čestitke najboljem topicu ovog foruma na 3000 dosadašnjih reply-a
__________________ "Anyone who runs is VC. Anyone who stands still is well-disciplined VC....muhahahah!!" - Helicopter Door Gunner
SAPUNICE SU ZA IDIOTE.
Napoleon Murphy Brock:"Whoever is smoking can kiss my ass!!"
Posredni podaci nas uvjeravaju, da su brodograditelji sjeverne Evrope sigurno temeljito poznavali svoj zanat. Jer Skandinavci nikad ne bi bili mogli prijeći cijelo područje, koje su počastili svojim nepoželjnim posjetima, da nisu imali lađe vrlo sposobne za plovidbu. Poslužio sam se istim argumentom govoreći o Feničanima, koji također treba da su imali neku bolju vrstu lađe, da se dadu na ona duga putovanja, koja su ih dovela čak dolje do Konga i Rta Dobre Nade.
U prilog tome svjedoče ostaci nekoliko starih lađa Vikinga. Prve takve lađe otkrivene su u Jutlandu (sjeverna Danska) šezdesetih godina prošloga vijeka. Činilo se, da potječu iz petoga vijeka, a najveća je bila duga sedamdeset stopa. No bolji primjerci su pronađeni kasnije u Norveškoj, a od ovih su najbolje sačuvane, i stoga najvažnije s našega gledišta, gokstadska lađa, otkrivena 1850. i oseberška lađa, otkrivena 1893. kod Kristianiafjorda. Gokstadska lađa je sada u Oslou, gdje je možete vidjeti i čuditi se, kako se uopće sačuvala.
Te lađe su služile kao pogrebni spomenici za slavne poginule glavare. Kad bi poglavica ili njegova žena preminuli, njihova mrtva tijela bi položili u jednu staru lađu, zajedno s oružjem i nakitom i sa stanovitim brojem njihovih bivših robova (koje bi za tu priliku pogubili). Sve bi se zatim prekrilo teškim slojem zemlje ili isto tako teškim slojem kamenja. Ovu piramidu bi zatim ostavili na milost bogovima Valhale, koji su brižno čuvali svoju lađu.
Dakle, razmjer između dužine i širine bio je jedan prema pet, tako da su ove lađe bile nešto okruglije nego rimski ratni brodovi, kod kojih je razmjer između dužine i širine bio isti kao i kod srednjovjekovnih ratnih brodova, to jest jedan prema osam. One, međutim, nisu bile tako okrugle kao rimske lađe iz trećega vijeka, koje su služile za prijevoz žita, jer kod njih je taj razmjer bio jedan prema tri, a ponekad samo jedan prema dva i po.
Sa svake strane kobilice bilo je dvanaest dasaka, a deseta po redu, brojeći od kobilice na gore, bila je mnogo deblja nego ostale. Jer, u stvari, to nije bila obična daska, već komad teškoga drva, isječena u obliku slova L, koji je davao brodu veću otpornu snagu baš na mjestu, gdje su udarali valovi.
Rebra lađe dopirala su do ovog komada drva u obliku slova L; bila su pričvršćena za daske dna pomoću metalnih spona. Daske su među sobom i s kobilicom bile spojene željeznim čavlima.
Teško je odrediti točan datum ovih lađa Vikinga, ali po svoj prilici one potječu iz osmog vijeka naše ere, a mjerile su, prema današnjem mjerenju, nešto preko trideset tona. (Bruto tonaža se nađe, ako se sadržina zatvorenog prostora lađe, izražena u kubičnim stopama, podijeli sa sto. Brodska tona je 100 kubičnih stopa. Neto tonaža je brodska bruto tonaža minus prostor, koji zauzimlju kabine za posadu, strojevi, gorivo i spremišta. Drugim riječima, neto tonaža predstavlja raspoloživ prostor za putnike i tovar).
Lađe Vikinga imale su jedan jarbol, koji je stajao oko tri stope od središta broda prema pramcu. Mogao se spustiti prema krmi broda, kadgod nije bio potreban. Na brodu je bilo mjesta za posadu od devedeset momaka. I konačno, svi brodovi Vikinga bili su građeni po načinu preklopne gradnje (clinker).
Budući da još pravimo razliku između preklopne i slobodne gradnje (carvel), ne će biti na odmet, ako damo definiciju ovih dviju konkurentnih metoda brodogradnje.
Preklopno građena lađa je brod, u kojemu donji rub svake daske prekriva gornji rub niže daske, a sve su međusobno pričvršćene pomoću čavala zabijenih u rubove.
Kod lađe slobodne gradnje sve daske su glatko spojene i ne prelaze jedna preko druge.
Sve one stare sjevernjačke lađe, koje su nam se sačuvale, bile su građene na preklop i čini se, da su potpuno odgovarale svojoj svrsi, jer su se zadržale do danas u raznim tipovima sjevernjačkih ribarskih lađa. Potpuno nalik na njih bili su ogromni drveni brodovi, koji su prije Revolucije nosili drvo za ogrjev iz Finske u grad, koji se onda zvao St. Petersburg.
Toliko o samim lađama. Sada dolazi daleko važnije pitanje, jesu li bile sposobne za plovidbu i jesu li služile svojoj svrsi kao ratni brodovi. Na oba ova pitanja odgovor glasi: da, kako je to ostala Evropa vrlo brzo otkrila usred dima i ruševina opljačkanih sela i gradova, i kako su to američki Indijanci saznali, kad su Skandinavci zarinuli kljunove svojih lađa u žalo Labradora i započeli ratovanje s urođenicima, koji su ih na kraju opet izagnali sa kontinenta Amerike.
U prvom redu, ove lađe su bile dosta lagane, da jašu na valovima i nisu trebale da kroz valove krče put, kao što bi to u Sjevernom moru morala činiti teža vrsta lađe, poput rimske galije. Ove lađe su obično operirale samo na dubokom moru, izuzevši slučajeve, kad su operirale na Baltiku ili na Sjevernom moru. Kad je trebalo da ih se povuče na kraj, da se posada odmori ili da se lađa popravi, onda se vidjelo, da su te lađe vrlo lagane, i četrdeset ljudi ih je moglo lako podići na kopno.
Čini se, da su ove lađe vrlo brzo reagirale na pokrete teškog kormana, koji je stajao na desnom boku, jer ih se u borbi vrlo lako i brzo moglo okrenuti.
Njihova jedra su, dakako, potpuno iščezla, ali Skandinavci mora da su se oslanjali na snagu vjetra na svojim dužim putovanjima u Island, Gronland, Ameriku i na zapadnu obalu Afrike, gdje su po svoj prilici posjetili ušće Konga i tako bili prvi bijelci, koji su sreli svog dalekog rođaka orangutana. Ostavili su nam mnogo spomenika o svojim ratovima i pustolovinama, ali njihove Sage ne pričaju o tome, kako su upravljali svojim lađama, dok su se nalazili na pučini.
Godine 1893., Norvežani su rekonstruirali gokstadsku lađu do posljednjeg detalja. Zatim su ukrcali dvanaest jakih momaka i poslali lađu preko Oceana na tadašnju veliku izložbu u Chicago. Iz njihove brodske knjige doznajemo, da su nerijetko prevaljivali do devet ili deset uzlova na sat, a da su ponekad dotjerali i do jedanaest uzlova. Ova brzina potpuno se slaže s navodima nekih nordijskih Saga, gdje se kaže, da su neki ratnici prešli iz Danske u Englesku u tri dana i tri noći. Još se spominje i putovanje između Bergena u Norveškoj i Rta Farvel, na jugu Gronlanda, koje je trajalo nešto više od šest dana.
Ploveći skoro ravno od istoka na zapad, oni su, dakako, uživali blagodati sjevernoatlantske struje, koja se južno od Islanda dijeli na dva dijela, šaljući istočni krak prema Engleskoj i Norveškoj, a zapadni prema Gronlandu i Labradoru, odakle se vraća i pridružuje Golf struji.
Pa ipak, šest dana je vrlo dobar rekord, jer mali moderni parobrodi trebaju znatno više za put od Kobenhavna do Julianehaaba. Dopuštamo, da je obično pretjeravanje oduševljenog srednjovjekovnog kroničara oduzelo nekoliko dana od spomenutog broja, ali ako to vrijeme udvostručimo i uzmemo dvije nedjelje dana umjesto jedne, ipak moramo zaključiti, da su ovi stari moreplovci sa sjevera poznavali tajnu zanata, koju mediteranski mornari staroga vijeka, čini se, nikad nisu naučili. Oni su znali za striženje ili krstarenje. Krstarenje, prema leksikonu, znači:
„Promijeniti pravac lađe, koja plovi s vjetrom, okrenuvši joj pramac prema vjetru i pritegnuvši krstove, tako da lađa plovi pod istim kutom s vjetrom na drugoj strani jedra."
Ovaj jezik može da razumije samo pomorac, a znači ovo: ako mijenjate smjer lađe najprije s lijeva na desno i zatim s desna na lijevo, puštate da protivan vjetar potisne lađu nešto u stranu. Dakako, ako nemate dobar i pouzdan korman, plovit ćete u stranu pod kutom od 90° od pravca, koji biste slijedili da plovite ravno s vjetrom. No ako imate prvorazrednu aparaturu za krmanjenje, možete svesti ovih devedeset stupnjeva na četrdeset i pet ili na još manje. Ako to radite svako pola sata, napuštate ravan smjer i počinjete krivudati. To je spor posao, ali vješt upravljač sa dobrom i stabilnom lađom može stvarati prava čudesa na ovom teškom polju moreplovstva, i može najbolje pokazati svoju vještinu u času, kad lađa prelazi iz jednog smjera u drugi, protivni smjer. Jer tada, ako on ne zna svoj posao, lađa će začas doći u skoro potpun zastoj i izgubiti će najveći dio brzine i zamaha, koji je postigla za vrijeme posljednje etape krivudanja.
Budući da nije vjerojatno, da su se Skandinavci, ploveći iz svoje domovine do Islanda ili Gronlanda ili u Englesku, uvijek namjerili na povoljne vjetrove, možemo zaključiti, po dokazima koje pruža trajanje njihovih putovanja, da mora da su oni poznavali neku primitivnu metodu striženja. No budući da se nikako ne može krstariti bez opreme, koja olakšava brzo rukovanje jedrima, ni bez kormana, kojega se najmanjem pokretu lađa pokorava (kao neposlušan konj dobru jahaču), moramo zaključiti, da je moreplovstvo u sjevernoj Evropi bilo daleko bolje od mediteranskoga.
Lađe Vikinga, o kojima smo sada govorili, bile su, naravno, mnogo kasnijeg datuma nego rimske lađe, o kojima smo raspravljali u posljednjem poglavlju. No, u osmom vijeku ljudska snaga je još tjerala mediteranske lađe, a kad su imale jarbol, mogle su jedriti samo u smjeru vjetra. Stoga moramo tražiti neki drugi uzrok, uslijed kojega je moreplovstvo Juga toliko zaostajalo za sjevernim.
Razlika nije bila u lađama. Tu se radilo (kao skoro uvijek u takvim slučajevima) prije o ljudima nego o mjerama. Negdje u djelima Nikole Witsena (nizozemskog pisca sedamnaestog vijeka, koji je napisao čuvenu raspravu o brodovima) ima ova rečenica:
„Nije to oblik naših lađa, koji nas ovdje u Holandiji čini odličnim pomorcima. Naša sposobnost da na svojim lađama uspješno jedrimo, iako s razmjerno malom posadom, zatim trijezan način života naših mornara, kad su na brodu, i urođena čistoća našega naroda čine, da naši brodovi duže traju nego oni drugih naroda."
Ova rečenica bi se mogla napisati na čelu svake knjige o povijesti moreplovstva, jer, i najbolje građena lađa je mrtav materijal, dok se posada ne ukrca na brod. Od tog časa uspjeh ili neuspjeh broda zavisi u prvom redu od sposobnosti i vladanja kapetana, časnika i mornara. I u ljudskom materijalu, radije nego u planovima lađa prošlih vjekova, treba tražiti razlog, zašto je nordijsko moreplovstvo tako potpuno pobijedilo južnjačke
Lađe su do nedavna bile prava mučilišta, i nitko se pametan ne bi bio dao na mornarski život, da ga prilike nisu na to prisilile, ili, kako je Charles Darwin pametno dodao, da ga nisu nagovorili, dok je bio još dosta mlad, da vjeruje u svaku krilaticu, kao na primjer: „Stupi u mornaricu i vidi svijet!" ili „Život na moru je veseo život".
Duž obala Sredozemnog mora klima je blaga, i čovjek je lako mogao naći neko zaposlenje i nekako preživjeti, dok je bio na suhu. Noć provedena pod vedrim nebom u Rimu ili Ateni nije zadavala mnogo brige prosječnom zdravom mladiću. Na sjeveru on bi bio dobio upalu pluća i umro. Bar u teoriji mogao je ostati kod kuće, da obrađuje djedovsku njivu. Ali bilo je malo njiva, a te bi uvijek naslijedio najstariji sin. Ostali članovi porodice morali su se brinuti za sebe u kraju, koji nije ni dirnula rimska kultura, u kraju, dakle, bez cesta, bez gradova i bez industrije, gdje je postojala samo poljoprivreda u najjednostavnijem obliku. Za bistra momka bio je samo jedan izlaz iz poluropskog života, gdje je kao nadničar morao služiti starijemu bratu. Mogao se izgubiti i dati se na more, postati gusar i ugrabiti svoj kruh u nekom drugom dijelu svijeta, gdje pitanje održavanja nije bilo tako teško kao kod kuće.
Vikinzi nisu nikad pošli tako daleko da nazovu svoje zanimanje pravim imenom, kao njihovi najbliži teutonski rođaci, koji su ugrozili sigurnost Rimskog imperija i koji su se ponosno nazvali Cimbrima ili „drumskim razbojnicima". Ali poglavica Vikinga iz osmog ili devetog vijeka naše ere bio je samo neka bolja vrsta razbojničkog vođe, a njegovi sljedbenici po svemu su ličili na današnje gangstere. Imali su ponešto drukčije metode rada i bili su bolji borci, a ne tako podle kukavice kao gangsteri, no ipak su u prvom redu živjeli na račun drugih. Živjeli su pljačkajući neutvrđena sela, gradove i manastire cijelog obalnog područja zapadne Evrope. Naseljavali su se u Engleskoj i Irskoj, da tobože štite pučanstvo od pljačkanja suparničkih gangsterskih banda. S vremenom su otkrili, da se lako ogledati s ruševnim ostacima Rima, te su postajali sve drskiji, dok se nisu odvažili da upadnu i u Sredozemno more, gdje su se proglasili feudalnim gospodarima velikog broja državica. Na sjeveru su utemeljili prvorazrednu dinastiju, koja je kasnije, preko Normandije i Hastingsa, zagospodovala Britanskim otočjem i pretvorila nekadašnje razbojnike u propisno pomazane suverene Engleske.
