Natrag   Forum.hr > Društvo > Psihologija > Psihokauč

Psihokauč Prozac Nation

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 11.08.2008., 08:19   #21
Nahla ja sam svoju vidjelu u bolnici...
kad su je odveli u mrtvačnicu tata nam nije dao da odemo već je on

išao sam... iskreno tad sam se možda malo ljutila na njega jer kao to nam je trebao biti zadnji kontakt "uživo"( ne znam kako bi se izrazila)...

ali sada ga razumijem zašto nam nije dao jer je bio svjestan da je to ono baš posljednje i da bi nam to bilo još teže.. znao je da nam je

puno teško palo što smo to sve doživili u bolnici..
LISA1 is offline  
Odgovori s citatom
Old 11.08.2008., 09:08   #22
meni je bilo 15 kad je mama umrla. Bila sam vec dovoljno stara da mi je usadila svoje vrijednosti.Godinama sam znala plakati sama u svojoj sobi. S autoritativnim ocem nisam nikad mogla ostvariti otvoren prijateljski odnos, s nikim popricati o problemima. Rodbinske veze su nam jako lose tako da od ženskih pripadnika unutar rodbine nije bilo nikakve pomoći. Često bi na groblju s njom "razgovarala". S vremenom se naučiš živjeti s tom prazninom, ali nikad ne prestane boliti.
Sada mi je 31 godina i sama sam mama. Sada je puno lakse kad imam svoju obitelj. Ovih dana trebam ponovno roditi i vidim koliko mame pomažu svojim kćerima u tim situacijama , ali je je nemam tako da ne razmišljam o tome na taj način. Nisam se nikad mjerila s drugima, netko ima mamu, ja nemam i sl. Moja situacija je sasvim drugačija. Nemam mamu više,ali znam da je bila najbolja!
__________________
he he he
Pcela is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.08.2008., 01:09   #23
A nadam se da ce se promjenit kad ja postanem mama kao sto ti kazes pcela da ce biti lakse.. Ipak onda ti imas prema kome usmjeriti svu svoju ljubav majcinsku koja je tebi bila uskracena..
__________________
Hiljadu puta se pokaješ za ono što kažeš, rijetko za ono što prešutiš.
_Nahla_ is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.08.2008., 08:50   #24
Quote:
LISA1 kaže: Pogledaj post
Nahla ja sam svoju vidjelu u bolnici...
kad su je odveli u mrtvačnicu tata nam nije dao da odemo već je on

išao sam... iskreno tad sam se možda malo ljutila na njega jer kao to nam je trebao biti zadnji kontakt "uživo"( ne znam kako bi se izrazila)...

ali sada ga razumijem zašto nam nije dao jer je bio svjestan da je to ono baš posljednje i da bi nam to bilo još teže.. znao je da nam je

puno teško palo što smo to sve doživili u bolnici..
Da..i moja je umrla u bolnici... i strašno se grizem zbog toga... i nakon godinu dana imam strašne noćne more... umrla je u 2ujutro, a ja sam smjela biti u bolnici do deset.
Najgori su ti zadnji prizori... žuta koža, osušena koža, nokti puni krvi... zubi puni krvi... njezino izmučeno lice... a ja joj nisam mogla pomoći, ni vode joj nisam smjela dati ruke, noge, prepone preplavljene plavilom od injekcija. Onaj kateter... Plakala je, a suza nije imala. Oni zadnji vapaji da je odvedem doma... i pitanje kuda si me to odvela...

