Natrag   Forum.hr > Društvo > Filozofija

Filozofija Misaone teme lišene dogme

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 02.09.2004., 20:04   #1
predručnost

Predručnost je rani Heideggerov pojam, koji – ako se potpuno shvati – daje nagovještaje kako shvatiti mnoge kasnije njegov korake. A i ako vas baš briga za Heideggera, mislim da je vrijedno shvatiti što znači taj njegov pojam: predručnost.

Predručno je sve ono što možemo zahvatiti rukom, i što ne doživljavanmo ni na koji drugi način. Na primjer, neki kamen je predručan. Njega ne doživljavamo nikako drugačije nego na taj način: to je nešto što leži ispred mene, što mogu uzeti, baciti, razbiti...nešto što je tu preda mnom, meni na rukovanje.
Da bi pojasnio što znači predručnost, H. objašnjava jedan modus, različit od predručnosti. Taj način postojanja on naziva modus priručnosti. Ako ja želim zabiti neku brokvu tad taj kamen više nije puko predručan, već postaje priručan. Ja ga doživljavam kao 'nešto za nešto', neki pribor, umjesto kamena tu bi mogao biti neki čekić, i on bi bio nešto priručno. Neki uređaj, dok radi, ima taj modus priručnosti. No, kad postane neupotrebljiv, on je samo nešto predručno, nešto neutralno u svom načinu postojanja, nešto za što možemo reći da jest, da postoji, ali ne i da 'jest zato da...'
Dakle, neki kamen, ili neki čekić, ili neki ručni sat se može doživjeti kao
1. nešto predručno, kao nešto što 'samo jest'.
2. nešto priručno, nešto što 'jest zato da...'; na pr. dabi razbio neki prozor, ili zabio brokvu.

No postoje li i još neki modusi postojanja osim ovih?
Neko stablo, recimo stablo trešnje u cvatu (moj primjer ), možemo doživjeti u modusu predručnosti, dakle ravnodušno, jednako kao i onaj kamen. To je 'nešto što jest', na neki neutralan način. Ili u modusu priručnosti, to je 'nešto za...' (još malo pa za jesti trešnje, ili za grijati se, ili za napraviti balote od tog drveta...).
Ali pojavljuje li se ovdje još nešto? Ne doživljavamo li mi to stablo još nekako, kao nešto živo, nešto što se razvija samo od sebe, nešto što ima još neki modus postojanja osim ona dva? Zacijelo, da.
Neko janje se igra pred nama. Opet, u ravnodušnosti modusa predručnosti, to je 'neko nešto'. I u modusu priručnosti, to je neko 'nešto za...' (na pr. za nabiti na ražanj – to nipošto nije onaj prethodni ravnodušni način).
Ali zar nije i još nešto? Zacijelo, jest.
Čovjek (počeo sam pisati 'dijete' ali bilo je pregrubo čak i za razmatranje), dakle čovjek ima sve te načine postojanja koje i janje, naime može ga se doživjeti kao nešto što puko neutralno, ravnodušno, jest, zatim kao nešto što je 'za nešto...' (na pr. za zaraditi novce na njemu, ili za povaliti, ili za...), ima i taj osobiti način bitka, život.
Ali ima i još nešto. Nešto takvo da mi tog čovjeka doživljavamo upravo kao čovjeka. Ne ravnodušno, kao 'nešto što jest', 'neku stvar'; niti kao 'nešto što je za...'; niti kao neku životinju...već upravo kao čovjeka.

I jasno je da ako ga, i svaki put kad ga, propustimo doživjeti baš kao čovjeka, nego ga doživimo kao 'neko nešto' ili kao 'nešto za...' ili kao 'životinju', da je to upravo neki propust. Da nismo bili na visini svoje zadaće. Da smo bili ravnodušni. Tko nije posve bešćutan, svakako to osjeća.

Ali kakve su to priče? Zar ipak nemamo neku znanost? Neku logiku? Kakva je to filozofija, 'osjećanje'? Zar filozofija ne bi trebala govoriti o nečem objektivnom, o nečem racionalnom, a ne se tu prepuštati nepouzdanosti osjećanja?

U slijedećem nastavku: kako logika i znanost podržavaju shvaćanje da je upravo onaj jedan način postojanja, predručnost, jedini način postojanja, pa time nesvjesno promiče neljudsku ravnodušnost. I kako, kad se to spoji s tehnologijom koja priznaje još samo jedan modus, naime priručnost, manipulativnost, dolazi do neveselih posljedica.
__________________
nitko i ništa is offline  
Odgovori s citatom
Old 03.09.2004., 09:19   #2
Re: predručnost

Quote:
nitko i ništa kaže:


I jasno je da ako ga, i svaki put kad ga, propustimo doživjeti baš kao čovjeka, nego ga doživimo kao 'neko nešto' ili kao 'nešto za...' ili kao 'životinju', da je to upravo neki propust. Da nismo bili na visini svoje zadaće. Da smo bili ravnodušni. Tko nije posve bešćutan, svakako to osjeća.




