Forum.hr

Natrag   Forum.hr > Kultura i zabava > Književnost > Mali literarni kutić
Korisničko ime
Lozinka

Mali literarni kutić Vaše pjesme, priče, romani...

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 16.07.2004., 01:53   #1
Elysium
Ausencia
 
Elysium Avatar
 
Registracija: Jun 2004.
Lokacija: Rain Garden
Postova: 17,250
Elysiumovo "Prenoćište rečenica"

Biti će ovo početak jednog druženja. Između koga točno, to još ne znam.
Ali, nadam se da će vas biti...

Prije samog početka, iskoristio bih priliku da se zahvalim određenim ljudima, vama koji ste utjecali na mene, koji ste me "prihvatili." Ovo "Prenoćiše" poklanjam vama:

DA KANGU,
koji me prvi prozvao i rekao da se prestanem nazivati piscem i da nešto više "naljepim." Hvala ti, prijatelju... Da nije bilo te rečenice, mislim da ni ne bih pokrenuo sve ovo.

DARIN,
našoj moderatorici, koja me obradovala nekim svojim rečenicama, koja mi je bila uvijek pri ruci i njenom avataru koji mi se jako sviđa...

NEMRUTH DAGI,
djevojci koja me imponira, postovima kojima se uvijek nadam da će stići.. djevojci koja je nerijetko stajala uz mene i poklonila mi nekoliko divnih osmijeha (za koje tek sada saznaje da ih je izvukla na moje lice). Poljubac je najmanje što ti mogu poslati...

DRAGONFLY,
jednoj predivnoj osobi, koja je napisala najljepšu rečenicu koju sam imao prilike pročitati na Forumu. Malena, znaš o kojoj je riječ, zar ne?

GLJIWI,
od koje sam pročitao jednu prekrasnu priču, koja mi i dan danas odzvanja negdje po mozgu...

AGIRL,
djevojci iz struke, koja me i na podforumu gospodarstvo znala uputiti na stazu jedne strasti... eto, sada znaš

OLEANDER,
osobi koja me natjerala da se zapitam, kako izgledaju sanjari zatočeni u tijelu djevojke...

I svima vama ostalima koji ste utjecali na mene...
I svima koji tek budete...


Vi, koji ćete me čitati, za sve vas zaljubljenje, ili koji ste to nekada bili, a razmišljate da otpočnete novi krug...
Dajem vam na čitanje priču, ili je to novela? Nije bitno...
Nešto je veća, pa ću je "ljepiti" malo-po-malo, svaki dan jedan dio..
Da ne dosadim, onako odjednom.
Pronađite se...
Ili samo čitajte...
Elysium is offline  
Odgovori s citatom
Old 16.07.2004., 01:56   #2
Elysium
Ausencia
 
Elysium Avatar
 
Registracija: Jun 2004.
Lokacija: Rain Garden
Postova: 17,250
Njeni prsti gracioznosti

Gdje ste me uhvatili?
Za vas, negdje na početku, kako drugačije?
Meni, odmakao sam već podosta. Na leđima svog bijelog konja isprobao sam sve tehnike. Od početne nježnosti dok sam pazio na svaki dodir, da ne bude grub, i prvog ljubavničkog kasa rasplamsanog na pojedninim osamljenim obroncima, pa sve do nemirnog galopa gdje smo se više puta zatresli, plašili naizmjence jedno drugo. Stali smo, moj bijeli vranac i ja... Pogledom se osvrnuh i što ugledah?
Nju...
Nju kako stoji jednako lijepa i zavodljiva baš kao što sam je i ostavio zadnji put na onoj stanici kod Zvonimirove, u društvu mnogih, a bez mojeg zaljubljenog pajaca od srca, u pohodu na 17-ticu koja će je povesti prema gradu i skriti daljinom.
Znate onu rečenicu ˝A sa Sjevera ti donosim Sebe, jedini dar kojeg gledaš dok ga primaš.˝ Naravno da ne znate...
To je bila moja rečenica njoj...
Nije važno da li se sjeća...
Bilo bi lijepo...
Ma, čudne su te plavokose sjete koje u dosluhu s njenom kosom s vremena na vrijeme razmaknu šaš i probodu onaj dio tebe gdje još nisu zasjekle. Čudiš se kako boli, jer njena je silueta već toliko puta prošla kroz tebe. Ja sam otporan na tebe, lutko...
Doista jesam...
Ne pohodiš me više tako često kad zamru glasovi budnih...
Danas nisi...
Znam, lutko, lažem...
Ma kad...
To mi jedino osta od tebe...

Uhvatili ste me u intelektualno sjedećem položaju na intelektualnom predavanju kojeg dijelim s još dvjestotinjak srodnih kraljeva i kraljica, s titulom predodređenom zbog najboljih mladenačkih godina. Lumpovali smo i ružili na tim vjenčanjima našeg školovanja, pardon, s vremena na vrijeme smo znali i popiti koju gorku kavicu da pošaljemo mamurluk do đavola - pazili smo da ne uprskamo kada već možemo do kraja...
Prva slova i brojeve potiho smo, onako mudrijaški, krali tetama iz vrtića (i mudre engleske riječi). Zatim smo petice i silne pohvalnice kockarski sa skalom do asa (u znaku herca, normalno, a što ste drugo očekivali? Mi smo bili generacija romantičara) pokupili sa zelenog stola onom vječito starom diši, nakesili se razrednicama i poslali ih na isto mjesto gdje i prethodno mamurluk.
Znaju one dobro zbog čega...
Sjećam se ja dobro roditeljskih sastanaka...
Iako su bili za roditelje...
Tada smo još bili neiskvareni, one pijanke na vjenčanjima još nisu krasila štipkanja za guzice, pokoji dodir onih malenih grudi. Bradavice smo, ionako, poznavali jedino iz časopisa. Jednom tjedno. Kod svog prvog susjeda. Makedonca s jugoslavenskim časopisima u boji. Abeceda ili azbuka, zar je bitno kada je u boji?
Pa smo tražili svoje mjesto pod zvjezdanim nebom u nekoj od galaksija srednjih škola, bila su to vremena. Još nismo bili kraljevi, ali gađali smo dobro taj put, ma k vragu, sve su stazice vodile tamo, bili smo tek malo plahi, kao uplašeni. Pa čekajte, gospodo, tek smo tada upoznali Ljubav!
Bile su to vještice, doduše sve zgođušne s tim metlama u rukama, s prvim našminkanim usnama i potpomognutim grudnjacima, prave male ljepotice s početka Punoljetnog stoljeća. Zahuktali smo se, vjenčanja su nam poprimila elemente zornica i vampirskog sklanjanja od sunca, a mi neki sretnici smo ona dva ženska pupoljka po prvi put i poljubili...
Ma, kakvi jugoslavenski časopisi!
Blažene li stvarnosti...
A onda smo, tako, na prepad bačeni bili na nova maglovita bojišta. Neki su dobili puške u ruke, a municija je svakog mjeseca stizala na žiro-račune.
Znam, pretjerujem, nisu bili te sreće...
Sve ćorci...
Oni drugi su krenuli na strateške položaje, na zapovjedna mjesta gdje će nakon četiri ili više godina dobiti svoj prvi čin.
Ja sam, eto, poletio ekonomskom klasom...
Letim u avionu već pune tri godine, malo više kažu zvijezde, ali kada sam se iskrao na WC da popušim nedozvoljenu cigaretu, vidio sam kroz pilotsku kabinu kopno kako se nazire. Sve si mislim, koji čvarak će zasjati na mojem ramenu uniforme?
Ma, za početak, gospodo, ajmo da slijetanje bude prilično ugodno! Čemu otvarati padobran, kad već mogu na prednja vrata...
Što još novoga da vam kažem?
Kraljevi smo...
Tu negdje...
Baš sada...
Svadbe su zaredale, svakog tjedna, čini se, bar po jedna i znamo po prilici sve pjesme čije note muzikaši bacaju sve do jutra po plesnom podiju. Padne koji sentiš s djevojkom da se podsjetiš što su to ženske grudi, možda i Ljubav ako te mazi Sreća...
Negdje oko pola dva ujutro...
Možda je i osjetiš, ako alkohol nije dopro do onih najudaljenijih stanica Osjećaja. Ples s djevojkom. I njezine grudi naslonjene taman na tvoje. Nečija duga, meka kosa ostavljena da pleše samotno po tvojim ramenima, da zaogrne tvoj vrat i da zavije tugu.
Posljednji ples pred naklon svirača...
Ali nikada s onom koju voliš...
Bilo jednom...
Uostalom, tako su nas učile bajke...
Elysium is offline  
Odgovori s citatom
Old 16.07.2004., 12:46   #3
Da Kang
Vrlo neozbiljan forumaš
 
Da Kang Avatar
 
Registracija: Nov 2003.
Lokacija: na gumnu...
Postova: 379
Hej,

Još nisam pročitao tvoj uradak ali mi je drago mi je da SISE vratio.
Baš sam se neki dan pitao gdje si, čak sam ti kanio poslati PM pa zaboravio...
Da Kang is offline  
Odgovori s citatom
Old 17.07.2004., 01:54   #4
Elysium
Ausencia
 
Elysium Avatar
 
Registracija: Jun 2004.
Lokacija: Rain Garden
Postova: 17,250
~(2)~

Kapetan aviona na razglas javlja kako je još malo do odredišta i kako će slijetanje uslijediti točno po rasporedu.
Ma, kapetane, čemu titrav glas?
Pa, zaboravili smo na onih nekoliko turbulencija i, prošlosti zavijenih, gubljenja dvaju desnih motora...
Znam, i moj glas je titrav...
Ali, kad već može kapetan, mogu i ja.
Kraljevi smo. Ne znam što ćemo biti kada stignemo do kraja, ali sada smo kraljevi. A moja Jedina Kraljica sjedi točno pored mene. Na deset centimetara, šest prije, rekao bih. Ako se poništi njena desna noga koja sniva priljubljenja uz moju.
Eto, gospodo, tu ste me uhvatili...
Uz moju Jedinu Kraljicu...
Na drugom satu kolegija Međunarodnog marketinga...

Listopad je prostro siromašnu trpezu i manjak poznatih glasova za uvod u te zadnje kilometre aviona čija sam sjedala tako dobro upoznao, i onaj pokoji kutić gdje rijetko tko zalazi. Većina prijatelja je haračila i darivala pijane noći ulicama nekog grčkog grada, tako da sam bez dodatnih kavica ušao u zadnje oblake prije slijetanja. Bila je to moja generacija koja je potegnula brodom iz Trsta na to famozno apsolvetsko putovanje.
Čekajte malo, dajte mi još godinu, a onda će neki Lisabon, neki Rim ili Kairo dočekati lake i pijane korake (možda zaljubljene?) ove bitange ovdje.
Ali, ima do toga...
Još će se desiti nekoliko havarija, nekoliko čudno zalutalih Sreća, dva-tri vjenčanja, koji sprovod, krstitke nekog klinca za kojeg nisi ni znao kako ti je u rodu, dvije-tri izmjene vlasti, možda građanski rat, tko će ga znati? Mi smo lako zapaljiv narod, Mi Hrvati. Ma, pustite priče, osjeća se još na pokojem čošku dične nam zemlje ona žeravica Rata kojeg Hrvat i Srbin započu s početka devedesetih. Jao, da me hrvatski nacionalisti na nabiju na križ već idućeg jutra, Srbin i Hrvat započu...
Neki bi ubili da vide Srbina TEK IZA sastavnog veznika...
Uostalom, samo su Srbi klali, zar ne?
Dajte, molim vas...
Tko koga u ovoj zemlji laže?
Jadna smo mi država. Kreneš pisati o Ljubavi, a ono, zatekneš se kako koristiš riječ ˝klati.˝ Kako dalje? S čim spariti riječi Poljubac ili Isprepletene Ruke? Možda s Palež i Miris Spaljenog Mesa?
Znam, pustimo to krvoločnim lavovima prošlosti...
Ma, puštam ja to već duže vrijeme, ali bijesna lavica kao da ne vidi kako ja nisam njezin zalogaj...
Iako su mi mladost uhvatili, baš tamo, devedeset prve...
Tada se nije išlo na apsolventsko.
Moja Jedina Kraljica bila je jedna od onih zbog koje bi se ratovi i poveli... Daleko od toga da bih se prijavio u neke gorljive dobrovoljce, nisam vam ja jedan od onih koji bi poginuli za neku velebnu nacionalnu tričariju. Mladiću pored dajte pušku, meni udijelite Ružu...
Ili pero...
Da se pred smrt bar riječima otisnem u Ljubav...
Spomenuh rat, ali nisam tako mislio o svom Plahom Anđelu.
Lijepa je...
Nekako sam samo to htio reći...


