Forum.hr

Natrag   Forum.hr > Društvo > Usamljena srca
Korisničko ime
Lozinka

Usamljena srca Lonely Hearts Club Band

Zatvorena tema
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 20.01.2012., 13:46   #441
Bastrado
wanderer
 
Bastrado Avatar
 
Registracija: Oct 2008.
Lokacija: Narnia, Maryland
Postova: 4,648
Povratak

Opet ti se vraćam
mladosti zaboravljena,
nestajem u sadašnjosti
da bih tebi ruke pružio,
tvojim livadama trčao,
vidio davno izbrisana lica
i čuo prijateljske zvuke.
Sjetom treperim sa smješkom
na licu dok plovjem,
u jednostavnost vremena,
skromnoga obiteljskog stola
ali punih jedara i srdašca.
I ne pitaj me bih li se vratio,
tek odškrini vrata..
Bastrado is offline  
Old 22.01.2012., 15:22   #442
J'etaisÉCRIVAIN
estet
 
J'etaisÉCRIVAIN Avatar
 
Registracija: Feb 2011.
Postova: 72
Sada se vraćam svojoj obitelji, domu svom. Pretpostavljam da svaki čovjek, bar jednom u svakom razdoblju svog života, isproba mogućnost bježanja od problema koji se čine nerješivima, ili su rješivi samo uz uvjet da nam ponos nastrada. Iako tašti, uvijek se vraćamo.

Iz ničega je krenuo na taj dug i opasan put, kroz mnoge se zapreke morao provlačiti, zapreke od ništavila i ispraznosti; da bi naposljetku, shvativši kako se nikada neće domoći svog cilja, spoznao da je to što je tražio, oduvijek i imao. Bilo je uz njega, sačinjavalo ga u tolikoj mjeri da bi bez toga možda nerođen proživio svoju smrt. Pustoš, to je sve na što još može naići puzeći rovovima svoje duše.

Možda sam trebao ostati još noć, pošteno se naspavati, odmoran poći na put početkom najranijeg jutra. Učinio bih razborito, ali je nostalgija, u meni sadržana tako duboko, zbog čega na površinu izvire samo još burnije, prevladala i sada sam tu, na cesti koja je široka samo onoliko koliko su otvorene moje oči. Ne smijem zaspati, ne smijem umrijeti... Ne sada, ne ove noći, u kojoj ima nešto poetično, ali ja nisam pjesnik pa to slabo zapažam. Samo slutim to nešto što se ne može dodirnuti... ili zatočiti. Više nisam sam. Vraćam se voljenoj ženi, jedinoj pjesmi što sam je ikada napisao...
J'etaisÉCRIVAIN is offline  
Old 27.01.2012., 13:13   #443
Velia
The status quo sucks
 
Velia Avatar
 
Registracija: Feb 2011.
Postova: 14,876
Zadaćnice - pedeset i drugi tjedan - Pogled ponad oblaka

Temu je izabrao Bastrado.

Quote:
Bastrado kaže: Pogledaj post
U najbolje vrijeme ostadoh bez medjumrezja.
Smije li se prebaciti biraliste u narucje drugoga?!
Ukoliko ne, neka misao bude Pogled ponad oblaka.
Podignite svoje nozice van cvrstog tla zemljanog, rucicama rasirite oblacnu posteju i slikajte sto vase oci vide. Sunce? Mjesec? Snove? Olimp?
__________________
Those who dance are considered insane by those who cannot hear the music. (G.C.)
Velia is offline  
Old 27.01.2012., 18:20   #444
Disticha
Vrhovna žena!
 
Registracija: Feb 2010.
Lokacija: Pingu.
Postova: 1,594
Zaustaviš kišu ponekad
napuniš bunar mojim mislima
slamaš gromove o gromobrane
izgubiš me svakodnevno
pa me opet kupiš
opisujući vratove labuda srcoliko

Prostituiraju se naše riječi
dok ih čitaju ovi "drugi"
i mi u odnosu na ove "treće"
uvijek u odnosu na opore
okuse u ustima i nož
kojim režem britko
po jeziku koji plazimo ljubomorno
grickajući ponedjeljak kao
"put kojim se rjeđe ide"

Ubijem - pogubiti, ubiti
svakodnevnost koja se penje
umjesto teorije književnosti
trebalo bi napisati teoriju
paranoje u odnosu na život
onaj kojeg preskačemo dok
lovimo ptice u letu pa ih mariniramo
dok nam biljke penjačice zaklanjaju
horizont - horizontalno

Da, petcima valja
otputovati u Istambul ili
jednostavno provesti noć
u Parizu i plesati uz Becheta.

Jednako je pogledu ponad oblaka.
__________________
Newman: Hello, Jerry!
Jerry: Hello, Newman!
Disticha is offline  
Sponsored links
Advertisement
 
Advertisement
Old 28.01.2012., 08:46   #445
spy
Razmišljator
 
Registracija: Nov 2005.
Postova: 14,030
ponad oblaka stratosfera
obuzima me sjetna atmosfera
u mojoj duši zračna masa
strašni cirrocumulus talasa

zaploviše moje misli ka egzosferi
a u srcu mi je temperatura
ispod nule pala
a tlak je na 244 hektopascala

oj oblače ti nakupino vodene pare
i ledenih kristala
reci zašto je moja duša sama ostala
dovest ću ti anticiklonu
jer radi tebe moje emocije stalno klonu

Iako nisam baš lijep ni bogat
a i ne kužim se u meteorologiju
kao Milan Sijerković
volio bih imat curu
i nek izgleda kao Iva Jerković
spy is offline  
Old 28.01.2012., 12:46   #446
Anuk-sun-amun
šećem kroz vrijeme
 
