Natrag   Forum.hr > Društvo > Usamljena srca

Usamljena srca Lonely Hearts Club Band

Zatvorena tema
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 18.02.2011., 17:54   #81
Znaš li kako je
kada ti se ruše snovi?
Kada gubiš tlo pod nogama
ili kada znaš da se nalaziš na raskrsnici
i trebaš da doneseš važnu odluku?

Znaš li kako je
kada voliš,toliko ludo voliš
da izgubiš svoj identitet?
Praviš ustupke u situacijama u kojima nikada ne bi
da si trijezan i da ne voliš?

Znaš li kako je
kada te iste stvari izjedaju iznutra
dan za danom...
I tako danima, i tako godinama?

Znaš li kako je
kada u svojoj glavi imaš viziju
Viziju koju jasno vidiš dušom i proživljavaš srcem?
Jedna osoba za cijeli život, svako jutro i svako veče...
I ne zapitaš se ni jednog trena kako ćeš izdržati?

Znaš li kako je
kada ti sruši snove i uništi viziju
jedina osoba koju voliš?!

Znas li kako je kada zelis promjeniti sve u tebi,
sve,
da zaboravi,
da ne boli?

(receno i previse)
Ysony is offline  
Old 18.02.2011., 19:19   #82
malaboki ti procitaj ovaj drugi odlomak.
"u proljece rastu ljubicice,a..."- stani! kazu se ljubicice( purgerski naglasak)
"... a zivica je..."- zivica kaze se zivica.
dobro ne moras dalje, to ti je dobar.
dobar!? samo zato jer imam slavonski naglasak,pa tek sam dosla iz vukovara.postovala sam i zarez i tocku i dvotocku.jebala te ljubicica da te jebala.to bih joj sada rekla, tada nisam.bila sam mala i uplasena i nije bio ni prvi, a ni zadnji put da sam sutjela.glupa baba, nakon svega sto mi se dogadjalo tada u zivotu ona mi stvarno nije trebala.njena je duznost bila da nas nauci necem vaznijem od onoga sto pise u knjigama.u tim godinama smo bili kao plastelin, a ona me je jebeno izmodelirala.narednih 10 godina sam se osjecala manje vrijednom jer je ona zakljucila da se kod pregleda kose( pojavile se usi u skoli)bas na nasim glavama trebalo zadrzati duze. bili smo prognanici, nismo bili ni prljavi ni sugavi,okej?da mi je vratiti vrijeme ne bih toliko sutjela niti slijegala toliko ramenima,sve bih ti skresala u facu.uh, sada pricam i previse,sa slavonskim naglaskom,naravno, kao da nije proslo 20 godina otkako sam dosla u zg.

malaboki susjedi treba nesto iz trgovine-evo me,idem
osim sto bih bila glasnija bila bih i manje poslusna i vise bih riskirala kazni i batina samo da dokazem da sam u pravu.trebala sam biti bahatija, posebice u ovakvim situacijama, naime susjeda je imala dvoje djece koje nije mogla natjerati u trgovinu, pa je slala mene dobro tj. glupo dijete.

malaboki tata ti je jako bolestan, vazno je da sada budete jako dobri
da vazno je bilo da smo dobri i da, jasno mi je da si ti bila mlada s dvoje djece, bolesnim muzem,bez posla bez icije pomoci,bez icega.ali o mome tati je bilo rijec, nisi nam dala da ga posjecujemo u bolnici, nisi nam govorila sta mu je.mi smo ga trebali i trebali smo njega mama.
da mogu vratiti vrijeme zahtjevala bih vise paznje i natjerala bih te da mi govoris da me volis,svaki dan.i ne, ne podrazumijeva se.
ako djetetu od 8 god. to ne pokazujes i ne govoris ono to ne zna.mrzila sam te zbog toga i kasnije kada sam trebala neke savjete u zivotu nikada se nisam obratila tebi,uvijek pa i sada pokusavam sve rijesiti sama.iako si mi rekla da ti je zao zbog svega nisam ti u potpunosti oprostila.

malaboki predobra si za mene
da mogu vratiti vrijeme sigurno ne bih izgubila nevinost s luzerom i lazljivcem kao sto si ti. ne bih ti poklonila ni svoj prvi ples, ni prvi ples, ni prve suze niti bilo sta prvo.sto je najzalosnije ti si jos i dobar u odnosu na one koji su uslijedili.

malaboki to nije cvijece za tebe.danas se zenim,ovo nam je vjencani buket.cvjecarna je tu u blizini,pa kad sam vec isao kod tebe da pokupim i to.usput mi je-kuzis,ne?
ti. ti si najveci gad od svih.ne znam kako ti je samo uspjelo u cijeloj toj prici da te volim izalim dok si mi ti lagao i ponizavao me.mijenjala bih ne samo to sto smo bili u toj bolesnoj vezi, nego ne bih dopustila da te uopce upoznam.ikad konju.tjesi me samo cinjenica sto sam se ja tebe rijesila, a ti se nje neces moci nikada,do kraja svoga zivota ces hodati s omcom oko vrata.

malaboki molim te ne idi
kod mene ako nije bijelo onda je crno.ili volim ili ne volim,nema nista izmedju.tebi je uspjelo da budes izmedju. mozda kada bih mogla neke stvari promijeniti,da sam znala voljeti i biti voljena istovremeno mozda ne bih otisla

sebi necu nikada oprostiti ovu preveliku lijenost koja je rezultirala odustajanjem od glazbene skole i onoga sto najvisem volim-pjevati, te pisanjem diplomskog vec fakin 2 godine

ma, jos sam i dobro ispala
malaboki is offline  
Old 18.02.2011., 23:42   #83
"Ona se budi…" - širi se sobom zvuk pjesme s radija.
Pjesme u kojoj sam se uvijek prepoznavala.
Još od tinejdžerskih dana.

"Celoga života
nečim joj pune glavu.
Lutkice, krpice, suknjice
su stvari za devojčice"


Bila sam sretno dijete. Jako radoznala. S tisuću pitanja.
A moja soba bila je puna raznih lutkica i njihovih krpica. Imala sam i Barbike.
Ali sve to nije bilo tamo zato što sam to posebno željela. Nego sam jednostavno kao curica to dobivala na poklon.
I bila sam sretna što imam brata pa sam mogla, umjesto da popunjavam Barbie album, s njim skupljati sličice Zagora, Kapetana Marka, Alana Forda i drugih meni zanimljivijih likova.
Naravno, među albumima su bili i Štrumpfovi, Snorkyevci i drugi crtači jer sam oduvijek jako voljela animirane svjetove. Bili su još zabavniji od onog koji je bio oko mene.

"Igrati lastiš
ona nikad nije znala.
Skuvati ručak
nikad nije bila njena stvar"


Igranje gumi-gumija ispred škole…
Da, znala sam ga igrati s curama. Ali nikad nisam baš briljirala.
I uvijek bih ih napuštala čim bi se pojavio netko od dečkiju i rekao da im fali osoba za nogač.
Nisam odlazila zato što sam voljela igrati nogomet, nego zato što su dečki imali zanimljivije teme. S njima sam mogla pričati o strip junacima, o svemiru i vanzemaljcima, o Gospodaru prstenova, o brdu podataka koji ti u životu mogu dobro doći samo ako poželiš sudjelovati u nekom kvizu… Ma, o svemu i svačemu toliko bitnijem od toga kakva mi je haljina i imam li modernu frizuru.
I puno zanimljivijem od priča o tome što znam skuhati.

