Forum.hr

Natrag   Forum.hr > Društvo > Usamljena srca
Korisničko ime
Lozinka

Usamljena srca Lonely Hearts Club Band

Zatvorena tema
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 31.01.2011., 12:24   #1
Drito Konj
binamo
 
Drito Konj Avatar
 
Registracija: Nov 2002.
Postova: 15,596
Pošalji poruku preko ICQ korisniku Drito Konj Pošalji poruku preko MSN korisniku Drito Konj Pošalji poruku preko Yahoo korisniku Drito Konj
Zadaćnice - spojeno

Na podforumu "fotografija" postoji natjecanje za najbolju fotku. Svaki tjedan pobjednik teme prošlog tjedna, postavlja temu za novi tjedan. Na kraju forumaši glasaju (glasuju, ok, ali nemrem se nikak naviknut na tu riječ, ubijte me) i pobjedik natjecanja tog tjedna postavlja temu za idući tjedan.
Dakle, molim vas - nema komentiranja školsko USnih zadaća na ovoj temi. Tu idu samo zadaće. Komentari ovdje.



Kratak pravilnik funkcioniranja Zadaćnica:
- zadaćnice se pišu u intervalu od dva tjedna, od nedjelje do nedjelje
- dva najbolja kandidata prošlog kruga biraju po jednu novu temu za novi interval
- ako ima više natjecatelja, otvara se glasovanje do ponedjeljka navečer, te dva kandidata s najvećim brojem glasova, biraju nove teme
- pobjednik prošlog tjedna ne ulazi u novo glasovanje, iako ima opciju sudjelovanja i pisanja zadaćnice i u novom krugu.



Dakle, pokušajte pisat kao u školi. Bez smajlija koji bi bili suptitut emocije ili opisa iste, bez (previše) anglizama, bez referenci na forum. Ako je moguće. Danke.
Ovo napisah davno davno, ali eto, mislim da je dobar primjer kak sam zamislio ovo. There you go.


Anka


Znate kak je kad ste totalni klinci, osnovna skola. Mi smo trčali oko đimne (gimnazija, jel.) zajebavajuc ekipu koja je tam isla u srednju, penjali se po drvecu, pljucali prolaznike i svakaj. Družio sam se uglavnom s klincima koje su kasnije u zivotu vjerojatno izbjegavali. Imali smo i šprehu sa šibicama. Donji dio kemijske olovke se po postavljanju federa iz iste u njega zapali da se feder učvrsti i onda se rego metnu četiri šibice. To se potom zapali i šibice lete van najbolje u svemiru. Ja sam naravno imao najbolju situaciju. Ali, na stranu to. Imali smo i svoje drvo, svatko je imao svoj vrh na njemu. Zapravo su to bila dva drveta, spojena nekom cudnom granom koja je isla od jednog prema drugom. Bio sam zadovoljan svojim vrhom. Imao je prilican broj šljiva i bile su dobre. Ono što želim reći je da smo imali mnogo toga zajednickog, kao klinci iz romana Ivana Kušana. Imali smo i svoju bandu, ma sve smo imali. Po grmljima oko jedne trešnjevačke srednje škole, bilo je naše carstvo.

Imali smo još nekaj zajedničko, iako ja to tada nisam znao. Imali smo Anku. Ja sam mislio da je samo moja, samo moj predmet želja i sanja. Anka je išla sa mnom u prvi razred, mislim. Ne sjecam se vise. Znam da su me u prvom razredu htjeli prebaciti u drugi jer sam bio šatro napredan i da sam krvlju i suzama izborio ostanak u svojem razredu. Osjecao sam se kao šupcina kaj sam kao drugaciji i to. Anka mi je bila prijateljica. Jebote, kak mi je to sad sve čudno kad se prisjecam. Nemam pojma vise da li je bilo tocno tako kako ja to opisujem. Znam da smo se zaletavali prema curama i ljubili ih u obraze onako, u letu. Mislim da sam se jednom čak drznuo poljubiti nju tako i da me bilo strahovito sram poslije. Ostale cure me nisu ni najmanje zanimale. Anka vam je bila mala curica, cak manja od mene sto je bilo cudno jer sam valjda bio najmanji u školi. Imala je smeđu kosu i pjegice. Ma bila je prekrasna, ono, nevjerojatna. A objektivno je izgledala onak. Nemam pojma, valjda ne bas tak uzasno zgodna kak je bila meni, pa sam šutio.

Živjela je odmah pokraj škole, par kuća od. Od nje sam posuđivao igricu koju je onda moja mama igrala pišući diplomski. Nekakvi miševi su bili u igri koliko se sjećam. Znate one igrice koje su tada bile strahovito popularne. Imate lijevo, desno i to je to. Ja sam totalno pucao na te igrice, no tada nisam imao svoju, kaj je bilo zapravo odlicno jer sam mogao posuditi od Anke. Svo to vrijeme ja sam bio uvjeren da sam ja jedini totalno popizdio za djevojcicom. No, to nikako nije bio slucaj. Kako to kod mene sljaka, a to je ostalo i do danas, promoviram stvari koje volim. Ili osobe, nije bitno. Tako sam ja promovirao Anku. Mislio sam da decki ne kuže nis zapravo. Ali kužili su. Poceli su ju primjecivati. To sam shvatio kada su me bacili pod kamion u pokretu. Nehotice, rekli su. Ali cinjenica ostaje da su me lagano hitili.

Jedan dan nakon škole se to dogodilo. Rekoh sebi frajeru, nema sanse da nis ne poduzmes, vec 2 godine si zateleban ko telac. Sad smo vec bili drugi razred i ja sam bio potpuno lud za njom. Sanjao sam ju. Ma, fenomenalna zaljubljenost. Kak sam isao u glazbenu skolu za gitaru, to se cinilo kao jedini ispravni potez i u krajnjoj liniji, jedina stvar koja bi u pravom svjetlu pokazala moju naklonost. Uzeo sam gitaru i krenuo prema njenoj kući. Mislim, osjecao sam se iznimno glupo, ali to je bilo nekaj kaj sam jednostavno morao napraviti. Gitara je valjda bila veca od mene. Totalni horor. No, odlucio sam s ovim naumom do kraja. Parkirao sam se pred njenom kucom, izvadio gitaru i krenuo svirat neku superromantičnu pjesmicu. Mislim da se radilo o onoj romansi kaj pocinje slicno ko nothing else matters il tak nekaj. To nije bilo gradivo drugog razreda glazbene, ali pobogu, da li bi si dopustio sviranje 'plakala mala vidica' ili nekaj tog tipa? Nikada, rekoh.

Bio sam iza živice pa vjerujem da me nije nit vidjela nit cula. Ali dečki su me vidjeli i culi. Nakon pocetnog smijeha i zajebavanja, natjerali su me da spremim gitaru, hitili pod kamion u pokretu i objasnili mi da sam s tom gitarom nelojalna konkurencija. Onda su me jos ganjali do placa, dobio sam još malo po picki i otisao sam doma. Ne sjecam se da li sam plakao. Vjerojatno nisam jer nisam bio siguran kaj je veca sramota. Da me Anka ekšli vidjela i cula kak sviram ili da sam dobio po njonjari od frendova. Nase prijateljstvo se nastavilo vec drugi dan, bez spominjanja događaja, osim kaj sam im rekao da su totalni šupci kaj su me bacili pod kamion. Rekli su sori, nismo ga vidjeli. Isprika prihvacena. Prosla je jos godina i ja Anku nisam mogao izbacit iz sistema nikak. Bila je jednostavno preslatka. Ja sam sad vec provodio opake mjesece po bolnicama radi astme i nije da smo se pretjerano viđali. U međuvremenu su se dečki nastavili družiti s njom. Onda se ona preselila. Meni je srce puklo iako nisam spominjao to nikome. Od raznih terapija kortikosteroidima i boktepitaj cime te mjesecima ležanja u bolnici, uzasno sam se zdebljao i zgledal sam ko kugla.

Nisam nikog od dečki pitao kamo se preselila iako sam znao da znaju. Jednostavno mi je bio bed da me vidi takvog nikakvog. Ne znam zakaj, nakon nekog vremena sam im rekao to i rekli su da sam glup. No, bio sam i ostao glup. Moja mama je imala prijateljicu tam negdje u trnju, ne sjecam se tocno gdje, ali se sjecam kako je kucica izgledala. Dosta cesto smo isli tamo koliko se sjecam. Znam da je meni tamo bilo strava dosadno i da sam jedan od tih puta otisao otraga u dvoriste. Zapravo to nije bilo dvorište nego straznji izlaz koji je izlazio na nekakvu ulicicu. Bil je sumrak i ja sam sjedio na štengama i nekaj bezveze razmisljao. Bilo mi je bed prosetati se, tam su se nekakvi klinci igrali a ja se nikad nisam volio uvaljivati u nepoznata drustva, jednostavno mi je bilo neugodno. To sam obilato nadoknadio kad sam poceo piti, no onda jednostavno nisam mogao iako su mi i mama i njena prijateljica govorile da se odem igrat s klincima iz ulice. Ali no way. A onda sam cuo poznat glas.

