Depresija - opća tema

[Azz]

sac22 kaže:

Imam 16 godina pa sam stalno u depresiji (bar ja tako mislim) uglavnom imam stalno negativne misli, los sam u skoli, lose drustveno stanje nemam prijatelja a pogotovo ne djevojke, znaci dno dna... Takodjer me sve nervira, zivciram se kada sam cesto sam idem gradom i gledam osobe svaka druga me zivcira samom svojom pojavom i da razmisljao sam nekoliko puta o samoubistvu pa sad..

imaš psihologa u školi? pa da malo popričaš s njim?
ako ti je iz nekog razloga to neprihvatljivo, postoje i telefoni gdje može dobiti psihološku podršku, savjet, a ostat ćeš anoniman.

imati 16 uistinu nije lako. u tim godinama više nisi dijete, a s druge strane ni odrasla osoba. ispred tebe je još mnogo otkrivanja, uočavanja i spoznavanja. također je to jedno veoma turbulentno razdoblje, s mnogo previranja, pa su tako neminovne i neke jake emocije - tuge, razočarenja, ljutnje i sl.
nemoj misliti da si u tome usamljen. ima mnogo njih koji prolaze kroz isto, no da se ne bi toliko izgubljeno i osamljeno osjećao moraš napraviti prvi korak, a to je nazivanje ili odlazak kod nekog s kim ćeš moći popričati.

roditelji bi bili dakako jedan od prvih izbora za obraćanje, no s obzirom da se u tim godinama često udaljuje od njih, onda je možda bolje obratiti se školskom psihologu/pedagogu ili nazvati broj besplatne psihološke pomoći gdje će sigurno imati razumijevanja za tebe.

i vjeruj mi, može se preživjeti i te teške, turbulentne godine

[NiktaFebaMorfej]

"Don't care about people- they will all die."

[Surfin' bird]

krenuo sam istresti sve sad ovdje ali mi je naglo poraslo razpolozenje pa sad nekako nemam vise potrebe za tim
no svejedno, bio sam neko vrijeme u potpunoj depresiji, sad sam se malo othrvao, uhvati me povremeno, no ne muci me to koliko me muci sto sam skoro potpuno prazan, i neznam sto bi sa sobom, ne znam sto bi radio, neznam sto bi studirao,nikakav hobi, sve sto pokusam ne drzi me dulje od 2,3 dana, rijetko se uzbudjujem oko neceg, emocije manje-vise na nuli (osim u par iznimaka kad sam s curom ili s prijateljima ili kad sam povisenog raspolozenja), nemam nikakvih interesa u zivotu osim knjiga i filmova, kartanja, alkohola i trave,ali i to mi je rijetko kad uzitak onakav kakav je bio prije depresije, niti imam toliko volje za to kao sto sam imao, sve mi djeluje potpuno nadrealno i nestvarno, kao neka predstava koja se odigrava samo za mene, a ja imam kartu za zadnji red...

[Surfin' bird]

sac22 kaže:

Imam 16 godina pa sam stalno u depresiji (bar ja tako mislim) uglavnom imam stalno negativne misli, los sam u skoli, lose drustveno stanje nemam prijatelja a pogotovo ne djevojke, znaci dno dna... Takodjer me sve nervira, zivciram se kada sam cesto sam idem gradom i gledam osobe svaka druga me zivcira samom svojom pojavom i da razmisljao sam nekoliko puta o samoubistvu pa sad..

azzura ti je vec dala savjet, ja bi ti preporucio da procitas ovaj clanak http://www.cracked.com/blog/5-reason..._ibsrc=fanpage

[Dyma]

Još jedan dan kada mi se sve čini crno i bez izlaza.
Ništa mi se ne da, volje nemam za ništa. Zovu me van - ne želim, ne da mi se.
Ne želim biti u vezi, nemam volje.
Svi me živciraju i ne razumiju, želim biti sam.

[Miligram]

Blood Diamond kaže:

Još jedan dan kada mi se sve čini crno i bez izlaza.
Ništa mi se ne da, volje nemam za ništa. Zovu me van - ne želim, ne da mi se.
Ne želim biti u vezi, nemam volje.
Svi me živciraju i ne razumiju, želim biti sam.