Kako samo završili stolica pored stolice, ne znam, ali njene mrežaste čarape i crne nove cipelice bile su kao dvije jagode u pohlepnoj ruci jednog gladnog dječaka. Kako je njen tanani lakat završio na mojoj lijevoj nozi, to je možda bolje pitanje?
Čemu, lutko, taj suvišni pokret i besraman dodir?
Čemu, kad znaš da padam na tebe...
Neki novi pokušaj prijateljstva...?
Ma daj, stara ploča...
Sjećaš se...?
Preslušali smo je zajedno nekoliko puta...

- Kako S.? Kako ljubav? - omakne se tu i tamo zvuk tog bremenitog pitanja s usana mojih poznanika. Sve se tješim, nije zloba. U manjku fakultetskih tračeva, vraćamo se na Stare Rane.
Ma odbi, prijatelju...
Već treći put ti govorim da je otišla...
- Ne znam, nismo se već dugo vidjeli... Čujem da ima novog... Talijan.
- A ti solo, ha? Nije dobro.
Meni pričaš? Tja, valjda puštam sjene i crne gavrane da oblete to polje još pokoji put, a onda da dignem posmrtno tijelo i viknem lešinarima nek' polete put drugog sela.
Imat ćete me koji drugi put...
Dajte mi još koje desetljeće...
Kožni crni kaputić. Ajde medena, odškrini te teške zastore, daj mi mjesta za jedan pogled na tvoje malene grudi.
Nekoć su bile tople, sjećam se dobro...
Oprosti, lutko...
Znam da ne voliš kada se vraćam u Prošle Dane.
Ali, meni je to bilo jučer...
Uvjeren sam kako bih pronašao otisak svojih usana, baš tamo, malkice desno od tvog pupoljka.
Lutko, potrebna mi je sekunda...
Vjeruj mi...
Elysium is offline  
Odgovori s citatom
Advertisement
 
Advertisement
Sponsored links

Old 18.07.2004., 00:45   #5
Elysium
Ausencia
 
Elysium Avatar
 
Registracija: Jun 2004.
Lokacija: Rain Garden
Postova: 17,250
~(3)~

Profesor Jozo P. se pjenio, čas za katedrom čas u pohodu kroz slobodne redove, a ja sam odavno prestao obazirati se na njegovu potpuno promašenu kravatu, po svim kriterijima. Nadam se kako je bila njegov izbor, jer ako mu je žena sparivala dezene i boje, ovaj svijet srlja u propast.
Kad vam kažem, sjedila je tik uz mene, kao latica pokraj svoje prijateljice na veselom vijencu čarobnih boja. Prije sam mislio kako ćemo završiti više dijagonalno, onako, ona na jednom kraju dvorane, ja na drugom (zbog onih svađica koje možda lažljivo pišem u deminutivima?), ali eto, lovački psi su preobratili svoje duše i postali bijeli samaritanci slijepima na zebri. Da li su im geni tek nakratko zaspali, doista ne znam, ali nekako je ljepše dodirnuti joj rame (kao slučajno) i onih pet prstića graciozne ruke, nego gledati joj neprestano kovrčave vlasi kose s drugog kraja dvorane, tu nježnu dugu kosu što priča o jednoj ljepoti.
Prilike na predavanju nisu dopuštale pretjerane razgovore, ali ponekad bi se nagnula prema meni i šaputljivo dobacila svoj glasić do mojih čeznutljivih ušiju. Lagao bih kada bih rekao kako joj glas nije od onih prolaznosti koje se zaboravljaju, to su gluposti. Ponekad joj i obrise lica opasno hvatam, kao brze vjeverice, kada otplešem u poznate samoće. Ovo je više nalik na slatki bombončić kojeg si uvijek rado volio imati u ustima, samo što se paketić kupovao sporadično. Naime, i određeni bomboni su rijetki kao dijamanti. A i njen glas nekako putuje po onom sustavu periodičkih elemenata između elemenata u tragovima i onih plemenitih...
Što ćeš, kad je tako rijetka...

- Znaš što mi je sestra neki dan rekla? - približi se i šapne mi na uho. Njen obraz na mom ramenu, njen dah razliven po mom obrazu, njen glas u mojim ušima, tako malo rečeno, a tako puno poklonjeno. Spojivši svo to troje, uvjeren sam kako me upravo poljubila u usne? Kimnem joj neka nastavi s francuskim poljupcima...
- Želim ići studirati u Kaliforniju. Ja je pitam koji fakultet, ona kaže Ne znam, u Kaliforniju.
I nasmije se...
Oho, lutko, ni oči ne otvaraš dok me ljubiš...?
Prestao sam brojati vrijeme i pisma njoj u čast poderana. Ima tu još ponekih sitnica koje brižljivo čuvam, borim se s onim nabildanim momcima od Neostvarenih Snova, detalj-dva koje uspijem razvuči na četiri sata audio-zapisa. Do đavola, i Proust bi me se posramio glede detalja...
Ima tu i nekih datuma koji su te zanavijek obilježili, poput desnog skočnog zgloba koji redovito zacvili kada malo omaknem korak.
23. siječnja...
Tja, sigurno nekom od vas pada rođendan na taj datum.
Ja govorim o jednom Rođendanu druge vrste...
Ali, nećemo sad o tome...
Tko se još sjeća blage zime i silovitog poljupca na jednom prometnom hodniku? Da ne posramim Najveće Ljubavnike koji misle kako to jesu, neću o njegovoj dužini...
No eto, tko se još sjeća te provale osjećaja s kraja siječnja jedne godine Gospodnje...?
Sve se nadam, još netko...

Nije da sam s njenim odlaskom raspustio stado i pustio braći da me obuku nekim celibatskim ruhom, bilo je i romansi b-klase koje su curile i propuštale na sve strane. Do vraga, one svađice kojima smo se gađali s obližnjih planina, ali istina, ponekad i spustili u doline ne bi li prsa o prsa (pardon, koristim neke vojničke fraze, a njene su grudi premeke za takva i slična im divljaštva) izravnali neke davne grijehe (možda su to bili genski propusti?) - te svađice su morale negdje dobiti svoj suprotan predznak, pobogu, da pokratim više taj razlomak i pošaljem sve do đavola!
Malo mi se obrazi zasrame i navuku sutonske nijanse redovito kada ostanem u njenoj blizini na duže od dvadesetak sekundi. Ma, neću Đavlu ponuditi Pijuna predubokim ulaskom u zaleđe Lovcu i Jednoj Ludi Na Konju, pa izliti višak tekućine iz boce punjene, tobože, Kajanjem...
Kažem, neću u ta minska polja...
Ali, neka jasna žal ispliva na površinu...
Tamo negdje, kod zaljeva u Novalji....
Mislim, nije Otok kriv...
On jedino, eto, osta malo u sjećanju...
- Kuda ćeš na more? - to je ona legendarna i nepokoriva rečenica koja krene sredinom lipnja i ne posustaje sve dok se konačno ne makneš.
- U Novalju. Znaš, tamo gdje bi svi htjeli.
Nažalost, većina ih i dođe. Maknem se 243 kilometra jugozapadno, a ispadne kako sam sjeo na 11-ticu i doteglio se do Kvatrića i još na jednu kavu do Cvjetnog Trga. Sprijateljili smo se Otok i ja, otkrio sam neke zakonitosti, a njegov slani morski zrak (nevezano za solanu nešto južnije) niti jednom nije ponudio drugačije rješenje jednadžbe.
- Kako je tamo?
Prijatelju, pa gdje ti živiš zadnje četiri godine? Bar bi mi ekonomisti morali to znati...
- Stari, gledaj... Ako si solo i žudiš okončati tu bijedu, nemoguće je vratiti se s ljetovanja bez barem jedne afere.
Nije bordel, da se razumijemo, ali kada kažem kako je nemoguće ne pronaći ženskicu, onda to doista i mislim.
Ha dobro, imam neke prijatelje...
Ti bi i goloj djevojci prvo ponudili piće...
Al' dobro sad...
Prije dvadeset i dvije godine, ako se ne varam, svećenik joj je polio vodu čelom, a svodom hladne crkve raspustio ˝Ja te krstim, Iva, u ime Oca...˝
Dvadeset i dvije godine poslije upoznao sam je jedne večeri u disko klubu sa slamnatim krovovima, a dvije noći kasnije i njezine usne...
Nije imala šanse...
U moru od stotina mi sličnih, pala je na maramu oko glave i neke samo meni svojstvene rečenice.
Jadnica...
Zbilja nije znala...
U koju oluju je uplovila...
Elysium is offline  
Odgovori s citatom
Old 18.07.2004., 23:33   #6
Elysium
Ausencia
 
Elysium Avatar
 
Registracija: Jun 2004.
Lokacija: Rain Garden
Postova: 17,250
~(4)~

Po povratku u grad gdje tramvaji rade svoje krugove baš kao i na onoj smanjenoj maketi (osim što su makete lišene razbojstava, političkih prosvjeda i sličnih izmišljotina), razmišljao sam, uz pomoć svoje najbolje prijateljice, nije li simpatična Iva bila tek novo ime, prijeko potrebno?
A onda opet, nije baš da sam pamtio imena još onih nekoliko ostalih...
Više sam ih pamtio po gradovima...
Velika Gorica...
Bjelovar...
Ha sad, ni taj kriterij me baš nije proslavio, nekako mi slovenski gradovi baš i nisu ulazili u uho?
Slijedećih nekoliko tjedana trudio sam se sve svesti na zajednički nazivnik, ali neki opasni brojevi su se vrzmali pred očima, a ponekad bi zašli i u snove. To s imenima se pokazalo kao jako loš predznak, kao u horor filmovima kada naoštrene zube iskezi onaj lik od kojeg ste se tomu najmanje nadali. Još je najbolja prijateljica pokušavala u meni prizvati sveca, ili barem kakvu-takvu dobričinu, zbog neslavnog rezimea s Ivom, ali nekako je imala čudne tehnike...
- Dakle, iz Velike Gorice je... Kako se preziva? Nađeš je preko Neta...
Kažem vam, tehnike su joj bile kao u petokolonaša...
Ne znam joj prezime...
Kome su još potrebni ti suvišni podaci...?
Jao...
Kuda ide ovaj svijet? A ja sve prepun čvaraka u ofanzivi, u tom Bezimenom Jurišu na instant-konzumiranje.
Bojim se neke teže riječi...
One sramne...
Dođe mi žao, jedna sjeta za onim vremenima naših djedova. Široka kukuruzna polja, duge ravne ceste i raspela na raskrižjima, komad zemlje u Novoj Rači i komad srca u jednoj djevojci. Ljubavi se nisu mijenjale, tim skliskim jeguljama ni privreda ni vjera, ni socijalizam, a ni danas kapitalizam (barem po voznom parku kojeg susrećem po gradu) nije mogao stati na kraj. Ali, ispravite me ako griješim, nešto mi govori kako je moj djed znao ime svoje drage, u cijelosti, u one dane kada je usne upoznavao s onom Najvažnijom Funkcijom.
U redu, nije bila moja draga...
Al' svejedno...
Nije da sam spavao tih večeri...
Ljubio sam...
Naposljetku, prebacim krivnju na ramena svoje Kraljice, ionako više ne dijelimo tajne među sobom. Za svoje nedostatke i slabosti nerijetko okrivim Nju.
Ma, kriva je već po milijun optužnica...
Parničimo na sudu neprestano već mjesecima...
I svaka presuda u moju korist...
A moj odvjetnik, sav u čudu, gleda mene uplakanog...
I ništa mu nije jasno...
Ma, nije ni meni, odvjetniče...
Mnogo toga...
Za kaznu me sustignu fotografije koje sam dao na razvijanje samo zbog onog vjenčanja mog najmlađeg bratića, ali ne mari negativ filma što je pri kraju i desetak snimaka, nešto više, sa zadnjeg pohoda na Novalju. A sve nasmiješena lica, sve u idiličnoj euforiji prije i poslije poljubaca. Nisu imale snimke na što sumnjati. Danas dočaravaju samo ono što je bilo. Ali, barem nije bilo fol ili lažno. Ako ih ne spalim, biti će podsjetnik.
Kako nije bilo lažno...
Na poleđinu možda naškrabam ime...
Iva...
Bez brige, lutko, nisam...
Niti namjeravam...
Ime koje ispisujem po papirima svojeg života glasi ipak drugačije.
Moja S...
I još pet slova nakon...
No, dosta više za večeras o tim Udaljenim Ljubavima, nije mi i noćas potreban mokar jastuk. Dosta je tih otapanja glečera.
Sjećam se bake kako je znala reći (ili je to rekla tek jednom?): ˝Pazi, sinko, na te izvore podno obrva. Pazi kome daješ piti... Jer i oni znaju presušiti.˝
Pitam se...
Bako, čemu takve laži...?
Barem tih kapljica ima zanavijeke...
Elysium is offline  
Odgovori s citatom
Old 19.07.2004., 23:41   #7
Elysium
Ausencia
 