Kad su Normani došli u Sredozemno more i u južnoj Italiji osnovali svoju državu, došli su u dodir i s Hrvatima. Kralj Zvonimir sklopio je savez s normanskim knezom Robertom Guiscardom protiv Istočnog carstva i njegove saveznice Venecije, tako te je onda hrvatsko brodovlje, pojačano brodovljem dubrovačkim, otplovilo u proljeće 1082. prema južnom Jadranu, gdje se sjedinilo s normanskim. Normanski izvori pripovijedaju, da je Robert Guiscardo, vrhovni zapovjednik savezničkog brodovlja, između hrvatskih brodova izabrao dvanaest za pratnju sebi i svojoj supruzi. Iz ovog rata, koji je trajao preko tri godine, Mlečani su konačno izašli kao pobjednici.
Normani ne bi bili sve to postigli, da su mogli udobno živjeti kod kuće. Ali siromaštvo i bijeda na staroj porodičnoj farmi (komad zemlje s površinom od deset puta dvadeset stopa, gdje je raslo nešto malo žita, ali ništa povrća, i kuća iz blata, koju je zimi grijao sloj kravlje balege) to ih je nagnalo na more i gusarstvo.
Ovim piratima sa sjevera lađa je bila isto što i konj Hunima i Tatarima, koji su preplavili Evropu u prvom dijelu Srednjeg vijeka. Za njih je to bila živa stvar. Znali su točno, što ona može i što ne može da učini. Tjerali su je kroz kišu i mećave sjevera kao i kroz tropsku žegu Afrike. Znali su je nagnati, da nađe pravi put kroz vihore i maglu. Shvaćali su, da im život i sigurnost zavise potpuno od sposobnosti broda, da ih hitro izvede iz opasnosti, i stoga su ga mazili, kao da je živo biće, i provodili dokono vrijeme lašteći ga, popravljajući i kraseći ga graciozno svinutom krmom i pramcem s glavom zmaja zlopogleđe, koja je visoko stršila nad morem.
Svaki posao u vezi s njihovim domom na valovima radili su s ljubavlju, jer ta lađa je bila početak i kraj njihova života i života njihovih žena i djece. Iako su žene bile neka vrst nižeg ljudskog bića, napola ropkinje a napola životinje za rasplod, ipak su bile od prve važnosti, jer bez njih se nije mogla održati rasa. I tako su ove skitnice na moru za skoro pola tisućljeća terorizirale svijet, dok seljaci, dršćući na obalama Sjevernog mora i Francuske, nisu nadodali još jednu molbu svojim nedjeljnim molitvama pred nebeskim prijestoljem i molili Gospoda, da ih oslobodi „od bijesa Normana".
Većina lađa Vikinga, koje su nađene, nisu imale palube. To znači, da su lađe bile potpuno izložene bijesu nevremena. Samo na krmi bila je mala drvena kabina, koju bi podigli, kadgod je na brodu bilo žena i djece, na putu za neku koloniju u Arktičkom oceanu ili na Sredozemnom moru.
No obični mornar je živio i spavao i radio i jeo i pio i kockao se pod vedrim nebom. Kad je bilo izuzetno hladno, ili kad je lađa bila u luci, po svoj prilici su radili što i Rimljani, kad im je bilo prevruće. Razastrli bi jedro preko srednjeg dijela lađe, da bi imali bar neku zaštitu za vrijeme spavanja ili jela. No ako ste ikad proveli noć pod komadom zakatranjena platna u otvorenom brodu na Sjevernom moru za vrijeme bure, znat ćete, kako malo vrijedi takva zaštita. I sjetite se , a to je vrlo važan detalj, da Vikinzi silom prilika nisu nikako mogli birati vrijeme za plovidbu. Kad su se spremali na vrlo važan gusarski pothvat, na pothvat takovih dimenzija, da su morali sobom povesti i konje, onda su obično čekali lijepo vrijeme, jer bi im inače konji uginuli, a u ono doba konj je daleko više vrijedio nego čovjek. Ali Sage svjedoče, da su neka od najvažnijih njihovih putovanja poduzeta usred zime.
Kapetan, ploveći iz Ostije u Mesinu ili ma kamo na Sredozemnom moru, mogao je uvijek reći „Bit će bure noćas. Dobro bi bilo poći u luku i čekati pristojno vrijeme". Ali brod, koji je ostavio Gronland samo nešto malo kasnije u ljetu, nije imao takva izbora. Bio je prisiljen da jedri dalje, ne osvrćući se na uzburkano more ni protivan vjetar, s kojim se, kao privaga, svako pola sata miješao i grad. Kad se momčad tužila, kapetan ih je uvijek mogao tješiti, da im lađa ne može potonuti zato što je građena isključivo od drva. Ali, međutim, da ne bi morali danima sjediti s nogama u prljavoj vodi, mornari su morali neprestano izbacivati vodu od rana jutra do kasne noći. Izbacivati vodu u to vrijeme nije značilo pomicati ručku na pumpi. Značilo je stalno se mučiti s malom drvenom zdjelom.
No tu nije bio kraj mukama. Kuhanje na ovim otvorenim lađama nije bilo posve nemoguće po lijepu vremenu. Čak i danas se čovjek začudi, kad vidi, kakva čudesa može iskusan kuhar stvoriti s malo žeravice prostrte na limenoj ploči. No nije se moglo prirediti toplo jelo, kad se lađa valjala. Ni spavati se nije moglo. Prije svega, nije bilo suha mjesta na cijeloj lađi, gdje bi čovjek mogao udobno leći. Osim toga, vesla su morala pomagati kormanu, da bi lađa mogla sigurno broditi na valovima bez neprestane opasnosti da je ogroman talas ne prevrne. I onda, kad bi se konačno pojavio na vidiku otok gdje su mislili, da bi se mogli zakloniti od vjetra, uvijek je postojala opasnost da naiđu na neprijateljski raspoložene urođenike. Jer križno jedro Vikinga i zmajeva glava na pramcu njihovih lađa bili su poznati na daleko i široko, a ni jedno ni drugo nije bila baš najbolja preporuka za one, koji su dolazili da traže privremeno gostoprimstvo u stranoj luci.
Ljudi su ispunili rizme i bale papira s romantičnim pričama o slikovitom i privlačnom životu ovih starih Vikinga. Ja ni riječi od svega toga ne vjerujem. Već sama materijalna strana života na brodu bila je dosta loša. Ali što mora da je taj život učinilo daleko gorim, bile su one vječne glupe svađe, koje su bjesnile na nekima od ovih lađa kroz dva ili tri pokoljenja. Prosječni Teutonac uvijek je bio izrazito individualističan u svom stavu prema bližnjemu. Germani su na glasu kao pizmeni ljudi, i u tome im je malo tko ravan. Oni će pizmu nositi s neizmjernim strpljenjem, dok jednog dana ne planu i rasplamte čitavu zajednicu bez ikakve opomene.
Povijest naseobina Vikinga u raznim stranama svijeta je beskrajna priča o umorstvima, osvetama, najogorčenijim i najpretjeranijim prepirkama, koje bi često bez naročitog razloga iskorijenile čitava sela i kolonije, kao što je to, na primjer, bilo u Gronlandu. Jer čini se, da je domaća svađa, a ne navala Eskima dokončala kolonijalni eksperimenat, koji je trajao više od četiri stotine godina.
Godine 1410., posljednja lađa Vikinga vratila se iz Gronlanda u Norvešku. Za neko vrijeme poslije toga možda bi koji islandski ribarski brod ponekad posjetio ovu naprednu naseobinu sa njenih četrdeset crkava, katedralom, manastirima i stotinama farma. I zatim, ništa, potpun i savršen muk. Kad je Davis posjetio Gronland godine 1585., nigdje nije bilo ni traga ni glasa bijelom čovjeku. Stara su četverokutna jedra trbušastih zmajeva iščezla. Druga vrsta lađe je došla na njihovo mjesto.
eto to bi bilo to o brodovima, možda još nekad dodam o kadetima na engleskim brodovima
sada pišem o svečanosti u Zagrebu prilikom instalacije bana Raucha, a onda o životu u Hrvatskoj za vrijeme Marije Terezije
kao prvo predmeti i namještaj za svakodnevnu upotrebu i život na granici za vrijeme A. M. Reljkovića
Mobilijar starih zagrebačkih kuća sastojao se iz predmeta, koji su i danas upotrebljavani kao pokućtvo, tek su onda bila još i dva komada: mnogo značajna, a sada davno već iziđoše iz mode; škrinja i ormar zvan tabernakul (nazvan tako po glavnom »predolu« gore u sredini, nalik oltarskom svetohraništu t. j. jedina »komoda« s nasađenim kabinetskim ormarićem).
U tim tabernakulkna i ladičicama (kasetama), u sitnim i mnogim njihovim predolima čuvalo se novce, nakit, vrpce, gumbe, kopče i »vszakojacsko szrebrio« (koje se mjeri na lote i oktavale)
Miklouš pl. Petković ostavio je 32 lota i pol oktavala svakakova srebra (t. j.; gumbov, kopcsi etc. Na latones et quinte mjerilo se i iz Mesićeve ostavštine 1758. sve ukupno srebro; različan novac, argentenae fibulae pro vestitu virili deservientes, lanci, 1 viola pixis (iznutra su bile pozlaćene), Salinare (triangulalre cum masculo desuper stante, sciphus etc.)
Često se u našastarima različnih ostavština po Hrvatskoj u novomu vijeku napominju posebne »ladičice za prstene« i »za šmuk« (nakit). Pored tabernakula i škrinjica zauzimahu u kući najvidnije mjesto ormari zvani peharnici (pehar od njem. Becher!). Ormar peharnik ne imađaše uvijek gornja vrata staklena; to se tek kasnije uvriježilo
U kredenci, ormaru p e h a r n i k u, nalazilo se (u palači ili u velikoj hiži) u donjim ladicama i stolno rublje. Peharnih ormara (armare pocitoriom) bilo je po kućama više njih, ne samo u blagovaonicama, nego i u sporednim sobama. Glavni sadržaj tih ormara, dašto, da su bile čaše, pehari, peharci, pocula, kupe, bilikumi izričito za zdravice, pa u priprostijim kugama i na policama vrčevi z vuslkem vratom, štuce zemljane za napitek, o kojima sricaše leksikograf Jambrešić:
Vuče, niti se nevidi
Da on vnoge vtrše zleva:
Međimorska štuca vidi
Nit nerazme kam z nije deva.
Srebrnih noževa nije u prosječnim kućama bilo mnogo, isto srebrnih tanjura, nego više kositrenih i priprostih drvenih,a napominje se mjedene đunđašne noževe, pa crne (očito koštanoga ili drvenoga držala). U ormaru peharnom napominje se:
Pinczetok dobro velik szvoiemi sztekli, y kupiczami, sztekla, glumbeki, kupicze, karaffine, mazane (porculana mazamurchina, pocula murchina za konfekt (cca. 4 for. među baštinicima), pa onda »Sraff za sztolno rubie« (1 for.), mnoge solenke (salinare argenteum ab intus inauratum, često s oznakom: antiqui laboris, no i staklene solenice.
U to vrijeme po našim se stranama bila uvelike udomaćena i rasprostranjena talijanska i istarska »pisana« (šarena) majolika, obično vrčići, koji su bili izvana žuto i plavo dekorirani i s habsburškim orlom (amphorulae maritimae majolika dictae).
A kad je u terezijanskim godinama u gospodskom hrvatskom društvu prevladala upotreba njemačkog jezika i posude se započelo nazivati njemačkim nazivljem: Silberne Zuckerpixn (škatula za cukor, cuker-pixin), Chokolatte Tatzteller, Chokolatte Tatzen sambt den zugehorigen 6 situck, Thee flaschen, Mundt zeig bestehend in ein messer, zwei gabl, gross u. klein. Lofl, ayer Schafl und salz pixl, Chokolatte kandl, Grosser und kliner Vorleg Loffl; to sve iz srebra kao i pozlaćeni »orešec« za sitni slador s rupicama za izasipanje a s drškom »nakoiem zgora Divoika« od srebra.
No od srebra bile su i šalice za juhu; šta više od tih srebrnih i kositrenih »šalica« zapravo zdjela i lonaca, u kojima se iznosilo juhu na sto, ispoljio se u »doba porculana:« linijama, oblikom i veličiniom potpun »prevod« iz kositra npr. u porculan. Naići je i »par cultrorum moda turcici« (turskih dakle pokositrenih noževa). Biće da je bilo u velikim hižama i dekorativnih povećih tanjura po zidovima, i umjetnički izrađenih zdjela prema duhu gesla uživalačkog onog razdoblja: Animus meus est in patinis!
Jedala se držalo u ormaru peharniku; broji se na parove: žlice i noževi srebrni (kvaliteta: probe desete, probe četirinaiste, tj. koliko je već težina i sastavina samoga srebra!). Žlice i noževe brojalo se na tuceta, a držalo » u toku«. Začudio nigdje nema riječi o vilicama. Osim velikoga stola (gdjekad i sa 6 nogu) bilo je poviše stolova i po drugim sobama različnih forama (sztoliek na pol okrugli). Na manjim stolovima običavalo se kao dekorativ postavljati ure u obliku sandučića, uspravne jedne škrinjice, t. zv, stolne ure (horologium mensale). U Mesićevoj zaostavštini napominje se kao antikvitet »mensuila quadriangularis, in cujus medio lapis niger, circumferentia vero diversis tiguris ligneis insertis exornata«.
U istoj sobi po sredini stojaše opet stolić sasvim prosta jelova drva, no zato osmerouglata oblika i, što je najvažnije, pokriven starim krznenim pokrivačem. Iz Čikulinijeve ostavštine napominje se »stolek mali okrugli na drakslarskih nogah z orehovoga dreva (star)«.
Stolno rublje sastojalo se iz »s t o l n j a k a« i »stolnih rubaca«; potonje se računalo na tuceta (bolša, zatim ordinar ili zločesta), Materijal stolnjaka bio je damask (adij. damaškasti), pa od običnog domaćega platina (debelše i tenše platno). Stolni rupci (t.j. ubrusi) bili su isto iz damaska, no i od »cviliha«, a onda »prosti«. Stolne rupce nazivalo se »ručnikima«, ali to može značiti i otirače iza pranja i umivanja (uopće kao što u latinskom »linteamen«). Ta »strophia mensalia« bila su međutim ponajčešće iz domaćeg platna »domestica tela« (ex tela domestica limi ordinaria, a gdje kada i telae germainicae tenuioris novae). Kad stol nije bio u upotrebi, onda je obično bio pokriven posebnim pokrivačem od sukna n. pr. modre i zelene boje.
Stolice su bile kožnati stolci i obični drveni, no na potonje se zbog udobnosti i dekoracije prebacivalo tzv. stolčene vanjkuše. U purgarskim hižama redovno je bilo manje stolica, a više klupa, bilo uza sam sto, dajbudi nuz stijene kao vrsta divana, i u tom slučaju šire od onih pri stolu i učvršćene uza zidove, pa eventualno s kosim naslonom a izlizan, glatke od upotrebe.
