Natrag   Forum.hr > Društvo > Usamljena srca

Usamljena srca Lonely Hearts Club Band

Zatvorena tema
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 07.02.2011., 19:38   #41
Ima negdje u ovom svemiru neko mjesto i san,neke tople i duge zvjezdane noci lijepe kao nasa masta koje tjeraju krv u zile.Ima i jedna suza koja se nikada nece isplakati jer za nju jedan zivot nije dovoljan.Sve sto sam voljela i imala sa tim "pravim"otislo je u nepovrat,rasprsilo se u prostoru oko mene.
Sjecam se bila sam mlada,ociju punih njega a on je mogao,znao,htio sve.Danima smo mogli samo gledajuci se osjecati sve.Mastali smo o kuci u divljini gdje mogu opstati samo srca koja vole.Trazilki smo kraj svih krajeva da ga unistimo,da se ljudi vise ne rastaju,da sve traje do beskonacnosti.Ali te noci kraj je bio jaci od nas......
U jutro sam usla otvorenih ociju bez zelje da se i pomjerim.Poslije sam se budila i lijegala po navici.Nocima sam sanjala njegove oci,mastala o nasim danima,dozivala ga....Kroz neko vrijeme naisao je onaj "nepravi".i imala sam nesto slicno onim danima.Ali oci tog nepravog nisu plave,ni slicne njegovima.Nepravom nikada nisam pricala zasto su andjeli plakali jedne jesenje noci ni to da postoji iznad svega rajsko ostrvo koje moze vidjeti samo srce koje ludo voli.....
Nisam mu rekla jer on to nebi razumio....
Ysony is offline  
Old 07.02.2011., 21:27   #42
Prijateljica mi je jednom rekla da bih trebala napisati knjigu o svojim ljubavnim promašajima.
Tako ona vidi sve moje odnose sa suprotnim spolom.
Jer da je ikada bio u pitanju uspjeh, da sam pronašla onoga Pravoga, onda bih sada bila s njime, sretna.
Po mogućnosti u braku, kao što je ona sa svojim.
Rekla sam joj da su svi oni bili pravi, ali to nije razumjela.
I rekla je da su bili krivi.
Jer krivi je suprotno od pravi.
Kao što su suprotni pravi i krivi bod na pletivu.
Ali ja svejedno znam da oni nisu bili krivi.

Jer kako može biti krivo to što sam naučila davati?
I kako može biti krivo to što sam naučila primati?
Što je krivo u tome što znam gubiti?
I može li biti krivo to što znam kada treba otići?
Zašto bi bilo krivo što znam što želim?
I još važnije, kako može biti krivo što znam što ne želim?
Je li moguće da je krivo što znam kako biti sama i kad sam zajedno s nekim?
I što znam kako njega pustiti da i on ponekad bude sam.
Ali i biti uz njega kad me treba.
Zbog čega bi bilo krivo to što me nije strah ogoliti se pred nekime?
Pa i ogoliti i one najdublje i najmračnije kutke moje duše.
I može li biti krivo što me nije strah njegove nagosti i ogoljene mu duše?
Kako može biti krivo to što sam upoznala moć dodira, snagu pogleda i bliskost šutnje?
Zar je uistinu krivo što znam da jednim dodirom možeš taknuti cijelu osobu?
I zar je uistinu krivo to što je toliko očiju me upoznavalo kroz moje oči?
I što su moje oči upoznavale sve njih kroz njihove?
Zar je krivo što znam pričati šutnjom i što je znam slušati?
Je li krivo što znam da ne tražim savršenstvo, već ono što meni savršeno odgovara?
I je li krivo što znam da ne moram biti savršena da bih savršeno odgovarala drugome?

Meni se čini da nije.
A sve to ne bih danas znala i mogla da nije bilo njih.
I zato su svi bili pravi.
Samo što niti jedan nije bio onaj Pravi.
Onaj s kojim bi i veza bila prava.
I potrajala.
Jer, i to sam naučila, prava veza se gradi.
I ne mjeri se time koliko ljubavi imaš na početku, već koliko ljubavi imaš na kraju.

I zato hvala svima pravima koji su mi pomogli i koji će mi tek pomoći da budem Prava za Pravoga.
I da s njime izgradim tu pravu vezu.
Velia is offline  
Old 07.02.2011., 21:37   #43
Superman i Neznanac

Hladno pivo me uvijek podsjeti na jednog Pravog iza kojeg je slijedio jedan Nepravi.

"Draga ljubavi jedina
S koje si planete?
Dopusti mi da malo i ja
S tobom budem dijete"
napisala sam na status kad sam se zaljubila u Pravog.

To je bila naša pjesma do samog kraja kojeg je obilježilo, između ostalog, i tugovanje na fb-u:
"Gore gdje ti nisi ti i gdje ja nisam ja
Mi ćemo možda i biti savršen par"

Općenito, u to vrijeme smo intenzivno slušali Hladno pivo. Išli smo skupa na koncerte i čekali da nam zasviraju Planetu i Supermana. Da, svirali su samo nama, iako to nisu znali. Mi smo uživali. Bili smo i sretni. Mislim.

On je bio moj Superman.
Na kraju je znao govoriti:
"Dao bih sve te noći da, da ostanem taj čovjek u tvojim očima."

I ja bi dala sve da je ostao taj čovjek u mojim očima.

I danas kad čujem te pjesme podsjete me na Njega. Lagala bih kada bi rekla da ostajem hladna kada ih onako usput, u kafiću, na radiju, ..., čujem. Te pjesme koje nas u potpunosti opisuju. Srce zatreperi kako samo ono može za "pravim" ljubavima.

No, opet, da je bio Pravi ne bi bio Bivši.

Bila je to bolna ljubav. Više tragedija nego romantična komedija, iz koje sam morala van. Nisam smjela više biti glavna glumica jer je uloga bila šupendarska.
Ali nisam mogla sama. Stvarno nisam. Bila sam preslaba na njega. Ni danas ne znam zašto.

A onda se pojavio njegov prijatelj. Ubrzo njegov bivši prijatelj.
On je bio Neznanac. I danas ga u mobitelu imam pod tim imenom.
Nisam ga dobro poznavala, to je istina, ali bio je Neznanac jer se za nas nije smjelo znati.
Nismo željeli da se za nas zna. Prije svega zato što nismo bili sigurni kuda taj naš odnos vodi. A njih dvojica su prijatelji. Ili su barem to pokušavali biti kroz godine.

Superman je ubrzo nakon našeg prekida htio da ponovo budemo skupa. Svakodnevni pozivi i poruke, silovanje fb walla našom Planetom.... svim supermanskim moćima me htio nazad.
To bi se i dogodilo da nije bilo njegovog prijatelja, mog Neznanca.
Tada mi nije bilo važno je li on pravi ili nije. Bilo mi je važno da bude uz mene.
Uživala sam u njegovim zagrljajima. U ljubavi koju mi je pružao. Tješio me.
Bio je potpuna suprotnost Supermanu. Bio je pravi dobrica. To mi je tada i više nego odgovaralo.

Imali smo i mi pjesme i stihove. Sjećam ih se. Ali srce ne treperi kad ih čujem. Samo neka dragost. Ljubav nije bila bolna. Nije bila tužna. Možda nije ni bilo ljubavi. Ali on je bio taj koji me izvukao ispod Supermanovog plašta koji nije uvijek najsretnije rješenje. Neka mi Clark Kent oprosti.

I koliko god mi je drago što sam imala "pravog" i što je to bila svemirska ljubav, što su se moje emocije nožem mogle rezati, jednako toliko mi je drago i što sam imala Neznanca u noći. U noćima koje su tamnije i tiše od ostalih. U noćima kada nisam mogla biti sama sa sobom, ali sam mogla biti s njim.

