Natrag   Forum.hr > Društvo > Psihologija > Psihokauč

Psihokauč Prozac Nation

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 16.03.2012., 11:42   #21
Quote:
dorothyzg kaže: Pogledaj post
Ima još nešto a to je da, kad razmišljam o nabavci novog ljubimca, automatski razmišljam i o tome da ću i njega izgubiti kad tad (osim ako ja prije ne umrem, jel) i to me jako odbija od te ideje o novom ljubimcu jer ne želim ovo što sada proživljavam, proživljavati opet.. Znam da ne bih smjela tako misliti, ali ne mogu si pomoći
Draga moja, u tom slučaju tvoj problem je puno dublji od boli zbog gubitka ljubimca. Tvoj problem je odbijanje prihvaćanja činjenice o smrtnosti i prolaznosti svakog živog bića pa i čovjeka. Imala sam puno ljubimaca u životu i oplakala gorko svaki odlazak, ali ništa se nije moglo mjeriti s boli gubitka moje mame npr. Hoću ti reći da je dilanje s prolaznošću i smrtnošću ljubimca jako dobra priprema za neminovne puno veće životne gubitke. U tom smislu ti preporučujem da se pozabaviš s tim problemom prije nego on postane puno veći i teže premostivi.

I da, nitko nije zamjenjiv, pa tako ni životinje i ne valja tako postavljati stvari u glavi. U životu nam bliska bića dolaze i odlaze, i dolaze nova bliska bića, ne da zamijene one prethodne, već da donesu nešto novo, posebno, nešto što će nas promijeniti i oplemeniti na novi način, učiniti bogatijima i boljima.
Stvari u životu imaju upravo onakav smisao kakav im sami damo i zato sam ti predložila udomljavanje životinje, tj. da odlasku svog mačka daš novi smisao- on je otišao, za njega više ne možeš ništa učiniti, ali zato što je otišao imaš sada mjesta u svome životu za novog prijatelja.
__________________
Kad je baka ovo izrekla, strahovito jeknu cijela dubrava, prestadoše čari u šumi Striborovoj, jer je baki bila draža njezina nevolja, nego sva sreća ovog svijeta.
Ivanicapeca is offline  
Odgovori s citatom
Old 16.03.2012., 16:51   #22
Quote:
dorothyzg kaže: Pogledaj post
Nemruth Dagi
Hvala ti puno na predivnom postu. Voljela bih da mi ako ti nije problem malo pojasniš nekoliko zadnjih rečenica, bojim se da nisam dobro shvatila. Pročitala sam tvoj post valjda 100 puta i moram još najmanje toliko. Hvala..
E, upravo sam se ja tako osjećala – nepravedno zakinuta i neprestano sam tražila krivca, kao što sam i rekla. Krivila sam čak i veterinarku. Krivila sam i mamu iz nekih ludih razloga. Iako joj još to zamjeram –što je uporno htjela da izađem van nakon injekcija za eutanaziju. Sad više ne znam je li to ona tako htjela ili joj je veterinarka rekla da me odvede. Užasno joj to zamjeram. Nisam se dala van. Izašla sam tek nakon nekog vremena. Onda se dogodilo nešto što ne bih željela sad opisivati i tada sam izašla van. Još uvijek se premišljam bih li to rekla mami. Znam da ona nije mislila ništa loše ali ima dana kad sam zločesta i otresita prema njoj upravo zbog toga, a njoj nije jasno zašto sam takva. Ona mi je rekla nekoliko dana nakon eutanazije da jesmo bile do kraja, ali ja više ni sama nisam u to sigurna.

SHYRAH – žao mi je zbog tvojih gubitaka. Nakon ta dva peseka nisi nabavio drugog ljubimca?
Nisam ih pošteno prebolio i zato ne mogu, pogotovo jer jednog od tih pasa nismo uspavali na vrijeme iako smo to jutro bili kod veta i to si strašno zamjeram(bio je teško bolestan). Noć prije sanjao sam da mi on kao igračka-pas ispada iz ruku i to se skoro dogodilo par sati nakon sna kad sam ga dizao s poda nakon što je... Drugog smo uspavali na vrijeme , kad je bio totalno na kraju. Mislim da je novi ljubimac definitivno rješenje , jer te potpuno zaokupira. S obzirom da imam svakodnevne čudne doživljaje definitivno znam da ovo nije prava stvarnost , ali svejedno.
SHYRAH is offline  
Odgovori s citatom
Old 17.03.2012., 00:01   #23
Quote:
Nemruth Dagi kaže: Pogledaj post
Odgovoriti ću ti kad stignem na PM.
Moze, hvala puno!
dorothyzg is offline  
Odgovori s citatom
Old 17.03.2012., 00:21   #24
Quote:
leonovamama kaže: Pogledaj post
I ja sam prije 3 godine ostala bez svog malog mješanca kojeg sam imala 9 godina, bilo je iznenada i osjećala sam se baš kao i ti sada Boli te srce i duša od spoznaje da više nikad nećeš vidjeti svoje drago biće...Ja sam njega sanjala mjesecima, bilo mi je užasno, kao i svima u kući. Znam da neki ljudi možda misle da smrt ljubimca nije "big deal", ali svi oni koji su ikada voljeli životinju kao člana obitelji znaju koliko je teško izgubiti ga...
Užasno je teško izgubiti to malo biće, jer oni i jesu članovi obitelji. Naš mačak je doista bio naš član. Kad primim susjedovog mačka u ruke padne mi na pamet da svog više nikada neću moći tako primiti i osjetiti ga. Sjećam se, dok su ga uspavljivali stalno sam ga mirisala da bih što bolje zapamtila njegov miris. Strašni su ti trenuci koji mi se stalno motaju po glavi ...

