pravih problema, samo zato što je dovoljno atraktivno upakirano.

[enky]

lone rider (pobjednik 16. natječaja) postavio je pitanje

Tijelo, um, duh ili nešto četvrto?

te odabrao ovaj odgovor:

kresho2 kaže:

Ja bih ovaj konflikt opisao kao konflikt između razuma i emocija tj. razmišljanja i osjećanja.

Njegova osnova je da je tijelo (impulsi, osjećaji koji dolaze iz tijela..) pogrešno i da ga um treba kontrolirati (ispraviti, popraviti, vjerovati, misliti, dokazati da je u pravu). Ovako svedeno zvuči prilično nevino pa zato ubacimo ovdje riječ zlo, pakao, vječna patnja i sl. i vrlo brzo imati ćemo velik broj ljudi koji to zagovaraju. Osnovna tema tog konflikta je da je tijelo pogrešno za stvarnost (loše, oštećeno, nesavršeno, životinjsko, griješno ...). Princip mjerila je neka druga stvarnost (zagrobni život, reinkarnacija, eter, tuđa svijest...).
Prateći takav princip čovjek uzima za aksiom da je tijelo pogrešno i da ga on mora kontrolirati. Pošto tijelo nije pogrešno već surađuje sa ostatkom čovjeka (njegovim umom) čovjek dobiva konfliktirajuće poruke koje ne uspjeva riješiti govoreći samome sebi 'Pogrešan si, popravi se' i sl. To ga navodi da se još jače bori protiv tijela (osjećaja) i to dodatno potkrijepljuje njegovu tezu da je tijelo loše. I tako u krug.


Činjenica je da je čovjek i svoje tijelo i svoj um. Zanemarujući jedno on zanemaruje i drugo. 1) zanemarujući svoj um zanemaruje i emocije, i 2) zanemarujući svoje emocije zanemaruje svoj um.

Uzmimo za konkretan primjer religiju i prikažimo način na koji može utjecati na ovu dihotomiju.
1) Čovjek će si reći da je trenutna bol i frustracija koju osjeća samo privremeno stanje ali njegova će nagrada biti velika samo ako bude ponizan, pretpi još boli, jer kada umre on stiže u Raj.
Zanemarujući svoj razum (zanemarujući stvarnost) on zanemaruje i svoj trenutni osjećaj.
2) Čovjek će si reći da on zna da Bog postoji (iako pritom stvarno misli na to da on 'osjeća' da Bog postoji). U tom slučaju moći će ubiti stotine ljudi u čast Bogu i navečer neće moći spavati grčeći se od bolova tjeskobe. On će si reći - moj Bog me kažnjava jer ih nisam ubio dovoljno.
Zanemarujući svoje osjećaje (organizam u ovom slučaju upozorava čovjeka da se dešava nešto alarmantno) on zanemaruje i mogućnost da shvati da nešto nije u redu.

Da bi čovjek do ove dihotomije (razum-emocija) mogao doći treba izaći iz stvarnosti i samozavarati sebe. Čovjek je taj koji plaća posljedice jer je čovjek biološki organizam koji posjeduje svijest i ne može mjenjati stvarnost pukim željama - željenjem da je pogrešan i ako samo dovoljno jako vjeruje, onda će sve biti 'u redu'. Primjetimo da je u startu prihvatio da je loš a sada kao da samog sebe želi uvjeriti da je dobar iako je njegova prva pretpostavka da je loš. Konflikt je očit.

Mogao bih napisati još nekoliko stranica o ovoj temi (dihotomiji razum-emocija) ali nije ni mjesto ni vrijeme za to pa da zaključim: nije stvar u pretjerivanju, kao što je tvoja pretpostavka, već u krivom identificiranju - dihotomiji. Čovjek je organizam koji misli i osjeća (i na temelju toga djeluje). Misli su važne kako bi se čovjek mogao snalaziti u stvarnosti (indentificirati stvari) dok su osjećaji važni kako bi čovjek znao odnos stvari prema sebi (što je dobro a što loše za mene). Nema razloga da to dvoje nije u skladu. Kada to dvoje jest u skladu čovjek živi sretan, uravnotežen život.
Što se tiče uzroka - uzrok su pogrešna uvjerenja (pogrešna filozofija) koja čovjek prihvaća.

