Natrag   Forum.hr > Društvo > Psihologija > Psihokauč

Psihokauč Prozac Nation

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 06.09.2008., 10:30   #81
Quote:
melpy kaže: Pogledaj post
Nisan tip osobe koja osuđuje, npr. suicid ne osuđujen, dok to danas svako 2. osuđuje.
Oću reć u različitim situacijama čovik različito reagira.

Inaće ako ćemo tako gledat ne osuđujem ni majku koja me ostavila,
npr. da ona sad dođe meni, nebi je uopće potirala, nego bi popričala
s njom i pitala je za razloge.

Ja sam samo ogorćena. Nesporazum je ovde nasta jer se neki stavalju u položaj
majke koja je ostavila dijete jer joj je teško, ja se stavljam u položaj koji će kasnije
u životu više ispaštat zbog toga, a to je dijete.

Neko je reka da možda nije silovana...majka koja me ostavila nije bila silovana,
imala je 3 djece od 3 različita muškarca, to dvoje djece je zadržala, mene zadnju rodila,
ja san bila to 3. dijete i samo je mene ostavila od to troje.

Liječnik koji je prića sa mojom posvojeteljicom je reka da je majka pobigla
iz bolnice taj dan kad me rodila. Sad šta je tu bilo točno i šta se s njom događalo
ja to ne znan, virujen da joj je bilo teško.

Oću samo reć da se pokušate malo stavit i u položaj djeteta koje je ostavljeno,
još više onog koje je u domu, jer ja san u domu 3 godine živila, a u trećoj godini
san posvojena.

Ne osuđujen nikoga, al niti opravdajen. eto!sad san rekla cilu priću.
U svakom slučaju vjerujem da ti je teško i da si prošla svašta. Čula sam iz prve ruke kako je toj djeci u domu...
Činiš se kao dosta zrela i sviđa mi se tvoj pogled na svijet... svaka čast
__________________
Nije vrijedno živjeti dok ne pronađeš nešto za što je vrijedno umrijeti.
Voljeti ne znači gledati jedno u drugo, nego zajedno u istom pravcu.
pikastar is offline  
Odgovori s citatom
Old 10.09.2008., 03:20   #82
Evo mene koja sam pokrenula temu da se javim..
Jako mi je drago da je ovoliko odgovora na temu i da je toliko vas bilo spremno podjeliti sa mnom i ostatkom svoju zivotnu pricu, a jos mi je draze sto smo neke koje nije zadesila takva sudbina podstakli na razmisljanje.
Vjerujte da mi je sada lakse, da mi je lakse kad procitam da nisam jedina na svijetu iako imam snage, osjetim, a i svi drugi to primjecuju, ipak mi je ponekad potrebno ono nesto da me pogura jos vise, ono kad skontam da nisam sama da se jos ljudi na neki nacin bori sa mnom kao i ja kroz to sve..

Zao mi je ljudi koje su majke ostavile u domu, ne znam kako bi se tad osjecala, ali ipak je to majka i nakon 10 i 20 godina i nakon toga sto u glavi zamisljas da je mrzis da si ogrocen/a na nju sto te ostavila ipak osjetis potrebu da vidis ko je, da vidis sta je, da vidis licis li na nju i sto te ostavila i barem ja tako mislim da uvijek covjek u sebi gaji onu neku nadu da je ipak postojao neki valjan razlog. Ne znaci da ces je odjednom voljeti i imati potrebu da joj sve oprostis i da pocnes novi zivot sa njom, ali svi smo mi ljudska bica i imamo osjecaje, a krv vuce i mater vuce i koliko god oni ljudi koji su te posvojili bili dobri prema tebi opet imas zelju da upoznas tu svoju mamu ma kakva god bila ili da joj oprostis ili da je do kraja zamrzis. :S
Mozda pricam gluposti jer nisam osjetila, ali to je moje misljenje.