No u gospodskijim kućama, polovinom XVIII. stoljeća u Zagrebu, ako i nijesu klupe služile kao sjedalice, a to su služile škrinje prekrivene sagovima i krznima. Materijal stolica bio je hrastovima, bukovim i jelovina; prvi i drugi su upotrebljavali majstori (laboris arcularii), treći pak kućni artifeksi, izvježbani kmeti, koji su se po gospoštijama bavili stolarijom na seljačku. 0 rokoko-formama pokućtva tada se u Hrvatskoj još ne može govoriti, bar ne o onom pokućtvu, koje su izrađivali domaći meštri stolari (tišljarsko delo). Nešto rokoko-importa može se doduše koncedirati. Našastari ostavština iz pedesetih godina napominju međutim naprimjer stolice s visokim baroknim naslonima, koji su u Evropi dominirali još u razdoblju stila Louisa XIV. (sellae cum inclinatoriis altioribus quorum seditia, et inclinatoria tela formae tapetis obducta). No bilo je stolica i »prez naslona«, obično kožom presvučenih (stockerl, hockerl). Za udobnije sjedenje bilo je podnožnjaka klupčica, stolčeca (scabellum pro substaculo pe-dum). Kao presvlaka stolica napominje se koža, boje n. pr. crvene. Nigdje se u opisima, međutim, me vidi, da li su ovakove stolice imale i naslone za laktove, da li s.u ti nasloni bili također presvučeni (po holandijskom običaju) pa imali rese a sama presvlaka bila pričvršćena metalnim čavlima izrazitih, kugličastih glavica.
Naši »tišljari« slabo su mogli da dođu u dodir s napretkom i modom pokućanskoig stila, što ga je inaugurirao n. pr, Chippendale, ili Charles Cressent, ili F. A. Meissonnier, ili Jacques Caffieri, niti su imali na plemenitijih furnira u izobilju, niti za rafinirani izbor. Mada se obično ne zna, Italija je i u novomu vijeku paritetno vršila kulturni uticaj s Austrijom na Hrvatsku.
Intarzija u drvu (marqueterie) iz Italije je k nama došla, isto kao i u Holandiju. No kako rekoh, za čisti stil »rocaille« u prve terezijanske godine teško je što reći o Hrvatskoj. Jedino, što bli one stolice »prez naslona«mogle imati vijugave, vijane oblike nogu, no najjednostavnije linije kao n. pr. kod Škrlčeva tabernakula ili ovdje priopćenog peharnika kao što je na njem svijena, neravna fasada.
U »velikoj hiži« (sobi, cubiculum) stojao je i »šraiptiš« (sto za pisanje), onda zrcalo n. pr. sa zelenim ili crnim okvirom. Kakove su forme bili stariji stolovi za pisanije po Hrvatskoj ne može se ustvrditi i da li je već bilo prototipova t. zv. »large bureau« (armare scriptorium, Schreibkaisten), iz kojih se onda probijanjem prostora za noge razvio između desnih i lijevih ladica »sto«, koji je imao kao pravi »secretaire« svoj »rolleau«. Gdjekad je samo gornja ploča takova stola bila »eingelegt« i od orahovine, a dotnji od čamovine »pofarban z-tremi subladlini«. Kao i po tabernakulima, još se više kod šrajptiša voljelo postavljati tajne pretince (predole).
Mesićev stol za pisanje bijaše označen kao njegovo vlasništvo, jamačno kao i Škrlčev tabernakul: grbom i inicijalima, intarzirano. U Čikulinijevom šraiptišu (ainglekt dela) nalazilo se u ladicama dalekozora, mnogo falata pantlinov (vrpca), ženske štrumfe (čarape), 13 pari bijelih ženskih rukavica, vazica za zlate dukate, rožiček za prah, mala kliješta, svrdlo i šilce, različne ladičice sa šmukom, a koliki je to bio sto, zapravo ormar, vidi se po tome, što je osim tih svih stvari u donjim predolima bilo nekoliko pari svilenlih muških oprava i dr. Stolovi za pisanje imadahu predole i povrh ploče stole, obično sedam na broj.
Na šrajptišu stojaše dašto i sav pribor za pisanje (često i od »pleha« (lima), tablica t. j. zdjelica za tinitarnicu, škare za papir, federmeser (periš, perorez, nož za oštrenje gušćih pera za pisanje), nekoliko mosura konca, pa eventualno očali, nešto pečatnog voska, pečatnik, a kao priručni materijal lula i koja funta »tabaka« (duhana).
Komoda (Schublad-Kasten, z tremi schubladlini) vrlo se bila udomila u to doba, a upotrebljavalo je se najviše kao »ormar za rublje«. Gore na takovoj komodi stojaše ili ura (u svom »feršlogu«), ili kaseta (i po više njih) ili »onmarics z-vracsi« (dakle priručna ljekarna »z malemi subladlini«).
U pokućtvo spadaju i kolovrati uz stoliće na kojima stojaše pribor za šivanje, no nada sve još i »kanape« (z-vunum šivan). Da li je to već prelesna počivaljka zvana chaise longue, ili pak sofa, ili naprotiv samo reprezenitativnii, posjetilački »divan«, nažalost se ne može ustanoviti.
Našastari kad pominlju knjižnice (u koiliko ih je bilo u gospodskim kućama) rijetko vele gdje su knjige bile spremljene: na policama, ili u posebnim ormarima, ili na kojim drugim ormarima, ili pomiješano s drugim stvarima. Tek Člikulinijev našastar 1746. veli, da je statumen libroruim antiquum procijenjen.
Specificatio librorum F. Čikulinija iskazuje samo 33 knjige, a Conscriptio Librorum Niikole Mesića napominje 72 knjige u Zagrebu, a u kuriji Kurilovec 41 knjigu, dok u Samoboru 28 knjiga.
Mesićev našastar iz 1758. izričito kaže; Item unum ormariollum minus, in quo praespecificati Libri repositi comservantur, jam ultra medietatem attium, ex arbore pini (dakle ormarić iz jelovine), dok se policu zvalo »statera libralis«.
U starije doba lektira je stručna i strana, školska ili pak priručna. Broj knjiga je razmjerno malen, beletristike gotovo i nema (čini se, da je i strana beletristika ušla u hrvatske kuće tek u drugoj polovini XVIII. stoljeća), a o hrvatsko-dalmatinskim i kajkavskim knjigama gotovo ni spomena (u Čikuliniija samo Mulihov: Posel apostolski vu navuku kršćanskoim, a u Kurilovcu u Mesićevoj kuriji »Zakon Bratinstva s. Isidora«, Ratkajev »Proemium« pa »Histonia Rithmica illirico idiomate conscripta de obsidione Szigethensi« te »Osztroge duhovne«, u Samoboru »Philomela illiti Szlavichek«. Nuz ovaj napominje se još jedan molitvenik hrvatski bez naslova te »Abeczevicza«. Nuz knjige vidno mjesto zapremahu i zemljopisne karte i atlasi (mappe del mondo).
Što se tiče dekorativa po zidovima, u spavaonicama su bile svete slike, križevi i škropionice sa sv. vodom, obješena čisla (rožariji). Slike se zovu »kipi malani, kipci« (Majka Božja, Kristuš, i sl.). Od profanih slika napominju se u kući obrštara pl. Petkovića: kip kraljičin (Marija Terezija), i »kip vezdasniega czeszara« (Franz I.), kip »pokoinoga czeszara« (Carolus VI.), kip »pokojne czeszaricze« (Eleonore). Ovo će sve biti uljene slike, a bilo je i neimenovanih »Tesesev, y Papemiateh kipov« (očito bakroreza i drvoreza) Okviri se zovu »Laiste« (Leisten!), a »kipovi« su u njima obligatno pod staklom. Valja pretpostaviti, da je zidnim dekoracijama onoga doba služilo i mnoštvo bakroreza (njemačkih, holandijskih, francuskih i talijanskih), koji su prikazivali bitke između carevaca i Turaka. A napominju se i drveni klipovi, no bez oznake, što predstavljahu; tek se veli, da nijesu bili obojeni. Bijaše i sijaset manjih sličica obješenih koje kuda, a jamačno po zagrebačkim kućama i bakrorezi čudotvornih Bl. Gospi po Hrvatskoj. Mimo toga bio je običaj izvješavati i rodoslove, »genealoška stabla«, ili opet slike grbova »insignia gentilia«.
Razumljivo je, da u gospodskim kućama baš od polovine XVIII. stoljeća započima veći broj familijarnih uljenih portraita, slikanih uvijek u jednoj slikarsko-školskoj pozi (samo poprsje i sa značajnim postavom ruku), a zovu se »kipi na platnu malani«. Zbog te poze i zbog samog poprsja nemamo materijala pozadine ta pa ni samu stolicu ili sto onoga doba.
Od društvenih igara napominje se u jednom Mesićevom domu »fritillus« (Brettspiel t. j. tabla na koju se z kockami igra).
Središtem kuhinje, carstva kuhača (sokača), bilo je svakako ognjište (komin, focus). Na njemu su gorile »glavnje« drva. No bakarni (brunčen) kotel (ahenum, caldarium), o strop učvršćen lancem, i pun vrele vode, povrh ognjišta bijaše u kuhinji najmarkantnija naprava. Kao rekvizit ognjišta napominje se i željeznu lopatu (battilum) i širajzlin (podgrinjalo, Feuer-Schierer), pa ošćek (scapulae). To i slični instrumentarij kuhinje nuz tronoge (tripes carbonarius) nazivaše se ukupnim, zbirnim imenom »železje« (u to spadaše još n. pr. i pećna greblica i roštir (roš, pekme, craticula), tave, ražneci, ponvice, kozice i zglavnik). U to spadaju veliki i mali ražnjevi, roštir.
Vodu se držalo u »vedrici«, maslo u čebru, škafu, a grabilo se kablićem zaimačem. U t. zv. boljim kuhinjama bio je i kuhinjski ormar s mirodijama (đumberom, paprom, klinčacom etc.) (armarium ex asseribus faginaceis pro pane et rebus culinariis deserviens conservandis). Lonci i druge posude (šarpenje, kastrole) imađahu i svoja »pokrivalca« (opercula). Željezne i bakarne posude imađahu i svoja »pokrivalca« {opercula). Željezne i bakarne posude imađahu u mnogom slučaju odugačke ručke, držalice, često obložene i drvom. Bilo je i zemljanih vrčeva barilaca (m. pr. octeni barilec). »Authepsa«, međutim, predstavljaše takav lonac, u kom se moglo brzo kuhati i na manjem ognju. Pored običnih lanaca napominje se i tava i tiganj (Brat-Rost-Pfanne, Brat-Scherbel). Gibanice se peklo u posebnim pećima (Rohr), a pripravljalo u specijalnim »medenicama«. Bilo je pak i posuda »pećnjaka« (pećnjačec, kabljica, cacabulum) očito za kuhanje umoka i tzv. drobtine. U kuhinji je naći osim svega toga i komadića željeznog lima kojima se poikriva posude (lamina ferrea pro coperculo), a najvažniji rekvizit, žezlo sokačevo bijaše velika kuhača žlica šupljača (coclear ferreum culinare), pa limene kante i kotličke za kavu, tada vrlo fino piće.
Velikih noževa (jeden Kraszes Meszer!) za rasiparčavanje pečenja također ima kao obligatnih instrumenata, manjih noževa i viličica, pa najrazličnaijih žlica kuhača (plehnate Straublefl). U kuhinji se nađe i ribeženj (po nekoliko komada), ručni mlinovi, stupa, rešeto (sito), cedilo (cedilnica, colum), veliki i mali možari s tukačom (batom). Sa suhim pepelom i s lukšijom (od lat. lixivia, lug, pepeo) čistilo se bakamo i kositreno sude, pa onda različna jedala. No kolikogod se i moglo sjajiti bakarno i kositreno suđe, sama kuhinja pri stropu blila je puna »saje« (čađi).
Od ostaloga kuhinjskog posuda napominje se još. obruč za piškote, kositrene zdjele za pečenje, mjedeni noževi za družinu, mnoštvo »rainglikov«, kotliček za cukoriju, itd.
Tanjeri (tanjiri, pladnjaci, orbicula) bili su naprave za jelo i u današnjem smislu, no uza to i široke zdjele.
Materijal tanjira i zdjela većinom je u polovni XVIII. stoljeća pretežno kosdierni (ikositer t. j. belo olovo), no 1752. već se napominju i »nove forme« valjda porculan.
Vaganje je išlo na cente, funte i lote i uncije (1 funta t. j. 32 lota, a 2 lota t. j. 1 uncija t. j. 1/12 svega). 1 lot imađaše 4 kvintla, 1 kvintl imađaše 3 skrupla, a 1 skrupl 20 grana (zrna). Požunsko vedro (polić, požunac, vrč, kod boca »Maass«) imalo je 2 majolike (Halbe, holbe, olbe) a jedna majolika dvije mjerice (litre, maslića, Seitl, sajtlik). Žito, sočivo, sol i si, mjerilo se na »kupnenik«. Platno i ostale tkanine mjerilo se na bale i refove.
U smočnicama (Spaiskanmbr) nalazilo se zaliha živeža, bilo domaćih s ladanja, dajbudi kupljenih u purgara-rukotvoraca, no i ovi su imali zimskoga povrća iz vlastitih vrtova, masti od othranjenih svinja na domu te su kupovali samo onakova viktualija, koja su uspijevala baš na selu (žitek, koji se vagalo na vagane, a stajao u drevenjkama) brašno (melja, maka), maslo (butyrum u banjama), različno sočivo, bob, kruh (hleb, kupovan u Zagrebu većinom kao u gradu od majstora kruhopeka), hladnetina, meh ili lagvića olja (izravno tako dovezena s Primorja), štokfiš (bakalar).
Tu je bila i slanina u škrinji bukovoj, pa »kottel za vino hlagyenie«; ocat je stojao u brentama, sir u »banjama«. Šećer se kupovalo u »klobucima« (šeširima), grožđe »mušket« (muškat) u »štaingama«. Tu bijaše i škrinja zvana »hambar«, pa je njeno znamenovanje u kući naznačeno etimologijski već u samom imenu.
U komorama (camerulae) stajahu zalihe vreća (sacci), različno oruđe kao hoblić, tesla, bradva, sekira, koja motika, pila, svrdlo, kladi-vec, kramp etc. Kao rezerva bijaše za putovanje pripravna »limena čaša« (poculum viaticum lamineum) i »flašenkeler« kožnati tok za četiri boce.
Jambrešić u dodanoj »Orthographia« u svom rječniku (de litera K) ima pristao jedan primjer, koji osvijetljuje jedan tadašnji humoristički kuharski, kuhinjski program
Jer, što reče Jambrešić: »Jeden falačec devenic z prosenicum jeternic rajši neg ptić jerebic hoće Jurić Cepec stric«.
»K vnogem denesz moram iti: k-filyarkam po melyu; k-primorczem po szol; k-furlanom po perper ; da ovak k-varassu iducha, tak velike, kakje naj veksa megvmorszka rotkva, sczopam makarune: a makviche pak, kakti Miholyszke tikviche, k-szenymu meszarom Zagrebechkem, za nyihovu k-trojakom lepu govedinu z-sizirotkum, y stakorszkem szalom sznasno zachinin, i k-obedu techno pripravim, etc«. U ono vrijeme zna se za dobre gibanice medu mnoštvom danas nepoznatih jestvina po imenu.