Anuk-sun-amun Avatar
 
Registracija: Jan 2012.
Lokacija: in love and death with Imhotep
Postova: 18
sanjali smo o zemljama dalekim
tražili šire horizonte
(bilo je kao da pokušavamo
pojesti limun bez šećera
a da ipak bude sladak)

crno-bijeli filmovi
su nekako imali više istine
nestvarno je bilo nekako
više stvarnije

na zemlji je bilo lijepo
na nebu ljepše
jednostavna jednadžba
više smo voljeli letjeti

i kad smo one čudne
pomalo neznane, pradavne
a opet sasvim obične
ljudske stvari
pretvorili u male bogove
mogli smo ih bolje vidjeti
mogli smo se vratiti

zemlja je postala ljepša
ljudi pomalo božanstveniji
(limun je ostao gorak i ljut
ali eto, tek tako, odjednom
više nije smetalo)
Anuk-sun-amun is offline  
Old 28.01.2012., 14:09   #447
Velia
The status quo sucks
 
Velia Avatar
 
Registracija: Feb 2011.
Postova: 14,876
Pogledaj gore, visoko.
Vidiš li zvijezde? Kako su samo prekrasne. I kako predivno sjaje.
Niti jedna nije sakrivena u svojoj tami.
Nego širi svoj sjaj uokolo. I na nas.
Divno je tamo gore.
I ovdje na oblaku je divno.
Dok lebdimo ovako. Slobodni.
Oslobođeni sile teže.
Bilo bi prekrasno zauvijek ostati ovdje.
Ispruženi u magličastoj mekoći oblaka.
Ali znam da će nas uskoro nešto povući prema dolje.
Uvijek bude tako.
Nečiji poziv, nečija ruka na ramenu, jutarnje buđenje…
I opet smo dolje.
Čvrsto na zemlji.
Dok su zvijezde predaleko da bismo upijali njihov sjaj.
I stojimo mračni, jedno pred drugim.
Svjesni da je kraj.
__________________
Those who dance are considered insane by those who cannot hear the music. (G.C.)
Velia is offline  
Old 28.01.2012., 18:44   #448
plavi-safir
dama plave krvi :)
 
plavi-safir Avatar
 
Registracija: Dec 2010.
Lokacija: ..uzvodno...
Postova: 4,719
Pošalji poruku preko Skype korisniku plavi-safir
postanimo zvjezde tako daleke, sjajne..
neka se nad nama zamisle neki drugi umovi..
postanimo mjesec, samo on zna sto krivaju sjene u noći
i kauda idu drumovi..
postanimo samo, jednu noć to ostanimo..
ili budimo obalci koji putuju, uvjek putuju
hvataju se u zraku kao djeca
love se i nemogu se zaustaviti..
hajde budimo, nebo plavo i siroko
neka nam i srce bude kao ono..
oh,mozda kada prodje sve to i budemo opet covjek i zena
mozda cemo znati se otvoriti lakse,
jer imat cemo srce od neba,
dusu od zvjezda,
i misli od mjeseca....
__________________
Malen je sobičak srce bekrije, jednu jedinu može primiti.
Ali bez brige, sve da santa nebo prekrije, ti imaš di prezimiti.
plavi-safir is online now  
Old 28.01.2012., 21:42   #449
Nuria Monfort
skupljam teglice za ajvar
 
Nuria Monfort Avatar
 
Registracija: Aug 2010.
Lokacija: u mom malom mraku
Postova: 3,802
Grimizna tama

*Ono što prešutim.


bojim se kao staklena čaša
na rubu stola na kraju večeri ljetne
kad topla se koža hladi,
a usne su suviše umorne i suhe
kao pustinja grijeha
bez oaze

oči su zatvorene
mi ne želimo vidjeti
prašinu noći što pada nam na trepavice
i obraze
i skriva crvenilo

i još valovi čuju se u daljini
i smijeh je utihnuo,
a ja ne brojim minute
jer vrijeme je stalo u rukama mojim
i ja ne poznajem sutra

samo je još pijesak ostao na nogama našim
koje spavaju,
a niz njih se slijevaju potoci prolivenog vina
tamnog kao zastori ispod vjeđa naših

u ušima čujem srce,
a ustima gutam oblačiće dima što šire se nepravilno
iz netom dogorjelih cigareta
i grle glave naše

i umorna sam od traganja za vlakovima
koji bi mogli biti moji,
a nisu

ne otvaraj oči
daj da budemo slijepi u ovoj tami
gdje ne moram skrivati se iza svojih riječi
po mojem su tijelu grafitom ispisani vapaji
na nepoznatom jeziku,
a ti ne vidiš,
sve oko nas je slijepo

ulice su tihe
srcima grizemo tišinu
i samo još noć diše,
a oboje znamo da neće dugo.
__________________
U klaonici gdje smo se prvi put poljubili, zrak je i dalje zaudarao na krv janjaca.
Nuria Monfort is offline  
Old 29.01.2012., 19:09   #450
J'etaisÉCRIVAIN
estet
 
J'etaisÉCRIVAIN Avatar
 
Registracija: Feb 2011.
Postova: 72
Vjetar što je odgurao nebo


Ja se sjećam...
Sa njegovim korakom stigla i večer.
Nosio cipele što bijahu mu teške.
Svoju je misao morao da izreče
i odriješi sebe od pokoje greške.

Pa mi kaže...
Pogledaj, dok mladost još teče,
nebo pod kojim sve ovo pleše.
U tim su bojama tragovi sreće
ljudi što sada samo se tješe.