Onak, sjedio sam na tim štengama kao lik iz crtića, naculio se do boli, postao sam golem slušni aparat. Nisam vjerovat mogao. Da, cuo sam Anku kak prica nekaj s tom ekipom iz ulice. Mislim, bio sam uvjeren da ce mi sve vitalne funkcije otkazat u tom momentu, pa ja sam i dalje nju sanjao, sanjao sam cak i da smo se poljubili sjedec leđima naslonjeni na ormar moje bake. Ostao sam sjedit na štengama. Ne znam kak bi opisao tjeskobu neodlučnosti, straha, srama, mješavinu svih tih osjecaja koje sam osjecao onda. Nije bilo stvari koju sam više želio od toga da joj velim jedno jednostavno 'bok', jednostavno nije. Ali bio sam paraliziran. Bil sam blesavi klinac, 20 metara od svega što sam želio a nije bilo auto na daljinski i nisam mogao prići, nisam se pomaknuti mogao. Kretalo se doma. Pricao sam mami po putu da sam cuo Anku u ulici. Pitala me zakaj nisam otisao tamo. Rekao sam joj da me bilo strah, ma sve sam joj rekao. Rekla je da sam trebao. E, tih 'trebao' se od onda dogodilo toliko da mi prazna knjiga debljine telefonskog imenika ne bi bila dovoljna da ju ispunim tom rjecju.

Odjednom sam zelio da idemo maminoj prijateljici, kojoj nikada nisam volio ici. Isli smo tamo i ja sam uvijek sjedio na štengama i osluskivao u ocekivanju njenog glasa. Uvijek smo dolazili u predvečerje i bio sam ko darkmen. Prestrašeni zaljubljeni darkmen od 11 godina. Jednom sam cak dosao do pola puta prema njoj. Smatram se nevjerojatno hrabrim radi toga. No, nakon pola puta, jednostavno nisam mogao nastaviti dalje i otrcao sam natrag. Jednom prilikom sam cak dodao loptu jednom od klinaca koji su se tam igrali. Pitao me zakaj ne dođem do njih. Reko ne treba, dobro mi je tu. Svaki fakin put smo mi došli tamo i ja sam sjedio na štengama i čekao njen glas. Samo glas, vec sam se pomirio sa cinjenicom da necu prici ni da mi se ponude sve tarzan slicice na svijetu. I uvijek je bilo predvecerje, i bilo je ljeto. A moji dečki su uredno išli do nje. Ja nisam mogao. Ja, koji sam tamo bio svakih par dana, sjedio sam na štengama, buljio u kuću preko puta, ili, da bude romantičnije, u nebo i bio tako sretan kad bi joj cuo glas. Glas mi je davao goriva za nove snove s njom. Onda sam se i ja odselio i mi smo jos jako kratko vrijeme odlazili do mamine prijateljice i ja Anku nikad više nisam ni vidio ni cuo. Ali, na tim štengama mi smo se družili, smijali, sve smo cinili. I to gdje god sam ja htio da to cinimo. Svaki put kad sam joj čuo glas.

Zadnje uređivanje Meadow : 01.10.2013. at 00:09. Reason: dodatak
Drito Konj is offline  
Old 31.01.2011., 13:30   #2
Nimoy
Koi No Yokan
 
Nimoy Avatar
 
Registracija: Dec 2002.
Lokacija: Je vois des toits et du ciel.
Postova: 53,336
Brijem da ću preskočit onu priču iz vrtića jer nije imala ljubavne elemente, samo psihoelemente svijeta. U vrtiću naime, sam prvi put poljubio djevojku. Čicu. Imala je par godina kao i ja, i uglavnom poljubili smo se u veceu. Ja sam mislio da je to užasno super. Imala je kovrčavu kosu i zvala se Valentina, bila je fakat draga i ja sam htio da se družimo, no ona mi je umjesto toga ukrala autić. Ljubičasti renault 5, bio je genijalan mali autić. Imao je strgan bunker kojeg sam zalijepio selotejpom jer se otvarao a autić je fakat prošao bogaisusa sa mnom, uključujući pad s četvrtog kata. Ja sam bio hodajući mali cerek jer smo se ljubili u veceu a ona mi je drpila autić i podjebavala me oko toga. Drugi dan se ljubila s frendom jer joj je dao čokoladu neku od kurca koja je bila tvrda, opće nije bila dobra čokolada. Znam jer se nije radilo o jednom pokvarenom primjerku te čokolade nego je kompletna marka bila goli kurac. Ono, brijem da su tu tvornicu kasnije zapalili il neš, toliko loša čokolada je bila. Uglavnom, sad je on bio u điru, ja sam bio maleno dno. Dabogda ti autić eksplodirao u ruci, kurvo. E sad, bila bi uvreda svijeta da TO bude moja the priča prve ljubavi. Jednostavno jer nije. Moja THE priča slijedi. Sad.
-------

Osnovna škola. Prvi razred. Stara me spremila onako kako je mislila da mladi dečkići moraju izgledat. Da, to je ona ista stara koja je mislila da je super obuć me u baršunastog princa i tjerat da nosim cipelicu prišivenu na jastuk okolo. Jer su maškare. Uglavnom, imao sam frizuru bečkog dječačića, općenito sam bio bečki dječačić. Košuljica, tregeri, samterice, frizura, i to je bilo ok jer svi mali dečkići izgledaju jednako gejavo. Ne sjećam se što je bilo prvi dan škole te jesam li onda skužio tu djevu, ali znam da s vremenom jesam. Sjedio sam negdje u srednjem redu, ona je bila do prozora. I gledali smo se stalno. Što je meni bilo ok jer sam tad već čitao bolje od ekipe iz trećeg razreda, napravio bi sve ikad u roku od 3 i pol sekunde, nacrtao sve one trokute, krugove i stvari koje se crtaju u prvom razredu, i onda većma čitao strip ispod klupe dok su oni učili slovo D.

Gledali smo se. Što je bilo super, jer je i ona gledala mene, pa sam osjećao nekakvu svrhu u tom gledanju. Znam da su tad druženja pod odmorima bila odvojena - dečki s dečkima, cure s curama. I onda tu nije bilo neke interakcije, jer nismo smjeli izać iz ustaljene prakse. A i bilo je puno zanimljivije igrat nogomet ili izmjenjivat sličice Himeneće ili nogometne, nego pričat s nekakvim djevojčicama. S vremenom se situacija u razredu počela zahuktavat jer su i druge dvije djeve bile zaljubljene u mene. Bio sam dosta glasan te se protivio nepravdi, htio sam da se svi lijepo družimo jer sve drugo je dno. To je očito privlačno ženskom mozgu od šest, sedam godina.

Scena je bila ovakva. Ja sam u podnožju srednjeg reda. Gledam lijevo - gleda me ona. Zaljubljeno. Gledam sa strane, gledaju me druge dvije. Zaljubljeno. Gledam desno, gledaju me dva frenda. Nezaljubljeno. Pa sam čitao strip. I povremeno gledao nju. Uglavnom, sjećam se da su mi njih tri poslale pismo. Dočekalo me u sandučiću. Užasno mi je žao što selidaba poradi se to pismo negdje zagubilo, jer bih rado da nije. Imalo je nacrtane stvari, leksikonaste, naljepnice iz beverly hillsa tipa mladog Dylana na motoru, bipsića i nacrtanih kućica s dimnjacima i djetelinama sa četiri lista u vrtu. Ono, sto djetelina od četiri lista. Jedna do druge.

I to pismo je bilo slojevito, imalo je nekoliko rasklopivih stranica i svaka je u svom dijelu crtala i pisala što je mislila da će joj pomoć da zadobije moju pažnju. Bile su slatke, ali je to išlo protiv mene jer su se uvijek držale zajedno. Uglavnom, meni se sviđala ona. I onda smo tako jednom hengali kod nje doma. Ona i njene dvije frendice, sve zaljubljene u mene. I dva moja frenda, svi zaljubljeni u istu djevu.

I onda smo tako sjedili jedno pored drugog, ona i ja, dok su oni igrali neki kurac nešto. Bed je bio što sam imao sedam godina, i nisam znao što se uopće može napravit s djevojčicom, a tad je bio bed poljubit je pred ekipom. A nije imala mobitel da joj pošaljem SMS il neš, ajmo se nać tamo, nego ono, sve je moralo bit javno. Pred deset drugih pedera iz prvog razreda. I taman kad sam se okuražio nešto napravit jer je to već trajalo mjesecima i meni je dopizdilo čekat (možda od tamo i ta moja potreba da sad uletim kad mi se netko svidi, bez čekanja i ustezanja, tko će znat, svi imamo neke traume) htio sam je pozvat kod mene. Taman na početku drugog razreda. Prvi dan. Gledam na ono mjesto na kojem je sjedila, nema je. Mislio sam ok, jebiga, bolesna je il neš. Onda je učiteljica rekla, javno, da ćemo nas par bit jako tužni, imenujući nas dvojicu. Susjeda koji je živio dva kata iznad i mene, jer je ona odselila u Novi Sad. I bila je u pravu. Bili smo.