Pa dobro mozda ti je danas tako ali si nemoj dopustiti da te ti ljudi koji te zovu van više ne budu zvali van.razumiješ što zeim reci ? Ako si baš jako depresivan i to par tjedana onda odi kod psihijatra

[PenelopeJane]

Loše, jako loše... onako iznenada. I tako isto u petak. Bez povoda, bez ičega. Samo dođe i razvali...

[Tinkerbell 8]

meni se u zadnje vrijeme događa da ne mogu jesti. iako sam gladna, nekakva me mučnina hvata čim počnem jesti. pa se natjeram pojesti nešto, ali plaši me to baš. inače sam imala suprotan problem, prežderavala sam se i liječila se hranom.
a i totalno sam bezvoljna i depresivna, više nego ikad.
jel se to nekome događalo? mislim na ovo s jelom.

[ady-]

Tinkerbell 8 kaže:

meni se u zadnje vrijeme događa da ne mogu jesti. iako sam gladna, nekakva me mučnina hvata čim počnem jesti. pa se natjeram pojesti nešto, ali plaši me to baš. inače sam imala suprotan problem, prežderavala sam se i liječila se hranom.
a i totalno sam bezvoljna i depresivna, više nego ikad.
jel se to nekome događalo? mislim na ovo s jelom.

to je sve zbog stresa...evo ja vec mjesecima se mucim zbog zeluca i doslo je nazalost do mjere da moram kod specijalista za zeludac...na gastroskopiju itd...
naravno sav stres i nerviranje utjecalo mi na zeludac i godine zivciranja nadrazilo mi je zeludac... toliko mi je bilo mucno u zadnjih 2 tjedna da nisam nis jela...ima danas kad stvarno nis nisam stavila cijeli dan jer nisam uopce imala apetita nit želje za jelom

[ZivotJeMore]

Blood Diamond kaže:

Još jedan dan kada mi se sve čini crno i bez izlaza.
Ništa mi se ne da, volje nemam za ništa. Zovu me van - ne želim, ne da mi se.
Ne želim biti u vezi, nemam volje.
Svi me živciraju i ne razumiju, želim biti sam.

Budi sam, imas pravo biti sam, i nemoj se gristi zbog toga...neka te cijeli svijet pusti na miru, jer ti imas pravo na miran um. Neka neko vrijeme prodje, doci ce opet dan kad ces htjeti medju ljude i svijet ce se ciniti kao lijepo mjesto, a zivot ce opet biti lijep...

[Miligram]

jao nebi ja na gastroskopiju... meni je zadnje vrijeme ok.Eo bio sam na kontroli i dr. mi samo povecala doze

[ady-]

Miligram kaže:

jao nebi ja na gastroskopiju... meni je zadnje vrijeme ok.Eo bio sam na kontroli i dr. mi samo povecala doze

nisam ni ja htjela al drugog izbora nisam imala...nazalost
nikad vise nejdem na gastroskopiju...stvarno kratko traje ali je preneugodno

[sofija999]

Pozdrav svima.
Nisamdosad bila u depresiji. Naravno, imala sam loših dana, nekad plačem jer se poslije toga osjećam bolje. Otkad znam za sebe, znala sam i plakati bez nekog posebnog razloga, iako okolnosti u kojima sam živjela to opravdavaju.
Uglavnom...
Dijagnosticiran mi je granični poremećaj osobnosti, za koji vjerojatno ne bih ni doznala da nisam počela dobivati napadaje panike, tjeskobe, prisilnih misli...
Ali kako se ne predajem ni u čemu, htjela sam se sama s time izboriti- bez lijekova, uz pomoć psihoterapije.
No , psihijatrica mi je dala ultimatum- ili tablete ili da tražim nekog drugoga.
I tako sada već 7 mjeseci pijem Zoloft, po potrebi Misar.
Misar u 7 mj (0,5 mg) još nisam cijelu bočicu potrošila, tako da stvarno ne pretjerujem s tim, ali moram priznati da mi je odličan osjećaj kad popijem jednu prije spavanja.
Tada uglavnom imam i više nego ugodne, lijepe snove, spavam čvrsto, nema šanse da me išta probudi, kao da sam nadrogirana.
Upravo zato pokušavam svesti uzimanje istih na minimum, svjesna sam potencijalne ovisnosti.
Pišem ovo jer je ova noć bila od onih 1, 2 mjesečno kad ipak uzmem tu tabletu.
No ovu noć sanjala sam svoju prošlost, svoje djetinjstvo.
Probudivši se, počela sam plakati, ridati, sigurno sat, dva , osjećala sam se kao da sam se vratila u to vrijeme.
Shvatila sam da se nikada neću riješiti prošlosti i da će zauvijek u meni postojati jedna ogromna praznina, uz nju i bol, osjećaj da nikome nije stalo...
Danas se cijeli dan osjećam užasno loše.
Nema nekog posebnog razloga.
Jednostavno, ništa mi se ne da, ne znam što bih sa sobom...
Moje pitanje- može li se, iako uzimam već 7 mjeseci AD (ali zbog napada panike, ne depresije), oboljeti od depresije, za vrijeme uzimanja istih?
Znate ono kad npr nemate perut pa operete kosu šamponom protiv nje, pa je dobijete (jedini primjer koji mi je pao napamet).
Dug post, ispričavam se.