Ovo je moja priča zbog koje ni ja "ne jebem više jeftini klišej da se samo onom Pravom piše..."
Sitna Bobica is offline  
Old 07.02.2011., 21:44   #44
„Imam fotografsko pamćenje: sve što jednom pogledam, to mi ostane u glavi. Ja se uopće ne brinem“, rekla je Ksenija, odsutno šarajući očima po dnevnoj sobi prepunoj djece u raznobojnim džemperima. Djece koja su mirisala na puder i kapljice za nos.

„Jučer sam pogledala onu stranicu sa deklinacijama, vjeruj mi da sam znala pola, odmah. To je fotografski, shvataš... Šta misliš šta bi bilo da, recimo, i ti imaš fotografsko pamćenje? Obje bismo imale fotografsko pamćenje, bile bismo najpametnije u klasi... Uglavnom, ja ga imam....“

Nisam imala fotografsko pamćenje, ali sam imala fotografsku opremu. Pokušavati fotografirati dječiji rođendan ako si za to talentiran taman koliko i za fotografsko pamćenje zbilja je mučno. Pogotovo ako je sutradan ispit. Pogotovo ako misliš da ćeš prije ispita umrijeti. Bilo mi je mučno.

Bio je rođendan Damirovom novom bratu. Damir je najbolji Seadov prijatelj. Sead je bio moja ljubav. Moje ljubavi nije bilo dva dana. Otišao je jer sam bila bolna i tiha. Ksenija ima fotografsko pamćenje.

Uzalud sam pokušala objektivom pronaći slavljenika: sva su dječija tjemena ista. „Eno ga kod torte, sa Damirom. Zar nije presladak?“, Ksenija se smijala kratko i bučno.

Ne, slavljenik nije bio presladak. Bio je najtužnije dijete koje je postojalo, sa groteskno preblizu postavljenim očima, upornoga plavog pogleda, smiješne paučinaste kose. Damir je klečao kraj njega i pokušavao ga razveseliti. Slikala sam ih. Odsjekla sam Damiru lijevu stranu prsa. Požurila sam se okrenuti. Kasno.

„Je li se javio“, mimikom me je upitao Damir, dok su se djeca oko njega smijala. Ili su plakala, vrištala. Nikad ne znaš sa klincima. Ja sam vrisnula bezglasno „ne“. Možda sam plakala, možda je bilo i smiješno. Boljelo me je ispod stomaka.
Dva dana su prošla otkako mi je Sead, Damirov najbolji prijatelj i moja ljubav, rekao kako sam bolna i tiha. Kao tupi udarac. Previše sam gledala u dječije glave.

Moj je otac umro, tiho, da ne može biti tiše. No, ja se iz nekog razloga nisam mogla stišati mjesecima. Postala sam bolna i neosjetljiva na život. I onda se utišala. Sead je rekao da nije pristao na ovoliku bol i uzeo godišnji odmor ranije. Došla sam sama na rođendan Damirovog brata: nadala sam se da će doći.

Nisam mogla disati. Otišla sam do prozora udahnuti zrak. Nagnula sam se naprijed, tako da mi okno pritisne stomak. Učinilo mi se kao da mi je to vratilo utrobu natrag. Tad je škljocnuo aparat koji mi je visio oko vrata, na predugačkoj traci. Djeca su oko mene vrisnula. Ja sam vrisnula osmijeh i skoro pustila glas.

„Nasmijala si se“, vidjela sam Damirova koljena, među dječijim glavama. „Jesi to skratila kosu? Izgleda...“
„Ja ne znam slikati, bolje ti slikaj“, škirpala sam.
„Ti odlično slikaš, odlično, znaš...“
„Ne mogu fokusirati, sve je u magli, ne vidim...“
„Nisi morala doći, ali neka si.“
„Možeš uzeti aparat?“

Dok sam mu ga pokušavala dati, opalio je još jednom. Počela sam se mrviti. Pazila sam da ne padnem u tortu: Damirov lik mi se drobio pred očima u slatke, šarene mrve. („Sretan drugi rođendan!“)

„Tebe je zvao?“ Moj glas nije bio moj glas. Noge su mi nestale, nestala mi je glava. Osjećala sam samo stomak.

„Ne vraća se do jeseni.“ Imao je zlatnu mrlju u desnom oku. „Slušaj, ne treba ti biti žao. Kad ti ja kažem, ne treba.Gle, sad sam ga zakočio. Ne moraš stalno slikati danas. Jesi dobro? Odsjekla si kosu, je li tako?“

Nije to bio hod. Prešla sam sobu na zvuku, na mirisu, prešla sam sobu na kiselo-slatkom dječijem dahu, otvorila prva vrata i zatvorila ih uz tresak koji je zagušila proljetna nervozna, titrava paučina koja se nakupila u mojim ušima i krici, mnogo krika djece za koju ne znam plaču li ili se smiju. Čula sam ga iza vrata. Nešto je rekao: samo sam čula kako se šum pretvara u glas.

Čučnula sam ispred vrata i položila desnu ruku na njih. Zapravo sam se pridržavala. Zapravo nisam htjela da on uđe. Zapravo sam htjela položiti dlan na dlan, bez da ga dodirnem. Trajalo je to, ne znam koliko dugo. Mi, u vlastitoj melodiji, usred haotičnoga šuma, u melodiji koja može u bilo kojem trenu postati bilo šta. I ništa.

Stajao je ispred vrata kad sam izišla. Između dva uska zida, u hodniku.

„Kad si sretan ti udari dlan o dlan...“

Prošla sam kraj njega: pozdravili smo se vršcima prstiju.

„Bila si u kupatilu? Jesi li ponavljala? Ja sam sad bila u kupatilu i ponavljala sam. Sve sam zapamtila. Jesi li ti išta zapamtila, ja znam sve promjene, ispitaj me, imam sliku svega u glavi“, Ksenija je stiskala u rukama svesku na kojoj je Damir jedne večeri ugasio cigaretu.

Zadnje uređivanje MelodyNine : 07.02.2011. at 23:11.
MelodyNine is offline  
Old 07.02.2011., 22:21   #45
Sjela sam na terasu i digla noge na drugu stolicu, uvukla se duboko i spustila glavu na naslon. Bolio me vrat svaki puta kad bi se tako iskrivila, ali nije me smetalo. Noć je bila topla, mirna. Pogled mi je kvario rub zgrade pa sam uspjela vidjeti tek četvrtinu neba, no bilo je dovoljno.

Zapalih cigaretu nakon što sam otpila gutljaj razrijeđenog soka od naranče. Nikada nisam mogla pušiti bez da nečime zalijevam grlo.

Jedna je pala. Nisam ni stigla zaželjeti želju. Moram se bolje pripremiti za iduću, ne smije mi opet promaknuti. Ionako imam samo četvrtinu neba.

Pitam se u što gledam. Medvjeđe oko se ne bi trebalo micati i žmirkati. Medvjedi na nebu ne žmirkaju. Posljednji puta kada mi je netko pokušavao objasniti kako da pronađem Medvjeda ubrzo sam čula samo teško disanje. Pokrila sam je tada dekom i idućih sat vremena pazila da ne sklizne u more s tog broda.

Gasim cigaretu i pored pepeljare zasvijetli mobitel.

Koliko si nabrojala?
3, ti?
Isto. Vidim cijelo nebo.
Vidi li se medvjed?
Da, savršeno se vidi.

