Forum.hr

Natrag   Forum.hr > Kultura i zabava > Književnost > Mali literarni kutić
Korisničko ime
Lozinka

Mali literarni kutić Vaše pjesme, priče, romani...

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 28.03.2008., 00:41   #1
mala_zajebana
...jusT cRAzYYY..
 
mala_zajebana Avatar
 
Registracija: Feb 2008.
Lokacija: u Hrvatskoj =)
Postova: 21
Smile Neke ljubavne priče...

...voljela bi da ovdje kopirate neke svoje priče koje ste pisali dok ste bili nesretno ili sretno zaljubljeni,.., ako i niste bili zaljubljeni svejedno pustite svoju priču,,,sve priče su dobrodošle =),,

,,,želim neke ljubavne priče, ali ne sad jako perverzne,,,,preferiram romantične s sretnim krajem, ali može i s tužnim,,,ipak nije sve ružičasto,,

owo je moja priča,,(nadam se da nije tako duga i da ćete je ipak pročitati)
...nažalost nije sretna,,,

TUGA

Ta vijest probola ju je kao nijedna do sad. Sve je mogla prihvatit, ali ovo zaista ne. Možda bi bilo lakše da je saznala da je mrtav, razmišljala je. Bolje to nego zamišljat kako su oni dvoje zajedno, kako ju grli i ljubi i najgore, voli!.. Tu cura sigurno nije ni znala kako je samo sretna, vjerojatno samo misli da je velika faca jer je s njim. Ona je sigurno bila jedna od onih glupih droljica kojoj je samo stalo da ima dečka i da brije taj brije s njom. Ta ne zna kako je to voljeti nekoga više od 9 mj., mislit nonstop na njega i plakat zbog njega. Sigurno nije znala kakvu je bol prouzročila u jadnom ranjenom i nedužnom srcu koje samo što nije prestalo kucat od jada i muke koje je trenutno osjećalo. Ta cura nije vjerojatno svjesne svega. Čak i da je bila sigurno bi mi se smijala. „Haha, što je neka mala mulica zaljubljena u tebe, a jadnica!!! žval žval grl grl,,,
Kako li ju he samo mrzila, pomisao na tu glupu droljicu dovodio ju je do ludila. Makar su joj svi govorili da je on glup i da odustane od njega, da je nije vrijedan i da je glup. Svejedno!!!!!! Voljela ga je više od svega i bila je spremna dat život za njega. Jedino nije imala hrabrosti reči mu u facu što osjeća prema njemu jer je znala da bi je odbio ili u najboljem slučaju zabrijao s njom iz sažaljenja i sljedeći dan je odbacio kao staru krpu. Bila je shrvana, nemoćna i najviše od svega jadna i tužna. Mislila je da je život mnogo lijepih stvari, ali pogriješila je. Ovo je bio pravi pakao i nije bilo spasa.
Kada je saznala da ima curu prvo je stajala ko ukopana na mjestu i slušala jednu lijepu, ali jako tužnu pjesmu-I cant live if without you od Mariah Carey Nije joj dugo trebalo i ona se rasplakala ko kišna godina. Suze su joj se slijevale niz obraze i užasno ju je bolilo. Osjećala je takvu prazninu i mržnju prema njemu, a i njoj. Kako joj je ta cura mogla uzet njenu ljubav. Kako? Zašto? Zbog čega? Što sam tako ružna? Pitanja su joj se nagomilala u glavi. Izgubila je i ono malo samopouzdanja što joj je ostalo. Ali najvažnije od svega, izgubila je njega, njega kojeg je tako volila i u kojeg je bla zaljubljena već dulje. Ma naći ćeš boljeg govorili su joj svi i dan danas joj govore,,,,
Kako i zašto ne shvaćate da za bolje ne znam??? Kako??? Ne mogu i ne želim bit s drugim, kada ovog volim. Njega, njega i samo njega. Ne nikog više, već samo njega. Ionako kad sam sa nekim drugim mislim samo na njega, zamišljam da je to on,,,Što će mi se život svest na sanjarenju o njemu, zamišljanje njega dok grliš nekoga koga ne voliš, a drag je i nije zaslužio da mu se dogodi isto što i mom srcu kojeg je on uništio do temelja.
Nitko nije zaslužio takvo zlo i bol. Nitko!!!
Vjerojatno svima je ovo izgledalo kao neka tinejđerska ljubav tj, zaluđenost. Možda….možda i je i nadam se da je. Samo se nadam da će što prije proć. Da ću zaboravit svoju prvu istinsku ljubav prema njemu!!! Njemu kojem je stalo samo da ispadne faca i bari okolo glupaćice…..Blago se njegovoj curi!!!!!!!!!!! Šmrc…


...heh..owo i nije neka sretna ljubavna pričica,..
e pa mislim da ste zaključili kako sam se osjećala dok sam je pisala,,,
a sada kada je prošlo više od nekoliko mjeseci od tog bolnog događaja nisam ga još prebolila,,stvarno sam ga zavoljela,,,,
,,pa upoznala sam tu njegovu curu i moram reč da je super,ali opet...mrzim to što mi je super...



eto ostavite mi puno svojih pričica
pusaa svimaa
__________________
....tko tebe kamenom, ti njega još većim =) =) LOL
mala_zajebana is offline  
Odgovori s citatom
Old 31.03.2008., 12:53   #2
Madamoiselle
Beštija
 
Madamoiselle Avatar
 
Registracija: Jan 2007.
Postova: 6,189
Voljeli smo iste stvari. Ja njega on sebe.

Short version
__________________
Oprosti mi Bože šta sam Dalmatinka...
Madamoiselle is offline  
Odgovori s citatom
Old 31.03.2008., 16:56   #3
Mala:-)
Registrirani korisnik
 
Registracija: Jul 2007.
Postova: 81
Tema je dobra, ja sam jednom pokušala otvoriti tu temu, ali je ubrzo propala. Nadam se da ćeš ti imati više sreće. Sada ti trenutno nemogu ništa napisati jer nemam bilježnicu uz sebe, ali ću ti ovih dana svakako napisati di koji stih!!!!!
Mala:-) is offline  
Odgovori s citatom
Old 01.04.2008., 14:05   #4
...iwana...
dormir à la belle étoile
 
...iwana... Avatar
 
Registracija: Jan 2007.
Postova: 339
Pošalji poruku preko MSN korisniku ...iwana...
...joooj imam negdje neko pismo koje sam napisala u trenutku bijesa jos prije pet godina ali mi se jednostavno neda prepisivati....

skracena verzija: Mrzim te i bok.
__________________
"Činilo se da sve ukazuje na činjenicu kako svemir želi da se ona poseksa s njim. Bilo je očito kako je viša sila odlučila da stvari krenu tim putem. Bilo joj je sudjeno da to učini. Zašto bi je inače bogovi doveli upravo na ovo mjesto? I to u Victoria Secret donjem rublju?"
...iwana... is offline  
Odgovori s citatom
Sponsored links
Advertisement
 