"Ljudi su vrlo zlobni
dok gledaju njene grudi.
Ljudi u zlobni
dok gledaju njen ten"


Imala sam trinaest. Tada su dečki prvi put zamijetili da moje majice padaju drugačije no što su ranije padale. I drugačije nego što padaju one drugih cura u razredu. I počeli su me sve manje gledati u oči.
I nije bilo to samo do mojih vršnjaka. Odjednom su me svi počeli drugačije gledati. I komentirati.
I nisam se osjećala dobro dok bi pričali o mome licu i o tome kako mi je divan ten.
I nisam se osjećala dobro dok bi pričali o mojim mjerama i obliku tijela.
I sve sam manje željela da me drugi gledaju…
I sve sam se manje voljela.

"Ona puni osamnaest
godina u junu.
Ne zna sta da radi
kada položi maturski ispit"


Kako su godine prolazile, sve sam više bježala u svoje svjetove. Puštala blizu samo najbliže prijatelje.
Dok su cure sve više bile zainteresirane za dečke i dečki za njih, meni dečki više nisu bili toliko dragi. Jer ih je sve manje zanimalo što imam za reći. A sve više kako izgledam.
I toga lipnja kad sam napunila 18 bila sam jedina cura u društvu koja nije imala dečka.
I nisam pojma imala čime se želim baviti u životu.
Znala sam samo da još ima toliko toga što želim naučiti.
I još uvijek se nisam bila pomirila sa svojim tijelom…

"Ljudi se čude
zar ona ume da misli.
Ljudi se čude
zar ona sme da zna"


Čudili su se svi.
Tome što paralelno radim i studiram. I tome što mi dodiplomski nije bio dovoljan.
I uvijek bih iznova se nalazila u situacijama u kojima bih morala razbijati očekivanja koja je izazvala moja pojava.
I dokazivati da mi glava služi za puno više od pukog nošenja frizure, baš kao što je mama voljela reći da bi trebalo biti.
Iako se ni ona ni tata nisu baš odmah pomirili s mojim ambicijama.
Premda to sada nikako ne bi priznali. Jer su danas, bez obzira na sve, jako ponosni na mene.
Ali i tužni. Jer se nisam udala, jer nemam svoju obitelj.
Mada ni to ne bi priznali.
Ali ja to znam i vidim bez da mi oni to kažu.

"Ona se budi..."

Budim se sada u svojim tridesetima.
Sretna i zadovoljna većinu dana.
Jer sam se malo pomalo mirila, a onda prije nekog vremena i konačno pomirila sa sobom.
I kad gledam unazad i razmišljam što bih mijenjala, zaključujem da ne bih ništa.
Jer svaka greška me oblikovala, svaki krivi korak naučio kako napraviti pravi i svaki put na koji sam pogrešno skrenula u konačnici me ipak doveo na onaj pravi.
Bez svega toga ne bih danas bila to što jesam.
A volim to što jesam danas.
Ali ipak, da mogu, voljela bih da sam u mogućnosti onoj curi od trinaest godina reći da se voli.
Jer da sam se malo više voljela tada i godinama nakon toga, vjerojatno danas ne bih bila puno drugačija. Vjerojatno bih također potrošila dane i dane na knjige. I vjerojatno bih rijetko kuhala. I preferirala bih razgovore koji nisu tipično ženski. I voljela horore više od romantičnih komedija.
Ali da sam se tada malo više voljela, da sam samo malo manje bježala, možda danas barem jedan dio pjesme ne bi odgovarao istini.

"Ona nema nikoga
da joj kaže ti si moja
ti si moja
ti si moja..."
Velia is offline  
Old 19.02.2011., 01:03   #84
Mrak svuda oko mene, osim malog snopa svjetlosti koji jedva dopire iz svijećnjaka. Ništa novo, tako je uvijek. Lagana muzika svira u pozadini dok po tko zna put ove godine vrtim film godine i godine unazad.

Zašto? Zašto baš ove godine, zašto ne recimo u 11. mjesecu prošle godine? Nemam pojma…

Vraćam se u srednju školu. Prekrasno razdoblje, možda čak i najljepše u mom životu. Sad se čini tako davno, 8 godina je prošlo otkad sam napustila to predivno mjesto. Društvo, izlasci, zezancija i naravno ON. Prva ljubav, iskrena i toliko snažna, previše za jednu 15-godišnjakinju. Znao je s riječima, a ja mlada i naivna, naravno da sam sve vjerovala. Da sam samo znala…

Otvorila sam mu se u potpunosti, tako netipično za mene, a on je to iskoristio. Iskoristio je moju naivnost, moju dobrotu, a za što? Samo za malo zabave! Slomio mi je srce na najgori mogući način, natjerao me da sagradim zidine oko sebe koje nitko nikad više nije uspio u potpunosti srušiti. Da sam samo znala… to bih promijenila, ne bi mu dopustila da mi to napravi, ne bi ga pustila toliko blizu.

Dugo je vremena prošlo dok se nisam počela ponovo otvarati. Došao je ON. Nisam ni pomislila da će upravo on biti taj koji će djelomično srušiti te snažne zidine koje, iako nevidljive, bile su tu. Ali mjesec po mjesec, godinu po godinu, uspjelo mu je to, i na tome sam mu bila beskrajno zahvalna. Pomogao mi je da se otvorim, da pokažem kakva sam zapravo, da pokažem ono što nitko nije znao da postoji. Iako, jedan mali djelić mene ostao je i dalje skriven, čak ga ni on nije uspio osloboditi, taj tako mali, a tako značajan dio mene.

Ali, sve ima svoj rok trajanja, pa tako i mi. Otišao je, ostala sam ponovo sama i to bi bilo ok, da se nije pokušao vratiti. Zašto je to napravio? Ili još bolje pitanje, zašto sam mu dopustila da se vraća? Tako puno je obećavao, a ništa od toga nije ispunio. Srce je ponovo slomljeno, zidine ponovo narasle, još veće nego prije. Zašto sam to dopustila? To bih promijenila, ne bi mu dopustila da se pokuša vratiti u moj život…

Ništa drugo ne bi mijenjala, za ničim ne žalim, osim za tim. Da nije bilo toga, ja danas ne bi bila hladna i bezosjećajna. Zapravo, ja nisam takva, ali takvom me ljudi vide, a sve zbog njih dvojice. Ne bi trebalo tako biti….


Ponoć je prošla, svijeća izgorila, pjesma upravo završila… Vrijeme je da se krene dalje…
__________________
Like I give a coitus!
neenna is offline  
Old 19.02.2011., 03:59   #85
"Osveta je moja.", rekla je nasmijano i bacila sve niz rijeku.

Da sam taj dan znala što joj se mota po glavi, tog 22. nikada je ne bih pustila samu. Ostala bih uz nju cijelu noć i zajedno bi se smijale i slušale sevdah. Ne bih otišla doma uz obećanje da će mi se javit. Da sam tada imala to znanje, tu pamet, tu informaciju.. nikada si neću oprostiti.
Tog jutra kad su došli i rekli da je nema, znala sam. Bila sam svjesna da sam previdjela očito. Zanemarila. Znala je cijelo vrijeme da će to učiniti, dala mi znakove.. zanemarila sam to. Glupača.
Ana Karenjina bila je njezin najdraži lik. Inspiracija. Da, osveta je zaista bila njena, više joj nitko ne može ništa.
A bila je jedna od najsnažnijih osoba koje sam znala, usprkos svojoj mladosti, žena u tijelu djevojčice čiji je život tragedija, uništen zbog roditelja i predrasuda, nebrige i mržnje. Spleta okolonosti, kombinacije nevjerojatnih situacija, sve loše se događalo njoj, njoj koja se nije dala, njoj koja se borila, ali nakraju izgubila bitku.
Ostavila me, a toliko sam je voljela.
Da je barem mogu ponovno sresti, svoju Meret Seger, onu koja ljubi tišinu. Samo na tren, da vidim njen osmijeh koji sam cijeli život znala, da zajedno ponovno izgovaramo rečenice u isto vrijeme i smijemo se svemu. Nikada nitko neće mirisati poput nje, na šampon od limuna i zelene Orbit žvake.
Da mogu vratiti vrijeme, svo bih provela s njom, svaki dan prije tog kobnog. Možda se tada ne bi dogodio. Sad je kasno, osveta je bila njena i ona ju je vratila.
Quoth the raven, Nevermore...