Oni traže...
Odbjegle stvari sa praznoga dlana.
U samoći već jako dugo pate.
To tuguje nježna ljudska strana.
Dodiri znani neće da se vrate.

Dobro se sjećam...
Radost i tugu ove riječi spoje,
o dječaku što gleda i čezne
za balonom crvene boje
što iznad oblaka bijelih iščezne.

Stranac moj dahne...
On poznaje krivca za ovo sve,
protuhu koja se nikada ne kaje.
Vjetar rastjeruje oblake i sne,
pa i balon za kojim dječak tuguje.

Pođe, pa ipak stane...

Ruka mu drži napeti šešir,
a suze mu suhe na ranjivu licu.
Reče mi što mu donosi sav nemir...
Taj vjetar što ostavlja praznu ulicu.
J'etaisÉCRIVAIN is offline  
Old 01.02.2012., 09:08   #451
Velia
The status quo sucks
 
Velia Avatar
 
Registracija: Feb 2011.
Postova: 14,876
Zadaćnice - pedeset i treći tjedan - Obični ljudi

Temu nam je izabrala Nuria.

Quote:
Nuria Monfort kaže: Pogledaj post
Potaknuta temom "Slučajni susreti" s ovog podforuma, odlučila sam da naziv teme bude "Obični ljudi".
Osobno, volim promatrati druge ljude - ljude koje susrećem u knjižnici, dućanu, u autobusu, tramvaju, na cesti ili u parku. Kad nemam nekog pametnijeg posla volim zamišljati tko su ti ljudi. Kako se zovu, što rade, što vole, što ne vole, što ih rastužuje, gdje idu, koliko godina imaju, čeka li ih tko ili čekaju li oni možda nekoga... Malo zvuči psycho, kad bolje razmislim.

Želim da teme vaših zadaćnica budu obični ljudi. Osobe koje se u gužvi stapaju s drugima. Osobe o kojima ništa ne znate, a svejedno su privukle vašu pažnju.
Zanima me kako ih vi vidite i što mislite kakav je njihov život, a ako nemate naviku promatrati druge napišite što mislite kako ljudi koji vas ne poznaju gledaju na vas, kako zamišljaju vaš život.

Nadam se da nisam previše zakomplicirala. I nadam se da slična tema nije bila zadana već prije.
Uposlite prstiće!
__________________
Those who dance are considered insane by those who cannot hear the music. (G.C.)
Velia is offline  
Old 02.02.2012., 19:20   #452
TrashHarvester
Registrirani korisnik
 
TrashHarvester Avatar
 
Registracija: Nov 2007.
Postova: 2,670
(ovo sam napisao sa 22 godine pa ne zamjerite na pretencioznosti)

Životne tekovine

Ulica nosi ljude, idu mi u susret. Svaki od njih nosi neku svoju priču, razmišlja o životu, ljubavi ili sličnim tričarijama, listajući u glavi svoju životnu priču i očekujući da i njega, kao i sve oko njega zainteresirane iznenadi novi redak koji će se tek ispisati kad skrene baš iza onog ugla. Priča se svakim trenom gradi, neke sitnice se dorađuju, neke se mijenjaju, pa makar samo kod pripovijedanja. Kakve li su sve pustolovine proživjeli, kakve će tek proživjeti?

Poneki mimoilaznik vjerojatno razmišlja i o čemu razmišljaju ljudi oko njega, pa vjerojatno i sluti da svatko od nas ima svoju priču o koju upravo zapinje svojim slijedom misli. Promatra mene i pita se kakva je to moja životna priča, što li sam već proživio i što me tek očekuje tu negdje blizu ili tamo negdje daleko, iz vremenske perspektive gledano. Ne zna da živim sasvim običan život, bez uzbuđenja i pustolovina kakve viđamo u filmovima. Ali on, s druge strane, izgleda kao osoba koja zasigurno doživljava koješta u životu, barem u usporedbi sa mnom i iz moje perspektive. Ljudi.

Slijedeći tako u tvrdom asfaltu utabanu stazu kojom svakodnevno prohuji stotine stopala u raznim obuvalima, neminovno moram naići na neko mjesto gdje će se barem neki od njih zaustaviti i pomalo odmoriti, najčešće su to oni stariji članovi naše zajednice. Jedno takvo mjesto na kojem se okupljaju je i crna kutija na zidu cvjećare kraj koje svakodnevno prolazim na putu do obrazovne institucije. Služi za postavljanje osmrtnica, okovana, željezna sa staklom koje pokazuje čega ima unutra.

Svakodnevno se ljudi, mahom stariji, zaustavljaju kraj tog mjesta i sa zanimanjem promatraju imena ljudi ispisana crnim slovima, dajući tako posve novo značenje izrazu "vidjeti koga ima". Ponekad, dok prepoznaju ime, što nije rijetka pojava u manjoj sredini kao što je ova, odmahnu glavom ako su sami ili šaptom prokomentiraju među sobom. Tada najčešće odvrte svoju priču s početka ove na one dijelove u kojima se, ma da i samo u sporednoj ulozi, pojavljuje ime s papira. A mi smo nekad bili generacija...
__________________
This forum requires that you wait 30 seconds between searches. Please try again in 34 seconds.
TrashHarvester is offline  
Old 02.02.2012., 23:24   #453
Herbicidna
trijebi korov
 
