Privatne osnovne škole - informacije i iskustva

[onix]

Moram priznati da ne razumijem na što se odnosi pitanje. Što se tiče toga da li se s djetetom radi doma - ovisi o djetetu. Neka djeca su sama po sebi toliko savjesna da nema potrebe raditi s njima doma. Sjednu, nauče što treba, napišu zadaće, samo povremeno baciš oko da vidiš da li je sve pod kontrolom. Druga nisu, u tako ranoj dobi jednostavno ne shvaćaju obaveze dovoljno ozbiljno. Neka jednostavno ne mogu odmah pohvatati sve što se radi u školi, pa roditelji moraju malo zasjesti s njima kad zapne.

[Kikica]

onix kaže:

Moram priznati da ne razumijem na što se odnosi pitanje. .

Pa odnosi se baš na to što sam citirala u prošlom postu.

Ako dijete ima lošu ocjenu, možeš reagirati, ako ima dobru, kad počnu problemi, već je kasno.

Smatram da se sa tako malim klincima mora raditi, drugo je to što oni samostalno mogu nešto riješiti ili trebaju pomoć. A ako radiš onda znaš koje je stvarno stanje stvari.
Klinci moraju nekako steći radne navike, ne znam baš da se sa njima ne treba sjesti, ako imaju dnevni boravak i nema zadaće vidjeti što su radili, kako im ide i tak to. Ne pričam toliko o savjesnosti djeteta nego roditelja.

Nekako mi je to nezamislivo, dijete dođe doma iz škole i to je to (govorim prvenstveno o prvašićima, znam da sa starijima to malo drugačije ide)

[onix]

OK, zbunilo me ono "raditi". Shvatila sam da treba sjesti i stvarno učiti s klincem svaki dan poslije škole.

Da, lako je imati prvašića na oku. Međutim, ako je dijete savjesno, odlikaš, pa ga lupi pubertet, pa prestane biti pretjerano savjesno, a ocjene i dalje blistaju da ne bi roditelji zatvorili pipu s lovom, i još uz to ne dobiješ relevantnu informaciju od učiteljice, ne znam, bojim se da stvari ipak mogu otklizati predaleko .

[Kikica]

a ok, sad mi jasnije- da, kod teenagera to zna biti gadno.

[Esperanza]

ksenija_2 kaže:

Ujedno, takvo se dijete može "zaposliti" tako da pomaže drugima koji su slabiji na području koje njemu ide jako dobro. Mislim da je takva situacija korisna za obje strane: i za uvjetnorečeno nadareno dijete i za ono manje nadareno.

Sad ću opet otvoriti off-topic i mini-rant o nekim principima u našem školstvu, ali ovo je po meni katastrofalan pristup. Istina, "zaposliš" dijete, ali mu šalješ i jednu nezgodnu poruku - kao da je ono "dužno" redovito pomagati drugoj djeci (ako se takva situacija ponavlja, odnosno nije povremena iznimka) umjesto da u vrijeme svoje nastave radi na sebi, odnosno svom znanju, kao da je njegovo znanje i vještina neka vrsta "općeg dobra" koje mora ponuditi na raspolaganje, umjesto "privatni kapital". Vani se, inače, to izbjegava, naročito u privatnim školama (da ne spominjem da bi neki roditelji skočili školi na glavu na samu pomisao da njihovo dijete, u vrijeme nastave koju skupo plaćaju, praktički preuzima ulogu učiteljice umjesto da mu se ista posveti na njegovoj razini).

Mislim da je puno bolje rješenje u diferenciranim zadacima (dakako, s mogućnošću "prijelaza" na više ili niže razine) gdje je to moguće - time dijete ne stagnira zbog druge djece i iskorištava svoju nastavu. Je li to ono što mislite pod "individualnim pristupom"?
Ako je dozirano (dakle, ne sad da su djeca totalno razdvojena po sposobnostima i ne surađuju, već čisto da se i takav oblik rada uvodi gdje je moguć), mislim da je to efikasno.

onix kaže:

Poseban problem su osnovne škole, jer bi indikacija bila upis u srednje škole, a tamo je glavni kriterij za upis baš ocjena iz osnovnjaka.