Na žalost, radi slabe zainteresiranosti forumaša za glasovanje, pobjednika "Glas naroda" do daljnjega nećemo birati.

[enky]

Što je prijateljstvo?

Pobjednički post:

Arah kaže:

Prijateljstvo se uči. Uči se načinom gledanja na svijet, načinom suživota sa okolinom. Da li imamo ili nemamo prijatelje govori najviše o nama, jer se vrijednost prijateljskog odnosa gradi na osnovama naših sposobnosti da se prepustimo, budemo ono što jesmo. Nije dovoljno znati slušati drugog čovjeka, treba znati osjećati ono što on proživljava, nositi na emocionalnoj razini dio njegovog života dijeleći sa njim dobra i loša vremena; čuvati stalno u svojoj nutrini mjesto za njega, biti mu odan, biti postojan, prihvatiti i razumjeti one njegove mane koje nisu slične našima. Prijatelj, oslobođen od predrasuda, očekivanja i vezanosti, bez zadrške želi samo najbolje. Sve što trebamo naučiti na ovome svijetu učimo bivajući prijatelji; pojmovi iskrenosti, zahvalnosti, nježnosti, poštovanja, morala... tumače nam se putanjom iskrenog prijateljstva. Gradeći taj odnos postajemo bolji ljudi, a naš duhovni razvoj dobiva puni smisao jer se otvaranjem prijatelju, otvaramo i sebi samima, razvijajući ono najbolje u nama.

Najviše glasova forumaša dobili su ovi odgovori:

N'dugu kaže:

Prijateljstvo je želja i odlučnost da drugoj osobi daš više nego što očekuješ da ona da tebi. Ako ugađaš drugoj osobi s ciljem da vratiš uloženo ili zaradiš, okoristiš se njenim utjecajem i sposobnostima, onda to nije prijateljstvo nego računica iz koristoljublja. Vraćati dobro dobrim a zlo zlim nije nikakva kvaliteta.

Jedan zen-budistički majstor je rekao:

Tko nema, ja ću mu oduzeti,
Tko ima, ja ću mu još nadodati

Temelj prijateljstva je iskrenost.
Ljubav može postojati i bez iskrenosti, ali prijateljstvo ne. "Prijatelj" koji laska i laže s ciljem da ti ugađa, nije ti prijatelj, nego onaj koji ti kaže istinu u lice, čak i kada je bolna.

Ljubav je posesivna, a prijateljstvo ne. Prijatelja se može dijeliti s drugima.

Da li je ljubav veća od prijateljstva?
Isus je rekao: "Čovjek nema veće ljubavi od ove: da umre za svoje prijatelje."

Prijateljstvo nikada ne može prestati, možda ni nakon smrti, a ljubav često može. Sai Baba je rekao: "Ako se prijateljstvo ne održi do kraja, onda to nikada nije ni bilo".
Žalosno je ako u životu moraš saznati tko ti je zaista prijatelj, a tko nije, ali sve kad-tad izađe na vidjelo.

Trebalo bi pitati nekoga tko je više prijatelj ljudima od mene. Kao što je:

Enes Kišević

Sve je -kao-....

Dan je kao sunčan
Ti si, kao veseo
Prolaziš, kao, ne vide te

Svima je jako lijepo
Svima je, kao, dobro
Svima je, kao, ludo..

I ti si, kao, sretan!

Živi se, kao u moru
Ptice su, kao slobodne
Budućnost, kao na dlanu

Savjest je, kao, čista
I sunce je, kao jasno
O srce, kao, pjevaj

Svi, kao brinu o svima
Svatko je prijatelj, kao
Svima je, kao stalo do tebe
I do svijeta..