Herbicidna Avatar
 
Registracija: Dec 2011.
Lokacija: kovčeg mrtvački
Postova: 11,538
Pablo

Miris sterilne masnoće prodire u moje pore dok tvoj glas, Pablo, okupira moje uši instantno. Teško te je fulati u praznom McDonalsu u ponoć. Namjerno sjedam preblizu tebe i tvoje pratnje, privučena bojom tvoje preuske majice. Pablo, ljubičasto nije tvoja boja. Previše ističe tvoje rošasto lice. Žvaćem svoj McChicken i gledam ti tenisice. Izabrati obuću očito znaš. Žalosti me što sjedim u Meku sama u ova doba, ali zahvalna sam na prilici da te proučavam. Tvoj glas svira Brateca Martina na melodici. Pokušavam uhvatiti tvoj pogled dok se trudiš objasniti nešto nevažno dečku s kapom koji sjedi preko puta tebe. On je popio svoj juice već odavno i ne zna kamo bi s rukama. Pablo, tako otvoreno sjediš nasuprot njega i veselo gestikuliraš dok on posmatra svoj odraz u ogledalu. Da samo znaš kako ti zavidim na tim savršeno počupanim obrvama. Pikam posljednje komadiće mrkve u salati razmišljajući kako je unutra toplo, a tramvajska stanica je prilično daleko. Tvoj dečec je pipnuo svoje rukavice već pet puta i očito želi otići odavde. Pablo, gade, znam da ćeš jebati večeras.
__________________
"Ko ne voli karanfile, ne treba ni da živi!" Pera M. (48)
Herbicidna is offline  
Old 04.02.2012., 01:34   #454
otkaz
otkaz
 
otkaz Avatar
 
Registracija: Nov 2006.
Lokacija: u okolici
Postova: 935
Visine me vuku, moje ime žubore,
Njima putujem, ka njima težim.
Za neku važnost, sve stanice se bore.
Običnosti se bojim, od nje hitro bježim.

Biti ću netko, postići više od sebe,
Jer mogu, jer moram, jer tako bude!
No tren me odvuče, za pozornost grebe,
Pažnju mi usmjerava na prisutne ljude…

Otužno djeluju, pogleda pokorena,
Zar su odustali od mladenačkih snova?
Možda im priča više nije otvorena,
Možda su samo umorni od lova.
Možda im je život želju ugasio,
Možda su ih ljudi spustili s visina,
Možda se ni jedan više nije spasio.
A možda im se svidjela konačna sudbina.

Možda…

Jedan momak pogled mi uzvraća iz sjene,
Mlad kao i ja, još mu je stalo do svega.
Svejedno, ostaje samo prolaznik za mene,
A ja... samo običan neznanac za njega…

Zadnje uređivanje otkaz : 04.02.2012. at 02:05.
otkaz is offline  
Old 04.02.2012., 13:47   #455
TrashHarvester
Registrirani korisnik
 
TrashHarvester Avatar
 
Registracija: Nov 2007.
Postova: 2,670
(vrijedi ista opaska o godinama i pretencioznosti kao ranije)

Nije uračunato u cijenu karte

Prelazeći po tko zna koji put udaljenost od mjesta studiranja do mjesta stanovanja pri čemu mi je samo pruga priječila da skrenem, ugledao sam na nekoj derutnoj stanici djevojčicu kako prilazi klupi.

Klupa je bila izrađena od starog drveta, izgledala je onako kako izgleda drvo koje se nagledalo kiše; tamno i prljavo. Djevojčica je imala možda oko pet godina, došla je do klupe i jedva se uspela na nju. Sjela je na klupu, zavukla noge ispod sebe kao azijat i na moje čuđenje okrenula leđa zgradi stanice, vlaku koji se upravo zaustavio i ljudima koji su iz njega izlazili te upravila pogled visoko u krošnju stabla u čijoj sjeni se klupa nalazila. Nije to bio usputan pogled, odavao je kako je takvih pogleda već bilo, kao i da će ih biti još.

Djeca. Rađaju se čista i nevina, svaki komadić pažnje će nam biti uzvraćen smiješkom, svaka pomanjkanje gorkim plačem. Dok odrastaju, znaju da vole mamu i tatu, čokoladu i crtiće, a ne vole grašak i zadaće. Zrnca vremena cure čak i njihovim nježnim prstima pa tako dolazi vrijeme kad od tih slatkih malih, stvorova, sve jedno nalik na drugo, nastaju ljudi koji pljačkaju banke, vole narodnjake, glasaju za krivu stranku na izborima, briju glave i rade nerede. Može li se u očima djeteta dok je još sasvim malo pročitati kakav čovjek u njemu čuči?

Ona osobina koja nas najviše veseli kod djece je kad pokazuju obilježja odraslih. Neka mali psuje, popij sine pivo, ljubi te baba, dođi kćeri da te mama našminka. Kako stare, tako nas te osobine nas samih koje vidimo u njima bodu u oko i, kao prečisto i predobro osvijetljeno zrcalo koje nam i predobro pokazuje sve naše mane, više nisu simpatične već uobičajene. Tjeranje djece da se ponašaju kao mi sami nazivamo odgojem.

Djevojčica s početka priče će za deset godina u žaru puberteta patiti za plavookim Markom, najslađim dečkom u njenom razredu i voditi križarski rat s mamom oko izlazaka. Promatrat će svijet kroz baladične ili pak punkerske melodije, ovisno o tome osjeća li se melankolično ili neshvaćeno i sama protiv cijelog svijeta. Sigurno će i sama pisati pjesme o jednoj klupi ispod jednog drveta kraj pruge i o ljudima koji su brzali kraj nje. Jedino što neće opisati su dva oka koja su je stakleno, a ipak neobično pažljivo promatrala u desetak sekundi zaustavljanja vlaka pišući pritom ove riječi po zraku.
__________________
This forum requires that you wait 30 seconds between searches. Please try again in 34 seconds.
TrashHarvester is offline  
Old 04.02.2012., 16:33   #456
J'etaisÉCRIVAIN
estet
 
J'etaisÉCRIVAIN Avatar
 
Registracija: Feb 2011.
Postova: 72
Mnogo sam puta pokoju kovanicu isprosio, a nikada prosjakom nisam bio...