Advertisement
Old 01.04.2008., 14:31   #5
Makena
sunscreen
 
Makena Avatar
 
Registracija: Nov 2007.
Lokacija: negdje između
Postova: 362
taman pišem jednu sasvim novu priču,...ishod je neizvjesan...al zaplet bi mogao biti interesantan
__________________
"Lutajući kroz labirinte samoće, ostatke ponosa, ljubavi, inata, uzalud pokušavam spojiti sebe, jer kud got da krenem udarim u tebe i slomim se opet...."
Makena is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.04.2008., 22:52   #6
Pink touch
Registrirani korisnik
 
Pink touch Avatar
 
Registracija: Dec 2006.
Postova: 3,931
Sve što sam pisala sada, s vremenskim odmakom, čini mi se prepatetično da bih to uopće sad pročitala, a kamoli postala ovdje.
Pink touch is offline  
Odgovori s citatom
Old 03.04.2008., 18:53   #7
Bednaya Nastya
Krsto Ratkay RocKs!!!!
 
Bednaya Nastya Avatar
 
Registracija: Apr 2006.
Lokacija: In a house of Sirius Black....
Postova: 1,406
To se zove odrastanje
__________________
*LIBER LIBERTAS*
www.drugachijisvijet.blogger.ba
Bednaya Nastya is offline  
Odgovori s citatom
Old 20.04.2008., 13:51   #8
sladjana11
Registrirani korisnik
 
Registracija: Apr 2008.
Postova: 1
s nijm sam bila tri godine. bilo nam je krasno.
nakon tri godine počelo se je sve menjati. Tokom našeg razgovora mi je rekao da smo se prebrzo upoznali i da to nije to. Pogledala sam ga čudno, njegove reči su me jako zabolele. Nisam znala šta to znači. Ako sam se mu predala je to bilo iz ljubavi, što sa njegove strane nisam osečlala u zadnje vreme. Pitala sam se da mu nije možda dosadilo gledati tri godine u isto.
sladjana11 is offline  
Odgovori s citatom
Old 26.04.2008., 17:24   #9
Soul sister
*****
 
Soul sister Avatar
 
Registracija: Mar 2008.
Postova: 10,565
[B]Gdje smo sada živote moj?[/B]

Ovo možda nije priča kakvu želite čuti, ali ona je moja - pa presudite sami.


Neki ljudi izginuše, ali koga je briga – pa to je samo mali rat , u nekoj maloj zemlji, na poznatom kontinentu, ali ipak nepoznatoj zemlji - zemlji krvavih sukoba. Razor se završio, ali to više nije moj grad, to više nisu oni ljudi...i šta je na kraju ostalo – šta nas goni da idemo dalje? Misao, jedna – preživljavanje, to je sve što nam ostaje. I jednoga dana kada ne bude nas, ostaju naša djeca, koja će živjeti neki drugi san, a snova je sve manje – gdje su nestali snovi? U vihoru rata, u poslijeratnom „pročišćenju“ primitivizmom ili u trci za novcem? Ostajemo samo mi – neka generacija bez djetinjstva i bez mladosti, sa preranim odrastanjem, sa snovima o ljudima bez glava, ruku, nogu – o samrtnim mukama dragih ljudi – a bio je jedinac – bilo mu 18 – cijeli dan je pjevao „All that she wants“, a onda je samo jedan metak presudio. Trčali smo - svega 100 m je do bolnice, ali bijaše kasno – za njega, za mene, za nas. Neki ljudi odu, ali zauvijek ostaju u našim srcima. I snovima...
__________________
"Kako je moguće da redak poput ovog bude shvatljiv kada su riječi u njemu nalik na zategnute i veoma razmaknute strune u ogromnom prostranstvu duše gdje ima na stotine podignutih šatora?"
Soul sister is offline  
Odgovori s citatom
Old 23.05.2008., 09:47   #10
Katatonični Dabar
Son of Celluloid
 
Katatonični Dabar Avatar
 
Registracija: Oct 2004.
Lokacija: Rushmore
Postova: 6,530
Quote:
Madamoiselle kaže: Pogledaj post
Voljeli smo iste stvari. Ja njega on sebe.

Short version

lol, ovo je zakon
__________________
Ya fuking eejit!
Katatonični Dabar is offline  
Odgovori s citatom
Old 23.05.2008., 14:19   #11
Nesretan
Registrirani korisnik
 
Registracija: May 2008.
Postova: 6
USPAVANA LJEPOTICA

Lanu sam upoznao sasvim slučajno, u autobusu. Kažu da se najveće ljubavi "događaju" upravo tako, kada im se najmanje nadamo, i sada znam da je to istina. Sudbina je udesila da sjednemo jedno pored drugoga, a prvo čemu smo se nasmijali bile su rezervacije naših sjedišta. Ja na sjedištu broj 27, a ona na broju 26, a upravo nam je po toliko godina bilo. Raspričali smo se kao da se poznajemo čitav život vjerovatno osjetivši da smo napokon pronašli svoje druge polovice. Lana nije bila pretjerano upadljiva ali, "na drugi pogled", bila je veoma lijepa. Na sebi je imala traperice, kratku majicu, patike, ni trunku šminke, krasila ju je duga, prirodno plava kosa, oči smeđe, krupne kao u srne. Podsjećala je na gimnazijalku, bilo mi je potebno manje od dva sata da načisto izgubim pamet za njom i već sam tada znao da je tu kraj mog lutanja i nemirnog života. Period zabavljanja sa Lanom pamtim kao nešto najljepše što je moglo da mi se dogodi. Volio sam i ranije, ali tada... Pametna, dobroćudna, strasna i iznad svega umiljata, toliko mi se uvukla pod kožu da sam se u njenoj blizini topio kao pahulja na dlanu. Zaboravio sam na sve oko sebe, činilo se da svijet postoji samo za nas dvoje. Planirali smo skromno vjenčanje, troje djece, kućicu u cvijeću... Nije nam se dalo.