Nikada te neću ostaviti.
Kakva je to bila laž, kako smo naivno krojili svoje živote po njoj. Nas dvoje, par stoljeća, ideal, enciklopedijski primjer savršene ljubavne priče. Nikada se nećemo ostaviti, naša je ljubav vječna, ništa nas neće rastaviti.
Da sam samo znala koliko ćeš biti slab...nikada ne bih bila započela sa šutnjom, nikada ti ne bih poslala onu poruku koju si ti očito tako krivo shvatio..ta poruka je uništila sve, i dala bih sve da ju nikad nisam poslala. Da sam je mogla povući..jer sam istog trena znala da je to najveća pogreška mog života.
Da sam bila pametnija, javila bih se, ne bih čekala tvoju ispriku iako sam imala na nju pravo.. ali znaš što je najžalosnije?
Više se ne sjećam zbog čega smo se tada posvađali.
Nisam mislila da će tako završiti, da jesam, bila bih se javila istog trena, trčala do tebe, molila, učinila bilo što. Spasila bih nas.
Znam da me još uvijek voliš. Ali ponos uništava svaku, pa i najveću ljubav.

O samo da si htjela pobjeći...ovako stisni zube, ne plači.
__________________
Put that cookie down!
SwayOdd is offline  
Old 20.02.2011., 20:37   #86
"...a Bog je uvijek vrijedan..."

„Mislim da će mi srce iskočit...!“ kažem te pomalo i sama strahujem od te izjave jer stvarno nabija. Ka da mi se negdi ispod live sise nastanilo trinajst malih eliena i sad žele iskočit vanka.

„Trebam li se brinut?“ pitaš i neka crvenkasta sjena pojavi ti se u plavom oku, a ja ni sama nemam pojma tribaš li se brinit ili ne tribaš.

„Već mi se i prije događalo... Mislim da više ne smim bongat...“ objašnjavam, a elieni i dalje oće vanka, ne mogu više bit unutra, jebala me trava da me jebala. Zadnji put kad sam ovo osjetila bila sam usrana: sto godina iskustva i još uvik ne znam šta će se dogodit. Obično samo neke lipe sličice, smijanje i zen, a nekad popizdi srce pa krenem brijat o bolnici i kako će me, evo, kolpat i šta će mi ćaća reć kad sazna zašto sam na hitnoj...

„Čekaj...čekaj!“ pristrašen si „ŠTA ti se i prije događalo? Jel bila neka bolnica, jel bilo neko sranje?!“

Opalim se smijat jer vidim da si još upušeniji od mene i da očito moram sama skulirat i sebe i tebe.

„Ma neeee, ne ne... Ništa takvo...Samo ono... desetak minuta će mi nabijat srce. That´s all...“

„Dobro... Znači ne trebam brinut, al te trebam pazit.“ Kažeš utješno i ruka ti je na mojoj glavi.

„Čekaj... Moram sad vratit. Propustili smo najbolji dio stvari,“ kažeš i vratiš skroz na početak.

Note su smirujuće, note su samo moje. Note su divne i ne sićaju me ni na kakve ružne momente. Već sad znam da ćeš mi zauvik sjebat pismu... I već sad sam preventivno tužna, iako još ništa krivo nisi napravio.

Glava mi se spušta na tvoja kolina, a ti ritmično kuckaš prstima po mojim leđima i potiho pratiš tekst. Znaš sve, vidim, dobro si proučio koji su mi najdraži bendovi. I na koje bi stvari mogla otkinit. Sad više nemam pojma jel mi srce nabijalo zbog trave ili zbog pisme. Jebale me i trava i muzika da me jebale.

Skupa s mojim srcem sad divlja i gitara. Divljaju tvoje ruke. Kužim nešto na vratu, nešto lipo i toplo. Dišeš. Podižeš mi glavu i prinosiš je svojim usnama. I ne postoji nijedan drugi čovik i nijedna druga žena i ništa osim ove sobe i nas i muzike. Ništa na cilom svitu...

...

Sad nema ni tebe ni mene ni sobe ni divljački uzlupanog srca.

Možda nekome od onih žena i ljudi koji u tom momentu stvarno nisu postojali, i znam da nisu, i ne čini mi se, nego ih stvarno nije bilo...-možda nekom od njih sada tako lupa srce i dišu jedni drugima po vratu i ljube se.

I dalje nekako znam da sigurno ne svira ono šta je sviralo nama.

Nije mi ža šta si bio i šta više nisi, nije mi ža šta sam te upoznala i šta si mi slomio ono isto srce, mrvu nakon šta se divljački uzlupalo.

Nije mi ža ni šta nemam pojma kako se ljubiš kad nisi nadrogiran i kako se ljubim s tobom kad nisam nadrogirana.

Ža mi je samo šta si mi pokvario pismu koja je do tada bila samo moja.
I više je ne mogu čut, a da ne vidim i ne osjetim tebe i da mi jedan mali komad duše ne postane toliko ranjiv da ga čak ni bolji od tebe ne mogu zaličit.

Da mi je vratit vrime, samo to bi minjala...

Volila bi da je sviralo nešto drugo.

Kud si mi baš Pipse mora upropastit...?
morcego is offline  
Old 21.02.2011., 14:36   #87
Zadaćnice - četvrti tjedan - Dati značenje prošlosti

Dragi kolege forumaši,

Napisao sam dvije A4 stranice i skužio da bi vas pretrpao informacijama a bome bi vam i suzio slobodu pisanja. Tema nije baš precizna, ustvari preklapa se sa masu tema na US-u (šupendare, nepravi, kraj veza, zašto sam sam/sama?, itd). Dakle, ide skraćena verzija:

Pričam neki dan sa prijateljicom o vezama. Odmah krenuli na popularni dio. Opisujemo kako smo bili ostavljeni i kako smo ostavljali, da li smo se ponijeli kao ljudi ili kao govna, da li su nas drugi tretirali na isti način, da li nam je žao što nismo rekli manje ili više i tako to.

Pričali smo i sve nam je jasnije bilo kako nije toliko bitno što se dogodilo...koliko i način na koji ćemo spremiti to zatvoreno poglavlje u sjećanja.

Nitko nije rekao da je lako, ali mislim da će se svi složiti kako je tim poglavljima bolje dati dozu ljudskosti i nekakvo pozitivno osobno značenje umjesto da iste osjećamo kao teret, bez obzira koliko su loša bila. To ne znači da ćemo nekog tko nas je mrcvario smatrati dobrom osobom, nego da ćemo izvući nešto pozitivno iz čitavog iskustva. A to često nije nimalo lako...pogotovo kad se osjećaš izdano, povrijeđeno, zbunjeno i sve ideje o svijetu ti se čine stranima.

Sklon sam vjerovati da ako čovjek prihvati duboko u sebi da su susreti i rastanci prirodni i neodvojivi u životu, te svakom od njih pridoda značenje od kojeg će učiti da bude bolja i potpunija osoba, on nikad neće biti usamljeno srce.

