Forum.hr

Natrag   Forum.hr > Društvo > Usamljena srca
Korisničko ime
Lozinka

Usamljena srca Lonely Hearts Club Band

Zatvorena tema
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 09.02.2012., 18:53   #461
Disticha
Vrhovna žena!
 
Registracija: Feb 2010.
Lokacija: Pingu.
Postova: 1,594
Pticu rugalicu ubiti

Kad ne zna što bi s nedjeljama, trudi se naučiti razgovarati sa psima. Ne razmišlja u imperfektima, samo ga ponekad potapse po leđima i umilnim pokretima uči ga da sjedne. Ne zapovijeda mu, uči i ona njega i on nju. Najgore mu je kad osjeti da mu se ona više ne raduje kao prvih dana. Sit Ubu, sit! Bez imperfekta, rekla je, dok je podizala rukav na lijevoj ruci i brisala znoj sa čela. Ne razumije Ubu što mu pokušava reći a ona je danas preumorna da razmišlja o glagolima. I kakva je to uopće kava van stana ako nema Sunca koje bi upijala poput gušterice dok odbija listati nedjeljnu štampu? Bez obzira i bez okolišanja uzima naočale i bulji u to more koje joj služi kao kulisa dijametralno suprotna riječima koje ne izgovara. Sit Ubu, sit! Iva se sprema potpisati kupoprodajni ugovor kako bi podigla kredit koji ce otplaćivati idućih dvadeset godina. Doselit će se blizu nas pa ćemo moći sjediti i piti kavu i sjediti i piti kavu. Pričati kako je jedan čovjek bespovratno promijenio i naše i živote njih, jer poznaju nas. Prije dvije večeri je pričala kako se život rastavio na proste faktore prije šest mjeseci. Pričala je kako je ona djelovala hrabro i borila se poput lavice dok su joj štampali ime na naslovnicama ušljivih dnevnih novina. Govorila je kako nikada nije teže vozila dok nas je pretjecala nadomak benzinske kojoj ni dandanas nitko ne zna ime. Pričale su kako se sve groze zvuka njezinog mobitela koji je neprestano zvonio tih dana. Do danas nije promijenila taj zvuk. Ni neće. Samo ona zna zašto. One se otvoreno groze. Kad sanja čini to na način da se ustane i upali svjetlo. Dobro je, jaka je ona dok šapuće kako je Nebo postalo veće jer sada svaku večer (prije no što zaspi) duboko diše i sluša Josipu Lisac (rušila sam mostove od sna). Nikola Tesla izumio vesla! One se čude kad ju gledaju kako ona-heroina cijelo vrijeme ponavlja; "ljudi ja dandanas nisam svjesna da se nama ovo dogodilo!" Kad odraste naučit će kako zaustaviti vrijeme i kako snagom misli otputovati u prošlost. Ne seri, to je već izmislio Christopher Lloyd. I uostalom, otkad ti rušiš mostove od sna? Ne rušim, samo mi se sviđa njezina intimna veza sa Metikošem. Dok ostavlja sve svoje stvari neraspakirane, moli Direktora da bar u torbi ima ispravnu tvornicu duhanskih proizvoda. Dobro je, još malo pa će jutro.


Upali cigaretu a prethodni dan ubije Ded Kenedizima...



(mi smo sestre kojima je sudbina dodijelila borbu jedne za drugu. Sestre sa Nebom u očima).
__________________
Newman: Hello, Jerry!
Jerry: Hello, Newman!
Disticha is offline  
Old 10.02.2012., 11:07   #462
RedHairFairy
I believe in Love
 
RedHairFairy Avatar
 
Registracija: Jan 2012.
Lokacija: u oblacima
Postova: 10,875
Moja prva zadaćnica

Snijeg je neumorno padao i vjetar me štipao za obraze, srce mi je uzbuđeno lupalo u grudima dok sam se u polumraku približavala tvom liku. Uveo si me u svoje dvore i širom otvorenih ruku pružio toplinu i gostoprimstvo svoga doma. Promatrala sam te znatiželjno i upijala boju tvoga glasa kako bi se privikla na tvoju prisutnost i blizinu.

Došla sam otvorenog srca, očekujući da ću osjetiti tvoju dušu onako kako sam ju osjećala u svom snu. Dok sam čavrljala s tobom, nestalo je vrijeme i prostor oko nas, ostale su samo tvoje oči i glas koji je umirio moje srce. Nisam osjećala prošlost, samo mir i ispunjenost, samo toplinu kakvu dugo nisam osjetila u srcu. Savršena harmonija.

I tada, u prolaznom trenutku neplanirane blizine, naše usne su se spojile u poljubac iz snova. Slatkog li užitka u mekoći tvojih usana i zagrljaju tvojih ruku! Zatvorim li oči, još uvijek vidim tvoje usne, osjećam njihovu toplinu i poljubac pun nježnosti i strasti. Ljubim te i grlim i ne želim prestati ni na tren, uživam u poljupcu zbog kojeg bi voljela da mogu zaustaviti vrijeme. Prepuštam ti se potpuno i ljubim te nježno, milujem ti lice i gladim kosu, slušam tvoje srce kako kuca i svoje kako ga prati. Vruće mi je, lagano gorim od želje za tobom, stišćem se uz tebe i ne odvajam se od tvojih opojnih usana.

Gledam te u oči, otvorena sam i znam da mi vidiš dušu, znam da osjećaš da sam samo tvoja. Grliš me nježno i privijaš uz sebe, ljubiš mi oči i čuvaš me. Uživam u miru koji osjećam uz tebe. Nastavljamo igru poljupcima strasti, istovremeno uživajući u svakom dodiru, želeći da što dulje potraju, dok se borimo s rastućom željom za sjedinjenjem naših tijela.

Ne mogu više izdržati, želim osjetiti dodir tvoje kože na mojim grudima, ljubim ti vrat i skidam te polako. Osjećam strast kako nezadrživo raste, gledam te da ti pogledom kažem da sam spremna. Uzimaš me u zagrljaju i ništa drugo na tom svijetu u tom trenu ne postoji. Prepušteni, jedno drugom dajemo ljubav u savršenom ritmu strasti.

Dremuckam uz tebe, u tvom zagrljaju, s tvojim usnama pored mojih, koje bogatstvo! Upijam tvoje disanje i tvoju toplinu, svjesna da će mi te jutro ukrasti. Spavam mirno, sigurna u tvojoj blizini dočekujem jutro. Dajem ti još jedan komadić duše s osmjehom na licu. Ljubim te i grlim nježno, upijajući svaki trenutak, pohranjujući ga duboko u svoju svijest, da te ponesem sa sobom zauvijek.