Tad sam shvatio da je život dno i da stvari ne ispadaju kako ih zamišljamo u sedmogodišnjim srdacima. Godinama sam kasnije razmišljao o njoj svako toliko, ono tko zna gdje je završila, jel bi me se sjetila i to, dok je nisam našao na fejsu prije jedno dvije godine, slučajno. Naravno da se svega sjeća. Još je u Novom Sadu. I dalje je užasno zgodna, samo više ne iz kuta sedmogodišnjeg klinca, nego općenito. Draga je i pametna, što samo implicira da sam tad imao fenomenalan ukus za žene. Uglavnom, dec it. Moj život u malom, život propuštenih prilika i selidaba u Novi faking Sad. A dollar short, a minute late.

Zadnje uređivanje Nimoy : 31.01.2011. at 17:50.
Nimoy is offline  
Old 31.01.2011., 13:56   #3
stvarna-mishka
Registrirani korisnik
 
Registracija: Mar 2005.
Postova: 1,278
Osnovna škola, 8 razred, mali maturalac na nekom otoku. U tog tipa sam bila zaljubljena pune četiri godine. Moja povučenost je uveliko pridonijela bujnosti mašte, utoliko da kad bi se ta moja simpatija približila bilo kojoj ženskoj iz razreda, ja bi sebi umislila da razgovaraju baš o meni i da se on kod njih raspituje za mene.

Mali maturalac, obukla sam bijelu košulju sa ogromnim ćipkastim volanom i mozzart rukavima. Košulja moje rodice koju sam posudila za Krizmu.
Suknja je bila plis, stajala je, nije spadala.Crna, koliko se sjećam.

Tu večer se moralo nešto desiti, jer već iduće godine svatko od nas upisat će srednju školu i razlaz je bio neminovan.
Polumrak, diskač, pleše se pije se, tražim ga pogledom, nema ga. Odlazim do šanka, nema ga, idem do garderobe, nema ga.Lagano mi sve prestaje imati smisla, ni kokta više nije kokta, osjećam tuđe smradove, dim me guši.
U toj gužvi neko me hvata za nadlakticu i ja se okrećem. Nasuprot mene stoji sestra(koja je išla sa mnom u isti razred) i plače, grca se u suzama.Pitam je šta ti je ?

Taaaaaaaaaaaaaaaa,traaaaaaaaaaaaalaaaaaaaaaallllla aaaaaaaaaaaalalalaaaaaaaaaaalalallllaaaaalllllllll laaaaaaaaaaaaaaaalaaaaaaaaaaaaaaaaaalllllalalalala .

Njegovo objašnjenje zašto je izabrao nju a ne mene je taj što sam ja viša od njega.

A tvoje žute pjege pederčino:2up:, to što si me milion puta zbog aparatića u zubima prskao po licu dok si pričao.

Ljubav su centrimetri a ne srce, hvala ti što si me podučio životu u najranijoj dobi.
stvarna-mishka is offline  
Old 31.01.2011., 14:22   #4
Morticia Addams
Registrirani korisnik
 
Morticia Addams Avatar
 
Registracija: Jul 2007.
Lokacija: Iznad grada
Postova: 24,231
Zvao se Nebojša.
Bio je najljepši klinac u razredu.
U školi.
Ma najljepši klinac na planeti.

Imao je smeđe oči i velike, bijele zube.
Imao je i bijelu majicu s nekom zelenom ragbi loptom.
Najbolje je igrao nogomet.
Najbrže je trčao.
Prebio bi malim prstom sve druge dečkiće.
Bio je pravi pravcati frajer.
Koliko klinac od 7 godina može biti frajer.

Živio je blizu škole, s mamom, tatom oficirom i malom sestrom Natašom.

Kad smo se primali u pionire drugarica ga je smjestila kraj mene.
A bio je najljepši klinac u razredu.
U školi.
Ma najljepši klinac na planeti.
On najljepši klinac, a ja najsretnija klinka.
Jer pionir Nebojša stoji kraj mene.

Jednom mi je gumica pala na pod u razredu, a on se sagnuo i dodao mi je.
I primio me za ruku.
U onom nekom nezgodnom stavu, kad se dižeš nakon što si nešto uzeo s poda.
Malo grbavo.
Grbavo smo se na tih sekundu i pol držali za ruku, ali kunem vam se, to je bilo najljepših grbavih sekundu i pol u mom kratkom životu.

Ponekad smo se lovili oko klupe.
Ali me nikad nije ulovio.
Vjerujem da je mogao, jer ipak je najbrže trčao, al' nekako mislim da nije htio.
Valjda klinac od 7 ne zna što bi s curicom, koju želi uloviti, kad je konačno ulovi.
A nekako ni ja ustvari nisam htjela da me ulovi.
Iako sam htjela.
Valjda ni klinka od 7 ne zna što bi kad je dečkić, za kojeg želi da je ulovi, stvarno ulovi.
Pa me nije ulovio.

Jednog jutra, par godina kasnije, nije došao u školu.
U to doba je bilo uobičajeno da klinci više jednostavno ne dođu u školu.
Pogotovo oni koji su se zvali Nebojša i imali tate oficire.
Ali ja nekako tad nisam kužila zašto on nije došao u školu.
Mislim, pa što ako se zove Nebojša?
Nebojša je meni tad bilo najljepše ime u razredu.
U školi.
Ma na cijeloj planeti.
Ali eto, Nebojše su tad ipak odlazili iz škole.

Nakon par tjedana drugarica je slučajno iz ormarića izvadila jednu od onih platnenih vrećica u kojima smo mi klinci držali pribor za likovni.
Nebojšinu vrećicu.
Po koju nitko nikad nije došao.
Ne znam što je još bilo u toj vrećici, zaboravila sam, ali sjećam se jedne trule jabuke.
Jabuka koju je trebao pojesti, koju mu je mama spremila i rekla mu: "Jabuka ti je unutra, nemoj je zaboraviti izvaditi, pokvarit će se inače, pojedi je odmah, znaš kako je voće zdravo."
Ali Nebojša je nikad nije pojeo, valjda je ipak zaboravio.

Eto, sjećam se te trule jabuke i sjećam se da sam je htjela uzeti kući i čuvati je zauvijek.
Ali nisam, bilo me sram tražiti od drugarice Nebojšinu trulu jabuku...
Sigurna sam da bi mi se cijeli 4.c smijao.
__________________
After this we have to rewrite all definitions of what awesome stands for.
Morticia Addams is offline  
Sponsored links
Advertisement
 
Advertisement
Old 31.01.2011., 14:23   #5
Bastrado
wanderer
 
Bastrado Avatar
 
Registracija: Oct 2008.
Lokacija: Narnia, Maryland
Postova: 4,624
Nitko nije znao sakrit` suze k`o Marina. U ovom slučaju ja sam Marina (i ne, nisam transseksualac, jebiga ne uzgajam duge lasi niti me ne privlači nositi suknjice, etc..), a Marina je ime djevojkice spram koje sam gajio svoje prve stidljive i svijetu skrivene osjećaje. Zapravo lažem, kasnije sam sa nekim ljudovima podijelio ovu priču koju sada izbacujem iz sebe, ali ono to sada i nije bitno. I da, još nešto lažem, ona ekšli nije skroz prva curica koja mi se svidjela, ali ono skroz skroz prva, jer dok živjeh ovdje gdje sada živim (nomad se prvoj poljani vraća) svidjela mi se jedna Barbara, ali to je bilo skroz kratko, i da nisam nedavno zapalio te slije iz prvog osnovne nebi se niti sjetio. No, to je jedna posve druga priča, Kastav, bla bla bla.
Uglavnom, dakle Marina. Koliko sam bio stidljivo čeljade najbolje ilustrira situacija da me moja majkica upisala u malu školu - onaj ne-vrtić-socijalizacija-sa-vršnjacima, čisto kako bi uspostavio prisniji kontakt sa ženskim spolom, a da isto nije čupanje kose i gađanje kamenčićima jer su me stariji upozorili "žene su ti vrazi", a ja jadno dite slušam što govore stariji. I, izbjegavao sam bilo kakav kontakt. Prava muka su bili plesnjaci. To je trebao biti ples, a ja sam kao netalentirani pojedinac (i danas sam netelantirani pojedinac) stajao kao drvo i ona je kružila oko mene. I da, imao sam okrenutu glavu od nje. I te slije su spaljene. Nedavno. Naravno da nisu ekšli, ali u mojoj glavi jesu. I učili su me da sviram frulu. Ali, to su već neke druge priče. Horor priče.
Ah, Marina. Bijah dijete sa sela. Ono, pravog sela. Krave, svinje i pašnjaci. Moje selo je bilo toliko maleno da nije imalo niti osnovnu školu nego smo išli u selo-općinu. Moslavina. Ali ne, nije Kutina, nego negdje na putu između Garešnice-Velikih Zdenaca. Znam di je, ali jebiga koliko toliko da se nebi znalo baš sve-naskroz. Imao sam prvog best frenda u tom svojem selu-bez-škole. Veoma važan lik u ovoj priči. Ono, kod njega sam stalno išao na nogomet, igrali smo segu megu koju nitko nije imao osim njega. I sad dolazak u prvi osnovne, druga polovica jer sam prvu polovicu bio u Kastvu. Zapazio sam je odmah. Ne znam di sam sjedio niti s kime, ali uglavnom nju sam zapamtio.
Imala je poludugu crnu kosu, negdje do sredine vrata. I crne oči. Ali najljepši je bio osmijeh. Padao sam u mislima zbog nje. U stvarnosti sam tiho i povučeno patio. I šutio. Čak nisam usudio niti uputiti pogled u njezinom smjeru jer sam se bojao da će pročitati sve moje nevine misli, i moju tihu zaljubljenost. Patio sam za njom, za bilo kakvom spoznajom da i ona mene primijeti, pune četiri (ili pet godina, loša matematika, ali enivej prvi-peti razred) godine. Ništa. Moj best frend se isto zagledao u nju. I ona u njega. Sjećam se svojeg tužnog lica kada sam ih vidio u parku da se zajedno ljuljaju na ljuljačkama. Cijeli svijet mi se srušio. Svijet kojega nisam niti imao. Kada je nagovijestila da će možebitno odseliti u Daruvar srce mi se htijelo slomiti. Zar da je niti očima ne vidim?! Odlučio sam napisati pismo u kojemu ću moliti da se ne odseli, da će nedostajati svima. Pa i meni. Napisao sam pismo, ali nikad nisam predao. A dugo vremena sam ga nosio u torbi.
Nikad nije doznala da mi se sviđala. Pa mislim da niti neće nikad. Tamo negdje sredinom petog razreda sam odselio u Zagreb. Pod svijetlima noći koja su skrivala selo, moje uspomene i djetinjstvo puštao sam suze napuštajući sve. I nju.
Bastrado is offline  
Old 31.01.2011., 15:56   #6
Madamoiselle
Beštija
 