Elysium Avatar
 
Registracija: Jun 2004.
Lokacija: Rain Garden
Postova: 17,250
~(5)~

Nekima jutra počinju zvaničnim buljenjem u strop, nekima petominutnim ranijim buđenjem poradi meškoljenja i djetinjastog uljuškavanja u još nekoliko dodatnih minuta toplog kreveta, nekima s gađanjem nemilosrdne zvijerske budilice sa zvonom kao u katedrale, nekima, opet, s prvim sudarom s namještajem dugogodišnje nasađenim na baš istim mjestima. Rekao sam već negdje prije, ja sam od onih sentimentalnih luda kojima je romantika oltar ranojutarnjim molitvama - meni jutra započinju na licu jednog plavog anđelčića koji se s pravom odaziva na ime moje Najbolje Prijateljice. Od ona dva bića preuze gensku mapu i želju da je svijet upozna baš pod imenom Irena, ali na ime ionako ne obraćam preveliku pažnju, jer ona je za mene na zaslonu mobitela i na ulicama metropole Moje Mače, Moja Medena.
Tako...
Srljam u sentimentalnost...
No, kada tom plahom tijelu te nježnosti savršeno odgovaraju...
Haljinica baš po mjeri...
Nekad mi njena ljupkost jutrima bane pred oči na pločniku, nekad tek za volanom njenog Forda, najčešće u ˝Modeni˝, kafiću u kojem boje započinju svoju evoluciju dodirom njenih cipelica na jednu od stepenica. Negdje tada, prvi put kada nam se oči susretnu, srce prijeđe s engleskih i bečkih valcera na nešto jače ritmove.
Što mogu...?
Pustim srcu tih njegovih pet minuta...
Eh, da je samo pet...
Ne znam da li vjerovati u stare vještice cjelodnevnih seansi koje bacaju neke uroke na sve i svašta, ali Moje Mače je od onih vještica koje bacaju na mene sve neke tople porive da zagrlim nešto lijepo čim to ugledam.
Ma, zagrlim je s vremena na vrijeme...
Ali, ne mogu baš svaki put...
Pa još da pomisli kako mi jutra doista započinju na poznatoj livadi njene plave kose...
Što da vam još kažem o njoj? Da je dobra duša...? Prekrasno srce...? Sanjiva mladost...?
Kad, sve su to fraze...
Ali su moje...
Znate li one mačkice zbog čijih bijelih i dugih nogu fulate treću brzinu ili sasvim upadljivo iskrenete glavu za još jednim pogledom? Eto, to vam je ona. Mogu ovdje pričati o jednom neiskvarenom srcu, ali njeno pozadinsko lice je nešto čemu se samo nadamo kod svojih žena.
Ima onih trenutaka kada gospođa iz pekare ˝Vita˝ petlja oko kusura, pa sam izlazim iz tople prostorije i na cesti odmjerim fantastične (veličanstvene!) noge i guzicu neke djevojke desno od mene.
Jao, oprosti mi, Mače Moje...
Pa to si ti...

Postoje naizgled nepovezane sitnice i spodobe od detalja koji poprimaju siluete osoba, slika, mirisa ili ludo istovjetnih nijansi glasa, a koje ne biraju samo zvijezdama osvijetljeni dio dana da me pokrenu putem slovkanja njenog imena, one iste Kraljice jednog čudno baršunastog prijestolja. Po tom pitanju, Moja Medena me poznaje puno bolje od mene samog - Moja Medena ne spominje njeno ime, pa čak ni slučajno. Ponekad je isprovociram, nametnem ime S. u naš razgovor, ali nije Moje Mače od onih sirovih kauboja s Divljeg Zapada koji potežu revolver iz čiste dosade, a kamoli ne onda kada im neki zamusani balavac skreše psovku-dvije za pokeraškim stolom.
Ponekad mi Doc Holliday ispali jedan hitac u rame (ok, Miro, kako mu je nadimak u tom prašnjavom gradiću, poznat je kao kauboj koji voli gutljaj, pa i njegov hitac namijenjem mom srcu u polupraznom tramvaju pogađa tek rame). Ali onaj vrag, Billy The Kid, taj je premlad i s presigurnim rukama i okom da mi otkine bilo što osim desne srčane klijetke.
Gle vraga, baš tamo gdje je čuvam...
Bjež'te krvopije, Nju vam ne dam...
A Moje Mače ne zalazi u te raskošne galerije mog srca čije su prostorije izvorno namijenjene tek jednom posjetiocu, no zalutaju skitnice i propalice i poput drumskih razbojnika lome sve pred sobom svojim nezgrapnim koracima.
Prijatelji, tiše malo...
Ovi zidovi su navikli na Tišinu...
Moje Mače ima godišnju kartu i svakog prvog nadolazeće godine obnovim joj članstvo, ali prerijetki su njeni posjeti, prerijetki za osobu vip statusa neke moje percepcije drhtavog, ali u njenom slučaju, jasnog srca.
Eto, tako nekako izgleda poveća bilježnica, umišljena knjiga, mog života. Nije baš na policama Nacionalne Knjižnice, to vam priznajem.
Nađe se tek u ponekim privatnim zbirkama...
I nije nešto pretjerano čitana literatura...
Ili ja to blijedim drugima i suviše teže no što mislim...?
Reci, lutko...
Ma, šapni mi te besramne riječi, možeš i na uho sna...
Ako ne ide drugačije...
Sve u svemu, prečest sam gost zadimljenih saloona i prečest golub na nišanu svakojakih revolveraša, i kao da se svaka tučnjava mora očešati mojeg desnog obraza, a Moje Mače ponekad i nije u gradu i ne može dotrčati da me previje i zakrili svojom dobrotom. Neke tučnjave, tako, odrađujem sam. Ili su to plesovi, poput tanga, samo što su mi ruke oko jedne skladno građene sablasti...
Tja, dođe mu na isto...
Izgubljen zub ili promašen korak, tu smo negdje...
Elysium is offline  
Odgovori s citatom
Old 20.07.2004., 23:10   #8
Elysium
Ausencia
 
Elysium Avatar
 
Registracija: Jun 2004.
Lokacija: Rain Garden
Postova: 17,250
~(6)~

Čim zakoračim u aule svojeg fakulteta, kao da su me dočekale sjene i naredile mi brojati do deset. Odbrusim im sa ˝Tko se nije s'krio, magarac je bio˝ i krenem...
Ali pobogu, tko će pronaći sve te Sjene...?
Samo do najbliže dvorane, gdje ne znam ni sam čekam li predavanje ili seminare, već bivam udaren po ramenu pet-šest puta uz one uhodane ˝Pa di si, legendo?, Kako ide, doktore?˝ i njima sličnim. Pregrmio bih te muške finte, samo kada bi djevojke umjesto sramežljivosti projecirale koji poljubac na moj obraz.
Ali ne ide...
Izgleda kako su svi Poljupci zauzeti...?
Kao da marim...
Dovoljno mi je znati za onaj Jedan koji je zauzet...

Petra, moja draga prijateljica iz Zagreba s kojom više minuta godišnje imam u Novalji, je ipak nekim čudom željna mojeg društva, što je na kraju krajeva dobro, jer ona je posredovala spajanju Ive i mene što je u ono vrijeme mirisalo na sve, samo ne na zlo. Kada bolje promislim, nije mirisalo na ništa, sjećam se jednog vjetrovitog plesa zvijezda po nebu prilikom kojeg mi Iva reče kako ne koristi mirise. Uopće. I danas se tomu iznenadim kao i onda.
Čini se kako se i Petri dobro zasjeklo u pamćenje prošlo predavanje Međunarodnog marketinga, jer eto, već se prvi kauboj dotakao moje Kraljice.
- A vas dvoje ste opet zajedno?
A ti, curo, znaš nešto što čak ni ja ne znam?
Čuj, bilo bi lijepo...
No, nije moja Kraljica plavokosa hollywoodska diva s tako čežnjo-zavijenim happy endom, više vuče na češku dramu lišenu svega osim tragedije.
- Nisi baš neka vidovnjakinja, ako je to bila izjavna rečenica. No, i ako je bila upitna, ne stojiš mnogo bolje.
Pa ti odlomi milijun-dva sivih stanica za rješenje ove jednadžbe. Tako, samo ti uzmi još koju sekundu, nakrivi te oči i upregni mozak u seosku kočiju. Nikud nam se ne žuri...
- Ali, djelovali ste pomireno, kao da ste sve izgladili.
Aaa, znači uhvatila si onaj trenutak kada mi je rame nakon duže vremena ponovno odigralo Oskarom nagrađenu ulogu Jastuka? Ili si uhvatila, možda, nešto što je i mojem srcu promaklo?
Bio sam, naime, to jedno vrijeme u transu...
Da me nije možda poljubila...?
Jer, velika je stvar primiti Oskara...
Zatekla me malo ona svjetina što se odjednom digla na završni pljesak...
Kao more što mi očima otme moju Jedinu...
Sada već polako postajem siguran kako sam prestar za ikakva nova čuđenja ili ona stara, kada se dotaknem nje. Već zasigurno postajem smiješan svojem ogledalu s tim svojim prolupalim-već-viđenim grimasama, a i srce postavlja zavidnu marketinšku strategiju s ključnom, debelo otisnutom rečenicom: ˝Sačuvajmo infarkt za večernje sate našeg života!˝ Postajem poput onih srednje-kasno-mladih bakica u blizini MIOC-a koje izbeče oči, sve gušće naslaganim kapilarama, kada im poput potresa pored njih zagrmi glas jednog dječaka (jedan od onih sinova stranih ambasadora) koji se drugom obraća na engleskom jeziku. Još je bakica dovoljno mlada, ili barem tako misli, za prve kapljice senilnosti, teško da se cijeli svijet urotio protiv nje i poslao je, psine radi, kroz magična vrata u vrli strani svijet. Jer, evo, ta svi, već gotovo petero njih govori savršenim engleskim. Ili barem gaji nadu kako je to ipak engleski...
Mislim, bako, zar ne vidite kako vas je vrijeme progutalo...?
Otisnite se polako na to svoje posljednje putovanje...
Ljetovalište zove...
Ili zimovalište, ovisno koliko vas vaša savjest voli...
- Onda nas je dvoje koje je ostalo u čuđenju - odgovaram joj.
U redu, ovakve rečenice uglavnom darujem samom sebi, bez otvaranja usta, već sam shvatio kako su moje izrečene misli evolucija kauboja s dva Colta 45. na pušku marke Winchester. S onim snajperom u začecima...
- Kako ne vidiš da se ona igra s tobom?
Curo, nemam ja tu dioptriju poput tebe. Meni je darovana primitivna inteligencija za preživljavanje, a i nije da sam je poželio razvijati.
Okrivi mene, nemoj nju...
Ali, kome ja to pričam...?
Jednom kauboju s grudima i srcem nekog nepoznatog srednjeg roda, s tri metka namijenjnih samo meni...
- Ja sam ti poput djeteta... Volim igre... Nije baš košarkaška utakmica u kojoj sam najbolji strijelac i prvi asistent, al' dobro sad...
- Ma daj, govoriš kao da je jedina.
Nije, mudra curo, nije. Ta, evo tebe pored mene, ali nije da tebe volim. Volim, eto, tu neku Jedinu...
Izmigoljio sam se, prepredeno, izgleda kako ponekad i zauzimanje mjesta u dvorani može biti vedre naravi. A ona me, zamislite, pustila, kao rubac držan samo s dva prsta, iako me držala na nišanu svoje Winchesterke. Ni kauboji nisu što su nekad bili ili ja to jednostavno nisam bio vrijedan jednog metka, 'ko će ga znati...
Elysium is offline  
Odgovori s citatom
Old 21.07.2004., 15:52   #9
Elysium
Ausencia
 