Naravno da nesvjesnošću propuštamo svjesni doživljaj, pa ove stupnjeve razine opažanja (sudjelovanja, involviranosti) koje navodiš vidim kao razine svjesnosti, tj. razine svjesnog opažanja kod kojih je „predručnost“ najniža razina opažanja, dakle opažanje bez zahvaćanja u bit objekta.
Najvišu razinu svjesnosti vidim kao aktivno sudjelovanje sa svime, tj. svijesti uvjetovane povezanošću svega sa subjektom.
Zanima me što ćeš napisati o logici i znanosti.
planinar is offline  
Odgovori s citatom
Old 03.09.2004., 14:41   #3
Re: predručnost

Quote:
nitko i ništa kaže:
I jasno je da ako ga, i svaki put kad ga, propustimo doživjeti baš kao čovjeka, nego ga doživimo kao 'neko nešto' ili kao 'nešto za...' ili kao 'životinju', da je to upravo neki propust. Da nismo bili na visini svoje zadaće. Da smo bili ravnodušni. Tko nije posve bešćutan, svakako to osjeća.

U slijedećem nastavku: kako logika i znanost podržavaju shvaćanje da je upravo onaj jedan način postojanja, predručnost, jedini način postojanja, pa time nesvjesno promiče neljudsku ravnodušnost. I kako, kad se to spoji s tehnologijom koja priznaje još samo jedan modus, naime priručnost, manipulativnost, dolazi do neveselih posljedica.
Kljucno pitanje. Bodrijar govori o istovremenoj ravnodsusnosti i nestrpljivosti.

Evo sta sam pisao na b 92.

Jedna stvar je kljucna u tom zavodjenju koja je povrsinski ponor...to je polozaj objekta i odnos subjekat-objekat. Za trenutak se moze pomisliti kako je opseg koji ovde zahvata pojam subjekta nesto sto izlazi iz tradicionalne filozofske postavke,iz metafizike same. Ali kraj metafizike je i ona bezupitnost koja tvori ovo predoceno prelivanje subjekta u objekat. Naslov poglavlja je: Od sistema objekata,do sudbine objekta. Jer subjektu pripada podrucje zelje,koja je uvek zelja za smrcu(mozda usled sukoba brojnih samovolja...pomoci se Fromovom definicijom destruktivnosti...),a objekat ono sto je ostvarena utopija,sada fatalnost za subjekat koji to vise nije,jer poseduje tu(sad ne vise tanatolosku,ili kako bi lako mogli psihologisticki dijagnostifikovati-mazohisticku)strast za biti objektom. Bodrijar ovo zavrsava sa ocenom da tu strast nismo dovboljno niti procenili,ni u politici,ni u estetici...A sta je stvojstvo objekta,pa prilagodjavanje,dobrovoljno ropstvo...i sve to u svetlu necega sto je aspeticnost...jedan inkubator u koji je covek sebe smestio..zavistan od medicine koja nije svrha vec sredstvo,zavistan od konstantne medijske slike o sebi,ekstrovertovanju privatnosti i introvertovanju tzv dogadjaja kao medijskog kica. Ovo je ono sto bi se moglo oznaciti kao 'pristojno drustvo'danas. Ono nema ironije...pripadnost tom svetu Viriliove brzine,stalne prisutnosti sopstvene virtuelne slike kao jedine koja jos mozze da posluzi kao proteza posrnuloj stvarnosti.

I gde ja sad vidim tu potencijalnu redefiniciju etike...a da ona ne predstavlja nekakvo psihoanalogiziranje drustva? Pa upravo u toj novoj obicajnosti koja je smenila totalitarizam. On sam je vec dovoljan predmet za moguce obaranje vrednosti jedinstva misljenja i bica,subjekta i objekta...koji nije nuzan da bi se oslobodila volja da se dela. Volja je taj nas usud,ona je ono sto trazi tek benignu teorijsku artikulaciju....kako sam primetio vec u americkom pragmatizmu...i kako Kantu nije smetalo da izvodi kategoricki imperativ bez saznanja bica koje je oznacio nevino kao stvar(po sebi). Dakle imamo jedan zatvoren sistem koji trazi preispitivanje...njegov teorijski predlozak...i imamo nesto sto se poziva na otvorenost,a u biti je samo ta slika mehura(fetusa?) koji je samo svojim spoljasnjim znacima sebe simulacijom izbacio u prividni dijalog. Jer najveca je podvala liberalizma da postoje odvojene regije covekovog drustvenog bica koje se mogu tumaciti. On sve vise pokazuje sazimanje,inverziju,redukcionizam. Jednu prostu horizontalnu pokretnu trak koja je spona,brana od sklizavanja u novovarvarizam.