Madamoiselle Avatar
 
Registracija: Jan 2007.
Postova: 6,199
Prvašići ulaze u razrede, mame blistaju od sreće, ja isto...i dođem u razred.
Drugarica neka crna baba a u razredu 10 curica i 20 dječaka. Pun mi je već tad bia kufer muških, ionako sam bila jedina cura u ulici i nikako mi se nije svidia taj razred. Digla sam se, rekla 'Oprostite, ali ja bi u drugi razred išla' i uputila se prema vratima. Međutim baba me zaustavila. Uspila sam nekako pobić vanka i otrčala u razred do! POGODAK. Prva klupa do vrata Smilja iz vrtića, razred pun sunca i drugarica Meri (famozna žena). Ali baba došla po mene...tu je nasta totalni kaos, ova urla, Meri govori pa pusti je...došla mi mama, doša direktor, baba govori kako joj fali curica u razredu...opći nered! Ali mama se izbori za svoje dite i ja ostanem u klupi sa Smiljom i Marijom, djeleći stolicu sa Smiljom taj prvi sat.

A u razredu Vedran...Jadna mu majka, plaka je k'o kišna godina svako proliće, pogotovo kad bi drugarica Meri ubrala kiticu cvića i stavila je na stol, a on jadan u prvoj klupi I priseli ona njega samnom u treću klupu u sredini. Ima je ambicije bit geek ali mislim da je sve palo u vodu kad je zbog priće samnom dobia svoju prvu jedinicu...onda je odusta od svega. On je od mene prepisiva, ja od njega kupila ideje 'šta bi mogli radit posli škole'. Oboje smo bili pomalo na svoju ruku i super smo se slagali...postali smo najbolji drugovi i naravno zaljubili se...ili sam ja mislila da to tako mora bit. Ne sičam se baš nekih emocija, samo njega...

Bia je na svakom mom rođendanu, s klempavim ušima i šarenim košuljama koje su bile hit...i uvik bi mi kupia najlipši dar. I ja sam išla na njegove, koji je samo par dana prije mog, iako je on godinu dana stariji. Kad god me netko mrko pogleda, on me brania, čuva me kao oko u glavi i brinia se da mi ne bude dosadno. Sve je bilo u redu do četvrtog razreda kad je dobia veliku jedinicu...i za moj rođendan je bia u kazni :tužni:
Ali nije me razočara! Ukra je tati pare, pobiga kroz prozor, otiša u zlatarnu, kupia mi zlatne naušnice i doša na rođendan. Tata je ima brdo para i zna je di je mali vrag pa ga je pustia, ali ga je pribia na mrtvo ime kad je doša doma Još imam te naušnice.

I dalje smo bili zajedno...prijatelji, simpatije, momak i cura...tko zna U svakom spomenaru koje sam godinama imala mi je na svakoj stranici ikog tko se upisa zavrnut rub i piše: OTVORI - Vedran te voli!

Njegova ekipa je bila moja. (a ja sam kao bila fufa jer sam se družila s muškom ekipom, ali ok... Bili smo kao brat i sestra. On s mojim curama, ja s njegovim momcima. On je crta, ja sam pisala naučne radove za školu, ja sam vikala na 'idiote' koje tlače životinje, on me brania u slučaju potrebe...Znali smo se kao prst i nokat!

Došlo je i to doba kad su se počeli stvarat neki parovi...i nekako, tko zna kako, sa 13 godina...pita on mene 'Oš poć?'. I ja cila sretna, leptirići u meni 'Hoču!!!'. I saznam jednog dana preko prije da me planira poljubit...ASTI PASA!!!!!!! Koje su to pripreme bile
Izađemo tamo di smo inače izlazili, pričali nešto tiho i poljubi me. UŽAS! Kao da se brat i sestra ljube. Nismo to komentirali samo smo nastavili nakon tog nemilog događaja držeči se za rukice.Trajalo je to nekih 3 miseca.

Prekinili smo jednog dana kada mi je kolegica rekla da se zaljubila u njega. I nastavili na piće, sutra u isto vrime na istom mistu, kao da ništa nije bilo.

Ostali smo prijatelji i dalje. S vrimenom svak svojim putem krenia, ali i dalje smo u super odnosima kad se sretnemo.

Zadnji susret nam je bia super. Podsjetia me na mladost.
Išli smo šetat njegovog psa, negdi di ide hrpa ljudi sa psima. Svi pušteni, jedan od 300 godina, na lancu, ima krepat svaki sekund od starosti. Pitam ja tipa šta je ne pusti? 'A nije ti ona nikad bila puštena, straj me da ne pobigne...' I svi se pasi igraju, a ova jadna sa strane na lancu, sidi i gleda. Gleda ona, gledam ja, šuti on, šutim ja...A moj Vedran (muško ipo, 100kg zdravih mišića) stoji kraj mene i kaže: 'Ajde' - Šta ajde? - 'Vidim da u tebi vrišti 'viva la revolucion', aj tamo i pusti je, ako bude problema, branit ću te ja'. I tako je pas prvi put pušten, bez problema

Fali mi to doba. Bilo je lipo. I lipo je znat da ima ljudi koji te ne zaborave ni kad su godinama i miljama daleko. Prva ljubav uvik ostaje prva ljubav.
__________________
Oprosti mi Bože šta sam Dalmatinka...

Zadnje uređivanje Madamoiselle : 31.01.2011. at 17:09.
Madamoiselle is offline  
Old 31.01.2011., 20:57   #7
supercunt
Registrirani korisnik
 
supercunt Avatar
 
Registracija: Nov 2007.
Lokacija: tamo gdje živim ja
Postova: 2,754
Ne znam definirati datum, godinu i mjesto. Cure su često pričale o tim nadnaravnim utvarama i stanjima, šarenoglavim fluidnim leptirima ili sam ih ja tako vidjela, pa i klecanje koljena do tad mi je bilo čudno. Sad je samo siva mrlja u mojoj glavi, voljela bi vam ga opisati no ne sjećam se kako je izgledao, mirisao i pričao. Bio je to dječak kao i svaki drugi, imao je curu. Ljubav bila jednostrana, no baš sam ga jako voljela, sjećam se. Kako su sve moje ljubavi opsesivne, tako sam i njega gledala iz svakog prikrajka. Čudno je što puno ne pamtim, osim tih situacija gdje sva slomljena gledam kako ga druga djevojčica nasmijava,
kako se njoj veseli i kako je nježno gleda. Dugo je trajalo, bila sam puno sama jer nekako me bilo stid svojih osjećaja. Mislim da su to dani kada sam i počela glasno razmišljati, to znači da sam kako bi moji susjedi rekli, „pričala sama sa sobom“. Mislim da nisam. Konstruirala sam tog super pametnog djecaka koji me razumije, voli iste igre i igracke kao ja. Bilo nam je lijepo družiti se dok dječak nije shvatio kako sam zaljubljena. Uzvratio mi je ljubav tako da me pljuno,onako za pravski i rekao da sam luđakinja. Ne znam da li me to povrijedilo, ali znam da se nisam trudila prestati voljeti ga i dalje sam hodala po parkovima, igralištima i gledala kako je lijep dok se smije i sretno igra. Drugi put kad mi se obratio, zabranio mi je da hodam blizu njega, da prilazim mjestima gdje dolazi on, njegovi prijatelji i njegova cura, pa sam gledala sa balkona. Još sam ga dugo voljela sa balkona uz par slučajnih ispada potrebe da ga gledam iz bliza. Jednom mi je prijatelj rekao da misli da sam puno bolja od njega i da počinje kviz na televiziji, mislim da sam ga taj dan prestala tražiti na čudnim mjestima koje sam stvorila za nas, ubrzo sam ih sve izbrisala, zato sam sad lišena detalja.
__________________
it´s ok
supercunt is offline  
Old 31.01.2011., 21:44   #8
malaboki
lutam da njega umorim
 