Hvala ti što nekad vidiš za mene.
aisling is offline  
Old 08.02.2011., 00:08   #46
Ovo je projekcija.

Ni dan danas ne znam objasniti kako sam se pretvorila u to što sam se pretvorila. Ne bih rekla čudovište, možda bi radije upotrijebila izraz ljuštura. I puno prije nego što sam ga upoznala bila sam prazna, kretala se i starila u maniri jednog zombija. Ljuštura zombija.
Sad kad bi me pitali kad sam ga upoznala, ne bi vam znala reći. Možda prije dvije, možda prije tri godine. Što se mene tiče, moglo je biti i prije deset. Kako smo se upoznali, to bi vam već mogla reći. Bilo je to jednog vikenda, u poznatom zagrebačkom klubu.

Dan je bio hladan baš kao danas, kiša je padala s pauzama cijeli dan. Kao i većinu prijašnjih dana, prespavala sam cijeli dan i ustala se u kasno poslijepodne. Kućom je odjekivao dječji plač. Kao i svakog vikenda, imali smo goste. Mama je trčkarala kuhinjom i pokušavala udovoljiti svakom. Kad me spazila počela je brbljati o ručku, večeri, ne sjećam se više. Prekinula sam njezino brbljanje odmahujući rukom i krenula prema kuhinjskom elementu napraviti si frape od banane, s puno mlijeka. Onako kako treba, taman da me potjera.
Vratila sam se u sobu neumivena, s frapeom u ruci i zaključala vrata. Sjela sam za stol i izvadila kutiju. U kutiji se nalazilo par komada sreće u esencijalnom obliku.
Gledajući unazad, ne znam zašto se tog dana toliko dobro sjećam. Možda zato što je tada svaki dan započinjao isto pa bi svaka priča koju bih ispričala imala isti početak? Ili je možda taj dan stvarno bio poseban. Uostalom, retrospektivna introspekcija uvijek mijenja doživljaj, tako da vam ne bih znala točno reći.

Što je najbolje, ne sjećam se ni kako sam ga spazila, ni kako smo počeli plesati. Je li to bilo na moju inicijativu, njegovu, nečiju tuđu. Zapravo, kad bolje razmislim bilo je to na inicijativu njegove frendice. Da, luda plavuša, pokazala mi je grudnjak umjesto da mi je pružila ruku kad smo se upoznavali. Draga djevojka.
Ne sjećam se koja je pjesma bila kad smo počeli plesati, to biste trebali njega pitati. Par puta smo čuli tu pjesmu i svaki put bi rekao da je to naša pjesma, no evo i ovaj put sam zaboravila o kojoj se pjesmi radi.
Jedino čega se živo sjećam iz te noći su trnci. Bilo ih je stvarno mnogo. I reflektora. I njegovog zagrljaja. U jednom trenutku me pogledao u oči i rekao da imam prekrasne čokoladane oči. Bio je pijan ko guzica. I tako neiskvaren. Nije imao pojma da su mi oči sive. Nisam nosila leće. Gledao je moje zjenice. I on je par puta dok smo bili zajedno imao lijepe oči boje tamne čokolade, iako su u stvarnosti zelene.
Unutar kluba je bilo užasno vruće, hodala sam okolo bez majice. U grudnjaku. Kasnije mi je priznao da me vjerojatno ne bi ni skužio tako brzo da nisam hodala okolo bez majice. Ne mogu ga kriviti, tijelo mi je tada bilo jebeno. Nije bio jedini kojem se prizor svidio. Net portali su divna stvar.
Cijelu smo noć plesali. Znoj mi se neprestano slijevao niz leđa. Da sam bila trijezna gadila bi se sama sebi, ovako mi nije smetalo.
Kad je morao ić dao mi je svoj broj mobitela i tražio moj zauzvrat. Bilo je to jedno pet mobitela prije ovog koji sad koristim. Pet minuta nakon poslao mi je poruku.
Plesali smo još nekoliko puta, gledali filmove, bilo je zabavno. Nakon nekog vremena smo se i poseksali. Ne znam jel tu prestala sva zabava, ili malo prije ili možda čak malo nakon toga. Mogu samo reći da to nije bilo to. Godinu i pol nakon našeg upoznavanja osjetila sam opet onu iskru zaljubljenosti i otpravila ga u bijeli svijet. Zbog drugog. Kažu da sam ga time ubila. Ne lažu. Sad kad sjedim ovdje i pišem, mogu točno vidjeti kako se mijenjao pred mojim očima. Iz pijanog dječaka u ogorčenog pijanca. Ali snažan je on momak. Feniks je ljigav primjer. Za sebe više nisam tako sigurna. Sada, skoro četiri godine nakon pišem ovo, odjebana.
__________________
What you don't understand, you can make mean anything.

Zadnje uređivanje Drito Konj : 09.02.2011. at 05:18. Reason: bijah zamoljen :F
Kyouko is offline  
Old 08.02.2011., 10:08   #47
Nepravi-koji je mogao biti pravi :(

Ne zelim ovaj put samo ispricati.Zelim to opisati,onako slikovito i sa osjecajem,koji je ostao u meni,koji se vrati na spomen njegovog imena.
Nas prvi susret,Kutina,kafic"Kamelija",jesensko-zimski period.
Iako nervozna,dosla sam za njegov stol,nasmijana i poletna,kao leptir sto ce sletjet na cvjet.
On u kutu,zadnji stol.Crn,lijep,osmjeh titra u kutu usana..pomalo sramezljiv.
Razbijala sam led osmjehom,salama..
Drzala ga pod ruku,kao starog znanca..
I od tog prvog trena postali smo bliski,na rubu prijateljstvo-ljubav.
Sjecam se stotinu ne prospavanih noci kraj telefona(mobitela)..
Uspjevali smo si toliko toga reci,sve snove zelje,plakali skupa i smijali se..
Govorio je da mi nemoze ostati prijatelj,da su osjecaji jaci od njega i da si nemoze lagati..
A i moja luda glava,a i ludo srce se doslovce otimalo,dvoumilo.
Na silu sam tjerala zaljubljenost da postane opet samo prijateljstvo.
Nisu nas slusali ni glava,a ni srce..
Setali smo Kutinom,puno puta.
Na kolodvoru smo posijali sjeme ljubaui,koja je nicala kroz tel.razgovore a i na kraju susrete u mom gradu..
Bio je divan,romantican,topla osoba..
Htio je vise,a ja sam radila rezove.
Slao mi cvjece,najdivnije cvjece koje sam primila..
Trpio je puno mojih ispada,bjesnih faza,bio uz mene kad sam obolila..trpio je rusenje moje duse,kada sam pocela gubit sebe,a on vjerovao da se drogiram..
Tjerala sam njega,a i druge od sebe,vidjevsi da nesto sa mnom nije u redu..
Doktori su vec predvidjali da je rak gusterace,trajale pretrage..
Ja sam kopnila,on ocajavao iako mu nisam rekla tada sve,osjecao je da nije uredu.
Kupio je plavi prsten i pitao da li bi postala njegova zena..
Pred kraj nase price,pustao mi je pjesmu od Valentina"Oka tvoja dva suzama ne daju da teku"..
Sjedila sam na balkonu,gledala Mjesec i plakala.
Plakao i on..
Ne pitajte me sto se dalje dogdodilo.
Neznam reci..moj Josip je otisao mojom krivnjom.
Potrazila sam ga 2puta,nije htio nikakav razgovor.
Bio je u pravu.
Nudio mi je svoje sve,nisam pristala i nisam imala prava vise na njega..
Nadam se nasao je srecu jer je zasluzio bit voljen.
Dan danas,4god.poslije jos katkad mislim na njega i svoju ludu glavu koja je ugusila srce.
Bila bih sretna zena s njim.Sretna majka i zena.
Katkada placem radi njega jer sam pogrjesila i jer sam htjela oprost,da lakse zivim jer me to i danas nagriza.
Jednom cu i umrjeti,bez tog njegovog oprosta.
Sto nikad nije nepravi postao pravi.
Vrjeme se nemoze vratiti a jos manje se mogu ponoviti isti osjecaji,isti zar,ista strast s tom osobom.
Suze i tugu,krivnju sam utopila u pjesmi koja sjeca na njega

"Tvoj prsten vidjam na ruci druge zene,a znam da je bio kupljen za mene.Prsten je mali,a vjecna tuga umjesto mene ljubi ga druga.Ne daj da stara vremena svenu,daj mi taj prsten za uspomenu"
__________________
"Gledam te kako stojiš,ljubiš me i zvijezde brojiš,kako kažeš da su naše sve.."
plavi-safir is offline  
Old 08.02.2011., 13:02   #48
Sutra će biti drugačije...