Svaka osoba uči na svoj način..doživljava uspone i padove, raduje se i plače, mijenja mišljenja i poglede. Veze nastaju i raskidaju se (ljubavne, prijateljske, obiteljske,...) i vjerujem da su značenja koja im dajemo ono što čini naš unutarnji svijet bogatijim i ljepšim mjestom.


Pričajte nam o tom unutrašnjem svijetu i značenju koje ste dali prošlim vezama, kako ste došli do njega, preko kojih puteva ste dolazili do njega, koliko je to utjecalo na vas, što ste naučili o sebi, a što o drugima i koliko vam je to pomoglo da budete ono što ste danas. Tko zna, možda se dogodi i nemoguće, pa naučimo nešto iz tuđih iskustava.

A sad, krenite..
ljudoliki is offline  
Old 21.02.2011., 15:32   #88
2+2= ?

Moju vrijednost povećavaju saznanja kroz filtere života i propuštena odlikovanja. Raspamećena prošlost beskompromisno puni inkubatore u glavi u kojoj odgovori rastu - jedući iskustvo. Moja glava, taj divni mehanizam koji sjećanjem se hrani,uvijek daje odgovore al' nitko nikada ne garantira da je baš taj pravi.

Da bih naučio nešto i znao da je ono što mislim ispravno, trebao bih znati koja je poanta i što kada se desi kraj. I tu sam neodlučan jer ništa ne znam. I ako se odlučim za neki od mogucih izbora i živim u uvjerenju da je ono što sam zaključio istina u suštini - da odlučim vjerovati u jedno objasnjenje, jedino što ću tada znati jest da lažem sam sebe. Što vjerojatno radimo svi, kolektiva- roj - jato - čopor izgubljenih koji jedino znaju da ništa ne znaju.

Ako postoji netko, tko zna i sebično šuti, molim da na tren bude ono što nas uče da budemo i saznanje podijeli, kako bi istina postala jedan oblik cijeli. Ne tek groblje pretpostavaka koje mažu oči, kradu dane i glasnima daju moći.

Nisam od onih kojima treba potvrda od drugih da bih znao da je ono što sam naučio istina jer znam da su i oni do svojih istina došli na identične načine kao i ja, samo su vozili (bili voženi) ''drugi auto-nekom drugom cestom''. Čak ne mogu niti potvrditi da te ceste idu istim planetom, jer mi ništa ne garantira da postojim a još manje tko sam.


Hajde dijete, ti koje mene kroz život voziš, pokaži se i reci mi - bar dali postojim.


U ovom tekstu vjerojatno bit cu 100x kontradiktoran sam sebi tek toliko da potvrdim da ništa ne znam jer živim zagonetku kao i svi vi, zabavljaju nas nagađanja. Veličamo one istine koje nas bolje tješe, jebemte nakupino svjetska, ništa ne znaš i svega se bojiš.


Al ja te razumijem, dijelim sa tobom strah, jer i ja korak kada napravim ono iza sebe pretvaram u prah. I ne mogu nazad, jer stvaram povijest.


Povijest nas uči - da nas nitko ništa i ničemu ne uči - tek crtamo jedan pravilan krug, iznova miševi koja hrabro kolut vrte da se ne prekine krug neznanja.


Naučio sam tek osnove prve pomoći, da bi u budućim situacijama smanjio vlastitu bol. No optimist sam jer jedno znam, bliži nam se svima jedan veliki kraj ničega i to nek nas veseli, ''dijetetu'' pokvarenom uzet cemo igračku, postajemo smjeli. Ali nikada nećemo znati da smo to napravili mi. Nikada nismo napredovali, niti postali ljudi, jer ne znamo što je čovjek.


Ne znam kako da ih ili ga drugačije nazovem, moram ''dijete'' jer mislim da se igra. A opet, ne znam.


Meni je žao, ja sam samo još jedan glupan koji nije naučio ništa. I nemam što podijeliti sa vama, jer jedino što imam je ono što imate i vi, hrpu nepotrebnih saznanja koja nas vode u nepoznato.


Množimo se roboti u ovoj fabrici igračaka, neka se djeca igraju.



Peace.



__________________________________________________ __________________________________________________ _____________________________
__________________
sistem : žaba guta rodu.
pbeatz is offline  
Old 21.02.2011., 19:36   #89
Uuuu jbt!!!
Dečki!
Šta ovo bi?! Ka atomska eksplozija. Emocija.

Baš je krenulo...nekud.

Unutra, bit će.

Eto ja bih se samo htjela barem na ovom mjestu, kad smo već kod neke introspektive, ispričat svim "potencijalnim- bivšim" na svom "đubretarluku"....

Jbg, kad si mlad sve ti je lako i divno i krasno, i neuništiv si i najjači i najljepši i svašta-nešta.
ne mariš za druge jer - TI si centar svijeta i nitko i ništa ne postoji osim tebe, najboljeg tebe!
Mnoge povrijediš, neke zgaziš neke niti ne primjećuješ; stvaraš bol i tugu, haraš i razaraš...
A nisi svjestan ničeg, osim SEBE.
Eto, meni sad (zapravo već poodavno, kako sam "odrasla") nadođu ti likovi iz prošlosti, ti jadni "vitezovi bez oklopa" koji snube, ljube i za ljubav glave gube..., ali uzalud.
Svi ih znamo, sjećamo ih se...
Meni ih nekako žao.
Ispričavam se i nadam se da nikome od njih, tih "Vitezova lavljeg srca" nisam načinila neku trajnu štetu...
Nije bilo iz "zla" nego iz taštine i samoljublja, sebičnosti..ili što ja znam čega...
Ali nije bilo s namjerom - povrijediti.
Svi imamo sjećanja. Neki selektiraju. Blago njima. Meni se duhovi prošlosti stalno vraćaju i ukazuju. Tankoćutna sam.
Znam...Sad bi se mnogi od tih "zapostavljenih" ili ... nasmijali na to...
Ali...baš jesam.
Eto.
Oda zaboravljenima i neshvaćenima.


Neuzvraćene ljubavi.
Mariamagdalena is offline  
Old 21.02.2011., 20:01   #90
Mislim da ipak ova bolje odgovara temi..

Duh prošlosti

Koraknuo sam u sobu budućnosti.
Gledam boje mojih snova čije su
zidove nekoć moji kistovi tražili,
zrak miriši upravo najdivnijim
mirisima koje moji nepci štuju,
zvukovi koji dopiru također su
sve ono što sam i tada volio,
pogledom milujem prostor.
Ovdje je i ormar, boje su skrile
njegovu starost, teška okna
i škripaj njegovih stranica.
Polako otvaram uz glasan jauk
zaboravljena starca,
nosnice mi je oborila postojanost
prašine, a uha pad vješalica.
I onda je ugledah.
Oronula kutija moje mladosti.
I prije no što je podigoh
znao sam koji vlak me čeka,
lokomotiva koja brže bolje
u prošlost vozit` me se sprema.
I kao za vedra neba bljeskovi
mi obzor napadaju,
njeno lice, smijeh, sreća,
dva ljudska bića koja se jedno
drugome raduju.
A zakleo sam se, sam sebi,
da će budućnost pobjediti
okove prošlosti, jedino
što sada gledam su komadi
boje što sa zidova moje sobe
nemilice padaju.

Zadnje uređivanje Bastrado : 21.02.2011. at 20:07.
Bastrado is offline  
Old 21.02.2011., 22:14   #91
Moram se pripremiti unaprijed... Uvijek isti dijalozi, uvijek iste priče. Volim vas, ali zašto ste toliko naporni? Davno sam izišla iz puberteta, ne bismo li mogli početi biti na istoj strani? Ili ćemo zauvijek biti na suprostavljenima...?