Quote:
leonovamama kaže: Pogledaj post
Ja ću ti reći nešto što je meni tada rekao jedan moj prijatelj (koji je također jednom izgubio svog ljubimca):

"Ne mogu ti reći ništa što bi te moglo utješiti, mogu ti sami reći da će bol pomalo postajati sve manja, i s vremenom ćeš se zaista sjećati samo lijepih trenutaka. Nikada ti neće prestati faliti, ali ta silna tuga i bol neće više biti toliko prisutne." I bio je pravu. Iako mi i dan-danas dođe teško kad se sjetim Bobijevih zadnjih dana, pokušavam ga se sjećati onakvog kakav je bio dok je bio zdrav i sretan.

Kad smo Bobija dovezli doma sa operacije (tad smo još mislili da će se izvući), kupili smo mu novu korpu za spavanje...on je nije stigao koristiti, i tako je mjesecima korpica stajala prazna...Bobi nam je toliko falio, pa smo 4 mjeseca nakon njegove smrti udomili jednu malenu kujicu koja je tu korpicu naslijedila Nekako je uspjela nanjušiti i kutiju njegovih igračaka koje joj nisam htjela dati jer nisam mogla zamisliti da se neki drugi pas igra s njima...ali ona ih je prisvojila i danas mi je drago kad vidim da i dalje imaju svrhu Neka te ne bude strah, nemoj se bojati voljeti novog mačka ili psa, samo ćeš se zakinuti za taj divan odnos koji uljepšava život. Ne misli na to da bi i njega mogla izgubiti, nego misli koliko bi samo lijepih dana i trenutaka s njim mogla provesti narednih godina.

Bit će bolje, vjeruj mi da hoće. Ali tu samo vrijeme pomaže. Plači, razgovaraj sa obitelji, prijateljima. Ne drži to u sebi. Jednom će doći dan kad ćeš moći misliti na njega bez da brizneš u plač. Drž' se <3
I ja ga se pokušavam sjećati kad je bio zdrav i sretan. Kad je trčao po cijeloj kući i dvorištu i penjao se baki po zavjesama
Evo i kod mene već više od ta 4 tužna mjeseca stoji gotovo novi veliki lijepi jastuk za spavanje.. Stoji u mojoj sobi, prazan.
Hvala ti što si podijelila sa mnom svoje iskustvo... Drago mi je da imaš novu prijateljicu i da igračkice od uginulog peseka imaju i dalje svoju svrhu o kojoj pričaš. To i jest svrha igračaka Ipak, mislim da ću barem jednu igračkicu ostaviti nekako za sebe, možda ovu malu njegovu plišanu svinjicu koja je na naslonu od moje fotelje i tu je samo za njega..

Quote:
voorn7 kaže: Pogledaj post
tocno to i ja predlazem svojim doma, ali mama nece i nece. nas peso je uginuo u 8. mj. prosle godine, iznenada...mislim nije to bilo u trenutku ali iznenadno jer je bio jako zdrav i u roku dva-tri tjedna je propao i umro gadna bolest ga snasla isto smo nahodavali veterinaru, vozili ga u pol noci na hitan prijem, infuzije, ma grozno

znam kak je to
Da, i mi smo tak nahodavali više sad ne znam kome je bilo stresnije meni ili njemu Užas.