Za jela se ne može mnogo ustanoviti. Najviše je osim juha bilo prženih jela i pečenih na ražnju. Poznata je npr. kaša zvana moćnjak, skosana ili stučena, gusta jestvina. Frigalo se (lat. frixo) također. Na gospodskim stolovima napominju se artišoke (vrtni striček) i različna riba kao delikatese. Pravilo se umokce od kopera, znalo se za paštete, jer se napominju »plehovi za paštetu«. No minimalmo je bilježeno o toj partiji dnevnoga života.
Svaka kuća imađaše bar po jedinu pivnicu (pevnicu, podrum) najviše za vino i za ulje. Vino se držalo u »vožama« (vasama t. j. bačvama, buretima, vinskim lagvima, bednjima), a bilo je valjda uvijek iz domaćega prisada. Bačve (vose) se mjerilo na požunska vedra, pinte i štertinjake
Kultiviralo se vino i po tri i po četiri godine, no arhivarija bilježi, valjda zbog loše manipulacije i nezgodnih pivnica, i prilične količine ciknutoga (uoctenoga) vina, a bilo je i tzv. žganoga vina i rakije. Nabraja se u našastarima i polovnjake slatkoga »augspurga« i bokolažec drugog nekog specijaliteta. Vino se teglilo »lakomnicama«. U ono doba pivo se običavalo variti kod kuće za domaće potrebe, dabogme u manjoj količini: zvalo se »jačmemova voda«. Rakiju se peklo u kotlu zvanom »kotel žganjarski«, a rozoliš u kotliću omanjem (koji je imao svu napravu kao i veliki).
Svaka iole gospodska kuća imađaše nuz ostali personal (družinu) n. pr. sobarice, sokača (kuhara) još i ključara kuće, koji je bio odličnije družinče, jer mu se povjeravalo i trgovačke transakcije; račune je polagao tiz prisegu. Njega zamjenivaše »hiže čuvarica« (ključarica).
U koliko je tadašnja zagrebačka kuća mogla imati vrt (hortus ad domum pertinens), gdjekada su u njima bili paviljoni, kiosci, zvani čerdak, sagrađeni obično od jelovine a pokriveni šindlinom. Takav čerdak bio je iznutra dekoriran papirnatim »običnim slikama« u drvenim okvirićima (imagines papiraceae simplices cum circumferentia lignea simpliciter), no ovdje ondje bijaše i po koja veća slika »supra telam picta«. U kućici se nalažaše i okrugao kakav stolić (in cujus medio lapis niger substaculo necessario carens), pa ovalan jelov stolić (ex duobus frustis cum substaculo), običan ormar peharnik (armare pocilatorium laboris ordinarii ex arbore pinea), a iz iste materije i rezerve bilo je tu zimi i bočnih posteljnih dasaka (sponda vacua), te kanta za polijevanje (perfunidibulum hortulanum) i koji stari bakračić ili kufren kotel za hlađenje pića (tebes antiquus), pa konačno duguljast sto sa prostim klupama s obih strana ...
Položaj brodskog kapetana je tada mogao biti gotovo isto tako unosan, a obično je to i bio, kao i položaj kapetana danas na privatnoj jahti, ako se vlasnik ne razumije u kupovanje živežnih namirnica i ne zna za duplikate računa.
Ipak, zvanje kapetana ratnog broda nije bilo sinekura, jer je kapetan bio odgovoran za sve, što se događalo na brodu. Morao se brinuti za mnogo toga. što danas obavlja blagajnik. Pošto je bio zaprimljen inventar broda, kapetan se morao sam pobrinuti da nabavi posadu.
Budući da je većina ljudi, osim onih najmlađih ili vrlo romantičnih ili vanredno siromašnih ili onih običnih pijanica, dobro znala, kakav je život na ratnom brodu, bilo je vrlo malo dobrovoljaca. Drukčije je to bilo s onima, koji su bježali od pravde zakona ili nisu htjeli da dođu pred suca, pa su radije otišli na brod nego u tamnicu. Ali obično su ovi „dobrovoljci" bili loši pomorci, a ništa bolje se ne može reći ni o onima drugima, koji su poznati pod vrlo laskavim nazivom ,,lordmayorovi ljudi". Ovi zadnje spomenuti imali su zahvaliti svoju prisutnost na brodu visokom londonskom magistratu, ali su ipak bili izrod ljudski, skupljen na cesti i u prijestoničkim rakijašnicama; u drugo doba bi bili napunili sve tamnice i sve zatvore, a sad su trebali da popune posadu mornarice njegova veličanstva.
Nisu li vlasti i sudski ovrhovoditelji mogli da sakupe dovoljan broj kandidata za mornaricu, ostao je samo jedan način, da se ispuni ovaj nedostatak: ukralo se upravo toliko mirnih podanika, koliko je trebalo za rat. Danas više nije poznato ovo prisiljavanje. Zapravo, ono je zamijenjeno prisilnom vojnom službom, Napoleonovom metodom, koja je bila posvema zakonita i iznad suda. Ali još naši šukundjedovi su se toga strahovito bojali, jer ljudi, koji su prisilnim putem dobavljali posadu, nisu poštovali nikoga i nisu se ni točnije raspitivali o podrijetlu uhvaćenih, što su na svoju žalost osjetili i mnogi američki i skandinavski pomorci.
Bez nasilnih mjera ne bi Nelson nikad bio došao do svojih pobjeda
Doduše, na papiru se djelatnost prisilne rekrutacije činila sasvim razborita, naime, na papiru se prisilno uzimalo samo pomorce. To je imalo smisla, jer zemlja je bila zapletena u teške ratove. Pomorci i mornari njegova veličanstva su umirali kao muhe kod vršenja svojih patriotskih dužnosti za plaću od dvadeset i pet šilinga na mjesec. Nije bilo pravo, da mornari trgovačke mornarice, koristeći se visokim ratnim plaćama, imaju dvadeset i pet dolara na mjesec i puštaju, da drugi rade sav prljav posao. Čini se, da je prvobitno trebalo pronaći samo mornare trgovačke mornarice, koji su svoje dobitke izdavali u krčmama. Ali uskoro je bila iscrpljena ova zaliha pravih pomoraca. I onda je izdana parola: „Odsad svakoga, koga uhvatite!" Naravno, to je bilo potpuno nezakonito.
Gdje je ostala Magna Charta? Sve odredbe na papiru i sve sigurnosne mjere nemaju, nažalost, nikakve vrijednosti, ako ih ne zastupa nikakva vlast. Pošto su dopremljeni na brod, prisilno uhvaćeni ljudi su zatvoreni i pred vrata je postavljena straža s nabitom puškom; bila je zapovijed, da se bjegunca odmah strijelja. Najbolje, što su ovi jadnici mogli učiniti bilo je, dakle, da se pomire sa svojom sudbinom. Napokon, rat ipak nije mogao da traje vječno. Ako su imali sreće, vratili su se nešto slabijeg zdravlja ili s drvenom nogom.
Osim toga, bila je za njih vrlo slaba utjeha, znati, da na brodu ima još jadnijih ljudskih stvorova. To su bili takozvani ..boys", bijedna bagra najgorih londonskih četvrti, sakupljena u potkrovnicama i olucima, a za koju se brinulo društvo dobrih gospođa i gospode i poslalo ih na ratne brodove, u nadi da ih spase od vješala. Ova djeca, koja često nisu bila starija od dvanaest ili trinaest godina, bila su pravilno zapisana i dobivala su 120 šilinga na godinu. Ali od te sume, naravno, nisu nikad vidjela ni pare, jer se sve potrošilo za odjeću. Upotrebljavali su ih kao sluge za podoficire i kadete, vršili su naloge oficira, i budući da su bili na najnižem stepenu društvene ljestvice, bili su izvrgnuti milosti i nemilosti svima, od kadeta do kapetana.
Kadete treba posebno spomenuti, jer su igrali stanovitu ulogu u povijesti onoga doba. Bez sumnje su oni nakon nekog vremena često postali izvrsni oficiri, jer ih se, tako reći, od kolijevke spremalo za njihovo zvanje. Danas polaze budući pomorski oficiri pomorsku akademiju, čim su navršili trinaest godina, i nakon otprilike četiri godine školovanja na kopnu dolaze na brod. Ali u osamnaestom vijeku mogli su biti poslani na brod već i s jedanaest godina, ako su slučajno bili sinovi oficira. Ova je čudnovata uredba postojala od vladavine Karla II., godine 1661.; do 1720. bili su poznati kao „King's Letter Boys", jer su od kralja dobili službeni list. Upotrebljavalo ih se za sve moguće manje službe, na primjer za nadziranje radova na jarbolima, a za oficire na palubi morali su vršiti razne poslove. Osim drugoga, oni su se morali brinuti, jesu li mornari propisno pritegnuli svoje visaljke. Kad se preuzimalo zalihe hrane, oni su morali hiti prisutni, a za vrijeme putovanja morali su se brinuti za plavčicu.
Nema sumnje, da je to bio izvrstan način da se nauči zapleten zanat pomorca u osamnaestom vijeku. Ali kadeti su bili premladi za obavljanje teškog posla, prema tome su imali mnogo slobodna vremena, koje su provodili dolje u onom prljavom prostoru, gdje su i spavali, jeli, kartali i kockali. Budući da su morali dijeliti svoju nastambu sa brodskim svećenikom i pomoćnicima ranarnika, obično dugogodišnjim službenicima srednje dobe, često su imali prilike da slušaju bugumrske razgovore ove gospode. Kad su onda navršili petnaestu godinu svoga života, jedva je još bilo poroka, koji oni ne bi bili već upoznali skroz na skroz.
Naravno, kao i mnoge druge nesretne uredbe na ovim brodovima, tako je i sve ovo bilo posvema protivno svima odredbama. Admiralitet je, na svoj velikodušan način, plaćao
i učitelja, koji je kadete trebao disciplinirati i poučavati. Ali njih je bilo na brodu neko dvanaest do dvadeset i četiri, pa što je onda učitelj pojedinac mogao da radi protiv vragolija ovakve rulje malih nevaljalaca, koji su, iako još nisu ništa drugo naučili, ipak dobro znali, da su dolaskom na brod postali tako rekavši oficiri i time gospoda.
Bez obzira na njihovu dob, oni su bili iznad svakoga, koji je po rangu bio niži od podoficira. Vjerovali ili ne, ovi mladići od dvanaest godina su imali pravo tužiti se na četiri puta starije mornare i dati ih bičevati zbog bilo kakve umišljene uvrede svoje djetinje časti. I dok neki razboriti kapetani uopće nisu slušali pritužbe ovih mladića, bilo je drugih (nažalost su ovi bili većina), koji su odredili, da svatko mora da pozdravlja kadetsko odijelo, pa makar ono bilo samo za sušenje obješeno na dršku metle!
Dječak od dvanaest ili trinaest godina, s malom uniformom i svojim vlastitim malim mačem, mogao je napraviti velikih smetnja. Zamislite takovu mušicu, koja imade pravo da traži poslušnost od starijih od sebe, i privilegij da ih dade bičevati, ako su se nešto presporo rukom dotakli svojih kapa rekavši: ,,Yes, Sir!"
To dovodi na još jednu stvar, pitanje kazne bičevanjem. Pričanja preživjelih i očevidaca ove torture daju nam dosta pojedinosti. Ipak još treba spomenuti vrlo interesantan problem. Koliko je udaraca bičem pojedinac mogao podnijeti a da ne bude ubijen?
Ako je čovjek bio jake tjelesne građe, broj je bio začudno velik. Inače je nakon dvadeset udaraca pao u nesvijest, a umro je nakon šezdeset. Ali šezdeset udaraca nije bio izuzetak. Mnogi su kapetani povukli granicu kod tri stotine udaraca, a u naročitim prilikama, ako je mornar htio da pobjegne ili je udario oficira (bez obzira kakav je bio razlog), određeno je bilo, da ga bičuje čitava flota. Smjestili su ga u čamac i vodili od lađe do lađe. Podno stubišta svakog broda tukli su ga bez milosrđa, dok nije konačno umro, jer samo je malo ljudi, čini se, preživjelo ovu groznu kaznu.
Tako zvanih »l a d i c a« (manjih škrilnijica, kaseta) bilo je po kućama dosta na broj, jer nije uvijek dostajao ni tabernakul, ni kabinetski ormarić, o ni velike škrinje. Najvažnije ladica biila je svakako željezna, ili željezom okovana ladica (pro communi usu et signanter ad conservanda Litteralia instrumenta tam comunia, quam et respective cujusque sua), a čuvalo je se obično pod domaćinovom posteljom. Ako takova ladica nije baš uvijek željezna, ili okovana, a to je iz orehovoiga dreva z dobrem zaiporom. Obično su jezvali »valiss«.
Po tim škrinjama i ormarima čuvalo se u dobrim kućama i cijele zalihe, rezerve materijalija: n. pr. u Petkovića se našlo 306 rifova tankoga platna, svakojakih sartianov (krojačkog i krpežnog pribora), »fišlederskih kož« (fišbajna za ženske steznike). Bilo je i pamuka (ca. 3 funte).
No sijaset drugih kaseta, koje su bile najraznoličnijeg oblika i porazmještane koje kuda, a najviše u ormarima sadržavahu »šmuk« (nakit) n. pr. Schachterl voll granadl, Schachterl voll allerhand Berl; nabraja se Brilliand Creutz, Ring mit zwey Brilianden und 4 Rubin, Geschmuck nadl mit Rubin und Briliandten.
U prvoj polovini XVIII, stoljeća, kad su forme nastambe bile mnogo robustnije, napominje se »ladice z-kožum oblečene i z-plehom obite«. No zato iz onog vremena datiraju reserve od nekoliko komada čistog zlata i srebra (i žganoga), narukva, buglara, naćvi s cekinima, ametistima, rubinima, đunđem (biserom). Bilo je uz »šmuk« i posebnih vaga za mjerenje cekima.
Kao dekorativno pokućtvo javile se i visoke zidne ure, koje se reprezentirahu kao vitki, uski ormari (grandfather clooks a la Quen Anne n. pr.!), no kasnije iseliše i u zatvorene hodnike. To su bile ure, koje su i poput manjih bile udešene za igre zvona, ili npr. i gajdaša.
I barokni ormari produžili su iz renesansnog doba onu, tako reći, arhitektonsku fizionomiju; upravo oko 1700. javiše se tako zvani fasadni ormari, zadnji prototipi forme, koja je ostala dominantna do danas. Nekadašnje spremište oružja »armarium« postalo je misnicom (ormari za opravu 10 for.): odijela, koja bi trpjela da su po sredovječnom načinu slagana u škrinju, vise unutri o klinčanici; halje, oprave muške i ženske, pa zbog kompletnosti i hlače i suknlje, koje pripadaju garnituri kao i svileni steznici, kruti od filšbajna.