No bilo kako bilo svi mi trebamo biti ponosni na sebe sto smo se unatoc svemu izgradili u dobre osobe i sto uzdignute glave mozemo hodati.
__________________
Hiljadu puta se pokaješ za ono što kažeš, rijetko za ono što prešutiš.
_Nahla_ is offline  
Odgovori s citatom
Old 10.09.2008., 03:33   #83
I evo opet sam prelistala temu od pocetka do kraja.. Citala sam i plakala po ko zna koji put.
Opet mi je tesko opet mi fali, kad procitam sve opet se svega sjetim.
Brat mi odlazi na fakultet za par dana studira u Turskoj ja sam u Bosni, ne znam hocemo li se vidjeti tamo do sestog mjeseca, sama pomisao da on opet mora ici me pojede, iako sam djelemicno navikla na to uvijek odplacem, mozda bi bilo drugacije da imam mamu tu, kad ide uvijek se pitam zasto meni dragi ljudi moraju uvijek ici od mene, iako ako Bog da znam da ce mi se vratiti sad sa zavrsenim fakultetom opet mi je tesko, boli me pomisao da cu sad opet biti gotovo pa 24 sata sama, fali mi mama uz nju bi mi bilo lakse, ovako osjecam se kao najusamljenija osoba na svijetu, nije fer, zasto neko ne moze da ponese barem trun ovog mog tereta. Mrzim rastanke, iako uvijek u glavi zamisljam da poslije svakog rastanka dolazi i ponovni sastanak ali mi je tesko, jer sam se jednom rastala zauvijek.
Nisam bila mami na mezaru, grobu kako hocete, odavno, ne znam nemam snage, tesko mi bude kad odem jer pozelim nekad da ostanem malo kraj nje da se ispricamo fino, u vecu me depresiju baci ta sva slika vidis zemlju vidis kamen cvijece, to ti je sve sto ti je ostalo od one sto te rodila one sto je volis najvise, zemlja hladna, kamen hladan ne uzvraca ni pogled, zagrliti te ne moze, ne umirujete ne tjesi te samo ti vecu tjeskobu stvara..

tesko mi je
morala sam ovo barem ovako pred vama izbaciti iz sebe
__________________
Hiljadu puta se pokaješ za ono što kažeš, rijetko za ono što prešutiš.
_Nahla_ is offline  
Odgovori s citatom
Old 10.09.2008., 18:03   #84
eh, nahla......kad bi barem postojala magicna rijec kojom bi mogli vratiti one koje volimo i izbrisati tu tugu i prazninu u nama.......da, nema je.
znas.....ponekad tako kad mi jako fali odem u maminu sobu i osjecam da je ona tu uz mene i "vrtim filmove", sjecam se...... to ne traje dugo i pazim da nitko ne primjeti. i .... idem dalje. tako i ti moras. ici dalje. cini mi se da "stojis", ne dopustas sebi da se ukljucis u zivot. pokusaj. dopusti si - ljubav. okruzi se prijateljima. imas pravo na zivot. uzivaj u njemu. kad ces ako ne sad. kreni......
gotovanka is offline  
Odgovori s citatom
Old 11.09.2008., 20:25   #85
Bok svima, slucajno naisla na temu, pa da napisem koju s obzirom da sam nazalost odrasla bez majke tj. umrla je kada sam krenula u 1.razred osnovne skole, dakle sa nekih 7g.
Par puta sam pricala sa prijateljicom o tome dali je teze kada ostanes bez roditelja u tako ranoj dobi ili (u njenoj situaciji sa 23g.) i zaista shvatile smo da se o tome nemoze raspravljati. Bilo mi je jako tesko kroz godine odrastanja samo sa ocem , a i njemu takoder sa jednim dijetetom i to curicom. Dodatno teska okolnost bila je to sto mi je mama umrla dok sam bila sama doma i doslovno se njen zivot ugasio pred njenom malenom curicom od 7g.sto tada nisam jos bila shvatila. Bila je veliki radoholicar i sjecam se da sam ju kao tako malena nagovarala da ostane doma i neide na posao, no medutim ona je svoju bolest ocito olako shvacala i to ju je kostalo zivota.
Umrla je u 37godini zivota.
Kako je to sve utjecalo na mene?
Kroz cijelo odrastanje bila sam nesigurna, uplasena, povucena djevojcica,osjecala sam se ponekada da me sazaljevaju zbog toga sto nemam jednog roditelja, sto je tako i bilo, ne samo meni nego cini mi se vecini djece koja su bila u toj situaciji. Vjerujem da nikome nemoze biti lako kada te takva sudbina snade. Znala sam puno puta plakati i razmisljati zasto bas meni ili kakav bi mi zivot bio da se to nije dogodilo, ali tako je valjda Bog htio. Tatu sam takoder puno puta cula kako jeca iza zatvorenih vrata,on do dan danas nije pronaso novu zenu, vjerovatno ce na nebu nastaviti ljubavnu prucu sa mamom. Jako su se voljeli.
Meni je to da sada sve ucinilo jako cvrstom osobom, ambicionznom i punom zivota i zivotne energije, trebalo mi je vremena, ali sada mogu reci da vise nemam nikakve veze sa maleom uplasenom curicom sa pocetka price. Neznam.. valjda mi je to sve dalo poticaj da budem jaka kada znam koliko sam toga prosla vec kao mala i upoznala se sa prolaznoscu zivota.
Mogu i sa sigurnoscu reci da osjecam tokom cijelog zivota da me netko cuva i pokazuje put.
malatajna is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.09.2008., 01:54   #86
svoju majku obožavam jer znam da nitko nikada nije i neće učiniti ono šta bi ona za svoje dijete. jednostavno je takva i sve što imam dugujem njoj, naravno i ocu, ali majka je bila ta koja je dala svu ljubav i zato joj uvijek hvala. životna mi je želja biti poput nje.
__________________
"Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova."
Isus Krist
život-je-lijep is offline  
Odgovori s citatom
Old 13.09.2008., 01:39   #87
Quote:
_Nahla_ kaže: Pogledaj post
Mislim da sam izabrala pravi podforum za otvorit temu..