Quote:
voorn7 kaže: Pogledaj post
ali ovo sto pise humveeja je mislim najbolji put da ne padnes u depresiju i da se snapas iz tog stanja

i ja sam se borila s tim mislima kak je to okrutno i hladno, odmah nabaviti novog psa, ko da nam ovaj prijasnji nije nista znacio, ali u biti nije. kad dobijes malo stene, sjetit ces se kak je ovaj prijasnji isto tak bio mali, prisjetit ces se sta je ovaj radio, a ovaj novi ne radi i takve stvari. polako ces pospremit prijasnjeg u neku lijepu uspomenu a novi ce ti biti takav izvor veselja i srece da jednostavno neces moc biti tuzna prestat ces se vrtiti u krug s emocijama.
Hvala i tebi što si podijelila svoje iskustvo sa mnom... Želim svog mačka pospremiti baš u tu lijepu uspomenu i sjećati ga se s osmjehom i ljubavlju.. Ali stvar je u tome da je teško doći do toga, do te točke. Teško je ne sjećati se onoga što je bilo na kraju. Teško je pronalaziti krivca iako ga nema. Teško je uopće s tim se pomiriti i prihvatiti..
dorothyzg is offline  
Odgovori s citatom
Old 17.03.2012., 00:30   #25
ne da mi se sve čitati... puno je toga.

Lijek: novi ljubimac. Ne, nikada neće bit isti kao i onaj prije, baš zato, biti će drugačiji i dat ćeš mu opet svoje srce. PRedlažem nabavku više ljubimaca, primijetila sam da lakše podnosim gubitak od kada imam oveći čopor; i dalje taj jedan nedostaje ali bar imaš još pokoje krzno u koje možeš zariti lice i dobro se isplakati.

Kao i kod svakog drugog gubitka, potrebno je krenuti dalje.

No nije zdravo tugovati toliko dugo. Ispuni taj jastuk; počni tako da ćeš kliknuti na ovaj link

Ili možda onaj u mom potpisu
__________________
Spasite život...
TurbulentFluid is offline  
Odgovori s citatom
Old 17.03.2012., 01:22   #26
slobodno kreni u potragu za novim micekom. kad je našu macu zgazio auto, nisam nikog mogla zamisliti umjesto nje. jedna je i neponovljiva naša Delilah. Nakon nekog vremena nabavili smo Daisy i već je godinu i pol s nama, potpuno je drugačija od bivše i nije joj zamjena, nego dopuna. I nakon 5 godina mislim na nju. A kod mojih smo imali vučjaka, Neru, uginula je sirota u dobi od 14 godina 1998 a ja i danas gledam prema njenoj kućici i čekam da izađe.
Uglavnom, nađi novu macu i s njom dolazi i novi život i smisao. Sretno!
JayGee is offline  
Odgovori s citatom
Old 17.03.2012., 01:29   #27
Quote:
SHYRAH kaže: Pogledaj post
Nisam ih pošteno prebolio i zato ne mogu, pogotovo jer jednog od tih pasa nismo uspavali na vrijeme iako smo to jutro bili kod veta i to si strašno zamjeram(bio je teško bolestan). Noć prije sanjao sam da mi on kao igračka-pas ispada iz ruku i to se skoro dogodilo par sati nakon sna kad sam ga dizao s poda nakon što je... Drugog smo uspavali na vrijeme , kad je bio totalno na kraju. Mislim da je novi ljubimac definitivno rješenje , jer te potpuno zaokupira. S obzirom da imam svakodnevne čudne doživljaje definitivno znam da ovo nije prava stvarnost , ali svejedno.
Još jednom, žao mi je zbog tvojih ljubimaca.
Nemoj si ništa zamjerati, sigurna sam da si učinio sve kako si mislio da je najbolje za tvog psa. Po ovome što pišeš sigurna sam u to. I ja si zamjeram gomilu stvari no barem mi je nekako doprlo do mozga da to sad više nema smisla, zamjerati si. Najviše si zamjeram što ga nismo pokopali i što mu nisam rekla da ga volim kada je bio kraj.. Nisam mu to rekla da on to čuje dok je još živ. Zamjeram si i što nisam bila uz njega baš do samoga kraja iako mi mama tvrdi da jesmo bile do samoga kraja. (od one nevjerice, suza, pozdravljanja .. više niti ne znam)
Cijeli ću život pamtiti te prizore, ja izlazim iz ambulante, a on.. i onaj zadnji pogled. .
Boldano i nisam u potpunosti shvatila ali me zainteresiralo
dorothyzg is offline  
Odgovori s citatom
Old 17.03.2012., 02:03   #28
Quote:
TurbulentFluid kaže: Pogledaj post
Ispuni taj jastuk; počni tako da ćeš kliknuti na ovaj link
čim sam spomenula jastučić u postu odmah mi je palo na pamet da će mi netko napisati upravo to, da ispunim konačno taj jastuk...!
dorothyzg is offline  
Odgovori s citatom
Old 17.03.2012., 02:33   #29
Quote:
dorothyzg kaže: Pogledaj post
JNajviše si zamjeram što ga nismo pokopali
Ovo stvarno nije u redu.
Meni je čak jedan veterinar rekao da mu nije jasno kako ljudi mogu svoje toliko voljene ljubimce kada umru ostaviti njemu na stolu.
Mačak ti je samljeven i sad služi kao đubre.