malaboki Avatar
 
Registracija: Feb 2010.
Lokacija: Neverwas
Postova: 244
na spomen prve ljubavi misli mi se vrate u ne tako davnu proslost.naime, ne sjetim se svoje vrticke ili osnovnoskolske ljubavi, nego se sjetim svojih prvih izlazaka,prvog spoja,prvog telefonskog razgovora s deckom,prvog pravog poljupca,prvih suza,prvih neprospavanih noci,sjetim se njega-Danijela. Danijela sam upoznala u drugom razredu srednje skole preko njegove sestricne-moje najbolje prijateljice.to nije jedna od onih situacija,gdje s odmakom od 10ak godina mogu reci da ne znam sto me na njemu uopce privuklo. i danas kada bih srela nekog poput njega ne bih ostala ravnodusna.

odlucila sam provesti vikend kod frendice i dogovorile smo se da cemo u subotu ici na klizanje. ne bilo kakvo klizanje,vec smo, ni manje ni vise, dosle na ideju kako ne bi bilo lose na smrznutoj grabi,potoku, ili sto li vec napraviti improvizirano klizaliste. bez obzira sto sam imala 16god. ja sam jos uvijek bila pravo dijete i uopce mi nije bilo vazno da li ce nas netko vidjeti. nakon sat,dva izvodjenja raznoraznih pirueta i zapinjanja za korijenje biljaka koje led nije uspio prekriti(omg!) po nas je dosao njezin bratic da nas odveze doma. kao da je bilo jucer sjecam se tog trenutka kada sam ga prvi puta ugledala. sjecam se koliko mi je bilo neugodno jer sam na sebi imala glupu kapu i jos gluplju odjecu i kako mi je odjednom postalo vazno gdje se nalazim i sto radim. tog dana,u tocno tom trenutku prestala sam biti dijete i u meni su se poceli buditi novi osjecaji, nevazne stvari postale su vazne,a vazne nevazne. od toga dana redovito sam vikende provodila kod prijateljice, pocele smo izlaziti, a cijelo to vrijeme Danijel je bio tu negdje.

Danijel je bio jako lijep,zgodan sportski tip. crne kose,tamnoput sa predivnim plavim ocima. svaki put kada bih ga ponovno vidjela otkrila bih na njemu nesto novo sto me ostavljalo bez daha. vrijeme je prolazilo, ali ni on ni ja nismo nista poduzimali. uglavnom se sve svodilo na neke povrsne razgovore. tek sljedece godine na njegovu inicijativu dogodio se prvi poljubac, a potom i nasa veza. bila sam izvan sebe od srece, ja 17.god. u vezi s 3.god. starijim deckom kojeg obozavam i koji me obozava. tada, vec sa 17 god. sam znala koji je smisao mog zivota-uciniti tog decka sretnim. na moju srecu, kako je vrijeme prolazilo, kako to vec obicno biva, Danijel se poceo mijenjati, ja sam se pocela mijenjati. jednostavno u jednom trenu sam shvatila da je on jedan od onih ljudi- znate ono kad imate jedan predivan celofan, pa kad skinete taj celofan ispod njega se nalazi drugi, isto lijep,ali ne toliko kao prvi. i tako redom odmotavate celofane, dok ne shvatite da se na kraju hrpe tih predivnih ukrasnih papira nalazi jedno obicno govno.

i nakon toliko godina, nisam ga zaboravila.Danijel je bio i ostao mjerilo za sve one decke koji su nakon njega usli, kao i one koji ce tek uci u moj zivot. nakon njega sam tocno znala sto ne zelim u zivotu( vise-manje )
malaboki is offline  
Old 31.01.2011., 21:54   #9
Trshna
Registrirani korisnik
 
Registracija: Nov 2008.
Postova: 250
Oh da, to mislim neću nikad zaboravit. Kad se zaljubiš u osobu kojoj s 20 metara udaljenosti vidiš samo potiljak, to ostane s tobom do kraja života. Sjećanje, ne zaljubljenost u istog.

Peti osnovne. Bila sam u autu na benzinskoj dok je neki od roditelja, ne sjećam se koji, imam ih 4 (dobro, samo troje su vozači, no nebitno) točio benzin. Njegova mama je radila na benzinskoj, i on bi često bio tamo, valjda pomagao, što li. Znala sam ga iz škole, nismo išli u isti razred, ali smo bili generacija. Nikad do tad mi nije zapeo za oko, niti sam ga smatrala nešto posebno „slatkim“, kako se već u toj dobi dečki opisuju kad ti se sviđaju.

Uglavnom, sjedila sam tako u autu i čekala, kad sam u jednom trenutku okrenula glavu prema dućanu i tad se dogodilo. Za one koji su vidjeli reklamu za „Rolo“ bombone „An elephnat never forgets“, u kojoj odrasli slon opizdi odraslog muškarca po glavi jer mu je zapamtio kak mu nije dao bombone kad su obojica bili mali - tako je otprilike bilo, kao da me nešto raspalilo po glavi, potpuno neočekivano, gotovo komično, samo bez slona i bombona. To je bilo to. Zaljubila sam se. Ugledavši mu potiljak sa 20 metara udaljenosti, ja u autu nekog od roditelja, on na radnom mjestu svoje majke.

Ispostavilo se da je još jedna moja prijateljica zaljubljena u njega, bila mi je susjeda u zgradi. Nije bio problem, sestrinski smo dijelile kemijsku koja je bila iste narančasto i smeđe boje kao njegova zimska jakna. Jedan tjedan njezina, drugi tjedan moja.
E onda se ispostavilo da je on zaljubljen u jednu našu drugu prijateljicu, koja je bila najljepša od svih, i u koju su svi dečki uvijek bili zaljubljeni. Ne sjećam se gdje je kemijska završila.
Trshna is offline  
Old 31.01.2011., 22:10   #10
canex
znam svašta pitaj me
 
canex Avatar
 
Registracija: May 2007.
Lokacija: sine locus / lol am see
Postova: 5,173
Deset godina trajala je moja zaljubljenost u nju. Ta fatalna brineta došla je u
moju vrtićku grupu tokom moje četvrte godine života. Budući smo živjeli u
maloj seoskoj zajednici, bili smo osuđeni na stotine i stotine dana druženja u
vrtiću, a zatim i u osnovnoj školi. Međutim, nije nam to nimalo smetalo i jako
smo se brzo zbližili. Ona se meni uvijek sviđala.

Kada je u vrtić jednog dana došla sa zubnim aparatićem, sva crvena i u
suzama, bila mi je lijepa. Kada je u ranijim razredima osnovne škole počela
nositi naočale, još uvijek mi je bila lijepa.

Međusobno slanje ukrašenih srcedrapajućih pisama vrlo se brzo pretvorilo u
rutinu koja je naprasno prekinuta kada smo završili četvrti razred u područnoj
školi i krenuli u peti razred u drugoj, većoj školi. Tada su se rađala nova
poznanstva i prijateljstva, dok su ona stara bivala polako gubila sjaj. Počeli
smo se sve više udaljavati, ali leptirići se nisu pomakli ni milimetra.

Zadnjeg dana škole i osmog razreda, ona mi je i dalje uvjerljivo bila najljepša.
Tog dana svi smo u razredu osjećali da jedan period naših života odlazi u
nepovrat, a sada shvaćam i odakle je taj osjećaj izvirao. Svoju fatalnu
brinetu, naime, nisam vidio ni čuo od tog dana. Otada je prošlo, pogađate,
deset godina.

A ja ni dan danas nisam siguran je li mi žao ili drago.
canex is offline  
Old 31.01.2011., 23:03   #11
Lastan
Multipli sarkazmi
 
Lastan Avatar
 
Registracija: Mar 2008.
Lokacija: Katolibanovina Apsurdistan
Postova: 29,507
Pošalji poruku preko ICQ korisniku Lastan Pošalji poruku preko MSN korisniku Lastan Pošalji poruku preko Yahoo korisniku Lastan Pošalji poruku preko Skype korisniku Lastan
Ne volim prve ljubavi. Previše ih je, svaka je na svoj način nesretna, a neke me podsjećaju i na to koliki sam kreten bio.
A predobro se sjećam takvih stvari.