I dan, kao ode
I ti se, kao smiješiš
I ništa te, kao ne boli....

lone rider kaže:

Kad razmišljam o prijateljstvu, uvijek imam osjećaj da je njegova bit ostala zakopana negdje u vremenima iz kojih ništa osim priča nije ostalo zapamćeno.

Ne govorim ovdje o tome kako su ljudi postali materijalisti, kako je danas sve procijeđeno kroz nekakav filter interesa i koristi, već možda više o nedostatku vremena i što je još važnije, nedostatka kriterija kao preduvjeta nadi da bi se nešto moglo promijeniti.

O propadanju kritičke svijesti, zanimanja za znanje, kulturu, umjetnost, rad... da i ne govorim.
Na (ne)djelu je nedostatak strasti koja rađa trud oko nečega što nam je važno iako od toga nećemo imati izravne i trenutne koristi u vidu svetog trojstva današnjice, popularnosti (bilo u lokalnoj birtiji bilo posredovanjem medija, nevažno), materijalnih statusnih simbola i probranog društva, pomno odabranog na temelju prve dvije stavke.

I o prijateljstvu, koje sa sobom nosi i onu dozu nesebičnosti koja se danas doima gotovo poput viteškog čina također da i ne govorim. O njemu se i u bajkama sve manje piše. (bitno je da cura ode s najbogatijim princem. Ko jebe onoga tko je iskreno voli ako nema ključeve od bembare i lanac od 24 karata i isto toliko kila oko vrata).

Činjenica da bi netko tko je zaista cijeni i voli, pa makar i "samo" prijateljski, u ime tog prijateljstva s lakoćom na nogama vukao i brodske lance zajedno sa sidrom i to sve bez ijednog karata, omalovažavana je kao izraz pacerstva i mlake uncool pasivnosti, a s time se baš i nije "in" pojaviti u društvu jer bi ljudi mogli svašta pomislit.

Pa nek' misle ako još uopće imaju čime! Nek misle koliko i što ih je volja, ali ja još uvijek vjerujem da je prijateljstvo nešto što se ne bazira isključivo na poslovno muljatorsko statusnim temeljima, već da je to nešto što ne spada ni u jednu od navedenih kategorija.

U mom zastarjelom, romantičarsko, hipijevsko, kaubojskom mozgu, prijateljstvo stoji ravnopravno uz držanje vlastite riječi, uz hrabrost, poštenje, fer plej, nesebičnost i iznad svega ljubav, ali ne ljubav koja nužno vodi dvoje ljudi do izvođenja mađioničarskih trikova kako bi se uvukli jedno drugome u gaće, već ljubav koja se sastoji u onom blesavom savjetu iz slikovnice kad nešto dijeliš bratski, razrežeš to na nejednake dijelove pa veći dio daš onom drugom.
U današnje vrijeme, na takvo što mnogi će se tek osmijehnuti i u najboljem slučaju pružiti komad drugome s riječima, 'ajde ti sad to bratski podijeli između nas.
Što vrijeme dalje odmiče, možemo već očekivati i da nas taj vrli brat odalami po glavi i otme nam i posljednji komadić.
I što učiniti? Najlakše je slegnuti ramenima i reći kako se tu ne može učiniti ništa.
Možda i ne može. Najvjerojatnije i ne može mnogo, ali to ne znači da se moramo prepustiti struji i dopustiti da nas ona oblikuje po svom nahođenju.
U Fizici postoji lijepa analogija koja opisuje stanje današnjeg društva i povodljivost masi.
" Tijela u stanju mirovanja ostaju u stanju mirovanja sve dok ih utjecaj neke vanjske sile ne pokrene. "
E pa ja ne želim da na mene utječu vanjske sile, pogotovo ne ovakve kakve prevladavaju danas, pa se krećem sam.
Ako ni zbog čega, onda zbog osjećaja da nisam izdao neke svoje principe koje smatram važnima, ma koliko mi sve što se događa oko mene ukazivalo da su stvari upravo suprotno postavljene.
E pa neka su. Ne znači da su zato i dobre. Ne mogu se promijeniti? Nema veze. Nepristajanjem na takvu vrstu kompromisa, imam bar vlastito zadovoljstvo u tome da nisam pogazio neke principe koje smatram važnima.