Zanima me koliko se vas suocilo sa gubitkom mame ali u ranijim godinama u djetinjstvu, pogotovo djevojaka i je li se to kasnije kada ste postali odrasli ljudi sa svojom djecom ispoljilo na neki nacin ?

Valjda me razumijete, Znaci kad su neki osnovali porodice jesu li postali svjesniji svoga gubitka ili im je bilo lakse zivjeti sa njim?

No prije svega kako ste uopste podnijeli taj gubitak i kako se to odrazilo na vasu psihu i odrazavali se i sad ?

Stava sam da je gubitak majke tezi za psihu covjeka i vise potresa emocije od gubitka oca, koliko god osoba bila stara i kojeg god spola bila..
Ispravite me ako grijesim..

Nadam se da razumijete moje pitanje.
Bez majke sam ostala sa 13 godina ...I najgore mi je reć' kako sam ostala bez nje..Mislim što se dogodilo...Ubijena je.
U početku u svoj toj tuzi nisam ni bila svjesna svega i svoje emocije i sve što sam proživljavala "gutala" sam u sebi..Ta kriza za gubitkom te jako važne osobe u životu svakog čovjeka mene je "uhvatila" nakon 3-4 mjeseca ..Htjela sam počiniti samoubojstvo zato jer je stiglo još problema a ja mlada,bez ikog da me utješi nisam znala da se suočim...
Sada kada sam malo starija,zrelija mogu slobodno pričat o tome i podjelit s drugim ljudima koji su isto ili slično proživjeli...To me ojačalo i znate kad čovjek s vremenom postane imun,surov..Takva sam ja postala nekako..Jer, ponavljam s gubitkom je došlo još dodatnih problema i slučaj je specifičan..
Borim se svaki dan za sebe i mog mlađeg brata...Rokam kroz život bez puno emocija..Skupljajući nekako sve u sebi..I znam da me prati Bog i moja majka s neba..I nekako osjećam da je ponosna na mene.I sve što mi je rekla do moje 13 godine preslušavam svaki dan i živim tu njezinu svaku riječ...
Provincijalka55 is offline  
Odgovori s citatom
Old 14.09.2008., 23:18   #88
nisam sve procito al ono sto jesam nisam vidio da je muski spol odgovarao
dakle meni je bilo prije 3 godine imo sam 15 godina tad nazvao me otac u skolu i reako da mi se mama srusila na poslu da je u bolnici al da je sve uredu ja sam isto tako pomislio da je sve u redu jer nsiam valjda mogo zamisliti ono sto ce se dogoditi u iducih 5 dana. doso sam kuc iz skole bila je tamo cijela obitelj svi tuzni i potiseni otac mi je reko da ce morati na operaciju ja sam i dalje vjerovao da ce sve biti ok. i tako iduci dan je operirana uposjet nas nisu pustali tj moj otac mi nije dao da idem valdja se bojao moje reakcije (dan danas ga mrzim zbogtoga sto me nije pustio)
doktori su rekli da moramo cekati dan 2 da ivdimo jel uspjela operacija (bila je u nekakoj vrsti kome)
i znam da me iduce jutro otac probudio i rekao mi da je umrla ( nije mogao izabrati gori trentak ) znam da tada nisam plako valjda jos od soka sto me naglo probudio obuko sma se siso dolje i tjesio sam baku bio kojoj je tobio jos veci sok neg meni. moja sestra nije pokazala nikake osjecaje imala je tada 18 godina. kao vecina djece bio sam vise vezan za majku sa ocem skoro pa i nisam prico vidio bi ga 2 minute na dan tak se i nastavilo. otac je oduvjek pokusavao napraviti ono "najbolje" zamene i moju sestru a ustvari je radio gluposti. odjednom je doveo neku drugu zenu mislim da je jedna godina prosla samo otada i ta zena dana danas zivi s nama isprva sam ju izbjegavao nisam htio imati veze s njom a sada nekada znam popit kavu ili zapaliti cigaretu i popricati s njom. ona mi niakda nije pokusala zamjeniti majku ponasala se kao priajtelj nikada se nije mjesala u moje poslove nikada mi nije prigovarala samo je bila tu i tu i tam me pitala ocu kavu. plakao sam viseputa u vecini slucajeva tu je bio neki moj prijatelj koji bi me smirio.
takoder cesto odem na groblje i "pricam" s njom.
sa sestrom nepricam previse a oca da nespominjem
najvise su mi priajtelji pomogli.
upocetku sam se ponasao kao da ona nikada nije postojala tek nedavno sam poceo pricati o njoj. ali mogu reci poslje njene smrti posto sam samouvjereniji snazniji nekako vjerovatno zbog toga da prikrijem da ostali nevide moju bol. a suze mi krenu i na najmanju pomisao na nju pogotovo kada pogledam nesto u kuci sto me na nju podsjeca.
pfanner is offline  
Odgovori s citatom
Old 17.09.2008., 19:01   #89
Red face