„Šta kažu nalazi?“ pitat ćeš.

„Koji nalazi?“ pitat ću.

„Pa oni...“ odgovorit ćeš.

„Mama, to je priča od prošle godine...“

„Aha... sori.“ Reći ćeš. I osjećat ćeš da si loša mama. A nisi. Samo si s trinaestoga planeta i svijet ti je čudno mjesto, nikad se u njemu nisi snalazila.

„Jel´ moš idući put, molim te, doć malo deblja? Stvarno te ne mogu gledat takvu, sakrivaš se iza interpunkcijskih znakova,“ reći ćeš ti.

„Tata, molim te...“

„Moli se u crkvi!“ – haha, moli se u crkvi, nek se javi koga nema, reci i nama da se i mi smijemo, ne znam možeš li, ali smiješ... Volim što imaš profesorske fore, a nisi profesor.

Sad mi je već unaprijed smiješno i simpatično.

Zapravo su skroz ok ti odlasci doma, starci su tu najmanji problem.

Najveći je problem što mi srce malo umre svaki put kad vlak prijeđe Hendrixa i ostavim Savu iza sebe. Odakle tolika ljubav prema gradu s kojim do faksa nisam imala ama baš ništa, nije mi jasno. Jasno mi je samo da je ovdje moje „sada“ i da je ovdje moje „jednom“. I strahujem da će „jednom“ možda biti negdje drugdje.

Tužno je što strahujem da će „jednom“ opet biti u prošlosti.

A nje se bojim.

Prošlost je ono kad imaš sto poremećaja u prehrani i štreberica si i treba te otkriti najbolji fudbaler u školi da bi te ijedan drugi nositelj Y kromosoma uopće primijetio.

Prošlost je ono kad prekinete i ti misliš da ćeš umrijet, a tek ti je 17. I cijeli grad sve zna i njegova stalkerica radi tulum u ime toga što ste prekinuli. A naravno da cijeli grad zna, kad nas je u njemu sve skupa možda osam.

Prošlost je ono kad si uvijek nečija mlađa sestra i na dnevnoj bazi vodiš dijaloge o tome kako si narasla i kako sličiš na sestru i kako nije moguće da ne ideš na natjecanja iz matematike, a J ti je brat. Ne, ne idem na natjecanja iz jebene matematike – to što je znam, ne znači i da je volim, a čak i ako je volim, neke druge stvari volim više. Ja sviram. Pišem. I plešem. I u tome se želim natjecat. Skinite mi se s one stvari!

Prošlost je kad živiš utorkom i petkom za probe i kad grad živi ljeti.

Prošlost je bivši dečko koji te, kad ljeti dođeš iz Zagreba, pita jesi se predomislila i želiš li mu sada rađati djecu... Ne želim. Nisam se predomislila. Volim te na neki drugi način. Volim ono što si u prošlosti, ali sada te više nema. Nemamo isti život koji bismo mogli tračati ni prijatelje koji su završili na policiji pa ih idemo vadit, prije nego im tate i mame kičmu polome jer još nemaju osamnaest... Čak ono, sad imaju osamnaest, ali se i dalje ponašaju kao da im je manje. Puno manje.

„Sinoć sam mora progutat džoju!“ pohvalit će se D.

„Progutat??? Kako, jebate?“ pitat ću.

„Ništa, naišli plavi i jebiga... Gori ona meni u ruci, a di ću s njom.“

„Proguta si je???“

„Aa. Haha! Umalo me žgaravica nije uvatila.“

„Stvarno, ko bi reka.“ I umrijet ću od smijeha. Ili tako nešto.

„Nego, Trnoružice, šta ima u Zagrebu?“ pitat će me D nježno i pogladit po glavi.

I meni će odjednom biti drago da sam tu.

I doći ću izvanka umorna i smrdljiva i pojest nešto što mi je mama ostavila na stolu.

I ujutro ću s njom piti kavu i poslije ručka ćemo igrati Scrabble.

I onda ću predvečer s tatom u šetnju, da mi priča po stoti put o životu u Srbiji i kako mu je sjebano bilo u ratu i kako nije znao na koga bi prije pucao.

I onda ću izići vani i opet će me pitati jesam ja njena sestra i kako stvarno sličimo i studiram li, možda, kojim slučajem matematiku i kako je u Zagrebu.

I opet ću morat reći da se nisam predomislila i, ne, zaboga, nemoj ostavljati svoju curu. Nemoj, jer ja se neću udati za tebe i nećemo skupa preko malog trga gurati kolica, a ja ću nositi duge, bijele, lanene hlače i visoke pete jer grad živi ljeti. I ne, nećeš sa mnom odašiljati sliku sretne obitelji.

Imam bolju ideju: ajmo svako toliko, triput godišnje, dolaziti ovamo i zarakijavat se u ime srednje škole. Ja ću pričati o tome kako je u Zagrebu, a vi meni kako je doma. I međusobno ćemo biti raznježeni. Cuz that´s what it´s all about. Samo zato uopće i dolazim. Zbog prošlosti. NE zbog „sada“ ili „jednom.“

...

Spremam zadnji komad odjeće i zatvaram kofer.

„Kud ćeš ti?“ pita me cimerica.

„Doma...“ odgovaram „Ali samo na par dana. Idem malo dati značenje prošlosti.“

Zadnje uređivanje morcego : 21.02.2011. at 22:26.
morcego is offline  
Old 22.02.2011., 11:00   #92
Dijelovi slagalice


Ponekad me uhvati nešto, bez nekog posebnog razloga. Ne mogu to definirati, pa se i ne trudim. Samo se prepustim. Tad mi se učini da je moj život hrpa puzzli, razasut preda mnom. Pokušavam ih složiti, dati im neki smisao, ali svaki put se zaustavim na nekom dijelu, analiziram, razmišljam bih li ga promijenila (ponekad sam događaj, a ponekad moju reakciju), pa na kraju zaboravim gdje sam htjela smjestiti baš taj komadić slagalice.

U jednom od komadića, nasumce izabranom, vidim svoju prvu ljubav, dečkića iz treće klupe u prvom osnovne. Baš onog zbog kojeg sam krenula na streljaštvo. Gađali smo nacrtane tenkove i avione. Naravno, sve su mete imale petokraku. Ipak je tad još bio rat. Po tome pamtim taj dio života: po ratu koji se itekako osjetio, iako smo ga mi u Zagrebu većinom samo gledali na vijestima, po streljaštvu, po Njegovim pohvalama mom pucačkom umijeću. I da, po stigmi zlostavljane djevojčice. Za mnoge sam "prijatelje" bila prva i jedina takva koju su upoznali. Pola života sam nosila taj znak na sebi, kao ogromno grimizno slovo. Odbacujem taj komadić negdje daleko i odabirem drugi.

Pronalazim drugi komadić. Moja najbolja prijateljica. Moja Marija. Curica s kojom sam odrasla. To mi izmamljuje osmijeh na lice. Igre u maloj uličici, crtanje po asfaltu, školica, graničar, tisuću i jedan pad s bicikla i rola, bedaste ideje koje samo djetetu mogu pasti na pamet. Jednom smo od njene do moje kuće išle preko krovova. To je, naravno, završilo padom. Sva sreća da smo odrastale u ulici sa samim prizemnicama. Lijepe uspomene, šteta što nisu potrajale. Odselila se i dugo se nismo vidjele, zadnji nam je susret bio kad sam ja već bila pred maturom. A onda, par mjeseci kasnije, šok. Još i danas se stresem kad se sjetim naslova u novinama : "Ubila se Marija K.!" Ni danas, više od deset godina kasnije, nisam joj otišla na grob. Ni sama ne znam zašto, ali jednostavno ne mogu. Suze mi zamagljuju oči. Odbacujem i taj komadić, prebolan je.