Piscu je razmišljati o još nenapisanome djelu istovjetno čitanju djela što ga je netko drugi napisao. A ja često čitam dramu u kojoj bih sve čovjekove misli pohranio u njegov šešir, pa zatim savjetovao svojim likovima neka nerijetko razmijene šešire, jedni ih drugima posude, jer tako će se najbrže razotkriti tuđe tajne.

Dok rijeka ljudi teče, a ulica je koritom toj rijeci koje sam i ja jedna beznačajna kap, razočaran sam kako je malo tih ljudi što, poput mene, svoje misli drže u gnijezdu s obodom. Tek pokoji starac će proći zaogrnut čak i u ljetno doba, sa šeširom kao vunenim kavezom za misli o prošlosti, minulim nekim danima... Volio bih mu reći da i ja žalim za njegovom prošlošću; da sam nostalgičan za dobom u kojem me nije bilo.

U blizini doma moga, drvored je ograda između staze i ceste. Guste krošnje čine taj put tako mračnim da se doima kao da se svake večeri noć po njemu izlije. Za sparnih ljetnih ponoći, ondje šećem, ponekad se kući zaboravim vraćati sve do sitnih noćnih sati. I ne, nisu to gluhi sati, kako ih se netko ogorčen sjetio opisati, pripisujući svoju samotnost ostatku svijeta. Ti su sati za mene muzikalni, što zbog činele Mjeseca na nebu, što zbog orkestra nespokojnih ptica u spomenutim krošnjama, a naročito zbog doboša srca u grudima neznanih prolaznika.

Svakom je čovjeku duša vrt, a u njemu je neizostavno zasađen i narcis, cvijet što najjače zamiriše kada o sebi kontempliramo kao o protagonistu svoje životne priče, dodjeljujući tako drugima neslavne sporedne uloge. Tim putom svoga ljetnog bdijenja, narcise sam brao zahvalan što i u mojoj priči još postoje sporedni likovi, ne želeći ikoga od njih zaista upoznati, samo sve o njima znati. Sjećam se, netko je zazvao moje ime, neka mlada djevojka što je sjedila na klupi autobusne stanice. Pogledah je tim čudnim svojim očima, očima koje žele sniti samo kada su budne, a usnule ih uvijek otvara neki nemir... I nisam zastao, možda sam samo, nehajno, odzdravio. Zašto je uzviknula moje ime? Kako je moguće da me prepoznala, kada je ne umijem prepoznati nju?!

Pošao sam dalje, ploveći tamom kojoj kao žrtvu priložih i svoju sjenu. Ta djevojka kojoj nisam htio otići u susret, smatrat će me nekulturnim, drskim, lošim čovjekom. Njoj će se činiti da ja nisam mario niti jednoga trenutka potrošiti misleći na nju, a ja sam zapravo poželio sve svoje trenutke uciniti takvima, razmisljajući o njoj i svima drugima. Da sam joj prišao, ona bi mi se predstavila, ili to ne bi uopće bilo potrebno, jer već bi mi se razmrsilo klupko sjećanja, i najednom bih bio siguran tko je ona i gdje smo se već sreli.

Zato, ako sam prolaznikom, ne smijem stati; i volio bih da me svi, baš svi mimoiđu. Ne branim nikome pogledati u moje oči, ali zastor će pasti, vjeđe ce pokleknuti, i netko će već trepnuti, izbrisati i opet stvoriti čitav svijet; a kako je svatko glavnim junakom svoje priče - ili se to barem trudi biti - tako smo svi mi neki sporedni likovi, i svi će narcisi u nama biti prvi cvjetovi što će uvenuti...

Lakoća kojom maskiramo svoje identitete, istodobno me žalosti i uznosi. Ponuđeno nam je biti svatko, a odabrati možemo samo biti nitko, nitko u očima tih slučajnih promatrača. I mi ćemo sami donijeti sud od kojeg se poslije nećemo rastajati, i dozvolit ćemo da nam se pamćenje formira sitnim detaljima koje će netko zapaziti, netko drugi možda propustiti primijetiti, ali oni su ondje, postojani, i nema u njima ničega lažnog.

Sjećam se, dakle, starca čiji je šešir bio sličan mome; možda smo se već zamijenili za misli, pa zato za njegovom mladošću patim dok svoju jos živim. Sjećam se i uplakana djeteta što je uzalud zazivalo majku; čovjeka kolebljiva saniteta kako vodi ozbiljnu i žustru raspravu sa psom lutalicom; jednog uličnog pjevača užasno neugodna glasa... Pamtim još i onu ženu čiji sam odraz vidio u izlogu pred sobom, i kako me je, ovlaš otklanjajući pramen kose s lijepoga lica, natjerala zaboraviti što sam se uopće nadao pronaći u toj trgovini, zbog čega sam ondje bio...

Ljepota je također mirisan cvijet, no da je jedini u vrtu nečije duše, nikada ga ne bih ubrao. Na duši jedne meni drage dame mnogo je trnovita cvijeća, bezbroj bijelih ruža... Da je sretnete na ulici, vidjeli biste samo ljepotu, jer to je sve što bi vama ponudila. Ondje gdje za vas postoje vrata za koja nemate ključa, meni je bio otvoren put do njezina srca. Volio bih znati, da je sretnete na ulici, i da vas opčini tom ljepotom pred kojom niti ja ne mogu ostati ravnodušan, koliko biste svojih misli odvojili od sebe i poslali ih za njom da je prate, da slijede misterij njezinih koračaja, jer ona odlazi...