Ja osobno smatram da bi se u srednje škole - barem gimnazije - trebalo upisivati na temelju prijamnog ispita, a ne ocjena iz osnovne škole, baš zbog inflacije odlikaša, sumnjivih kriterija nekih škola (ne samo privatnih), itd. Kao sadašnji prijamni ispiti za fakultete. Ako se ne varam, navodno je nekad i bio takav princip?

[SummerNight]

Vidim da se tu kreativni razvoj spomije u negativnom kontekstu, sta nije to neka ful odlicna skola, s puno stranih jezika, sportova, dodatnih predmeta... ?

[onix]

Esperanza kaže:

Mislim da je puno bolje rješenje u diferenciranim zadacima (dakako, s mogućnošću "prijelaza" na više ili niže razine) gdje je to moguće - time dijete ne stagnira zbog druge djece i iskorištava svoju nastavu. Je li to ono što mislite pod "individualnim pristupom"?
Ako je dozirano (dakle, ne sad da su djeca totalno razdvojena po sposobnostima i ne surađuju, već čisto da se i takav oblik rada uvodi gdje je moguć), mislim da je to efikasno.

Krenula sam linkat onu temu koja se razvila u sličnom smjeru prije 2-3 mjeseca, a onda sam shvatila da sam baš s tobom o tome raspravljala. Dakle, tamo je sve rečeno .

Ja osobno smatram da bi se u srednje škole - barem gimnazije - trebalo upisivati na temelju prijamnog ispita, a ne ocjena iz osnovne škole, baš zbog inflacije odlikaša, sumnjivih kriterija nekih škola (ne samo privatnih), itd. Kao sadašnji prijamni ispiti za fakultete. Ako se ne varam, navodno je nekad i bio takav princip?

Ja polagala . Uh, što sam stara. Uglavnom, više mi se sviđa ideja koja bi bila nešto kao polaganje državne mature, samo na razini osnovne škole, pa onda upis na temelju rezultata toga. Naravno, kad ravnatelji ne bi otvarali pitanja da bi djeca mogla vježbati prije ispita i tako osvjetlati školi obraz .

[Rhaego]

sve to s individualni pristupo, opisnim ocjenama zvuči lijepo, ali kako se snađu djeca iz takvih škola kad dođu u srednju, npr. MIOC ili VII.
razredi 30+, svi odlični u osnovnoj, gdje nisu svi dragi i pristojni, nema individualnog pristupa, moraš pratit temop, natjecanje... tj. u normalnu državnu školu?

[Esperanza]

onix kaže:

Uglavnom, više mi se sviđa ideja koja bi bila nešto kao polaganje državne mature, samo na razini osnovne škole, pa onda upis na temelju rezultata toga.

Ma može i to, samo da postoji nekakva selekcija na nekim zajedničkim kriterijima (meni inače državna matura nije simpatična iz nekih drugih razloga, al' ajde, previše idem u offt), a ne na temelju ocjene koja se daje po različitim kriterijima u različitim školama.

Mislim da bi privatne škole (ovo je moj pokušaj povratka na temu ) prve trebale pozdraviti takav pristup, jer bi im se pružila prilika da se usporede s državnima i da se konačno oforme kao normalne alternative državnim školama, a ne "sumnjive" institucije s kojima ne znaš na čemu si (ne govorim sad za SVE privatne škole, već općenito kako je to kod nas).

Ja privatne škole smatram legitimnom varijantom (u koju možda neću poslati svoje dijete, ali - legitimnim odabirom onih roditelja koji se za to odluče), tako dugo dok nude sve što nude državne škole ili više, tj. dok imaju normalne kriterije i, posljedično, ocjene iza kojih stoje i koje ta djeca mogu opravdati ako ih se testira "izvana".

[Gilda.]