Na idućem komadiću piše samo jedno ime: Danijel. Tada je bio jedina i vječna ljubav, predmet snova, nepresušna inspiracija za pjesme, pisma i pritajene uzdahe zaljubljene klinke, koja je lagano to već prestajala biti. Ni sama ne znam koliko sam puta prolazila njegovom ulicom, šetala pored kafića u kojem je ispijao kave, bilo što, samo da me primijeti dečko porculanskog tena, plave kose i tirkiznih očiju. Nekoliko godina kasnije me zaista i primijetio, nažalost. Pokazalo se da je izvana lijep, a iznutra prazan. Odbila sam ga i ne žalim zbog toga.

Konačno, pronalazim komadić na kojem piše riječ "danas". To danas traje već tri godine i tu postojim ja, sa sigurnim poslom, sretnom vezom i prijateljima. Neki su prijatelji pravi, neki su bili tu dovoljno da iznevjere.
Ne zamaram se time, nego pružam ruku tamo gdje će me život odnijeti.

Sada razmišljam o davanju značenja svemu: i prošlosti i sadašnjosti. I shvaćam da značenja zapravo nema. Sve što je tu, rasuto ispred mene, je jednostavno život, skup naizgled nepovezanih događaja, emocija i odluka koji tvore mene, onakvu kakva jesam, ne onakvu kakva bih mogla, trebala ili željela biti.
Crnjača is offline  
Old 22.02.2011., 20:45   #93
tek danas znam kako je prekrasno bilo s njom jučer, jer sutra za nas ne postoji
Lav.Karlo (voljenoj)
__________________
...manje boli ono što jeste, više ono što nije ili je moglo biti...
K@rlo is offline  
Old 22.02.2011., 23:00   #94
Čaša vode
Moje ime ponovno je odjeknulo s gornjeg kata kuće i prolomilo se niz stepenice sijevajući sve do nožnih mi prstiju. Stanem pogleda uprtog prema gore, gutajući slinu i mahnito vrtim film unatrag pokušavajući detektirati svoj najnoviji propust. Valjalo bi znati što si krivo učinio prije nego li prozboriš, brzina ovdje ima ključnu ulogu. Ta jedna sekunda može značiti tako mnogo.
Prozborih: Molim?
Odvratiš: Donesi mi čašu vode.
Dok hodam prema sudoperu želudac se lagano opušta, krv ponovno počinje kolati ovim ukočenim tijelom i pluća se ponovno pune zrakom. Ovo je proletjelo tako blizu uha. Uh, dobro je, bila je samo lažna uzbuna. Ćorak.
- Izvoli. - Spuštam čašu na stol i vraćam se u polumrak kata ispod gdje film još uvijek traje.
Sekunde su uvijek značile tako mnogo. A nikada ih nisam uspjela iskoristiti na pravi način. Tek kasnije, tek satima kasnije, sa metkom u prsima dolazila sam do magičnih rješenja i izmicanja koji su taj metak znali nadmudriti, zaustaviti. No tada je bilo kasno. Tada, u tišini svog kreveta iza zaklopljenih očiju imala sam sve točne odgovore na sva pitanja. Nisam tih noći znala da nije moguće imati pravi odgovor na pitanje koje nikada nije nosilo upitnik na kraju već je bilo odgovor samim svojim postavljanjem.


Kaz(n)eta na dar
Nije te bilo nekoliko sati, mrak se spustio nad zadnju kuću u ulici. Ležala sam na tvojem mjestu pokrivena dekom i buljila u kutiju šarenih boja dok je ona sjedila pored mene i palila cigaretu za cigaretom. Stigao si i sa ulaznih vrata me pozvao imenom.
- Imam nešto za tebe!
- Što?
Ostala sam ležati u iščekivanju odgovora.
- Ako te ne zanima onda neka gori!
Dok sam trčala niz stepenice vrata peći već su se zatvorila. Opet ta sekunda. Ne znam da li si mi ikada rekao čija je kazeta bila, ne sjećam se. Da te večeri vani nije bilo minus 13, vjerojatno bi završila u smeću, ovako je doslovno izgorjela kao i moje pravo da se veselim onda kada sam ja sretna.

Poljubac za laku noć.
Ljubim vas svaku večer prije odlaska na spavanje u obraz. Laku noć i pusa. Poštujem običaj, red je red. U trenutku kada vas ne volim vas ljubim. Da odem u sobu bez poljupca legla bih sa metkom, ovako liježem sa iluzijom ljubavi. Mala cijena za noć bez izmicanja. Ljubiti se može tek one koji ljube sebe.

Ja govorim.
Još jedna noć naizgled tiha i mirna. Ležim u krevetu i pokušavam zaspati. Glasovi se probijaju do mog jastuka. Razaraju kao i mnogo puta do tada. Mama, zašto šutiš? Mama, reci nešto. Sati prolaze, urlici ne jenjavaju. Prvi i posljednji puta dižem mokru uzavrelu glavu iz jastuka, otvaram vrata i bosih nogu letim niz stepenice. To je moja sekunda. Ja govorim.

Moja prošlost, moja prva ljubav
Bili ste moja prva ljubav. Žao mi je što niste imali nekoga da vas više voli kada ste bili djeca. Nekoga da vam pokaže kako se ljubi. Kako se ljubi kada se ljubi. Ljubim vas, jer bolje niste znali. Ostali ste djeca koju nitko nije ljubio pred spavanje.
Doći ću za koji dan i poljubiti vas u obraz. Ne zbog običaja, nego zato što ja to želim. Poljubite se za laku noć večeras. Ne zbog običaja, već zato što ste naučili kako se ljubi.
Laku noć, pusa
Ja ljubim.
aisling is offline  
Old 23.02.2011., 01:18   #95
U onim divnim, zdravim, divljim i otkrivajućim počecima veze znali smo, onako razbijeni, voditi duge i dubokoumne (adolescentske) razgovore o onom famoznom smislu.

Kroz bezbroj takvih ˝seansi˝, na putu (samo)spoznaje dogodio mi se i onaj poseban moment kad mi se sve posložilo, sve sam shvatila i potpuno mi je sve imalo smisla i znala sam zašto se sve odvija tako kako se odvija. Tko smo, što smo, kako smo i zašto smo. Tog momenta se i danas, nakon godina i godina koje su prošle, vrlo dobro sjećam (sadržaja ipak nešto slabije). Kako sam samo bila u transu, kako mi je jedno vrijeme bilo teško živjeti svakodnevni život imajući sve to na umu...

Kasnije su se izdogađala sranja i donijela sam krive odluke, one zbog kojih sada ponovno pokušavam otkriti značenje i smisao.

Sjećam se drugog momenta, koji se dogodio godinama nakon onog gore, kad sam shvatila da sam od njega dobila sve što sam trebala dobiti. Tada me ta spoznaja pogodila kao ona teška i bolna šamarčina nakon koje ti treba jedno poduže vrijeme da se oporaviš, a ja sam ju ignorirala i nisam se nikada oporavila. I to nije bilo povezano s osjećajima prema njemu, niti s njegovim postupcima prema meni, već s onim prvim momentom.

Zbog svega što sam prošla s njim, zbog svega što sam dala od sebe (što nisam ni mislila da imam za dati), svakog pojedenog živca, svakog progutanog govna, svih nebuloza koje su moje uši čule, svih lupanja i bacanja kojima sam nazočila, svakog plakanja prije spavanja (onako u tišini da me ne čuje), svake jebene brige i suze i igranja mame i dadilje... Zbog svega toga ja moram dati značenje toj jebenoj prošlosti, a jebeno ne znam kakvo.