I ima dana, vjerujte, kada se uputila baš meni. Masku kojom se od vas krije, uzela je da bi došla meni u posjet. Sa mnom će maska pasti, neće je biti više. I bijele će ruže zamirisati, a vaše će misli biti negdje izgubljene, očajne što nisu više s mojom damom...

Ali je život takav da se samo rijetki u njemu poznaju; u moru neznanih šetača ja sam, u to ne sumnjam, sretao vaše bližnje, vaše prijatelje i ljubavi očuvane ili neprežaljene. Ponekad zadrhtim pri pomisli da se toliko niti različitih sudbina gotovo nikad ne zapletu jedna u drugu. Dobri ljudi, zli ljudi, tko će to znati... Netko će sutra umrijeti, a netko je jučer ubio.

Svima nam poslije ljeta stiže jesen. Prvi sam put nenamjernim prosjakom bio jedne večeri satkane od arome pečenih kestena, kada mi je prišao čovjek što je hodao na štakama. Tako je dugo pretraživao po džepovima, da ga nisam mogao razočarati odbijanjem njegovih kovanica. Moj ih je dlan, topao u rukavici, primio iz njegovih golih i hladnih prstiju. Ali je, eto, pomislio da sam prosjakom, jer takvu je priču o meni skrojio njegov um.

Poslije mi se često događao sličan scenarij; ljudi ponekad upitaju jesu li ispravno naumili, a nekada me samo iznenade prosuvši djelić svojega blaga u moje krilo...

Vi ne znate tko sam. Vi ne znate što sam. Ali, kada čitate ove moje retke, neka bude kao da smo se sreli, mimoišli negdje u uličnoj vrevi, uskladivši melodiju svojih srca... Zamišljajte o meni kao što ja zamišljam o vama; i zapitajte se, kada opet ugledate djevu čija vas ljepota podsjeti na ljubav, zapitajte je li baš ona ta na čijoj duši leže bijele ruže.
J'etaisÉCRIVAIN is offline  
Old 04.02.2012., 17:55   #457
Bastrado
wanderer
 