[Klaudija 77]

sofija999 kaže:

Pozdrav svima.
Nisamdosad bila u depresiji. Naravno, imala sam loših dana, nekad plačem jer se poslije toga osjećam bolje. Otkad znam za sebe, znala sam i plakati bez nekog posebnog razloga, iako okolnosti u kojima sam živjela to opravdavaju.
Uglavnom...
Dijagnosticiran mi je granični poremećaj osobnosti, za koji vjerojatno ne bih ni doznala da nisam počela dobivati napadaje panike, tjeskobe, prisilnih misli...
Ali kako se ne predajem ni u čemu, htjela sam se sama s time izboriti- bez lijekova, uz pomoć psihoterapije.
No , psihijatrica mi je dala ultimatum- ili tablete ili da tražim nekog drugoga.
I tako sada već 7 mjeseci pijem Zoloft, po potrebi Misar.
Misar u 7 mj (0,5 mg) još nisam cijelu bočicu potrošila, tako da stvarno ne pretjerujem s tim, ali moram priznati da mi je odličan osjećaj kad popijem jednu prije spavanja.
Tada uglavnom imam i više nego ugodne, lijepe snove, spavam čvrsto, nema šanse da me išta probudi, kao da sam nadrogirana.
Upravo zato pokušavam svesti uzimanje istih na minimum, svjesna sam potencijalne ovisnosti.
Pišem ovo jer je ova noć bila od onih 1, 2 mjesečno kad ipak uzmem tu tabletu.
No ovu noć sanjala sam svoju prošlost, svoje djetinjstvo.
Probudivši se, počela sam plakati, ridati, sigurno sat, dva , osjećala sam se kao da sam se vratila u to vrijeme.
Shvatila sam da se nikada neću riješiti prošlosti i da će zauvijek u meni postojati jedna ogromna praznina, uz nju i bol, osjećaj da nikome nije stalo...
Danas se cijeli dan osjećam užasno loše.
Nema nekog posebnog razloga.
Jednostavno, ništa mi se ne da, ne znam što bih sa sobom...
Moje pitanje- može li se, iako uzimam već 7 mjeseci AD (ali zbog napada panike, ne depresije), oboljeti od depresije, za vrijeme uzimanja istih?
Znate ono kad npr nemate perut pa operete kosu šamponom protiv nje, pa je dobijete (jedini primjer koji mi je pao napamet).
Dug post, ispričavam se.

Ono sto sigurno znam je da i na teraoiji AD mogu se s vremena na vrijeme javljati depresivni trenutci ili dani,i da tada popijem nesto za smirenje ,dok ne popusti.Ja sam pila AD zbog depresije,pa mozda moj odgovor i nije siguran.Ali to sto si dan dva losa ne znaci da ces oboliti od depresije.Popij misar i nocas i mirno pokusaj spavati,neces postati ovisna sigurno ako za 7 mjeseci nisi popila kutiju.U teskim krizama sam pila jako veliku dozu AD,i po 3-4 tablete za smirenje(kojih sam se takodjer jako bojala zbog ovisnoosti),i evo AD ne pijem vec cetvrti mjesec a lexaurin najmanju dozu samo ponekada.Drzi se....