Možda bolje da ti nisi prošla to... to su slike koje ne bljede, to nije zvuk koji ne čuješ...
__________________
Nije vrijedno živjeti dok ne pronađeš nešto za što je vrijedno umrijeti.
Voljeti ne znači gledati jedno u drugo, nego zajedno u istom pravcu.
pikastar is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.08.2008., 08:57   #25
Quote:
Pcela kaže: Pogledaj post
meni je bilo 15 kad je mama umrla. Bila sam vec dovoljno stara da mi je usadila svoje vrijednosti.Godinama sam znala plakati sama u svojoj sobi. S autoritativnim ocem nisam nikad mogla ostvariti otvoren prijateljski odnos, s nikim popricati o problemima. Rodbinske veze su nam jako lose tako da od ženskih pripadnika unutar rodbine nije bilo nikakve pomoći. Često bi na groblju s njom "razgovarala". S vremenom se naučiš živjeti s tom prazninom, ali nikad ne prestane boliti.
Sada mi je 31 godina i sama sam mama. Sada je puno lakse kad imam svoju obitelj. Ovih dana trebam ponovno roditi i vidim koliko mame pomažu svojim kćerima u tim situacijama , ali je je nemam tako da ne razmišljam o tome na taj način. Nisam se nikad mjerila s drugima, netko ima mamu, ja nemam i sl. Moja situacija je sasvim drugačija. Nemam mamu više,ali znam da je bila najbolja!
Vjerujem da ti je bilo strašno teško... baš zato što si je već dovoljno upoznala.
To plakanje u sobi mi je itekako poznato... ali to nije loše, bar si nekako olakšaš... prvo sam sve skupljala sve u sebi, a kada sam puknula... prespavala sam joj na grobu, po najvećem pljusku... ali me čuvala... sada plače kada mi se plače... dok vrijeme ne učini svoje...
Da najgore je to što te masa ljudi zapravo razočara u takvim stuacijama. Ja oca nemam... imam mamine sestrične... ali su dalje od mene...i zapravo sam ostala sama... što su mnogi vidjeli kao priliku da me strašno povrijede.
Super što si uspjela to tako podnjeti...
I najviše mi se sviđa tvoja zadnja rečenica...
__________________
Nije vrijedno živjeti dok ne pronađeš nešto za što je vrijedno umrijeti.
Voljeti ne znači gledati jedno u drugo, nego zajedno u istom pravcu.
pikastar is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.08.2008., 09:00   #26
Quote:
NoWa kaže: Pogledaj post
kad promislim na djecu, samo mi ovo prođe kroz glavu "A sta ako ja umrem rano i moje dijete bude tuzno zbog toga kao ja"

totalno ti smrt majke promijeni pogled na zivot...strah je duplo veci od buducnosti.
Nećeš sam tak umrijeti... ne umire se sam tako makar i mene to drži... pa zato djete ranije...
__________________
Nije vrijedno živjeti dok ne pronađeš nešto za što je vrijedno umrijeti.
Voljeti ne znači gledati jedno u drugo, nego zajedno u istom pravcu.
pikastar is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.08.2008., 09:08   #27
Quote:
pikastar kaže: Pogledaj post
Da..i moja je umrla u bolnici... i strašno se grizem zbog toga... i nakon godinu dana imam strašne noćne more... umrla je u 2ujutro, a ja sam smjela biti u bolnici do deset.
Najgori su ti zadnji prizori... žuta koža, osušena koža, nokti puni krvi... zubi puni krvi... njezino izmučeno lice... a ja joj nisam mogla pomoći, ni vode joj nisam smjela dati ruke, noge, prepone preplavljene plavilom od injekcija. Onaj kateter... Plakala je, a suza nije imala. Oni zadnji vapaji da je odvedem doma... i pitanje kuda si me to odvela...

