Nema to veze s kampanjom 'Prve 3 su najvažnije', već sa funkcioniranjem mozga. Ne bih ulazila u tu kampanju jer nisam upoznata s tematikom, ali u kontekstu kojeg je spomenula Maranatha, radi se o prvih 6 godina.
Nije, tu se samo dodatno pojačava ono što se odvijalo ranije.
A mozak usvaja obrasce i trajno ih pohranjuje i prije nego je u svjesnoj fazi.
Zato jer očito nisi upoznata s funkcioniranjem mozga i usvajanjem modela ponašanja.
U adolescenciji se djeca više identificiraju s društvom/prijateljima i dolazi do odmaka identifikacije s roditeljima. Bitno je da su roditelji oslonac, to naravno.
Model ponašanja i poimanja sebe je do tada već usvojen, a do problema dolazi kad je usvojen pogrešno i kada se na njegovom ispravljanju ne radi na vrijeme.
Šta ne kažem da je slučaj kod autorice, to će ona najbolje znati.
Ali slažem se s onim što je rekla Ex Anais:
Treba naći uzroke zašto ju privlače nestabilni.
Potpis na Golubicu.
Upravo tako. Zreli odnos a priori isključuje igrice. Ukoliko osoba ne radi ono o čemu govori/za šta se zalaže, i ako je tu jasno vidiljivo odstupanje između riječi/djela, a druga strana to i dalje tolerira - problem je u drugoj strani.
Ili možda i kažemo
Čemu igrice? Ta budimo otvoreni!
Kažeš da autorica treba naći UZROK zašto ju privlaće nestabilni dečki. Pa koji su mogući uzroci toga, osim nesretnog djetinstva npr. odrastala je samo sa jednim roditeljem ?
Dok god se lijepiš na emocionalno nedostupne zapravo si i ti ta koja je emocionalno nedostupna.
Što se više boriš protiv toga, bit ćeš iscrpljenija. Prihvati to. Sad je tako kako jest, sutra možda neće biti. Psihološka literatura ti neće pomoći, samo ćeš se gristi što ne možeš raciom ubiti svoje emocionalne potrebe takve kakve jesu.
Odgovor postoji, a sad, pitanje je koliko si uopće spremna vidjeti ga. Ljudi uglavnom ne žele prihvatiti istinu o tome što ih je sjebalo. Radije misle da su samo ti njihovi odabranici oni koji su sjebani. Souuu wrong.
A i normalan je zbilja relativan pojam. Svatko traži ono što mu paše i ono što i sam posjeduje. Ti "normalni" su samo našli način kako prihvatiti sebe, nekima to dođe lako i prirodno, a nekima teže, a oni "nenormalni" zapravo nikad nisu uspjeli u tome. Mada, osobno smatram da dosta ljudi krije kosture u ormaru.
Čuj, možeš i nasilu. Možeš se natjerati da budeš s nekim tko je po tvojoj definiciji normalan, ali se nemoj čuditi kad te privuče njegov nestabilni prijatelj.
Btw, prihvaćanje sebe znači i prihvatiti sebe kakva trenutno jesi. A trenutno si ti među svim ostalim kvalitetama koje, vjerujem, posjeduješ i cura koju privlače nezreli dečki. Nije tako strašno.
Upravo to. Svjesna sam da je u meni problem iako vjerojatno i on ima problem, ali ja ne zelim rjesavati njegov problem, nego svoj iz jednostavnog razloga sto sebe mogu popraviti, a njega ne. Medjutim, sama svijest o tome da imam problem, nazalost nista ne rjesava.
Da se razumijemo, ne zamaram se tom kategorijom "normalno". Svi smo mi nenormalni na neki nacin i svi su odnosi prema tome nenormalni na neki nacin. Sto je nekome normalno, drugome nije itd. Upravo zbog takvog razmisljanja, zbog toga sto sam svjesna koliko je sve na svijetu relativno i koliko je lako doci do pogresnih zakljucaka/odluka ukoliko se svijet promatra isuvise crno-bijelo cesto mi se dogadja da toleriram ljudima vise nego sto bih trebala pa tako i deckima.