[michelle_28]

Ne znam kako početi.....Uopće ne znam što mi se dogodilo zadnjih godina, i gdje je nestala ona stara JA...
Posljednjih 5-6 godina sam u užasnoj depresiji. A ono što je gore od toga, jest da nitko ne zna za moje stanje, strahove, boli. Potpuno sama sam u tome i nosim se kako znam. Nikako. Imam 28 godina. Živim sama. Sestra blizanka udana, dvoje djece. Roditelji i mlađa seka žive u udaljenom gradu. Ja sam ovdje, u Zgb sama, radim ( posao koji mrzim ). Najgore mi je kada poslije posla dođem doma, u svoj prazan stan. Jedno jutro jednostavno nisam mogla ustat iz kreveta i otić na posao. Nazvala sam na posao i rekla da sam hitno trebala otputovati k roditeljima. Ostala sam cijeli dan u krevetu. Ustala sam tek predvečer. Ima dana kada se jednostavno ne mogu pomaknuti. Znate onaj osjećaj: jednostavno vam se neda pričati, ni disati ni ništa. Imam jako loš odnos s majkom i time je moje stanje još gore. Pokušala sam jednom mami objasniti kako se osjećam no ona mi je na to rekla da sam sebična i da samo glumim neke žrtve. Kada izađem s prijateljima, tjeram se na ono prokleto glumljeno smješkanje, a u sebi plačem. Teško mi je opisati osjećaje. Užasno teško. Pokušala sam i seki objasniti kako mi je , no ona je previše obuzeta djecom ( još su jako mali ) da bi se i sa mnom bavila. Rekla je da zna da je mama loša prema meni, ali da ona tu ne može ništa..Ne znam...teško je, jako je teško...užasno teško...

[Klaudija 77]

Psihijatar,psihoterapija,rad na sebi,to je jedini izlaz.
Takvo stanje nece samo nestati.

[Azz]

sofija999 kaže:

Moje pitanje- može li se, iako uzimam već 7 mjeseci AD (ali zbog napada panike, ne depresije), oboljeti od depresije, za vrijeme uzimanja istih?

čitala sam da tijekom uzimanja ad može doći do pogoršanja što se depresije tiče, no to je po meni svakako nešto što bi trebalo što prije javiti svom liječniku.

[Uncika]

michelle_28 kaže:

Ne znam kako početi.....Uopće ne znam što mi se dogodilo zadnjih godina, i gdje je nestala ona stara JA...
Posljednjih 5-6 godina sam u užasnoj depresiji. A ono što je gore od toga, jest da nitko ne zna za moje stanje, strahove, boli. Potpuno sama sam u tome i nosim se kako znam. Nikako. Imam 28 godina. Živim sama. Sestra blizanka udana, dvoje djece. Roditelji i mlađa seka žive u udaljenom gradu. Ja sam ovdje, u Zgb sama, radim ( posao koji mrzim ). Najgore mi je kada poslije posla dođem doma, u svoj prazan stan. Jedno jutro jednostavno nisam mogla ustat iz kreveta i otić na posao. Nazvala sam na posao i rekla da sam hitno trebala otputovati k roditeljima. Ostala sam cijeli dan u krevetu. Ustala sam tek predvečer. Ima dana kada se jednostavno ne mogu pomaknuti. Znate onaj osjećaj: jednostavno vam se neda pričati, ni disati ni ništa. Imam jako loš odnos s majkom i time je moje stanje još gore. Pokušala sam jednom mami objasniti kako se osjećam no ona mi je na to rekla da sam sebična i da samo glumim neke žrtve. Kada izađem s prijateljima, tjeram se na ono prokleto glumljeno smješkanje, a u sebi plačem. Teško mi je opisati osjećaje. Užasno teško. Pokušala sam i seki objasniti kako mi je , no ona je previše obuzeta djecom ( još su jako mali ) da bi se i sa mnom bavila. Rekla je da zna da je mama loša prema meni, ali da ona tu ne može ništa..Ne znam...teško je, jako je teško...užasno teško...