Quote:
_Nahla_ kaže: Pogledaj post
Mislim da sam izabrala pravi podforum za otvorit temu..

Zanima me koliko se vas suocilo sa gubitkom mame ali u ranijim godinama u djetinjstvu, pogotovo djevojaka i je li se to kasnije kada ste postali odrasli ljudi sa svojom djecom ispoljilo na neki nacin ?

Valjda me razumijete, Znaci kad su neki osnovali porodice jesu li postali svjesniji svoga gubitka ili im je bilo lakse zivjeti sa njim?

No prije svega kako ste uopste podnijeli taj gubitak i kako se to odrazilo na vasu psihu i odrazavali se i sad ?

Stava sam da je gubitak majke tezi za psihu covjeka i vise potresa emocije od gubitka oca, koliko god osoba bila stara i kojeg god spola bila..
Ispravite me ako grijesim..

Nadam se da razumijete moje pitanje.
Ja sam izgubila mamu kad mi je bilo 19 god.Sta da ti kazem?Sad mi je 42 i cili cu zivot patiti,jer se nisam ni oprostila s njom.Inace sam sretno udana,imam dvije prekrasne kcerke i mislim da su mi one malo ublazile gubitak.Kad imas djecu onda su ti sve te stvari koje su bile i desavale se prije djece i braka,cinile nekako manje vaznima.U svakom slucaju,taj gubitak se ne moze nikako nadomjestiti,ali sta se kaze,vrime ljeci sve pa tako i to.Pokusaj ne misliti toliko o tome.Znam da je tesko,ali POKUSAJ.
stcarica is offline  
Odgovori s citatom
Old 17.09.2008., 21:02   #90
Quote:
malatajna kaže: Pogledaj post
. Tatu sam takoder puno puta cula kako jeca iza zatvorenih vrata,on do dan danas nije pronaso novu zenu, vjerovatno ce na nebu nastaviti ljubavnu prucu sa mamom. Jako su se voljeli.