I neka se smiju i nazivaju me čudakom ako potrošim novac na bezvezni poklon najboljem prijatelju ili prijateljici. Što me briga ako govore da sam neozbiljan. Kao da je njihovo zadobivanje statusa u društvu besplatno? Vraga! Ako mi ne vjeruju da s prijateljicom mogu sjediti cijelu noć sam u sobi bez da završimo u krevetu i da mi je ta noć bolja, važnija i vrednija od čopora napirlitanih poluplastičnih manekenki, glava ispunjenih mješavinom vakuuma i helija, neka im bude. Tko ih jebe. Ionako nikada neće shvatiti neke stvari, jer u njihovim umovima raspored prioriteta je obrnuto proporcionalan mojem.
Dati nešto prijatelju, nekome koga voliš bez obzira na sve i uživati u njegovoj sreći i u činjenici da su tvoji postupci i ponašanje razlog toj sreći, za mnoge je danas nepojmljiva misterija i čin vrijedan prijezira ako ne i ludnice. O bilo čemu većem od toga, da i ne govorim.

E pa neka im bude. Ja ću radije takav u ludaru, sa zvukom smijeha i iskreno sretnim pogledom najboljih prijatelja (i prijateljica) u mislima.

[Arah]

Phi ili život u mjerilu zlatnoga reza

Pobjednički post je napisao N'dugu:

Krajem XIX. stoljeća smatralo se da se u fizici više nema što otkriti. Nakon Newtonove fizike i Maxwellovih jednadžbi eletkrodinamike i elektrostatike, svijet se doimao kao lijepo navinuta zlatna urica, koja otkucava savršenom harmonijom sfera u ritmu phi = ((korijen iz pet plus jedan) kroz dva), koju njen Majstor Urar samo iz prikrajka gleda i divi se svojem djelu. Bilo je to vrijeme kada je kapitalizam tek dobivao svoj današnji oblik, a zlatna sredina je ustupila mjesto zlatnom standardu i zlatnoj groznici u planinama SAD-a. Zlato je uvijek bilo na cijeni, za razliku od pravde i ravnopravnosti. Izgledalo je kao da sam moralni "algoritam" svijeta uvjetuje da jedni drže bogatstvo svijeta u svojim rukama, dok im drugi, divljaci, crnci i općenito siromašni služe.

Nakon otkrića Heisenbergovog principa neodređenosti i kvantne fizike stvari nisu više bile tako jednostavne - Bog ne baca kocku, rekli su jedni. Drugi su nastojali pronaći estetiku u novoj fizici, izmišljanjem raznih "čudnih", "obojanih" i ostalih kvarkova kojima su nastojali ponovo uspostaviti izgubljeni sklad. Nastojali su ponovo pronaći ljepotu ružinih latica u kristalnim laticama (latices) na nekoj nevidljivoj, subatomskoj razini.

Istovremeno, iako su države postajale sve više socijalne, ljudska proizvodnja i gospodarski rast sve su nesmiljenije iskorištavali prirodu čijem su se zlatnom rezu do tada samo divili. Izuzetnost, koja je nekada bila izraz za osobit sklad, poprimila je značenje kvantitete - rasta bruto proizvoda, kubika, barela, prodanih jedinica robe, a tek iznimno kvalitete, pa i onda više u smislu "nepostojanja pogrešaka", a ne u smislu "zadovoljstva kupca".

Dok je u umu nekog izuzetnog pojedinca mogao zaživjeti zlatni rez i naći svoj izraz u velikom umjetničkom djelu, društvo, iako sastavljeno od pojedinaca, nikako ne uspijeva doći ni blizu nekom takvom estetskom idealu.

Premda je nekad izgledalo da je cijeli svijet algoritamski isprogramiran, u nekoj vrsti inteligentnog dizajna, ako već ne Božjeg stvaranja, danas postoje teorije koje nastanak zlatnog reza u prirodi objašnjavaju pomoću neizrazite (fuzzy) logike. Istom logikom mogle bi se možda objasniti i neke pojave u ljudskom društvu.