Ležim na kauču, ne ide mi se nikud, a znam da moram ići. Spremam se, odlazim od tebe sretna. Srce mi je mirno. Dala sam ti barem maleni dio svoje ljubavi, tračak svog srca i pogled u dušu. Sretna sam jer sam unijela svjetlost u jedan tvoj dan i vratila smješak na tvoje lice. Osjećam ljubav prema djeliću duše koji si mi otkrio.

Posljednji put te ljubim i odlazim svojim putem, praćena mišlju da je to moja sudbina - dati ljubav i djelić srca usamljenom putniku kroz vrijeme, udahnuti mu malo života.
Pomisao na to čini me sretnom. Da, to sam ja.
__________________
..."Ali, ako me pripotomiš, bit ćemo stvarno potrebni jedno drugom. Ti ćeš za mene biti jedini na svijetu. Ja ću za tebe biti jedina na svijetu." Dream of me
RedHairFairy is offline  
Old 11.02.2012., 21:52   #463
plavi-safir
dama plave krvi :)
 
plavi-safir Avatar
 
Registracija: Dec 2010.
Lokacija: ..uzvodno...
Postova: 4,884
Pošalji poruku preko Skype korisniku plavi-safir
meni je sudjeno..otići prije njega...

Shvatit ce koliko je vremena ostalo..tako malo,tako malo..odjednom primjecuje kako su mi ruke bjele..i ne vidi ni rane ni oziljke..opdjednom su vazni koluti ispod mojih očiju,,
I vazno je da brojimo mjesece...
grli me kao jastuk..poljeva me suzama,kao da ce od njih rasti zdravlje..
A oboje znamo da nece..
Gleda me očima krivca i nekoga tko zna da je grjesio suvise,nekoga tko treba moj oprost prije nego odem..
Legnemo u tami,.,On me pokusava privuci,a ja to ne zelim..niti on niti ja nemozemo zaspati..
Zelim kriknuti i reci mu-"sta ce mi sad ljubav..gdje je bila kad sam je trebala??"
Ali ugusim u sebi svoga ratnika i posaljem ga da opet spava,kada je vec spavao citavo nase desetljece..
samo ja ne spavam..Ne spava ni on..Dira moja ramena krhka lomljiva..
Pitam se u tim trenucima koliko ce puta mramornu ploču dodirnuti,,,kad dodirne novu hladnu mene pod zemljom..
Koliko ce puta se sjetiti ruku koje je skidao sa svoga vrata..poljubaca vrelih na koje je odgovarao tako mlako...

Napisat ce mi na kraju pismo..kako je bio previse ponosan da izrekne koliko mu znacim ..
Kako je djelima htio reci vise ali nisu imala odraz..
Kako sam vjerojatno znal da me voli i postuje iako nikada to nije rekao..
Kako je dobro znao da sam divna zena koja prasta i voli,kako sam najbolja majka koju nase djete treba..
A sto vrjede hvalospjevi meni sad na postelji??
Nije me upoznao kroz sve te godine niti je znao naci put do moga srca..

I ne osjecam bol,.,osjecam kako vrjeme curi..
Pustam mu najtuznije pjesme od Plavog Orkestra..necu da ga bolim ja niti moje rjeci,,neka ga bole pjesme..koje ce ga sjetiti na mene kada me ne bude..
Pustam mu moju vječnu pjesmu od Balaševića "bezdan".,,ne vidim suze ali ih osjecam...osjecam nesto sto stoji izmedju nas,.,vise to nisu daljine,plahte nade koje prostiremo navece a koje sklanjamo ujutro mjenjauci ih za razočarenja..
Pita me ujuto zelim li kavu..,skuha ju bas onako kako volim.,jacu sa vise secera i malo mlijeka..
Umotana, snjezna su jutra i ne ustajem..samo gledam iz kreveta njegove teske korake i sjenu na licu,,ta je sjena otkako sam oboljela...
Vise nema osmjeha u njegovim očima..
Vise se ni sa prijateljima ne smija i nema duhovite ispade niti njegove karakteristicne ironije i skeča..
Kazem negdje nekoj novoj zeni u mislima "daj boze da bude sličnija njemu kada to nisam znala biti ja.."
On ne sluti da me ne izjedaju kratkost zivota ni bolovi,koliko nase uspomene koje su tako malo bile bliske,ljubavne i lijepe...
On nezna o Boze koliko ga ja i na kraju volim ..
Da ga volim dovoljno za dvoje,za sebe i za mene...
Da bih htjela da samo jedan dan, meni za zadnju zelju, bude od srca nasmijan,kao djecarac zaljubljen..
Da se nasom kućom ori smjeh i pjesma da plesemo da se smijemo i lovimo kao djeca..i da samo taj dan, samo jedan dan budemo kao glumci iz romanticnih filmova..
Jucer samo gledali film "jesen u new yorku"--znao je da cu plakati,kao sto uvjek plačem na tuzni the end..
kako li je slična nasa sudnbina..on je postao richard iz filma..
stavio je komediju nakon te drame da se nasmijem iako zna da sam mislima negdje drugdje..

Navecer opet ona gluha tisina koja ne para srca samo, nego i zrak koji disemo..
Miris naranci sa stola..tisina..on i ja ..nasi pogledi..
On samo zna da je kasno..tako kasno,tako kasno za nas..
A ja samo znam da umirem nespokojne duse i sa pitanjem-je li me ikada volio...
__________________
kad ti se svijet smije ,nasmij se i ti njemu!
On nije nista manje smjesan od tebe

Zadnje uređivanje plavi-safir : 11.02.2012. at 22:46. Reason: prepravak
plavi-safir is offline  
Old 12.02.2012., 13:19   #464
otkaz
otkaz
 
otkaz Avatar
 
Registracija: Nov 2006.
Lokacija: u okolici
Postova: 935
Magla. Gusta magla. Skriva nas od nesuđenih prolaznika. Čuva nas. Ne pamtim kada je posljednji put bila toliko gusta. Znala je da se danas morala ušuljati u grad. Zna! Ostavlja nas same u parku, ostavlja nas same na klupi, ostavlja same s drvećem, s fontanom i drži nam leđa. Hladnoću nije morala ponijeti sa sobom, no znala je, mudrica, da ćemo se tako morati priviti bliže jedno drugome. Hladnoća me zebe, ali nije mi hladno. Ne znam da li me grije zvuk fontane ili pogled na njezine akrobacije, njezinu gipkost. Ne znam da li me griju svijetla hotela iz pozadine što su tako romantično prigušena. Ili me ipak griješ ti. Zar je moguće da mit o ljubavi koja grije ipak nije mit? Skeptik u meni, realist, uvijek bi se žustro usprotivio, uvijek bi sa sigurnošću rekao da to nikako nije moguće. Ali opet, sjedim tu, na toj klupi za kojom ću se čitavu budućnost okretati, sa svime što bi ukazivalo na pothlađenost, a toplo mi je, ugodno mi je. Pao sam. Tako malo vremena je bilo potrebno da nasjednem na najstariji trik, najotrovnije čari, najuzavreliju magiju. Pao sam na ljubav.