Krajem tog kolovoza otputovali smo na more. Vrijeme nas nije poslužilo. Kiša je moru oduzela plaventilo, plaža je bila pusta, sivkasti valovi umorno su udarali o stijene, ali meni je pored Lane opet bilo lijepo. Kupao sam se u dubini njenih očiju, a njeno poželjno tijelo grijalo me je žešće od sunca. Ali, Lana nije izdržala, morala je da se bućne u vodi. Sunce je grijalo, plaža se napunila, ali je voda još uvijek bila veoma hladna. - Danijele, dođi... dođi! - izronila je i počela da maše rukama. Naravno, otplivao sam do nje, ali zato da je izvučem iz vode, a za tih nekoliko minuta koliko se praćakala u mojim rukama poput neposlušnog djeteta, imao sam osjećaj da mi je hladna voda potpuno zaustavila cirkulaciju. Poslije tri dana vratili smo se kući, a tjedan kasnije Lana je počela da kašljuca. - Eto šta si uradila. To ti je od onog brčkanja u ledenoj vodi - rekao sam kada se već toliko zakašljala da je gotovo ostala bez zraka. - Danijele, zaboga, od tada je prošlo deset dana. Da je tako kao što tvrdiš, razboljela bih se iste večeri - za trenutak je zastala, a potom dodala: - Jedino ako nisam "zaradila" upalu pluća, u tom slučaju simptomi se zaista ne pojavljuju preko noći. Prebacih ruku preko njenog ramena i privih je na grudi. - Ti si pametna djevojka, ali ponekad se ponašaš kao dijete. Sutra ideš liječniku, bez pogovora. - Obećavam - podigla je ruku i zagnjurila lice u moje grudi. Tada nisam znao da je to posljednja mirna večer u mom životu.

Sutradan se Lana javila iz bolnice. Kratko je rekla da zaista ima upalu pluća i da će neko vrijeme ostati na odjeljenju, a potom je prekinula vezu. Bio sam van sebe. To nije ličilo na nju jer mi nije rekla ništa od onog što sam želio da čujem: dođi, želim da te vidim, potreban si mi, ne brini, volim te najviše na svijetu. - Hej, dečko, pa gdje si ti? - razvukla je usne u osmijeh kada sam se pojavio na vratima. Tada nisam znao da se zapravo izvlači zbog našeg posljednjeg telefonskog razgovora pa sam se i sam nasmijao. - Ubiti ću te, znaš - rekoh grleći je. - Aha, jedva čekam - nasmijala se vragolasto. - I, šta kažu čike u bijelim mantilima? - Pa eto, bila sam naposlušna i zaradila sam upalu pluća. Obećavam da nikada više neću roniti u ledenoj vodi. - Koliko može da potraje? Mislim, koliko ćeš ostati ovdje? Tog momenta Lana se zakašljala do suza. Druga pacijentica, koja je tog trenutka ušla u sobu i vjerovatno čula samo moje posljednje pitanje, sjela je na svoj krevet i odmahnula rukom. - Ili će baš da potraje ili uopće neće trajati. Ako ostanemo, možda ima nade. - O čemu to govorite? - upitah zaprepašteno. - Ma, pusti Daru - Lana otpi gutljaj vode i pogledom ošinu ženu koja je, kao po naredbi, istog trenutka legla, pokrila se i ušutjela. - Lana, nešto kriješ. - Danijele, molim te, ne drami - polako je ustala, uhvatila me pod ruku i povela prema vratima. - Ova žena je veoma siromašna i živi sama. Odgovara joj boravak ovdje i bolnička njega i zato misli da će umrijeti ako je otpuste kući. Hajde, idi sad, isteklo je vrijeme za posjete. I dođi sutra - pogledala me je pravo u oči, popela se na prste i spustila poljubac na moje usne.

Otišao sam kući, spustio sam se na kauč i sklopio oči. Želio sam da zaspem, da prespavam čitavo podne, večer i noć, da skratim vrijeme do sutrašnjeg susreta s Lanom, ali nešto mi nije dalo mira. Da su slučajnosti moguće, u to sam se uvjerio, ali Lana mi nije odgovorila na pitanje koliko će potrajati njeno liječenje. Zašto se baš tada zakašljala? Da li je bilo slučajno ili je željela da izbjegne odgovor? I zašto je ona žena ušutjela kao zalivena kada ju je Lana pogledala? Možda je ta Dara živjela sama, ali teško da je živjela u bijedi. Imala je lijepo uređenu frizuru, oko vrata ogroman zlatni medaljon i na svakom prstu barem po jedan zlatni prsten. I ormarić do njenog kreveta bio je zatrpan voćem, sokovima, cvijećem. Ipak je imala nekoga. Bože, zašto me je Lana slagala? Ona nešto krije. Krije?! Otvorio sam oči i skočio iz kreveta. Mrak je već uveliko obavio grad, ko' će izdržati do sutra, pitao sam i izašao na ulicu. Otišao sam u lokal gdje sam se nekada sastajao sa starim prijateljima. - Ej Danijele, dobio si slobodnu večer! - dobacio je Vlatko. - Pa dobro, jednom u šest mjeseci i to je nešto - dodao je Miro. Nasmijao sam se. Znali smo se još iz školskih dana, prihvatili su i zavoljeli Lanu. Ne znam zašto sam prešutio da je Lana u bolnici, samo sam kratko rekao da je prehlađena, a onda smo prešli na druge teme: sport, politiku, ženske (mada su mi, "mrtvi ozbiljni", naglasili da nemam pravo glasa na tu temu). - A ti, da li ti imaš pravo glasa? - upitah Vlatka. - Šta učini sa onom rasnom crnkom, koliko mi se čini, kraj nje si se najdulje zadržao. - Seks nam je fantastičan. Ne znam da li ćemo nastaviti, ali sada je u dubokoj žalosti. - Aha, mora da žali što te je srela - već dobro popiti Miro prasnu u smijeh. - Daj, zaista nije smiješno - Vlatko ga značajno pogleda. - Nisam u toku - rekoh. - Ostala je bez brata. Kašljucao čovjek neko vrijeme, mislio da je to od cigareta, kad ono, rak pluća. I umre za mjesec dana. Samo što se oženio, žena pred porodom, a njemu jedva trideset. Tragedija, čovječe! Osjetih kako me noge izdaju. Zapravo, osjetio sam da mi se čitavo tijelo oduzima i da ću se šlagirati od straha. Morao sam što prije saznati šta je sa Lanom i nije me bilo briga što je dva sata poslije ponoći. Bacio sam novac na stol i bez riječi izletio iz kafića. - Tko ste vi... šta tražite ovdje?! - dežurna sestra odskočila je od stolice kada sam otvorio vrata. - Lana Ladan, soba 18. Preklinjem vas, šta je s njom?! - Izlazite! Znate li koje je doba noći, kako ste prošli pored osiguranja?! I, zaudarate na alkohol - dodala je nešto tiše i brzo zgrabila mobitel. - Zaboga Milice, zašto vičete? - na vratima se pojavio doktor. Zastao je i odmjerio me od glave do pete. - A vi? Kako ste se stvorili ovdje? Udahnuh duboko. - Popio jesam, ali nisam pijan. Nisam lud, ne želim nikoga da povrijedim, samo želim informaciju i ,obećavam, odmah ću otići. Molim vas... Doktor očima dade znak sestri da izađe i ona brže - bolje napusti prostoriju. - Ja sam Danijel - ispružih ruku. Znao sam da moram da igram na kartu pristojnosti. - Doktor Žarković - mladi doktor klimnu glavom i pokaza rukom na stolicu. - Sjedite Danijele, da čujem o čemu se radi. - Dakle, vi niste član obitelji, a nadam se da znate da doktorska etika obvezuje na diskreciju - rekao je kada sam pitao ono što me zanimalo.