Elysium Avatar
 
Registracija: Jun 2004.
Lokacija: Rain Garden
Postova: 17,250
~(7)~

Dvorane su kod nas uvijek bile jednake, neovisno o godini, neovisno o godišnjem dobu - sve ljepuškaste djevojke, divne usne i sedefasto razlivena šminka, grudi namještene taman da ponude ti dio, uske hlaćice i zavodljivi pogledi, sve je nekako teško bilo odlučiti se u koji red, pored koje smjestiti sebe. Nisu bile poput onih, pardon, poneke i jesu (barem misaono), koje su spadale u začetne tridesete, a koje bi vidljivo hvatale svoj zadnji sedmocifreni vagon lagodnog života, ili tek možda bile tigrice željne i tjelesnog u smiješno dosadnom vagonu, no samo po pitanju tjelesnih potreba. One potrebe za bundama i laskavim ogrlicama i crvenim visokim čizmicama i ..., te potrebe su uredno zadovoljavale. Ma, prešao bih ja preko njihovih minica i tamnog tena usred prosinca, ali oči mi se jednostavno nisu navikle na predubok V izrez majice lakog materijala i križa veličine moje šake koji, pri dobro naučenim koracima, igra tenis meč na terenu njezinih dojki.
Ženo, grudi su ti za čistu desetku, dao bih ti i dvanaest, al' suci se bune...
No, pusti Čovjeka nek' odmori na Svom križu...
Moj prijatelj Guru, dečko dobro podmazanog jezika i jezive istine, ali Naglas Izrečene, jednom je prilikom, na promenadi u Bogovićevoj ulici, jasno dodijelio kategoriju modi novopečenih zagrebačkih Pretjeranih Ljepotica. U redu, tri velebne dekolte-tona-šminke dive su baš prolazile tik uz nas i priznajem kako mu je možda nedostajalo stila, no barem mu nije nedostajalo jačine u glasu:
- Oho, pa to se sad i ružne pičke počele šminkat'!
Pardon zbog vulgarnosti, no neke slike gube svoju bistrinu ako se naknadno krene kistom uljepšavanja. Citat stoji, a i djevojke su stale... K'o ukopane...
Možda ih je povrijedila nedozvoljena riječ...
Ili savjest, možda, koja je redovito najčišća pred ogledalom...
Primjetio sam kako je u zadnje vrijeme gotovo iritantno nemoguće popušiti cigaretu u samoći, bez dodatnih čavrljanja. U redu, shvaćam kako možda tražim previše, posebice stoga što se do dana današnjeg nisam udostojao nabaviti cimera kutiji cigareta u desnom stanu mojih hlaća. Ti upaljači su poput satova, ili naočala, jednom kada se udomaće tako teško nestaju. Ovdje se redovito prisjetim djevojaka, bilo ih je nekoliko, koje su me proračunato znale priupitati, sve birajući trenutak zagaslih svijeća danjeg svijetla i stazica poploćenih ružama nazovi-ga romantizma:
- A kojim sitnim poklonom bi djevojka najlakše stigla do tvog srca?
- Prozirnom spavačicom svilenog dodira.
Ne znam koliko bi ih uspio obmanuti, ali lakše bi mi bilo dati frajerski odgovor nego posegnuti u čudan šešir mog beznadnog srca. Ne vrijedi čupati za uši cirkuskog zeca kada je dovoljno otvoriti oči, prepoznati trenutak, zbrojiti dva i dva i ne praviti velikog mudraca od sebe. Danas ne mogu više prodati ni frajersku rečenicu, jer jedna je ljepotica u potkrovlju jednog stana u međuvremenu već pozirala u prozirnoj spavačici svilenog dodira.
Upaljač, moje dame...
Drva su naslagana oko mog srca, ali nikako da kresne jedna o taj kremen... Jedan mali zipo, s ugraviranom posvetom...
Može i bez ljubavne ceduljice...
S tom stvarčicom bih se poturao po svijetu do kraja života...
Spomen, znamen, što već...
Pobogu, mene je bar lako za osvojiti...
Zadnji dimovi, prije ovog, protekli su u njenom društvu. Popušiti cigaretu uz moju S., barem u zadnje vrijeme (koje god da je), više je vuklo na savršenu izliku proticanja vremena u blizini njenih očiju. Stati pored nje i povući razgovor za neke smislene uzde bilo je bezprijekorno teže nego stati pored nje i zatražiti upaljač. Jednom kada povučeš dim, i riječi povuku jezik za sobom.
I tako, eto, potekne još jedan razgovor s njom...
- Ajoj, mogu ja dobiti jedan Davidoff?
Možeš, srećo moja...
Samo reci Da i pušiti ćemo ih zajedno do kraja ovog ludila...
Na moj račun...
Više volim gledati nju kako uzima iz moje kutije nego da joj sam zapalim i poklonim. Smisao leži u Gracioznosti Njenih Pokreta, kao da gledaš Umjetnika Na Djelu.
Ali ne vrijedi...
Mislim kako mi iz skromnosti nikada nije povjerovala...
Šteta, ludice...
Još nisam naučio kako da ti poklonim svoje oči...
- Zadnja... Ne mogu ti uzeti zadnju.
Pa šta...
I tebe uze neki Talijan, makar si Zadnja...
- Ne budi smiješna. Bit će novih kutija.
A je li, anđeličiću, jel' će biti nečeg novog među nama...?
Nek' sam proklet, kao zaklet zanesenjak ili notorni slijepac, redovito hvatam takve uloge. A ta dva oficira nikako da polože oružje. Uzalud dižem tvrđavice i rotiram noćne straže, kad njene dvije nebeske okice uvijek pronađu zaobilaznicu, a svježe šavove uredno olabave i puste meni da sam iznutra dovršim posao.
- Hvala ti... Baš si dobar.
Kad eto, nije mi straža očekivala tako moćnog neprijatelja...
A onda smo se ljubavnički poljubili. Zapalila je cigaretu nježno i pažljivo, kao da skida odjeću sa svog životnog pratioca, uzela uvodne dimove, tih nekoliko poljubaca po ključnim dijelovima tijela i zatim svoju strast podijelila sa mnom. Filter cigarete je bio namoćen njenim usnama i jezikom i osjećao sam kako joj kradem poljupce, neke davne, možda zakašnjele, možda one koji su jednom bili krenuli, a potom prsnuli pred svađicama kojima smo postali taoci.
- A ti to stavljaš svoj žig na cigaretu...? Sva je mokra.
Da znaš, ludice moja, koliko sam ja mokar od želje za tobom. Kao malac koji upravo izroni iz poznatog zaljeva najdivniju školjku.
Hej, nemoj se umisliti...
I dalje sam otporan na tebe...
Još kako...
Kao mornar u potrazi za izgubljenim morem...
Samo se nasmijala. Bože, čemu padam na takve osmijehe? Zar se nismo Ti i ja dogovorili drugačije, a vezano za Nju? Zar se nismo dogovorili kako nećeš slati prerušene anđelčiće da uznemiruju onu lijevu stranu mojih kaputa i košulja?
Dosta je tih samotnih plesova...
Kada me već tjeraš na trokorake valcera, daj mi i djevojku u narjučje da dvoranu zavedem u zavist...
Ne znaš koju...?
Hej, pa Kome ja onda pričam o Njoj kad započnu molitve i zahvale pred san...?
Morao sam joj još, u tih nekoliko minuta, ukrasti tri-četiri poljupca. Nudila se, a nisam znao kako odoljeti njenoj gornjoj punoj usnici i donjoj s kojom sam se tako često znao igrati.
Činiš li ti to, ludice, namjerno? Tražiš li u mojim očima odgovore o svojoj privlačnosti?
Ta eto, daj mi i taj peti dim...
Pa ako do sada nisi dobila odgovor, sama si si kriva...
Elysium is offline  
Odgovori s citatom
Old 21.07.2004., 22:54   #10
Elysium
Ausencia
 
Elysium Avatar
 
Registracija: Jun 2004.
Lokacija: Rain Garden
Postova: 17,250
~(8)~

- Strah je to što osjećaš dok si s njom. Strah, a ne ljubav - uvijek se s vremena na vrijeme nađe jedan ili jedna samouka psihijatrica s nadobudno pročitana četiri poglavlja, a zapamćena tek mudra dva, neke instant-uvid-u-stanje-psihe-nakon-prekida-bestseller-knjige. Pustim ja tu gospodu neka frakove dignu visoko pred nekim drugim balavcima.
- Jel' imaš dečka?
Nije baš primjerak ljepotice, ali znaju i takvi zalutati u mutne vode ljubavi.
- Imam. Čemu takva pitanja?
Ne uzbuđuj se, curo, nije da si krunski svjedok. Uostalom, kod tebe jedino i očitavam strah čim odgovaraš protupitanjem sklepanim u množini. Pazi malo na te detaljčiće, nije bila množina, tek jedno pitanje ti postavih. Ili je to jedna od onih vidovitih, jer baš krećem sa završnim.
- Imaš, je li? A kako znaš da i ti ne osjećaš stah dok si s njim?
Nad ovakvim pitanjem treba potegnuti i u ono treće poglavlje kojeg je malo zbrzala zbog nedjeljnog filma nakon Dnevnika. Bolje rečeno, dobrano je zbrzala s tim poglavljem.
- Kako znam? Bože, kako si ti glup. Pa ja ga volim... Kako da onda osjećam strah?
Opa, drago mi je kako bar netko smije voljeti...
Kad već drugi ne mogu...
Curo, dajem ti još četiri mjeseca, maksimalno, a onda dobrodošla u krhotine ljubavi.
Ako ih uopće budeš htjela...
I cijenila...
Nekako sam premlad za brkanje Strahova i, tja dobro, ne volim baš koristiti tu jednu Bezvremensku Riječ, sve izlazi u tonovima koji falšaju za pjesmom koju voljeh čuti na gramofonu svoje duše. A o Strahovima ponešto i znam...
Jednostavno, ne znam zašto, ali Strah za Goli Život je moj evergreen koji nikako da siđe s vrha top ljestvice. Kako godine prolaze, a ritmovi i muzike se mijenjaju, sve očekivah neki novi šlager, ali eto, hit je izgleda hit, a godine su tu samo da mu podignu rejting i slavu.
Barem se u ovoj našoj zemlji nađe takvih hitova...
A još lakše se nađu bitange koje ih sviraju...
Mi dolje sve nešto gledamo na ekavicu i ijekavicu, ali ne brini Bože, ima nas udarenih po svim stranama sveta/svijeta. Zar je tako teško razumijeti kako je vetar ipak samo vjetar, kojim god slovima ga pokušali ukrotiti na papiru...
Nisam pretjerani optimist, ali naučio sam se na život i suviše mi je mio za prokockati ga u Bezimenom kafiću od još Bezimenije bitange. Sjedio sam za stolom, solo uvaljen u žuti kožni naslonjač, sa slikom pregleda jučerašnjih utakmica Lige Prvaka, i zvukom petorice pajdaša koji su od jučerašnjeg događaja u Saloonu upravo ispisivali već treću stranicu u Večernjaku. Prednjačio je najstariji, ubogi trideseto-nešto-godišnjak koji se doslovno raspjevao svojim srpskim naglaskom i odabirom riječi.
Ma, nije mi žao jezika...
Žao mi budale koja ga koristi...
Hvalio se svojim nožem, te ga tri puta, uz one srpske da+glagol, vadio van, sasvim uvjerljivo i opravdano ga uspoređivajući s onim američkih marinaca.
- Kad je Sale budala... Čovek mu lepo reko da je WC u kvaru i umesto da ode van i da se popiša uz ono drveće, ne, on mora da iznervira čoveka.
- Kako će izaći van i popišati se kad ga ona dva na ulazu više neće pustiti unutra? - javio se debeli cvikeraš, onaj ponajdeblje najgluplji u cijelom cirkusu. A i najdeblji inače...
- Ajde ne seri! Sale je bio pijan, k'o i uvek... i kao video je nekog tipa kako je bio na tom WC-u... Normalno, Sale ga je nazv'o lažovom, ovaj pozv'o svog dečka iz osiguranja i već mislili da mu jebu sve po spisku!
- I? I?
- A šta i? Sale mi je k'o brat, sve bi da uradim za njega, ali da izbodem dva čoveka radi usranog WC-a... Ma, jebeš i godinu-dve u čuzi, takav sam čovek, sve bi uradio za svog, ali jebote, zbog WC-a?
Slažem se... Makar mislim kako to i nije najgluplja stvar zbog koje si već ležao. Ne znam, samo mi sličiš na vječite emocionalce koji vole mahati svojim noževima...
- A jebiga... Moglo je da završi i drugačije... Čovek je ipak pazio da me ne dovede do ruba, al' kad Sale... On samo odmaže.
- Ma Sale je lud... Sjećam se kad smo se jednom pošorali s četvoricom samo zato jer mu se nije svidjelo kako ga je neka pička pogledala.
Smijeh je bio konstantan, ali momak preko granice još je držao uzde glavne uloge u svojim rukama. On je bio zvijezda večeri.
- Znaš ono, onu točku kad te čovek prosto natera da potegneš gun? Jebiga... Ponos, znaš... Neka pravila... Ne može da ti skreše majku (čudio sam se kako je keva odjednom nestala?), a onda da očekuje da ću ostat miran! Jebi to, probost ću te, seljačino!
Pa sad, odluči se, vojničino, hoćeš li ga probosti ili upucati...
Ili, pardon, možda ti je crno kožno pokrivalo srca (pojava poput svodnika s mračnih ulica Chicaga) napunjeno cijelim arsenalom jednosmjernih putovnica?
Možda bi bilo lakše kada bih vam ga dočarao, ali sumnjam kako bi to puno pomoglo. Svi smo mi, barem jedanput naišli na te kratko podšišane tipove (ovaj je njegovao čak i sijede vlasi kose), u najboljim trideset i tko zna kojim, s upečatljivom i uvijek prepoznatljivom kožnom jaknom do malo iznad koljena, i glasom ponekad jezovitim čak i onima koji ga dobro znaju.
U cijeloj priči, uhvaćenoj u sutonu još jednog dana u prijatnom kafiću nedaleko kuće, nije smetala ekavica koju su zidovi pomalo sramežljivo prihvaćali, u zagrebačkom kvartu pola sata udaljenom od Trga gdje su pravi zagrepčani ionako postali suvišna manjina, nije to smetalo...
Nije bilo bitno ni na čijoj se strani borio u ovom Ratu, jer ionako je sličio čovjeku koji se uopće nije borio, barem ne s onim oružjem kojim danas maše. Bio je jedan od onih poduzetnih boraca koji su uspješno bježali od lovaca (već koje nacionalne vlade) na mlade ratnike kojima je sasvim dobro bilo i u Jugoslaviji, a mržnju spram Hrvata nisu toliko nježno njegovali. Teško je danas uopće i pojmiti Srbina kao osobu - kod nas je ili kategorija ubojice i koljača, ili je ratni profiter. Čovjek za susjednim stolom nije naginjao svojski niti jednoj kategoriji, iako su mu afiniteti prema novcu kudikamo nadmašivali Jedno Slavno Klanje Hrvata u selima uz granicu...
Bio je jedan od onih bjegunaca Rata, a koji su ga motivi poveli putem bježanja, meni doista nisu imali preveliko znamenje. Izdajnik, trtaroš ili tek čovjek svjestan drugih vrijednosti života, tko će ga znati...
Ono što je smetalo, ono što je kao prašina plovilo očima, bila je primitivnost. A takve duševne rugobe ne biraju narodnost i nacionalnost...
Elysium is offline  
Odgovori s citatom
Old 23.07.2004., 09:41   #11
Elysium
Ausencia
 