Nos. Fascinira me tvoj nos. Mogao bih kao dijete u vrtiću nabrajati sve što volim na tebi, sve što mi se sviđa. I morat ću jer ne mogu odoljeti. Tvoje oči, najtoplije su koje sam ikad vidio. Ne razumijem vezu koju mi odašilju, ali vidim da me čitaju, vidim da me vide. Tvoj osmijeh me osvaja svakim novim pokretom, dok se trudiš ubijati tišinu, kao da ne znaš što slijedi. Tvoja kosa, tvoje ruke, uši, tijelo, čak i ova bubuljica koja ti je pobjegla na vratu i koja će ti zadati mnogo briga kad se vratiš doma. Sve je tako prokleto savršeno i ne mogu se oduprijeti tom dojmu. Ali nos. On me najviše fascinira. Tako je nepravilan, tako kvrgast, a opet, tako se uklapa u sliku, i tako nesavršeno čini savršenstvo. Da, očito me je jako pogodilo. Tvoje usne, tako tanašne, a tako slatke, prestale su se micati. Riječi su se sakrile u magli. Samo je neustrašiva tišina ostala. I nije neugodno. Lijepo je.

Uzbuđenje. Svaki trenutak može netko uzmaći magli i pojaviti se pred nama. Trenutak može tako lako biti uništen. Ali neka požuda, uzbuđenje, sve se uzburkalo, dok ti tako dječački zurim u oči. Možda bi najbolje ili bar najlakše bilo samo skrenuti pogled, ali ne mogu. Moje usne vape za tvojima. Tvoje oči odaju da i tvoje žude za mojima. Vrijeme je. Najednom sam hrabar, najednom mogu sve. Kontakt očima je nestao. Ne vide se više ni hotel, ni fontana, ni drveće. Ne vidi se više ni magla. Ne vidi se ništa, ne čuje se više ništa. Osjećam samo tvoje meke usne, lakoću njihovih pokreta i onu toplinu koja se najednom rasplamsala kao da će sunce zapaliti. Vrijeme je stalo i sada znam što znači život.

Borba. Da, borit ću se za ovo do kraja života. Imat ću te, ljubit ću te, voljet ću te. Znam to. Borit ću se i s roditeljima koji će me prokleti sutradan, borit ću se i s ljudima koji će me kamenovati sutradan, borit ću se i sa svijetom koji me naziva pederom, koji me proziva nakazom i međusobno se vrijeđa mojim bistvom. Borit ću se i sa zakonom ako treba, ali ću se izboriti. Svijet ću promijeniti. Za sebe, za tebe. Jer žudim, ljubim i jer volim, i žudjet ću, ljubiti i do posljednjeg daha, voljeti ću….

Zadnje uređivanje otkaz : 12.02.2012. at 13:30.
otkaz is offline  
Sponsored links
Advertisement
 
Advertisement
Old 15.02.2012., 09:44   #465
Velia
The status quo sucks
 
Velia Avatar
 
Registracija: Feb 2011.
Postova: 14,876
Zadaćnice - pedeset i peti tjedan - Majka

Temu je izabrala plavi-safir.

Quote:
plavi-safir kaže: Pogledaj post
Dugo vec pratim zadaćnice!
Pišemo često o ljubavi. . .
E,pa predložila bih temu-Moja majka!
Pišite sto vam srce želi,nadam se da je tema inspirativna,jer je ipak majka vrlo važan dio naših života!
Sve ostalo je vama na volju!
Sretno svima,samo hrabro i iskreno se nadam lijepim,dubokim zadaćnicama! Eto,toliko!
__________________
Those who dance are considered insane by those who cannot hear the music. (G.C.)
Velia is offline  
Old 15.02.2012., 10:59   #466
Gorštak
Upotrebljiv
 
Gorštak Avatar
 
Registracija: Sep 2008.
Postova: 52,495
Moja majka. Nikad se nisam pitao zašto je volim, ali jesam sad, i jedini odgovor koji mogu dati je taj da sam vjerojatno sigurniji da sam joj u rodu, nego s ocem.

Moja majka je uvijek htjela da ja imam sve. I igračke, i auto i stan, i ženu i ljubavnicu i sve što bi me usrećilo i sve što ona nikad nije imala. Jedini problem je bio taj što bi ona htjela useliti kod mene nakon što bih ja sve imao.

S obzirom na moje podijeljeno mišljenje o ženama, moram priznati da mi je cijela ta stvar sa majkom-ženom, pomalo apstraktna. Jednoj treba 20 godina da napravi muškarca od tebe, a drugoj par sekundi da od tebe napravi budaletinu. Nikako ne mogu to povezati u cjelinu.

I u najgorim trenutcima života moja majka je uvijek bila prisebna. I kad bi nas bilo četvero za stolom, a hrane samo za troje, ona bi izjavila da nije gladna. Nisam 100%, ali mislim da su sve majke takve.

Moja majka se uvijek povodila za logikom. Vlastitom. Zato što sam ja tako rekla, eto zašto! Znala je i što je osmoza jer bi mi uvijek govorila da zatvorim gubicu i jedem svoju večeru. Znala bi mi reći : Samo čekaj da dođem doma! tako da me naučila i iščekivanju. Uvijek bi znala reći da nije lako biti majka, i da jest, da bi to onda očevi radili.