Itd.

Evo linka.

http://www.b92.net/invboard/index.ph...ic=14054&st=30

Ako je offtopic...izvinjavam se. Cekamo nastavak od Nitko i nista.
__________________
There's crack in everything,that's how the lights gets in...
Kosmarac is offline  
Odgovori s citatom
Old 03.09.2004., 19:08   #4
Re: predručnost

Evo nastavka:
Quote:
nitko i ništa kaže:
U slijedećem nastavku: kako logika i znanost podržavaju shvaćanje da je upravo onaj jedan način postojanja, predručnost, jedini način postojanja, pa time nesvjesno promiče neljudsku ravnodušnost. I kako, kad se to spoji s tehnologijom koja priznaje još samo jedan modus, naime priručnost, manipulativnost, dolazi do neveselih posljedica.
Logika započinje negdje tamo s Elejcima: Parmenid, pa Zenon. Započinje sa: 'što jest jest, što nije nije'. Samo su dvije mogućnosti A i neA. Nešto ili jest ili nije. Tertium non datur.
Ovo 'jest' logike je neko neutralno, ono vrijedi radilo se o kamenu, misli, čovjeku, vlati trave, anđelu, bogu, djetetu, osmjehu, broju, molekuli, eritorocitu, muladhara čakri. Sve to: ako jest jest, ako nije nije. Za sve njih – ako jesu – vrijede ista logička pravila. Aristotel kaže da 'govori o onome što jest ako uopće jest'. Dakle, sve što jest jest. To 'jest' isto je za sve. Za kamen, za čekić, za janje, za čovjeka. To 'jest' logike je upravo neko neutralno, neko ravnodušno jest; isto ono o kojem je Heidegger govorio kad je govorio o predručnosti. I za koje se vidjelo da može bitno falsificirati ono o čemu priča, ako se koristi na taj ravnodušni način.

Znanost, ova novovjekovna, započinje – dakako – s novim vijekom. S Galileijem, s Descartesom...Prva znanost (u današnjem smislu riječi) i kasniji uzor svim ostalim znanostima je matematička fizika kako se oblikovala kod Newtona.
U čemu je ključna razlika između te novovjekovne znanosti i one dotadašnje? U mjerljivosti. Nije više dovoljno (poput Aristotela) reći giba se, već valja dati mjeru, broj, i to izmjeriti. Giba se tolikom i tolikom brzinom. Kasnije ne samo gibanje, nego i druge fizikalne veličine moraju biti izražene brojem, biti mjerljive; kasnije ne samo fizikalne nego i biloške, sociološke, psihološke,...Ono o čemu govori znanost mora biti mjerljivo. Dakle, sve valja izraziti nekim brojem.
''Odredite kvalitetu vašeg seksualnog života! Znate li kakav vam je seksualni život? KOLIKO puta tjedno? OCJENITE razinu svakog od tih puta BROJEM od jedan do deset.'
Jer, ne nađemo li neki broj kojeg ćemo pripisati našim spolnim iskustvima, zapravo ne znamo ništa. Kako uopće znamo kako živimo ako ništa ne izmjerimo?
Znamo samo ono što možemo mjeriti. Sve ostalo je mutno. To je iskazani ili neiskazani stav znanosti.