Elysium Avatar
 
Registracija: Jun 2004.
Lokacija: Rain Garden
Postova: 17,250
~(9)~

Baš kada je zatomilo u kafiću i kada su se prvi borci razmišljanja opasno u glavi potukli s alkoholnim legijama, a dok je meni srce bilo zaigralo nešto vedrije jer se jedan njemački klub upravo oprostio od nastavka Lige Prvaka, šesti je pajdaš uz psovke naglasio kako će se i njegovo lice uskoro pojaviti pred svima u gornjoj prostoriji. Tja, bio je u krivu, prvo što sam ugledao bio je zlatni slon od njegovog sata, onako po kilaži, ali ona glava i usta baš su pristajala psovkama što su se još uvijek teglile uz njega. Nonšalatno je potegnuo jedan kožni naslonjač za sebe, ni ne pitajući djevojku koja je sjedila sama za stolom je li slobodno. Nije bila zgodna, a to je za njegov bonton bilo sasvim dovoljno.
- Jebem ti one Plave Dečke... Danas sam morao prvi put stajati na prepoznavanju.
Činilo se kako je dečko imao pristup društvu bez položenih uvjeta...
- Čekaj malo, hoćeš reći da ti je danas bilo prvi put?!
Njih petero odmah se pograbilo tko će ga prvi počastiti uvodnim pićem i činilo se kako je dečko sa svojih dvadeset šest konačno odradio zaboravljeni Bar Micvah...
- Ha dobro, - uzeo je riječ jedan od onih najtiših - i ja sam bio samo jednom... Ali tad sam odležao, jer me neka kuja prepoznala.
- Jebiga, ja baš sutra idem u Petrinjsku... Dogovorio sam se s tim profesorom u gajbu nekog inozemnog likera da me ne prepozna... Pa mislim da sam na konju...
I onda je započelo...
Mislio sam kako se život tada sveo na neke mizerne vrijednosti, sve davne ljubavi i ona Jedina u strahu su se stisnule u mom srcu, u onih nekoliko rečenica koje sam bio prisiljen izmijeniti s lopovom primitivizma. Nadanja su poletjela u vis, ona ista kako ću stići ostvariti sve svoje male, iznimno nemisteriozne snove. Plus one kako me se Život neće odreći kao sluge koji je zastario dovoljno da ga se izbaci iz službe.
- Mali u kožnjaku, šta'š popit'?
Ne nudiš ti takvu tekućinu, velika zvijerko...
Jednu malu čašicu Ljubavi...
One Poznate...
- Ništa, stari... Hvala.
- Šta je, mali? Šta, predobar si za nas?
Tako to krene...
Sjemenke dosade uspiješno su proklijale na redovito plodnom tlu, a ja sam se tamo, eto, zatekao. Ljubav ispade besmislica spram ovakvih Životnih Važnosti...
Ljubav i slične im sitnice...
- Gle stari, zbilja imaš muda... U oba smisla... Ali ja nekako ne uzimam besplatne runde od nepoznatih... Ako među nogama imaju ono što ti imaš.
Šutjeti...
To znači smrt pored ovakvih baraba...
To je onaj rub pred koji ga dovedeš, a on je presmion da bi takvo što zanemario. Doduše, zaribao sam s odabirom riječi objašnjenja. Traka primitivizma treba prevesti tu šifriranu poruku...
- Kako te mali opr'o!
U redu, kolega...
Zbilja mi nije trebala tvoja pomoć...
Zar baš mora idući susret Irene i mene proteći uz mirise bolnice i bijele plahte kreveta? Trenutak odluke...
Hoće li potegnuti ruku pomirdbe ili toliko željeni, po četvrti put večeras, nož američkih marinaca? U redu je, stari, imam i ja neke poteze...
Ali nije šakaranje moja poezija...
Dobar sam jedino s guščijim perom zaronjenim u tintu...
- Mali, vešt si na rečima... To mi se sviđa.
Dobro je grdosijo, odmori malo...
Više volim takvo što čuti od djevojke, ono, pred prvi poljubac ili pred prvo stapanje ruku na osiromašenoj Ilici, nego čuti to od nezgrapnog muškarca kojem netom utekoh od banalno-ružnog, kojem je svrha nanovo te podsjetiti kako je starost kao smrt teško gostovanje s već primljenim pogotkom.
Nevjerojatno je, zapravo, koliko jedna djevojka (možda zrelija gospođica ili već prepredeno ukradena mlađahna gospođa, što li je već bila s tim svojim godinama) može tišine i pogleda ponijeti na svojim dugim golim nogama. Baš tada negdje, dok smo nas dvojica vitlali mačevima, a potom ih oprezno i polako vraćali u korice, ona djevojka koja je sama sjedila za stolom, dočekala je svoju prijateljicu. Ali ne bilo kakvu, gospodo... Grudi je izbacila vrlo bijesno, kao da je namjerno tragala za preuskim bijelim topićem, a kosu je podigla i natapirala kao što to dame čine. Vitez, koji me sekundama prije pozvao na megdan, sada je već po livadi razbacao svoje oklope i trčao za jednom drugom bitkom, onom kudikamo požudnijom.
Eh, te grudi...
Poput knjiga uvijek rado čitanih...
Ljubavi Moja, Sitne Moje, ne biste imale šanse protiv ovako bijesnih i velikih...
Doista ne biste imale šanse...
Jer, već biste se okitile mojim rukama kao najnovijom ljeto-jesen kreacijom grudnjaka...
Elysium is offline  
Odgovori s citatom
Old 23.07.2004., 18:39   #12
Elysium
Ausencia
 
Elysium Avatar
 
Registracija: Jun 2004.
Lokacija: Rain Garden
Postova: 17,250
~(10)~

Razvlačim život što duže mogu, nasukavam se po prošlostima i oprezno tapkam po sadašnjosti. Neki Poznati Grčevi se bave mojim tijelom i čini se kako sam postao sasvim solidan domaćin tim zahtjevnim gostima. Tu i tamo Zebnje pomiluju moja vrata, tiho doduše, ali još uče zanat za ono nečujno...
Nisu one krive...
Čule su, samo, za jednog dobričinu koji uvijek pušta...
Pa eto, navrate...
Život me tretira kao listić u sportskim kladionicama. Osam savršenih parova, ali mršava je krajnja kvota i traži se posljednji koeficijent da podeblja krajnji iznos...
Ili da sve pošalje do đavola...
Moj zadnji par je Ona, a ne znam na što igrati, ne znam jesam li domaćin, gost ili mi s njom igra i neriješeno.
Ma, poznajem te gadove...
Njenu ljubav ću pogoditi, to je zicer...
Fulati ću nešto drugo, neku prošlost...
Neki grijeh...
Iz mora sam se pretvorio u jezero i njen skupi jedrenjak sam zavio u tugu. Koliko da stavim, sto kuna, tisuću?
Ma, goni to...
Što više stavljam, sve je više gubim...

Bilo je negdje pred početak ljeta, kada smo se u tinjajućoj nelagodi, ona i ja, utaborili pred poštom na uglu Zvonimirove i Harambašićeve za zalogaj-dva jabuke, neke čokoladice i... onog nepotrebnog (ili neminovnog?) razgovora.
- Jel' ti se sviđa koja djevojka?
Njena pitanja su mi ionako pristizala kao prijenos pjesme za Euroviziju, onako, s malim delay-om. U redu, moja greška... Ali, anđele, osjetio se i tvoj doprinos...
Sviđa li mi se? Da, lutko. Ti. Ah da, ne smijem takve stvari izgovarati pred njom. Nije laž, ali baš zato...
- Postoje mnoge koje mi se sviđaju, pa ne mogu biti opet sa svima.
Gledaj, lutko, ionako promatram samo tvoje ruke, kosu i to prekrasno lice. Zbilja se trudim što manje te slušati.
Eh, slušati...
Poslije (za onih svađica) reče kako to s njom nikad nisam ni činio...
- Dobro, al' jel' imaš onu neku?
E, fućkaj ga sad...
Da...
Tebe...
Ali opet smo na onom kolosijeku gdje niti jednom vlaku, pa ma kako poseban bio, nije dozvoljeno.
- Postoji jedna... Al' na nju sam se palio još od prve godine i...
Zbilja mi je bilo teško lagati je tada, kada već nisam to činio prije, ali osjećao sam kako to želi čuti... I nisam bio u krivu...
- Ozbiljno?! A tko je ona?... Ide isto na marketing?... Ma da?... Budeš mi je pokazao?
Nije mi se svidio taj sjaj u njenim očima, do vraga, bio mi je odvratan. Tada mi je po prvi put teško palo što je volim. Nisu to više bile oči koje sam ljubio... Bile su mi strane...
Pa, valjda iz neke pristojnosti, doista mi nije bila namjera, upitao sam je ista pitanja.
Šteta...
Možda bih danas bio mirniji...
Ali, ionako se teško utekne nekim vijestima...
- Ima jedan... Već duže nešto želim s njim.
Opa, ti si ta koja nešto želi? Hvala, lutko... Na iskrenosti...
Ali dan sam mogao progurati i bez toga...
Oprostio sam već sam sebi što iduće detalje i rečenice nisam hvatao u cijelosti, tek izlomljenje riječi, kao kada slušaš gomilu i razabireš tek poneke. Ljepota lipnja (ili je to srpanj već bio otpočeo?) i bljeskavo sunce nije izvuklo dan na pobjedničke staze. Nije bilo vjetra da udari na moju svijest, niti da njoj pomakne naušnice u koje sam se tako zaljubljeno zagledao. Doista ne znam, vjerujte mi, kako smo stigli do Humphrey Bogarta, ali znam kako mi je od tog dana to ime postalo jednako mrsko koliko i zaboravljivo.
- Ali da, pomalo i sliči na Humphrey Bogarta...
Žao mi je kada mi čak i mrtvi postanu mrski, ali Casablanca za mene više nikada neće biti lijepi film. Jer, glumio je taj jedan tip, Bogart...
Isti Talijan koji je zamijenio moje mjesto u njenom srcu...
Možda sam prestrog, ne znam...
Ma, dobro sad...