Moram priznati da je tragedija žena ta što se na kraju sve pretvore u svoje majke, dok je tragedija muškaraca ta što im se to nikad ne dogodi.
Gorštak is offline  
Old 15.02.2012., 12:46   #467
saol.gaire
Registrirani korisnik
 
Registracija: Jun 2011.
Postova: 57
Moja me majka još uvijek iznenađuje. Njezine reakcije na moja (ne)djela su uvijek pune suosjećanja i ljubavi, čak i kad to definitivno ne zaslužujem. Ponekad zaželim da sam više kao ona, ali to me prođe kada vidim kako je netko iskorištava. Uvijek sam mislila da su sve majke takve - najbolja ljudska bića - ali nije tako. Zbog toga mi je, kad se osjećam najgore, ona jedna od onih sjajnih točaka u životu zbog kojih mi se vrati vjera u ljude.
Žao mi je samo što nije uspjela više pameti i dobrote utuviti u ovu moju tvrdu glavu.
saol.gaire is offline  
Old 16.02.2012., 19:37   #468
Almost Rosey
Kao da me nema.
 
Registracija: Sep 2010.
Postova: 11,202
Ribbons undone

- Halo?
- Bok.
- Bok.
- Kako si, što radiš?
- Evo, štrebam, sve po starom.
- Ispiti?
- Znaš da su ispiti.
- Znam, znam, ispiti... Jesi jela?
- Mama, kakvo je to pitanje? Naravno da sam jela - sjetim se bljutavog okusa instant tjestenine. Brokula i sir, kako da ne.
- Dobro, dobro… znaš da moram pitati, to mame rade. Hladno je jako. I kod vas je hladno, gledala sam prognozu.
- Da, urnebes je ovdje, sve je zaleđeno. Jedva čekam proljeće, sunce, malo topline. Bojim se i zamisliti vaše račune za grijanje, sigurno su…
- Pusti ti to. Samo uči škole. I dobro se obuci kad izlaziš, nije ova zima za modiranje, znaš? Nemoj da bubrezi ozebu. Imaš još onog meda što sam ti poslala?
- Imam. I ne brini za moje bubrege, znaš koliko imam godina! Stvarno, tretiraš me kao dijete; ako mi bude hladno, sigurno neću gola hodati okolo - smiješna mi je. I dan-danas mi govori da obučem potkošulju, da pazim s kime se družim, da ne idem kasno spavati… kao da sam mala curica. A nije znala, ili je to vješto prikrivala, da sam već daleko od male curice. Velika, i prevelika. Svašta probala, posvuda spavala, posvuda ostajala budna… No, uvijek je ostalo, „obuci potkošulju“.

- Nego, a što ima kod vas? Jesu očistili snijeg pred zgradom? Kako ste ti i tata?
Čujem gutanje knedle.
- Čuj, sjećaš se onog vremena kad sam te vodila u bolnicu? Na onu operaciju, dok si još bila mala?
- Naravno da se sjećam. Kupila si mi onda prvi album spajsica. No, kakve to veze…
- Mislim da je došlo vrijeme da ti mene vodiš u bolnicu. Izrezat će mi onaj, znaš… onu izraslinu. Uspavat će me, i sve…

Kao rukom donešena, otišla je moja „velikost“. Odvrtjele su se sve godine, upis na fakultet, maturalna zabava, jedinica iz latinskog, aparatić za zube, šarlah, kozice, osnovna škola, žvaka u kosi, razbijena koljena… i odjednom sam bila mala, sasvim mala, premala. A pluća su mi bila velika, najveća, nadimala su se kao da će se rasprsnuti. Sad sam napokon trebala biti velika, i to ne dječje velika, sa jointom podijeljenim među hrpom neznanaca i drijemanjem pod jutarnjim predavanjima, nego onako, odrasla. Ozbiljno velika. Smtrno ozbiljno.

- Naravno - ovaj je put meni knedla zapela u grlu - sutra dolazim kući. Samo, znaš što? Hajde molim te, mama, prije nego odeš u bolnicu… napravi sarmu.
Almost Rosey is offline  
Old 17.02.2012., 00:16   #469
Bastrado
wanderer
 
Bastrado Avatar
 
Registracija: Oct 2008.
Lokacija: Narnia, Maryland
Postova: 4,686
Majčino srce

I prije no što udahnuh život
osjetih ljubav tvoju,
osjetih brigu, nježnost, smiraj.
Prvo što sam vidio
bile su tvoje oči,
toplina tvoga pogleda,
moje prvo sunce.
Tražio sam sigurnost
svojeg malenog tijela,
a ti si mi dala najveću,
privila me na svoje grudi
umirivši me pjesmom svojega srca.
Spoznao sam što je glad,
tijelo mi je vapilo za hranom,
ti si mi pružila sve
plodove ovoga svijeta.
Rastući, učila si me životu,
pružila mi ruke u tuzi,
osmijeh u sreći,
pružila si mi kap vode na dlanu,
dala si mi sve.
I kada me jednom napustiš
napuštajući i sebe,
i tada ću znati
kako majčina ljubav
nema premca.
Bastrado is offline  
Old 17.02.2012., 00:33   #470
Monica B.
Banned
 
Registracija: Jan 2011.
Lokacija: somewhere over the rooftops
Postova: 3,202
Majka

Oci.

Modre i duboke.
Pucina bi se
da ih vidi postidila.

U njima nikad oluje.

Samo brige
njeznosti
razumijevanja.

Tu se ugnijezdilo
hercegovacko sunce i ljepota.
Sirina bosanskih suma.

Suza joj se lako otme.

Uvijek za drugoga.

A bola za nju bilo
k'o u prici
u nekoliko nastavaka.

Sve u mudrost pretvorila.

Kada je vide
zavide joj.
Nikada je ne zale.

Ona.
Na kojoj sam Nebu zahvalna.

Borac i dama.

Moja mama.
__________________
♥.♥.♥.♥.
Monica B. is offline  
Old 17.02.2012., 01:37   #471
J'etaisÉCRIVAIN
estet
 
J'etaisÉCRIVAIN Avatar
 
Registracija: Feb 2011.
Postova: 72
Mrtav sin

Ona pred toplu peć sjeda,
stavlja na sebe meke pokrivače.
On sanjivo i mutno gleda
na nesretnu majku koja plače.

Zapjevao bi, i bio bi tih,
da ne povrijedi je još više.
No zaboravlja nježan stih,
i zato pjesmu mišlju piše.

U toj pjesmi, tužan
je početak jednak kraju.
Majci je sreću dužan,
pjesme samo žalost daju.

Volio bi blizu biti
majci što tiho jeca.
Suze nastavlja liti,
nedostaju joj djeca.

On je tu, u istoj sobi,
njezin sin jedini.
Odrasle je već dobi
i prazni su mu sni.