Quote:
malatajna kaže: Pogledaj post
Meni je to da sada sve ucinilo jako cvrstom osobom, ambicionznom i punom zivota i zivotne energije, trebalo mi je vremena, ali sada mogu reci da vise nemam nikakve veze sa maleom uplasenom curicom sa pocetka price. Neznam.. valjda mi je to sve dalo poticaj da budem jaka kada znam koliko sam toga prosla vec kao mala i upoznala se sa prolaznoscu zivota.
covjek pocinje grist. i svaki gubitak od tebe stvara jos samo jaceg borca, jer znas da se ne mozes tako olako predati, doći nekom na rucak kad nemas za jest, doci nekom kad nemas za rezije..i stvarno je onako kako je nietzche rekao: sto nas ne ubije, ojača nas.

problem je sto ja, npp, ne zelim biti toliko jaka. zelim se opustiti. ne misliti na "sto ako", ne bojati se da cu jos jednom ostati sama (u mom slucaju, radi se o smrti oba roditelja i jednom napustanju-velika ljubav)..a bojim se.i zato sam neki glupi ziheras.sve radim sama, za sebe, da ne ovisim o drugima, preopterecena sam svime i ne mogu se prepustiti. stalno se bojim da cu opet bit sama i bit gladna...jer sam bila jako sama i jako gladna..

cuvaj tatu lipa i grli tog covjeka
__________________
cute but psycho. things even out.
NoWa is offline  
Odgovori s citatom
Old 17.09.2008., 21:05   #91
Quote:
pfanner kaže: Pogledaj post
upocetku sam se ponasao kao da ona nikada nije postojala tek nedavno sam poceo pricati o njoj. ali mogu reci poslje njene smrti posto sam samouvjereniji snazniji nekako vjerovatno zbog toga da prikrijem da ostali nevide moju bol. a suze mi krenu i na najmanju pomisao na nju pogotovo kada pogledam nesto u kuci sto me na nju podsjeca.
samo plači, ne potiskuj to, jer nije dobro punit se ruznim emocijama
__________________
cute but psycho. things even out.
NoWa is offline  
Odgovori s citatom
Old 23.09.2008., 17:46   #92
Quote:
NoWa kaže: Pogledaj post
problem je sto ja, npp, ne zelim biti toliko jaka. zelim se opustiti. ne misliti na "sto ako", ne bojati se da cu jos jednom ostati sama (u mom slucaju, radi se o smrti oba roditelja i jednom napustanju-velika ljubav)..a bojim se.i zato sam neki glupi ziheras.sve radim sama, za sebe, da ne ovisim o drugima, preopterecena sam svime i ne mogu se prepustiti. stalno se bojim da cu opet bit sama i bit gladna...jer sam bila jako sama i jako gladna..
Ajoj... kao da su to moja slova...
Teško je reći pravu stvar u pravom trenutku, teško je kada srce boli... i kad život nosi loše dane... ali...
Znaj da nisi sama... imaš nas
__________________
Nije vrijedno živjeti dok ne pronađeš nešto za što je vrijedno umrijeti.
Voljeti ne znači gledati jedno u drugo, nego zajedno u istom pravcu.
pikastar is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.09.2008., 01:46   #93
Pozdrav svima! Tako mi je drago da sam naletila na ovu temu da vam ne mogu opisati koliko. Oko mene je malo ljudi koji me razumiju, kad pokusam pricati o tome, klimaju glavama, neki vele i da mi se dive jer sam uspjela u svemu sto sam si zacrtala, ali nitko od njih ne moze istinski shvatiti sto prozivljavam, a samo to mi je potrebno ponekad, netko tko razumije. Moja je mama umrla prije 5 godina, dugo mi je trebalo da izbrisem iz glave njezine zadnje sate, samo oni koji su to vidjeli, znaju kako je to tesko, ali rekla sam si da je zelim pamtiti kakva je bila prije bolesti, vesela, nasmijana, puna toplih rijeci kad je potrebno. Imala je svojih mana, ali sam je voljela vise nego ikoga ikad, trudila se biti mi i prijatelj, a ne samo autoritet. Sad zivim s bratom i ocem koji mi nikad nikakva podrska u zivotu nije bio, prakticki smo buraz i ja sami na svijetu i ponekad mislim da bi bilo bolje da se ozenio i ostavio nas jer ovako znamo i svjesni smo njegova prisustva, ali niceg vise. Ne znam sto me vise boli, to sto mama nije tu fizicki ili tata nije duhom. Voljela bih da mogu reci da je takav postao nakon njezine smrti, ali istina je suprotna. Tako da, kad je netko rekao, bila sam jako gladna, u potpunosti mogu shvatiti. Samo sto je on u isto vrijeme imao sto za jesti... Znam da sam se mogla i zaposliti u meduvremenu, naci nesto, a ne kukati, ali sam na prezahtjevnom fakultetu da bih to napravila, a mami sam kao zadnju zelju, obecala da cu to zavrsiti, dala sam sve od sebe, mnogih stvari se odricala jer je ona htjela da zavrsim, da imam bar siguran kruh u rukama. Da nije toga bilo da me tjera dalje, odavno bih se ispisala... Dogurala sam nekako do kraja faxa, sto uz pomoc prijatelja, sto uz pomoc rodbine, stvorila sam socijalnu mrezu oko sebe koja me stiti ako sto krene krivo, ali fali mi netko tko me voli bez ikakvih zahtjeva i prohtjeva, samo me voli...
Voljela bih da bi netko odgovori, kako ste birale muzeve? Izgubljena sam po tom pitanju, koga god upoznam, pitam se kakav bi otac bio jednog dana ako se meni ista dogodi. Ne zelim da moja djeca prozivljavaju istu ili slicnu sudbinu zbog moje greske jednog dana. Voljela bih biti s nekim tko nece gledati samo na sebe, ali me strah da se ne pretvori u takvog jednog dana bez obzira sto na prvi pogled izgleda da nije.