Uguram ponekad svoje tijelo u Ford mojeg brata, onako lopovski, dok on u krevetu krade san koji mu je i sam bio ukraden prošle noći na odjelu za kardiokirurgiju gdje radi, pa krenem put nekih slabo osvijetljenih ulica i brdo onih bezimenih i nepoznatih, da na kraju priče shvatim kako sam ponovno na onom Dobro Poznatom Putu Koji Vodi Točno Do Nje...
Čudnovato se javljaju te pobude, kao miris pečenog kestena koji te orobi, tamo negdje, na uglu, onako, u dosluhu s vjetrom i novim kaputom jedne jeseni u prolazu. Nije ugao, a još manje su kesteni, prije je to slična silueta na Čulinečkoj koja sasvim jasno namigne u kojem pravcu potjerati automobil i u dvorištu čije zgrade odmoriti motor i svoje srce. Tko zna gdje je Čulinečka, sigurno zna i gdje je Špansko, a to je negdje ta dijagonala preko Zagreba koja dijeli duše jednom spojene. Odvrnem muziku i kada mi blues poput kiše natopi sve što je moglo i umilo, uvidim kako dvadeset dvije minute i nije neko vrijeme u društvu starog vraga Hookera. Mojem ocu (koji također nikako ne spada u kategoriju poštivača propisane brzine) trebalo bi četrdesetak minuta, što je zapravo sasvim pristojno vrijeme za spajanje Dubrave i Španskog. Jednostavno, spoj bluesa i njenog lica tjera i papučicu gasa sve dublje. Ali, što to vrijedi...?
Kad, mobitel i dalje ostaje na istom mjestu gdje je i bio kada je ugledana poznata silueta jedne nepoznate djevojke iza mojih leđa u Čulinečkoj. Svojih nekoliko koraka posvetim asfaltu parkirališta u ulici Drage Gervaisa broja kojeg sam tako teško pamtio (na kraju sam ta dva znamenita broja usadio u pamćenje po onom simpatičnom debeljku koji je zadnje dane svoje NBA karijere dočekao u Houstonu... preselivši iz Phoenixa). Odšećem do portafona ne bi li ulovio jeku poznatog glasa, ali prst samo povučem po zvoncu, drugom s lijeve strane odozgora, pustivši da odzvoni samo u mojem srcu, ali ne i u njenom stanu...
Da...
Baš tu...
Na drugom zvoncu s lijeve strane odozgora sniva jedna ludica kojoj sam se ponudio da me otme. Bila je to prava galija, sjećam se dobro onih gusarskih poljubaca. A plovidba je bila kakva je bila...
No, tijelo jedne gusarice neprestano gori u mojim očima...
I sluša glazbu Zapaljene Violine...
Znati će ona o čemu pričam...
Elysium is offline  
Odgovori s citatom
Old 23.07.2004., 23:41   #13
Elysium
Ausencia
 
Elysium Avatar
 
Registracija: Jun 2004.
Lokacija: Rain Garden
Postova: 17,250
~(11)~

Zaplete se, tako, ponekad kiša u mojoj kosi, udare bubnjevi pomahnitalih oblaka i navuku tonove onim depresivcima kao krešendo za kojim su bjesomučno tragali. Ne povlačim se ja po njihovim kazalištima, ali zateknem se katkad kako mi uvaljuju besplatne ulaznice i doista ponekad popustim silnim nagovaranjima i uvjeravanjima, i pogledam čiju bi ulogu puno bolje odigrao na toj pozornici. Kada već izvodiš preformance na škripavim daskama, odigraj to veličanstveno, ne dopusti patetici da se uvuče u tvoje korake, pa ma kako se bezvrijedno poturao tog dana.
Rominjanje ili zapljuskivanje, mojim kaputima te su nijanse postale nezamjetne, nekako su mi se crna vlakna navikla na vlagu i ne znam tješe li one mene na taj način ili ja njih. Kiša je moj prijatelj, a oni su, kažu, rijetki... Pa eto...
No, postoji jedno mjesto u Zagrebu gdje kiša ne zalazi, zidovi i prostorije ispunjene drvetom kojima je svejedno koji bogovi prirode vani ubiru poreze. S vremena na vrijeme, kada zateknem se tamo, uteknem u tu toplu ispovjedaonicu svog srca od šibanja vjetra, pokojih poslijegodišnjih hladnih pahulja i sličnih im saveznika. U strogom centru krije se jedan kafić drevne atmosfere i tamo sam uvijek dobrodošao. Sad, nažalost ili na sreću, tko će ga znati...
Oduvijek mi je bio simpatičan taj izraz u strogom centru grada - tako smiješan, a snažan pri izgovaranju. No, nećemo sada o mistici jezika, to su samo neke moje sitnice...
Kako da vam objasnim? Zavelo me drvo, ako ćemo iskreno...
Zavelo me drvo i njegova tajna upijanja, osluškivanja i darivanja, njegov čudan sjaj kada sustigne ga večer, a gazda zapali svijeće za neke drugačije razgovore. One šaputave...
A glazba, jao...
Nekako se stapa s drvetom, a to je afrodizijak u kojem mi i moja solo prisutnost blijedi kao dim cigarete kada diže se prema stropu. Tajnoviti sastojci ovdje se miješaju jednostavno: kutak separea u kojem sjedi samo mirisni zrak svijeća, trenutak potom jedno tijelo dok u ogledalu ispred razaznajem svoj lik, šalica kuhanog vina čiji miris primiče pažnju onih nekoliko zaljubljeno prisutnih, a sve popločeno lelujavim melodijama od kojih dlake na rukama ustaju i salutiraju naredniku imenom gospodin Čežnja.
Zasviraju tu kubanski svirači, na Ericu Claptonu požalim što nemam djevojku da s njom otvorim ples, pa se odlome neke orijentalne stvari, onako, samo muzika, bez riječi, uh te violine i gudači me dokrajče...
Vikinge, zelenu i hladnu Irsku upoznajem s Enyom, crnački blues i nije tako čest, ali ponekad iznenadi i lagati ću ako kažem da ne izmami pokoju podno obrva. Ali, najteže je kada krenu francuske šansone, kada Edit Piaf zađe glasom gdje ne bi smjela i kada mi s izlomljenim francuskim izlomi i moje dragocjene porculane dugo čuvane, dugo skrivane.
Kažem vam, taj vas lokal ne može ostaviti ravnodušnima, pa ako ikada zalutate u grad sa zagrepčanima u izumiranju, odlutajte u Miškecov prolaz i pronađite nekoliko dijelova sebe. Ili, pardon, možda je lokal mističan samo mojim genima, možda su za vas neki sasvim drugi uglovi...? Otmjeno je to mjesto, u to sam sada siguran, koliko to može biti, a da se riječ ne uvrijedi. Ali, ne pričam vam o ovom lokalu samo stoga što smo tamo, ona i ja, prvi put izašli na službeni ljubavni sastanak, ne... Ne pričam čak ni zbog toga što sam joj tamo prvi put dodirnuo koljeno i provukao ruku duž njene visoke krem čizmice. Sve mi se čini kako sam tamo činio mnogo prvih stvari, ali zabluda je to, i danas s njom činim prve stvari. Prve svađice su prošle, sada su neka prva mirenja...
Znao sam ja za taj lokal i puno prije no što me put doveo do Moje Kraljice...
Jedino što mi je otmjen postao tek nakon njenih laganih koraka...
Bila je sva smetena, plaha, a opet čvršća od mene dok smo u jedno, ono naše prvo tamo, siječanjsko predvečerje dodirivali i isprepletali svoje svjetove. O, još kakvo je to upoznavanje bilo, kao da su svi mišići tijela imali dodatni sat tjelovježbe, onako, kao kada u sedam ujutro istrčite na balkon u potkošulji, na vrlo kratko, tek da osjetite vrijeme i donesete odluku koju garderobu tog dana povesti u šetnju. Puno kasnije, a nešto prije svađica, rekla mi je kako dugo nije bila sigurna u moje osjećaje prema njoj. Valjda je stoga i imala odriješit nastup, kao da traži odgovore.
- Koga da pronađem za tebe? Od kuda da počnem?
A ONDA je uslijedila rečenica, jedna od rijetkih rečenica u životu koju sam izgovorio, a na koju sam bio ponosan.
- Pa... Ne idi dalje od ovoga stola.
U tom trenutku sam znao...
Kako je volim...
Pa se pitam, lutkice, kako to već tada nisi osjetila? Imala si zaljubljenog dječaka pred očima...
A takve sitnice se ipak teže propuste... Zar ne?
Eto, taj lokal je ponio jednu ljubav u anale svoje povijesti, a sada ga možda u sramežljivim intervalima posjećujemo naizmjence ona i ja. A Edit Piaf i dalje pjeva... Nekim drugim ljubavnicima...

Zadnje uređivanje Elysium : 26.02.2005. at 10:32.
Elysium is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.07.2004., 15:17   #14
Elysium
Ausencia
 
Elysium Avatar
 
Registracija: Jun 2004.
Lokacija: Rain Garden
Postova: 17,250
~(12)~

Pretrpjeli smo dosta toga u avionu sumnjive kompanije, ali dobro, nećemo biti nezahvalni sada pred sam kraj. Osjećam jedno lagano poniranje, ma hajde, to je već grad-odredište pred nama? Sve osluškujem, još malo pa će i kotačiće izbaciti van, ali ne vjerujem dok mi stjuardesa ne pokaže rukom kako je došlo vrijeme i za moj izlazak. No svejedno, u kojim god da smo oblacima i nadmorskim visinama, tim pakosnim turbulencijama nikad kraja. Je li to da se unezvijeri i probudi dosada ili je razlog kudikamo banalniji (ako takav postoji?), o tome neću...
Da ne zaglavim preduboko...
Na petnaesto minutnim pauzama između predavanja pošteno utopljenim u cigareti-dvije i mjerkanju pojedinih ljepotica, jedni drugi pojedinci pokušavaju ući u tvoj život i obratno, i sve to nekako pristojno i funkcionira. Dok pušim s njom, dobijem poneki čudni pogled i sve manje trpim ljubomoru u sebi čiji konci smislenosti sve češće pucaju. Možda stoga i priželjkujem konačno slijetanje?
U nekim sekvencama života potrebni su mi povremeni drhtaji, bezglavi strahovi koji, po navici, ulaze bez kucanja - potrebni su jer me drže. Bez njih bi odavno prolupao. Utopio bih se u moru sentimentalnosti po čijim bespućima, navodno, vrlo slabo kormilarim. Dajte, molim vas, u ovom oronulom čamcu kojim brodim i veterani bi bili lak plijen...
Sjećam ga se dobro tog dana, Mexica, momka koji je nekako izdaleka suosjećao ili je možda bio upoznat s nimfama ljubavnih jada, nisam ga baš pitanjima htio osluškivati tamo gdje znam da boli. Zvali smo ga Mexico, barem ja, jer bio je čovjek od putovanja, a zadnji sindrom koji smo mu mogli pripisati bio je onaj postmeksički. U zadnje vrijeme smo načuli priče, sve se šuškalo o Kairu, ali eto, zaglavio je i zadržali smo se još jedno vrijeme na zemlji podno Sjedinjenih Država. U onim gurkanjima do sjedeći položaja na dosadnim predavanjima, prikrao se Mexico iza leđa i vrlo tiho, zbog nje, prišapnuo jednu tešku, onu možda najtežu s kojom se u zadnje vrijeme suočavam.
- I stari, tko je bolji, ti ili Humphrey?
Hvala, prijatelju...
Kad eto, što je život ako povremeno ne ugledaš Gospođicu Patnju kako trči za tobom, noseći Ružu baš s tvojim imenom? Ajde, Gospođice, okani me se više, ionako mi je stol prepun uvelog cvijeća...
A što da ti kažem Mexico? Odavno me taj fićfirić Talijan prešišao. Ne mislim samo u godinama, u svemu me prešišao. U njoj...
Inače, volim Talijane...
Ali ovog, nikako...
Kako se samo drznuo pokvarenjak, tamo, iz te bogate Italije, poželjeti Jednu Koju Sam Najviše Od Svih Želio? Zar nije mogao zavesti neku zgođušnu Talijanku, neku svoju? Kud je baš uzeo djevojčicu iz Španskog? Tu malu ludicu koja mi pokloni zvijezde i oblake...
Naposljetku, stignem psovati jedino na sebe. Ispao sam kao slabo isklesan monument, pun grešaka sa svih strana i nepravilnosti na kojima nešto mlađe generacije uče. Kip koji je tako puno obećavao, od kojeg se puno očekivalo, a da bi na kraju poslužio kao otirač mnogim kritikama i nakešenim grimasama koje su redovito bile učenice onih generala poslije bitaka. Ostario sam u svojoj zanesenosti, a druge djevojke mi nisu tjerale osjećaje na ranojutarnje prozivke. Oni mudri zbore kako druge djevojke čekaju, već negdje, i kako treba podignuti glavu i uhvatiti koji pramen kose umornim pogledom. Svi smo mi mudraci za tuđa srca, ima ih već nekoliko za ovo moje drhtavo...
Ono što se dobrog u zadnje vrijeme dogodilo, a što se može izbrojiti na prste jedne ruke, stiglo je omotano u dugu kosu (kamenčić u brineta-plavoj nijansi) i slatke sitne naočale, i glavicom koja uvijek trzne kada se odlomi zrakom ime Marija. Zakucala je tek nedavno na vrata mojih poznanstava, i to više slučajno, nabasala je, eto, tog dana s dvojicom s kojima je često, ali sudbonosno uvijek onda kada ja nisam u njihovom društvu. Ali ne i tog dana. Poslije sam shvatio kako je zapravo smiješno što smo se tako kasno upoznali. Studentske prilike su nas natjerale da se konačno svi okupimo i upoznamo i da pokoji put potom zasjednem na predavanju baš pored nje, pored Marije (kojoj bi tako rado izbacio ono ˝j˝ iz imena, ali ne smijem, da se ne uvrijedi). Vrlo vjerojatno bi se nasmijala da čuje kako je toliko šareno pripomogla u tako kratkom vremenu i tih nekoliko zajedničkih razgovora koje smo imali. Probudila je (bolje da me ne pita kako) zaspali osjećaj kako još postoje žene koje čeznu za nježnim muškarcima koji nemaju potrebu podizati šake ili glas. Sve je to proizašlo iz osobne riznice iz koje sam puno više dragih kamenčića ugrabio onim nigg'a kinda look-om s maramom na glavi i opasnom košuljom, nego nježnom iskrenošću iz čije obitelji ipak, naposljetku, potječem.
Svijet je postao toliko povodljiv da mi dođe žao svih propusta iz toga proizašlih. Ispadne kako je od ključne i presudne važnosti hoću li ujutro na ulice Dubrave izaći s obrijanom glavom, ili s tamnoplavom maramom, ili ću kosu podignuti, s malo gela, i pustiti nekoliko mladih sijedi sa svake strane da ponosno pozdrave vjetar. Žene u većini slučajeva ni same ne znaju kakvog momka točno žele. Tja znam, teško je baš dobiti romantika koji se savršeno zna izražavati, a koji je i tučnjavom spreman obraniti ime voljene, te usput sasvim normalno biti kavalir pri svim plaćanjima kao da negdje postoji nepisano pravilo kako sve račune mora podmiriti muškarac.
E, moje dame, kada biste samo znale...
Ponekad i mi volimo kada nam platite piće...
Ma znam, teško je to...
U svakom slučaju, Marija je oslobodila jednog kanarinca iz svojevoljnog zatočeništva i uz tople riječi (i jedan film koji mi je dala pogledati) uprla prstom u onu nevidljivu nebesku granicu mojih mogućnosti. Neka se nasmije ako poželi, ali neki njezini pogledi su bili dostatni da razotkriju baloner kojim sam se grčevito, kao iz straha pred nemilim godišnjim dobima, zaogrnuo.
Za razliku od moje Jedine, Mariju sam mogao pitati određena pitanja...
Mariji sam mogao poturiti u ruke određene stihove...
Možda jednog dana i napišem djelo ili dva za poljubac ili dva. Priznanja književna i ostala mogu povorkom do moje adrese i nakon smrti...
Ali Zagrljaj One Koju Volim čekam prije no što mi zapale tri fenjera na ravnom krovu jednosobnog stana...
Zato, zahvaljujem Mariji, zahvaljujem za nekoliko lijepih sitnica. A dobrote i nježnosti, poput Marijinih, ne zaboravljam. Imaju već svoju stranicu u herbariju uspomena koje Srce i ja otvorimo kada nas otmu Magle Lutalice...
Elysium is offline  
Odgovori s citatom
Old 25.07.2004., 00:22   #15
Elysium
Ausencia
 