Pa si mislim...

...naučila sam da UVIJEK slijedim svoj instinkt i kad, makar u djeliću sekunde, pomislim BJEŽI – tad fakat trebam bježati. A posebno onda kada mi tako savjetuju objektivni promatrači, kao npr. njegov vlastiti otac koji mi je savjetovao upravo to, da bježim dok mogu!

...naučila sam da čovjek najviše od svega treba voljeti sebe, sad još moram naučiti kako.

...naučila sam da sam prilično jaka i da stvarno svašta mogu izdržati.

...naučila sam što nije prava ljubav.

...naučila sam da vrijeme brzo prolazi i da trebam jako dobro paziti kako ga trošim.

... sigurno, ma sigurno sam još puno toga naučila, samo se trenutno ne mogu sjetiti.

A na kraju krajeva, uvijek ću imati barem sjećanje na onaj prejebeni moment kada mi je sve bilo savršeno jasno.
lilena is offline  
Old 24.02.2011., 21:43   #96
Bombonijera. Sjedim na podu, polako skidam celofan i mičem poklopac. Unutra su čokoladice umotane u šarene, šuškave papiriće. Ima i mjesta koja su prazna. Vrškom prstiju lagano prelazim preko čokoladica. Uzimam jednu, oslobađam je primamljivog omota i kušam. Sklapam oči. Misli lete.

Smijeh uz jutarnju kavu u krevetu, naše prvo zajedničko ljetovanje, prvo "volim te", moje mljackanje pizze dok on "umire" od mamurluka, zajedničke šetnje, maženje, dijete koje se probudilo u njemu u Disneylandu...

Otvaram oči. Uzimam drugu čokoladicu. Okus mi se ne sviđa. Marcipan.

Period kad se ljubav raspada.

Opet otvaram oči jer se ne želim prisjećati. Ali volim se podsjetiti. Samo na kratko.

Posežem za novom čokoladicom. Moje prijateljice. Skupljala sam ih od malih nogu do fakulteta. Svaka ima posebno mjesto u mojem životu.

Igranje skrivača u kvartu, prvo zaljubljivanje, izlasci, svađe, povjeravanja, mirenja, uspjesi, neuspjesi, pijanke, smijeh i suze. Nekako istovremeno prolazimo kroz ljubavne brodolome, naša druženja sve više poprimaju preozbiljan ton, jedno se nadovezuje na drugo, ali nismo se zaboravile smijati


Odmatam novu čokoladicu. Nepoznat, ali zanimljiv okus.

Postoje ljudi koje ne poznajemo ili poznajemo površno. Ljudi koji nas dotaknu jednom riječju, jednim susretom, postupkom i ostave na nama neki neizbrisiv trag. Jedna baka koju sam srela kad sam se osjećala kao Pale sam na svijetu, a samo nekoliko njenih riječi bilo je dovoljno da mi izmami osmijeh na lice. Internet prijatelj koji, osim što me nasmijao kad mi je bilo najteže, je pružio pogled na neke činjenice iz drugog kuta i dokazao da još ima prekrasnih ljudi.

Ostalo je još nekoliko čokoladica, ali ne mogu više slatko Prazna mjesta u kutiji su pretpostavljam namijenjena nekim novim ljudima u mojem životu koje ću tek sresti ili koje sam srela, ali nisam ih spremila u bombonijeru svog života.

Svaki život je bombonijera. Ona bombonijera u kojoj nisu sve čokoladice Bajadere. Tek kad je okusimo, znamo da li nam se sviđa ili ne. Bez obzira na okus i trag kakav je ostavila, ona je dio nas.

Dobro poznavanje postojećih čokoladica u kutiji, daje nam veću šansu da ostatak praznih mjesta popune čokoladice okusa koji volimo
__________________
Kakvi zeleni, kaj je tebi, njih zanima fotelja i lova, a ne zelenilo, nemoj biti naivna
*Ava* is offline  
Old 25.02.2011., 20:38   #97
Prošlost postoji da bi se ispreplitala, ne da bi se zaboravila! Fiksna prošlost ne postoji, takvom ne smije postati!
Savjest je mudrac, učitelj, a prošlost savjest i svijest koja progovara. Progovara u svakom trenutku i kada je prizivamo i kada je nesvjesno projiciramo. Prošlost koju već sada smatramo uobličenom, dobiva novi uvid, okus, miris u budućnosti. Ustvari, njeno poimanje se nadograđuje. I to je bogatsvo! Prošlost je svaki psiholog kojeg tražimo u prijatelju, svaka utjeha koju tražimo u samoći. Ona je temelj, bila gorka ili slatka...
Također je promjenjiva, sposobna se nanovo oblikovati u našim umovima, duši, sve do savršenstva!

I kad kažem "prošlost, to smo mi", u pravu sam...u pravu sam i kada tvrdim obrnuto. Ona je i blizu i daleko, opipljiva, neuhvatljiva, dovršena i kontinuirana.

I iako težim držati konce, stavljati točke na i, iako volim znati na čemu sam i biti u kontroli...hej, shvatila sam da prošlost to NIJE, ona se ne spoznaje tom brzinom! A meni nije žao jer također sam radoznala, izazov je stvarima davati novu dimenziju, osjećati neke nove mirise, znati pravu istinu iza zavjese završenog. Volim učiti! Čitav život...a onda jednoga dana progledati nekim novim očima i tek tada uvidjeti prosvijetljenu istinu, konačnu!

Nikada neću bježati od prošlosti!
Plašilo me što joj ne mogu pobjeći, a sada to NE ŽELIM!


P.S. (Ovo nek se ne uzima u obzir)

Svejedno glava boli od svega toga!
__________________
Klasa optimist!

Zadnje uređivanje 180perminute : 25.02.2011. at 21:07.
180perminute is offline  
Old 26.02.2011., 02:52   #98
U zadnje vrijeme dosta razmišljam o svojoj prošlosti. Prošlost? Riječ koja se za mene pojavljivala samo u romanima ruske književnosti. U Rusiji je hladno i Sibir bi trebao biti mjesto na kojem bi trebalo ostaviti prošlost i zauvijek za njom zalupiti vrata.

Mislim da sam to i radila svih ovih izgubljenih dvadeset i šest godina. Sve tolike godine svu svoju snagu sam upregla da ju zaboravim, kao u onoj priči ili sad već pjesmi pod nazivom 'Zastidio se majke".

A uvijek me pratila i išla za mnom, poput vjernog psa koji sve svoje nade polaže u gospodara. U ovom slučaju kakav pas takav gospodar. A pas je hodao pognute glave, izubijan od drugih pasa i na smrt preplašen. Često mu je trebala riječ podrške i ohrabrenja koja je uvijek izostajala. Gotovo uvijek osjećao se izdano, izigrano i nevoljeno.

S takvim tužnim i izubijanim psom ni gospodaru nije bilo bolje. Odlazeći u drugi grad,na fakultet gospodar je onako dječački zaigrano i nevino pomislio kako će život biti bolji. Mora biti bolji! Vrijeme je prolazilo i gospodar je upoznavao mnogo novih gospodara. Nikada ih nije pitao za njihove pse niti je na kraj pameti pomislio kako bi to moglo biti važno. Gdje god išao i koliko god novih ljudi upoznavao gospodar se osjećao neopisivo usamljeno i otuđeno. Toliko mu je smetala ta njegova otuđenost da se počeo baviti izradom maski. Za svaku prigodu gospodar bi stavio odgovarajuću masku misleći kako će time otjerati svoju osamljenost i tugu. Ali kako je vrijeme odmicalo gospodar je koristio sve više maski kako bi prekrio svoj strah od mogućnosti da će drugi gospodari otkriti njegov pravi izraz lica.