No ako svaka saga ima početak, ima ga i moja smiješno duga lista raznih prvih ljubavi. Prije prve fakultetske ljubavi bila je prva srednjoškolska; prije prve sredjoškolske bila je prva iz viših razreda; prije nje bila je prva osnovnoškolska.
No prije svih njih bila je prva vrtićka.

Bila je u vrtiću sa mnom u grupi stanovita D. duge plave kose. Imali smo ne više od pet godina i gledali Bambija. I onda smo se “tražili” po onoj prostoriji u kojoj je bila naša grupa i odigravali onu scenu pred kraj Bambija kad se on i Felina traže po šumi koja, ako se dobro sjećam, gori.
To je trajalo kratko; moji su bili umoljeni da me pošalju u školu, a ona je ostala u vrtiću još godinu dana.
Saznao sam šest-sedam godina kasnije da smo i u istoj osnovnoj školi, no naravno – u suprotnim turnusima. No tad smo već bili stranci; ako me se i sjećala, bilo joj je neugodno jer sam ja ipak bio štreberčina.
Bambija više nikad nisam pogledao. Brijem da i neću.
No srnetinu smatram krajnje ukusnom. Mmm, Bambi.
__________________
···•••··· That’s an easy guess. I’m clearly an annoying person and have problems with both genders. ···•••··· Soulless minion of orthodoxy ···•••···
Pušenje je ovisnost, a pušači smrde. ···•••··· Words to live by: Nie mój cyrk, nie moje małpy. ···•••··· hr.wikipedia i kriplovi ···•••··· 2D:4D = 0.863
···•••··· Detektor sarkazma, razrađen, uščuvan, svježe kalibriran, s atestom, povoljno prodajem ili mijenjam za artikl po dogovoru. ···•••···
Lastan is offline  
Old 31.01.2011., 23:23   #12
Sitna Bobica
Passenger
 
Sitna Bobica Avatar
 
Registracija: Jan 2011.
Postova: 154
Kad sam bila sasvim mala djevojčica, više sam izgledala kao sasvim mali dječak. U to vrijeme se pazilo na svaki dinar pa su me oblačili u odjeću starijeg brata. Pazilo se na jednostavnost brige oko djece pa su me uvijek šišali na kratko, vrlo kratko. U ulici u kojoj sam živjela, bila sam jedina djevojčica tako da sam se savršeno znala klikerati, igrati rata, kopati rovove, penjati po stablima, preskakati ograde, krasti jabuke, pucati iz improviziranih pušaka. Luk i strijelu i dan danas znam napraviti te se istom i koristiti. Bila sam najbrža u ulici. A nogomet i igru graničara sam naprosto obožavala.
Mnogi dečki su me se bojali. Nije mi to tada smetalo. Valjda zato što je bilo i onih koji su me povremeno i voljeli.
Željko je dugo bio zaljubljen u mene. Slao mi je ljubavna pisma sa srcima i malim medvjedićima. Posuđivao olovke i flomastere. Imao je super flomaster fluorescentno zelene boje. Znao bi se na odmoru približiti i poljubiti me u obraz. Dopustila sam mu. Bio mi je simpatičan. Probudio je u meni djevojčicu, valjda.
Ali Željko nije bio moja ljubav.

Srce mi je patilo za dečkom iz 1c. Zatim iz 2c, pa 3c, ... nastavio se taj "c" protezati kroz godine dok nismo skupa završili u istom, prvom razredu srednje škole.
On je bio san svake djevojčice. Visok, zgodan, plav, prekrasnih plavih očiju, nogometaš.
Nije me primjećivao. Nisam imala kečkice, nisam nosila suknjice, ni roza majice... Mučilo me to. Sve više sam bila ljuta na bratovu odjeću, na kratku kosu, na dečke iz ulice.
Htjela sam biti djevojčica da me moj nogometaš primjeti.
Tako sam jednog dana krenula na balet. Nažalost, nije dugo trajalo jer u malom mjestu poput mog, nije bilo interesa.
Ali malo mjesto njeguje tradiciju. A kako se tradicija bolje njeguje, ako ne kroz folklor.

Moj nogometaš nije išao na folklor, ali je sudjelovao na svim priredbama na kojima se i pjeva i pleše.
Jedva sam čekala da moja folklorna skupina zapleše na nekom događanju.

Došao je i taj dan konačno. Radost mog malog srca bila je neizmjerna. Napokon će me vidjeti kao pravu djevojčicu. Našminkanu k tome. Noćima nisam spavala od uzbuđenja. Taj dan nisam mogla dočekati mamu da dođe s posla i vodi me na priredbu. Gdje ću ja plesati. Gdje će me on vidjeti. Plesat ćemo u parovima, jedni iza drugih. Jedna djevojčica i ja smo bile prvi par, i prve ćemo izaći na pozornicu. I prve ćemo pjevati. Ma ako me ne zavoli na priredbi, nikad neće.

Sva napeta čekam mamu. Ona, naravno kasni sa posla. Mi, naravno, kasnimo na priredbu. Ali nije problem jer ionako moja skupina ne nastupa prva. Stižemo taman na vrijeme da se presvučem. Našminkana jesam. To je najvažnije.
Dolazimo u garderobu. Svi već obučeni. Učiteljica Ljubica mi daje zadnje odijelo koje je ostalo.
Zadnje odijelo koje je ostalo je bilo muško, sa kapom. Onom starom kapom kakvu je tada moj djed nosio.
O, bože! Neeee! Ne želim! Ne može me moj nogometaš vidjeti na pozornici obučenu u starog čiču sa kapom. I ružmarinom na kapi. I vrpcom od trobojnice. Ne! U zemlju želim propasti.
Osjećam mržnju prema mami jer smo kasnile. Jer su sve ostale curice dobile suknje, podsuknje, podrokljice, pregače, košuljice, đerdane, marame, svilene, šarene.
Samo ja ću biti muško. Opet!
Suze mi naviru. Odbijam obući odijelo. Mama se ljuti. Ljubica isto polako gubi živce.....

I tako, počinje muzika, moja partnerica i ja prve izlazimo na pozornicu. Pazimo da nam koraci budu u ritmu, odmjereni, ujednačeni. Dolazi trenutak kada se glazbi pridružuju i naši dječji glasovi...
Iz sveg glasa, u suzama, pjevam: "Sirota sam ja. Nemam nikoga. Nemam oca, nemam majke, pa ni dragoga. Sirotice ti, nemoj plakati....". Plačem. Ja sam muško. Ja vodim. Nju okrećem. Njoj se vrti suknja, u velikim pravilnim krugovima.
Moj nogometaš je u publici. Plješće... drugim curicama.

Bila je to priredba za kraj 3. razreda.
Bog mi se smilovao pa je moj razred iduće godine prebacio u drugu školu.

Zaboravila sam ga na neko vrijeme.
Nekim čudom sam i ja s vremenom postala djevojčica, djevojka... Hm, mislim da se to čudo naziva pubertet.

Krenuli smo zajedno u srednju školu.
Nije mi više bio zanimljiv. Ipak se tada gledaju stariji momci a ne ovi iz razreda. Oni su još klinci.

No pred kraj srednje škole, moj nogometaš i ja ipak završimo skupa.
Nije to bilo ništa posebno. Druženje za jednu večer.
I stvarno nije bilo ništa posebno. Ispalo je da se moj nogometaš loše ljubi, ne zna točno što bi sa rukama. Iako je strašno samouvjeren i misli da savršeno radi sve. Ostavila sam ga u tom uvjerenju. Nije mi više bilo važno. Dječak u meni više nije patio. A djevojčica je gledala druge dečke.
Sitna Bobica is offline  
Old 31.01.2011., 23:45   #13
MelodyNine
Listed as fairly twisted
 
MelodyNine Avatar
 
Registracija: Feb 2010.
Lokacija: asleep
Postova: 12,941
Bili smo

Odakle ja dolazim, jesen 1995. svima je značila nešto. I šaputalo se, i vrištalo. I siktalo se kroz zube. A meni je bilo 14 i ništa mi nije bilo važno. Satima bih pred ogledalom uvijala pramenove obojane u indigo plavo i pričvršćivala bi ih uz glavu, kao male plave buketiće. Kao da sutra ne postoji. Bilo je više kemikalija u tubi sa bojom nego u dvanaest petrokemijskih postrojenja. Možda je jedino moj kvart i cijeli okolni krajolik izgledao bizarnije od moje kose. A očajan je bio.

Očajni smo bili i mi, kvartovski klinci, kojima je davno prestalo biti jako fora što umjesto u kafić idemo sjediti na zidić od razrušene osnovne škole. Tu sam ga upoznala: imao je dvije cigarete u kutiji. Cigarete nisu bile iste marke kao kutija. Ponudio me je jednom, a ja sam odbila, pristavši bez pogovora udisati dim njegove cigarete, čiji se miris miješao sa vlažnim i pljesnivim mirisom jeseni pod sivim, kamenim blokom našeg neba.