Moj problem je što je moja pokojna maca bila sa mnom 18 godina, praktički pola mog života. Prijatelji i dečki dolaze i odlaze, a ona je bila jedina konstanta u mom život svih tih godina i sad bi ju ja trebala zamijenti nekim drugim jer živa bića umiru i jer moram ići dalje ............moš si mislit.

Ići ćeš i ti dalje al ništa više neće bit kao prije
sugarfree7 is offline  
Odgovori s citatom
Old 17.03.2012., 12:41   #30
Quote:
sugarfree7 kaže: Pogledaj post
Ovo stvarno nije u redu.
Meni je čak jedan veterinar rekao da mu nije jasno kako ljudi mogu svoje toliko voljene ljubimce kada umru ostaviti njemu na stolu.
Mačak ti je samljeven i sad služi kao đubre.
Ti si fakat brutalna. Al dobro. Realno nisam ga imala gdje pokopati (na svojem) a negdje u šumi ili na nekoj livadi, dosta mi je ljudi savjetovalo da bolje da nisam. Jedna poznanica nedavno je zakopala svoju mačku negdje na nekoj livadi i sad stalno ide tamo sva u strahu da nije netko tamo nešto ugazio, zagazio, neka životinja otkopala i slično. Tako da sve to ima svoje prednosti i mane. Ja bih ga zakopala u našem dvorištu no fizički nemam gdje. Veterinarka (koju poznajem i koja ga je uspavala) mi je savjetovala da ga ne pokapam. U tom trenu nije me se puno ni pitalo. Da, zamjeram si što ga nisam pokopala. Ali mislim da to ne bi umanjilo moju bol niti ne znači da ja svog mačka volim manje nego ti svoju pokojnu mačku. Gubitak je gubitak, smrt je smrt i to je ono što je najstrašnije.

Quote:
sugarfree7 kaže: Pogledaj post
Moj problem je što je moja pokojna maca bila sa mnom 18 godina, praktički pola mog života. Prijatelji i dečki dolaze i odlaze, a ona je bila jedina konstanta u mom život svih tih godina i sad bi ju ja trebala zamijenti nekim drugim jer živa bića umiru i jer moram ići dalje ............moš si mislit.

Ići ćeš i ti dalje al ništa više neće bit kao prije
I napisala sam u prvom postu da više ništa nije kao prije. I nije i neće biti.
dorothyzg is offline  
Odgovori s citatom
Old 17.03.2012., 16:32   #31
Quote:
dorothyzg kaže: Pogledaj post
Najviše si zamjeram što ga nismo pokopali i što mu nisam rekla da ga volim kada je bio kraj.. Nisam mu to rekla da on to čuje dok je još živ. Zamjeram si i što nisam bila uz njega baš do samoga kraja iako mi mama tvrdi da jesmo bile do samoga kraja.
To sa pokapanjem je stvano gadna stvar Ako ga ne pokopaš, ko zna šta će biti sa njim, a opet, ako ga pokopaš negdje u šumi stalno si u strahu da će ga neka beštija iskopati ili nešto...Mi smo Bobija pokopali u vrtu iza kuće (mada čujem da zakon to ne dozvoljava. Valjda me neće niko doć uhapsit sad), sa njegovim najdražim plišanim janjetom i teniskom lopticom, i svejedno sam mjesecima sanjala da se nešto desilo da su ga iskopali. Znala sam sanjati i da smo ga živog zakopali, da uopće nije bio mrtav . Ja sebi također zamjeram što nisam bila uz njega, to sam jutro imala važan ispit, ne znam ni sama kako sam položila, i pamtim cijeli taj dan, koliko me bilo strah da ga neće biti kad se vratim...Ujutro sam se sa njim pozdravila, rekla sam mu da će sve biti dobro i da ga volim. Stvarno sam vjerovala da će biti dobro...mama je ostala sa njim do kraja, umro joj je na rukama, u mukama...Rekla mi je da bolje da nisam bila doma, možda i je, ne znam kako bih preživjela gledati ga kako odlazi...A glupi vet nam je rekao da ima nade, inače bi ga možda bili poštedjeli te muke...možda, ne znam, ne znam da li bi mogli Sanjala sam jednom da mu govorim da će sve biti dobro, a on mi kaže "To si rekla i onaj put, a uginuo sam"...

