15.09. prošle godine prerezala sam radnoodnosnu pupkovinu s Lencem i krenula u sasvim drugi biznis, na sasvim drugo mjesto.
Dana 16.12. prošle godina ispalila sam na Mjesec i otišla kući biti sama. Zašto? Jer sam u ta tri mjeseca vidjela da posao kojeg sam preuzela nije onakav kakav mislim da treba biti. I morala sam si priznati da ja tu ništa ne mogu učiniti.
Nakon što me je prošao bijes, nemoć, samosažaljenje, cendravost i ine šašave boljke, uvidjela sam da, usprkos tome što ja mislim da je svatko gospodar vlastitog života, na naš put utječu sile kojih nismo svjesni, a očituju se u tome da nam se nekako dešavaju loše stvari onoliko dugo koliko nam treba da spoznamo da ono što činimo nije dobro po nas.
Tridesete su mi godine u emotivnom smislu donijele orkanske bure. Selidbu jarca, prag razvoda, ponovno pronalaženje, ponovan zajednički život. Izvana. Iznutra, donijele su mi hrpetinu pitanja je li ovakav partner zaista ono što želim, sumanuto traganje za nekim tko će me razumijeti bez puno riječi, zbližavanje s muškarcima putem neta… Sve se to posljednjih mjeseci posložilo na mjesto. Shvatila sam da imam kapacitet voljeti više osoba istodobno, ali me to ne čini zadovoljnom. Dapače, kreira mi nemir i grižnju savjesti. Pa sam odustala. I ponovno iskusila smirenost. Kao kad umetneš tisućitu puzzlu i slika dobije svoj smisao.
Kad sam riješila taj, meni najvažniji segment, opalila me po nosu egzistencija. Lenac je bio pred stečajem. Trebalo je bježati. Trebalo je ostaviti 14 godina prijateljstava, teškog rada, zezancija, tuga i krenuti dalje. Čitavo vrijeme dok sam vagala odluku bih li otišla u hoteljerstvo, u meni je radio onaj moj “crv”. Iznegirala sam ga i sad sam tu gdje jesam.
Pitam se je li moja odluka da promijenim radnu okolinu bila dobra po mene. Ili sam, donijevši je, skrenula s puta kojeg sam zacrtala, pa sam sada “kažnjena”? Na putu življenja svoje sudbine, prolazimo mnogobrojnim putevima kojih nismo svjesni, a svrha im je da nas ili vode, ili vrate, našem vlastitom putu. Da nas pouče onom što je neophodno da bismo ispunili smisao našeg života.
Naime, što? Moj san je otvoriti vlastitu firmu. Znam čime bi se ta firma trebala baviti, znam gdje bi trebala biti, znam koga uključiti u taj moj projekt. Nedostaje mi hrabrosti da se otisnem. Bojim se neizvjesnosti. Zapravo, bojim se preuzimanja odgovornosti. I čini mi se da je rujanska odluka bila donešena samo zato da me skrene s puta kako bih shvatila da tako neću biti sretna u ovom segmentu svog života.
Vjerujete li u takve “sile”? Ili mislite da trabunjam bez veze?
Zlica od Opaka kaže:
...na naš put utječu sile kojih nismo svjesni, a očituju se u tome da nam se nekako dešavaju loše stvari onoliko dugo koliko nam treba da spoznamo da ono što činimo nije dobro po nas.
Na putu življenja svoje sudbine, prolazimo mnogobrojnim putevima kojih nismo svjesni, a svrha im je da nas ili vode, ili vrate, našem vlastitom putu. Da nas pouče onom što je neophodno da bismo ispunili smisao našeg života.
Vjerujete li u takve “sile”? Ili mislite da trabunjam bez veze?
Ne mislim da trabunjas bezveze.
Naprotiv.
Bas lijepo da jos netko misli slicno kao ja.
Sto se vlastite firme tice - neces znati ako ne probas.
A ako ne probas, uvijek ces se pitati sto bi bilo da je bilo.
Cega te zapravo strah? Da ces ostaviti posao, a firma nece ici?
Pa ne kazes li sama da vjerujes u "zivljenje svoje sudbine", u sile koje te usmjeravaju kamo treba? Dakle ako sudbina postoji, onda ti se ionako mora dogoditi sto mora i ma sto ti izmislila, opet ces zavrsiti tamo gdje ti je sudbina odredila.