@Melpy
Imam prijateljicu koja je u slicnoj situaciji kao i ti, tesko se nosila s time sve do prije par godina kad joj je umro tata, posvojiteljski tata. Shvatila je da ima roditelje pa makar i nisu bioloski koji ju vole kao vlastito dijete, a da i ona voli njih jednako i od tad ne gubi vrijeme na razmisljanje 'zasto je to napravila' vec provodi vrijeme sa majkom, koja nije mozda bioloska, ali je njoj prava mama... Znam kako je to tesko, vidjela sam u sto je ona sve upadala bas zbog toga sto se osjecala nevoljenom i ostavljenom... A istina je bila zapravo sasvim suprotna.... Voljela bih ti pomoci, ali isto tako, ne bih voljela da prvo moras izgubiti da shvatis sto imas, kao sto je njoj bilo...
finadamica is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.09.2008., 08:24   #94
ajme,damice kako si lijepo pismo napisala. a posebno onaj dio za melpy.
e, sad.....naci "pravu" osobu....kad bi bilo lako- ne bi bilo toliko nesretnih ljudi.neki kazu da moras pojesti s nekim kilu soli da bi se ta osoba upoznala,al ni to ne stoji. inace ne bi bilo toliko rastava nakon 10-20 godina braka. jedan je obiteljski prijatelj znao reci (i imao je potpuno pravo) da je naci osobu koja ti pase ravno onom kad imas punu vrecu zmija otrovnica a samo je jedna bjelouska..... ne, ne plasim te. sigurna sam da ces naci pravog. oprezna si i to je prvi preduvjet da neces krenuti krivo. obrati paznju na sitnice - one puno govore o tome tko je kakva osoba. i zelim ti puno,puno srece.....
gotovanka is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.09.2008., 10:57   #95
Hvala ti, gotovanka. Moj je najveci problem sto i previse gledam na te sitnice. Ne znam ni sama broja koje sam odbila jer sam shvatila da mi ne mogu pruziti ono sto zelim- dobrog oca mojoj djeci. Samo sto je to sve trcanje pred rudu, ako me razumijes, covjeka niti ne poznajem, a vec razmisljam o tome kakav bi bio otac. Znam da su sitnice bitne, ali koje su to sitnice? Previse mi se toga vrzma po glavi, prijateljica mi cesto veli da previse gledam buducnost i to predaleku
finadamica is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.09.2008., 14:19   #96
Quote:
_Nahla_ kaže: Pogledaj post
Mislim da sam izabrala pravi podforum za otvorit temu..

Zanima me koliko se vas suocilo sa gubitkom mame ali u ranijim godinama u djetinjstvu, pogotovo djevojaka i je li se to kasnije kada ste postali odrasli ljudi sa svojom djecom ispoljilo na neki nacin ?

Valjda me razumijete, Znaci kad su neki osnovali porodice jesu li postali svjesniji svoga gubitka ili im je bilo lakse zivjeti sa njim?

No prije svega kako ste uopste podnijeli taj gubitak i kako se to odrazilo na vasu psihu i odrazavali se i sad ?