Elysium Avatar
 
Registracija: Jun 2004.
Lokacija: Rain Garden
Postova: 17,250
~(13)~

Tog dana jesen je djelovala mladoliko, a svoje kapi još nije dala iz bezbojne zalediti u bijelosnježnu boju. Vjetar je na svom putovanju prema staroslavenskim državama prolazio baš našim gradom i činilo se kako je u žurbi, jer ljudi su vani dizali okovratnike njemu u pozdrav, a ruke sve dublje gurali u džepove. Mi unutra smo samo promatrali putnika u žurbi prema Istoku i tješili se u nadi kako nije odlučio ostati na nekoj od kasnih predstava mnogih ulica Zagreba.
U dvorani nije bilo hladno, da se razumijemo, uz Nju sam se tiskao više iz lopovskih pobuda. Kosu sam joj htio osjetiti, je li još mekana kao i prije? I mirise sam njene htio razasuti po svojoj odjeći, no nisu se vragolani tako lako puštali iz njenih odaja. Bilo joj je dosadno i slikala je na malom papiriću jednu sliku... Meni, nadam se? U toj silnoj ljubavi, nikada nisam stigao vidjeti njene slike, a u potkrovlju njene sobe bio sam nekoliko puta. Dođe mi žao svih oslikanih platna na čijim se bojama niti jednom nisam odmorio...
Tja dobro, više mi dođe žao nekih drugih stvari, al' ajde...
A ovu čudnu sliku, čudnih lica i očiju slikala je s kosom sitno isprepomiješanom s mojom, a rukicom nježno naslonjenom na moje bedro i tko zna s čime sve naslonjenim o moje srce. I bila je lijepa...
Situacija, slika, ona...?
Bježt'te lopovi, ne dirajte mi nijednu od te tri uspomene...
- Umorna sam.
Eh, anđele, da samo znaš...
- Sviđa mi se slika... Kako se zove?
- Zove se... Zove se ˝Gledam te.˝
Gledam te? E, moja ludice, i ja tebe gledam...
Ali nikako da te ugledam...
Sve vidim samo onog razbojnika Talijana koji se bavi tvojim srcem kao ja nekada? Vidim samo njegove ruke u tvojoj kosi, na tvojim leđima. Čudno mi je gledati dodire. I to tuđe...
Kad, donedavno sam ja crtao mape po tvojim grudima...



Jednom mi prijatelj reče kako su novci snažniji i razumljiviji od bilo koje žene. Dečko je vječni gubitnik na kladionicama, pa mu je vjerojatno dozvoljeno tako pričati.
- U redu, neke utakmice, neki rezultati nemaju smisla... Ali, barem znam zbog čega i točno kojeg para sam izgubio. A djevojke? Volio sam... Ali nikad nisam znao zbog čega sam ih gubio.
Nemam ti ja, prijatelju, što reći. I ja sam je izgubio, a još uvijek tražim krhotine objašnjenja. Pretežak je to mozaik, odustajem, moja ludice...
Eh, kada bi barem jednom mogli u poznatim prostorijama silnih brojeva i koeficijenata zaigrati u Ljubav umjesto u Novce... Imam ja momčad kojoj bih uvaljao taj Beskrajni Ulog. Ti rijetko kad gube, a za takvu stvar ni Anđeoske Postave ne bi mogle puno bolje, u to sam uvjeren. Ali, tko je još vidio budalu koja igra u Ljubav? Onda Bože, mora da sam ti već duže vrijeme beskrajno smiješan?
Kad, ostavljam te kriške srca kao da sam sultan cijelog jednog carstva...
A ustvari, sultan sam tek Nje...
Bez Koje ostah...

Lagao bih kada bih vam rekao kako sam siguran koji je to bio mjesec, ali nedavno u svakom slučaju, sjedio sam s konobarom ˝Garfielda.˝ Bili su to oni vikendi kvalifikacionih internacionalnih susreta i iz neke prijateljske atmosfere sjedio sam s njim birajući zajedno parove na kojima bismo ostavili novce. Dečko je imao kojih šest godina više od mene, ali s manjkom centimetara je bljedila ta razlika u odnosu na mene. Twingo, kako sam ga zvao, bio je obiteljski čovjek čija je žena za mene bila pravi mali misterij, nikada viđena, ali često je znao razgovarati na telefon s glasom kojeg nitko ne bi čuo, a sa ženom za koju je tvrdio kako je njegova. Mislim kako je mene u svoj vjenčani list uvjerio nadimkom kojeg mu dadoh, jer preoštre su mi bile slutnje kako bi neoženjen, privlačan muškarac sebi kupio Renault Twingo. Ali opet, nisam smio otići predaleko i preoštro, ionako to nije bio dečko za visoke i glasne turaže... Bio je to niskoturažni kavalir za male brzine i nježnosti.
Iako vječni gubitnik, bio mi je predrag da ne bi zajednički uložili novce i dan proveli u iščekivanju, mudrim doskočicama, prisnim poznavanjima nekih igrača i konstantnim maltretiranjem zaslona televizora rezultatima na teletekstu. Imali smo sedam veličanstvenih parova, kažem veličanstvenih jer bili su oni prekrasni ziceri, a s bogom danim koeficijentima. Na tih sedam parova bio sam spreman uložiti velike, ali zbilja velike novce, no Twingo je imao u planu još jedan, još samo jedan par. Lakomosti poput takvih nisu mi bile strane, i ako ćemo iskreno, baš je na radiju zasvirala (sjećam se dobro) stvar od Pink Floyda ˝Wish you were here˝ i melankolija suznih početaka me zavela i uvjerila kako je ovo jedan od onih dana...
Kada je sve moguće...
Kako je rizik još jednog para ništa spram rizika Nje...
I tako, krenusmo u traženje svoje Sreće...
Elysium is offline  
Odgovori s citatom
Old 25.07.2004., 00:26   #16
Elysium
Ausencia
 