Dobro. Što to znači mjeriti? Što uopće mjerimo? Neku udaljenost, metrom. Što još? Vrijeme, satom. Hmm. Kako to mjerimo vrijeme? Pa kazaljka se pomakne za neku udaljenost dok vrijeme prolazi. A ha, znači svedemo vrijeme na udaljenost pa onda mjerimo udaljenost. Da. Nadalje, masu, nju mjerimo vagom...opet kazaljka, da bismo je izmjerili svodimo taj naš neodređeni osjećaj težine na neku udaljenost i onda nju mjerimo...Na kraju uvijek mjerimo neku duljinu.
Zapravo se prihvaća ona Decscartesova meditacija u kojoj se sve kvalitete svih bića izvan nas ukidaju a ostaje samo protežnost. Sve kvalitete svodimo na neki broj, na neku duljinu.
Ako se sad sjetimo onog početnog razvijanja različitih modusa onda opet vidimo o kojem se modusu radi kad kamen i čekić i janje i čovjeka svodimo na protežnost. Ta protežnost, mjerljivost, nije ništa drugo do onaj ravnodušni modus predručnosti. Onaj modus koji odgovara kamenu, ali koji falsificira bitak cvijeta ili bitak čovjeka.
''Uostalom, taj tvoj osjećaj ljubavi je ZAPRAVO neka hrpa molekula – neki enzimi, hormoni – to je ZAPRAVO ljubav, te molekule, isto kao što je onaj tamo kamen hrpa molekula.''
Znanost nesumnjivo potiče takav stav 'sve što jest jest na isti način'. Na način kamena, u modusu predručnosti. Jer ništa osim toga nije mjerljivo, a što nije mjerljivo, toga ni nema. Onaj propust kojeg osjećam kad čovjeka ne vidim kao čovjeka nego kao neko ravnodušno 'nešto' je upravo uvjet 'znanstvene objektivnosti'. Jer se objekt u toj 'objektivnosti' ne shvaća dugačije do kao neki predmet kojeg možemo u načelu rukom uhvatiti, kao nešto predručno, kao onaj kamen.
Kasniji Heidegger kaže: 'znanost ne misli, znanost računa.'

Tehnologiji nije do objektivnosti. Tehnologiji je do onog modusa koji je Heidegger nazvao priručnost. Za nju je svako nešto 'nešto za...'. Ili nije ništa (naime ništa vrijedno, a već smo navikli da se ono što nije od vrijednosti nazove ničim). Priručno je ono što je nama na rukovanje. Latinski, na 'manipuliranje'. Kakva se sve različita zla javljaju pri takvom instrumentalnom odnosu prema bićima ne da mi se sad iznositi, pretpostavljam da je dovoljno poznato, a deprimira me o tome pisati. U svakom slučaju vrijedi ponoviti: radi se o tome da neko nešto, npr. neku biljku, ili rijeku, ili čovjeka, ne doživljavamo kao biljku, rijeku, čovjeka, nego kao 'nešto za...', dakle nešto čime mi možemo slobodno manipulirati, kako nađemo da je svrsishodno.

Dakle, Heidegger tvrdi da znanost ne misli, da logika ne misli...što preostaje? Tko misli? Tko ne falsificira nego uzima stvari onakvima kakve jesu? Tko uzima čovjeka kao čovjeka (a ne kao primata, ili kao ekonomsku jedinku), cvijet kao cvijet (a ne kao biljku iz porodice...), kamen kao kamen (a ne kao mineral, ili kao nešto za graditi nešto drugo), rijeku kao rijeku (a ne kao potencijalnu energiju vode), anđela kao anđela (a ne kao privid uzrokovan disfunkcionalnim spolnim životom)?

Kasni Heidegger mišljenje ne nalazi u susjedstvu znanosti i logike, nego u susjedstvu s pjesništvom. Pjesnik ima tu Opuštenost koja mu dopušta da uzme čovjeka kao čovjeka, cvijet kao cvijet, kamen kao kamen, rijeku kao rijeku, anđela kao anđela.
'Ono što ostaje zasnivaju pjesnici.'
__________________
nitko i ništa is offline  
Odgovori s citatom
Old 04.09.2004., 11:06   #5
nitko i ništa,
točno je da su logika i broj bez boje, okusa i mirisa - sav okus, boju i miris dodaju (miješaju) oni koji su se logikom i brojem poslužili. Dakle, kako su logika i brojke tek «sluge», ne optužujmo «sluge» nego «gospodara».

Kako (dalje bez navodnika) gospodar služi cilju, time i sluga služi cilju.

U slijedu opažanja pokreta, pa kvantificiranja opažanja sve je kako kažeš. Sve je to ranodušna ravan, ali taj slijed nastavlja produbljenje – kvalificiranje kvantifikacije. To znači da jednak broj ima različitu kvalitetu. Ovo je smjer ka (povratku) individualizaciji koja ti nedostaje. Jedan primjer – liječnici shvaćaju da pacijente ne mogu liječiti na isti način, jer je svaka bolest različita, pošto je i pacijent različit. Nema na svijetu dva ista karcinoma, kao što nema dva ista otiska prsta ili dvije iste rožnice oka. Zbog toga ista terapija uspjeva kod jednog, ali ne uspijeva kod drugog pacijenta.