I u ovim ormarima bile su neminovne ladičice, aplicirane u desnoj ili u lijevoj polovini, a u njih se spremalo sitniji toaletni pribor, i ponajviše vrpce i koji »szrebrom nassiti poiaszecz«. Ormari za rublje također se pomalo udomiše (za rublje ormar z-tremi predoli, 6 fcr.l), mada se rublje najradije držalo još uvijek u škrinjama, ili u donjim prostranim ladicama tabernakula, ili u »komodama«, koje valja shvatiti kao odsječene tabernakule dotično visoke škrinje kombinirane s ladicama. Sami ormari, osobito izraziti fasadni ormari, imaju pri dnu ispod vrata ladice (za različne »kerpie, belle kosicze, y sztare chismicze« eventualno za »novessi Gelsngarn na Posztelju«, i za svakojake končane zalihe, za »fimbriae argerateae« srebrne okrajke kojima se opšivalo oprave.
Gdje gdje na hodniku bilo je poradi štednje prostora ormara i u samom zidu
Lampaš (za ulje, candelabrum) i svijećnjaci bijahu od kositra, dijelom i od mjedi i bakra, pa i od željeza i od lima. No većinom su u upotrebi svijećnjaci i to za svijeće domaće proveniencije. U boljim kućama bijaše i koji »par lepoga cifrastoga dela« srebrnih sa »šnajcericama -(makazicama za rezanje stijenja!). Gdje kada se zove ovo šnajcere »silberne Zangen vors Licht«, a zaslon sa dekorativnim stalkom, zaslon, kpji je priječio rasipanje svjetla zvaše se »blatl vors Licht«.
Kakovi su bili lusteri i koliko je jako bilo osvijetljenje, za to zasad još nema historijskih podataka. Jedino, koliko se može razabrati iz ostavinskih dioba, napadno je, što se uz pojedine tanjure uvijek blizu u vezi nabraja i pojedine svijećnjake, pa valja pomisliti, da je pri večerama (dakako svečanijim) svakoj osobi za stolom svijetlila po jedna svijeća, a uz nju su bile i »šnajcari« (škarice), ukoliko se nije u taj posao uplitala sama služinčad.
U spavaonici hižnih tovaruša (bračnih drugova) nalazile se, dašto, u prvom redu, ili velika bračna postelja ili dvije postelje (n. pr. »orahovoga dreva eingelegt delo« Ispod kreveta »kupa« (noćna posuda). Dakako, da je uz intarzirane i uz politirane krevete i dosta pofarbanih postelja« (1 for. 15 kr,), dok su u komoricama bile »bele postelje«, gdjekad doduše pofarbane, no svakako »muško (seljačko) delo«. Postelje su bile visoke, a drveni baldahini renesansnog oblika vukle su se možda sve do terezijanskoga doba
U posteljama su matrace vunene »blazine« (perine, pernjače) i vanjkuši (jastuci punjeni i z-pamhbulom (Baumwolle!). Razlikovalo se velike i male blazine, a vanjkuša je bilo podosta, tako da su kreveti morali biti dobro ispunjeni. Postelje se prekrivalo najčešće kopertama (od »drukanog platna«) i »vilahnima« (mom. vilahen, ponjavama) iz platna, obrubljenima s čipkam (tzv. špice); bili su kao gornji pokrivači tenki (t. j. od finoga platna). Donji pokrivači, jorgani, »popluni« mnogo puta su i luksurijozno izrađeni: n. pr. od žute tafute (tafeta) a povrh nje »szercse cherleno iz sztaroga Damaska« ili na drugom poplunu srce iz svjetlo modroga atlasa, a sam poplun »z-cherlene Taphute«.
Bilo je i svilenih popluna »koteri ima z-cherlenoga baršuna Szercse (ili: szetrcse imajuch zlatemi rosami okolu zelenum svilum, ili szercse imajuchi z modroga atlacza, na nyem devet zlateh ross okolu z-cherlenuim szvilum, ili: szercse zelenoga atlacza, ili: zeleno szvilno szercse imajuchi, okolo pako z cherlenum bagarium). Postava od modroga platna. Pod poplune iđaše »retko platno«, Većina platnenog materijaila npr. vilahni za poplune bijahu domaći rukotvorački tekstil. Poplune se češće napominje kao »turske«, ali se ne kaže, u čemu je oznaka toga »specijaliteta«.
Gdje god, možda o čavlu obješena, visjela je u Mesićevoj hiži »noćna oprava« (vestis nocturna šlofruh dicta ex tela ordinaria, ordinaria simplici colorata cum bombace lacesum), a u , običaju su bile i »šlofhalbe« (noćne kapice za muško i žensko). Uobičajen je bio i »španišbont« (die spanische Wamid), paravent okolo postelje zvani »Cabinetum« (iz platna pambuchenog).
U ladičicama spavaonice češljevi i ogledalca. Male mješinice za naprašivanije vlasulje i frizura. Kod sapuna i kutijica praška za pranje zubi od bijela kamena zvanog Aralbus ili Wassenstein. Da li je kositreni pladanj za umivanje (lavatorium, cum sua patina) stojao u ovoj sobi, ili na trijemu, nemoguće je ustanoviti. No sam lavor ili umivaonik i bijaše i od srebra (medenicza za umivanje!) Gdjegod u ormaru pri dnu iza ćebeta i zalihe tkanine,
(Npr. falat zelenoga atlasa, mjerenoga na »bečke refe«, črlenoga turskoga platna (4 refa 48 kr.), modroga kopentuha (2 i pol refi 3 for. 42 kr.), falat modre habe z olovnatim gumbima, pet refi kelenoga platna, priširokih špica za vilahne, cviliha z modnim prejum, prediva itrenoga (50 funti 3 for. 15 kr.), bele Jannichke, bagarije (Juchtenleder) »debseh Berd« sa svojim nićenicama, naveza pamuka staroga (kom a 1 for.) boce s rakijom travaricom i pelinkovim vinom pro stomacho, ili flasca rachia pura, da se nade u potrebi kao i priručna ljekarna, »ladičica za apoteku«, ili Silbernes apothocl. Na ormaru nuz karakterističnu koju vazu gdjekad se nalazila i dimnica, kadilnica za paljenje aromatskiih tvari (fumigatorium) gdjekad nazivan i »Glutfandl« (iz srebra »za kadilo« lepoga cifrastog dela).
Negdje je visio i »korbach vu dveh meszteh szrebrom okovan« kao i »španišror« sa srebrenim gumbom. U spavaonici ili ujedno i u velikoj hiži visjelo je o zidu i oružje: okovana sablja ili prosta sablja, pištole, puške, mač (gladius »palaš« dictus, flinke, pa i karabini, muškete, pa hangjar (culter turcicus), već prema tomu, brojem više ili manje, u gospodskoj ili u purgarskoj hiži.
U gospodskog spavaonici se (nalazila i čitava jedna garnitura zvana »Nachts zoig in oiner truchen (33 stuck)«, a bdio je za bolesnike reserviran i tzv, noćni stolec (sella familiaris perforata), pa za rodilje »Ein ganz ringrichtige Kundlbeth truhen, besteehnt in silber vergolten stuken (20)«. Pri ruci bješe i »Hand pulver pixl« za puder potreban kako ženskom, tako i muškom spolu. Dabogme, da je i u spavaonicama bilo zrcala, a kasnije i toaletnih stolića sa ogledalom, i na stolićima tzv. »nohtcojg«. Okviri zrcala bijah j »zrezani« i pozlaćeni.
Zavjese, tapete, brokatne presvlake, mali gobelin, živopisna nošnja, stonjaci i pokrivači na škrinjama i krevetima, dašto da je sve to sredinom XVIII stoljeća odražavalo svijetlije reflekse u kućnoj ponutrici nego što su mogli biti u primitivnosti pređašnjih hrvatskih decenija. No drvo je u većini još bilo dominantno (t. j. obložene stijene i drveni strop). Međutim monotoniju drva, prekidanu jedva svijetlijim intarzijama, oživljavahu onda još bakrene posude, mjed i majolika. Sve ovo vrijedi dašto za palače.
U manjim hižama, u sporednim sobama, stajale su i postelje, no obično priprostije izradbe (z jalovoga direva) nego u spavaonici (posztelia proszta pofarbana, obično zeleno). Nuz komorice i boltice, u kojima valja da zamišljati današnje »kabinete«, bilo »je i »stranjskih hiža« t. j. soba za goste.
Ne može se još utvrditi, kad se u Hrvatskoj, a napose u Zagrebu, počelo parketirati podove gospodskih odaja. Svakako u drugoj polovici XVIII. stoljeća ima već parketa i to kvadratnog oblika. Nego sagova, i to skupocjenijih i finijih zbog blizine i prometa s Orijentom, nalazi se oko polovine XVIII. stoljeća specialiter: Szag Persiani Laboris dobro velik (14, 8, 12, 3, 2 for. medu baštinicima!), item Chiling (ćilim, kilim) Turzski (4, 5, 2 for.).
Podovi u purgarskim hižama svakako su bili istesani balvani. Uopće za purgarski interijer valja predpostaviti bogatiju i spodobniju seljačku kuću: klupe, stolice i stolove od pofarbane jelovine, možda i ormari, koja škrinja, adaptirana za sjedenje, masivna postelja za police o zidovima sa kositrenim i bakarnim suđem, a dekorativ: propelo i gdje koja sveta slika, ali ukupno ta konzervativnost bijaše prožeta, kako je Belostenec naveo još u početku XVIII. stoljeća, egoističnom devizom:
»Svoja hiža, svoja volja,
Drugem drugih naj bu bolja«.
Kamini (komini) i peći, kao i vatra na ognjištu potpaljivana je ili luči iz žeravke zapretane u pepeo od sinoć (u 9 sati) ili je nanovo iskresana u freske (triješće) »podnetekom« (gubom za kresanje ili bežganim canjkom, kresalom, kresalnicom, ognjilom). Bilo je podkresivača za vatru u formi pištole zvan »ogenj«. Kako se sprovodilo ogrijevanje u primitivnki purgarskim hižama teško je predmnijevati: da li su bile zemljane seljačke peći u to doba i kakove strukture, to se ne zna; isto ni za eventualnost željeznih ili limenih peći.
U kakovoj komori ili na trijemu u kojemu ormaru čuvalo se različna krzna:, ili u škrinjama bundi, šubara, lisičji »herbet«, kunovinu, krzno divlje mačke, karmašin, malovina i sl.
»Na Gainku« su opće stajali oni ormari za opravu i rublje, koji ne imadoše mjesta po sobama, »ordinerani« često i za potreboće mlađega svijeta u kući.
Za čišćenje služili su »prašec« (pulvisculus) i obična onda domaća metlica.
Nekoliko dana nisam bio u mogucnosti zbog svojih obavea pridruziti vam se, no sada nastavljam sa temom
PRODORI SLAVENA NA BIANT
Okolo 550. godine 3000 Slavenskih konjanika preslo je Dunav. Poslije prelaska razdijelili su se na 2 skupine. Veca skupina nastavila je prema Iliriku, a manja prema Trakiji. Ta manja grupa sukobila se sa brojnijom Bizantskom vojskom kod trvdjave Turullum, na cesti izmedju Hadrianopola (Jedrine) i Konstantinopola. Slaveni su razbili Biantsku vojsku i zarobili zapovjednike. Njih su mucili tako sto su od koze na ledjima izrezali remena, a zatim ih zive bacili u vatru. Ta prica se bro rasirila i nitko im se vise nije usudio stati na cestu. No i dalje se nisu usudili napadati tvrdjave sa jakim zidinama i kulama.
Kada su dosli do Egejskog mora napali su mjesto Toperos. Poslije prvog napada naglo su se povukli i zavarali vojsku koja ih je krenula slijediti. Uhvatili su ih mimo zidina u klopku i masakrirali. Stanovnici Toperosa probali su se obraniti od Slavena, ali bezuspjesno. Slaveni su izveli silni i hrabri napad na zidine i uspjeli su prodrijeti u grad gdje su pobili 15 000 muskaraca, a zene i djecu su odveli u ropstvo.
Pljackanje su nastavili i u povratku natrag. Koga su uhvatili, nabili su na kolac ili ubili na drugi nacin.
Spram Slavena su Huni izgledali kao mirotvorci i civilizirani ljudi.
Zbog toga je car Justinijan poslao na njih Germanosa sa vojskom. Kada su Slaveni doznali da na njih krece Germanos i straha od poraza koji im je ovaj nanio, vratili su se natrag preko Dunava. Na zalost pri tome se razbolio Germanos i ubrzo umro.
Koliko vidim u zadnje vrijeme WW2 je malo zapostavljen ovdje. Evo malo teksta iz memoara sovjetskih generala:
Blizu Temnika nalazilo se komandno mjesto Čujkova. Komandant 8. gardijske armije poznat je po svojoj gostoljubivosti, ali kad smo ugledali bunkerske »apartmane« pripremljene za nas zaključili smo da je nadmašio sam sebe. Bila je tu izgrađena cijela podzemna kuća: velika radna soba, mjesto za odmaranje i blagovaonica!
Imate dobre pionire, Vasilije Ivanoviču! Već ste nas mnogo puta iznenadili!
Što imamo time vas i nudimo, dragi drugovi tenkisti!
Domaćin nas je poveo da nam pokaže osmatračnicu koju su odlično zamaskirali pioniri. Ne samo iz zraka — formalno na stotinu metara bilo ju je nemoguće primijetiti. Ruke su se same pružile za dalekozorom: no, da vidimo što radi neprijatelj?
Uveče je stigao ratni savjet fronta. Bili smo nervozni jer u 3 sata smo imali početi!
Jesu li izviđački bataljoni učinili sve, Vasilije Ivanoviču? — upitao je komandant fronta. Osjećalo se da je i on uzrujan. Dva dana, 14. i 15. neprestano smo izviđali uz podršku topova i tenkova. Dolazili smo do prve, pa čak i do druge linije. Izviđanja nam nisu mnogo pokazala. Potvrdilo se samo ono što smo i prije znali. Žukov je zatim upitao Čujkova: A nismo li na taj način otkrili svoj plan napada?
Kako ste naredili, druže maršale, tako sam i učinio! Čujkov je raširio ruke. — A što smo posebno mogli otkriti? U principu ponavljamo taktiku proboja na Visli! Pravac udarca Nijemcima je jasan s mostobrana. O vremenu i mjestu također približno pogađaju. Mislim da se jedino neće dosjetiti da ćemo opet primijeniti staru taktiku: to će za njih biti potpuno iznenađenje.
Na ove posljednje riječi Čujkova Zukov se malo namrštio:
Što da izmišljamo majmuna kad on već odavno trči po džungli! Taktika napada je iskušana, Nijemci nisu pronašli protulijek. A kad još iskušaju našu novinu — noćni napad uz svjetlo — ne bojte se, bit će efekta! Zamislite: koncentracija snažne artiljerijske vatre, udarci bombarderske avijacije i onda iznenada — reflektori! Ako se tako može reći, udarac svjetlom! I onaj koji ostane živ — poludjet će.
U tri sata u noći počela je artiljerijska priprema. Na frontu je bilo toliko cijevi da je komandant naredio neka se skrati vrijeme vatrenog obrađivanja neprijateljskih linija. Naši su topovi svega pola sata tukli ciljeve koje je jarko rasvjetljavalo stotine reflektora. Bilo je to uistinu divno i zastrašujuće.