Možda bolje da ti nisi prošla to... to su slike koje ne bljede, to nije zvuk koji ne čuješ...
najgore od svega moja mama se do zadnjega držala savršeno... toliko volje... čudo ... sve dok nije imala epileptički napad... i kad je došla hitna... odmah su
rekli da "nema spasa"..da je najbolje da je nigdje ne vucaramo, tipa po doktorima i bolnici...

ali to mi je isto bilo glupo, stati prekriženih ruku... posavjetovali smo se s dr. i rekla je da je obavezno dovedemo i da se moramo skupa s njom boriti do zadnjeg...

i mama je lipo izgledala, istina nije mogla sama do wc-a i nije se mogla dizati..ali boja lica... kao najzdravije stvorenje...

i nakon što su joj počeli s zračenjem glave (jer je metastaziralo na mozak)znali smo mi da neće još dugo... bolilo je to nju...puno puno.. ali nije se žalila... vidilo se po izrazu lica da joj je ajme... ali kao pravi borac nije tila priznat već je to kupila u sebi...

i zamisli...taj dan smo tata, sestra i ja bili kod nje i vodili je na zračnje (jer u St-u je organizacija ajme i kuku,,, to je neopisivo) primila je to zračenje nekako... jedva...

i doveli je u sobu... bili s njom ... nakon nekog vremena

vratili se na posao...i nakon sat vremena zvali iz bolnice da je naš anđeo otišao...

Kao da htjela da mi odemo..,..da ona to sama prođe..

sad kad vraćam film...taj dan nije htjela doručkovat, ručat... mi smo mislili ajde dobro..možda je malo to zračenje muči pa će večerat...

očito su to bili prvi znaci
LISA1 is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.08.2008., 09:16   #28
Quote:
_Nahla_ kaže: Pogledaj post
Mislim da sam izabrala pravi podforum za otvorit temu..

Zanima me koliko se vas suocilo sa gubitkom mame ali u ranijim godinama u djetinjstvu, pogotovo djevojaka i je li se to kasnije kada ste postali odrasli ljudi sa svojom djecom ispoljilo na neki nacin ?

Valjda me razumijete, Znaci kad su neki osnovali porodice jesu li postali svjesniji svoga gubitka ili im je bilo lakse zivjeti sa njim?

No prije svega kako ste uopste podnijeli taj gubitak i kako se to odrazilo na vasu psihu i odrazavali se i sad ?

Stava sam da je gubitak majke tezi za psihu covjeka i vise potresa emocije od gubitka oca, koliko god osoba bila stara i kojeg god spola bila..
Ispravite me ako grijesim..

Nadam se da razumijete moje pitanje.
Huh. Ja sam ostala bez mame kad sam imala 5 godina, pa ti i sad, sa nepunih 30 ne znam reći kako mi se to odrazilo na psisi.
Možda i bolje da ne znam .
Kao djetetu, naravno da mi je teško palo, no ovisno i o uvjetima u kojima kasnije odrastaš, ja sam uvjerena da i veliki gubitak poput jednog od roditelja se može "pokrpati" zdravim odgojem i puno ljubavi, a toga sam imala na pretek. A vidim i po nekim drugim slučajevima da ne griješim. Svejedno, to je bio gadan period.
Dok sam bila klinka znala sam crtati prekrasne crteže u samo jednoj boji-crvenoj.
Bila sam opičeni artista još od tih dana. Crtala sam samo krv .
Uz te klasične dječje načine mirenja sa sudbinom nisam pokazivala većih pomaka. Jednostavno mi je normalno bilo rasti bez mame.
Tek negdje oko 25-26 godina sam počela osjećati tu potrebu za njom, ne kao majkom, koliko za tim nekim ženskim principom koji mi je bio uskraćen. Muškog imam i na pretek
I naravno, često se zapitam one uzaludne:što bi bilo kad bi bilo?
Da li bih bila drukčija osoba, da li ovo, da li ono...

Srećom, imam stariju sestru koja se brinula o meni, (brine ona još i danas ) tako da nije baš da sam bila lišena ženskog roda u kući. Gledajući nju i njeno dijete danas, vjerujem da je itekako bilo trenutaka kada je poželjela da je mama tu i da popriča sa njom. Koja žena ne treba mamu kraj sebe kad rodi prvi put?
Ali eto, čovjek može i mora bez milion stvari.