I kao da ga nema,
ne miluje u krilu mače.
Sina zaista nema,
a majka, sama, plače...
__________________
Da sad se nadam životu blažem? Ili da mi mašta bude mana?
J'etaisÉCRIVAIN is offline  
Old 18.02.2012., 14:09   #472
Vodenbuba
Kupujem masku za ronjenje
 
Vodenbuba Avatar
 
Registracija: Feb 2012.
Postova: 8
Dobar dan

- Dobar dan! Dobili ste stan obitelji L. Nema nas doma, ali možete nam ostaviti poruku nakon zvučnog signala pa ćemo vam se javiti kasnije.

Prekinuo si poziv prije zvučnog signala, ali vedri ženski glas još ti je uvijek odjekivao u ušima. Putovao je unutrašnjošću staroga ormara i odbijao se od njegovih masivnih hrastovih stranica da bi na kraju oslabio i - nestao. Sjetio si se glasova koje si, kad si još bio mali, znao čuti u snovima i zbog kojih si se bojao zaspati. Svi su te uvjeravali da su to samo snovi i da si već velik, ali nitko nije razumio da se ti nisi bojao snova. Bojao si se trenutka buđenja, onih prvih nekoliko sekundi u kojima bi uplašen ležao u svom krevetu, gledao u mrak i čuo ih i dalje. Onda je majka pristala noću spavati u tvojoj sobi i glasovi su polako počeli gubiti bitku s njenom upornošću. Ubrzo nakon buđenja pretvorili bi se u najobičnije zvukove s ulice. Ti bi pogledao majku u naslonjaču i sve bi bilo u redu.

Danas si već velik. Spavaš sam u svojoj sobi i jedini glas koji te muči je onaj sa telefonske sekretarice - nestaje tako brzo. Otipkao si još jednom poznati telefonski broj.

- Dobar dan! Dobili ste stan obitelji L. Nema nas doma, ali možete nam ostaviti poruku nakon zvučnog signala pa ćemo vam se javiti kasnije.

Prekinuo si poziv prije zvučnog signala. Poruka je bila ista kao i prije, ali osjećaji koje je izazivala postajali su svakim novim pozivom sve jači. Počeo si uočavati detalje koji su ti prije promicali. Ovoga puta to je bio tihi dječji smijeh na sredini poruke. Odmah si se sjetio majčine grimase koja te nasmijala dok ste ju snimali. Prije si volio razmišljati o vremeplovu, o novim tehnologijama i o svemirskom brodu kojim bi otkrivao nove planete. Maštao si o putovanju u budućnost i, igrajući se, uživao u sadašnjosti znajući da tvoju igru (osim napada marsovaca iz druge galaksije) mogu prekinuti samo palačinke sa pekmezom.

Sada imaš svoj privatni vremeplov, jedini koji ćeš ikada poželjeti, onaj koji te vraća u prošlost. Jedino što treba učiniti je unijeti vremenske koordinate i još jednom pritisnuti tipku za poziv.

- Dobar dan! Dobili ste stan obitelji L. Nema nas doma, ali možete nam ostaviti poruku nakon zvučnog signala pa ćemo vam se javiti kasnije.

Prekinuo si poziv prije zvučnog signala jer si, sjedeći u ormaru i mirišući jednu od onih vrećica lavande (koje je majka tamo ostavila), znao da se nitko neće javiti kasnije.
Vodenbuba is offline  
Old 18.02.2012., 22:26   #473
otkaz
otkaz
 
otkaz Avatar
 
Registracija: Nov 2006.
Lokacija: u okolici
Postova: 935
Doživjeti osjećaj ljubavi, zaljubljenosti, prijateljstva, topline, ljubaznosti, uzbuđenja, radosti, veselja, sreće…

Igrati se u djetinjstvu. Učiti prve korake. Učiti prve riječi. Bezbrižno trčati livadom. Stjecati prva prijateljstva. Igrati se s prijateljima. Imati prvu simpatiju. Učiti nove stvari. Upoznavati Svijet, prirodu, ljude. Baviti se sportom. Prvi se put zaljubiti. Prvi se put poljubiti. Doživjeti prvu ljubav. Proživjeti odrastanje. Imati povjerenja u ljude. Proslaviti punoljetnost. Upisati fakultet. Stjecati nova prijateljstva. Uživati u noćnom životu. Upoznavati nove ljubavi. Dobiti diplomu. Odrasti. Pronaći posao koji volim. Zaraditi prvi novac. Proputovati svijet. Vidjeti najljepša mjesta. Doživjeti najuzbudljivije avanture. Upoznati pravu ljubav. Skrasiti se. Pronaći zajednički dom. Dobiti prvo dijete. Osnovati obitelj. Brinuti se za obitelj. Voljeti svoju obitelj. Završiti s radom. Dobiti unuke. Imati iskustvo i priče za pričati. Steći poštovanje i divljenje. Umrijeti spokojno…

Da, mogao sam sve to doživjeti. Mogao sam doživjeti osjećaj ljubavi, zaljubljenosti, prijateljstva, topline, ljubaznosti, uzbuđenja, radosti, veselja, sreće… Samo da si mi dala priliku za život!

Nisam ja kriv za tvoje pogreške, majko. Zašto sam ih onda morao platiti? Nisi mi dala ni da udahnem zrak. Zašto si mi uopće dala dušu? Jer se nisi znala suzdržati? Jer nisi shvaćala neke stvari? Zbog naivnosti? Zbog užitka? Ali, zašto si bila toliko sebična? Uništila si me u samom početku, a mogli smo biti savršen tim. Volio bih te bez obzira na to što bi mi dala ili ne bi, bez obzira na sve. Snašli bismo se. Bio bih ti zahvalan na prilici za život, što si me uopće rodila. No to mi nisi omogućila. Nisi…

Majko… Opraštam ti, ali samo zato jer sam jednom bio dio tebe. Pozdravi mi malu braću i sestre. Ni ne znaju koliko su sretni jer su stvoreni kasnije. Ja sad idem, oslobođen, razmišljati cijelu vječnost što sam sve mogao imati, što sam sve mogao doživjeti…
otkaz is offline  
Old 19.02.2012., 16:37   #474
methamorphozza
Vodootporna.
 
methamorphozza Avatar
 
Registracija: Apr 2008.
Lokacija: Na morskom dnu
Postova: 301
Moja je majka imala sjebano djetinjstvo. Odgajala ju je moja stroga baka. Mlatila ju je kao vola u kupusu, ponekad s razlogom, uglavnom iz objesti.
Moja je majka nježna ali to vrlo dobro skriva iza onog lica koje se boji opustiti i na trenutak izgubiti kontrolu.
Moja me majka mlatila dok sam bila mala. Ponekad s razlogom, uglavnom iz krivo usađenih navika i vrijednosti.