Tada sam počeo da plačem, ali ne zato da bi se on smilovao, već zato što je nešto pokuljalo iz mene. Volio sam Lanu više od života, a nisam imao pravo znati od čega boluje. - Pogledajte - izvadio sam njenu sliku iz novčanika. - Za dva mjeseca trebalo bi da se vjenčamo, već smo smislili imena za našu djecu i... - suze su mi se u potocima slijevale niz lice. - Zaboga, zar vi nikada niste voljeli? - Dobro Danijele, jasno mi je. Da li možete podnijeti istinu? - Izgleda da ću morati. - Lana ima karcinom pluća. Isječak smo poslali, doduše, još uvijek nismo dobili potvrdu, ali na snimku se sve jasno vidi. Nažalost, sada je prekasno, to je podmukla bolest. - Koliko joj je ostalo? - upitah odsutno. - To je teško procijeniti. Mjesec, dva, tri... zaista ne znam. Biti će otpuštena za dva dana pa, znati ćete kada uđe u posljednji stadijum. - Da li ona zna? - upitah. - Naravno. Progutah knedlu. - Nemojte joj reči da sam dolazio i... - htjedoh da izustim "hvala", ali na čemu? Tek kada sam prišao vratima i na svom ramenu osjetio doktorovu ruku, postao sam svjestan svega što me čeka. - Danijele, žao mi je, morate biti jaki. Vijesti nisu dobre. Klimnuh glavom i potrčah niz hodnik. Molio sam Boga da me uzme, samo da ne dočekam njen kraj. Ali, uzalud... Mojoj Lani se bližio kraj. Narednih mjesec dana prošli su kao u transu. Trebalo je da svojoj Lani uljepšam posljednje dane, da budem jak, da kraj nje izigravam sretnika, ali u dubini duše i u samoći svoje sobe bio sam najnesretniji čovjek na svijetu. Ponekad nisam mogao da odvojim fikciju od stvarnosti. Smijali smo se, vodili ljubav, sjedili pored rijeke i kovali planove za budućnost, činilo se kao da je ona epizoda bila ružan san, a onda sam umio da se zapitam da li se baš toliko volimo kada štedimo jedno drugo, ili smo sebični zato što prešutkujemo ono najvažnije, zato što planiramo budućnost koje neće biti i zato što tako lijepo lažemo jedno drugo? U svakom slučaju, držao sam je kao malo vode na dlanu i tada mi je bilo žao što je ranije nisam upoznao. Bar da mi je rodila djevojčicu, tako slatku i umiljatu kakva je i sama bila... Pa da mi ona ostane poslije nje.
Nastavak slijedi....
Nesretan is offline  
Odgovori s citatom
Old 23.05.2008., 14:21   #12
Nesretan
Registrirani korisnik
 
Registracija: May 2008.
Postova: 6
Počelo je u listopadu, upravo u vrijeme kada smo planirali da se vjenčamo, "kada dunje zamirišu", kako je govorila Lana. U posljednjem i najgorem stadijumu sve se odvijalo tako brzo da nisam znao gdje sam. Za samo nekoliko tjedana Lana je ostala bez kose, mršavila je nepojmljivom brzinom, a oko njenih očiju, u kojima više nije bilo sjaja, širili su se podočnjaci koji su podsjećali na dvije hrpice pepela koje ostaju na zgarištu. - Da li si znao? - upitala me je jedne večeri dok sam sjedio kraj njene postelje. - Znao sam - rekoh tiho. - Hvala ti što nisi pričao o tome. Hvala što si mi uljepšao život... hvala ti za sve - pomilovala me je po obrazu, a potom smo oboje počeli plakati. Bile su to njene posljednje riječi. Lana je željela da umre u svom domu, ali nije bilo tako. Te noći pala je u komu pa je prebačena u bolnicu. Nikada mi neće biti jasno kako sam poslije toga ostao pri zdravoj pameti. - Ima li šanse da se ikada probudi? - upitao sam doktora Žarkovića. - Neće se probuditi. Ona nije doživjela prometnu nesreću, ovo nije povreda, ovo je bolest koja odnosi život. - A da li je istina da ljudi u komi mogu da čuju ono što im se govori? - Neki tvrde da mogu, neki da je to zabluda. Ako osjećaš potrebu da to učiniš, neka tako bude - opet me je potapšao po ramenu i krenuo niz hodnik. Kraj Lanine postelje proveo sam duže od mjesec dana. Naravno, dolazili su i njeni. Zatvoren između četiri zida, gubio sam pojam o vremenu, a kući bih odlazio tek da se istuširam i presvučem. Želio sam da ostanem kraj nje sve dok njen puls kuca iako joj je život održavan pomoću aparata. I pričao sam, usta nisam zatvarao. Pričao sam joj o svom djetinjstvu, nestašlucima, čitao sam joj knjige koje je voljela, čak sam pjevao pjesme koje je voljela. I, mada ju je bolest drastično izobličila, uvijek sam joj govorio da je ona moja uspavana ljepotica. Priznajem, nadao sam se da će moja ljubav učiniti čudo i, kada bi me savladao san i kad bih se potom poslije nekog vremena trgao, ispitivao bih njen izraz lica i njene ispružene ruke. Tražio sam i najmanji dokaz da se pomjerila bar za milimetar, tek da mi da do znanja da joj je drago što sam tu i da zna o čemu joj pričam. S druge strane osjećao sam da je sav moj trud uzaludan. Možda moje prisustvo nije bilo baš sasvim nepotrebno, ali sve ostalo bilo je užasno razočaravajuće i deprimirajuće. Lana je umrla u trenutku kada sam joj po ko zna koji put pjevao "našu" pjesmu, a da li me je čula, ne znam. Možda mi je poslala znak preko one ravne, beskonačne crte na ekranu koji je pokazivao rad njenog srca. Zašutio sam, samo sam za trenutak osjetio neopisivi strah, potom sam je poljubio u vrh nosa, izašao iz sobe i zatvorio vrata za sobom. Srce mi je bilo umorno, ranjeno i smrvljeno.