Zapravo, sve će prestati već večeras, kad dođem doma i skinem sve ovo s lica. Ne toliko zbog različitosti Mene Sa Šminkom i Mene Bez Šminke, koliko zato što trljanje vlažne maramice po licu i piling privremeno ostave crvene tragove. A nitko ne voli crvene tragove. Ujutro kad se pogledam u ogledalu, odmah nakon buđenja, već će biti bolje. Bit ću raščupana i snena, ali bez crvenih tragova. I bez crvenih tragova po vratu jer ga večeras nećeš gristi. Iako bi htio.

Zato me sada i zoveš. To mora da si ti, ali naučila sam da se:

a)ne valja javljati tebi kad zoveš u bolesne sate („piješ, pušiš hašiš pa meni pod prozor dolaziš... Mani me se, Aleksa...“)

b)ne valja javljati na bilo koje pozive s nepoznatoga broja u bolesne sate jer mogu biti samo tvoji.

Jako si mi se proračunato približio. Prerušio si se u prijatelja i otvorio mi dušu i tako si se preko moje duše opet uvukao među moje plahte. Spavaš i grliš me u snu, smiješiš se, a osmijeh u snu ne može se hiniti. Samo ne znam čemu se smiješiš – pobjedi ili osjećaju koji ti pruža toplina moga zagrljaja. Zar je moguće da te nasmiješi svačiji zagrljaj...? Nije mi to baš neka hrana za ego...

Sutra će biti drugačije jer sutra neće biti oproštajnih tuluma koji se tako ne zovu. Sutra će biti nedjelja i nećemo se vidjeti. Nedjelju ostavljam razgovorima s majkom i čuđenju proizašlom iz činjenice da pojma nemam o čemu smo razgovarale. Nedjelja je za brata i nećake, nedjelja je za prijatelje.

A ti mi nisi ni mama, ni brat, ni nećak, ni prijatelj. Ti si mi...ne znam što si mi ti. Ne znam ni zašto ti nikad ranije nisam ništa napisala. Ovo je prvo, vjerojatno i zadnje. Makar,...tko zna. Mislila sam da je ono u srpnju bio zadnji poljubac.

Sutra će biti drugačije jer ću sutra saznati da je poziv uistinu bio tvoj i da nemam pojma zašto si me zvao nakon nebrojeno mnogo izignoriranih trenutaka tijekom cijele večeri. Sutra ću shvatiti da je tulum uistinu bio oproštajni i da je nedostajalo previše ljudi i da se dogodilo upravo ono što se trebalo dogoditi – da si me probudio iz nedosanjanoga sna koji je bio čak i bez početka jer si nisam ni dozvolila da zaspim.

Sutra će biti drugačije jer će i tebi biti nedjelja.

Danas je sutra i ti kažeš: „Pozovi me k sebi... Tužan sam, nedjelja je i pije mi se s tobom...“

A ja se pitam zašto baš sa mnom i došavši do spoznaje da spoznaje nema , nikad je nije bilo i nikad je neće biti, ne pitam te „zašto baš sa mnom“ niti zašto si me sinoć zvao, niti te uopće išta pitam... Napišem „jebiga...kad mi se bude družilo, zvat ću te, znaš to...“ i više ne razgovaramo.

Boli me kad si tužan i znam da tebe boli kad sam ja tužna. Ali fora je u tome da mene boli duša, ona ista duša koja te uvukla među plahte, a tebe boli kurac, onaj isti kurac koji je bio svugdje. Da, svugdje, ne ponosim se time, a zapravo bi više tebe trebalo biti stid. Fora je i u tome da se volimo i stvarno se volimo i stvarno ti vjerujem kad to kažeš i stvarno mi vjeruješ kad to kažem. A rekli smo si stoput. Rekli smo si nedavno. I davno. I uvijek. I vjerojatno ćemo si još stoput reći.

Fora je, mali, u tome i da nismo zaljubljeni i da vjerojatno nikad nećemo biti zaljubljeni i da nas ljudi percipiraju kao zaljubljene, a da vjerojatno ni ljudima samima nije jasno zašto nas tako percipiraju.

Sve je fora u našem blesavom odnosu. On sam po sebi, kao takav, per se, je fora.

Zašto sve ne ostaviti na tome da bude fora i da bude jedna lijepa uspomena na čovjeka koji me toliko puta nasmijao?
Možda samo zato jer si me i toliko puta rasplakao...
Ja tebe sigurno nisam.

Sutra...sutra će biti drugačije. Sutra je ponedjeljak i ja ne moram na posao, ali svejedno je ponedjeljak, a on uvije rastrijezni kao vitamin c, hladan tuš i injekcija adrenalina istovremeno. Samo bit će siv jer smo u Zagrebu, a bit će i kišno-snježan, jer smo u Zagrebu. I ti i ja smo u Zagrebu, a kao da smo na dvjema različitim planetama. Ja na Veneri, a ti na...Bog zna čemu. Planetu samodopadnosti koja prelazi u postalkoholnu melankoliju kada prestane djelovanje najjačega anestetika.

Sutra... Skoro sam napisala „nazovi me sutra“, ali nemoj. Ionako mi predstoji previše susreta s tobom koje ne mogu izbjeći i bojim ih se. Kao da guram ruku u kavez manično depresivnoj panteri koja bi svakog trena mogla podivljati i odgristi mi barem četiri prsta. Ostavila bi mi mali da si mogu kopat nos, ili palac da mogu lajkat svemir, ili srednjak da ga mogu pokazat ostatku muškaraca kad mi idući put kažu „izgledaš prekrasno večeras“.

Sutra će biti drugačije, ali sutra me nemoj nazvati. Nemoj jer ako ja budem tužna, nema šanse da se ne javim čovjeku koji će me sigurno nasmijati. I onda kad se nasmijem tako jako rasplakati.

Nisi ljubav mog života.

Nisi ni zaljubljenost.

Nisi ni seks.

Nisi ništa.

Ti si samo moje „sutra“ koje uvijek treba biti za nijansu drugačije, a nikad ne
bude.

Da si barem sam malo sretniji i da više voliš ljude. Da se barem ne bojiš kako će tebi pantera odgristi ruku... Možda bi se prestao u nju prerušavati.