Bastrado Avatar
 
Registracija: Oct 2008.
Lokacija: Narnia, Maryland
Postova: 4,648
Volio sam zasjesti u obližnji park. Na izdubljenu i istrošenu klupicu. Bila je odista jednostavna, vidljiva u svakome parku. Iskovana od željeza i daščica. Nebrojne skrivene tajne, inicijali i neznani datumi bili su tvoje tkivo. Počesto bih uplovio u tijek misli sa potragom o značenjima istih. I kao uvijek potraga bi se vratila na početak. U beskraj mogućnosti.
Nebo se skrivalo iznad nestalih krošnji, utopljenih u hladnoću studeni. Gole grane bile su tek utočište pticama što su tragale za hranom. Zanijemile su, pomislih jer njihova pjeva nije se čulo. Nije bilo niti puno ljudi, znanih i neznanih suputnika što bi inače posjeli i uživali u trenutku. A i što će, ta vani kola studen a domovi pružaju utočište topline. Zato sam volio taj park u to doba godine. Bio je samo moj.
Iskušavao sam hladnoću. Duboko izdahnuvši moj dah je činio maleni oblačić magle. Magija, pomislih. Nesta i prije no što dođe. Zavučen ispod zimske jakne i majice sa kapuljačom, te obavijen u tople hlače i nisam osjetio koliko je odista hladno. Tek s vremena na vrijeme kada bi vjetar zapuhao i moje lice bi osjetilo pravu jačinu studeni. Zabavljajući se u mislima sa postojanjem sebe u vremenu što ne postoji nisam niti začuo da je netko zakoračio u moju blizinu. To mi se počesto znalo dogoditi, jednostavno bih se isključio iz svijeta i nestao.
Prvo što me trgnulo bio je dugo škripanje kotača. Kao da njihovo škripanje nema kraja. Jaki jauk i potiho vraćanje. Okrenuvši glavu ka zvuku vidjeh da su to bila stara trgovačka kolica. Vjerojatno ih je odbacio neki lanac trgovina ili možebitno neka vlasnica što je zatvorila svoj dućan jer je propao. A možda su ta kolica zapravo spašena sa nekog smetlišta, pomislih ironično. Tko zna kada su zadnji puta ti kotači i podmazani. Zastala su pokraj obližnjeg koša za smeće. Tek tada sam uočio ruke što ulaze u koš i kopaju. Zasigurno tragaju za praznim bocama, pomislih. Ta i nije teško ne pogoditi kada je ta žalost postala jedina nada. Mnogima.
Zjenice su zaokružile cijeli lik prolaznika što je svratio. Ono što sam prvo uočio, bio je smeđi dronjak što je imao biti svojevrsnom jaknom. Istrošene resi kao da je netko škarama iskrojio za instalaciju neke čudne mode. Ispod se nazirala neka bijela majica sa mnoštvo crnih i smeđih mrlja. Uočio sam tek slovo A, kao što je to imala i moja kapuljača. Ali to je vjerojatno tek bila obična majica jer ne vidjeh kapuljače na glavi. Sada sam već došao i do lica. Iznenađujuće iza te stisnute figure naziralo se mlado lice djevojke. Bilo je musavo i okupano tugom. Mimika lica i nije bila. Tek tupa ozbiljnost preživljavanja. Oči su tugljivo treptale u ustaljenom ritmu. Čak niti kada je kopala po tome košu. Gotovo kao da je to bezvoljno činila. Tek reda radi. Nisam mogao dokučiti koliko ima godina, niti kakve joj je boje kosa, tek je poneka šiška virila ispod te jadne zaštitte na glavi. Štitila ju je zaštita od kiše što se znala naći u starijih jakna.
Maknula je ruke iz koša i opet se začulo cviljenje kolica. Sada je već bilo pomiješano i sa rijetkim šljunkom što je označavao pješačku stazu u parku. Koš je bio udaljen možda nekih 20-ak metara tako da i nije uočila da je cijelo vrijeme promatram. Kako se polako kretala tako su je i moje oči pratile. Pomalo bešćutno i suviše izravno. Ne znam kakav sam izraz lica imao, samo sam osjećao tugu. Prilazeći klupici za kojom sjedih uočila je i da je gledam. Sklonula je pogled na suprotnu stranu. Vjerojatno od stida. Da isti ne bih vidio na njezinu licu. Na trenutak je zastala u mojoj neposrednoj blizini ali i brzo krenula dalje, i dalje ponirući i sklanjajući svoje lice u drugu stranu. Nije me pitala ništa, niti sam ja išta rekao. U sebi sam je pitao treba li što, ali kao i svijet i ja sam šutio i pustio tuđu brigu samoj sebi smatrajući kako sam suviše malen i beznačajan da išta mogu promjeniti. A zapravo sam bio pasivna kukavica koja se borila sa nebitnim problemima.
Kada je već prošla na drugu stranu spustio sam svoj pogled i vidjeh da nosi crne cipele. Nisu to bile cipele za mladež već one staračke cipele što sam znao viđati kod sebe nekoć na selu. Istrošene, izlizanog đona. Hlače su bile poširoke, tamnozelene boje. Nogavice su dosezale samo dno. Strugajući šav po rijetkom šljunku.
Došla je do drugog koša i zvuk kolica je opet zastao. Park je utihnuo i moj pogled je opet zastao na njezinim rukama dok kopaju po tome košu. I opet ništa. Ista bezvoljna tuga i isti bezvoljna kretnja. Kolica su krenula i nakon možda dvije minute nestala je iz mojega vidika. Ta sklupčana figura mladog lica.
Sklopio sam oči i osjetio jad. Ovaj puta u sebi. Jad i bijedu svojega bića. Nisam se usudio misliti o sebi, ta gdje sam ja? Tko sam ja? I tako, neko sam vrijeme tek žmirio i tek slušao vjetar. Nije mi više bilo zima. Ma koja hladnoća? Studen lica? Ne znam koliko je prošlo vremena. Možda deset minuta? Ili sat vremena? Ili tek jedna jedina minuta?! Ali začuh smijeh. Otvorih oči. Pogled mi je još jednom krenuo prema izvorištu zvuka. Ovaj puta to je bilo dijete. Možda kojih pet-šest godina starosti. Trčalo je ka ljuljački. A za njom je išao nasmijani otac i viknuo "Nemoj mi bježati! Pravo si nestašno dijete!"
Bastrado is offline  
Old 07.02.2012., 08:06   #458
Velia
The status quo sucks
 
Velia Avatar
 
Registracija: Feb 2011.
Postova: 14,876
Zadaćnice - pedeset i četvrti tjedan - Meni je suđeno...

Temu je odabrao J'etaisÉCRIVAIN.

Quote:
J'etaisÉCRIVAIN kaže: Pogledaj post
Htio sam postaviti temu koja vam ostavlja veliku slobodu, koja može biti ili optimistična ili pesimistična, i u kojoj ćete, budući da smo se u ''Običnim ljudima'' koncentrirali na druge, pisati prvenstveno o sebi. Zato, tema bi bila ova:

Meni je suđeno...

Pišite o svojoj sudbini, koju možda već živite, ili o svemu lijepome i ružnome što će vas tek zadesiti, a imate osjećaj da je to neminovno. Dakle, opišite sudbinu koja vam je dodijeljena, tragičnu ili sretnu, grandioznu ili mizernu, ali vašu i zbog toga vrijednu.
__________________
Those who dance are considered insane by those who cannot hear the music. (G.C.)
Velia is offline  
Old 07.02.2012., 13:20   #459
lycantrophy
.
 
lycantrophy Avatar
 
Registracija: Jun 2008.
Lokacija: Zagreb
Postova: 385
Umivaonik je opet zaštopan. Znam, oprala je kosu nad njim dok je u žurbi pripremala papirologiju za višesatno mačevanje s birokracijom. Nitko ne umije stajati u redovima kao ona. Poput antičkog kipa savršenih proporcija ispod tanke crne haljine. Kupila ju je na placu od nekoga Kineza. Tko zna koliko je klinaca pišalo krv pod predradničkom pedagoškom invencijom dok su ju sastavljali. Sigurno je s obzirom na sve bila debelo ispod cijene. Unatoč jeftinoj odjeći, nije izgledala niti malo jeftino; otišla je elegantna i prekrasna uputivši mi jedan od onih pogleda koje čuva za posebne prilike.

Dok sam kopao po vodovodnim cijevima, u sebi sam joj jebao mater. Nezavrnuti ventil krvnički je šikljao vodu na mene. Petnaestominutna iscrpljujuća borba okrutno je prekinuta luđačkom zvonjavom. Ovrha, gospodine! Znamo da ste unutra, čuli smo Vas. Cijela zgrada je čula! Otvorite, imamo sudski nalog! Uzeli su jebenu plazmu. Kao da je bitno, ne sjećam se kad sam ju zadnji put upalio. Mogao bih popiti nešto. Ruke mi drhte, a grlo je suho. Posegnuo sam rukom u džep kako bih vidio koliko mi je novca ostalo od jučerašnje plaće. Tristo jebenih kuna.