Nikada neću shvatiti kako sam preživio dan Lanine sahrane. Možda tako što u tom trenutku nisam želio da je žalim, već sam razmišljao o nama. Ipak smo uspjeli da "sastavimo" četiri godišnja doba. Sreli smo se u proljeće, kada su mirisali jorgovani, žarko ljeto samo je rasplamsalo našu ljubav, zastali smo u vrijeme kada je trebalo da se vjenčamo (onda kada su dunje mirisale) i, mada Lana nije vidjela prve pahulje svoje posljednje zime, bila je tu, među nama. Ipak, nije dočekala Novu godinu, ni kraj zime. U trenutku kada je grumenje promrzle zemlje počelo da pada po kovčegu, zagrmjelo je. Usred prosinca. Znao sam da postoji spona između mog i njenog svijeta. Podigao sam pogled prema nebu i prošaptao: - Znam, upravo si sada otvorila vrata raja. Čekaj me, uspavana ljepotice, jednom ću sigurno doći. Nisam se obazirao na gurkanje i zaprepaštene poglede. Možda su mislili da sam lud, možda sam u tom trenutku zaista bio izgubljen, ali volio sam je toliko drugačije od ostalih. Možda sam upravo zato želio da budem jak, a suze su same krenule tek kada su ljudi počeli da se razilaze.Odlazili su u grupicama, svatko je imao rame za plakanje, jedino sam ja koračao sam. Izgleda da mi je tek tada doprlo do svijesti da više ništa neće biti isto, da je moja uspavana ljepotica zauvijek otišla i da ću dugo, veoma dugo koračati ovim svijetom sam.

Od tada su prošle 4 godine, a ja sam još uvijek sam. Iako Lana i ja nismo bili vjenčani, jednom smo se zakleli da ćemo se voljeti dok nas smrt ne rastavi. Eto, rastavila nas je, ali ja je još uvijek volim, ne želim i ne mogu protiv svojih osjećaja. Tko zna, možda ću jednom imati svoju obitelj, ali se svakako neću oženiti u vrijeme kada zamirišu dunje, neću imati troje djece, ni kućicu u cvijeću jer, o tome sam mogao maštati samo s Lanom i zato ne želim da je izdam. Možda ću i voljeti, ali samo jednom polovicom svog srca. Ona druga otišla je s Lanom, zauvijek.
KRAJ
Nesretan is offline  
Odgovori s citatom
Old 25.07.2008., 02:33   #13
mala_zajebana
...jusT cRAzYYY..
 
mala_zajebana Avatar
 
Registracija: Feb 2008.
Lokacija: u Hrvatskoj =)
Postova: 21
heyy..ja već i zaboravila na ovu temu...ispričavam se svima...
ove priče što su tu mi se sviđa...osim one sarkastične..ha ha ha =) ..ali nije loša....

nadam se i dalje da ćete pisati ..=) i podjelit svoje priče...nema vam što biti bed, ionako nitko ne zna tko ste =P..hehe...sviđa mi se ova priča od nesretnog..pusaa svima
__________________
....tko tebe kamenom, ti njega još većim =) =) LOL
mala_zajebana is offline  
Odgovori s citatom
Old 26.04.2009., 19:31   #14
__Pave__
Registrirani korisnik
 
Registracija: Feb 2009.
Postova: 24

e priča ti je stvarno super , istina nema sretan kraj ali baš zato i je nekako fora.
žao mi je ako si cura o kojoj se priča ti ali hej... jednom mi jedan mudri starac rekao istinu u svakoj knjizi ćeš vidjeti samo čitanjem između redaka iskoristi taj savjet ili bar pokušaj
__Pave__ is offline  
Odgovori s citatom
Old 28.04.2009., 00:25   #15
zoran k
Retardirani korisnik
 
Registracija: Mar 2004.
Lokacija: Dislociran
Postova: 5,166
Ljubav u kontejneru

Volio je krenuti ranije, dok još nije toplo, jer se po suncu baje zagriju i smeće se onako kiselo usmrdi, sakupe se debele muhe pa mu zuje oko glave... i ima više kretena koji ga sažaljivo gledaju. Ovako uglavnom nije sretao nikoga, samo šugave mačketine koje bi se zavukle u kontejner i čekale da ga Frane otvori kako bi mu probale iskopati oči, jeba im vrag mater da im jeba.
Ovo je bila njegova omiljena ulica – puno stanara po kontejneru, dobar standard – ne da im se zajebavat oko recikliranja, samo bace bocu i puste da se ekologijom bavi onaj kome treba tih pedeset lipa. Čak je i Kaufland blizu pa može unovčiti plastiku čim se velika, staklena vrata potrošačkog Raja otvore i puste pokajnike u bajkovito prostranstvo, gdje nikad ne pada kiša i bura ne nagriza kosti, a hladno bude samo među hladnjačama na odjelu mliječnih proizvoda.

