" U nama ljudima nalaze se praiskonski nagoni: nagon za hranom i životom, čovjekova čežnja za spoznajom, istinom i pravdom, potreba da se život ispuni smislom.
Ali u čovjeku postoji još nešto dublje. Na dnu duše leži presnažna potreba, težnja za vječnim i beskonačnim, za Bogom. Ovdje se radi o jednoj od najdubljih potreba (čežnja) čovjeka, jer je religija postojala i postoji svuda i u svim vremenima. Imamo dojam da su sve ljudske nagonske (pokretačke) snage izvanredno smislene. U najmanju ruku uviđamo da sve tjelesne i duhovne potrebe (nagoni) čovjeka nalaze ostvarenje puno smisla: nagon za hranom pronalazi nešto za jelo, težnja za spoznajom, istraživanjem i znanjem...doista nalazi svoje ispunjenje. To nam dokazuju ogromna kulturna područja znanosti, tehnike, filozofije, umjetnosti itd.
Mogli bismo upravo reći: sama činjenica da te pokretačke snage u sebi nalazimo, već je dokaz za to da stvarno postoje odgovarajući objekti naših potreba. Činjenica da osjećamo glad, upravo je dokaz za to da negdje u svijetu postoji nešto što se može jesti. Činjenica da želim spoznaju već je dokaz za to da mora postojati nešto što možemo spoznati.
Moglo bi se i ovako reći: sama činjenica da se u nama nalaze i organi, dokaz je za to da mora postojati nešto za što su ti organi načinjeni. Ako na primjer naši istraživači danas iskopaju ostatke neke životinje koja je živjela prije sto tisuća godina, a koja je imala oči i noge, tada znamo da je ta životinja imala pod nogama čvrsto tlo, a nije živjela u moru i da je tada postojalo svjetlo, jer bi inače oči i noge bile besmislene. I zapitajmo se sada: ako su sve pokretačke (nagonske) snage čovjeka tako smisleno uređene, može li tada najdublja pokretačka snaga čovjeka, težnja za beskonačnim biti besmislena?
Zar ne smijemo s punim pravom reći: sama činjenica da u nama ljudima postoji jedna tako duboka religiozna težnja, upravo je dokaz za to da ta religiozna potreba mora naći i svoje ispunjenje? Sama činjenica da ta težnja za beskonačnim spada među najsnažnije i najdublje pokretačke snage čovjeka čini sam se kao drastičan dokaz, da postoji ono za čim taj nagon teži: beskonačno, vječno, Bog.
Posve slično mogli bismo reći: mi ljudi nosimo u sebi također jedan organ za beskonačno, to jest savjest. U toj savjesti doživljamo jedno "moraš" što od nas traži jedno beskonačno biće. Ne smijemo li iz toga s punim pravom zaključiti da zbog toga to beskonačno mora postojati, jer posjedujemo taj organ?
Čežnja za beskonačnim provlači se kao snažna struja kroz cijelu povijet čovječanstva. Već je prethistorijski čovjek prije više stotina tisuća godina pokazivao tu čežnju svojom vjerom u nastavak života poslije smrti: darovi uz grobove, grobovi s mrtvacima u sjedećem položaju itd. naviještaju nam tu vjeru u nastavak života s one strane. Također molitve i žrtve, katedrale, crkve i svetišta, bogomolje i religiozna umjetnost u svim religijama na zemlji su primjer neodoljivog svjedočenja te čežnje za Bogom.
Bezbrojni redovi, misionari, obraćenici, mučenici i mistici pokazuju da je veliki broj ljudi uvijek bio spreman i na najveće žrtve za Boga, pa čak i na žrtvu vlastitog života.
Može li tolika čežnja biti besmislena? Je li moguće da upravo najdragocijenije u nama ostane neispunjeno? Zar nije nužno da postoji Bog, koji će svu tu težnju umiriti?"
Dominiče, jadan ne bio, pa jel znaš ti napisati nešto osim spama i nabijanja postova?
Nista Chief. Zar mislis da 90% postova nije tako isto. Malo tko sto ima za reći, a jos manje hoće tko naučiti. Inače mislim, zaista, da si ono dobro opisao.
Za razliku od životinja, čovjek ima jedno zanimljivo svojstvo. To je da voli postavljati sebi pitanja, te tražiti na njih odgovore. Jedno od najvažnijih svojstava čovjeka je da zna da je smrtan i da jednoga dana mora napustiti ovaj svijet. Ova dva svojstva su najvažnija ljudska karakteristika kao evolucijske jedinke. Na žalost, čovjek je jedini stvor koji može psihički patiti (npr. gubitkom drage osobe). Također, čovjeku pomisao na smrt izaziva psihičku bol. On zna da sa smrću mora napustiti sve ono što je u životu volio. Osim što sve gubi, čovjek je svjestan da prestaje postojati u svim mogućim aspektima. On totalno nestaje. Ovo saznanje mu izaziva veću muku od samog straha od smrti, kao fizički bolnog procesa.