Odakle su skupili toliko reflektora? — pitao je Katukov koji je uživao u zrakama što su polako klizile po oblacima dima, prašine, čađe koju je podigla rafalska vatra. Đavo bi ga znao, vjerojatno su uzeli kalup od moskovske protuzračne obrane.
Dan je signal — i pješadija je uz podršku tenkova jurnula na »oslijepljenog i razbijenog« neprajatelja. Čujkov je javljao: osvojena je prva pozicija! Komandant je hodao zadovoljno trljajući ruke. Mrmljao je: »Dobro! Dobro! Vrlo dobro!« Prijeđena je druga pozicija! Čini se da je uspjeh odlučen.
Ali oko podneva Vasilij Ivanovič, s čijeg je lica nestalo radosti, oklijevajući je javio da se pojačala neprijateljska vatra i da je gardijska pješadija legla.
Sto znači pojačala se?! Zašto je legla? zaurlao je Žukov. Naprijed! i najenergičniji izrazi začuli su se kroz zrak.
Silni otpor na Seelowskim brežuljcima. Tuče masa artiljerije. Pješadija je lišena podrške tenkova: jedan dio je zapaljen, drugi je zapeo u močvarama i kanalima odarske nizine.
Juriš je zaustavljen? — Žukov jednostavno nije mogao vjerovati. — To mislite reći?
Zaustavljen ili ne, druže maršale. — Čujkov je sumorno stresao glavom — mi ćemo napadati!
I pješadija je opet krenula na Seelovvske bregove. Ali opet bez rezultata. Neprijateljska artiljerija je bjesnjela, pojavljivala se tamo gdje je apsolutno nismo očekivali. Jedan za drugim eksplodirali su ili gorjeli tenkovi koji su zapeli u malim kanalima ili tresetnom blatu. Poslije podne Žukov nije izdržao: odustao je od prvobitne ideje da nas uvede u prodor drugog dana i prihvatio prijedlog Katukova da tenkovsku armiju odmah uvede ,u borbu. Ali jedini put između nizinskih močvara koji je vodio na Seelowske bregove tukli su neprijateljski topovi. Uskoro su naši oštećeni tenkovi pregradili dio koji je bio prohodan, a zatim su ispunjeni i jarci; u njima su također zapeli borbeni strojevi. Uveče smo mogli donijeti neutješiv zaključak: prvi dan generalne ofenzive nije donio gotovo nikakve rezultate snagama prvog bjeloruskog fronta.
Ujutro je stigla vesela vijest: nakon dvosatne artiljerijske pripreme prvi ukrajinski front uništio je živu i vatrenu neprijateljsku snagu na glavnom neprijateljskom obrambenom pojasu i maršal Konjev je prema planu u prodor uveo tenkovske armije. Tada je Žukov dokraja pobjesnio! Svi su se naslušali psovki. Zatim je pljunuo i otišao da traži krivce.
Nije mu bilo teško da ih pronađe; odlučio je da iskali bijes na političkim radnicima. Nakon nekoliko dana čuo sam od Telegina: kad su ostali sami, maršal je počeo bezobrazno vikati: »Što oni tamo rade, ti vaši politički radnici!« »I, razumije se, dodao je sve moguće epitete« — rekao je Konstantin Fedorovič. Telegin se nije volio svađati: cijenio je operativne sposobnosti maršala, njegova oštra reagiranja na događaje i premda se nije slagao s mnogim crtama u grubom i previše autoritativnom stilu rada, ipak nije smatrao da mora zbog sitnih pitanja zaoštriti odnose u ratnom savjetu. Ali kad se radilo o principijelnim pitanjima, Telegin se nije povlačio: »Zašto su ti politički radnici — »moji«, Georgije Konstantinoviču? Znači da ih vi ne smatrate svojima? To je vaš stari grijeh. Zauzimate takav položaj, a ne shvaćate da su politički radnici predstavnici Partije i Armije, ljudi koji neposredno provode njezinu politiku. Vas to ne zadovoljava? Ako ih smatrate strancima, nepotrebnima, možda bi bilo bolje da se s tim pitanjem obratite CK?« Žukov je osjetio da je pretjerao: bojao se CK. »No. no, smiri se! Mislim samo da oni moraju mobilizirati duh vojnika.« »Tačno, ali tu nije posrijedi toliko duh koliko organizacija napada, snaga vatre.«
»Razumije se — pomislio sam tada s gorčinom — za pobjede je uvijek zaslužan Žukov, a za neuspjehe krivi su politički radnici.«
Ako nekoga interesira našao sam i knjigu "Ognjevi s neba", by Pierre Closterman. Osim ratnih prića u knjizi su i odlični opisi Zeroa, Lighninga, Me 262, Mosqita te par stranica o Natteru, Bakhi i Shidenu
__________________
Creationists fucking piss me off, man. Not because they’re idiots or because they believe what is clearly not true, but because they won’t fucking listen. They go back to their mantra of “Show me your evidence”, to paraphrase the book, and won’t SHUT THE FUCK UP when you give them good reason. They’ve lost, but they still think they’re winning, and so more dumb-shit, didn’t-pass-year-9-science rednecks join the cult.
Godine 1783., u mjesecu maju, pohodio je car Josip II. Hrvatsku i Zagreb. Pratila su ga dva odlična muža njegove okoline: grof Josip Marija Colloredo od Melsa i Waldseca, i general Franjo Zechentner. U ono je vrijeme bio ban hrvatski Franjo Balaša (Balassa de Gyarmath), po vjeri (protestant, po narodosti Magjar, no u politici vjeran sluga carev; inače čovjek vrlo žestoke i naprasite ćudi. Naprotiv je tadašnji biskup zagrebački — pored bana najodličnija ličnost u Hrvatskoj — Josip Galjuf bio tvrd katolik, vrijedan i blag pastir svoga stada, mirna i skromna karaktera, a u ono doba već teško bolestan. Trpio je od kostobolje, i ta mu je bolest mnogo smetala, da nije mogao vazda izvršavati društvene dužnosti, kako se to tražilo i smjelo tražiti od crkvenog prelata, koji nastava u otmjenoj biskupskoj rezidenciji zagrebačkoj.
Kad je grof Colloredo god. 1776. prvi puta putovao Hrvatskom i došao u Zagreb, navratio se i u biskupsku rezidenciju da pozdravi biskupa i da mu se pokloni, no Galjuf, ne osjećajući se najzdraviji, zakrati Colloredu audijenciju, a dvorska služinčad njegova, ne poznavajući odličnoga stranca (Colloredo se bijaše istakao u sedmogodišnjem ratu, a pod Josipom je postao generalni direktor tajništva i feldmaršal), i ponese se prema njemu dosta neučtivo. Colloreda ljuto povrijedi taj nepirijazni doček, i on se odonda posvud javno žalio na biskupovu »inurbanitas«. Valjda i pred samim carem; zgodica, koja se desila, kako Kalafatić sam priča, za boravljenja Josipova u Zagrebu god. 1783., po svoj je prilici u uzročnoj vezi s Colloredovim dočekom u biskupskoj palači.
Car Josip bijaše odsjeo u gostionici, koja je bila smještena u kući Alekse Jelačića. Zašto je Kaiafatić i zove »diversorium Jellachichianum«, premda njome, čini se, nije upravljao vlasnik kuće, već je davao u zakup licima od zanata (god. 1780., na pr., upravljao je njome neki Juraj Czon). Sva je elita zagrebačka došla da se pokloni caru, medu njima dakako i biskup, pa su u sobi pred carevom ložnicom (cubiculum) čekali da budu pripušteni u ložnicu i pred lice carevo. No evo, što se desi biskuipu Galjufu: iako je car znao da ga u predsoblju čeka zagreibački biskup ništa nije mario za nj, već pustio da čeka čitav podrug sata; pa i onda mu nije dao da ude u ložnicu, već, odškrinuvši vrata i turivši glavu napolje, zapita biskupa, kako mu služi zdravlje. Kad mu je biskup odgovorio, da mu baš ne služi najbolje, car mu reče: Da Vašoj Prečasnositi ne bi još više pozlilo, neka izvoli otići (»Ne peius Reverantia Vestra habeat, abire possit«) pa kimnuvši mu malo glavom zatvori vrata. Tako je Galjuf osramoćen morao otići, a sramota je bila s tim veća, što je čitavo predsoblje bilo natrpano poklonicima.
Druga se, slična, draštvena neprilika dogodila Galjufu nekrivu i nedužnu god. 1785. Povod joj je dala neka umišljena uvreda bana Balaše. Ban je za 25. novembra, na Katarinino, pozvao na ručak, medu drugima i biskupa Galjufa. Kako je onda vladalo vlažno jesenje vrijeme, koje je vnlo nepovoljno kostobolji, biskup se ispriča da ne može doći. Dan iza toga, 26. novembra, imao je biskup goste za svojim stolom, i to vrlo odlične goste, medu kojima pripovjedač te zgode (Adam Alojzije Baričević u svom pismu Kalafatiću od 2. decembra iste godine) pominje generala (kasnije feldcajgmajstora) baruna Josipa Nikolu de Vinsa, grofice Patačić i Sermage, Ladislava Lukavskoga, notara Bedekovića i više kanonika.
Baš kad je društvo sjedilo pri ručku, ujedanput se otvore vraita i u sobu uleti ban Balaša. Sav bijesan stade pred Galjufa i poče ga žestoko grditi, što je dan prije odbio njegov poziv, a evo sam ima danas goste; ujedno mu podvali, da je vazda bio neki prkoždžija, pa da je zato i s prijašnjim banom Nadaždijeim živio u neprijateljstvu. Svi su gosti tim nenadanim i neugodnim prizorom toliko bili zapanjeni i zabezeknuti, da nitko nije znao što da reče; a ubogi biskup brižnu u ljuti plač. Pošto se Balaša izvikao i iskalio svoj gnjev, okrenu se i odleti iz sobe ne pozdravivši nikoga. Poslije odlaska njegova odmah se gosti biskupovi sastadoše u vijeće da uglave, što se imade učinit. Pretresavši situaciju napokon odlučiše, najviše na savjet koncilijanog »zapadnjaka« generala de Vinsa, da Lukavski i Bedeković smjesta pođu k banu i da mu jave, da će biskup sutradan, t. j. 27. novembra, doći k njemu na ručak. Balaša, čija se sirdžba bijaše utažila, primi izaslanike i prihvati biskupovu poruku; no ipak zatraži, da biskup ne smije nikako, bilo vladanjem svojim bilo riječima, pokazati, da se osjeća uvrijeđen. Stvar se svrši po dogovoru i tako bi spor izglađen.
1796 izdala je Novoselova knjižara katalog od 135 stranica;
Knjižara i tiskara je zapravo bila Maksimilijana Vrhovca, ali je biskup Novosela upotrebio za »vlasnika« svoje tiskare. Anton pl. Novosel, njegov dvorski knez (comes curialis) bio mu je šurjak. Anton Novosel bio je naime muž Franciske Novosel, koja je bila rođena sestra biskupa Vrhovca. Novosel, vlastelin imanja Dolec iznad Laduča imao je prilike kao dvorski knez Vrhovčev upoznati njegovu sestru. S njom je rodio kćer Anu, koju je poslije oženio grof Ludovik Sermage. Franciska pl. Novosel dobi od brata, a kći joj Ana grofica Sermage rod. pl. Novoselka dobi po svom ujaku biskupu Vrhovcu ova imanja: 1. Golubovec. 2. Bistricu. 3. Gušćerovac kod grada Križevca. 4. Tanjugovo kod sv. Križa varaždinske županije. 5. Vrhovec kraj Samobofa. 6. Kustošak (kameniti stol) kraj zagrebačkog Mirogoja i 7. Stubičke Toplice.
čitav katalog je podjeljen na ove odijele:
1. Sveto pismo i tumač.
2. Dogmatika, Polemika, Patrologija.
3. Moral i Pastoral.
4. Prodike i kateheze.
5. duhovno pravo.
6. Ascetika i liturgija.
7. Crkvena povijest
8. Prirodno, državno i građansko pravo.
9. Policija, trgovina i financije.
10. Politika.
11. Medicinske knjige.
12. Logika i metaphysika.
13. Moralna filizofija.
14. Prirodopis i prirodoslovlje.
15. Matematika i geometrija.
16. Računice.
17. Odgojni spisi.
18. Poljodjelstvo, ratarstvo i kućanstvo.
19. Profana povijest.
20. Životopisi.
21. Putopisi.
22. Zemljopis i topografija.
23. Književna povijest.
24. Filologija i estetika.
25. Klasici.
26. Pjesme i prozaički sastavci.
27. Pismari.
28. Gramatika i leksika.
29. Vojničke knjige.
30. Knjige za činovnike.
31. Knjige za trgovce, umjetnike i obrtnike.
32. Romani, pripovijesti i druge zabavne knjige.
33. Knjige igraće.
34. Knjige različnoga sadržaja.
U opasci se spominje, da se kod knjiga zvjezdicom označenima, ako se plate gotovim novcem, daje popust trećine cijene, t. j. 20 novč. od forinte, a kod knjiga, označenih križem daje popust jedne četvrtine, t. j. 15 novč. od forinte. Za glazbenine, karte, glume postoje posebni popisi. U istoj knjižari mogu se dobiti i druge knjige, koje se ne nalaze u tom katalogu, samo ako ih je cenzura dozvolila.
U popisu ima latinskih, njemačkih, francuskih, grčkih i hrvatskih djela, dakako da se ova potonja u velikoj gomili njemačkih posve gube. Ali ipak već na drugoj strani dolazi:
»Evangelium Szveti, na vsze Nedelye u szvetke szeloga Leta, in 8. Vu Zagrebu 1778...«
Među knjigama drugoga razdjelka je ona u Zagrebu štampana: Gesprache (funf kurze) eines Christen mit einem Freydenker 8° Agram... 6 kr.« Među hrvatskim ascetičkim knjigama dolazi dakako Mulih. Njegova »Prodestva za vsze protuletne dobi nedelje« stajale su 1 for. Među raznim katekizmima spominje se: »Tabella Temelyita katekismusa fol. vu Zagrebu 1785.«. Stajala je 3 kr. Medju ascetičkim knjigama nalaze se Plantićeva razmišljanja. To djelo takozvanoga kralja paragvajskoga, bivšeg Isusovca, moglo se je dobiti za ciglih 6 novč. Medju povjesnim djelima nalazimo djela: Adelunga, Ardhenholtza, Buschinga, Kollara, Homea, Schwandtnera, Solignaca, Voltaira (rusku povijest). Od hrvatskih pisaca dolaze tu imena Blaškovića, Dombaya, Katančića (Columna milliaria ad Eszekum reperta 4.) 48 kr. itd.
Među životopisima nalazi se Dombajev »Život Mohamedov« i Život Franje Trenka u njemačkom jeziku. U odjelku: Zemljopis i topografija dolazi Bel, Compendium geographicum Hungariae, Slavoniae, Croatiae, Dalmatiae, Galliciae itd.
U literarnoj povijesti dolaze imena Denisa, Hapera, Katančića, Kollara, spominje se i »Possega(a) saecula seraphica 8° Ezseckii 1777.... «1 fl. 8 kr.