Što se logike tiče – i tu se maknimo od ravnodušne ravni – ono što jest istovremeno je i ono što nije. I to je sasvim logično, jer logika je (prisjetimo se) bez okusa, boje i mirisa. Imali smo negdje primjer žena-muškarac; ako je žena, tada nije muškarac. No, to nije točno, jer se u svakoj ženi «miješaju» muškarac i žena, kao što se u svakom muškarcu «miješaju» žena i muškarac, pa je svaka žena (dijelom i) muškarac, i obratno. Ili drugi primjer – ispustili smo kamen iz ruke, te je on pao na zemlju. No, osim što je kamen pao na zemlju, zemlja je pala na kamen. Logično, zar ne?

Dakle, svijet je pjesma, makar nismo svi pjesnici.

planinar is offline  
Odgovori s citatom
Old 06.09.2004., 00:01   #6
Pjesnici su čuđenje u svijetu, ili čuđenje - kao izvor Filozofije

Najprije sam razumjela kako se pojam predručnost odnosi samo na svijet sam, sve ono što je dio prirode i što možemo (ne)dotaknuti kao i odnos čovjeka spram onog što je samo taj jedan način postojanja svih stvari, bez njihove upotrebne vrijednosti, no onda sam vidjela da se pod predručnim također, naziva i neki uređaj koji kada postane neupotrebljiv ponovno zadobija isti modus predručnosti, pa taj pojam sad razumijem kao nešto što je predručno samo u onoj mjeri kojom spram neke stvari nemamo nikakav odnos, a ne nešto što je takvo u svom prvobitnom i osnovnom načinu postojanja i u svojoj biti, predručno, osamljeno, i nije za nas niti imalo nikada onaj modus priručnosti, ili bar nije nakon njega opet samo ista predručnost, iako je u sebi uvijek sadrži…
Ja sam zapravo sanjar, rekao bi opet netko… jer sam se odmah povela i krenula za onom niti doživljaja svih stvari i svijeta koji je on sam, i dostupan mom pogledu, iako bez dodira… pa sam upravo zastala pred onom trešnjom što me nije namamila svojim crvenim slatkim ( oh, pa znam joj ukus ) plodovima i ne pada mi na pamet da tu ljepotu na način priručnosti odmah zagrabim i natrpam u džepove, nego sam je pogledala kao sliku, i uživala u tom pogledu za trenutak… no, nije sve tako bajkovito u toj prisnosti s jednim djelom prirode kraj kojeg je moj susjed upravo prošao i ne pogledavši je, jer je već nosio košaru trešanja sa placa, pa i zašto bi je tek samo gledao, zar ne?... jer, ako bih se odmakla samo korak dva gledajući je netremice i pokušala je dokučiti u onom što ona doista ‘jest’ sama po sebi - možda mi ona više uopće ne bi izgledala kao trešnja, nego nešto sasvim nepoznato i nerazumljivo…
Ona sama ne može utjecati na moja osjećanja na način kako to može čovjek, i nasmiješit mi se kad me vidi zbunjenu ili zatreperiti granama, zakačiti mi se za kosu kad nasluti da i ja hoću otići za onim susjedom, ili me puknut malo debljom granom po ruci kada krenem da joj urezujem vt u koru…
Možda je samo moja iluzija kojom je u prvi tren nesvjesno zaogrćem, ona prisnost koju osjećamo s nečim što jest i samo postoji, ali kad je pokušam i dokučiti u tome što ona jest, kao nešto neutralno u svom načinu postojanja, i razumjeti je što je… ta se iluzija rasplinjava i ostaje samo nerazumijevanje…
Ali kada bih znala kako ta trešnja kao nešto živo, i razvija se samo od sebe, može i da voli i pati, i ima i taj modus postojanja – osjećanja, koja nose sa sobom svoj svijet – onda je možda, sve dalje, ne bih doživjela, naslutila samo - kao nešto čemu je u osnovi nešto neljudsko, nerazumljivo, strano. Ona bez mene i moje iluzije, i nije ništa drugo do nešto neutralno i ‘samo jest’, I da, može se još i jesti…
 
Odgovori s citatom
Old 08.09.2004., 11:12   #7
U biti želiš reći da je sve predručno potencijalno i priručno. Pa zar se to ne može reći jednostavnije? Da sve što postoji, među ostalim, ima i upotrebnu vrijednost.

Btw, u cijelu lamentaciju koju si ispisao udrobio si i objašnjavanje prirodnog svijeta zatvorenim sustavima poput matematike, logike i sl. Znaš i sam da je to nemoguće.
 