Nemoj misliti da si luda što se osjećaš tako kako se osjećaš, ne znam da li ti moja priča pomaže ili odmaže, ali znam da je meni pomagalo slušati tuđe tužne priče...nekako mi je bilo lakše, pomoglo mi je da shvatim da nisam sama i da ću ipak preživjeti. Naravno, ništa nije isto, ljubimca ne možeš tek zamijeniti kao što ne možeš ni bilo koje drugo voljeno biće...ali, eto, zavoliš i nekog drugog, ne kao zamjenu, već kao nekog sasvim novog

Zadnje uređivanje leonovamama : 17.03.2012. at 16:40.
leonovamama is offline  
Odgovori s citatom
Old 17.03.2012., 21:27   #32
Quote:
Ivanicapeca kaže: Pogledaj post
Draga moja, u tom slučaju tvoj problem je puno dublji od boli zbog gubitka ljubimca. Tvoj problem je odbijanje prihvaćanja činjenice o smrtnosti i prolaznosti svakog živog bića pa i čovjeka. Imala sam puno ljubimaca u životu i oplakala gorko svaki odlazak, ali ništa se nije moglo mjeriti s boli gubitka moje mame npr. Hoću ti reći da je dilanje s prolaznošću i smrtnošću ljubimca jako dobra priprema za neminovne puno veće životne gubitke. U tom smislu ti preporučujem da se pozabaviš s tim problemom prije nego on postane puno veći i teže premostivi.
Ima smisla. ..

Quote:
leonovamama kaže: Pogledaj post
To sa pokapanjem je stvano gadna stvar Ako ga ne pokopaš, ko zna šta će biti sa njim, a opet, ako ga pokopaš negdje u šumi stalno si u strahu da će ga neka beštija iskopati ili nešto...
Da, gadna stvar. Po meni je "najsigurnije" pokopati na svom, ako imaš iza kuće vrt ili neku livadu. Nažalost mi nemamo. Imamo neki mali vrt gdje nam je kornjačica i gdje posadimo paradajz.
Ipak si zamjeram što nisam našla neko odgovarajuće mjesto. Blizu nam je šuma ali u šumi ima svakakvih beštija. Sad je gotovo i za prolivenim mlijekom se ne plače. Znam da bi mi bilo teško i da smo ga pokopali. Kako god okreneš teško ti je i ne valja. Valjda svatko u tom trenu postupa kako misli da je najbolje.

Quote:
leonovamama kaže: Pogledaj post
Mi smo Bobija pokopali u vrtu iza kuće (mada čujem da zakon to ne dozvoljava. Valjda me neće niko doć uhapsit sad), sa njegovim najdražim plišanim janjetom i teniskom lopticom, i svejedno sam mjesecima sanjala da se nešto desilo da su ga iskopali. Znala sam sanjati i da smo ga živog zakopali, da uopće nije bio mrtav . Ja sebi također zamjeram što nisam bila uz njega, to sam jutro imala važan ispit, ne znam ni sama kako sam položila, i pamtim cijeli taj dan, koliko me bilo strah da ga neće biti kad se vratim...Ujutro sam se sa njim pozdravila, rekla sam mu da će sve biti dobro i da ga volim. Stvarno sam vjerovala da će biti dobro...mama je ostala sa njim do kraja, umro joj je na rukama, u mukama...Rekla mi je da bolje da nisam bila doma, možda i je, ne znam kako bih preživjela gledati ga kako odlazi...A glupi vet nam je rekao da ima nade, inače bi ga možda bili poštedjeli te muke...možda, ne znam, ne znam da li bi mogli Sanjala sam jednom da mu govorim da će sve biti dobro, a on mi kaže "To si rekla i onaj put, a uginuo sam"...
Nije da te sad tješim ili nešto ali mislim da si nemaš što zamjerati što nisi bila uz njega. Ja sam bila, kažem gotovo do kraja ili do kraja (Više ne znam, znam da je dobio injekciju za eutanaziju i prošlo je dosta minuta čini mi se prije nego sam otišla, zapravo prije nego su me nekako odveli van.) i to ima i svoje prednosti i mane. Ti ga barem pamtiš živog. Eto uzmi to kao neku "prednost" iako znam da i nije neka utjeha. Pozdravila si se s njim i otišla na ispit, nisi otišla zabavljati se u grad i slično. Ako me kužiš kaj sam htjela reći. To je sad gotovo i tako je kako je, isto vrijedi i za mene, znam ali teško držati se toga u glavi non stop nego uvijek misliš što bi bilo kad bi bilo.... (barem sam ja takva..)