Stava sam da je gubitak majke tezi za psihu covjeka i vise potresa emocije od gubitka oca, koliko god osoba bila stara i kojeg god spola bila..
Ispravite me ako grijesim..

Nadam se da razumijete moje pitanje.

bez mame sam ostala sa 6 god. Tad nisam točno znala što se događa, niti su mi htjeli reći, već tipa..otišla u bolnicu tamo ce biti dugo dugo....dok nisam otišla dedi na grob i na grobu do vidjela maminu sliku.
Grozno!
Oca sam izgubila u ratu kao 20-ogodišnjakinja. Imala sam već svoje dijete, ali me pogodilo tj. slomilo.
I sad dok ovo pišem, oči mi se mute od suza i uzasno mi je prihbvatiti činjenicu da ga nema.
svaki put kad čujem hitnu, sjetim se trenutka kad su ga provezli pored moje kuce, a ja bespomoćna da išta učinim
Tako da,ako mene pitaš više me pogodila smrt oca, mozda zato što kao dijete nisam bila svjesna gubitka majke, a otac mi je otišao također iznenada kad mi je bio iznimno potreban (nemoj pitati zasto)
__________________
ono što te ne ubije, to te ojača
malablizancica is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.09.2008., 14:33   #97
podji od sebe. nisi ista kao lani. mijenjas se. svi se mi mijenjamo.izlozeni smo mnostvu informacija, prolazimo razna iskustva.....tesko da ce netko koga danas upoznas biti isti za godinu,dvije....tako da.....ne mozes odmah nekoga promatrati kao buduceg oca svog dijeteta. ipak.....neke stvari kao sto je npr. karakter su stalne. i mislim da bi od njega trebala krenuti. i puno,puno razgovarati. iz tih razgovora o najrazlicitijim temama mozes iscitati kakav je netko. i da li imate neke zajednicke crte i ili interese. veza dvije osobe koje nemaju nista zajednicko tesko da moze uspjeti, a ako ipak da, netko je u njoj zakinut i nesretan.
trazis bezuvjetnu ljubav......malo je onih sretnika koji je nadju. treba i dosta srece u svemu.
gotovanka is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.09.2008., 14:35   #98
ovo iznad je za damicu.
gotovanka is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.09.2008., 14:48   #99
blizancica,

nije bitno ciji nam je odlazak u nekom trenutku nanio vise boli,pa ni jacina te boli. stvar je u tome da svi moramo postati jaci i krenuti dalje kroz zivot i zivjeti jer tako bi i nasi voljeni htjeli. uostalom, tako su i oni prije nas. zar, ne?
gotovanka is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.09.2008., 19:52   #100
Quote:
Provincijalka55 kaže: Pogledaj post
Bez majke sam ostala sa 13 godina ...I najgore mi je reć' kako sam ostala bez nje..Mislim što se dogodilo...Ubijena je.
U početku u svoj toj tuzi nisam ni bila svjesna svega i svoje emocije i sve što sam proživljavala "gutala" sam u sebi..Ta kriza za gubitkom te jako važne osobe u životu svakog čovjeka mene je "uhvatila" nakon 3-4 mjeseca ..Htjela sam počiniti samoubojstvo zato jer je stiglo još problema a ja mlada,bez ikog da me utješi nisam znala da se suočim...
Sada kada sam malo starija,zrelija mogu slobodno pričat o tome i podjelit s drugim ljudima koji su isto ili slično proživjeli...To me ojačalo i znate kad čovjek s vremenom postane imun,surov..Takva sam ja postala nekako..Jer, ponavljam s gubitkom je došlo još dodatnih problema i slučaj je specifičan..
Borim se svaki dan za sebe i mog mlađeg brata...Rokam kroz život bez puno emocija..Skupljajući nekako sve u sebi..I znam da me prati Bog i moja majka s neba..I nekako osjećam da je ponosna na mene.I sve što mi je rekla do moje 13 godine preslušavam svaki dan i živim tu njezinu svaku riječ...
Naježila sam se dok sam ovo čitala,jer je ovo moja priča,samo što sam ja imala 12.I razumijem svaku riječ,jer su i meni sam način njene smrti i okolnosti prije i poslije još uvijek toliko bolne da još držim sve unutra,ali najgori je osjećaj krivnje..svaki dan..
__________________
one day it'll all make sense
stop running! is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 05:47.