Sutra će biti drugačije...
morcego is offline  
Old 08.02.2011., 23:30   #49
"Izvoli" rekao je, pruživši mi neki papirnati smotuljak dok smo koračali prema njegovom stanu.
Proljeće je, vani je toplo, a on je visok i ćelav. Nisam sigurna brije li glavu ili su ga godine već načele; nismo baš dugo skupa.
"Što je to?" pitam, pomalo blesavo.
"Pa pogledaj, jebote".
Na brzinu rastvaram zgužvanu kovertu. Unutra je pozivnica. P. nas zove na neki džumbus od fešte, giga, promocije i svega ikad.
Dobro, ne zove nas, zove njega. No, on mu je pokazao moju sliku neki dan kad su se sreli u gradu. Kaže da je P. rekao kako sam lijepa. To je baš lijepo.

Fešta je kod bajkera u birtiji. On puno pije. I ja pijem skupa s njim. No, on puno pije svaki dan. Ja to ne znam i ne vidim. Čvrsto ga držim za ruku.
Moja prijateljica uzima kanape sa sirom i kaže "Ovdje nema sira!"
On viče "Tko kaže da nema sira?", oponašajući poantu nekog vica. Ne sjećam se kako ide vic.

Dolazi i P., on me upoznaje s njim. Ja ga i dalje čvrsto držim za ruku. I dalje pričamo viceve. O Crnogorcima.
Začudo, te večeri se ne svađamo. Odlazimo sretni dalje u noć. (U park? U grmlje? Alkoholna izmaglica je neumoljiva).

Mislim da su mi rečenice prekratke.
Moram poraditi na tome.
I nadam se da nitko nije pomislio da je "P." kratica od "Pero".
Nije.
Nego od "Pravi".
__________________
štraco retajska šupjaćo najružnija redikulice na modi retaju neodgojiti lajavi peškarušo bracero sa ružnin sisaman. (c) manitusha @forum.hr
Herp is offline  
Old 09.02.2011., 18:57   #50
Još uvijek mislim da je pravi, iako mi život priča drugačiju priču.

Upoznali smo se kao djeca, ustvari ja sam bila dijete, a on odrastao muškarac. Par godina stariji, iskusniji, "zreliji".
Kako to već obično biva!
Taman sam završila osnovnu školu i za dobar uspjeh, roditelji su me odlučili pustiti na to ljetovanje na drugom kontinentu.
Kamo sreće da nisu!

Već prvi dan kad sam otišli sa prijateljicom da se raspitam i vidim kako je tamo uopće i da li ići, vidjela sam njega.
Samo što se nisam raspala. Te predivne smeđe razigrane oči. I u tom trenutku sam znala da će mi on promjeniti život.
Za sva vremena. I da ću se mnogo godina nakon te noći, sjećati njega i tih divnih smeđih očiju.
Ma nije stvar samo u očima, on je sav bio u tom fazonu. Šarmantan, duhovit, dječački raspoložen... ah taj njegov osmjeh!
Proveli smo par tjedana zajedno, a ja sam se iz sata u sat, iz minute u minutu sve više i više zaljubljivala u njega.
Iako za to uopće nisam imala osnova, nije pokazivao ni trenutke zainteresiranosti za mene.
Sve do zadnje večeri.
Spavali smo na istom dušeku, pored vatre..zagrljeni i tad me prvi put poljubio.
Ujutro kao da ničeg nije ni bilo. Ja sam se vratila u svoj krevet i plakala jer sam znala da je to to i da se više nećemo viđati.

Nakon toga, vrlo često sam mislila na njega. I srećala ga u gradu, on se pravio da me ne vidi i ne prepoznaje. A možda zbilja i nije..jer nismo se dugo vidjeli.
Bez obzira što ga nisam viđala jedno vrijeme, ja sam i dalje mislila na njega. Jutro bi mi započinjalo s njim, noć završavala s njim.
Uvijek na isti način... na onom dušeku, pored vatre.

Slučajem okolnosti, nakon par godina se srećemo na jednom drugom mjestu. Vidjela sam da me prepoznao, ali da i dalje ne pokazuje zainteresiranost za mene...kao i prije mnogo godina.
Sve mi diraj ali ponos ne.
Ponosna kakva i jesam, smiješila sam se i plesala jako zavodljivo jer sam htjela da me primjeti. A u sebi sam drhtala, jako! Mislila sam ako stanem da ću pasti, koliko su mi koljena klecala. Plesom sam došla i do njega, ponovo nezainteresiran.
Nisam se dala smesti. Odjednom se okrenuo i počeli smo plesati. Još uvijek se sjećam pjesme koja je tada svirala.
Mrzila sam tu pjevačicu, ali kako je on rekao da ju obožava.. Od tad idem na sve njene koncerte. Ne pitajte me zašto. Pitao me koliko još ostajem u gradu, ja sam rekla još sutra. On je rekao hajdemo negdje, znam divne plaže.
Naravno da sam htjela ići s njim, ali u glavi sam smislila odličan plan, a to je da se vidimo i sutra. Htjela sam ga imati još jedan dan.
Pristao je. Kad sam došla doma, štipala sam se i pitala hoću li zbilja sutra vidjeti njega, zar ćemo nakon toliko godina maštanja pričati, zar će stvarno biti tu ispred mene?
Nikad ljepše u životu nisam zaspala, osim one noći na dušeku, pored vatre.
Probudio me cvrkut ptica i ja sam sama cvrkutala. Bila sam ushićena i tako sretna. Nisam mogla dočekati večer.
Kako se bližila noć, bivala sam sve napetija. Ipak ja sam tu pred svojim PRAVIM, on je taj.
Uskoro, zvoni mobitel i govori ne mogu doći.. znala sam, djelovalo je suviše lijepo da bi bilo istinito.

Zvoni opet za 5 min, predomislio se... stoji ispred mojih vrata. To je bila najljepša noć u mom životu!
Puno puta sam ga idealizirala u svojoj glavi, pričala s njim... ispao je puno bolji nego u mašti. Imamo iste interese, volimo iste stvari.
Dok sam ga gledala pitala sam se, da li on stvarno sjedi ispred mene?! .. opet je pao poljubac, dok je njegova ruka klizila po mom tijelu, ja sam duboko u sebi znala da je ovo posljednji put..i da bez obzira na sve ne možemo biti zajedno.
Tada je zaspao pored mene. Nije mi padalo napamet da spavam, brojala sam otkucaje njegovog srca...najljepša muzika je svirala samo za mene.

Nisam uspjela da ga zadržim u svom životu. Ni tada, ni onda, a ni sada. Mogao je da mi traži bilo što, posljednju kap krvi, srce.. naravno da bih mu poklonila, ionako već odavno pripada njemu.
Čak sam mu i ponos dala, ono najsvetije.

Nakon nekog vremena uradio je nešto što nikad nisam pomislila da bi mogao da uradi. Ubio me je u samo jednoj, jedinoj sekundi.

Sada sam shvatila, da on nikada i nije bio Pravi.
__________________
Drago srce,šta misliš da se malo počneš baviti samo svojim poslom.Pumpaj tu krv, mani se emocija...
okana is offline  
Old 10.02.2011., 03:10   #51
Prvo sam mislio da se radi o bivšima s kojima nismo ostali i to, a onda sam skužio da se radi o onim još usputnijima koje su bile tu kad je trebalo, ili su taman tad izostale, a ništa se nije dogodilo. Bar mislim da sam skužio. Šteta, jer sam htio napisat pjesmicu svim bivšima.

Fala kaj si mi priuštila prvi gangbang ikad
Jedini zapravo
Nisam tada znao kak se to zove
Dečki koji su došli nakon mene
Nisu mi značili puno
Jer sam se htio drpat s drugom ženom u wc-u
Pa sam to i činio.