Marinela se budila u četiri sata ujutro, prije nego što bi Ustaše došle u selo. Otkad je u sedamdeset i šestoj godini doživjela strašan šok (pijani dimnjačar pao je s krova ravno na njezinu terasu dok je plijevila pelargonije), Marinela je počela sanjati svoje djetinjstvo. Ono ljupko selo u kojem je odrasla, okus mlijeka još toplog iz krave, meketanje koza koje je čuvala, miris sijena u njihovom sjeniku i momaka koji su se po sijenu valjali s njezinim sestrama, dok je ona po skrivečki gledala i učila. E, ali svake noći poslije četiri sata ujutro, usnula bi kako su Ustaše došle u selo, kako viču: “Di su komunisti?! Di ste ih sakrili?!”, otimaju po kućama hranu i lošu rakiju, kako tuku starce i onako bazdeći po rakiji natežu cure. Ona je, hvala Bogu, bila još malena pa je nisu dirali, ali toliko se bila napatila straha da joj se i sad, pod stare dane vraćalo. Kakve je to veze imalo s dimnjačarem, nije bilo sasvim jasno. Je li to bilo zbog krvavog prizora mrtvaca na terasi, koji ju je podsjetio na slične takve slike iz djetinjstva? Je li zato što je mrtvac bazdio po jeftinoj rakiji jednako kao i Ustaše? Ili možda zbog crne uniforme? Nitko nije znao.
Uglavnom, tako je Marinela odlazila na počinak odmah iza vremenske prognoze i budila se tik prije četiri ujutro. Stan joj je mirisao na breskve, a naborana koža na kremu od bademovog mlijeka. Posebno je pazila da bude čista i da lijepo miriše, jer je unuka od susjede Pepice rekla da starci u autobusu smrde k’o pokvareni parizer, a to si Marinela nije namjeravala dozvoliti pa makar svako jutro riskirala da se u kupaonici posklizne i slomi kuk. Za doručak je obično pila bijelu kavu s udrobljenim kruhom, jer joj za to nije trebala dentijera, a onda bi potjerala Mukija u šetnju. Muki je bio malen i bijel i pas, muškog spola i najčešće zapetljane dlake. Sve ostalo o njemu bilo je upitno. Imao je nježan mjehur pa mu je odgovaralo da izlazi četiri do pet puta dnevno, inače bi stradao laminat u predsoblju. Ponekad bi Marinela u jutarnjoj šetnji susrela Franeta. Znala je ona njega odavno, imala je dovoljno godina vremena da zapamti ljude koje redovito susreće. Frane je često šetao, uvijek sam. Bio je konstanta na ulici, baš kao raspukline na pločniku koje već decenijama nitko nije sanirao, dok konačno u njima nije niknula trava i maslačak. Tako je i Frane godinama gazio svoju rutu u asfaltu, kao da želi popraviti ravnanje koje su loše obavili radnici kad su gradili cestu. S vremenom se tek neznatno povio, lice mu je postalo nalik bolje pečenoj palačinki, a odjeća mu je požmarila od sunca i pohabala se po rubovima. Posljednjih godina moglo ga se vidjeti kako kopa po smeću, od čega bi Marinela dobila potrebu stiskati šake dok joj starački zglobovi ne bi popucali od ljutnje na nepravdu. Jutros je imao glavu i obje ruke u baji, istegnuo se da bolje zaviri unutra, a gola mu kičma provirila iz hlača.
“Dobro jutro Frane!” iznenadila se kako je njen vlastiti glas zericu zatitrao, na trenutak se zabrinula radi li se o nekom novom simptomu, ali je zaključila da su joj to samo glasnice još malko pospane. Što je starija, tako joj za sve treba više vremena pa valjda i da se glasnice ujutro razbude. Ionako najčešće ujutro nema s kim razgovarati... osim s Mukijem, čega ju je najprije bilo stid, a onda je shvatila da ionako svi misle kako je stara i senilna, tako da je pričati s psom za nju skroz normalno i prihvatljivo. Međutim, kako joj nakon više godina Muki nije niti jednom odgovorio, Marinela se našla i pomalo uvrijeđenom pa je sve rijeđe razgovarala s njim.
“A! Jebemti...” trznuo se Frane, a štogod je držao u ruci upalo je natrag u kontejner “A, to ste Vi Marinela! Ma ste me prepala...”
“Ma dajte Frane, pa niste tako plašljivi.” opet se malo zabrinula, jer je osjetila da nekako čudno diše i neku neuobičajenu toplinu u obrazima.
“A, Marinela moja... ne znate Vi kakvih sve ljudi ima... svašta ja vidim! Svašta svašta...”
“Ma dajte! Nije valjda tako opasno?”
“Ozbiljno Vam kažem! Evo, nema četiri dana, vidio sam jedan par, jedan muški i jedna ženska... a tako, naših godina... ma možda se nisu držali tako dobro kao Vi, ali tako... naših godina, da su stukli jednu drugu žensku... a šta ja znam, isto naših godina, ali ta je stvarno bila stara, jer da je kopala po njihovoj kanti.”
“Ma nemojte! Ispred njihove kuće?” naglas se čudila, a u sebi je kao staru i pokvarenu gramofonsku ploču Ive Robića vrtila misao - je li on to rekao da se ja dobro držim? Ručni joj je zglob diskretno kvrcnuo dok si je prolazila prstima kroz kosu, praveći se da popravlja čuperak koji se, zapravo, nije pomaknuo jer je bio čvrsto ukomponiran u trajnu.
“Ma ne ispred njihove kuće, ne znam ja kamo oni stanuju...”
“Pa kako onda njihova kanta?”
“Ma nije njihova kanta, nego oni po njoj kopaju... kao njihova teritorija, kao kad se Vaš ovaj mali... znate kad se na neki stup ili drvo...” objašnjavao je, a ona je vidjela da mu je neugodno po skretanju pogleda i stiskanju usana. To joj se svidjelo, jer je vjerovala da čestitim ljudima mora biti bar malo neugodno kad govore o nekim stvarima, a pogotovo joj se svidjelo što je njemu bilo neugodno o tome govoriti pred njom.
“Tako? Pa ja pojma nisam imala... Bože, mene bi bilo strah!” zamislila je kako dvoje očajnika zbog plastičnih boca napadaju staricu i stresla se. Sjetila se slike iz djetinjstva – muškarac lica iskrivljenog od bijesa, nogom obuvenom u tešku vojničku čizmu udara ženu koja jeca na podu, dok mu na čelu blista ustaška značka. Stresla se još jednom.
“A, strah, strah... čujte... mora se.” pomirljivo je gestikulirao Frane, kao da njega to više uopće ne dira. Sve je on već vidio, ispod svega podvukao polupravac, crtu koja ishodi iz njegovog srca i gubi se negdje u nepregledu apatije i nezainteresiranosti, a potpisom na tu crtu prihvatio je mirovni ugovor sa svijetom.
“Pa jel’ se baš mora?”
“A čujte... penzija je mala... ja sam sam... nekako se moram snalazit...”
“Joj, znam ja to... ja Vam isto budem sama!” uzdahnula je, osjećajući kako joj se zajedno s tim priznanjem u plućima odlomila neka stijena i sad joj se valja po unutrašnjosti, lijevo-desno.
“Ma, Vi barem imate pasa.” pokušao ju je utješiti brižnim glasom. Nije to bila neka bogznakako pametna rečenica, ali ona je prepoznala namjeru i od toga joj je već bilo malo lakše.
“A imam, Muki moj... zlatan je... ali znate... nije to to. Nije... pas Vam neće pokloniti cvijeće, znate?”
“A je... Šta ćete...”
“A da.”
Iduće jutro, Marinela je ustala gotovo trideset minuta ranije. Nisu je probudili snovi, nego uzbuđenje. Marinela je od danas imala misiju. Muki je bio još pospan, brundao je i cvilio morala ga je doslovce izbaciti iz stana.
“Idemo Muki! Nema spavanja u akciji!” u glavi joj je limena glazba svirale proleterske pjesme, a staračke pjege rasipale se po koži nekako poletnije nego ranije. Akcija je bila pomno pripremljena, uključila je Marinela u nju svu svoju rodbinu koja je živjela u gradu, kao i sve susjede s kojima je bila u dobrim odnosima. Nikom nije rekla točno zašto, lagala je, muljala i izvlačila se kako je znala, ali na kraju je dobila što je htjela – pun špajz praznih plastičnih boca. Četiri jutra ustajala je ranije i skakutala s vrećicama prazne ambalaže do kontejnera, kako bi ostavila “plijen” za Franeta. Onda je virila iz portuna dok on ne bi došao, pokupio ga i otišao punih ruku i zadovoljan.

Posebno je pazila da ne bude viđena.