Samo jedna stvar koju bih te ispravila. Gubitak bilo kojeg od roditelja je veliki potres u duši djeteta. Jer i otac i majka su stupovi, nosioci društva, dječji hram kako ga ja volim zvati. I svako dijete koje raste u normalnim uvjetima, dakle s oba roditelja, jednako treba i majku i oca kako bi izgradilo stabilnu osobnost. Ne možeš uzdizati smrt majke nad ocem. To ti je jedan zlatnik sa dvije strane.
__________________
If, after flushing,
The flow of water fails to stop,
Please give the handle A short, sharp jerk
Bercana is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.08.2008., 09:23   #29
I kako neke stvari uvijek bivaju povezane, naletim na ovaj topic sasvim slučajno. A baš jučer je bilo 24 godine otkako je poginula. I što je najjače, znam za taj datum jer je otisnut u meni. Ali nekako uvijek na sam dan kao da blokiram sjećanje na to. I čitav dan sam puna nemira i nervoze, znoje mi se ruke, boli me glava.
Tek kad sam došla doma i zapalila svijeću nekako je zrak postao lakši. I danas dođem na posao (kronično neispavana) i prvi topic koji vidim je ovaj.
Čovjek može bez milion stvari na svijetu. Ali evo, drage moje, recite mi, bez obzira na način i bol, imate li osjećaj da vas nešto čuva? Ja da. Od svoje 5 godine.
__________________
If, after flushing,
The flow of water fails to stop,
Please give the handle A short, sharp jerk
Bercana is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.08.2008., 09:27   #30
Quote:
NoWa kaže: Pogledaj post
kad promislim na djecu, samo mi ovo prođe kroz glavu "A sta ako ja umrem rano i moje dijete bude tuzno zbog toga kao ja"

totalno ti smrt majke promijeni pogled na zivot...strah je duplo veci od buducnosti.
Hmm. Čudno. Meni to nikad nije palo na pamet.
Ali od svoje 16 godine govorim kako ću si dati podrezati jajnike jer ne želim imati djecu.
Mislim, to je u šali, ali stvarno sam tako brijala kao klinka.
A danas, kad bi mi kao taj biološki sat trebao kucat, meni i dalje nije do djeteta. Volim klince i sve to, ali pomisao da imam svoje me užasava.
Ima li to veze sa gubitkom majke ili ne, stvarno ne znam.
__________________
If, after flushing,
The flow of water fails to stop,
Please give the handle A short, sharp jerk
Bercana is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.08.2008., 09:43   #31
Quote:
Bercana kaže: Pogledaj post

Samo jedna stvar koju bih te ispravila. Gubitak bilo kojeg od roditelja je veliki potres u duši djeteta. Jer i otac i majka su stupovi, nosioci društva, dječji hram kako ga ja volim zvati. I svako dijete koje raste u normalnim uvjetima, dakle s oba roditelja, jednako treba i majku i oca kako bi izgradilo stabilnu osobnost. Ne možeš uzdizati smrt majke nad ocem. To ti je jedan zlatnik sa dvije strane.


slažem se s tobom.... baš lipo rečeno..zlatnik sa dvije strane...

ja sam s oba roditelja jednako bila povezana,,, dobro ženskom djetetu je mama mama..ali i s tatom imam krasan odnos....
LISA1 is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.08.2008., 10:19   #32
Quote:
LISA1 kaže: Pogledaj post
najgore od svega moja mama se do zadnjega držala savršeno... toliko volje... čudo ... sve dok nije imala epileptički napad...
Da zato što ste joj vi davali snagu... volju... ljubav...

Quote:
LISA1 kaže: Pogledaj post
rekli da "nema spasa"..da je najbolje da je nigdje ne vucaramo, tipa po doktorima i bolnici...
ali to mi je isto bilo glupo, stati prekriženih ruku... posavjetovali smo se s dr. i rekla je da je obavezno dovedemo i da se moramo skupa s njom boriti do zadnjeg...
Najgore je to kada samo tako dignu ruke.... dobro da ste bili uporni...