Quote:
leonovamama kaže: Pogledaj post
Nemoj misliti da si luda što se osjećaš tako kako se osjećaš, ne znam da li ti moja priča pomaže ili odmaže, ali znam da je meni pomagalo slušati tuđe tužne priče...nekako mi je bilo lakše, pomoglo mi je da shvatim da nisam sama i da ću ipak preživjeti. Naravno, ništa nije isto, ljubimca ne možeš tek zamijeniti kao što ne možeš ni bilo koje drugo voljeno biće...ali, eto, zavoliš i nekog drugog, ne kao zamjenu, već kao nekog sasvim novog
Definitivno mi pomaže, i hvala ti na tome! Kad čuješ da su drugi prošli isto ili slično nekako ti je lakše jer nisi sam. U jednu ruku ti je nekako lakše.
dorothyzg is offline  
Odgovori s citatom
Old 17.03.2012., 21:34   #33
Quote:
Ivanicapeca kaže: Pogledaj post
I da, nitko nije zamjenjiv, pa tako ni životinje i ne valja tako postavljati stvari u glavi. U životu nam bliska bića dolaze i odlaze, i dolaze nova bliska bića, ne da zamijene one prethodne, već da donesu nešto novo, posebno, nešto što će nas promijeniti i oplemeniti na novi način, učiniti bogatijima i boljima.
Stvari u životu imaju upravo onakav smisao kakav im sami damo i zato sam ti predložila udomljavanje životinje, tj. da odlasku svog mačka daš novi smisao- on je otišao, za njega više ne možeš ništa učiniti, ali zato što je otišao imaš sada mjesta u svome životu za novog prijatelja.
Apsolutno se slažem i svjesna sam toga i super je kad si tako posložim te stvari u glavi i sve lijepo izracionaliziram - obično si tako nešto ponovim ujutro ali što onda kada navečer sam opet tužna i obuzme me taj bijes, ljutnja jer sam ga izgubila i tuga jer mi nedostaje.
Žao mi je što si ti izgubila mamu i znam da je to još mnogo gore.
Kao što sam i rekla u prvom postu, svjesna da ljudi gube djecu, roditelje, prijatelje i da postoji puno svakakvih tužnih sudbina
dorothyzg is offline  
Odgovori s citatom
Old 18.03.2012., 06:46   #34
Dorothy, zao mi je za tvog keta stvarno je.
Izgubila sam 2/3 svoje obitelji, stvarno ono kaj najteze podnosim u zivotu je smrt bica koje volim, al mi je i drago za njih jer se vise nitko ne muci.
Ja sam izgubila svog zeca NJonju koji je bio sa nama 7 godina pred dva mjeseca, problem je u tome sto ljudi imaju savjest i cine dobre i lose stvari u zivotu a zivotinje toga nemaju, oni su fakat nevini i precisti, pa da ti se na glavu poseru.

Njonjo je bio jako bolestan, sve smo napravili, mucio se po operacijama, sa otvorenim ranama, imao gadnu bakteriju pasterelu koju ovaj put nismo mogli sprijecit da dode do mozga, gledala sam ga kak izdise 3 puta sa svojim zubicima meni ravno u facu, pretesko mi je bilo, grlila sam ga isto kao i kada mi je umro bilo koji clan obitelji, stavila u onu limenu kutiju od jack danielsa i fashion crnu vrecicu koju sam dobila od frendice fashion dizajnerice, otisla na ocevu zemlju i tamo ga pokopala u sumrak. Nabila dvije grane kao dva uha tak da znam gdje je grobic.

Meni se svi u obitelji kremiraju i ovo me muci, to raspadanje u zemlji mi ni bas po volji, al nije bitno, sad je on u hepi bani plejsu ionak i ja sam hepi zbog njega. Tko nije hepi i pao je u tak debelu depru da mi je na glavi sam kad moze je macka Tina koja ima 17 godina, koja se svaki dan igrala sa Njonjom i koja je svakim danom sve tuznija i tuznija. Mogu samo jos jednu stvar rec, na kraju price, kad nikoga nije bilo, kad sam bila potpuno sama i ocajna, oni dvoje su bili uz mene, ne zanima me jer su macke, zeci, dede, tetke, energija je ono na cemu sam zahvalna. To ne zaboravljam. To isto nastojim natrag vratit svima oko sebe, do kraja a kraj svemu dode. Nista nije vjecno.

p.s.
Nemam namjere trazit NJonju u novom zecu, voljena bica su nezamjenjiva.
Moria is offline  
Odgovori s citatom
Old 20.03.2012., 01:08   #35
Quote:
Moria kaže: Pogledaj post
Dorothy, zao mi je za tvog keta stvarno je.
Izgubila sam 2/3 svoje obitelji, stvarno ono kaj najteze podnosim u zivotu je smrt bica koje volim, al mi je i drago za njih jer se vise nitko ne muci.
Ja sam izgubila svog zeca NJonju koji je bio sa nama 7 godina pred dva mjeseca, problem je u tome sto ljudi imaju savjest i cine dobre i lose stvari u zivotu a zivotinje toga nemaju, oni su fakat nevini i precisti, pa da ti se na glavu poseru.
Moria, hvala ti što si se javila! Žao mi je tvog zečeka Znam, više se ne muče i to je jedina "utjeha" iako bi najbolje bilo da se nisu niti razboljeli, samim tim se ne bi ni mučili i na kraju krajeva, bili bi s nama i sada.. Svaki dan razmišljam o tome "zašto baš on" znam da nema odgovora ali ja i dalje razmišljam.