S jedne strane, jer je znala da se Frane ne bi htio osjećati kao da mu to ona daje milostinju, a s druge – pa ipak je ona bila jedna ozbiljna gospođa u godinama, nije mogla tako s tim nekim muškarcima... je li... očijukati. Ne bi baš bilo u redu da sad Frane odmah misli da ona nešto... I zato je samo gledala iz sjene, promatrala njegove još uvijek dosta vitalne pokrete i radovala se u sebi. Najdraže bi joj bilo kad bi ponekad začula kako Frane odsutno fućka neku starinsku melodiju, tada bi zamišljala ljetne terase opatijskih hotela i parove koji se polako ljuljaju uz zvuke nezaboravnih šlagera.
Ali petog jutra, Frane nije došao. Čekala ga je u portunu sat vremena. Prošetala Mukija gore – dolje po ulici toliko puta da se jadna zvijer posve predala, legla na leđa i dala do znanja da se dalje može nositi, ali šetati više ne. Onda je postala nervozna, uplašila se za šećer u krvi pa krenula kući. Taman kad se posljednji put okrenula pogledati niz ulicu, vidjela ga je kako dolazi. Ovaj put bilo je drugačije. Nosio je čistu odjeću... možda malo pokrpanu, ali ipak čistu. Hodao je ponosnim, odmjerenim koracima, sredinom ulice. Nije zastajao pored kontejnera, nije čak ni išao prema njima. Noge su ga vodile ravno prema njenom portunu. Srce joj je počelo čudno udarati, ali ruka joj nije trnula i ništa je nije boljelo pa je zaključila da je valjda sve u redu i pustila boćicu s tabletama na miru. U rukama nije nosio vreće s praznim bocama. Nosio je buket cvijeća. Marinela nije imala riječi. “Dobro jutro.” rekao je Frane. Muki je mahnuo repom, a Marinela je promucala nešto kao “jutro”.
“Znate Marinela, imao sam problema s bubrezima, kad je ružno vrijeme bole me zglobovi i slabo čujem na lijevo uho. Ali vidim dobro, k’o da mi je dvadeset.”
“Pa... lijepo...”
“Hoću reći, vidio sam Vas kako se skrivate u tom portunu.”
“Ah... pa... ja...”
“I donio sam Vam cvijeće.” Pružio joj je buket i osmijeh. Ona je konačno posložila smislenu rečenicu i rekla:
“Hvala... jako je lijepo. Hoćete li ući na šalicu čaja?”
“Naravno... bit će mi jako drago.”
Muki je s olakšanjem veselo zalajao.
__________________
"Being a good writer is 3% talent, 97% not being distracted by the internet."
zoran k is offline  
Odgovori s citatom
Old 01.05.2009., 11:54   #16
moon girl
Registrirani korisnik
 
moon girl Avatar
 
Registracija: Jul 2008.
Postova: 1,271
Vjerujem da si negdje, i da ti je tesko kao sto je i meni tesko. Vjerujem da jos postojis, iako su izgledi za to nikakvi. Tehnicki jos postojis, ali ne znaci da si ziv. I dala bih ti sve sto trebas, samo da strahove stavim iza tvojih ociju..
Tesko je kada ti kazes zbogom, jako je tesko prihvatiti tu cinjenicu. Jos je teze znati da nisam prva i jedina kojoj se to dogodilo, i da boli i druge. A svakako je najteze shvatiti da smo toliko prolazni, i da nasa sjecanja nisu nista. Proci ce, vrijeme ce to izbrisati, nestat ce boli. Na mjestu gdje si bio ti ostat ce samo praznina. I nece biti prvi puta u svemiru, i necu biti jedina kojoj se to dogodilo. Necu raditi nikakve gluposti zato sto odlazis. Necu plakati ni moliti. Necu se cak ni napiti. Necu ni otvoriti bocu koja stoji na polici s knjigama. Cuvat cu ju za ono sto je kupljena. A kupljena je za dan kada si trebao doci. Znas to. Nije ni bitno.
Sutra ce me jos boljeti. Raspadat cu se od bola. Sjedit cu ovog tupog pogleda, i bezvoljno okretati salatu po tanjuru. Mama ce me gledati onim svojim najljepsim pogledom i suosjecat sa mnom. Zatim ce doci ponedjeljak. Doci cu slomljena medu ljude. Morat cu skrivat da me muci. Jedino ce Tina vidjeti bol u ocima. Mozda ce neki profesor vidjeti da sam mu odsutna na satu, ali samo to. I na pitanje kako si, odgovorit cu sa svojim najljepsim smijeskom. Doci ce test iz informatike, pa iz povijesti.. Potrudit cu se da mi ne budes jedina misao.
Otici cu na dogovor koji imam nakon skole. Smijat cu se sa tom osobom. Biti voljena. Na trenutke sretna. A zatim ce me pitati zasto se ne smijem kao prosli puta. Reci cu istinu.. Pustit ce mi pjesmu i zagrlit me oko struka.. I necu plakati, nikada ne placem.
Vratit cu se doma slomljena. Kuhat cu rucak. Ne, u ponedjeljak ce jos mama. Nocna smjena je. U utorak cu ja. Vjerojatno ce me docekat neka nova knjiga. Kao i uvijek ponedjeljkom. Hvala tata sto se toliko brines..
Smijat cu se s njima, prevrtat salatu po tanjuru i na kraju se izvuci izgovorom ucenja, te se zatvorit u sobu. Stabit cu slusalice, sve svoje pjesme na mp3u poslusat par puta, a zatim necu vise moci izdrzat u cetiri zida. Izaci cu van, obut role i provozat se po cijelom gradu.
Vratit cu se kuci, biti toliko umorna da necu moci stajat na nogama, a ipak cu se tusirati sat vremena, i jos pola noci razmisljat o tebi. Mozda cu pokusat citat novu knjigu, no vjerojatno mi nece polazit za rukom.
I tako ce prolazit dani u tjednu. Dok ne dode vikend. Zvat ce me van. Da plesemo. Smijemo se. Pijemo. Mozda da se grlim s nekim. Necu znati reci ne, ali ipak cu odbiti. Izvuci cu se nekom gluposcu, kao i svaki vikend. Provest cu vikend u svojoj sobi, citajuci.
Mama ce se sjetiti kako je zavrsilo zadnji puta, doci mi u sobu, natjerat me da skinem majicu i pokazem joj ruke. Pokazat cu joj ruke, i.. Shvatiti ce da mi mora pogledat noge prije nego sto bude sigurna da nemam nikakvih uboda, rezotina i slicno.
Zatim ce me pitat jesam sto uzela. Tablete. Zna da ih imam. Reci cu joj da nisam. Sto ce biti istina. Nemam razloga nauditi si. I nemam razloga pokusavat svoju bol utopiti u antidepresivima. Vjerojatno ce me nagovarat da odemo negdje, ali nece joj uspjet. Pa ce leci na moj krevet i pricat. I pricat. I pricat. Ali ne o Temi o kojoj bismo trebale da je ona normalna majka a ja normalna kcer, vec o necem sasvim drugom. Mozda o tome kako cu cijelo ljeto biti negdje. Drugdje. Ne kod kuce.
Onda ce me pitat jesam li vidjela nesto novo sto mi se svida u gradu. Ja cu reci ne. Ali svejedno ce me u ponedjeljak docekat neka sitnica. Kojoj cu se kao svako dobro dijete razveseliti, no nista mi nece znaciti. I ona ce znati to, ali svejedno se ima potrebu pretvarati kao da ce mi biti bolje.
To je zadnji tjedan nastave. Naravno. Alkohol, mnogo alkohola. Ispravljanje ocjena. Amaro koji voli Ivan, rum koji volim ja, vino koje pije Tina.. Nekada znamo biti i slozni.. Nasmijavat ce me, bit ce veseli, netko ce se napit pa ce nas muciti tipicne pubertetske (alkoholizirano stanje) brige. Znam da cu cijelo vrijeme grickati rub case, ne pijuci. Jer ako pocnem, necu moci stati..
I tada neces biti u mislima vec 2-3 sata.
Ali doci ce praznici. Pod uvjetom da ne idem na popravni (pisemo jos 6 testova) ostajat ce mi 24h na dan samo za sebe.. Moji roditelji misle da su praznici vrijeme koje trebam iskoristiti za sebe. I nije im jasno zasto imam potrebu stalno ici negdje, uciti kvantnu fiziku, citat knjige iz farmacije.. A sve je to nacin da izbjegnem tvoje pojavljivanje u mojim mislima..
Ici cu na more. Na praksu. Svugdje cu ici.. Smijat cu se, upoznavati sa svima tim novim ljudima, biti cu lijepa, puna energije i svi ce se tome kao i uvijek cuditi.. I sve ce biti dobro do trena kada ne ostanem sama, jer tada necu biti sama, ti ces biti tu.
A ako ostanem sama sa tobom, bojim se da bi me suze mogle izdati.. Jedino sto ce me podsjecati na tebe bit ce nekoliko stotina ispisanih stranica u biljeznicama koje svakodnevno citam. Sve ostalo ce se promjeniti. Necu slusat glazbu koju smo slusali zajedno. Necu gledat linkove koje si mi slao. Necu nosit haljinu za koju si mi rekao da mi prelijepo stoji. Necu vise piti vino. Necu gledati filmove.. mogli bi me sjetiti na to da si i ti te iste vjerojatno odgledao..
Pokusat cu izbjegavat mjesta na koje sam te mislila voditi. Izbjegavat cu sve ljude koji me dobro poznaju, da ne bi vidjeli tugu.. Jer necu biti tuzna, znas da ne znam osjecati. Opet necu spavati. Opet cu smrsaviti. Opet cu imat ljubicaste podocnjake. Opet cu nesvjesno odabirat crnu odjecu. Nositi suncane naocale. Skrivat se.
Opet ce me znati svi rocnici u knjiznici,vjerojatno cu u cd shopu provesti dosta vremena. Covjek u cd shopu voli pricat o knjigama. Shvatili smo da nam je to zajednicko. Opet cu se rolat svaki dan nekoliko sati..
I doci ce jesen.. U skoli ce se svi promijeniti, doci preplanuli, odmoreni. A ja cu biti izmorena kao nikad. Skola ce me odmoriti.
Doci ce jesen.. moje godisnje doba. Vjerojatno te se necu skoro uopce vise sjetiti. Dobra sam u zaboravljanju onog sto zelim zaboraviti. I tada cu mozda opet zivjeti. Za sebe, istinski zivjeti. A ne prezivljavati.