Neko sam je vrijeme prezirala i na tajnom mjestu čuvala odavno pronađeni papirić napisan nespretnim dječjim rukopisom. Iskrivljen, s ponekim naopako napisanim slovom.

MAMA MOLIM TE

NEMOJ ME TUCI

LOLIM TE

I s vremenom sam zaista shvatila da je stvarno volim, takvu kakva je. Samo čovjek kojeg je netko tako duboko povrijedio i emocionalno osakatio da ponekad ne zna što čini.

Njeni udarci ostavili su više ožiljaka na njenoj duši nego na mojoj.

I naučila me je jednu bitnu i važnu stvar: da učim iz njenih pogrešaka koje sam osjetila na svojoj koži.

Onaj papirić sam bacila. Nas dvije trebamo stvoriti mjesta za novije, sretnije i ljepše uspomene.
__________________
I`m not an alcoholic, alcoholics go to meetings. I`m drunk, we go to parties.
methamorphozza is offline  
Old 19.02.2012., 19:06   #475
Velia
The status quo sucks
 
Velia Avatar
 
Registracija: Feb 2011.
Postova: 14,876
Brala je svojim malim ručicama tratinčice. Pokušavajući napraviti lijepi buket za mamu. Iako se trudila, nikako joj nije uspijevalo da sve budu podjednake dužine. Nije joj baš bilo jasno u čemu griješi. Zašto neke budu tako dugačke, a nekima otrgne samo glavicu te ih ni ne može staviti u buket nego ih baca pored. Ljuta što je opet nešto napravila krivo. Kad bi barem znala što. Zna da joj je mama prošli put kad su ih zajedno brale bila nešto objašnjavala o tome gdje ih treba uhvatiti, ali nije je tada baš slušala. I ljutila se što joj uopće to govori. Kao da ona ne zna brati cvijeće.

Znala je da će mama biti sretna kad dobije taj maleni buketić koji je sada već ispunio cijelu njenu šaku te je jedva uspijevala svojim prstićima obuhvatiti sve cvjetove kako joj ne bi ispali putem. Danas je mami rođendan i ona će je razveseliti ovim cvijećem. I poljupcem. I mama će biti sretna.

Jako voli svoju mamu. Još je uvijek premalena da bi znala da i mame griješe. Njena je jednostavno savršena. Baš kakva mama i treba biti. Tek će kasnije naučiti da mame nisu savršena bića i da čak i kad imaju najbolje namjere, mogu učiniti nešto krivo. Negdje kasnije u životu vjerojatno će i biti ljuta na mamu zbog nekih njenih grešaka koje će i na nju samu imati utjecaja. Sigurno će joj puno toga zamjerati, sve dok sama ne nauči oprostiti joj. Tj. priznati joj pravo da griješi kao i svako drugo ljudsko biće. No, daleko je još to vrijeme. Ona još uvijek u mami vidi cijeli svijet.

I odjednom čuje mamu kako je zove. Primijetila je da je nema u kući i sada je doziva, pokušavajući otkriti gdje je. Trkom se uputi prema njoj. Vidi je kako stoji ispred kuće i doziva je i dalje, zaklanjajući desnom rukom sunce koje joj blješti u oči. I tada je mama primijeti i krene i ona trčati njoj u susret. I uskoro se nađu u zagrljaju. I dok joj mama govori "Pa, gdje si to bila? Vidi kako si se uprljala.", rukom pokušavajući otresti prljavštinu s njene haljinice; ona joj polako pruža ruku s cvijećem i govori: "Brala sam cvijeće za tebe. Sretan ti rođendan." Suze natapaju mamine oči i ona je čvrsto hvata i privlači k sebi i ljubi je bez riječi.

***
Toga dana uvečer gledam te malene tratinčice koje je ubrala i osjećam kako me ponovno ispunjava sreća kao i onoga trena kad mi ih je pružila. Moja prekrasna malena djevojčica. Koja još uvijek u meni vidi cijeli svijet. Kad bi barem moglo zauvijek biti tako. Ali znam da to nije moguće. I znam da ću jednog dana u njenim očima biti obična smrtnica koja griješi, a ne više ona savršena mama koja sam sada.

***
Da, ja sam ta nesavršena mama.
Samo ne još.
Jednog dana.
Možda…
__________________
Those who dance are considered insane by those who cannot hear the music. (G.C.)
Velia is offline  
Old 21.02.2012., 13:49   #476
Velia
The status quo sucks
 
Velia Avatar
 
Registracija: Feb 2011.
Postova: 14,876
Zadaćnice - pedeset i šesti tjedan - Maska

Prigodnu temu je izabrala Almost Rosey.

Quote:
Almost Rosey kaže: Pogledaj post

Nego,
Totus mundus agit histrionem...

...veli stari Shax.
Vrijeme je maskiranja. A kada i nije, svi nosimo maske. Kakva je vaša? Što pokriva, što otkriva? Je li lijepa? Skriva li ožiljke? U kojim je trenucima i pred kime skidate?
Pišite o maskama, o ulogama, o licima koja svakodnevno nosite. Pišite o površnome, o skrivenome, o istinama i lažima koje se kriju iza maske.
__________________
Those who dance are considered insane by those who cannot hear the music. (G.C.)
Velia is offline  
Old 21.02.2012., 15:11   #477
K@rlo
pičim, pičim, pičiću...
 
K@rlo Avatar
 
Registracija: Mar 2010.
Lokacija: zemlja postolja i šarenih balona
Postova: 7,313
Pošalji poruku preko MSN korisniku K@rlo
Bio je dovoljan njen poznati osmjeh da mi u trenu sruši masku nedodirljivog koju sam godinama...i godinama tako uspješno nosio.
__________________
...korak do....
Vlak je krenuo iz stanice i devet vagona kasnije, nestala je iz mog života.
K@rlo is offline  
Old 21.02.2012., 15:41   #478
Gorštak
Upotrebljiv
 