Rhaego kaže:

sve to s individualni pristupo, opisnim ocjenama zvuči lijepo, ali kako se snađu djeca iz takvih škola kad dođu u srednju, npr. MIOC ili VII.
razredi 30+, svi odlični u osnovnoj, gdje nisu svi dragi i pristojni, nema individualnog pristupa, moraš pratit temop, natjecanje... tj. u normalnu državnu školu?

Po primjerima koje znam - nikako. Neki su probali iz privatne osnovne u srednju državnu - nikako. Natrag u privatnu srednju. S tim da dijete nije moglo pratiti program državne gimnazije, a u privatnoj je bilo odlikaš.
Kod upisa na fakultet, opet neuspjeh. Tako da roditelji sad plaćaju i privatni fakultet. E sad kako će se ti ljudi snaći poslije u životu

Kad smo već kod toga, jeste li vidjeli istraživanje jutarnjeg o najboljim gimnazijama u Hrvatskoj. Istraživanje je temeljeno na rezultatima nacionalnih ispita, probne državne mature i rezultatima državnih natjecanja.
Među prvih 25 nema niti jedne privatne škole

[Gilda.]

Kikica kaže:

Smatram da se sa tako malim klincima mora raditi, drugo je to što oni samostalno mogu nešto riješiti ili trebaju pomoć. A ako radiš onda znaš koje je stvarno stanje stvari.
Klinci moraju nekako steći radne navike, ne znam baš da se sa njima ne treba sjesti, ako imaju dnevni boravak i nema zadaće vidjeti što su radili, kako im ide i tak to. Ne pričam toliko o savjesnosti djeteta nego roditelja.

Nekako mi je to nezamislivo, dijete dođe doma iz škole i to je to (govorim prvenstveno o prvašićima, znam da sa starijima to malo drugačije ide)

Potpuno točno. S tim da se kod starijih samo mijenja pristup, zanimanje za ono što rade i eventualna pomoć u nekom obliku i dalje ostaje.
Vidim puno roditelja koji djeci pišu zadaće, čitaju lektire, rješavaju zadatke i misle da im time pomažu. To su valjda oni koji plaćaju privatne škole i misle da time kupuju odličnu ocjenu jer im je to jedino bitno. I naravno to je lakši put.
Nije baš zabavno niti jednostavno provesti poslijepodne uz klinca navodeći ga da napiše lektiru slažući nekoliko smislenih rečenica. Ne da ih vi slažete, nego da ga navedete da ih on sam složi.

Osim toga djecu treba naučiti kako se uči. U školi im se samo ispredaje predmet, oni moraju naučiti učiti.

[Gilda.]

Malo me zbunjuje ova rasprava u smislu nadarenosti, natprosječne inteligencije, prosječnosti.
Po nekim ranijim postovima ovdje dalo bi se zaključiti da neki ljudi ovdje smatraju da se u državnim OŠ svi pokušavaju stjerati u prosjek. A zar tamo ne postoje ocjene od 1 do 5? I po meni djeca koja iz većine predmeta imaju 5 su uglavnom natprosječno inteligentna, ali to nužno ne znači da su specijalno nadarena. Najviše djece nalazi se u skupini s ocjenama 3 ili 4. To su po meni prosječna djeca.
Nemojte gledati samo prvašiće i razrednu nastavu, jer to je samo jedan kratak period i uglavnom period kad se s djecom najviše radi. Mislim na recimo kompletno osnovno školovanje.

[Kikica]

Gilda. kaže:

Vidim puno roditelja koji djeci pišu zadaće, čitaju lektire, rješavaju zadatke i misle da im time pomažu. To su valjda oni koji plaćaju privatne škole i misle da time kupuju odličnu ocjenu jer im je to jedino bitno. I naravno to je lakši put.
.