Odgovori s citatom
Old 08.09.2004., 13:01   #8
Quote:
mwm kaže:
U biti želiš reći da je sve predručno potencijalno i priručno. Pa zar se to ne može reći jednostavnije? Da sve što postoji, među ostalim, ima i upotrebnu vrijednost.
Ne, ne želim to reći. Želim reći da nametanje određenih modusa postojanja (predručnost, priručnost) onim bićima čiji je modus postojanja neki drugi (npr. čovjek) vodi promašenom pogledu na to biće. I to promašenom od samog početka, tako da se taj promašaj kasnije ne da ispraviti.
__________________
nitko i ništa is offline  
Odgovori s citatom
Old 08.09.2004., 13:08   #9
Quote:
nitko i ništa kaže:
Ne, ne želim to reći. Želim reći da nametanje određenih modusa postojanja (predručnost, priručnost) onim bićima čiji je modus postojanja neki drugi (npr. čovjek) vodi promašenom pogledu na to biće. I to promašenom od samog početka, tako da se taj promašaj kasnije ne da ispraviti.
Pa i upotrebna vrijednost je samo jedan od pogleda na nešto što postoji. Zašto sužavati poglede samo na jedan?
 
Odgovori s citatom
Old 08.09.2004., 13:14   #10
Quote:
mwm kaže:
Pa i upotrebna vrijednost je samo jedan od pogleda na nešto što postoji. Zašto sužavati poglede samo na jedan?
Radi se o tome da se određeni pogled na stvari, 'znanstveni' se proglašava za 'objektivan' gdje se to 'objektivno' zapravo shvaća kao istinito, da ostali su nešto puko 'subjektivno', gdje se to 'subjehtivno' shvaća zapravo kao 'privid'.

A filozofija tradicionalno pita 'što nešto jest?' Dakle, pitanje je koji je pristup nekoj pojedinoj stvari onaj koji će nam dati odgovor na to pitanje 'što to jest?' A koji će nam pristup samo zamračiti odgovor na to pitanje.
__________________
nitko i ništa is offline  
Odgovori s citatom
Old 08.09.2004., 13:25   #11
Quote:
nitko i ništa kaže:
A filozofija tradicionalno pita 'što nešto jest?' Dakle, pitanje je koji je pristup nekoj pojedinoj stvari onaj koji će nam dati odgovor na to pitanje 'što to jest?' A koji će nam pristup samo zamračiti odgovor na to pitanje.
Sad mi je jasnije. U biti rekli smo isto, samo drugim rječima.
 
Odgovori s citatom
Old 08.09.2004., 15:54   #12
Quote:
nitko i ništa kaže:
Radi se o tome da se određeni pogled na stvari, 'znanstveni' se proglašava za 'objektivan' gdje se to 'objektivno' zapravo shvaća kao istinito, da ostali su nešto puko 'subjektivno', gdje se to 'subjehtivno' shvaća zapravo kao 'privid'.

A filozofija tradicionalno pita 'što nešto jest?'
Dakle, pitanje je
1.koji je pristup nekoj pojedinoj stvari onaj koji će nam dati odgovor na to pitanje 'što to jest?'
2.A koji će nam pristup samo zamračiti odgovor na to pitanje.
1.Direktan(iz "stvari" )
2.Indirektan(izvan-odvojeno od "stvari" -objektivan)

Objektivno(odvojeno) promatranje NIJE MOGUĆE jer je SAMA ODVOJENOST PRIVID pa nam se samo PRIVIĐA da je moguće.
Subjektivno viđenje je jedino stvarno moguće ali zajeb(ops) je u tome da se VJERUJE u stvarnost prvog PRIVIDA(odvojenosti).
Ako dakle nema odvojenosti onda je subjekt jednako u objektu kao što je i objekt u subjektu te se ni na kakav način NE MOGU uistinu razlikovati.
Prostor-vrijeme-tvar-život-um-svijest-ljubav-istina-postojanje inepostojanjeb kukumari
IZ JEDNOG SU KOMADA..
Stvarnost PO SEBI nije podjeljena nije izdiferencirana...podjela(imenovanje i upojmljivanje) i razlikovanje ČINI stvarnost PO NAMA(raz-umu)i ZA NAS(raz-um).
Daklem možemo uvjetno reći da postoje dvije stvarnosti
Stvarnost po sebi koja stvarno jest
Stvarnost koja je stvarna po nama i za nas a koja je uistinu privid(nema po sebi vlastito postojanje)

Obje ove stvarnosti POSTOJE -ali ne paralelno (ne-spojive) već jedna u drugoj i jedna kroz drugu i jedna od druge...dakle JEDNA kao DVIJE...dakle ipak NISU obje JEDNAKO STVARNE(istinite)e da bi istinita stvarnost time(relativnošću) RIJEŠILA pitanje(problem) stvaranja-postojanja-održavanja (mnogobrojnih svjetova) a pri tom sama ostala netaknuta a uvijek i u svemu prisutna.
a što znači da privid ipak nije mačji kašalj već velika i moćna sila(stvaranja) koja ČINI da bude(postoji) ono što NIJE(nema svoje vlastito postojanje).