Gorštak Avatar
 
Registracija: Sep 2008.
Postova: 52,495
Kad sam bio mlađi, volio sam tri stvari: alkohol, seks i drogu. Nerijetko bih pomiješao dvoje od toga, ili čak svo troje i to sam često radio. A bio sam sklon i humoru. Što da vam kažem, strava frajer. Jednom prilikom sam se toliko napio, da nisam bio u stanju za seks. Moja partnerica me tada ponudila nekom bobicom i rekla da je to prirodni afrodizijak. Čvaknuo sam, a da to nisam ni znao, bobicu bunike. Odjednom su mi ionako nesređene misli postale čiste, ali malkice...uvrnute. Nisam više bio u žbunju, bio sam u začaranom trnju, a umjesto Trnoružice, moja partnerica se pretvorila u Marilyn Monroe. Ne sjećam se što se događalo nakon toga, ali probudio sam se u policijskoj stanici. Imao sam i cimera koji mi je obznanio da sam za vrijeme seksa zadavio maloljetnicu. Tu večer sam završio na psihijatriji. Očajnički sam trebao cigaretu, i nakon što sam je užicao, izišao sam u dvorište bolnice, s namjerom da obavim nuždu. I tu je bila maska guy fawkesa, koju je netko ostavio na podu, polovično naslonjenu na zid zgrade. Urinirao sam po njoj dobrih pola minute, pa sam se vratio unutra.
Gorštak is offline  
Old 22.02.2012., 13:51   #479
methamorphozza
Vodootporna.
 
methamorphozza Avatar
 
Registracija: Apr 2008.
Lokacija: Na morskom dnu
Postova: 301
Ako ustraješ u borbi divit ću ti se.
Ako uspiješ osvojiti bitku, željet ću da budem ti.
Ako vratiš sve što ti pripada, postat ću ti.
Divim ti se jer ne odustaješ.
Želim da budem ti jer vjeruješ.
Postat ću ti jer se boriš.
Mi smo dva lica istog čovjeka.
Ti, koja se pokušavaš na bilo koji način probiti naprijed.
Ja, koja svakim korakom idem sve više natrag.
Ako svladaš sve prepreke na putu
Pokorit ću ti se
I opet ćemo postati jedno.
__________________
I`m not an alcoholic, alcoholics go to meetings. I`m drunk, we go to parties.
methamorphozza is offline  
Old 25.02.2012., 20:46   #480
J'etaisÉCRIVAIN
estet
 
J'etaisÉCRIVAIN Avatar
 
Registracija: Feb 2011.
Postova: 72
Djevojka iz moje priče nije umrla. Valjda je to čini vječito nemrtvom. A ti si, moja voljena, bila povlaštena umrijeti lijepa, smrću - teška srca ovo priznajem - čak i proljepšana. Djevojka iz moje priče živjela je dalje, ali bez esencije svoje vanjštine, što je neumoljivo narušavalo i nutrinu njenoga kompleksnoga bića.

Bijah - i ostadoh - piscem zatočenim u sebi samome; i nerijetko se pitam hoće li ikada popustiti moje kosti što su rešetke kaveza u kojem obitavam... Pisao sam već o crnilu svojih strahova, bjelini nadanja, i sivoj zoni svih osjećanja što se umiju ispriječiti jednoj i drugoj krajnosti, istodobno ih povezujući i razdvajajući. Pisao sam, uzmimo za primjer, o čovjeku koji se sa mladom supružnicom vraćao domu svom kroz kišovitu šumu. Kamen se našao na drumu, madež na zemljinoj koži. Konjska su ga kopita promašila, ali kolo kočije nije; ono se odbilo u prasku koji se baš fino uklopio u grmljavinsku tutnjavu oblaka.

Kiša je pljuštala tako snažno da je otkidala i lišće koje još dugo, u toj noći ranoga ljeta, nije bilo predodređeno opadanju. Ptice su pobjegle prema utočištu nekog mirnijeg neba, neba bez valova.

Brzina, blatnost tla, zla kob, sve su to bili čimbenici njihove nesreće. Ljubavnici bijahu sretni što ih je trzaj odbacio daleko od kočije što se prevrnula i prijetila zdrobiti sve pred sobom. Da ne budu bezimeni, on neka bude Ilan, a njegova ljubav, djeva što haljine namočene u kaljuži leži obljubljena nesvjesticom, ona će se zvati Selena.

Kočijaš nije poginuo, ali samo su konji bili vrijedni njegovih strahovanja. Bili su u očaju boli pomahnitala dvoglava zvijer što se uzalud opirala sponama koje su je i dalje vezivale za skrhanu zapregu.

Selena bijaše oličenjem pomirenja sa sudbom kletom. Istina, oduzeo sam joj svijest, nakratko izbrisao sve njezine ljupke misli o braku, budućnosti i čovjeku kojem je dopuštala zvati je svojom voljenom. Pišući tu priču, ja sam htio dočarati sebi i drugima jedan od načina na koje ljubav prestaje; a usput sam, sasvim nenamjerno, doznao što to ljubav jest.

Barem za nas - za mene - draga, ljubav je kada smo s voljenom osobom, a o njoj razmišljamo kao da je negdje daleko. Provodimo s njome svoje vrijeme, taj trenutak teče i ne možemo zanemariti usijecanje kazaljaka u srce onda kada ono otkucava kao ura, no svjesni smo prozlaznosti vremena i zato za najdražom osobom žalimo, ona nam nedostaje i dok je s nama...

Ilan jest volio Selenu, i zato se iz njegovih pluća oteo krik što je nadglasao čak i agoniju ozlijeđenih plemenitih životinja; ali je to ljubav što će doskora spoznati svoje granice. Ondje gdje ljubav prestaje, počinje moj prezir prema njemu, protagonistu priče što je napisah. I ne treba mi nitko mudar reći... Dobro znam kako to znači da jednim dijelom prezirem i sebe.

Položio je dlan na Selenino lice ružičasto od kišnim kapima razvodnjene krvi. Ili je kiša bila krvava... Konji su htjeli živjeti - željom prirođenom i nagonskom, prostijom od bilo čega što će ljudsko biće ikada biti sposobno osjećati - i zbog toga su ugibali.

Prste mi miluje tvoja crna kosa.
Otjerana je s tvoga lica ljepota.
Na dlanu mi ostade tvojih suza rosa.
Ogrubjet će mojih cjelova mekota.


Zaboravimo sada šumu, ionako bi mi bilo draže da sam o njoj mogao pisati kao o mirnome i začaranome mjestu, umjesto kao o poprištu neprolazne oluje. Ali niti ja - niti Ilan - ne mogu zaboraviti na djevojačko lice morbidno ukrašeno cvjetovima njenih rana...