Netko je pitao je li dolazilo do razilazenja u njegovim rijecima-djelima. Da! Samo mozda to nisam dovoljno istaknula. I ne, nisam to tolerilala. Dapace, preburno bih reagirala, ignorirala ga neko vrijeme (mjesec, katkad dva), ali ono u cemu je problem, opet se vratila. On je s druge strane pokazivao znakove napretka i poceo je izbjegavati stvari koje mi smetaju. No, u tom i je problem, on ce sada odrzati obecanje jedino ako ga unaprijed upozorim - gle, reci mi odmah ak ne mres to ispuniti i to samo zato jer meni smeta sto ne ispunjava obecanja, ne zato sto on opcenito misli da je nezrelo nekome nesto obecati pa ne ispuniti (i ne ispricati se, dati razlog). Taj njegov "napredak" ide tak sporo i imam osjecaj da cu prije ja izgubiti zdrav razum neg s njim na zelenu granu i zato zelim pobjeci od njeg iako mi je i dalje strasno drag iz nekih neobjasnjivih razloga.
Neki su ovdje spominjali zalijetanje u seksualne odnose. Moram istaknuti da to kod nas nije bio slucaj. Dugo smo imali neki netjelesni odnos koji se uglavnom temeljio na pomirenjima i svadjanjima. Problem je mozda u tome sto smo rano definirali nas odnos kao odnos koji nece ostati na prijateljskoj razini. Iako je meni to bilo pomalo glupo da si rijecima izdefiniramo odnos prije ikakvog tjelesnog kontakta, al to sam shvatila kao njegov neki strah da ne bi zapeo u nekoj frend zoni pa sam dala mu zeleno svjetlo da se jadan ne muci strahovima.
Sada smo prekinuli svaki kontakt, ali ne u ljutnji, iskreno sam mu rekla da moram rascistiti stvari sama sa sobom. Ispricala sam mu se za sve optuzbe jer tko sam ja da nekoga odgajam, da mu popujem i solim pamet. Uradila sam to jer ne trpim da s nekim budem u zategnutim odnosima, odnosno da prekinem odnos u ljutnji i s grubim rijecima. Proslo je tri mjeseca od naseg zadnjeg kontakta, ali jos uvijek ne mogu krenuti dalje. Izlazim cesto s drustvom, isla sam i na neke dejtove, al nema te iskre i pomalo zapadam u krizu, poput ovisnika, opet sam u iskusenju da mu se javim ili ono sto je jos gore bojim se da me negdje iza ugla ceka treci pripadnik iste vrste za kojeg cu se zalijepiti.
Voljela bih kad bih mogla iskljuciti svoju opsjednutost analiziranjem jer me to analiziranje cini nestabilnom osobom. Voljela bih kad bih si mogla posloziti stvari - to je dobro, to je lose, ali ne, ja svaki dan imam novu teoriju i novi kut gledanja na stvari, i naravno svaki kut gledanja moze biti istinit ako se dovoljno dobro potrudite naci argumente za njega.
Zadnje uređivanje Holmes : 02.05.2012. at 16:28.
Reason: nepismentost
Upravo to. Svjesna sam da je u meni problem iako vjerojatno i on ima problem, ali ja ne zelim rjesavati njegov problem, nego svoj iz jednostavnog razloga sto sebe mogu popraviti, a njega ne. Medjutim, sama svijest o tome da imam problem, nazalost nista ne rijesava.
Da se razumijemo, ne zamaram se tom kategorijom "normalno". Svi smo mi nenormalni na neki nacin i svi su odnosi prema tome nenormalni na neki nacin. Sto je nekome normalno, drugome nije itd. Upravo zbog takvog razmisljanja, zbog toga sto sam svjesna koliko je sve na svijetu relativno i koliko je lako doci do pogresnih zakljucaka/odluka ukoliko se svijet promatra isuvise crno-bijelo cesto mi se dogadja da toleriram ljudima vise nego sto bih trebala pa tako i deckima.