Quote:
LISA1 kaže: Pogledaj post
i nakon što su joj počeli s zračenjem glave (jer je metastaziralo na mozak)znali smo mi da neće još dugo... bolilo je to nju...puno puno.. ali nije se žalila... vidilo se po izrazu lica da joj je ajme... ali kao pravi borac nije tila priznat već je to kupila u sebi...
Da, nije vas htjela mučiti s tim... moja mama je imala strašne bolove, a nikad mi to nije pričala... ionako joj ne bih mogla pomoći... jer to je bio stadij kada tablete ne pomažu...

Čitala sam što je pisala dok je mogla(dok je bila u bolnici)... strašno... što se zapravo događa u glavama takvih ljudi... strašno je patila...
__________________
Nije vrijedno živjeti dok ne pronađeš nešto za što je vrijedno umrijeti.
Voljeti ne znači gledati jedno u drugo, nego zajedno u istom pravcu.
pikastar is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.08.2008., 10:22   #33
Quote:
Bercana kaže: Pogledaj post
Hmm. Čudno. Meni to nikad nije palo na pamet.
Ali od svoje 16 godine govorim kako ću si dati podrezati jajnike jer ne želim imati djecu.
Mislim, to je u šali, ali stvarno sam tako brijala kao klinka.
A danas, kad bi mi kao taj biološki sat trebao kucat, meni i dalje nije do djeteta. Volim klince i sve to, ali pomisao da imam svoje me užasava.
Ima li to veze sa gubitkom majke ili ne, stvarno ne znam.
To će doći s vremenom... znam da ja ako ne rodim do 25-26g. ni ne želim djete... Jer radije bih se sada ubila nego da znam kako će mi djete ostat ovako...
__________________
Nije vrijedno živjeti dok ne pronađeš nešto za što je vrijedno umrijeti.
Voljeti ne znači gledati jedno u drugo, nego zajedno u istom pravcu.
pikastar is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.08.2008., 10:47   #34
Quote:
pikastar kaže: Pogledaj post
To će doći s vremenom... znam da ja ako ne rodim do 25-26g. ni ne želim djete... Jer radije bih se sada ubila nego da znam kako će mi djete ostat ovako...
ne kužim? Daj malo to bolje objasni.
__________________
If, after flushing,
The flow of water fails to stop,
Please give the handle A short, sharp jerk
Bercana is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.08.2008., 11:01   #35
Bez obzira na godine, kada ostaneš bez roditelja patiš. Kao mlada žena ostala sam bez oca kojeg sam neizmjerno voljela, bila čak više vezana za njega, nego za majku, moj dio srca se zatvorio, sama sam primjetila da sam se promjenila, postala drugačija, odraslija, sada ga nema već 9 godina i fali, jako fali....

prije godinu dana umrla mi je i mama, tada sam svatila da više nemam nikoga koji me bezrezervno voli, sa svim mojim dobrim i loši stranama, da ne postoji više nitko tko će te u svim tvojim postupcima podržat, u lošim stvaria ukoriti, ali bez zamjerke tek kada je više nisam imala svatila sam koliko je ona onako samozatajna bila stup i oslonac cijeloj našoj obitelji, kolko mi ona fali, jako, neopisivo...
....sada sam ja majka, sada ja bezrezervno volim...

ali moji roditelji, praznina, miris, riječi ostaju...
lana10 is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.08.2008., 11:13   #36
Quote:
NoWa kaže: Pogledaj post
kad promislim na djecu, samo mi ovo prođe kroz glavu "A sta ako ja umrem rano i moje dijete bude tuzno zbog toga kao ja"

totalno ti smrt majke promijeni pogled na zivot...strah je duplo veci od buducnosti.