Alkohol nas koji put oduzme, jebiga
Nevjerojatno je da si i dalje ista, nakon preko 15 godina
Bilo je fora, znam da je i tebi smiješno
Iako bi psiholozi imali puno tog ružnog za reć
No, i ti i ja znamo da je to zapravo jer ti puca kurac

Tebi hvala na pričama iz djetinjstva
I kaj si se naučila potpisivat tak da ak gledaš potpis okomito
Ispadne moje ime
Nisam znao da je to moguće
I koliko god onda ne razmišljao o tome
Mislim da mi je dalo nekakav bizaran osjećaj vrijednosti
Žao mi je kaj smo se jebali, doduše
Jer si bila cura mog prijatelja
A on te volio

O tebi sam napisao priču
Otvorio sam ti topic
I dalje mislim da imaš najljepše zelene oči
I da se najbolje ljubiš
Iako te se jedva sjećam
I mislim da bi protrnuo da te vidim
Pa taman da si neugodno agresivno debela
I s troje djece
Žao mi je kaj sam si napljugano pišao po jakni dok si željela pričat
I da sam ikome rekao da smo se jebali
I kaj nisam znao kaj ti reć osim
"Imaš 5 kuna možda?"
Hvala kaj si mi kupila cigarete onomad
Jer sam imao najmanje novaca
A ti si to kužila

Tebe sam našao na fejsu nedavno
Nakon mase godina
I super da je tvoja frendica došla onda u Lapu
Reć mi da ti se sviđam
Jer da te nije bilo, nikad ne bi cijelu noć jebo uz radiohead
I radi slučajnog udarca tvoje glave o parket
Skužio da žene vole agresiju
Bio sam micek
Iako sam za tadašnje pojmove bio sotona
No, ti si mi nekak pokazala da je to ok
I to jutro sam ležao
Poput šeika, i zvao sve Ikad
S mobitela tvoje cimerice
A ti si mi išla po kolu i pljuge
Svojim novcem
I to pijano jutro nesretnog klinca bilo je priča
Za kakve sam oduvijek živio
Jer jedine imaju smisla

Da nije bilo tebe, teže bi prebolijevao
Bila si zgodna, sisata i jako poremećena
Ne znam kakva si sad
Da me tvoji roditelji nisu potjerali
Pijanog i užasnog
Sa krova kuće na kojem sam svirao gitaru
Ne bi me baba nekoliko kuća dalje
Polila vodom
Ne bi pješačio dvadeset kilometara
Samo da me odjebeš
Jedina si osoba s kojom sam šutio
Po 3 sata na telefon
I koja mi je pušila vozeć auto
Majko isusova, kako je to uopće moguće?
I dalje nisam siguran
Zašto me tvoja majka potjerala
Dal zato kaj sam im popio svu rakiju, i onu koju su sakrili od mene?
Dal radi sviranja na krovu kuće u 5 ujutro?
Dal radi jebanja koje nam je zabranila?
Sve skupa?
Ne znam
Al fakat si me izvukla iz govana
Bez da ćeš ikad to kužit

A ti, jebem ti sve
Ti si zadnji dodir s nečim
Kaj me ponijelo na dobar način
Ali u krivom momentu
I krivog mene
Najgora bosanska rakija
Plakali smo kao isusi tuge
Prije nego sam ti vidio sise
Koje su maestralne
Onda smo možda još malo plakali
Pa si se željela jebat
Al dobro mi se sjetit toga
Možda zato kaj sam osjećao nekaj
I odbio sam seks te večeri
Pijano i ponosno
I znam da me voliš radi toga
I hvala ti na paletu
I na sendviču
Gledajuć to danas
To je dokaz da postoji šansa
Da možda postoji takva pička
S kojom mogu odradit svojih 3-5
Ili dulje
Smijuć se i plačuć
A da mi sjećanje na to jednom bude lijepo
Kao ovo sad

Zadnje uređivanje Drito Konj : 10.02.2011. at 03:44.
Drito Konj is offline  
Old 10.02.2011., 17:20   #52
Danas sam baš šetao Zrinjevcem i pala mi je napamet moja „neprava“ ljubav dok sam gledao srednjoškolke kako sjede na klupi.

Bilo je to ovog ljeta. Bio sam u fazi zaborava druge osobe. Ona mi je bila najbolja prijateljica,osoba kojoj sam bez muke mogao reći sve što me je mučilo,moj jedini oslonac u životu,znala je sve moje tajne,bila je osoba s kojom sam provodio 10 sati dnevno. Ne znam kako se osjećam, ponekad poželim da je barem na tren pored mene. Želim je poljubiti. Želim je dodirnuti,zagrliti.. Često po noći gledam zvijezde i pitam se dali ih i ona gleda upravo sada? Dali gledamo isto nebo? Dali živimo u istom svijetu i vremenu? Ponekad mi idu suze na oči kad se sjetim nje.. osobu koju sam zavolio više od svog života,a bez koje sam zauvijek ostao! Prokleto mi nedostaje,sve bi dao da je tu.. Iako sam okružen ljudima fali mi.. njene oči,smijeh,glas,dodiri. Fale mi. Najsretniji sam bio u njenom zagrljaju. Njen poljubac mi je mamio osmijeh s lica. Njezino „volim te“ davalo mi je hrabrost za dalje. Odlazak bez riječi srušio je sve moje snove. Dao bi sve na svijetu samo za jedan dodir,za osjećaj kako je to biti pored nje. Siguran sam i to da će dio mog srca zauvijek pripadati njoj. Siguran sam u to da je nikada neću zaboraviti. Zapravo,siguran sam u to da ću zauvijek biti njen.

http://www.youtube.com/watch?v=9T9sC-QAR1k
Lucky Strike is offline  
Old 11.02.2011., 01:54   #53
nepravi oprosti.
ti si usao u moj zivot u pogresno vrijeme. davao si mi sve sto sam htjela, a nisi dobivao nista zauzvrat.
dobar si ti decko. radio si sve ispravno,a opet to tvoje ispravno bi uvijek ispalo pogresno. uzivala sam u tvojim poljupcima i dodirima, ali istovremeno me sve to gusilo.
zao mi je.nisam te voljela,voljela sam osjecaj da me netko voli.
povrijedila sam te,ali nisam ti lagala i ti i ja smo znali da ja nisam osoba kakvu bi ti htio pokraj sebe.rekla sam ti da me ne mozes promijeniti,ali nisi slusao.
ti si gradio i planirao.
i onoga dana kad sam ti rakla da te ostavljam zbog pravoga(kreten na kvadrat-karma) nisi me mrzio,bio si sretan zbog mene.
uopce ne shvacam sta si na meni volio jer sam tada bila nemoguca i dobio si najgore od mene.
nepravi oprosti
malaboki is offline  
Old 14.02.2011., 16:18   #54
Zadaćnice - treći tjedan - Kaj bi mijenjali

Dakle, o čem se radi. Nemojte se zapiknut za jednu osobu, za jedan događaj, za samo jednu stvar. Uzmite tijek života, veza, svega i napišite kaj bi promijenili u dosadašnjim djelovanjima/postojanju, kaj bi napravili drugačije, kaj ne bi napravili opće, etc. Prozno, il u stihu, nije bitno. Gou, madafakaz!
Drito Konj is offline  
Old 14.02.2011., 22:38   #55
Kad san bija mlad i mršav
privlačan ko Gary Cooper

u točno u podne
Ja san samo štreba


A njima je bila suša
Bija san im super

I one su bile zgodne
Bolje da san jeba.