Pošto je čovjek misaono biće, on je pribjegao raznim mehanizmima kako da prevlada ovu psihičku bol vezanu za smrt. On je zbog toga smislio duhovnost i religije, a sve u cilju da se izbjegne psihička bol vezana za prolaznost ljudskog života. Dvojica čuvenih psihijatara Erich Fromm i Viktor E. Frankl su uveli u psihijatriju jedan poseban pojam za ovu vrstu psihičke boli koja čovjeka teško pogađa. U stvari je ovaj naziv uveo Fromm. Taj pojam se zove egzistencijalna dihotomija, odnosno egzistencijalni vakuum. Za ove psihijatre se veže jedna njihova uzrečica: “Suvremena psihijatrija se bavi problemima zašto neki ljudi polude. Ali nije to dobro sročeno. Trebali bismo se baviti pitanjem zašto većina ljudi ne poludi, a vrlo mali broj ostane psihički zdrav ”.
Ali ipak većina ljudi nije poludjela jer je tu duhovnost koja im objašnjava na svoj način smisao čovjekovog postojanja.
Ali moramo biti svjesni činjenice da ova gadna pitanja ne pogađaju sve ljude podjednako. Neki bez problema ne vjeruju niti u Boga, niti u bilo koji aspekt duhovnost pa ipak i dalje funkcioniraju te žive i rade kao da neće nikad umrijeti. Ali postoje mnogi pojedinci kojima „egzistencijski vakuum“ ne daje mira. Zbog toga ovi vjeruju u raj i pakao. Ili u ponovnu reinkarnaciju.
A što je TAO , Brahma, Shunyata..................
Nisu valjda KUMIRI
Ili sluge Sotone
Svi prije Isusa su lopovi i razbojnici (kaže Isus Hristus za samoga sebe), a svi poslije njega (Isus nastavlja), lažljivi su proroci, pa ih se čuvajte, prije nego se vrati na oblacima i sve razori u rijekama ljudske krvi. (lol)
I to je logično?
Ali logično je da Bitak (Bog) postoji. Kako bi i bio Bitak da ga nema?
Djeva Marija i sveta tri kralja su pak bajkice za malene.
Je, strah od smrti ilitiga od vječnog nestajanja može biti uzrokom svakojakih lijepih i ružnih stvari. No sad živimo u doba interneta, sve se pohranjuje tako da će većina nas živjeti vječno zapisan na nekom mediju
__________________
"If you call upon the Gods and they answer, who is there to oppose or to challenge the integrity of your Path?"
Za razliku od životinja, čovjek ima jedno zanimljivo svojstvo. To je da voli postavljati sebi pitanja, te tražiti na njih odgovore. Jedno od najvažnijih svojstava čovjeka je da zna da je smrtan i da jednoga dana mora napustiti ovaj svijet. Ova dva svojstva su najvažnija ljudska karakteristika kao evolucijske jedinke. Na žalost, čovjek je jedini stvor koji može psihički patiti (npr. gubitkom drage osobe). Također, čovjeku pomisao na smrt izaziva psihičku bol. On zna da sa smrću mora napustiti sve ono što je u životu volio. Osim što sve gubi, čovjek je svjestan da prestaje postojati u svim mogućim aspektima. On totalno nestaje. Ovo saznanje mu izaziva veću muku od samog straha od smrti, kao fizički bolnog procesa.
Pošto je čovjek misaono biće, on je pribjegao raznim mehanizmima kako da prevlada ovu psihičku bol vezanu za smrt. On je zbog toga smislio duhovnost i religije, a sve u cilju da se izbjegne psihička bol vezana za prolaznost ljudskog života. Dvojica čuvenih psihijatara Erich Fromm i Viktor E. Frankl su uveli u psihijatriju jedan poseban pojam za ovu vrstu psihičke boli koja čovjeka teško pogađa. U stvari je ovaj naziv uveo Fromm. Taj pojam se zove egzistencijalna dihotomija, odnosno egzistencijalni vakuum. Za ove psihijatre se veže jedna njihova uzrečica: “Suvremena psihijatrija se bavi problemima zašto neki ljudi polude. Ali nije to dobro sročeno. Trebali bismo se baviti pitanjem zašto većina ljudi ne poludi, a vrlo mali broj ostane psihički zdrav ”.
Ali ipak većina ljudi nije poludjela jer je tu duhovnost koja im objašnjava na svoj način smisao čovjekovog postojanja.
Ali moramo biti svjesni činjenice da ova gadna pitanja ne pogađaju sve ljude podjednako. Neki bez problema ne vjeruju niti u Boga, niti u bilo koji aspekt duhovnost pa ipak i dalje funkcioniraju te žive i rade kao da neće nikad umrijeti. Ali postoje mnogi pojedinci kojima „egzistencijski vakuum“ ne daje mira. Zbog toga ovi vjeruju u raj i pakao. Ili u ponovnu reinkarnaciju.
dobar tekst, ali nije istina da čovjek jedini psihički pati zbog gubitka voljenih. tako dajem primjer mačke ispred moje zgrade koja je nakon gubitka svojih mačića 3, 4 dana mjaukala i dozivala ih. zar to logički ne bi bila ta patnja za njima ?
__________________
"Gravitation is not responsible for people falling in love." - A. Einstein / God is for a....
dobar tekst, ali nije istina da čovjek jedini psihički pati zbog gubitka voljenih. tako dajem primjer mačke ispred moje zgrade koja je nakon gubitka svojih mačića 3, 4 dana mjaukala i dozivala ih. zar to logički ne bi bila ta patnja za njima ?
Linearni mod