Quote:
Moria kaže: Pogledaj post
Njonjo je bio jako bolestan, sve smo napravili, mucio se po operacijama, sa otvorenim ranama, imao gadnu bakteriju pasterelu koju ovaj put nismo mogli sprijecit da dode do mozga, gledala sam ga kak izdise 3 puta sa svojim zubicima meni ravno u facu, pretesko mi je bilo, grlila sam ga isto kao i kada mi je umro bilo koji clan obitelji, stavila u onu limenu kutiju od jack danielsa i fashion crnu vrecicu koju sam dobila od frendice fashion dizajnerice, otisla na ocevu zemlju i tamo ga pokopala u sumrak. Nabila dvije grane kao dva uha tak da znam gdje je grobic.

Meni se svi u obitelji kremiraju i ovo me muci, to raspadanje u zemlji mi ni bas po volji, al nije bitno, sad je on u hepi bani plejsu ionak i ja sam hepi zbog njega. Tko nije hepi i pao je u tak debelu depru da mi je na glavi sam kad moze je macka Tina koja ima 17 godina, koja se svaki dan igrala sa Njonjom i koja je svakim danom sve tuznija i tuznija. Mogu samo jos jednu stvar rec, na kraju price, kad nikoga nije bilo, kad sam bila potpuno sama i ocajna, oni dvoje su bili uz mene, ne zanima me jer su macke, zeci, dede, tetke, energija je ono na cemu sam zahvalna. To ne zaboravljam. To isto nastojim natrag vratit svima oko sebe, do kraja a kraj svemu dode. Nista nije vjecno.
Nadam se da Njonjo nije dugo bolovao iako se po tvom opisu čini da je doista bio jako bolesni
....svaki dan u toj bolesti nova je borba ali budiš se s nadom. Svako jutro sam ustajala iz kreveta kao da me vrag goni u tko zna koja doba da vidim što radi i je li pojeo išta. Pretužno. Imam teško bolesnu baku s kojom živim cijeli život ali ovo me pogodilo puno više, jače. Nekako u srce. Bez milosti. Ne znam kako da to opišem.
Nije ni meni po volji to, kako kažeš, "raspadanje u zemlji". Nije ni kremiranje/spaljivanje. Ako idem tako razmišljati, ne zna se što je gore, zar ne ? To je samo posljedica tog kraja, smrti. I mi ćemo jednom završiti pod zemljom ili kremirani, kako god.
Svejedno ja si i dalje zamjeram što ga nisam pokopala, a možda da jesam isto bih razmišljala o "raspadanju u zemlji". Ispada da, kao što rekoh, ne valja nikako.
Ja se stvarno nadam da tvoj zeko je u "hepi bani plejsu". Da si barem ja mogu to nekako posložiti u glavi