Zar nije onda bolje hrabro probati sve sto zelis i mislis da bi trebala, pa ako to nije ono sto sudbina za tebe ima u rukavu, ona ce se vec pobrinuti da ti to saznas, ali tad ces jedino i znati.
Inace mozes samo nagadjati...
Ma… stvar je u tome što sam ja stari dobri cinik. I nikako mi se ne sviđa pomisao da netko odozgo vuče konce i ja najebem ili uspijem zato jer mi je tako zapisano u zvijezdama.
Na svojoj svjesnoj razini, ne vjerujem u spike o putevima, sudbini, zapisima… To mi se nekako čini kao prebacivanje tereta svog bitka na “leđa” svevišnjeg.
Polazeći od te premise, muči me jesam li podsvjesno namjerno donijela lošu odluku kako bih si olakšala put ka svom snu (što mi se čini totalno debilnom idejom, ali me svejedno kopka i što više o njoj mislim čini mi se smislenijom).
Ovako postavljena realnost mi je daleko logičnija od sudbinskih spika.
S druge strane, što ako ja svoju logičnu realnost zapravo koristim kao obranu, kao izliku da se ne otisnem? Ne bih ja ovoliko mozgala da mi teorija pije vodicu, zar ne?
Zlica od Opaka kaže:
Ma… stvar je u tome što sam ja stari dobri cinik. I nikako mi se ne sviđa pomisao da netko odozgo vuče konce i ja najebem ili uspijem zato jer mi je tako zapisano u zvijezdama.
S druge strane, što ako ja svoju logičnu realnost zapravo koristim kao obranu, kao izliku da se ne otisnem? Ne bih ja ovoliko mozgala da mi teorija pije vodicu, zar ne?
Ah, tesko ti je prihvatiti dvije "razlicite" stvari paralelno.
Ni meni se nimalo ne svidja pomisao da ja zapravo mozda uopce nisam ta koja zaista odlucuje i koju se bilo sto pita, da konce zapravo vuce netko drugi.
Ali zato sto se to meni ne svidja, ne znaci da mozda tako ipak nije.
No niti to sasvim sigurno znam, niti je zapravo vazno jer ako je tako, onda je sve ovo zapravo samo iluzija vlastitih odluka, vlastite volje, vlastite slobode...
Cak i ako ja ne odlucujem, ipak ne znam sto je za mene odlucio netko drugi, a da bih saznala kako taj film zavrsava, morat cu i dalje igrati svoju ulogu.
sjeti se mene 1969,nakon izgubljenih godina u alkoholizmu i kurvanju...supruga je dala novi pocetak u Australiji!
Sta mislis kako je bilo?
Nisam govorio Engleski(neki kazu ne znadem niti sada!) , imao sam samo moje znanje electricarski zanat i dvije nezavrsene godine tehnicke, i veoma sposobne ruke.
Prvi mjesec na otvorenom 40-45 celzijusa u hladu ,a mi smo sa kamionom radili na zeljeznickoj pruzi signale.........ubio bi se ,vratio natrag...sve samo ne sta je bilo ...i bio sam 28 godine ,
supruga i jedno dijete 6 godine staro.....................i moja kicma je pocela boljeti..............proslo je mnogo toga necu dodijavati ,za puno toga sam kazao zasto se je dogodilo meni?.....zasto sve bolesti i u familiji na nas kao da nas je netko ukleo?............
da li je sudbina.......ne znadem...biti cu iskren.
Sjecam se kada je supruga kazala kada sam htjeo otvoriti elektricarsku radionicu .....jedna nas je razvela u Zagrebu molim te nemoj.......poslusao sam i umjesto radionice ostao sam u zeljezari i subkontraktao ,uvadao struju u nove kuce i jos privatno razne manje poslove..............mislim da sam to ja napravio i da nitko nije vukao konce.
Radio sam 14 sati dnevno i pio tablete za bolove vec onda Narkotike................ali djecu sam postavio na noge i dao im dobro skolovanje maturiranje u tezim predmetovima...........i opet nisam bio zadovoljan ....radio sam 10-12 sati i zavrsio electrotehnicku /coputer tehnicar..................i onda opet nije valjalo poceo sam ici lose sa zdravljem.