Prije te tragedije, Ilan je bio sretnim čovjekom, a držim da samo sretni imaju sadašnjost. Ovo je mišljenje, dakako, podložno naglim promjenama, jer ne sumnjam da sam i ja, u sadašnjosti svoje negdašnje sreće, bio zanesenjak budućnosti i svega divnog što je ona obećavala sebi svojstvenom besramnošću. Ali su takva maštanja vrlo bezazlena; ona nisu pribojavanje od dolaska sutrašnjice, niti žaljenje za jučerašnjim danom. Ilan je suočen sa idejom gubitka te sadašnjosti, sve svoje sreće sazdane od žene s divnom dušom djevojčice...

Kada imamo želju, što je veća težnja ka njezinu ostvarenju, to je vjerojatnije da ćemo ostati i bez posljednje nade da će nam se ona ikada ispuniti. Odatle izvire olakšanje kada, poraženi u pokušajima da kreiramo posljedicu svoje želje, sačuvamo u svome vlasništvu makar njezin uzrok, odnosno dozvolu da je i dalje gajimo, jer zadnji tračak nade još uvijek tinja. Ilanova je želja bila izbrisati nesreću iz povijesti; posegnuti u sam iskon prošlosti i ukloniti kamen što je prevrnuo kočiju, ili otpuhati oblak s kišom, ili raskrčiti šumu... Bilo što, samo da se najgori dan njegova života - ta mračna strana medalje sudbine - nikada nije ni zbio. I činilo mu se, neopisivo sluđenome - neopisivo čak i za mene, njegova pisca - da ne postoji sredina, nego će Selena ili umrijeti, ili preživjeti. Potonje je značilo da bi mu se voljena vratila netaknuta, ista kakvu ju je pamtio pod kišom natopljenim suncobranom, nasmiješenih usana i dijamantnih očiju...

Sasvim je jasno što je smrt značila, bez obzira što je većina zapravo nesposobna vidjeti obzor na moru svoga života onda kada do njega dolazi povlačeći se po burnome dnu umjesto ploveći mirnom površinom. Ali je Ilan itekako bio svjestan koliko će Seleninom smrću minuti i njegova želja za životom.

No, kao što već rekoh, djevojka je preživjela. Oštrica prokletstva urezala je na njezinu licu zareze neopraštanja. Selenina duša bi žigosana bolnije no njeni obrazi sada imuni na poljupce. Vidjevši svoj odraz, bez maske koja bi prikrila istinu, Selena je vrisnula, tako prodorno i violinski da je zrcalo htjelo puči, smežurati se kao mokar rubac. Vidjevši svoj odraz, reagirala je utopivši svoje oči u suzama, da što prije zamuti te užasne prizore. I doznala je da se može istovremeno preživjeti i umrijeti.

Ništa nije moglo utješiti tu pticu čija krila nisu bila slomljena, već otrgnuta...

Vanjština je nešto o čemu se ne može slagati; njome obmanuti mogu samo vrsni izvođači na kazališnim daskama. Ilan je zato nastavio voljeti Selenu, jer se u njoj pred svima osim pred njime krila ona ista duša koja tako skladno pristaje njegovoj, kao da spojene uistinu čine jednu savršenu cjelinu. I zato je desperatnost odlučio otjerati na jedini mogući način, obrativši se onima koji su znali kako i vanjštinu prikazati drugačijom no što ona zbilja jest.

Svoju je voljenu odveo u teatar.

Bili su pušteni otići iza pozornice, u koridore s garderobama performera, gdje je iščezavala sva magija glumišta, nestajala u izmaglici pudera i opsjene. Ondje, u jazbini kreatura maskerade, nalazila se osoba koju su htjeli moliti za pomoć. Vještinom kojom je prerušavala aktere, madame će zatajiti na Seleninu licu pečat grdosti. I duša će djevojčina napokon moći postupiti onako kako njezino tijelo već odavno jest - moći će prestati krvariti.

Selena iz moje priče o kišnoj šumi i kamenu na potopljenoj stazi, bila je opet lijepa. Vizažističina čarolija pokazala se uspješnom! Selena, sva u transu i zavedena odrazom što joj ga je madame, poslije dovršena posla, pokazala u purpurnome ogledalu pozlaćena ruba, prolazi pokraj Ilana niti ne primjećujući njegove uzdahe nevjerice, i nestaje negdje u dugačkome tijelu bezglave koridorske guje.

Došavši k sebi, Ilan slijedi svoju voljenu, samo da bi nju i sebe opet izgubio, ovaj put u gomili što se nagurava dok se njezini pojedinci, izdvojeni kao čestice čađi u požaru, probijaju do svojih sjedala i zauzimaju plaćena mjesta pred pozornicom. A gore, na daskama teatra, Selena je stala među glumce; oni se mnogo čude njezinoj prisutnosti, no još i više njezinoj ljepoti.

I dolje, u toj masi kojom je Ilan bio progutan, svi su zastali očiju upravljenih prema djevi što se ponad njih ukazala gotovo anđeoski. Zure u nju sustegnuta daha, naprosto su zaboravili disati. Umrli su, umoreni njezinom krasotom, koja će ih istoga časa i uskrsnuti...

No, za Ilana, ožiljci su ostali i vidljivi i opipljivi; nikakva ih maska nije mogla sakriti od znanja, od svjesnosti... Da je Selena bila porculanska kontesa, te bi zacijeljene rane bila okrhnutost zbog koje je umjetnina izgubila svu svoju vrijednost. Znao je, nikada više neće moći ljubiti - niti gledati - to lice puno laži, obilježeno žalosnom sudbom, maskom nestvarne ljepote i pod njome
grimasom avaja i tuge.

I ne znam što se s njima poslije zbilo, jer više od ovoga nisam imao snage napisati. Život doslovno neće završiti onda kada smo u njemu slabiji no ikad, ali prelomit će se u nama volja i duh, i sve godine - pa čak i desetljeća - što će uslijediti, bit će tek čekanje smrti. Naposljetku, njihova je priča nedovršena, makar su sve dosad napisane stranice - poderane...
__________________
Da sad se nadam životu blažem? Ili da mi mašta bude mana?
J'etaisÉCRIVAIN is offline  
Sponsored links
Advertisement
 
Advertisement
Zatvorena tema


Tematski alati
Opcije prikaza

Pravila postanja
You may not post new threads
You may not post replies
You may not post attachments
You may not edit your posts

BB code is On
Smajlići su On
[IMG] kôd je On
HTML kôd je Off

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +1. Trenutno vrijeme je: 04:17.



Powered by vBulletin Version 3.8.4 (hrvatski)
Copyright ©2000 - 2014, Jelsoft Enterprises Ltd.
Site content ©1999-2014 Forum.hr
Ad Management by RedTyger