To je bilo pismo koje nikada nije doživjelo biti poslano..
__________________
I sve je tako kako treba biti, a ono sto bude bit ce... tetovirana jesen, i sanjiva do zore.. kao mrtav delfin sto sanja usnulo more..
moon girl is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.09.2009., 10:43   #17
Ninchi007
Registrirani korisnik
 
Registracija: Aug 2009.
Postova: 2
xD..obožavam čitati ljubavne priče..xD..pogotovo sa tužnim krajem..ali dobre su i one sa sretnim..lol..
Ninchi007 is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.12.2009., 09:21   #18
versilov
Registrirani korisnik
 
versilov Avatar
 
Registracija: Jan 2007.
Postova: 2,373
Pošalji poruku preko MSN korisniku versilov
Moja ljubavna priča -Pino, VIII b O.Š. Sućidar


Eno je, u kaputiću se kreće prema meni, i vidim joj lijepo dupe ispod nabora... Kudrava, smiješi se, a iza toplih očiju sakrila je svoju šiljatu santu leda kojom je napravila malu rupicu na mom srcu. Eh..

Eno je, ide prema meni, i volim što je vidim, ljubim je u obraz, smije se, meka je, topla, a iza nježnosti skrila je okrutnu vješticu s metlom čiji je špicasti vrh napravio malu rupicu na mom srcu. Eh...

Eno je, dolazi, vidim daleka je, ali ne želim vidjeti, igram se, i vila je ispred mene, zatvaram oči i vidim nju, strašilo u polju čiji je kukasti nos napravio malu rupicu na srcu mom. Eh...

Eno je, vidim ju, i svoju refleksiju u njenim očima, i sviđa mi se Ja, taj, u njenim toplim očima, ali odjedanput netko navuče zastor, a iza zastora skrije njeno srce bez rupice, jer su moji šiljci tupi...

Evo me, kopam sebi po duši, i idem prema njoj, besmislen.

Evo me, gorim, dok mi se pepeo rasipa unutar tijela,a dim je proziran.

Evo me, i imam malu rupicu na svom srcu, al' nemam nju.

Evo me, nema nje, ali imam sebe i rupicu malu na srcu svom.


lol
__________________
letsnotfuck around

Zadnje uređivanje versilov : 02.12.2009. at 09:47.
versilov is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.12.2009., 12:07   #19
Perzefon@
privilegirana
 
Perzefon@ Avatar
 
Registracija: May 2009.
Lokacija: malo na Olimpu, malo u Hadu
Postova: 11,338
Quote:
zoran k kaže: Pogledaj post
Ljubav u kontejneru

Čudesno lijepa priča. I izvrsno napisana. Jebemti, kak sam se raznježila... Meni je to tak dirljivo.
Perzefon@ is online now  
Odgovori s citatom
Old 02.12.2009., 20:38   #20
Emericzy
Slučajni turist
 
Emericzy Avatar
 
Registracija: Sep 2005.
Lokacija: Zagreb
Postova: 19,665
Quote:
zoran k kaže: Pogledaj post
Ljubav u kontejneru
Lijepa je. Malo prenakrcana riječima, kao pun kontejner... ali lijepa. Dobar urednik bi je učinio odličnom.

Slikovita je; sve sam vidio pred očima, u detalje. (A možda baš zbog rječitosti... štajaznam.)

Baš je dobra.
__________________
Soneti
Emericzy is offline  
Odgovori s citatom
Sponsored links
Advertisement
 
Advertisement
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Pravila postanja
You may not post new threads
You may not post replies
You may not post attachments
You may not edit your posts

BB code is On
Smajlići su On
[IMG] kôd je On
HTML kôd je Off





Sva vremena su GMT +1. Trenutno vrijeme je: 21:10.



Powered by vBulletin Version 3.8.4 (hrvatski)
Copyright ©2000 - 2014, Jelsoft Enterprises Ltd.
Site content ©1999-2009 Forum.hr
Ad Management by RedTyger