Mobitel je zvonio sa lokacije za koju nisam niti znao da postoji. Bio je u ladici ormarića zatrpanog posteljinom i prljavim vešom. Jedan propušten poziv. Bolje da se niti ne javljam, dužan sam tipu znatnu svotu love. Bio je to sitan diler koji je umislio da je prljavi Harry, malen čovjek limitiranih intelektualnih kapaciteta i velikog metalnog revolvera. Nedavno se probio sa srednjoškolskih igrališta u veliku ligu. Tako ju zovem zbog holivudskih izdrkotina koje su mi kao malome kvalitetno isprale mozak. Kao da nekakvog dilera ili narkobosa u ovoj zemlji možeš uzeti za ozbiljno. Taman kad sam planirao maknuti retardirani smiješak s lica, sjetio sam se naslovnice jučerašnjeg Večernjeg lista; Vođa hrvatskog podzemlja iza rešetaka. Hrvatsko podzemlje jebote; rebra i prsni koš jednoglasno su odlučili eksplodirati od smijeha.

Pažljivo ispeglana košulja čekala me prebačena preko kuhinjskog stola. Ulica je bila ispunjena ozbiljnim licima prolaznika. U kombinezonima, haljinama, sportskoj odjeći, odijelima, lakiranim cipelama, s monoklom; svi su žurili izvršiti svetu dužnost prema kapitalističkom društvu, žarko su željeli biti pregaženi i potplaćeni. Ja, odlučno sam koračao prema elizijskim poljanama, po dolasku brišući rukavom znoj sa čela. Gospodin za šankom natočio je kao i obično, dupli brandy s ledom. Boca me čekala onakva kakvom sam ju zadnji put ostavio. Zar jedino ja pijem to smeće? Nakon nekoliko porcija omiljene mi hrane, jedva da sam znao za sebe. Sljedeća scena koje se sjećam je moj mlohavi penis u ustima neke starije gospođe. Klečala je na podu birtijskog klozeta prebacivajući ga sa jedne strane usne šupljine na drugu u nadi da će mu udahnuti nešto života. Nakon nekog je vremena odustala i slegnula ramenima kazavši, „pedeset kuna molim“.

Na izlasku van, dočekao me frajer iz trećeg odlomka sa dvojicom kvartovskih praznoglavaca. Velikodušno sam im dopustio da mi slome koljeno, unakaze lice i odigraju partiju stolnog nogometa mojom slezenom. Dok sam ležao na suhom asfaltu i krvario poput zaklane svinje, kroz glavu su mi prolazile slike dame iz prvoga odlomka; kako ja tu ženu volim. Majka je uvijek govorila da nikada neće biti ništa od mene, kako ništa iza sebe neću ostaviti. Da me barem može vidjeti sada dok se puzajući pokušavam domoći kvake ulaznih vrata.
lycantrophy is offline  
Old 09.02.2012., 01:38   #460
The Poet
Psssst! Zecovi spavaju.
 
The Poet Avatar
 
Registracija: Nov 2011.
Lokacija: Zagreb
Postova: 341
Dal' cvijet je to što lijepo miriše,
što svojom ljepotom sudbinu piše.
Što ujuto svako nekog razveseli,
što nečijem srcu poklone dijeli.
Tom cvijetu se svakoga dana ja divim,
a meni je suđeno da bez njega živim.

Dal' ljubav se zove to što srce ti zlati,
što za tvoj osmjeh ti osmjehom vrati.
Što grije ti srce i kad je najljuća zima,
što kutak za tebe ono uvijek ima.
Ta ljubav se daje i za njom se uzdiše
a meni je suđeno da mi ne vraća se više.

Dal' zagrljaj čini te čudesne stvari,
što ne može ništa da dan ti pokvari.
Što čeznu za njim i veliki i mali,
što zbog zagrljaja su mnogi ratovi stali.
Taj zagrljaj dobiješ i odmah si brižan,
a meni je suđeno da mi bude nedostižan.

Dal' poljubac istinski sve probleme rješava,
što taj dodir usana je ljubav prava.
Što spaja duše, nevidljivom niti,
što hrani nas ljubavlju da budemo siti.
Taj poljubac sad mnoga srca grije,
a meni je suđeno, da za mene on nije.

Dal' suza je ta što ostaje njima,
onom tko ne može svog cvijeta da ima.
Tko ljubavi daje, al mu se ne vraća,
za zagrljajem čezne, al' nitko ga ne shvaća.
Dal' umjesto poljupcem, suzom ja guštam,
a meni je suđeno da na jastuk je puštam.
__________________
"... ěvery dream begins by taking one step ..."
... they call it dance bat for me it's live ...
The Poet is offline  
Sponsored links
Advertisement
 
Advertisement
Zatvorena tema


Tematski alati
Opcije prikaza

Pravila postanja
You may not post new threads
You may not post replies
You may not post attachments
You may not edit your posts

BB code is On
Smajlići su On
[IMG] kôd je On
HTML kôd je Off





Sva vremena su GMT +1. Trenutno vrijeme je: 09:14.



Powered by vBulletin Version 3.8.4 (hrvatski)
Copyright ©2000 - 2014, Jelsoft Enterprises Ltd.
Site content ©1999-2009 Forum.hr
Ad Management by RedTyger