Među pjesnicima dolaze: Alxinger, Blumauer, Burger, Cramer, Gellert, Geszner, Gottsched, Hagedorn, Klopstock, Lesing (Nathan der Weise) Metastasio, Nikolai, Rabner, Ramler, Sarbievius, Szerdahely (Silva Paznassi Pannonii) Torquato Tasso (u njemačkom prijevodu) Uz, Werthes Schoenheiten ital. Dichter nebst Orlando furioso, Wieland, Zacharia.
Među ovim imenima imade svijetlih i sjajnih onoga doba. Među gramatikom i riječnicima poznatim Adelungovim, Alvarijevim nalazi se naš starac Belostenec, Bernolak (Grammatica Slavica) Komenskov (Orbis pictus). Ima još gramatica poljskih, talijanskih, latinskih, grčkih, engleskih, hebrejskih, ugarskih, Gottschedova Grammatica germanica izašla je u osmini u Zagrebu.
I među romanima nalazi se i svijetlih imena, ali tuj već dolaze imena i takova, za koja danas već nitko ne pita. Među dramama dolazi Schiller, Kotzebue i dar. Među igraćim knjigama dolazi i Ritterov Lado ili Sibila.
Poslije smrti Germanosa, car je poslao novu vojsku protiv Justinijana. Ta se vojska sresla sa Slavenima blizu Hadranapola, koji je bio udaljen 5 dana putovanja od Konstantinopola. Kako su Slavensku vojsku usporavali brojni zarobljenici, stoka i drugi pljačkaški plijen, Bizantski zapovjednici odlučili su iskoristiti tu "prednost" i krenuli odmah u napad. U krvavoj bitci Bizantinci su bili poraženi pri čemu su poginuli najbolji vojnici koji su bili u prvim redovima. Zapovjednici sa ostatkom vojske spasili su se od poraza bijegom. Kada su Slaveni zarobili vojnu zastavu, prestali su proganjati Bizantince. a vojsku je gubitak astave bila veća sramota od samog poraza.
Slaveni su potom opljačkali Astiku imeđu Hadrianapola i Konstantinopola koji je do tada bio rijetko izložen barbarskim plačkaškim pohodima. Došli su i do zidina Konstantinopola, ali dalje nisu nastavili već su se okrenuli natrag prema Dunavu.
U povratku su se susreli sa Bizantskom vojskom koja im je nanjela poraz, oslobodila brojne zarobljenike i vratila natrag u svoje ruke zastavu.
551. godine Gepidi su nagovorili bugarske Kutrigure koji su živjeli pri Azovskom moru, da upadnu na teritorij Longobarda, saveznika cara Justinijana. Budući su Kutriguri došli ranije nego što je trebalo, Gepidi su ih nagovorili da za to vrijeme napadnu Bizantince olakšavši im prijelaz preko rijeke. Premda su Kutriguri bili savenici Bizantinaca u borbi protiv Vandala u sjevernoj Africi, bez rasmišljanja su upali na bizantsko područje i bez otpora opljačkali velike oblasti.
Kako Justinijan nije mogao silom izbaciti Kutrigure, upotrebio je diplomaciju i zlato kao svoje posljednje oružje. Nagovorio je putem svojih diplomata Utigure da napadnu Kutrigure u kojima je probudio zavist i gnjev. Oni su napali područja Kotrigura i poslije teških borbi prisilili branitelje u bijeg, a njihove žene i djecu odveli u ropstvo.
Kada je Justinijan dobio informaciju o uspješnom sprovođenju njegovog plana, informirao je putem vojnik zapovjednika Kutrigure o događanjima u njihovoj domovini ne govoreći im o udjelu Bizanta u tim događajima. Kada su to čuli, Kutriguri su se naglo povukli obečavši Justinijanu kako nikada više neće napasti Biantince.
Veliki Lexikon Pallasa o Franju Balaši (Gyarmathy Balassa Ferenc):
Balassa je drevna mađarska obitelj, koja od XVIII. stoljeće vodi porijeklo od Borša (sin Bungera, koji je bio kumansko-kabarska vođa). Ali na ovo nema dokaza. Vjerojatno da obitelj je dolazila u Ugarskoj u XII. stoljeće. Prvi spomen za vrijeme Andrijaš II (XIII. st.). /Gyarmathy je atribut, koji upućuje na posjed: Gyarmat(h), danas grad Balassagyarmat/
Franjo Balaša: Kraljski komornik (1756.), kasnije /nakon drugih služba/ ban i glavni kapetan Hrvatske i Dalmacije (1785.). On je imao odličnu spremnost. On je vršio studije u bečkom Terezijanumu. Marija Terezija i Josip II su mnogo puta ga odlikovali. Kao pristalica Josipa II on je vladao u Hrvatskoj na nezakonskom načinu (mnogo puta prekršio je zakon, ustav), tako Hrvati i Mađari su ga omrznuli. Preminuo je 1807, a s njim grofovska grana obitelji je izumrela.
Djela Balaše:
Casulae, St. Stephani regis Hungariae vera imago et expositio. /Beč, 1754./
Elaboratum de insurrectione Hungariae Josepho II. imp. anno 1789. /rukopis/
I još jedan misao (ovo je od mene): Kada Josip II je bio u Hrvatskoj, u varaždinskoj županiji, tamo car je imao sirotinjsko gošćenje zbog tadašnje nerodice. Zato Balaša je vrlo izgrdio županiju.
Kad je Josip II. iza smrti svoje matere sam preuzeo vladu nastavio je svoje liberalno djelovanje 29. oktobra 1781. izdade patent (br. 6983 i 6984), kojim je nekatoličkim kršćanskim vjeroispovijestima dozvolio slobodu obavljanja vjerskih dužnosti, a naročito krštenja, vjenčanja i pokopa, a potonji se obred imao obavljati ne javnim sprovodom već na samom groblju. Isto tako dozvolio je bio obavljanje službe božje u privatnim kućama.
God. 1785. bilo je u Zagrebu (na teritoriju i varoške jurisdikcije i kaptolske i biskupske) ukupno 7 pravoslavnih (grčko nesjed.) obitelji. U varoškoj jurisdikciji bili su Ćiril Milošević u vlastitoj kući sa ženom, petero djece, s bratom i pet sluga (13 osoba); Andrija Radovančević, koji je bio već primljen iste godine u građansku vezu grada Zagreba, sa ženom, troje djece, bratom i dvjem slugama (8 osoba); i Dimitrije Hadyvoinoly sa sinom (2 osobe). Svi ovi bili su trgovci i imali su svoje dućane. U Kaptolskoj jurisdikciji Nikola Janković, samac, imao je druga Kostu Ivu Matina, koji je imao ženu i oni držahu dvije sluge. Oni su držali trafiku i zajedno su stanovali (5 osoba); Gjuro Dimo sa ženom s dvjema slugama i sluškinjom (5 osoba); Ćiril Ralis sa slugom (2 osobe). U jurisdikciji biskupovoj u Vlaškoj ulici bio je Ivan Stova sa ženom i trun slugama (5 osoba). Ukupno 40 pravoslavnih duša.
Svi osim Miloševića bili su na stanovima, gdje su imali i svoje trgovine.
Ovih sedam glava obitelji zamoliše 15. februara 1785. zagrebački magistrat, da im dozvoli u smislu carskoga patenta, urediti si kućnu kapelicu (oratorium). Magistrat je 8. marta po svom notaru Pavlu Gorupu pozvao molitelje, da predoče patent, na koji su se pozivali.
Kako je to dalje teklo, ne znamo, nu stoji da su molitelji opetovali svoju zamolbu na osnovi intimata kr. namjes. vijeća od 6. septembra 1784. na što je gradski magistrat dozvolio im kućnu kapelicu i s obzirom na to, što je u gradu bilo i pravoslavnih vojnika, a mnogi su pravoslavni o sajmovima dolazili u Zagreb. I ovu urediše u jednoj prostranoj sobi u kući Ivana Mikloušića na trgu Manduševcu (Harmici). Pobrinuše se i za svećenika, kojega im je 18. aprila i. g. poslao pokrački vladika Pavle Avakumović. Bio je to Gerazin Marković kaluđer samostana lepavinskog, zaređen 15. juna 1771. Spadao je pod pakračku episkopiju a protopopat nartski. Nastaniše ga u kući Mikloušićevoj gdje je bila i kućna kapelica. Uzdržavahu ga sami vjernici zagrebački i oni koji su trgovinom dolazili u Zagreb. Za kapelicu i stan svećenika plaćali su Mikloušiću na godinu 86 for., a u ime plaće svećeniku slali su 70 for. na godinu lepavinskotn samostanu. Stan taj uzet je na dvije godine. U ovoj svojoj kapelici otpočela je služba božja na Petrovo. Protiv toga prigovarao je gradski župnik grof Josip Sermage, a magistrat mu je odgovorio, da je to dozvolio u smislu kraljevske odredbe.
Ova nova crkvena općina trebala je i groblje. Za to se obratiše opet na gradski magistrat, da im dozvoli nabaviti zemljište za groblje tim više, jer su bile zapreke kod pokapanja pravoslavnih na katoličkim grobljima. U sjednici magistrata 1. jula iznesena je ova zamolba, i bude dozvoljeno, da mogu kupiti oko pol rali zemlje od protonotara Baltazara Bušića, i da bude prosta od daća, nu opet, da se u kupoprodajni ugovor stavi klauzula »dok se pravo i sudbenost gradska pridržava«, O tom je magistrat izvjestio namjes. vijeće. Magistrat ie odmah izaslao senatore Gjuru Macana i Gjuru Igerčića, da to izvide i da budu svjedoci ugovora između pravoslavne crkvene općine i protonotara Bušića, i čini se, da je crkvena općina odmah stupila u posjed toga zemljišta za groblje, jer vidimo da ga je svećenik njihov Marković posvetio postavivši krst na groblje, što je svakako uslijedilo prije 7. jula iste godine. To je provedeno, ma da nije bio formalni kup obavljen.
Namjesničko vijeće odgovorilo je magistratu 18. jula i upitalo, zašto je zemljište otstupljeno pravoslavnima za groblje, kad se bi ovi mogli obzirom na maleni broj pokapati i na katoličkom groblju, a ujedno je upozorilo magistrat, da to zemljište ne može biti oslobođeno od javnih daća.
Kad je zagrebački biskup Josip Galjuf saznao, da je magistrat dopustio pravoslavnima, da si urede kućnu kapelu, pisao je 16, jula magistratu, predbacujući mu, da je to učinio na svoju ruku, ne stavivši se u sporazum a njime. Poziva se na gradove Križevce i Koprivnicu, koji to nisu dozvolili. Upozorava magistrat, da se u takovom slučaju ima provesti izvid o potrebi i mogućnosti osnivanja pravoslavnih kapela i crkava. Taj biskupov ukor iznesen je 19. jula na sjednici grad. magistrata, i magistrat je biskupu odgovorio uz prilog svih to poglednih gradskih odredaba i odredaba kraljevih.
U smislu odredbe namjes. vijeća od 27. juna br. 16.564. sastavile gradski senatori Nikola Šoštarić i Ante Reiter iskaz pogledom na pravoslavne svećenike u Zagrebu. Iz ovoga iskaza (tabele) doznajemo sve osobne potankosti o svećeniku Markoviću, koji je tad obavljao pastirsku službu nad pravoslavnima u Zagrebu, Taj iskaz podnesen je istoga dana namjesničkom vijeću.
Zagrebački župnik sv. Marka, grof Sermage, također je počeo raditi protiv pravoslavne općine, te je i kod biskupa opet potpirivao to pitanje. Stoga vidimo, da biskup opet 7. augusta piše magistratu, da želi vidjeti taj kraljevski dekret, na osnovi kojega je pravoslavnim dozvoljena kapelica i groblje, a ujedno mu javlja, da je protiv toga učinio i pismeni podnesak na namjesničko vijeće. Naročito mu nije bilo po volji, što je u njegovu biskupiju bez dozvole došao pravoslavni svećenik, te se tu nastanio i izvršavao svoje svećeničko zvanje. Na intimat namjes. vijeća od 18. jula odgovorio je magistrat, da je dozvolu za groblje izdao samo s toga razloga, jer su župnici katolički sprečavali pokope pravoslavnih na katoličkim grobljima.
Biskup je polučio uspjeh kod namjesničkoga vijeća, koje je 22. augusta naložilo grad. magistratu, da se imadu provesti izvidi pogledom na pravoslavne, i ako ovi ne bi bili povoljni po njih, da se imade njihova kućna kapela zatvoriti, bila ova uređena samovoljno po pravoslavnima, bilo, da je za to dao dozvolu magistrat, a njihov svećenik, da se ima odstraniti, to sve pod prijetnjom fiskalne parnice. Magistrat se je pokorio toj odredbi, te je to odlučio na 9. septembra u magistratskoj sjednici raspraviti, i za to sa strane grada odredio senatore Franje Macana, kapitana Nikolu Šoštarića i fiska Stjepana Čegetka. Tako je na sjednici 9. septembra zaključeno, da se provedu izvidi u prisuću zastupnika biskupa, pravoslavnih i varoša.
Biskup je odredio svojim zastupnikom kanonika Ivana Skrgatića, koji je gradu saopćio, da će se izvidi držati u župnom dvoru župe sv. Marka 19. septembra u 9 sati u jutro. To je magistrat primio na znanje, na svojoj sjednici 16. septembra. I doista toga dana sastaše se u župnom dvoru kanonik Škrgatić sa strane varoša, a Andrija Radovančević i Ivan Stova sa strane pravoslavne crkvene općine.
Ponajprije je ustanovljen broj pravoslavnih obitelji i članova ovih. Dalje je ustanovljeno, da je magistrat u smislu intimata namjes. vijeća od 6. septembra 1784. na česte molbe dozvolio pravoslavnima izvršavanje njihovih vjerskih čina (krštenje, vjenčanje, pokope i liturgiju u privatnoj kući), što ovi i provode. Ustanovljeno je nadalje, kako je došao njihov svećenik u Zagreb, i od šta žive, kako je to već prije razloženo. Groblje pako da je njihov svećenik bez ikakove svečanosti blagoslovio, za što nije imao dozvole od magistrata.
Pošto se po tolerantnom patentu mogla ustrajati crkvena općina samo ondje, gdje je bilo bar 100 obitelji, a niti je nova zagrebačka crkvena općina bita gdje afilirana, i što je dolazak trgovaca pravoslavnih bio rijedak što sve je biskup izjavio namjes. vijeću, to su ti izvidi nepovoljno ispali po ovu novu crkvenu općinu. Po tom se je moralo zadovoljiti nalogu namjes. vijeća te je općini naloženo, da obustavi svoju liturgiju ma i u privatnoj kući pod prijetnjom fiskalne parnice, a svećeniku njihovom zabranjeno, da dalje obavlja svoju svećeničku službu u Zagrebu. To su svi prisutni potpisali pak i Radovančević i Stova, oba latinicom. 30. septembra podnio je o tom magistrat izvještaj namjes. vijeću, kojemu je priložio neku deklaraciju pravoslavnih, koju su mu ovi predali.
