BITKA NA LIJEVČA POLJU
Bitka na Lijevča polju je sukob koji se odigravao od 30. ožujka do 10. travnja 1945. između Ustaške vojnice i Jugoslavenske kraljevske vojske u '' otadžbini'' tj. četnika nedaleko Banje Luke. Snagama NDH zapoviedao je general Vladimir Metikoš a četničkima vojvoda Pavle Đurišić. Bitka je završena podpunim porazom četnika.
Što je predhodilo bitki
U jesen 1944. četnici su bili razpršeni po tlu čitave bivše ''Kraljevine Jugoslavije''. Postrojbe Crvene armije ušle su u Srbiju i pomogle Titovim partizanima u zarobljavanju i uništavanju četnika. Četnički zapovjednik Srbije, pukovnik Keserović i njegove trupe, bili su zarobljeni, vodstvo pobijeno, a ljudstvo prisilno priključeno partizanima. Druga četnička vojska pod vodstvom "popa" Momčila Đujića, generala Damjanovića, vojvode Dobroslava Jejđevića i generala Mušickog je preko Niemaca poslana u Istru i Sloveniju. Treća i najveća četnička vojska bila je pod zapovjedničtvom vojvode Pavla Đurišića i vojvode Petra Bačevića. Ta vojska se sastojala od 39.000 ljudi i u to vrieme nalazila se u Crnoj Gori u blizini granice s NDH. Među njima je bilo četnika iz Sandžaka, BiH, Crne Gore i diela Srbije.
Četnički planovi
Kada su Niemci počeli napuštati Crnu Goru četnici su odlučili poći s njima jer im u kraju preplavljenom partizanima nije bilo opstanka. Malo prije polazka stigla je zapovied od četničkog vrhovnog zapovjednika Draže Mihajlovića (koji se nalazio u Srbiji) da krenu prama Bosni gdje će se spojiti sa navodnih "100 000" četnika iz Srbije. Koncentracija je određena na prostoru između rieka Bosne, Vrbasa i Save. Đurišićevi četnici su 5. prosinca.1944. krenuli sjeverno uz Drinu i u selu Kožuhe susreli se sa Dražom Mihajlovićem. Uz njega je bilo samo tisuću ljudi a onih "100 000" nisu nikada niti postojali. Većina Mihajlovićevih snaga su tih zadnjih mjeseci bili prisilno mobilizirani seljaci iz Srbije koji su bježali iz četnika prvom prigodom. Kakve su dalje bile četničke namjere postoji više verzija priče. Ustaški emigranti su nakon rata tvrdili da su te četničke snage trebale napasti Zagreb (nakon što Niemci odu iz njega), srušiti NDH i tako se pred zapadnim saveznicima dokazati kao "snažna antifašistička vojska'' s kojom moraju računati. Partizanski izvori kažu da je Draža želio iskoristiti Đurišićeve snage da se vrati u Srbiju i podigne "antikomunistički ustanak"! Đurišić to nije prihvatio, odkazao je poslušnost Mihajloviću i započeo je pokret svojih snaga prama Sloveniji. Četnički izvori tvrde da je sam Draža naredio Đurišiću da krene prama Sloveniji i spoji se sa tamošnjim četničkim snagama koje bi se predale Amerikancima. Činjenica je da su Đurišićevi četnici krenuli prema Lijevča polju nedaleko Banje Luke.
BITKA
Početak bitke
Snage NDH koje su nalazile u blizini činile su 27.940 ljudi. 30. ožujka 1945. četničke su snage prešle rieku Vrbas i zauzele selo Razboj. Odatle je četnički Sandžački korpus krenuo prama rieci Savi i selu Dolinama na putu prama Bosanskoj Gradiški. U isto vrieme tri satnije 5. bojne 10. ustaškog Stajaćeg djelatnog sdruga su po zapovjedi generala Metikoša krenule iz Banje Luke prama Bosanskoj Gradiški te zauzele položaj kod sela Gornje Doline. Tamo su se sukobili sa četnicima ali su zbog nesrazmjera u broju morali početi uzmicati. Istovremeno je i domaće hrvatsko stanovništvo počelo bježati prema Bosanskoj Gradišci u strahu od četnika. Tih dana su četnici poharali sela Junuzovce i Gornje Doline a predpostavlja se da su ubili 2500 civila.
2. travnja general Metikoš je s oklopnim snagama 6. hrvatske divizije napao četnike nedaleko Dolina i u poludnevnoj borbi odbacio ih. Tom prilikom ustaše su zarobili četničkog oficira, kapetana Mijukovića. Crnogorac po nacionalnosti, pristaša ideje nezavisne Crne Gore i sljedbenik Sekule Drljevića, Mijuković se nije slagao s četničkom ideologijom i dao je ustaškim časnicima informacije o namjerama četničke vrhovne komande.