Sudbina.... konci.....volja.....vjerujem najvise moja tvrdoglavost da uspijem....i da vratim supruzi sta sam se smatrao duzan ...7 godina muke sa menom kao alkoholicar.
Eto mozda nades nesto u mojem iskustvu korisnoga.....bio sam do 28 godina svakakav ,ali od 1969 sam poceo ponovo i kada sam dao ruku nekome bilo je znanje da mi se moze vjerovati i
da cu odrzati svoju rijec...i danas nakon mnogih godina djeca mi znadu ,kazati pozdravio te je so &so i kazo mi je kako si bio posten i dobar majstor....i to je sta me danas drzi u zivotu.
izvini na dugom pisanju,
Orka, trebaš u biti donijeti veoma jednostavnu odluku.
Naime, prodavat svoj rad drugima ili raditi samostalno.
Evo kako sam ja došao do odluke. Jednostavno sam se upitao kako je pozicionirana moja vrijednost u dotadašnjim različitim međuljudskim odnosima: uspjeh u školi, sport, druženje, posao, ... i zaključio da sam uvijek bio iznad prosjeka. Ne baš uvijek pretjerano iznad, ali bar malčice. I što mi je drugo preostalo nego da se bez neke velike hrabrosti upustim u samostalni rad i evo kao što vidiš nakon četrnaest godina još sam živ.
Međutim, ima tu nešto o čemu nitko, pa niti ja (ovako pametan kakav već jesam) ne uzima u obzir. Naime, samostalan rad zahtjeva rad bez radnog vremena i na skali prioriteta zauzima prvo mjesto. Imam sreću da obitelj ne gunđa zbog zapostavljenosti, jer da nije tako, odavno bi se raspala. Znači uz sve sposobnosti razumjevanje obitelji je od ogromnog značaja i ne smije se zanemariti. Ipak nemaju svi sreće, zar ne?
Zlica od Opaka kaže:
Vjerujete li u takve “sile”? Ili mislite da trabunjam bez veze?
Vjerujem . Sve ima smisla što god da nam se dogodi .
Ukoliko si "budna ".
I učenje nikad ne staje
Evo i ja sam danas nešto jako važno naučila kroz iskustvo .Prepoznala sam jedan svoj obrazac i promijenila ga.
Odmah se promjenio i svijet oko mene , ma koliko to NEMOGUĆE izgledalo u petak poslijepodne.
Mi imamo moć mjenjanja svega oko nas . Ja kreiram svoj svijet onako kako ja to hoću
Ponekad me podsvijest odnese u pravac koji mi nije po volji .
Ukoliko prepoznam obrazac i znam ga promjeniti uspijem promjeniti svijet .
Zaustaviti ili okrenuti Zemlju naglavačke , okrenuti stvari u svoju korist )
Zlica od Opaka kaže: Eh sad... Šta? Pričekati još malo da vidim kako će se likvidacija Lenca odraziti na ovo malo riječke privrede ili ipak pokušati samostalno?
Čekanje se ne isplati ako te unutrašnji nagon već mjesecima upozorava da kreneš samostalno .
Ma ne upozorava mene unutrašnji nagon ni na što. Što se mojih unutaršnjih signala tiče, glupa sam ko noć. Ništa ja to ne prepoznajem.
Međutim, u petak smo bili kod frendova. Tu ženu znam iz srednje škole, a godinama smo zajedno radile u Lencu i govorile kako bi se isplatilo otvoriti firmu skupa.
I ona je utekla iz Lenca i sada radi posao s kojim nije zadovoljna u firmi koja ju čini nesretnom. I onda smo nas dvije tako cmizdrile jedna drugoj dok se jarac nije zaderao na nas, potpomognut baritonom drugog supružnika.
I onda mi se upalio klik. I njoj.
Jel još uvijek misliš da nisam ništa gluplja od tebe?
Zlica od Opaka kaže: OK. Zasto svi pusu na kompanjonstvo?
ako se prava i obaveze dobro definiraju pocetnim ugovorom, gdje je problem?