E moj Gary
Gary Cooper
pun mi te je kufer
__________________
Nije svaki žabac žaba! Recimo Kermit je bičva.
Frogger is offline  
Old 14.02.2011., 22:58   #56
Mijenjala bih ovaj ispit što mi je ostao za diplomu. To smatram svojom velikom greškom - upis fakulteta o kojem sam imala nedovoljno informacija prije nego sam ga upisala, otpor starcima koji su govorili da to nije za mene i moje romantične predodžbe o istom. A ponajviše lijenost i prepopustljivost prema samoj sebi, te česti nedostatak samodiscipline.
Puno puta sam čula: "sve se događa s razlogom". Još uvijek se nadam da ću dokučiti razlog što 9 godina učim ono što me ne zanima.

Griješila sam i u ljubavnom životu. Gradila sam s krivim osobama kule od karata, koje je prvi jači vjetar zameo. To mi je uzelo puno energije.
Oduvijek sam tu nekako htjela vrh i bila sigurna da ću naći svoju "srodnu dušu", da ćemo nas dvoje živjeti u jednoj velikoj kući s velikim dvorištem u kojem ćemo imati nekoliko pasa. I uvijek četvero djece. Imat ćemo i vikendicu na moru. Ništa posebno, tek toliko da imamo gdje otići. On će imati svoj terenac, a ja ću imati neki manji, gradski autić, ovak za po gradu i razvažanje djece. Moja djeca će ići na talijanski, violinu, tenis i naprednu matematiku. Danas ni ne vjerujem u srodne duše.

Što reći, osim da s 27 godina nemam ni vozačku dozvolu, niti sam našla osobu s kojom želim provesti život.

Previše sam živjela u svijetu mašte, a premalo se koncentrirala na realnost. "Samo da prođe ovo", bila je moja mantra. Bila sam sigurna da me čeka svijetla budućnost.

A, najviše sam pogriješila što sam slušala druge, odraslije i "pametnije". One ljude kojima dođeš s nekom svojom idejom, a oni te ismiju i u samom startu pokolebaju. Zato što su odavno digli ruke od sebe i prepustili se učmalosti. Gotovo da sam odustala od svojih snova i prepustila se prosječnosti, nečemu od čega sam uvijek bježala.
U zadnji tren shvatila sam da ipak moram slijediti svoj put i svoj san. Otpuhnula sam prašinu sa svojih krila, već pomalo zahrđalih od svih bolnih prizemljenja. I poletjela ponovno. Sama. I polako.
Doći će s vremenom, sve će se posložiti. Samo trebam biti hrabra. Drugima sam sve odavno oprostila. Sebi opraštati se još uvijek učim.
__________________
pleši :))

Zadnje uređivanje cajna_mjesavina : 14.02.2011. at 23:07.
cajna_mjesavina is offline  
Old 15.02.2011., 00:33   #57
zemljopis mi nikad nije isao. nisam imao volje za to, nije me zanimalo ni malo koja rijeka tece kroz koju zabit u africi ili kak se zove jezero na najvisoj nadmorskoj visini. zato sam se i nasao pred plocom, pogledom trazeci odgovor od kolega iz razreda... zvoni, kraj sata ja dobio jedno pitanje i naravno ne znam odgovor. odu svi, profka sjedi ja cekam. sto da napravim s tobom? pita me nesto, pricam bezveze jedno te isto vec treci put, ona ne trza... pocnem ja cetvrti put, ona se trzne i gleda me,onak zabrinuto, ko kad pijes jogurt i krajickom oka skuzis da je datum odavno prosao. uskoro ti je rodendan. paa, da. ovan, ne? paa, da. nezgodan datum. naravno, frik na horoskop, kak sam to zaboravio. slamka spasa? tezak uzdah. evo ti cetvorka. ???? nemoj j.... stvarno? vidim upisuje, ja zbunjen. umjesto da sutim pitam di je kvaka? tesko ces naci ono sto trazis. wtf?? i ode. vise nisam odgovarao zemljopis tu godinu, cetvorka za kraj.

rodendan. moj. super je. moja najbolja ekipa, ekipa koja je znala sto hoce i to je dobila. ovako ili onako. ekipa s velikim E. festa, muzika, alkohol, kemija, cure, sve... tresti bare i vice vrijeme da se krene. ma kuda, rano je. dolazi ona s frendicama. skockane, ona posebno. smedokosa, smedooka, vitka, duge noge u uskim trapericama, cvrsta, jako cvrsta cetvorka i gleda me. frendovi se vec bacaju na njene frendice ko lavovi na mlade zebre koje ni ne znaju kaj je to lav, zakaj tak tesko hoda i govori nerazumljivim jezikom obavijen cudnom kombinacijom mirisa trave i keglevicke. rekao sam joj da dode sama. nju niko ne dira. ona je vec moja. bit ce akcije. vidim kako hoda, ne ide u mom smjeru. hoce da ja dodem do nje. nije problem. pljesnem ju po guzi s leda, zna da sam ja iako me ne vidi. okrece se i grli me cvrsto, s svojom cvrstom, cvrstom cetvorkom. ljubi me, ja uzvracam. zabava na vrhuncu. ekipa na vrhuncu. sve savrseno. ali nije. nikad nije. praznina, uvijek je tu. ne napusta me. drzi me napetim. ne opustam se. nikad. ni kad sam popio onu votku previse, ni kad sam smirivao frenda u nekom losem filmu, ni kad se ona cvrsta, cvrsta cetvorka gibala u mom ritmu uz zvukove britney spears koja mi je totalno pokvarila dozivljaj.

moram se ja petljati, moram. princ na bijelom konju? spasavam stvar i odjasem u zalazak sunca? da, mogao bi odjahati ali ne na konju i ne u zalazak sunca. ali ne. javljam se. dovoljan je bok. znam sve. opet te udario. ne znas kak da to prekines. u dugovima je a nije kupio ni jedne jedine pelena za malog. a radi. na kaj trosi? mozemo se vidjeti? cesto mislim na tebe. sve je trebalo drugacije zavrsiti. to izmedu nas. bok je dovoljan i sve znam. znam kad me zoves i zasto. glancam oklop, blajham konja i cekam tvoj drugi poziv. kad i gdje. gledas me. pricas. ne slusam te. vidim ti sve u ocima, u suzama. ne moram slusati, sve znam. znas da sam slab na tebe. danas cu to rijesiti jednom zauvijek, ostavljam ga. javit cu ti se uskoro. cekam. dan. zovem, ne javljas se. nema poruke. vec mi se ruke stezu oko njegovog vrata, prsti ulaze u njegovu kozu dok mi se u glavi vrte filmovi i razlozi tvojeg nejavljanja. poruka. konacno. pricali ste? ok. sve si mu priznala za nas? ok... oprostio ti je? i ti njemu? on tebe voli? i ti njega? i ovo je sve bila greska? nisi se trebala javiti? nisi. bacam oklop. mlatim ga kovackim cekicem, skidam srebro s njega dok ne ostane samo neprepoznatljiv komad supljeg lima. konj. vadim onaj mac koji sad gubi sjaj svakim mojim zamahom. konj. hrana za pse.

opusten sam. vjerojatno. ne znam kako je to. ali to mora biti to. nekakva toplina. ko kad se popiskis u gace, siri se u svim smjerovima. to je valjda to. zaspala mi je u krilu. zadnji ljetni dani. gledam ju. nije najbolja. nije najljepsa. ali ju volim. jako. moja ruka na tvom trbuhu. vrtim programe po tv-u. malo se pomaknula, stisnula se k meni malo jace. spot na vivi. "all i ever wanted all i ever needed is here in my arms". ko na filmu. klise totalni, bezveze. smijem se sam sebi, svemu. all i ever wanted. savrsen trenutak.