Čekaj, jesu valjda ili jesu ili nisu, pošto ih ti vidiš?
Takvih roditelja je uvijek bilo i uvijek će ih biti, bez obzira u koju i kakvu školu im ide dijete.
Ja sam imala nekoliko takvih kolega u razredu, a nije bila privatna škola i bilo je to prije preko 20 godina.
Tako da mi je ova druga tvoja citirana rečenica samo znak koliko imaš predrasuda prema cijelo jednoj grupaciji roditelja.
Ocjena je najmanje bitna, možeš je okačiti mačku o rep. Tako je uvijek bilo i uvijek će biti.

I slažem se s onima koji smatraju da bi za upis u srednje škole trebao postojati prijemni ispit

[Gilda.]

Kikica kaže:

Čekaj, jesu valjda ili jesu ili nisu, pošto ih ti vidiš?
Takvih roditelja je uvijek bilo i uvijek će ih biti, bez obzira u koju i kakvu školu im ide dijete.
Ja sam imala nekoliko takvih kolega u razredu, a nije bila privatna škola i bilo je to prije preko 20 godina.
Tako da mi je ova druga tvoja citirana rečenica samo znak koliko imaš predrasuda prema cijelo jednoj grupaciji roditelja.
Ocjena je najmanje bitna, možeš je okačiti mačku o rep. Tako je uvijek bilo i uvijek će biti.

I slažem se s onima koji smatraju da bi za upis u srednje škole trebao postojati prijemni ispit

Isuse, a zakaj se uvijek mora analizirati jedna rečenica koja izvađena iz konteksta znači sasvim nekaj drugo. A i ovako pisanjem se ne može izraziti sve kaj se hoće reć.
Ta rečenica mi je došla spontano jer su me ti roditelji koji misle da ako plaćaju privatnu školu plaćaju i odličnu ocjenu podsjetili na te o kojima sam ja počela pričati, a koji umjesto djece rade zadaće samo da bi dobilo bolju ocjenu. Niti jedni niti drugi ne kuže da svojoj djeci ustvari odmažu.


I ne kužim prema kojoj ja to grupaciji roditelja imam predrasude. I sami ste se složili svi da ima jako puno takvih roditelja u privatnim školama, ja sam samo povlačila paralelu.
Naravno da ne mislim da su svi takvi.

[Kikica]

U koju privatnu školu idu ili su išla ta djeca koju ti znaš?
(Nekako imam osjećaj da je KR u pitanju)

[Gilda.]

KR i Nandi, Waldorfska.
I nekoliko privatnih gimnazija direktno iz državne osnovne.

[Kikica]

Gilda. kaže:

KR i Nandi, Waldorfska.
.

ne čudi me. Prva i zadnja mi nikad nisu bile izbor a ne razumijem kako netko može plaćati Nandi. Bila sam tamo i nikad mi to neće biti jasno.

[Gilda.]

Kikica kaže:

ne čudi me. Prva i zadnja mi nikad nisu bile izbor a ne razumijem kako netko može plaćati Nandi. Bila sam tamo i nikad mi to neće biti jasno.

Ha ćuj, sto ljudi, sto ćudi.
Nekome je bitno znanje, nekome prestiž, nekome lakši put do sreće u očima njihovog ljubimca ili ljubimice, sad i odmah, a budućnost tko šiša...
Nadam se da je Lauder dobra škola, o njoj stvarno nemam saznanja.
Samo nikad nemoj smetnuti s uma da djeca brzo rastu i da uvijek treba sagledati širu sliku, a ne samo ono što je prvašiću bitno. I dobro, zaista dobro odvagni sve za i protiv.
Ja sam izgleda imala sreće i sa jednim i sa drugim djetetom što se tiče učiteljice RN. Kasnije je bilo svega. I odličnih i onih iza kojih je trebalo dodatno raditi. I smatram da je roditeljski angažman najbitnija stavka bez obzira ide li dijete u privatnu ili državnu školu.
Ja sam na jesen maturantica i prvi srednje, ha!

[Kikica]

Gilda. kaže:

Samo nikad nemoj smetnuti s uma da djeca brzo rastu i da uvijek treba sagledati širu sliku, a ne samo ono što je prvašiću bitno. I dobro, zaista dobro odvagni sve za i protiv.:

To i radim

Gilda. kaže:

I smatram da je roditeljski angažman najbitnija stavka bez obzira ide li dijete u privatnu ili državnu školu.