Na ovaj izvještaj i predstavku uslijedio je intimat namjes. vijeća, od 18. oktobra, kojim se određuje, da se zabrani privatno izvršivanje kulta pravoslavnih u Zagrebu, što više, da se svećenik njihov imade odstraniti iz Zagreba, i to s razloga jer ne predstoje uvjeti za opstanak crkvene općine i što ova nije nikojoj župi afilirana. To riješenje je na sjednici magistrata 8. novembra priopćeno pravoslavnima i njihovomu svećeniku koji su bili onamo pozvani i prisutni. I tako je magistrat mogao skoro izvijestiti namjes. vijeću, da u Zagrebu nema nikakove pravoslavne crkvene općine.
Međutim se je pakrački biskup Pavao Avakumović zauzeo za zagrebačke pravoslavne, te se obratio kralju. I doista putem namjesničkoga vijeća priopćeno mu je 17. januara 1786. pod br. 1876. kraljevsko rješenje, kojim se crkvenoj pravoslavnoj općini zagrebačkoj dozvoljava sloboda privatnoga bogoslužja. Pun veselja saopćio je to zagrebačkom magistratu uz prilog toga riješenja, moleći zagrebačku gradsku općinu, da izvoli uzeti u zaštitu koli novu crkvenu općinu, toli i njezinoga svećenika. To je gradski magistrat na svojoj sjednici 21. februara primio na znanje i proglasio.
Time je udaren temelj zagrebačkoj pravoslavnoj crkvenoj općini u Zagrebu.
mene zanima što se zna o porijeklu Trojanaca. jesu li oni bili Grci, Luvijci ili nešto treće?
__________________
"And that is the most important topic on earth: peace. What kind of peace do I mean and what kind of a peace do we seek? Not a Pax Americana enforced on the world by American weapons of war. Not the peace of the grave or the security of the slave. I am talking about genuine peace, the kind of peace that makes life on earth worth living, ..."
slafko kaže: mene zanima što se zna o porijeklu Trojanaca. jesu li oni bili Grci, Luvijci ili nešto treće?
evo što o tom kaže Vojtjeh:
Na prvi pogled se čini da su bili Grcima ne samo neprijateljski nego i naprosto stran narod. Ako pozorno pročitamo obje Homerove pjesme i spise grčkih autora koji spominju Trojance — a spominju ih gotovo svi — uočit ćemo da ih nitko ne naziva »barbarima«. (Barbaros znači na grčkom »inozemac«, »strane riječi čovjek«; tek u prenesenom smislu znači »neodgojeni«, »surovi« čovjek.)
Ali to nije sve. U Homerovim pjesmama Trojanci i Grci razgovaraju izravno, bez tumača. U razgovorima među vođama moglo bi se pretpostaviti da je pjesnik možda zaboravio spomenuti tumača, slično kao što ga se danas ne spominje u službenim izjavama o razgovorima između predstavnika raznih država. Ali Trojanci i Ahejci međusobno govore izravno i bez tumača i u situacijama gdje je prisutnost treće osobe naprosto isključena, npr. kod Hektorovog dvoboja s Ahilejem, kod Odisejevog i Diomedovog preslušavanja Dolona, kod Prijamove posjete u Ahilejevom logoru itd. Homer jezično pitanje ne propušta, nego upravo suprotno, doslovno govori o »raznim jezicima« u Troji, ali uvijek te razne jezike pripisuje saveznicima. Ali ako se radi o Trojancima, bez najmanje sumnje pretpostavlja da govore istim jezikom kao i Ahejci tj. grčki.
Trojanci, dalje, s Ahejcima nemaju zajednički samo jezik nego i zajedničke bogove i isto društveno uređenje (osim s iznimkom u »bračnom pravu«: Prijam službeno priznaje »azijsko mnogoženstvo«, dok Agamemnon »evropsku« monogamiju ublažava brojnim ljubavnicama. Hektor, Paris i Eneja, a i drugi Trojanci, uvijek imaju samo jednu ženu kao i Ahejci.) Imaju isto državno i vojničko uređenje, isti im je način ratovanja i oružje, jednako poimaju pravo i čast, imaju iste »psihičke osobine«. Štoviše: trojanski kralj Prijam potječe od istog pradjeda kao i Agamemnon i Menelaj, tj. od olimpijskog Zeusa. Je li, dakle, istog porijekla trojanski i ahejski narod?
Može to da zvuči iznenađujuće: prema Homeru na to pitanje moramo odgovori jesno. I prema ostalim antičkim autorima. Vergilije odlazi najdalje i kaže (u drugoj knjizi Eneide) da se jezik Ahejaca od trojanskog razlikuje »samo po naglasku«. No obratimo se autorima kojima u tom pogledu vjerujemo više nego Homeru i Vergiliju. Arheolozi jednoglasno potvrđuju da se trojanska arhitektura ničim ne razlikuje od ahejske u svojoj osnovi (ali se zato razlikuje od arhitekture ostalih maloazijskih naroda, s časnom iznimkom indoevropskih Hetita; nijedan od tih naroda nema, na primjer, megaron). Antropolozi isto, što je još ustanovio Virchow: da su trojanski kosturi, posebno lubanje, indoevropskog tipa i da se ne mogu raspoznati od starogrčkih. Ali protiv tih zajedničkih elemenata stoji i jedna »razlika« — i to u stilu ornamentalne izrade ukrasa i u (nekim vrstama) izrade keramike. Trojanski se ornamenti zaista razlikuju od mikenskih otprilike kao zapadnoslovački od južnomoravskih. Jesu li, dakle, dovoljni zaključci na osnovu Homera i na osnovu istraživanja suvremene nauke da bismo na Trojance gledali kao na rod Ahejcima?
Da bi ih smatrali jednom granom Grka (ili pak upravo Grcima) koji su u davnim »seobama naroda« prešli Dardanele da se nastane u Troji? Vjerojatno da. Ali ipak pripazimo: učenjaci, koje zaista smatramo kompetentnima da taj problem riješe, nisu rekli svoje »da i ne«. Najotvorenije na to pitanje odgovara Blegen: »Čini mi se da je narod »Troje VII« i »Troje Vila« bio srodan narodu koji se u Grčku bacio na početku srednjeg brončanog doba.«
Koji se narod bacio u Grčku na početku srednjeg brončanog doba, tj. početkom 2. tisućljeća prije naše ere? Bili su to Ahejci!
thanks. zanimalo me o čemu se radi jer smo se na index forumu dotakli porijekla trojanaca.
Quote:
go2slep kaže: Bili su to Ahejci!
zar ahejci nisu jedno od grčkih plemena?
__________________
"And that is the most important topic on earth: peace. What kind of peace do I mean and what kind of a peace do we seek? Not a Pax Americana enforced on the world by American weapons of war. Not the peace of the grave or the security of the slave. I am talking about genuine peace, the kind of peace that makes life on earth worth living, ..."
slafko kaže: thanks. zanimalo me o čemu se radi jer smo se na index forumu dotakli porijekla trojanaca. zar ahejci nisu jedno od grčkih plemena?
Jesu, oni su bili na peloponezu, sad nisam siguran da li je to ime po teritoriji ili baš oznaka plemena, jer ostali su imali nazive po pokrajinama Tesalci- Tesalija, Epirci itd
meni je nekako logičnije da su pokrajine imale naziv po njima, a ne obrnuto.
__________________
"And that is the most important topic on earth: peace. What kind of peace do I mean and what kind of a peace do we seek? Not a Pax Americana enforced on the world by American weapons of war. Not the peace of the grave or the security of the slave. I am talking about genuine peace, the kind of peace that makes life on earth worth living, ..."
slafko kaže: meni je nekako logičnije da su pokrajine imale naziv po njima, a ne obrnuto.
I meni izgleda logičnije, ali već onda Grci nisu bili čista plemena, jer su se doselili s sjevera i manji dio tih plemana je asimilirao većinsko stanovništvo, osim u Sparti tamo su jedan dio starosjedilaca pretvorili u robove, a ostali su nastavili živjeti u Sparti, slobodni, ali s ograničenim pravima
a ti gegrafski pojmovi i stari narodi su prilično nepouzdani, Hrvati su sve Monogle koji su opljačkali Hrvatsku i Mađarsku zvali "divljaki s Odre" još stoljećima poslje
Bilo je naprimjer hrvatsko plemstvo koje se borilo s divljakima s Odre i poslje im je kralj Bela dodjelio plemićke titule u znak zahvalnosti
Godine 552 opet su Slaveni krenuli u pljačkaške pohode, ovaj puta na provinciju Ilirik i po riječima kroničara Prokopia izazvali neopisivu grozotu. Car je protiv njih poslao vojsku, no ona ih je pratila na sigurnoj udaljenosti uništavajući tek manje izolirane skupine pljačkaša. Rezultat pustošenja je bio veliki broj mrtvih i još veći broj zarobljenika. Kada je vojska konačno odlučila uništiti ih prilikom prelaska Dunava, Slavene su spasili Gepidi koji su ih brzo i sigurno prebacili na drugu stranu Dunava, ali dobro im naplativši taj prelazak.
Na prelasku iz 558 na 559 godinu, dogodila se zajednička provala Slavena i Bugara koje je predvodio kotrigurski načelnik Zabergan. Po prelasku zamrznutog Dunava, napadači su prodrli kroz Skitiju i Meziju do Trakije bez velikih problema jer im se nitko nije suprostavljao. Zabergan je razdjelio vojsku na 3 dijela, a on sam je predvodio najveću grupu i sa njom krenuo na Konstantinopol.
Car se tada odlučio pozvati svog vojskovođu Belisara.
Taj stari iskusni vojskovođa zapovjedao je malom vojskom od nekoliko stotina veterana, izbjeglicama iz opustošenih krajeva i hrabrim lokalnim stanovnicima. Kada je Belisar doznao da Zabergan kreće protiv njih, grupirao je svoju vojsku tako da daje dojam mnogo brojnije vojske. Iznenađeni Bugari zbunjeni brojem vojnika poslije prvih gubitaka okrenuli su se u bjeg. Zabergan je stekao dojam da ga slijedi brojna i jača vojska i polako se povukao iz opustošenih područja.
To je bio posljednji napad Bugara i Slavena za dulje vrijeme. Glavni razlog je bio bratoubilački sukob Utigura i Kutrigura koji su se maksimalno iscrpili u borbama, a potporovanih carskom diplomacijom. A njihov kraj su označile provale Avara, koji će se kasnije pokazati kao još veća opsnost za carstvo.
Posljedice svih tih pljačkaških pohoda i epidemija bila je kočenje ekonomskog razvoja tih provincija i sniženje populacije. Dugoročna posljedica toga je bila lako naseljavanje novim Slavenskim etnikom tih područja.
1- nastanak Reichstaga u Habsburgskoj carevini
2- ubojstvo Giacoma Matteottiha 1924. godine
3- neki detalji iz okupacije Poljske 1939.
4- plava carapa
5- red Sv. Juraja ili podvezice
Krajem proljeca 1941. godine iz Moskve je otputovala u Srednju Aziju ekspedicija koju su sacinjavali vodeci arheolozi, povjesnicari i antropolozi. Medju njima bio je i profesor Mihail Gerasimov koji je znao prema lubanji rekonstrirati izgled mrtvih. Njegova zelja bila je napraviti lik okrutnog tursko-mongolskog gospodara Tamerlana (1336-1405), koji je bio pokopan u samarkandskom mauzoleju Gur-Emir.
Kada se je sa tim prijedlogom obratio Staljinu, ovaj je sa tim planom suglasio.
Staljin i Tamerlan imali nesto zajednickog. Obojica su pocinjali karijeru kao vodje bandita, bez milosti su ubijali sve konkurente, a zeljeli su se proslaviti velikim gradjevinama.
Vijest o pripremanju otvorenja groba izazvala je medju stanovnicima Samarkanda zaprepastenje. Prema opce poznatoj legendi Tamerlanov mir nesmije biti prekinut, jer ce se osvetiti i za 3 dana ce se vratiti medju zive sa ratom. Gerasimov je tu legendu ispricao Staljinu, ali on nije vjerovao u nju.
U noci izmedju 19. i 20. lipnja otvorili su grob. Ispod 4 tone teske mramorne ploce nalazio se jednostavan lijes. Strgnuli su poklopac lijesa i iz njega izvadili lubanju i pokazali je pred kamerama. Taj film su odmah poslali u Moskvu i 21. lipnja ga prikazali Staljinu.
Sljedeci dan se ispunilo Tamerlanovo prokletstvo.
slafko kaže: meni je nekako logičnije da su pokrajine imale naziv po njima, a ne obrnuto.
baš razmišljam, ne izgleda mi logično, ako se sjećaš prije rata svi ljudi iz Bosne su bili Bosanci
Obično se govori za nekog da je ono po mjestu odakle dolazi
Čak i za naše radnike u Njemačkoj su govorili Jugošvabe
Za WW2 freakove: ima li netko informacije o 15. (Croat)/JG52 osim knjige Siniše Pogačića (još su dva autora ali se sada ne mogu sjetiti imena)?
__________________
Creationists fucking piss me off, man. Not because they’re idiots or because they believe what is clearly not true, but because they won’t fucking listen. They go back to their mantra of “Show me your evidence”, to paraphrase the book, and won’t SHUT THE FUCK UP when you give them good reason. They’ve lost, but they still think they’re winning, and so more dumb-shit, didn’t-pass-year-9-science rednecks join the cult.
go2slep kaže: baš razmišljam, ne izgleda mi logično, ako se sjećaš prije rata svi ljudi iz Bosne su bili Bosanci
Obično se govori za nekog da je ono po mjestu odakle dolazi
Čak i za naše radnike u Njemačkoj su govorili Jugošvabe
sada kad si spomenuo, niti meni više ne zvuči toliko logično kao u prvi mah.
__________________
"And that is the most important topic on earth: peace. What kind of peace do I mean and what kind of a peace do we seek? Not a Pax Americana enforced on the world by American weapons of war. Not the peace of the grave or the security of the slave. I am talking about genuine peace, the kind of peace that makes life on earth worth living, ..."
hehe, vi'š, trebao bi i ja nešto o vijetnamu napisat
__________________ "Anyone who runs is VC. Anyone who stands still is well-disciplined VC....muhahahah!!" - Helicopter Door Gunner
SAPUNICE SU ZA IDIOTE.
Napoleon Murphy Brock:"Whoever is smoking can kiss my ass!!"
Znadete li kako je nastao QWERTY raspored tipki na pisaćem stroju. Qwerty je nastao 1873. godine po narudžbi proizvođaća pisaćih strojeva, koji su htjeli korisnike strojeva prisiliti pisati sporije. Zatu su najčešće koriščena slova bila raspoređena što je moguće dalje jedna od drugog, s time da su bila orijentirana na lijevu stranu (budući je većina ljudi dešnjaka). Razlog tome je bila nesavršenost pisaćih strojeva. Prvi strojevi su "štekali" pri brzom pisanju. Kada su taj problem riješili 1932. htjeli su napraviti novu tipkovnicu pomoću koje bi se pisalo dvostruko brže uz 95 posto manje napora, no udruženja profesiolanih daktilografkinja, učitelja daktilografije, kao i sami proizvođaći strojeva su se tome suprostavili.
Linearni mod