Dok se za odnose dvaju ljudskih bića ili dviju približno usporedivih nacija može uspješno koristiti etičko zlatno pravilo, odnosno pravilo reciprociteta, a to je "ne učini drugome ono što ne želiš da drugi tebi učini", isto bi pravilo u modernom svijetu trebalo primijeniti i na odnose svih ljudi u ljudskom društvu kako bismo dobili pravedne društvene i međunarodne odnose, "održivi razvoj", i sve ono što smatramo poželjnim načinom djelovanja čovjeka u prirodi. No, problem postaje praktički nerješiv kada imamo više ljudi u više društava, država, kultura, itd. (slično kao i kod multy-body problem-a u fizici). Koliko god se trudili uspostaviti nacionalne i međunarodne pravne standarde i zakone, još uvijek je riječ o dogovorima, a ne o konačnim rješenjima.

Stoga se problem nužno rješava pomoću neke vrste neizrazite logike, gdje se pojmovi kao što su bogatstvo, siromaštvo i pravednost moraju određivati neprecizno i otprilike.

Prema ovoj hipotezi "življenja po mjeri stvari" ili "življenja po mjeri društva i prirode", ako bi se u ljudskim društvima provodilo etičko zlatno pravilo umjesto sadašnjeg (kapitalističkog) zakonodavstva, dobili bismo primjenom neizrazite logike odnose zlatnog reza u društvu, gdje bi oko 24% ljudi bilo bogato, 38% srednje klase i 38% siromašnih, pri čemu bi bogati trošili oko 38% raspoloživih resursa, srednji 38%, a siromašni 24%, gdje bi omjer bogatih i srednjih prema siromašnima bio phi, a omjer srednjih prema bogatima također phi, dok bi omjer potrošnje bogatih bio jednak zbroju relativnih potrošnja srednjih i siromašnih, a to bi opet trebalo biti jednako phi. Skandinavci su možda tome najbliži - na primjer, u Švedskoj se bogati ne razmeću kupovinom skupih auta, industrijalci koji okreću milijarde i dalje voze gotovo isti Volvo kao i njihovi radnici, jer bi inače ispali neozbiljni. To je tamo, naprosto, sramota. Socijalistička društva nekadašnjeg SSSR-a i istočnog bloka također su bila daleko od zlatnog reza, zbog nesrazmjera između malog broja privilegiranih, velikog broja objektivno siromašnih i minimalne srednje klase.

Isto bi vrijedilo i za odnose siromašnih i bogatih zemalja u svijetu.
Za usporedbu, danas 10% svjetskog stanovništva u SAD-u troši preko 50% ukupnih resursa.
Daleko smo od zlatnog reza, ali nitko ne brani pojedincima da se drže zlatne sredine, i da se suzdrže od pretjerane potrošnje.

A što se tiče održivog razvoja, tu bi također trebali vladati slični odnosi, jer ako uzmemo da se obnavljanje resursa u prirodi vrši na način koji mora imati veze s brojem phi, onda znači da bi naše iskorištavanje prirodnih resursa trebalo ići najviše do 0,6180^ % sadašnjih resursa, kako bi mogli ostali na nuli, ili manje od toga ako želimo ostvariti održivi razvoj.

Drugim riječima, to bi značilo da možemo posjeći pola prašuma u Amazoni, ali ne i dvije trećine, jer se nakon toga više ne mogu obnoviti. Koliko smo daleko od tog ideala vidi se po cijelom svijetu, recimo na nekim lokacijama na Aljasci, gdje je posječeno oko 90% velikih šuma. Tako sami sebi režemo granu na kojoj sjedimo, a samo je pitanje vremena kada će phi koji postoji u prirodi i nas odrezati i vratiti našu populaciju u realne okvire.

[Požuri Polako]

Postoji li mogućnost da se obnove ovakvi natječaji?