Šake su mu bile crvene kao tek opalo lišće i pune čudnih, tamnih žila. Bila je to jesen bez lišća, drveće je bilo posječeno. Mislim da sam ga zavoljela u trenu kada je podigao jednu ruku pokazati grafit na zidu pokraj nas: „Bili smo ovdje, a sada više nismo.“ Nikada nisam saznala ko je napisao grafit, ali cijela je naša užasno tiha ljubav stala u tu rečenicu.

Naravno da je bio tužan. Tu sam jesen mogla voljeti samo nekog jako tužnog i jako crvenih ruku. Bilo je nešto u kretnjama i u kratkim, milim rečenicama koje je izgovarao što je odavalo dječaka koji ima sestru i majku. I da one imaju samo njega. Bilo je na njegovom zatiljku ožiljaka od bijega koji nisam mogla pojmiti, koji nisam mogla svesti na misao, o kojem nisam mogla razmišljati, i o kojem nisam mogla pitati, pa smo se ljubili. Uglavnom sam ga ja ljubila: kunem se da nisam znala šta radim. Ali svaki put kad sam htjela pitati nešto, dala sam poljubac. I dobila ga. To je bilo moj najbrži i jedini prelazak iz zapitanosti o nekome u čisti osjećaj nekoga, žestok i drhtav od neiskustva.

Shvatila sam da smo bili jedino što je živo u tom malom, sivom dijelu grada. Kao dvije žile, crvena i plava. Dvije posljednje boje, prije nego što sve zabijeli. Do sljedeće jeseni, on je već bio otišao.

Tu smo bili. A onda više nismo.
__________________
They say we all lose 21 grams at the exact moment of our death, everyone. 21 grams, the weight of a stack of 5 nickels, the weight of a chocolate bar, the weight of a hummingbird...

Zadnje uređivanje MelodyNine : 01.02.2011. at 00:34.
MelodyNine is offline  
Old 31.01.2011., 23:55   #14
Petra Pan
odbila odrasti
 
Petra Pan Avatar
 
Registracija: Oct 2007.
Postova: 5,139
Bio je stariji od mene. Klinac u 3. razredu kojem je moja mama bila učiteljica.
Ja još nisam išla u školu.
Odmah u startu bilo je vidljivo da toj ljubavi nije suđeno.

Ali nisam si mogla pomoći. Imao je velike bademaste oči i dugačke trepavice. I veliki osmijeh (očito sam oduvijek padala na osmjehe).
Najgore od svega je bilo sto se iz aviona vidjelo da sam beskrajno zaljubljena u njega (obrazi me uvijek odaju). Sjećam se kako sam svaki put kada bih prolazila mimo njegove kuće zirkala uokolo ne bih li ga ugledala na drvetu, u dvorištu, na prozoru. Zadirkivali su ga zbog toga. Jer, tko bi želio da se u njega zaljubi neka klinka koja još ni u školu ne ide.

U selu su se jednom godišnje održavala natjecanja u vatrogastvu. Pokušavalo se utvrditi tko može najbrže jakim mlazom vode srušiti prazne limenke.
Naravno da se natjecao.
Dojahao je sa stilom. Na novom zelenom biciklu.
Ali, lanac za bicikl nije ponio. Bicikl nije mogao ostaviti sam. Netko bi ga ukrao u tom pitomom, mirnom mjestašcu podno Sljemena, nadomak Zagreba, gdje se svi poznaju i sve se brzo sazna.
Prišao mi je i zamolio me da mu pričuvam njegov zeleni bicikl. Od lupanja srca u usima nisam ni čula kako mu odgovaram.
I dok su svi navijali, vriskali, polijevali se vodom, ja sam stajala sa strane i svim svojim malim srcem čuvala njegov zeleni bicikl.
Vrijedilo je. Na kraju je poklonio osmijeh. A, ja vise nisam mogla ni tražiti.

Nekoliko mjeseci nakon toga ja i moji smo se preselili. U Zagreb. Među aute, buku, beton i smog. Među neku zlu djecu koja su se sva od prije međusobno znala i nisu prihvaćala lako pridošlice.

A, ja sam još godinama nakon toga bježala u svijet mašte.
Na obronke Sljemena, u pitomo mjestašce gdje se svi znaju, gdje živi dječak s najljepšim osmjehom na svijetu.

Zadnje uređivanje Petra Pan : 01.02.2011. at 00:55.
Petra Pan is offline  
Old 01.02.2011., 01:54   #15
taktichar_avram
tu sam dok ne odem
 
taktichar_avram Avatar
 
Registracija: Apr 2008.
Lokacija: Zagreb
Postova: 302
Kako da ju opišem? Prijateljica, ljepotica, kuja i ponovno ispočetka. Popišao sam rub školjke, nevoljko oprao zube i čudio se zašto nisu potpuno bijeli kad ih perem baš svaki dan, pojeo pola bureka i otrčao u školu. Bilo je nekakvo sivo vrijeme s lošim predosjećajem u želučanoj šupljini, ali tako je uvijek bilo. Dosadno i pesimistično bez perspektive i boljeg sutra. Znao sam o životu samo ono što mi je stari pričao. Neki tamo Woodstock, Bob Dylan, SDP, dokumentarci o životinjama, škola i životne lekcije. Sve je to trebalo nekamo voditi. Bio sam prepun znanja i ništa me nije moglo iznenaditi. Znao sam da pingvini ne lete i da se vrtim oko Sunca. To je logično. Logika je ključ dobrog života i krije sve odgovore na pitanja. Sve odgovore. Baš sve. Jer sve je logično. Sve? Da, sve.

Uvijek je u torbi nosila bocu vode iako nikada nisam shvatio zašto jer ju je rijetko pila. Voli vrijeme. Ne znam kako netko može voljeti vrijeme.Voljela je i smokve. I nacrtala mi je nešto na ruku što bi volio da se nikada nije izbrisalo. Na povratku doma onog zadnjeg dana imao sam osjećaj kao da iz mene izlazi svemir kao zrak iz probušenog balona. Postajao sam sve manji i manji. Došao je kralj proljeća, nekako tužan i sumoran. Bio sam ruševina. Mješavina blata, proljeva i suza.

Sada slušam Dylana kada se prisjećam tih dana i ponekad me iznenadi neki vokal u instrumentalnoj pjesmi jer ne spada tamo. Zato me valjda i iznenadi. Glasat ću za SDP na sljedećim izborima. Da sam bar doživio Woodstock. Najdraži dio dokumentaraca o životinjama mi je kada lav ulovi antilopu i sruši ju na pod. Mora to napraviti da preživi. Potom ju proždire kao da mu je zadnja.
__________________
insomničar bez staža
taktichar_avram is offline  
Old 01.02.2011., 10:32   #16
sun.shine
sado-mazo filatelist
 
sun.shine Avatar
 
Registracija: Dec 2007.
Lokacija: 60°N
Postova: 3,954
Moja prva ljubav

Volim ispod sebe
lignje što migolje
od sluzave mase
nema ništa bolje!

Kad prođem kraj Žile*
i osjetim smrad
mene odmah uhvati
seksualna glad!

Neki ljudi kažu
da strast mi je niska
ali moja lignja
uvijek mi je skliska

gdje god da je stavim
svugdje mi je milo
ali najviše volim
pravo u svoje krilo

jer ja ne volim s muškarcem se parit
privlače me samo iz mora kalamari

svi glupi dečki samo nešto kake
a meni najdraže dok si guram krake!

*Žila = poznati čistač ribe i drugih plodova mora
__________________

Unfortunately, in America, babies are not found in cola cans. I asked my mother when I was four and she said they came from eggs laid by rabbis. If you aren't Jewish, they're laid by Catholic nuns. If you're an atheist, they're laid by dirty, lonely prostitutes.
sun.shine is offline  
Old 01.02.2011., 10:46   #17
plavi-safir
dama plave krvi :)
 
plavi-safir Avatar
 
Registracija: Dec 2010.
Lokacija: ..uzvodno...
Postova: 4,608
Pošalji poruku preko Skype korisniku plavi-safir
Koliko se sjecam,ljeto 91g..taman je poceo rat,a mi smo vec mj.bili izvan Vukovara.
Primila nas je njegova obitelj,u Djakovu.
Sjecam se da se zvao Sinisa..
Isao je vec u skolu,cetvrti ili peti..
Njegova obitelj je bila dobrodusna,draga pa su takvi bili i on i sestrica.
Imao je kosu boje zrele psenice i jako,krupne smedje oci..katkad je djelovao taj njegov pogled tako dobrocudan.
Kao da je shvacao nemir i pakao oko nas,ponasao se zastinicki..mazio me po kosi,grlio i govorio"brzo ce proci",a nad nama,letali avioni,padale granate.
Kada bi prosla uzbuna,a mi izlazili iz podruma,njegov nas otac tjesio bonbonama(uvjek jednako djelio,kako svojima tako i meni)
igrali smo se s ribicama sto se pecaju na magnete,loptali ili smisljali igre u kuci.
Voljela sam tu njegovu djeciju dobrotu,zastitu i sto je umio biti djecak/odrastao u isto vrjeme.
Za vrjeme jednog granatiranja obliznje "vojarne",sjecam se da smo bili sami u kuci,kad je pocelo,uzeo me za ruku i doslovce gurnuo u podrum.
Sjeo je kraj mene koja sam drhtala,plakala..
Da li da me smiri ili iz drugih razloga,poljubio me u obraz i nastavio cvrsto grliti..
Sjecam se da sam se tada osjecala lijepo,smireno i da sam pomislila da zauvjek zelim ostati kraj Sinise..
Al rat se zahuktavao,obitelji su krenule ka Samoboru,Zagrebu i Bosni,a ja se zadnje sjecam uplakane njegove mame i sestre i tuznog,suteceg pogleda iz ociju moje prve djecije ljubavi
__________________
Malen je sobičak srce bekrije, jednu jedinu može primiti.
Ali bez brige, sve da santa nebo prekrije, ti imaš di prezimiti.
plavi-safir is offline  
Old 01.02.2011., 11:43   #18
Sniffy
Registrirani korisnik
 