Privid je dakle SVE što u sebi i po sebi samom nema (vlastito) postojanje.
Objektivno dakle promatranje privid je promatranja privida prividnog promatrača....
ajmeee...samu prividnu sebe sam prividno namašila ovim prividnim nadmašivanjem u prividnom mudrozborstvu...

i ajd sad da čujem objektivne promatrače o objektivnim dokazima objektivne stvarnosti...

ivijana i trešnja u cvatu u ovom su se ovdje prividu najljepše meni iznenadno prividile.

ali sve u svemu htila sam samo reć da predručnost ne postoji...
i da tajni bitak trešnje u cvatu još nije otkriven jerbo on nije na dohvat ruke već na dohvat duše.
__________________
aktiva i pasiva moraju bit u ravnoteži.....
Pandora11 is offline  
Odgovori s citatom
Old 09.09.2004., 00:59   #13
Quote:
Pandora11 kaže:
Čitala si Descartesa vidim ...
 
Odgovori s citatom
Old 19.09.2004., 23:14   #14
Re: Re: predručnost

Quote:
nitko i ništa kaže:
Evo nastavka:

Logika započinje negdje tamo s Elejcima: Parmenid,
............

Znanost, ova novovjekovna, započinje – dakako – s novim vijekom. S Galileijem, s Descartesom...Prva znanost (u današnjem smislu riječi) i kasniji uzor svim ostalim znanostima je matematička fizika kako se oblikovala kod Newtona.
U čemu je ključna razlika između te novovjekovne znanosti i one dotadašnje?

Dobro. Što to znači mjeriti? Što uopće mjerimo? Neku udaljenost, metrom. Što još? Vrijeme, satom. Hmm. Kako to mjerimo vrijeme? Pa kazaljka se pomakne za neku udaljenost dok vrijeme prolazi. A ha, znači svedemo vrijeme na udaljenost pa onda mjerimo udaljenost. Da. Nadalje, masu, nju mjerimo vagom...opet kazaljka, da bismo je izmjerili svodimo taj naš neodređeni osjećaj težine na neku udaljenost i onda nju mjerimo...Na kraju uvijek mjerimo neku duljinu.
Zapravo se prihvaća ona Decscartesova meditacija u kojoj se sve kvalitete svih bića izvan nas ukidaju a ostaje samo protežnost. Sve kvalitete svodimo na neki broj, na neku duljinu.
....
''Uostalom, taj tvoj osjećaj ljubavi je ZAPRAVO neka hrpa molekula – neki enzimi, hormoni – to je ZAPRAVO ljubav, te molekule, isto kao što je onaj tamo kamen hrpa molekula.''
Znanost nesumnjivo potiče takav stav 'sve što jest jest na isti način'. Na način kamena, u modusu predručnosti. Jer ništa osim za...'. Ili nije ništa (naime ništa vrijedno, a već smo navikli da se ono što nije od vrijednosti nazove ničim). Priručno je ono što je nama na rukovanje.

Dakle, Heidegger tvrdi da znanost ne misli, da logika ne misli...što preostaje? Tko misli? Tko ne falsificira nego uzima stvari onakvima kakve jesu? Tko uzima čovjeka kao čovjeka (a ne kao primata, ili kao ekonomsku jedinku), cvijet kao cvijet (a ne kao biljku iz porodice...), kamen kao kamen (a ne kao mineral, ili kao nešto za graditi nešto drugo), rijeku kao rijeku (a ne kao potencijalnu energiju vode), anđela kao anđela (a ne kao privid uzrokovan disfunkcionalnim spolnim životom)?

Kasni Heidegger mišljenje ne nalazi u susjedstvu znanosti i logike, nego u susjedstvu s pjesništvom. Pjesnik ima tu Opuštenost koja mu dopušta da uzme čovjeka kao čovjeka, cvijet kao cvijet, kamen kao kamen, rijeku kao rijeku, anđela kao anđela.
'Ono što ostaje zasnivaju pjesnici.'
Parmenid je etichar jer na osnovi postulata "da mozemo promiljsati samo ono sto jeste" izrice kritiku tako upornog postojanja lazi i neistine...

Descartes je vjernik koji je znanost rabio pomocno sredstvo...

Mjerenje nije bit prave znanosti vec brojanje.

Da, mi jesmo kombinacija molekula, svidjalo se to nekima ili ne...