Michelle nije neka pomoc ali vecini nas je tako, na ovoj temi. Svi smo depresivni i imamo iste simptome. Obavljanje svakodnevnih obaveza je jako tesko jos pogotovo ako ih nevolis. Procitaj malo po temi vidjeti ces da nisi sama . Ja osobno bi mogla dane provesti u krevetu jer jednostavno nemam zelje ni volje za zivotom. Nista me ne pokrece ni motivira da nastavim dalje. Nista me ne veseli, vecina stvari koje su me prije veselile/pokretale sada mi ne znace nista. Moj vlastiti zivot mi toliko malo znaci da me sram uopce to napisati ili reci pogotovo kada ti svi govore da nisi bolestan ili da pricas gluposti. Nazalost to je jedna jako tesko borba izvuci se iz svega toga. Nekada je bolje nekada je losije a nekada ljudi i ozdrave. Preporucila bi ti da odes psih. jer ako ti je tako sada, tesko da ces se sama uspjeti iscupati. Bolje ikakva i mala pomoc nego nikakva, ako ti je i ovako lakse, pisi nama

[epicducktime]

NiktaFebaMorfej kaže:

"Don't care about people- they will all die."

Super. Otvorim topic za razgovore i podrsku i prvo sto procitam je ovaj citat, tako odvratan i crn. Pogovo iz razloga jer sam tu dosla podijeliti situaciju koja nije nimalo .. neznam kako bi to izrekla.

Naime, poznam jednu veselu i podosta zrelu djevojku od 25 godina koja radi svakodnevno sa mojom starijom sestrom. U sustini dobra djevojka, stvarno lijepa, no ocito nju sreca nije posluzila u zivotu.

Otkrili su joj tumor na mozgu i ima najvise 6 mjeseci zivota. Iako sam u trenutku kad mi je to sestra pricala imala izraz lica "sranja se dogadjaju", nemogu reci da me nije pogodilo. Curi je majka umrla od raka prije 2 godine, baka od tumora i sada ona? Otac ostaje sam, kao i njezina trudna sestra.

Mislim.. sad kad je se sjetim sa onim tupim smjeskom na licu dok mi je pricala kako koristiti kopirni aparat u zgradi poglavarstva (tamo je radila) jednostavno nemogu, nemogu joj stati pred oci sada. Osjecam njenu bol kao vlastitu iako sam ju samo jedanput vidjela - onda kad sam ju upoznala.

To se svakome moze dogoditi. Povezala sam to sa svojom situacijom, naime, danas dok sam gledala TV, ciste i prazne glave, onako opusteno, prisla mi je baka sjela pored mene sva se tresla jer je njoj netko rekao na ulici da sam ja u Zagrebu na operaciji. Naime, ici cu na operaciju al tek sljedeci tjedan. Uvjeravala sam ju da ljudi pricaju lazi i da to nije istina, jer skoro se slomila zena. Nisam znala sto drugo uciniti nego lagati u tom trenutku i sad kad sam saznala da ona cura od prije ima tumor i da ce umrijeti, jednostavno sam ostala reklo bi se zatecena.

Nisam se i jos uvijek se nemogu skoncentrirat na ucenje, a moram jel sutra imam vazna 2 ispita u skoli te odgovaranje, ali ja jednostavno nemogu prestat razmisljat kako sada reci baki da sam ja ipak bolesna i da cu ipak morat ici na operaciju? Sad razmisljam kako se osjeca otac od te cure, koji je vec izgubio zenu, a sada i kcer? Sto ako i druga kcer ima nesto,a to nisu otkrili? Zasto se ovakva sranja dogadjaju?

Nisam u depri, niti nista, al jednostavno me steze u grlu trenutno, al nedam se, rekla sam da necu plakat, al tesko.. sve vise i vise steze u grlu, neznam sto uciniti..

[Azz]

epicducktime, život priča najstrašnije priče i nije čudno što razmišljaš o svemu tome. velika je tragedija zadesila tu mladu ženu i njenu obitelj
vezano za baku, trenutno ti ovdje nitko ne može reći što je bolje, jer ti možeš mnogo bolje procijeniti situaciju da li je baka spremna na istinu o operaciji, odnosno, treba li možda malo tu priču drugačije "upakirati".