Elysium Avatar
 
Registracija: Jun 2004.
Lokacija: Rain Garden
Postova: 17,250
~(14)~

- Šarmeru (tako me zvao, nije da se hvalim), danas ne igra onaj tvoj Kamerun?
E da, to su ti dečki o kojima sam vam pričao, moji Kamerunci. Njima bi dao za odigrati utakmicu Ljubavi. Zadnji Kup Afrike došli su do finala bez primljenog pogotka. Gospodo, bez primljenog gola!! A ni u finalu protiv Senegala (ako se ne varam) nisu ga primili. Dobiše ih Kamerunci na penale.
- Što je, konačno si počeo vjerovati u snagu mojeg Kameruna?
- Ma, gadovi jedni! Oni su bogovi u toj Africi!
Nek' zabiju gol u gostima za moju ludicu, i biti će bogovi mojeg srca...
- Znam... Dečki su moja najjača uzdanica.
Bez imalo pretjerivanja... Na njima sam pokupio najveće svote novaca. Trebaju mi još za tu, tek jednu, utakmicu. Jednog dana...
- Jesu te ti crnci ikad iznevjerili?
- Jednom... Na Svjetskom Prvenstvu protiv Nijemaca. Igrač više, a gol-dva premalo.
Nasmijao se, onako kako se to prijateljski pakosno i radi, no iznenadio me detaljima. Kažem vam, prijateljstva su čokoladice bajno-čudnih pakiranja i ambalaže.
- Sjećam se... Kahn je skinuo čisti zicer u prvom poluvremenu. Da je to ušlo, Nijemci bi kupovali karte zu Hause.
Ma ajde, prisjećaj me samo. Bila su to vremena.
I onda me dokrajčio, tek tako, survao me niz liticu jednih poznatih riječi tako različitog konteksta. Zapitah se, Bože, zar je potrebno tako malo da se dotaknem Nje?
- A što kažeš da nam osmi par bude tekma Italija-Jugoslavija?
Ne spominji tu državu u obliku čizme. Predugo mi jedan Talijan gnječi njome moje srce.
- Zaboravi... Tu tekmu ne.
- Što je? Sav si problijedio. Ne voliš se kladit' kad Srbi igraju?
Ma daj, prijatelju, bio jednom Rat i prošao. Druge su mučnine u pitanju.
- Nije zbog burazera, zbilja nije.
- A kao zbog Talijana je, ne seri. Dakle, što stavljamo?
Istini za volju, bilo je vrijeme kada sam se u mašti vidio kako živim u Toskani i kako brbljam onim njihovim brzim jezikom. Ali, otkako sam saznao za Bogarta, onaj kolegij iz talijanskog kojeg sam uzeo za izborni nije više bio predmet mojih želja. Štoviše, previše sam ga zapustio, a prkos je bio prejak da bi se nanovo posvetio slatkorječivom jeziku. Previše je podsjetnika koji bole i razdiru. Eh, da mi je to sve netko rekao onog rujna kada sam ga ponosno upisivao u indeks.
- Ništa ne stavljamo. Ne želim razmišljati o toj utakmici.
- Ali Talijani igraju bez Vierria i Tottia, a dvoznak na Jugu je velik k'o kuća.
A doista je bio. Ma, da je bilo tko osim tih prokletih Talijana.
- Ali igra Bogart.
- Bogart? Tko je taj?!
Zbilja je Twingo bio začuđen, sigurno sve uvjeren kako poznaje cijelu postavu i klupu talijanske reprezentacije. Što je Twingo, nisi čuo za Bogarta? To ti je novi napadač... Za mene ubojitiji od Tottia i Vierria zajedno...
- Ma zaboravi. Imam loš predosjećaj za tu utakmicu.
- Dobro, stari... Tražit' ćemo dalje. Iako, naglašavam, mislim kako je dvoznak na Jugu čist pogodak.
Ma ajde? Čista je bila i moja ljubav pa smo se, eto, nasukali...
Možda je bio trzaj gitare pri kraju pjesme, možda dah nakon dima cigarete istovjetan onom na prozoru njenog potkrovlja, možda je bio tek jecaj koji je htio postati glasom, možda, ali u meni se prelomilo baš tamo sa zadnjim gutljajem kave i prvim dimom cigarete. Odlučio sam i tu Sudbinu uvući u posao, pa nek' bude šta bude. Igrati ću na Jugu, pa ako dobiju nek' i ja dobijem Nju...
Ako izgube...
Tja, ako izgube...
- Može, Twingo. Stavljaj dvoznak na Jugu!
- Ne kužim. A gdje je nestao predosjećaj?
Nije nestao...
Tek je rođen...
Ali mali vragolan ni ne zna koliku bol nanosi...
- Pusti sad predosjećaj. Igram u čast jednog Carstva i nekoliko tisuća Sjećanja.
- E, moj jugonostalgičaru... Šta, šest socijalističkih i dvije autonomne, i te spike?
Pa sad, ne znam za šest bivših republika, ali dvije Autonomne Pokrajine dvaju Autonomnih Srca sasvim dobro poznajem...
Ako sam nostalgičar, nazovite me Nostalgičarom Njenih Usnica...
Po toj sam osudi beskrajno kriv...
- Nije to, nisam mislio na to carstvo. Moje je nešto... vrijednije.
Ustvari, ono je jedino...
Nekako ga volim...
O bogatijem Carstvu nisam čak ni čitao...
Dan je prolazio kao lihvar, kao pakosni kralj kojem je svejedno o njegovim ljudima, nije mi davao naznake hoću li je izgubiti još prije ponoći. Ili sam je izgubio već odavno? Očaj je bio jedini suborac sa mnom u zaboravljenom rovu usred ničije zemlje, u nekoj tišini, gdje su i granate bezobrazno zaboravile na nas dvoje. Zaspao sam u hladnom i mokrom rovu, od prvog zalaska danjeg svijetla do kasnih noćnih zvijezda. Oko jedanaest me probudio mobitel i Twingo na zaslonu zelenih nijansi.
- Šarmeru, pa gdje si ti?!
- Spavam, Twingo. Spavam.
- Ma, koje spavanje! Jebote, dobili smo! Svih osam!
Dobili?! Zar je i Bogart, doista, položio svoje oružje?! Zar je Sudbina konačno umiješala svoje prste na radost i ovog malog pajaca? Napustio sam rov i Očaj i na trenutak sam ponovno bio čovjek bez traga oružja na sebi.
- I Talijani?! I Talijani su pali?!
- Pa, kažem ti! Svih osam smo pogodili! Iiiihaaa!
Koje olakšanje...
Već je poželjeh nazvati...
Da čujem u njenom glasu poraz Talijana. Da čujem jednu ljubavnu, nakon dugo čekanja...
- I s kol'ko je Juga pobijedila?!
- A jesi zapeo! K'o da je bitno, dobili smo!
Kako nije bitno? To je i Najbitnije Od Svega...
Iščekivao sam. Strepio. Čak malo i zadrhtao.
- Nisu pobijedili. Završilo je 2:2. Ali, ionako smo igrali na dvoznak!
Ma, koji dvoznak, prijatelju, pa Ljubav ne poznaje dvoznak! Ili je ili nije. Neriješeno je ono na čemu sam bio cijelo ovo vrijeme. Nek' je proklet ovaj Bogart! Ni vrit ni mimo! Upravo tako, ni vrit ni mimo...
Činilo se kako je Sudbina imala svoj dan razonode. Možda neka ironija?
Tko će ga znati...?
Ja sam samo strepio koliko sam najbolje umio...
Elysium is offline  
Odgovori s citatom
Old 25.07.2004., 20:23   #17
Elysium
Ausencia
 
Elysium Avatar
 
Registracija: Jun 2004.
Lokacija: Rain Garden
Postova: 17,250
~(15)~

Pala je noć. Završila su predavanja, kao i još jedan dan s njom. Šaputanja su se nastavila u mojoj glavi, ali bila su to suluda razmišljanja, neostvariva za podijeliti s njom. Zato je pao pokoji smiješak, koji čudnovat pogled, ali tek jednosmjernog kolosijeka, pa onda često zamjetna tišina, i tako smo krali korake nekako tužni, zamišljeni, udaljeni. Možda je ova noć otvorila besramnu kajdanku i prosula note ponekih istina.
Kako je sve udaljenija od mene...
Kako je dotičem bez uzvraćene strasti...
Kako je ljubim potpuno osiromašenu mene...
- Što osjećaš prema meni? - upitala me jednom u tramvaju, u 1-nici kao stvorenoj za takva pitanja.
Bio sam smeten, pomalo lud od siline riječi koje sam imao u sebi i siline hrabrosti koje nisam imao. Jedne sam riječi skladao u sebi, a druge rečenice ispuštao na glas.
- Što osjećam? Puno toga... Malu udaljenost, pa slatku blizinu...
Sve dalje bila bi laž da ispišem, jer ničega se ne sjećam što sam govorio od snažnih drhtaja i iznenadne vrtoglavice. Valjda je tako s tijelom kada previše toga ostane neizrečeno? A i ona je, čini se, osjetila moju drhtavu naklonost?
Mislim, morala je...
Rijetko kada čovjek izreče toliko rečenica, a da ništa ne kaže...
- Jer, od tebe želim samo jedno. Da uz mene budeš potpuno svoj... Tada si tako divan.
Maco, i nas dvoje nismo zajedno? Nakon ovakvih riječi...?
Mislim...
Znam, tek se nasmijem u sebi. Jer to je jedino što mogu...
Znam što čita, znam gdje pleše, znam gdje putuje i znam koje naušnice vole njene ušne resice. No kad...
Sve je manje otkrivam...
I ne mislim pritom samo na gumbiće njenih raskošnih košulja, ne mislim ni na dva vratašca njenih slatkih poljubaca...
Mislim na Sve One Dubine koje nisam prestao voljeti...
Te neke sitnice su poput ruža na njenim usnama...
Nemoguće za uzeti bez da je ne pokupim svojima...
Gledao sam je na stanici, crne visoke čizmice, tamne hlače s bijelim okomitim prugicama, crvena košuljica s besramno dubokim izrezom, pa onda s time i bijelo pokrivalo njenih prekrasnih grudi, otmjen krem kaputić do malo iznad koljena, te divne naušnice i ambis njene duševne ljepote.
I tada sam znao...
Kako je to djevojka s kojom bih mogao starjeti...


Tramvaj je doplovio u luku. Poklonila mi je po jedan poljubac na svaki obraz, onako kako i priliči onima koji ne smiju pomaknuti usnice dva centimetra prema središtu, poput onih poljubaca koje ti uruče za primljenu diplomu. Ušla je u tramvaj, a ja sam je gledao dušom.
Na Maksimirskoj me uhvatio kaput putnika u prolazu prema Istoku, hladnim prstima je šarao obraze mojeg lica, a kožu tijela mi je zadirkivao ledenim ubodima. Mjesec je bio u svojoj prvoj četvrtini, onako polupospan, i nije mario što ga sustiže jedan smion oblak. Raskopčao sam svoj kožni kaput da se dohvatim nekih hladnoća...
Što sam joj sve darovao? Osim ljubavi...?
Pa, ne znam, našla se tu jedna crvena latica ruže, nekoliko jabuka i dvije mandarine, tri-četiri posebna kolačića, zatim jedna knjiga, jednu malenu crvenu bilježnicu umotanu u jednu od mojih najdražih marama (neka sada ubire mirise njenog divnog vrata), pa onda jednu tanku roza majicu za njen rođendan koju nikada nisam vidio na njoj (toga mi je uvijek beskrajno žao), jednog sebe u svim nijansama koje su mi poznate, i tako...
Naposljetku, ja sam je volio...
Eto, moja ludice...


Na kraju dana, kao i uvijek dok je tražim, zagledam se u noćne oblake...
I pomislim...
Anđele, s kojeg si ti oblaka meni sišla...?
I, gdje si krila krišom sakrila...?



~ the end ~
Elysium is offline  
Odgovori s citatom
Old 13.08.2004., 21:49   #18
Elysium
Ausencia
 
Elysium Avatar
 
Registracija: Jun 2004.
Lokacija: Rain Garden
Postova: 17,250
Ponoćne pjesme (u eng molu)

Jednom, bilo je to davno, trebao se oformiti jedan bend. I dobro smo stajali, ako se ne varam, falio nam je samo bubnjar.
I tako..
Mene su predložili za vokal..
I ujedno za liriku..

To su još bili dani kada nisam upoznao prozu. Danas izbjegavam pisanje pjesama u širokom luku. Ne znam zašto, ali ne osjećam se dobro među stihovima.
Ali onih dvadeset i sitno pjesama koje sam napisao, vjerujući kako će taj bend konačno jednom i zasvirati, od danas planiram podijeliti s vama.
Bend nikada nije zasvirao..
A ja već dugo nisam čitao svoje stihove..

Pa, da krenemo..
(Vi ste i više nego dobrodošli)
Elysium is offline  
Odgovori s citatom
Old 13.08.2004., 21:53   #19
Elysium
Ausencia
 
Elysium Avatar
 
Registracija: Jun 2004.
Lokacija: Rain Garden
Postova: 17,250
~Another Look Behind~

I have a truth untold
Taciturn and it’s made of stone
Shelters fall from the din unknown
Diminished hope that it’s not all torn

I met no man so wise
To be able to resist her eyes
They glare from far so bright
Swallowed in like a voice in night
Till dawn comes..

You tell me, oh you mighty prophet
What grief really is
She came so uninvited
She came in unswerving
And she found her home and peace

Dear Lord, where’re you now
Your lash is hard to find
I see men gnash their teeth
Fraught with sins and false relief

My feelings cringe in dark
To proud to say out loud
But the yoke is heavy and upon my soul
Rest of road I have to crawl
To you..

You tell me, oh you mighty prophet
What grief really is
She came so uninvited
She came in unswerving
And she found her home and peace

Supine are days of mine
Don’t wanna look behind
She calls me one more time
So I turn to her to sink right down
Below..
Elysium is offline  
Odgovori s citatom
Old 14.08.2004., 16:51   #20
Elysium
Ausencia
 
Elysium Avatar
 
Registracija: Jun 2004.
Lokacija: Rain Garden
Postova: 17,250
~Awaken In The Fog~

They placed her in ground, my friend
Helped her down to an end
Into the snuggery of her own
To a place wet and cold
And my story is nearly told
For it ends right here
Down with her..


Was this how you planed, my one
The guidance of your father’s gun
Am I to depart real soon
Will you be there to welcome me
Release a smile just for me
Or I’ll miss a room
Of your grace..


They wrapped her in silk white dress
Very One of most famous “Yes”
You took all my strength to reveal
Even to you what I’m about to steel
Leave my to my suffer, dear
Don’t ask that from me
Not this night..


Withered leaves now dance for you
An Image made just for us two
Leave this dungeon while you can
You’ll be my undoing, anyway
Trust me, dear, it’s a better way
To make out for sins
That we made..


I promise I’ll find you, dear
In both of rooms I shall peer
Eager is only the wind that blows
Down with bells of morning fog
Call off your slayer dogs
I can’t do this, dear
I must go..
Elysium is offline  
Odgovori s citatom
Advertisement
 
Advertisement
Sponsored links

Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Pravila postanja
You may not post new threads
You may not post replies
You may not post attachments
You may not edit your posts

BB code is On
Smajlići su On
[IMG] kôd je On
HTML kôd je Off





Sva vremena su GMT +1. Trenutno vrijeme je: 17:06.



Powered by vBulletin Version 3.8.4 (hrvatski)
Copyright ©2000 - 2014, Jelsoft Enterprises Ltd.
Site content ©1999-2009 Forum.hr
Ad Management by RedTyger