Netko je pitao je li dolazilo do razilazenja u njegovim rijecima-dijelima. Da! Samo mozda to nisam dovoljno istaknula. I ne, nisam to tolerilala. Dapace, preburno bih reagirala, ignorirala ga neko vrijeme (mjesec, katkad dva), ali ono u cemu je problem, opet se vratila. On je s druge strane pokazivao znakove napretka i poceo je izbjegavati stvari koje mi smetaju. No, u tom i je problem, on ce sada odrzati obecanje jedino ako ga unaprijed upozorim - gle, reci mi odmah ak ne mres to ispuniti i to samo zato jer meni smeta sto ne ispunjava obecanja, ne zato sto on opcenito misli da je nezrelo nekome nesto obecati pa ne ispuniti (i ne ispricati se, dati razlog). Taj njegov "napredak" ide tak sporo i imam osjecaj da cu prije ja izgubiti zdrav razum neg s njim na zelenu granu i zato zelim pobjeci od njeg iako mi je i dalje strasno drag iz nekih neobjasnjivih razloga.
Neki su ovdje spominjali zalijetanje u seksualne odnose. Moram istaknuti da to kod nas nije bio slucaj. Dugo smo imali neki netjelesni odnos koji se uglavnom temeljio na pomirenjima i svadjanjima. Problem je mozda u tome sto smo rano definirali nas odnos kao odnos koji nece ostati na prijateljskoj razini. Iako je meni to bilo pomalo glupo da si rijecima izdefiniramo odnos prije ikakvog tjelesnog kontakta, al to sam shvatila kao njegov neki strah da ne bi zapeo u nekoj frend zoni pa sam dala mu zeleno svjetlo da se jadan ne muci strahovima.
Sada smo prekinuli svaki kontakt, ali ne u ljutnji, iskreno sam mu rekla da moram rascistiti stvari sama sa sobom. Ispricala sam mu se za sve optuzbe jer tko sam ja da nekoga odgajam, da mu popujem i solim pamet. Uradila sam to jer ne trpim da s nekim budem u zategnutim odnosima, odnosno da prekinem odnos u ljutnji i s grubim rijecima. Proslo je tri mjeseca od naseg zadnjeg kontakta, ali jos uvijek ne mogu krenuti dalje. Izlazim cesto s drustvom, isla sam i na neke dejtove, al nema te iskre i pomalo zapadam u krizu, poput ovisnika, opet sam u iskusenju da mu se javim ili ono sto je jos gore bojim se da me negdje iza ugla ceka treci pripadnik iste vrste za kojeg cu se zalijepiti.
Voljela bih kad bih mogla iskljuciti svoju opsjednutost analiziranjem jer me to analiziranje cini nestabilnom osobom. Voljela bih kad bih si mogla posloziti stvari - to je dobro, to je lose, ali ne, ja svaki dan imam novu teoriju i novi kut gledanja na stvari, i naravno svaki kut gledanja moze biti istinit ako se dovoljno dobro potrudite naci argumente za njega.
Puno žena ima ovaj problem, svjestan si toga. Ali kako ga rješiti ?Lijepo je što si prepoznala pametne riječi od ex anais
Ajme bože dragi koliko filozofiranja, Holmes!
Pa daj se malo opusti. Već tvoj stil pisanja puno govori o tebi. Prvo analiziraš
lika pod H. pa Z. pa njihove sličnosti i igrice...
Sto ljudi, sto čudi. Budi prirodna i nekomplicirana, otvorena, pa će ti automatski prestati prilaziti nezreli likovi. Nekako se činiš pod pritiskom, komplicirana, ne znam...