Quote:
Moria kaže: Pogledaj post
p.s.Nemam namjere trazit NJonju u novom zecu, voljena bica su nezamjenjiva.
Slažem se. Nezamjenjiva su ta naša voljena bića. Zato i plačem svaki dan i vrtim se u krug a ujutro kad se probudim treba tu tugu nekako sakriti...
dorothyzg is offline  
Odgovori s citatom
Old 20.03.2012., 20:10   #36
Citam ovu temu od pocetka i raste mi knedla u grlu. Ja i muz nemam djecu,imamo dva psa, i ne moram vam govoriti da su nam oni "djeca" i kako bih se nosila sa njihovim gubitkom. Dorothy, zao mi je zbog tvojeg bola i sto prije uzmi sebi neku novu slatku napustenu bestijicu da ti uljapsava zivot kao sto je to i macak cinio. Ja sam se sebi zarekla imacu uvijek najmanje 2 peseka dok sam ziva. Sigurna sam da ces se uz novu zivotinjicu psihicki preporoditi.
metropolitan is offline  
Odgovori s citatom
Old 20.03.2012., 20:57   #37
Ne mogu ti ništa pametno savjetovati, ali mislim da bi i tvoj mačak volio da udomiš drugog mačka/mačku.
Lozimka is offline  
Odgovori s citatom
Old 21.03.2012., 21:07   #38
Meni je danas uginila macka koju imam vec nekoliko godina. Bila je to najpametnija macka koju sam ikada imala, svi smo je obozavali. Evo sad sam se bas sjetila kako je kao mala uspjela pasti sa balkona i strgati nogu, umrla sam od straha, nesposobni veterinar joj je htio odrezati nogu, na kraju ju je drugi veterinar spasio, iako je ostala pomalo sepava, sto je svima bilo simpaticno kod nje. Bas zbog tog prvotnog straga i truda ulozenog oko nje bojala sam se strasno za nju.
Eh sad, kako to u zivotu biva, uzasno sam zaposlena i ovih dana su je uglavnom cuvali moji jer sam cijele dane na poslu. Zadnja 2 dana su govorili da je cudna, da nesto nije u redu s njom, ja na poslu nisam stigla puno ni razgovarati, no rekla sam im da je vode veterinaru- sto nisu ucinili, i moje mace danas vise nema.To bi bilo to ukratko, tesko mi je o tome pisati jer placem upravo, tesko je opisati taj jad, tugu, NEMOĆ I KRIVNJU.. Uzasno im predbacujem sto je nisu vodili veterinaru kao sto sam rekla, jer sad ne znamo ni sto je bilo, predbacujem uzasno i sebi jer nisam bila tu i nisam ni bila uz nju, a mrzim i samu sebe sto nisam forsirala da je vode veterinaru ili sto vec!!! Ovih dana sam na poslu imala ludnicu i nisam mogla ni misliti, mislila sam da joj nije nista ozbiljno i da ce me docekati doma danas i da cu onda vidjeti sto dalje... i sad osjecam da moje mace zbog mog posla danas vise nema, da sam se lose brinula o njoj, i da cu si to zauvijek predbacivati...mrzim sama sebe
Female Toxic is offline  
Odgovori s citatom
Old 22.03.2012., 01:45   #39
Quote:
dorothyzg kaže: Pogledaj post
Još jednom, žao mi je zbog tvojih ljubimaca.
Nemoj si ništa zamjerati, sigurna sam da si učinio sve kako si mislio da je najbolje za tvog psa. Po ovome što pišeš sigurna sam u to. I ja si zamjeram gomilu stvari no barem mi je nekako doprlo do mozga da to sad više nema smisla, zamjerati si. Najviše si zamjeram što ga nismo pokopali i što mu nisam rekla da ga volim kada je bio kraj.. Nisam mu to rekla da on to čuje dok je još živ. Zamjeram si i što nisam bila uz njega baš do samoga kraja iako mi mama tvrdi da jesmo bile do samoga kraja. (od one nevjerice, suza, pozdravljanja .. više niti ne znam)
Cijeli ću život pamtiti te prizore, ja izlazim iz ambulante, a on.. i onaj zadnji pogled. .
Boldano i nisam u potpunosti shvatila ali me zainteresiralo
Znam sa sigurnošću da postoji sveprisutna energija(svakodnevno ju osjećam odnedavno , doslovno ) i da je ovaj život samo kratkotrajna iluzija i da ćemo se opet vidjeti, ali čovjek je svejedno neminovno pod utjecajem privida i stresa koji nam on donosi. Ali eto meni ti moji doživljaji daju uvid i saznanje da si ipak ne trebamo ništa toliko uzimati k srcu, jer postoji nešto iznad svega toga, neka kozmička energija, al to je ipak za neku drugu temu.

Što se tiče pokopa, eto mi smo onog koji nije uspavan pokopali i to mi je bilo teško, al ok. , al zato drugog nismo mogli(jer je uspavan na faksu) i to mi je za psihu definitivno bilo bolje jer bih se morao vratiti i nakon 7 mj. ponoviti sve te radnje na istom mjestu i to bi mi bilo strahovito stresno jer kao što sam rekao to bi onda bila ista stvar X2 u roku 7 mjeseci, a to je fakat previše. Dugo ipak ostaju te slike u glavi.
Btw, drugi peso je uginuo 7 mjeseci nakon prvog, a točno toliko je i razmak u odnosu kada su nađeni 1996. 7 mjeseci je kasnije došao i isto toliko kasnije otišao.Oboje su vremenski bili isto kod nas i oboje su imali oko 1.5-2 god. kada su nađeni .Također su bili i točno iste veličine .

Zadnje uređivanje SHYRAH : 22.03.2012. at 01:52.
SHYRAH is offline  
Odgovori s citatom
Old 23.03.2012., 00:56   #40
I ja sam izgubila mačka prije 8 mjeseci i ne mogu riječima opisati kako mi je bilo... Osjećala sam se kao da sam izgubila člana obitelji, što i jesam. Najgore je bilo to što i nisam imala neku podršku okoline, jer ipak je to bio samo mačak. I danas plačem kad ga se sjetim, kad vidim njegovu sliku ili kad ga netko spomene. Bio je stvarno poseban. Bezbroj puta sam se pitala što bi bilo da smo ranije uočili da je bolestan, da li bi danas bio s nama. Jako volim životinje i čak sam razmišljala o udomljavanju, no mislim da se nemam snage ponovno suočiti s gubitkom. Srećom, istina je da vrijeme liječi rane i vjerujem da ću ja, kao i ti, sačuvati lijepu uspomenu na njega, shvatiti da je tako trebalo biti i nastaviti dalje. Vjerujem da si ti tom mačku pružila dom i svu potrebnu njegu, pažnju i najvažnije od svega-ljubav! Pružila si mu život o kakvom je mogao samo maštati! Gledaj to s te strane i bit će ti lakše. Bar je meni bilo. Drži se!
3uphoria is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 04:11.