Lomi se pripremani napadaj na Bosansku Gradišku
Iz dobivenih podataka general Metikoš i zapovjednik 17. hrvatske divizije general Marko Pavlović donose odluku o što skorijem odlučnom udaru na četnike. General Pavlović je isti dan prebacio u Bosansku Gradišku Oklopni sklop iz Novske i topnički sklop iz Nove Gradiške te poslao još dvie pješačke bojne. Metikoš i Pavlović sastali su se u Bos. Gradiški i dogovorili plan napada. 5. bojnu 10. stajaćeg djelatnog sdruga postavili su u mjesto Vrbačko kao osiguranje od mogućeg partizanskoga napadaja. Istog dana u 12.00 sati ustaško topničtvo je s tri mjesta započelo topničku paljbu na četnički ''Sandžački korpus''. Istodobno je ustaški oklopni sklop od 24 oklopna vozila i 4 tenka "Tigar" punom brzinom ušao u Doline i vatrom iz strojnica počeo pucati po četnicima koji su počeli bezglavo bježati. Nakon sat vremena borba je bila gotova. Ustaše su zarobili 400 četnika, među njima i nekoliko oficira dok je na bojnom polju ostalo ležati 2.000 mrtvih i ranjenih četnika. Ispitivanjem zarobljenih oficira ustaše su doznali da su četnici planirali taj isti dan napasti Bosansku Gradišku. Doznali su i sastav četničke vojske. Sandžački korpus, kojim je zapoviedao kapetan Kalajitović, Drinski korpus pod zapovjedničtvom vojvode Draškovića te 5000 crnogorskih četnika pod zapovjedništvom vojvode Agrama. Doznali su i da su četnici tiekom dolazka na to područje imali pomoć Niemaca.
Razkol u četničkom zapovjedničtvu
Zbog neočekivanog poraza njihove predhodnice, u glavnini četničke vojske došlo je do razmirica pa i do oružanog obračuna među oficirima. Vojvoda Đurišić je tada dao strieljati nekoliko crnogorskih četničkih oficira kako bi primirio ostale i spriečio pobunu. No to je samo pojačalo nezadovoljstvo Crnogoraca koji su najvećim dielom bili prisilno mobilizirani i nisu se željeli boriti za ideju ''Velike Srbije''. Kako je kapetan Mijuković pred ustaškim časnicima i predvidio, u noći 2. na 3. travnja, 5.000 Crnogoraca je dezertiralo iz četnika, prešlo ustašama i ponudilo im pomoć u borbi protiv četnika.
To je natjeralo Đurišića da promjeni plan. 3. travnja donio je odluku da ne će napadati niti Bosansku Gradišku niti Banju Luku nego da sve preostale četničke snage trebaju prieći na lievu obalu rieke Vrbas, zauzeti Lijevča polje i sela Topole, Dubrave i Maglajan, ondje se obskrbiti namirnicama i konjima te odatle krenuti preko Kozare prama Kordunu gdje bi se spojili s četnicima vojvode Đujića koji su im trebali krenuti u susret iz Slovenije.
Dana 4. travnja Đurišić odlučio se na proboj kroz ustaške redove. U međuvremenu ustaše su na brzinu gradili i pojačavali bunkere na cesti Bosanska Gradiška - Banja Luka. Izgradnjom bunkera upravljao je obkoparski dopukovnik Josić. U bunkerima je bila smještena domobranska 2. bojna 4. lovačkog sdruga. Svaki bunker bio je naoružan s dva minobacača i jednom težkom strojnicom a posadu je činilo tridesetak ljudi. Bunkeri koji su bili smješteni na razkrižjima cesta, Novoj Topoli, Gornjoj Topoli, Maglajanima i Laktašima bili su dodatno ojačani s po jednim protuoklopnim topom. Na 40 km duljine ceste bila su izgrađena 22 bunkera. U Laktaše su neprimjetno stigli jedan ustaški oklopni sklop te dvie pješačke bojne i smjestili su se uz cestu prama Razboju. General Pavlović je postavio jedan oklopni sklop Ustaške obrane na cestu prema Donjim Doljanima, iza njega 4. bojnu na kamionima a jednu oklopnu satniju u selo Bukovac. 3. bojnu pod zapovjedništvom ustaškog bojnika Ante Vrbana poslao je u okolicu Vilusa kako bi spriečili mogući napadaj partizana s Kozare.
Glavna bitka
U jutro 5. travnja u 2.00 sati četnici započinju frontalni napadaj na bunkere i obasipaju ih ručnim bombama, vatrom iz pješačkog naoružanja te minobacača. Domobrani u bunkerima su pričekali da im se četnici približe na dovoljnu blizinu a zatim su otvorili vatru iz mitraljeza, minobacača i topova što stvara velike gubitke četnicima i unosi pometnju među njih. To je potrajalo cijeli dan i nastavilo se u noć.
Četnik Minić je nakon rata opisao bitku ovim riječima: "Dolina Lijevča polja odjekuje grmljavinom od eksplozija granata i ručnih bombi. Ustaški tenkovi brekću i seju vatru na sve strane. Noć se je pretvorila u dan."
Ipak 6. travnja u 6.00 sati četnički odredi Garani i Omladinski odred pod vodstvom kapetana Perišića uspjeli su se probiti između bunkera i pokušali napasti 3. bojnu s leđa. General Pavlović je s dielom svoje divizije zatvorio mjesto četničkog prodora a zatim svoju pričuvu, dvije oklopne satnije, poslao cestom Bukovac-Turjak u pomoć 3. bojni. S ostatkom snaga Pavlović se dao u lov na četničku grupu koja je činila oko 1000 ljudi i razbio ih.
) o toj bici. Draža Mihajlović je na svom suđenju naziva najvećom tragedijom četnika koja se dogodila u ratu. Zna li netko malo više o tome, koje su jedinice bile s četničke a koje s ustaške strane. Zapovjednik je s četničke strane bio koliko ja znam bio Pavle Đurišić a s ustaške malo poznati general Metikoš i puno poznatiji Luburić. Je li istina onako kako govore neki izvori da su četnici potučeni na prevaru..da im je prvo bio garantiran slobodan prolaz do Slovenije ili je to samo isprika. I koje su još poznate bitke između četnika i ustaša ( istočnobosanska operacija) i slično.
Linearni mod