S ovim se u potpunosti slažem

[SophiaX]

Bila sam dugo na GO, pa se zato sad sa zakašnjenjem od 30-tak dana uključujem u raspravu. Nadarene, "iznadprosječno inteligentne i talentirane" djece ima oko 1-3 % u populaciji, dakle manje nego one druge vrsti djece s posebnim potrebama, tjelesnim i intelektualnim. Žalosna je priča našeg šklskog sistema i našeg društva uopće, da takvu djecu, "koja dvoznamenkaste brojeve množe u vrtiću", ne samo ne prepoznaje i ne njeguje, nego i zanemaruje, a ta bi populacija trebala biti onaj evolucijski klin koji svakom društvu osigurava napredak i opstanak onih preostalih 97-99% pučanstva jedne države. Ta, napredna, "superinteligentna", "genijalna" djeca, zaista jesu ujedno i djeca s posebnim potrebama, jer osim kognitivnih iznimnih sposobnosti, po svemu ostalome, a naročito po svom emotivnom i često i socijalnom napretku i zrelosti, to su sasvim obični, ili čak i ispodprosječni šestogodišnjaci itd. Bogatija društva odavna su prepoznala važnost brige za takvu djecu. U Americi je posve normalno da netko od npr. petnaest godina ujutro predaje kvantnu fiziku studentima na fakultetu, a popodne igra videoigrice i nateže se s mamom oko nepospremljene sobe , preglasne muzike i nepojedenog graška. Da, takvoj djeci treba jako puno pomagati u socijalnom i emotivnom sazrijevanju, da bi bili što spremniji "suočiti se sa životom", ali im isto tako treba omogućiti da namire svoju veliku potrebu za saznanjima, i omogućiti im da se neisfrustrirani, rastući u sretnom i toplom emotivnom okruženju bave onim što žele i da dosegnu i ostvare svoje pune kapacitete i vrhunce svojih životnih i intelektualnih mogućnosti. Nažalost, Hrvatska ne nudi baš ništa svojim nit malim, nit velikim genijalcima, osim mogućnosti da jedamput u toku školovanja preskoče razred, a i to se, upravo zbog nesrazmjera emot. i intelekt. razvoja, često pokazalo kao dvosjekli mač. Hrvatska ima samo jednu osobu koja se sustavno bavi nadarenom djecom (Jasna Cvetković-Lay), a i to na nivou udruge građana! Onda se čudimo odljevu mozgova. Žalosno je, ali istinito, mentalno zaostalo dijete dobit će u Hrvatskoj 20 puta više pažnje nego pametno i nadareno, koje će i prije učiteljice kakva je ova koja se "samo smješka takvim ambicioznim majkama koje mašu kojekavim nalazima psihologa, Bistrićima i inima", najvjerojatnije isfrustrirati već u vrtiću. Privatne škole trebale bi , svojim malenim razredima i individualnim pristupom, omogućiti barem dio neophodne pažnje takvoj djeci, kakv je , po svemu sudeći i Kikičin sin. Nažalost, i privatne škole rade po istim nastavnim planovima i programima kao i državne, a kvaliteta nastave, kao što rekoh ranije, jako varira i ovisi o pojedinoj učiteljici. Sigurno je i da ima državnih škola i učiteljica u njima koje bi malome "Kikiću" pružile više za znatno manje love, problem je samo kako ih naći? Lutrija je i jedno i drugo. Sigurno je da će ti ravnateljica u priv. školi "predizborno" obećati sve što u tom trenutku želiš čuti, samo da položiš tu upisninu. Nadam se da si, draga Kikica, napravila dobar izbor i da se nećeš pokajati. Uostalom, uvijek se možete prepisati u svoju "kvartovsku" školu. A o nadarenoj djeci, ovo zaslužuje poseban topić koji ovom prilikom otvaram za raspravu