Heidegger kaze da samo ontologija "misli" kako ti kazes...

Ta kasnija njegova faza, oejsnicka, jeste samo losa kopija Schleggela...
__________________
Kada bi skupilo sve slobodno vrijeme sto ga imamo, svemir bi pukao.
HlewagastiR is offline  
Odgovori s citatom
Old 19.09.2004., 23:17   #15
Bilo bi iznimno interesantno chuti sto bi Heidegger imao reci o pokojnome tubitku i nachinu njegovog tretmana, usporedjujci ga s prirucnim i predrucnim bitkom...

B+t+w....
Trebalo bi anketu napraviti, koliko je ljudi uopce chitalo "Bitak i vrijeme" ...?
__________________
Kada bi skupilo sve slobodno vrijeme sto ga imamo, svemir bi pukao.
HlewagastiR is offline  
Odgovori s citatom
Old 22.09.2004., 15:36   #16
Quote:
HlewagastiR kaže:
B+t+w....
Trebalo bi anketu napraviti, koliko je ljudi uopce chitalo "Bitak i vrijeme" ...?
Pa ja sam pokušao napisati nešto što bi bilo razumljivo i ako netko to nije čitao.
Baš je to prava stvar s forumom, što je mjesto susreta, kao atenska agora. I onih koji su čitali i onih koji nisu. I ako oni koji su čitali ne mogu to iznijeti onima koji nisu, čini se da nisu dobro pročitali.
__________________
nitko i ništa is offline  
Odgovori s citatom
Old 23.10.2005., 15:53   #17
kupio sam 'bitak i vrijeme', u orginalu naravski 'sein und zeit', ne moze ispod 44 Eu; po antikvarijatima rasprodato, ali zato imam oku milo upakovano. kad cem da citam?
kad dodje na red. znachi za par godina. tek sam skupio sve orginale od descartesa pa nadalje. tek uskoro pocinjem sa 'meditacijama' (kao zagrijavanje nije bio losh onaj NiN-ov monolog) - pa da se moze reci da sam citao nesto pravo, osim platona.
Penis is offline  
Odgovori s citatom
Old 23.02.2006., 16:58   #18
Heideggerovo opširno opisivanje razlike između predručnosti i priručnosti polazi od njegova razilaženja u gledištima spram njegova učitelja Husserla. Za Husserla je sve što susrećemo u iskustvu objekt za neku svijest, za subjekt. Tu se on nastavlja na Descartesa i čitavu novovjekovnu filosofiju. Heideggerova opširna kritika Desartesa zapravo uvelike ima za metu Husserla.

Heidegger smatra da je to ''biti objekt za neki motreći subjekt'' samo jedan vid iskustva, i to upravo onaj kojeg on naziva predručnost. Dok gledam ovu tipkovnicu preda mnom, ona je objekt za moju svijest. No, dok npr. tipkam na tipkovnici, tipkovnica najčešće nije nikakav ''objekt za moju svijest'', dapače, dok tipkam najčešće sam potpuno nesvjestan tipkovnice. Moja svijest pri tipkanju je prvenstveno usmjerena na smisao onoga što tipkam, i taj tekst se doista pri tom može shvatiti kao ''objekt za moju svijest'' - ali tipkovnica ne. Nju u iskustvu tipkanja susrećem na jedan drugačiji način, ne kao nešto što je objekt te svijesti, što stoji ''pred'' njom i što podvrgavam motrenju, nego tu tipkovnicu susrećem ''priručno'', bez da o njoj razmišljam, bez da je ''motrim''... naprosto kao neki produžetak sebe o kome ne vodim posebno računa, o kojem ne brinem. Tek u slučaju da se tipkovnica prestane ponašati onako kako ja očekujem, recimo da napiše P kad ja pritisnem Š, tek tada ona počinje biti objekt moga motrenja, i to u mom pitanju ''pa što je sad s ovim?'' Tada se mijenja nečin na koji za mene postoji ta tipkovnica, ona više nije tu kao nešto priručno, o čemu ne vodim eksplicitno računa, nego postaje objekt moga motrenja, postaje nešto predručno.

Na primjeru ''priručnosti'' Heidegger pokazuje da je tumačenje tipa: ''sve što se pojavljuje objekt za neku svijest'' samo jedan vid iskustva. Na sličan način npr. ljudi koje susrećemo najčešće nisu ''objekti za našu svijest'' nego ih doživljavamo na neki neposredniji način – tek u distanciranju od ljudi, u neizvornom odnosu, oni postaju ''objekt za našu svijest''.
__________________
nitko i ništa is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 15:22.