Nemoguće je napraviti dobar ugovor o kompanjonstvu s prijateljem iz razloga što se polazi apriorno od toga da je on bolji od svih ostalih pa se čine besmislenim neki veoma korisni članci takvog ugovora.
Dobar ugovor trebaju sačiniti pravnici. Tvoj odvjetnik (specijaliziran za pravo ortačkih ugovora) treba pri tom misliti isključivo na tvoje interese, a njegov na njegove. Ugovor koji bi sastavio jedan odvjetnik za obje strane bio bi samo formalnog značaja i od nikakve praktične vrijednosti.
Ajde sad kaži to svom prijatelju i vidjet ćeš da će se odmah uvrijediti.
Prošao sam tu školu i vjeruj mi da je koštala više od najskupljih odvjetnika koje bi smo platili u samom početku.
Zlico, prvo pozdrav dobrodošlice!Prepostavljala sam razloge otsutnosti.
Ne ulazim u "visoku filozofiju" da li si ili ne podsvjesno u rujnu donijela krivu odluku. Realno: u Lencu više nisi imala što očekivati.
Na novom mjestu su, barem za nas sa strane, ta tvoja očekivanja bila previše optimistična."Valjalo" se tu već unaprijed svašta.Što se eto na neki način i obistinilo.
Znači ostaje treći pokušaj: samostalno u novi život.
Ne ostavljaš iza sebe nikavu sigurnost ni blagostanje, nemaš što izgubiti, a možeš puno dobiti.Mlada si, probaj.Pripremi sve(i to traje), dotle sjedi tamo gdje si.Da li sama ili s kompanjonom, pa ako možeš, bolje sama.Sam svoj majstor.Sve dok to ne učiniš ne ćeš dobiti odgovor na pitanja koja sama sebi postavljaš.
Mići private podstrek na PM!Šipak, podstrek dobiš kad isprazniš poštanski sandučić!
__________________
Bare kaže:A sto je politika? Nacin da najinteligentniji, najobrazovaniji i najsposobniji ljudi drustva stvore blagostanje za siroke mase. Zato po meni trebamo imati povjerenja u sve nase politicare, postivati ih i vjerovati da rade za nase dobro. Bez obzira na stranku. ....
Zlica od Opaka kaže: ......Polazeći od te premise, muči me jesam li podsvjesno namjerno donijela lošu odluku kako bih si olakšala put ka svom snu (što mi se čini totalno debilnom idejom, ali me svejedno kopka i što više o njoj mislim čini mi se smislenijom).
Nije to debilna ideja. Često činimo takve stvari, nekako unaprijed znamo da neće proći, ali ustvari odgađamo neku odluku za koju trenutno nemamo snage.
Otkako sam našao bolji posao, htio sam započeti život "on my own". Nisam imao hrabrosti, nisam bio načisto sam sa sobom. Jednim dijelom zbog manjka samopouzdanja, drugim dijelom zbog svojih i ogromne kućerine koja je ustvari jednim dijelom kupljena zbog mene. Znao sam da će im to biti šok.
A znao sam i da želim otići. Što sam učinio? Kupio sam skup kompjuter na otplatu od nekoliko mjeseci. Jer na taj način neću moć u podstanarstvo, nisam bio siguran da ću uspjeti podmirivati troškove. Podsvjesno sam odgodio odluku u koju nisam bio siguran.
Za tih nekoliko mjeseci sam o tome razmišljao i razgovarao s prijateljima.
Prije nego što sam otplatio komp, odluka je bila zrela.
Otišao sam.
Kasnije sam skužio da sam mogao i pored otplate sve to riješiti. Dobro mi je išlo. Samo da je bilo više samopouzdanja.
Sad i dalje živim sam, a otplaćujem i auto. Osilio sam se.
Mora čovjek nekad i rizikovati.
Što se tiče privatluka, Zlice, budi svjesna da u svim djelatnostima već postoji jaka konkurencija. I da je početniku puno teže no uhodanima.
Ja sam pokušao premlad, sa 22. I nisam uspio. Ne bih više pokušavao.
Ti si fajter, ti bi to mogla. A pogotovo ako se radi o hotelijerstvu, turizmu i sl (ako sam te dobro skužio). Toga u vašim krajevima nikad dosta.
A znam da si s tim poslom upoznata.
Linearni mod