Sniffy Avatar
 
Registracija: Jan 2009.
Postova: 1,880
Doselili smo se iz podstanarskog stana (jednog od mnogih) 1990 godine u konačno svoju kuću. U naselju je bilo dosta djece i svi smo se međusobno igrali na hrpi smeća u kojoj je bilo hrpa medicinskog otpada (iako mi to tada nismo shvaćali). Nama se to zvalo „brdo“ i bilo nam je baš super igrati se na tom „brdu“. Planinarili smo svakodnevno po brdu i igrali se.

Dvije kuće od mene živio je on. Plavi dečec. Glavni u ekipi. Najglasniji naravno i pun suludo blesavih ideja. Naravno da je moja druga susjeda isto tako bila zaljubljena u njega kao i ja pa smo se nekako uvijek natjecale koja će se više igrati s njim.

Moji roditelji su bili jako dobri sa njegovima pa smo često obitavali kod njih doma gdje smo moj dragi plavi dečec i ja skupa slagali legiće. Tad legiće nije imao svatko, ali on je bio iz jako dobrostojeće obitelji pa je kod njega bilo svega. Kada bih složila bolju kućicu od njega, on bi mi je drugi dan obavezno srušio dok bi njegova nekim čudom ostala čitava i sa novim upgradeima.

Za vrijeme rata svi smo se skrivali u njegovom podrumu. Sjećam se da me to kao dijete tako veselilo. Alarm za uzbunu u dječjoj glavi bio je zvono za sreću i ljubav.

U proljeće bismo nas troje (susjeda, on i ja) svake godine brali šafrane u šumi. Morale su obavezno biti izvađeni sa „lučicama“. Tj sa korijenom (neznam zašto, ali tako je MORALO biti). Nikada neću zaboraviti kada je kopao šarfan iz zemlje, a iskopao žabu. Vriskom nam je poderao uši. Mislile smo da ga je ubola osa.

Od silne ljubavi svakodnevno smo mu „kuhale“ juhice i kolače od blata posipane pijeskom i dekorirane sa kamenčićima.

Prva pusa je pala na susjedinom rođendanu dok smo igrali „okreni bocu“. Susjeda je bila izvan sebe od bijesa jer se boca prema njoj nikako nije htjela okrenuti.
Trajala je ta zaljubljenost godinama, sve dok nisam krenula u peti razred osnovne gdje ti se prošire horizonti, pa ti se svidi njih još bar pet.

Moj slatki susjed / prijatelj je ušao u pubertet i preobrazio se u krkana koji se samo hvalio sa svojim parama, motorom, autom. Druženje s ostalim kvartovskim krkanima dalo je svoj danak. Nakon određenog perioda su se odselili i nisam ga više viđala.

Koliko čujem..i bolje.
Sniffy is offline  
Old 01.02.2011., 14:42   #19
MimFox
Sungazing
 
MimFox Avatar
 
Registracija: Jan 2011.
Postova: 30
Stajala sam unezverena za šankom dok sam gledala kako se probija kroz gužvu ka meni. Došao je da mi kaže da izgledam prepadnuto, baš kako i treba s obzirom na to kako će se stvari odvijati. Pogledah ga prezrivo i rekoh da ne primam savete od nepoznatih ljudi. Nakon napada smeha koji ga je obuzeo jer je mislio da se pravim da ne znam ko je, kada je uvideo da sam ozbiljna, teatralno je podigao šešir i predstavio se očekujući padanje u nesvest i oduševljenje. Ja i dalje nisam znala ko je ali mi se svideo i šešir i kožne pantalone i njegov nos. Pa sam mu u to ime kupila pivo. Dao mi je broj telefona nateravši me da obećam da ću ga zvati. Rekla sam mu da se bolje snalazim u obrnutim situacijama, dala mu svoj i otišla kući.


Nakon 2 dana, nekako sam znala da će se javiti uveče i krenula sam da se spremam za izlazak. Zaista se javio, dok sam se tuširala. Našli smo se i krenuli ka birtiji. Išao je ispred mene uz objašnjenje da će mi se ljudi smejati ako me vide sa njim. Birtija je bila, onako, baš rupa. Puna njegove ekipe. Koja mi je objasnila da je on jedan od trojice članova beogradskog bermudskog trougla. Nakon toga sam poželela da odem kući i krenuo je da me isprati do stanice. Usput me je uhvatio za ruku i poljubio. Zamolila sam ga da se vrati nazad. Otrčala sam iza ugla i povraćala, nisam znala zašto.


Ujutro je usledio poziv i svakodnevno viđanje mesecima. Ušla sam u njegov
stan nakon četiri meseca i ubrzo se sa stolice premestila na krevet. Zastao je kada je shvatio da je prolaz otežan i hteo da odustane jer nije iz te priče. Međutim, ja sam želela da nastavi. Nije dugo trajalo, par minuta, i prazna rupica na stomaku puna sadržaja vodoskoka sa malo belančevina, utočište za neplaniranu porodicu. I puno krvi ispod svega toga. Krećem, zgužvana kao folija, ka stanici, ruku punih slika koje je naslikao i par cd-ova od kojih je jedan opet njegov a ostatak ono što voli. Nije znao šta bi mi dao pa se odlučio za najvrednije što je imao pri sebi.


Nova Godina, druga koju čekamo zajedno, i on pušta muziku. Baca mi crvenu kuglicu za jelku punu šljokica preko celog kluba jer sam se povukla u ćošak. Padne mi pod noge, uzmem je dok on značajno namiguje. Negde oko 9 ujutro prilazi i grli me, vodi me napolje, ka svojoj kući. To na pola puta već prelazi u vučenje mene. Na kraju stajem u jedan ulaz i kažem mu da ne mogu više, da postaje naporno, sa svim tim devojkama oko njega. On me samo zagrli, promumla mi u kosu da sam „dobro žensko“ , da je šteta što je sve tako kako je, i ode niz Krunsku ulicu okovanu snegom.
__________________
Tako je dobro biti sam: u daljini neko čeka. Zagledam se u sunce i polako žutim.
MimFox is offline  
Old 01.02.2011., 20:23   #20
Absolutely*
...
 
Absolutely* Avatar
 
Registracija: Aug 2009.
Postova: 1,275
Prvi razred (jer koji će drugi, moramo početi uvijek iz početka)
Bio je najniži u razredu.
Ja bijah najviša. (Naravno da sam sad kepec, kako reče the mad hatter- "Why is it that you're always too small, or too tall?")
Volio me toliko da su svi njegovi M&M-si bili moji.
Voljela sam ga toliko da ga nisam nikad posve dobro pogledala. Tako sam znala samo otprilike, da ima tamnu kosu, da ima kose oči, da se smije čim me pogleda.

A onda mi je napisao pismo. U obliku grbavog srca, drvenim bojicama.
Napisao je samo:
"Absolutely, ja tebe jako volim, a ti mene stalno tučeš."

Kukavica je odgovorila:
"Mislim da smo premali za ozbiljnu vezu.", jer joj je tako mama rekla.

Odustao je,samo me gledao. I sljedeće ljeto sam se preselila.
Bilo mi je žao što nije primijetio da je i moje pismo bilo u obliku srca, drvenim bojicama.
__________________
A life-sentence sweeping confetti from the floor of a concrete hole..
Absolutely* is offline  
Sponsored links
Advertisement
 
Advertisement
Zatvorena tema


Tematski alati
Opcije prikaza

Pravila postanja
You may not post new threads
You may not post replies
You may not post attachments
You may not edit your posts

BB code is On
Smajlići su On
[IMG] kôd je On
HTML kôd je Off





Sva vremena su GMT +1. Trenutno vrijeme je: 02:39.



Powered by vBulletin Version 3.8.4 (hrvatski)
Copyright ©2000 - 2014, Jelsoft Enterprises Ltd.
Site content ©1999-2009 Forum.hr
Ad Management by RedTyger