Koliko god se on trudio i napora ulagao da zamaskira svoj osjećaj osamljenosti toliko mu se činilo da ga drugi gospodari napuštaju, odlaze bez iti jedne jedine riječi. Da bi preživio u tom trenutku a i u mnogo drugih trenutaka poslije njih je krivio što ga na tako okrutan način napuštaju. Iako je u dubini svoje duše znao da oni nisu krivi. Ostali su koliko su mogli. Ta tko bi se mogao boriti protiv toliko maski koje je gospodar svakodnevno koristio.

Naposlijetku, kako je vrijeme odmicalo, gospodarev strah od osamljenosti se obistinio. Svi oni koji su gospodaru prirasli srcu polako su ga napuštali. Imali su potrebu s njim podijeliti priče o svojim psima ali on jednostavno nije htio slušati. Nije mogao! Stidio se!
Toliko je vremena i truda uložio u izradu svojih maski da svaki spomen na psa mogao bi dovesti u pitanje kvalitetu materijala od kojih su maske načinjene.

A tako su lijepo prijanjale njegovu licu. S njima je mogao raditi sve što se od njega tražilo. Mogao je biti što god poželi. Mogao je...biti tko god se od njega očekuje...mogao je biti sve samo nije mogao biti on. On gospodar.

Kako je vrijeme prolazilo gospodar je osjećao laganu klaustrofobiju ispod maski koje su mu s vremenom postajale sve tjesnije i uže. Nije bio siguran da li se to dogodilo kad su mu jednog popodneva javili da je njegov pas završio na psihijatrijskom odjelu zbog dugogodišnjeg izbivanja njegova gospodara ili u trenutku kad je shvatio da se osamljenost ne liječi još većom osamljenošću.

Gospodar je shvatio da je prerastao sve svoje maske koje je godinama pokušao uklopiti u svoje lice. Također je shvatio da je njegovo pravo lice više ljudskije i toplije od maskinog. Počeo je na svom licu razaznavati neke crte koje su tu još od djetinjstva, onog istog kada se zastidio majke. Shvatio je da sreća ne raste na stablu i da se za nju ne treba boriti, treba samo biti takav kakav jesi. Tužan, posramljen, preplašen, osamljen...

Gospodar je ponovno pustio psa u svoj život i nada se, kako vrijeme bude odmicalo da će jedan drugome zacijeliti rane iz prošlosti i kako se nikada neće morati sramiti zajedničke budućnosti.
__________________
.....

Zadnje uređivanje Amsteer : 26.02.2011. at 03:09.
Amsteer is offline  
Old 26.02.2011., 20:51   #99
Danas me nekaj puca...
Vraćam se u nazad, nekim bivšim ljubavima iz davnih osamdesetih i devedesetih.

Moja relativno velika ljubav bio je tip iz prvog razreda srednje.
Čudo ga zove Rudlek, valjda zbog kose.
Sjećam se da je imao oks noge i da je u školu furao kofer.
Sa kojim smo mu samo guštom taj isti kofer frendica i ja bacale iz zadnje klupe
Dok se on pjenio u prvoj.
Sa njime sam izgubila nevinost.
Dva dana izleta u Crikvenici. On i ja kao nešto pokušavamo, dok
Zmija spava u susjednom krevetu.
Taj prvi sek za mene je bio poput čitanja novina. Točnije
Crne kronike. Ništa posebno, spektakularno i bez onog famoznog
Krvarenja. O nekom užitku nema smisla ni govoriti.
N akraju me optužio da nisam nevina jer nisma jaukala, i pobjegao ispd
Kreveta jer je raska kucala na vrata.
Zmija i ja jedva smo ga izvukli. Zaglavio se jadan.
Danas je oženjen sa ženskom iz razreda.

Bio je tu i jedan lik iz bivše Juge, točnije iz Kragujevca...
Oboje smo imali tada bezbrižnih, za nas odraslih 18....
Završetak srednje, djetinjstva, prelazak u svijet odraslih...
Još čuvam njegovu trepavicu, sjećam se zelenih očiju, sjećam se i
Da se dobro ljubio i da mi je 11.03.1990. rekao
„nikad nisam imao pičku ovdje „
Između ostalog je napisao
„ne plačem zato što odlazim, već zato što gubim ono što sam voleo“
Točno 29.4.1990.
Nakon škole vartio se kući, zaratilo je i izgubismo kontakt.
Nakon rata saznala sam da se oženio i da ima sina Marka.

Već te iste godine u kasnu jesen voljela sam jednog svjetlokosog lika
Iz susjednog mjesta.
Ta je doduše veza bila čudna. Dva dana smo bili zajedno, pet dana nismo.
Mirisao je na Denim i također se dobro ljubio.
Ta idi mi dođi mi ljubav trajala je točno do 23.01.1990.
Kada mi je rekao
„maco, macice ja bi htio da mi prekinemo ovu našu ljubavnu romansu“
Kasnije je otišao u rat, negdje na Ličko bojište, prolupao, kljukao se
Ljekovima za smirenje i dva puta pokušao ubiti.
Treči puta je uspio.

U svog frenda sam se zacopala 1991.
Bio je mlađi od mene, smušen, zbunjen.
Nikada se nismo poljubili, zagrlili. Ja sam mu pisala neke
Glupe pjesme koje on nikada nije pročitao.
Danas ima preko 35 godina i u prvoj je pravoj vezi.

Nakon njega sa samim početkom uzbuna u mome selu i
Obližnjem gradu srce mi zatrepelilo u frenda iz bivšeg razreda.
Biili smo u kinu, kad su oglasili uzbunu.
U nekom smrdljivom skloništu, stiskali smo se jedno uz drugi i
Ljubili. Sjećam se da mi je kroz glavu stalno prolazila misao
„sad znam kako izgleda incest, ta ovo je kao da se ljubim sa bratom“
Sa krajem uzbune , došao je i kraj naše veze.
Izbjegavasmo se neko vrijeme na ulici, a nakon par godina neposredno
Nakon moje rastave odbio je odlazak na kavu.
Razlog „ne želim da selo priča kako sam ja krivac za tvoju rastavu“
Sada je u braku. Sretnom nadam se.

Kada se sad okernem u nazad i pogledam sve te bivše , lude, mladenačke
Ljubavi bude mi žao što je sve tako brzo prošlo.
Bili su to oni pravi leptiri u želucu, vječiti osmjeh na usnama, sjaj u oku.
I ta bol nakon prekida je bila bezazlena.
Jer mlad si i znaš da već iza ugla čeka neka nova ljubav....

Danas me baš puca nostalgija za bivšima....
moana is offline  
Old 26.02.2011., 21:24   #100
sjedim u kafiću, bijela kava i cigare su na stolu.
u glavi vrtim sve ono što ti želim reć.
dolaziš, sjedaš nasuprot mene.
i sad kad te vidim
više ništa ne mogu reć.
razgovor započinje i oboje glumimo
glumimo da je sve u redu
kao da su sve one godine koje su prošle bez tebe san.
i mrzim se jer glumim.
odlazim s kave, sretna što je taj susret završio.

ne govorim ti što mislim
jer ne bi shvatio ili
jednostavno ne bi čuo.
i to bi mi bilo još i gore.
zato šutim.

ti i ja smo glumci.
neki ljudi su nam jednostavno dodjeljeni,
bez da smo mi na to imali utjecaja.

bili smo glumci u prošlosti, sad smo i biti ćemo u budućnosti.
la-zo is offline  
Zatvorena tema


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 02:55.