ne znam kako smo dosli. znam da autom. znam da sam ja vozio. ne sjecam se puta. cekam te s druge strane vrata. ne pustaju me unutra. deri se, vristi, zovi me, bilo kaj. uvijek places u tisini. i sad. ulazi doktorica. ne pusta me unutra. sestra me gleda s recepcije. vidi da sam na rubu. dovoljno je pametna da ne prilazi. ne sad. cekam. izlazi sestra, vozi te u kolicima. izlazi doktorica. prica, ne slusam ju. pogledi su nam se sreli, sve je receno. sve je jasno. srce mi puca.
empty-soul is offline  
Old 15.02.2011., 01:17   #58
Što bih mijenjala

Moji dugi prsti ne žele upisati to jebeno kaj. Zašto i bi, ja sam što/šta, time obilježavam zamjenicu za neživo. I volim svoj faks iako većina ne shvaća što ja tu radim. Ali neka, bitna sam sama sebi. Ova rečenica je laž. Ali je bitno da tu stoji. Neka. Čini se i ovaj uvod dulji. Da, faks, tu sam, i radim ono što volim; puno čitam, puno pričam, a što je bitnije od toga. I znam puno kajkavaca. I volim te svoje jebene kaj-kaj ljude.

Voljela bih da da nikad nisam otišla na to jebno natjecanje u 8. osnovnom. Zašto svaka osoba s dugim nogama mora skakati vis? Pa morala je. Morala sam. Jadno, možda da nije bilo toga dana ja ne bih danas visila na ovom podforumu i možda ne bih prebirala po nekim starim stvarima. Zašto sam nakon te greške u skoku opet skočila na grešku? Ići svjesno učiti kako presvući krevet? S koje strane i kojom rukom prvo krenuti? Omg, debil sam. Jbga. I to me putovanje dovelo da znanja koja mi nikad nisu bila potrebna. U pičku. Svi su govorili ne radi to, ali sam morala. Zašto lako, kad može teže? Zašto trijezno, kad može pijano? O, pa jednom se živi mladost. Da, da.. jednom.
Volim te Slavonijo, želim tu ostati, ali mi ti daješ nogu. Hvala Slavoniji. Volim te brdovita Rijeko. Volim to more. I volim tu kišu. Daj mi je više. Ono jučer je bilo jadno. Prejadno. Možeš ti bolje. Želim te.
Tebe ne želim. I ne znam zašto iznova dolaziš kad nema smisla. Ali one dane ne dajem.

Sad sam tu. Ponovo na početku priče. Radim ono što volim i želim. Pišem ovo i kenjam. Kaj bi mijenjala? Ma ništa. Kaj da mijenjam suze isplakane nad dnevnikom? Kaj da mijenjam one mamurluke? Kaj da mijenjam ovaj sad grč u želucu?

Ma ne dam. Ovo je život. Želim sve. I grč. I plač. I vrh. I dno. I opet dno. Neka. Želim ovo. Dobila sam. A kaj ću.
__________________
„Ti si biće s razmeđe svjetova zalutalo među ljudski rod.“
Tatjana Bezjak: X

Zadnje uređivanje Urbanna : 15.02.2011. at 02:41.
Urbanna is offline  
Old 15.02.2011., 03:14   #59
Ljudi ti pune glavu od samoga starta,
starci, babe, dide, prike iz kvarta,
ko ce pripoznat dobar savjet kad si mulac,
poslusas krivoga i ode sve u kurac.

Stoput vratin film: sta nisan onog lita
prijavnicu odnila na drugi kraj Splita.
Ovako cet’ri godine, estrogena, pms-a,
tu bi normalan poludija, sa il' bez seksa.

Nikad prava ekipa, to mi najteze palo,
imas dvi-tri grupe, i u svakoj si pomalo.
Prodje par godina, jos uvik se trazis;
na kraju balade, u bijegu spas pronalazis.

Pravac dijaspora, od nule, ispocetka,
zivot ti se pari bez ispisanog retka.
Horizont je jedno mega ocekivanje.
Slikar s kistom, s platnom, bez ideje.

Jebiga sad, krece greska za greskom,
al prva je godina, tolerirat ce se nesto.
Dodje mi i sad, zbog faksa da se plesnen,
zakurac 5.0 – kad u izboru zajeben.

Nadopuni s malo frojdovskih pizdarija.
Zbog te bi si veze fejspalm zalipila.
(Elektrin kompleks, ofkors i krivi lik,
proc ce jos tri godine dok se desi 'klik').

Evo tek sad priznan - Doma ima neko
I uvik ga se sitin, kad god mi je tesko.
Reka mi je cunka, on se triba izivit,
putovat po svitu i svakog cuda vidit.

Osta je doma, jos uvik je doli,
Nakon x godina, ja se pravin da ne boli.
Ko je sada cunka?!, kao fol se smijen,
dok s nekin mrtvin rusima sama vodku pijen.


Novogodisnje odluke nekad te i krenu;
pocnen organizirat neku novu shemu.
Smijuriju od faksa zavrsin u roku
(no ipak si mladost priskocija u dvoskoku).

Vec tada si svjestan da vrime ne mo’s vratit,
i da od puno pitanja samo mozes patit.
Zato je, Drito, ovo jebena tema,
kad uz svu pamet sada, povratka nema.

No za kraj optimizam, i malo moje price,
zadnje dvi godine nekikurac svice.
Al jebiga ono, kad si lose volje,
vratis film x puta: Je li moglo bolje?

Mogla bi rec da sada san sritna,
Sta nije to na koncu jedina stvar bitna?
Mozda i jest, na kraju balade,
Al ne vraca ti godine, one snove i nade.

Da me se ne optuzi da falila san temu,
Evo popis: lista za promjenu
priskocila bih komplet ‘zabarsku’ epizodu
ne provodec 6 godina na Split-Ancona brodu.

Neke bih ljude slusala vise, neke ni pod razno,
u ljubavi bi se ponasala vise oprezno.
Jer mozda bi bila opustenija sada,
a ne lutala labirintom barikada.

(Storija s dijasporom ovako se zavrsila:
Puno san puta dosljednost prekrsila,
pa odlucih opet stavit zivot na provu
i ovi brod uputit u buducnost novu.

Pravac nova zemlja, i opet ispocetka.
Zivot vise nije bez ispisanog retka )

LeGrandBleu is offline  
Old 15.02.2011., 05:25   #60
Ne želim pisati o ovoj temi. Preteška mi je. Ne, nije tema teška. Ni je ni loša. Odlična je čak. Ali ono o čemu bi ja pisala je preteško. Meni. Bolno. Previše je stvari koje bi voljela da su bile drugačije. Da sam ja bila drugačija. Da ja jesam drugačija. Osjećala bi se bespomoćno. Možda bi i zaplakala. Bojim se početi pisati. Bojim se svoje reakcije. Bojim se sebe.


A onda uzimam tipkovnicu i pišem.


.........................



Pišem dugo. Puno. Povezano i nepovezano. Suvislo i nesuvislo. Pišem o roditeljima, bratu, faksu, vezama, prijateljima, o događajima koje bi ili ne bi promijenila. Pišem o SVEMU.

I plačem.


Nije mi lakše, ali znam što bih promijenila.
Voljela bih da sam i prije pobijeđivala strahove koje sam imala. Ne, nemam strah od visine, zatvorenog, prostora, ljudi, pasa, mačaka.... ne govorim o takvom strahu. Voljela bih sa se nisam bojala sebe i svojih reakcija. Emotivnih uglavnom.

I voljela bih sa sam se više voljela, a manje bježala.
Sitna Bobica is offline  
Zatvorena tema


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 08:35.