nikada se ne smije misliti tako, strah od gubitka dragih ljudi, majke, oca, djece, muža, postoji, ali ne smijemo razmišljati na način što ako ja umrem kolko će moje djete biti tužno, ili još gore što ako se moje djete razboli i umre, kolko ću ja biti tužna....ne dao bog nikome, moramo biti svjesni da se u životu susrećemo sa strašnim gubicima koji su očajni stresori u našim životima, ali kako su nas naši roditelji usrećili svojim bivstvovanjem, kako mi usrečujemo svoju djecu, tako i mi činimo njima isto, to je život, u njemu ima puno boli, ali i radosti, ne smjemo iz straha od nesreće i tuge, postati sebićni. Mora se biti jaći od straha, od budućnosti, skupiti snage i preskočiti zid bola, i tako ranjen, više ili manje, ići dalje
lana10 is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.08.2008., 11:38   #37
Kad sam imao 15 godina tata je obolio od alzheimerove bolesti. 5 godina smo se ja majka i obitelj brinuli za njega, bilo je tesko, covijek nestaje, na kraju nezna tko je i pretvara se u djete. Po temperamentu je dalmatinskog bahatijeg ponasanja i bilo je puno agresivnih situacija koje sam ja eto nazalost morao gledat. U svemu tome kao posljedica na mene je ta da sam postao jako tolerantna, bezosjecajna osoba koja gleda na ljude iz drukcije perspektive nego drugi. Nisam za tatu prolio ni suzu, jer je bilo previse patnje pa je to na kraju ispalo kao odusak jer mi je ipak bilo neku ruku drago sto se sve to zavrsilo. Mama je kao posljedicu svega toga dobila rak i umrla doma 2 godine nakon tatine smrti u teskim bolovima i najtezim oblikom metastaze raka koja joj se prosirila kraljeznicom. Ni za nju nisam prolio suzu. Zasto? Neznam ni sam. Nisam nikad iskusio neku ocinsku i majcinu ljubav, ali opet sam sretan za njih i nadam se da su sad uzivaju u nekom miru. Dakle to je moja prica. Od svega toga mislim da sam jednostavno samo jaca osoba jer nisam nikad ocajavo radi nicega jer opet je to zivot i borba a ne neka tuzaljka zbog kojeg bi se trebao ubijat.
vud33vil is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.08.2008., 12:51   #38
i sama sam postala jača osoba... milijun puta kažem samoj sebi eto na grubi način,.. ali takav je život...

nakon mamine smrti ne slamam se više kao prije, dosta sam emotivna ali jednostavno sam naučila puno toga podnit

"stoječki"..

ne volim da me itko sažaljeva...i kad mi je puno teško ne želim da to drugi znaju...primjete...

te stvari rješavam u svoja 4 zida,..

jednom sam čula komentar na račun mene " a dobro ti je ona, smije se"..i šta reći takvim ljudima... njih treba žalit

ne znaju oni što se krije iza tog smješka...
LISA1 is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.08.2008., 12:58   #39
Quote:
LISA1 kaže: Pogledaj post
i sama sam postala jača osoba... milijun puta kažem samoj sebi eto na grubi način,.. ali takav je život...

nakon mamine smrti ne slamam se više kao prije, dosta sam emotivna ali jednostavno sam naučila puno toga podnit

"stoječki"..

ne volim da me itko sažaljeva...i kad mi je puno teško ne želim da to drugi znaju...primjete...

te stvari rješavam u svoja 4 zida,..

jednom sam čula komentar na račun mene " a dobro ti je ona, smije se"..i šta reći takvim ljudima... njih treba žalit

ne znaju oni što se krije iza tog smješka...
Sorry ali opet previše žališ sebe
vud33vil is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.08.2008., 13:26   #40
Quote:
vud33vil kaže: Pogledaj post
Sorry ali opet previše žališ sebe
kako to misliš?
LISA1 is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 19:07.