Ajme bože dragi koliko filozofiranja, Holmes!
Pa daj se malo opusti. Već tvoj stil pisanja puno govori o tebi. Prvo analiziraš
lika pod H. pa Z. pa njihove sličnosti i igrice...
Sto ljudi, sto čudi. Budi prirodna i nekomplicirana, otvorena, pa će ti automatski prestati prilaziti nezreli likovi. Nekako se činiš pod pritiskom, komplicirana, ne znam...
Valjda ti zato i prilaze takvi.
Ak sam po prirodi "komplicirana" kak onda mogu biti prirodna i nekomplicirana?
Tj. u situacijama kad si zadam zadatak da nis ne analiziram i pustim se niz vodu kam god da me nosi, ja se upravo tad osjecam neprirodno, odnosno osjecam se da glumim nes sto nisam, da ne vidim nes sto vidim.
I gdje je onda prava granica izmedju prevelikog analiziranja i zatvaranja ociju pred lavinom koja ce te kad tad stici? Koliko god zalim sto sam tako analiticki nastrojena, druga krajnost (zatvaranje oci pred problemima i onda iznenadno budjenje u govnima kad se oci konacno otvore) mi se cini jos gorom.
I gdje je onda prava granica izmedju prevelikog analiziranja i zatvaranja ociju pred lavinom koja ce te kad tad stici? Koliko god zalim sto sam tako analiticki nastrojena, druga krajnost (zatvaranje oci pred problemima i onda iznenadno budjenje u govnima kad se oci konacno otvore) mi se cini jos gorom.
Zašto moraju biti krajnosti? Ravnoteža. Naravno, nju je najteže postići.
Možeš ti ostati "komplicirana", ali ne moraš sebe ubijati analizama. No to ne dolazi preko noći. A i ta kompliciranost se da reducirati s godinama, naprosto se umoriš. Kako ti gledaš na svoju kompliciranost? Kakva je, pozitivna, negativna, nešto treće?
Tj. u situacijama kad si zadam zadatak da nis ne analiziram i pustim se niz vodu kam god da me nosi, ja se upravo tad osjecam neprirodno, odnosno osjecam se da glumim nes sto nisam, da ne vidim nes sto vidim.
a ovo dolje boldano nije puštanje niz vodu?
Quote:
Holmes kaže:
Dapace, preburno bih reagirala, ignorirala ga neko vrijeme (mjesec, katkad dva), ali ono u cemu je problem, opet se vratila.
Da, upravo to si spominjala, dakle prve godine života, a to nije ništa drugo doli cicanje majke, primitivan nagon za hranom i obavljanje fizioloških potreba i uistinu ne vidim kako se te prve godine odražavaju na buduću osobnost i ponašanje individue.
Kad već spominješ dojenje, može se krenuti i od toga - dojenčetu je vrlo važan dodir majke koji ga smiruje, i dijete koje je često u majčinom naručju bolje spava i bolje se razvija. Ali i kasnije, nakon 1. godine dijete ima jaku potrebu za fizičkim kontaktom s odraslima, i to je jedan od preduvjeta za pozitivno emocionalno stanje.
Sve ovo što si navela, dojenje, hranjenje, i ostalo,.. ako su te potrebe pravovremeno zadovoljene, to stvara kod djeteta osjećaj sigurnosti, ljubavi i pripadanja, a stvara se i blizak i trajan odnos s osobama koje ga okružuju. Nije li to temelj na kojem se izgrađuje opći emocionalni status djeteta/osobe?
Evo jednog banalnog primjera: dječji plač je prvi znak neke nelagode i on treba izazvati nagon brižnosti kod majke. Ako taj nagon izostane (majka se ne pojavi kako bi ga uzela u naručje, promijenila mokru pelenu, nahranila ga, i sl.) javlja se strah i frustracija. Jednom možda ne znači puno, ali ako je učestalo ..
Kad već spominješ dojenje, može se krenuti i od toga - dojenčetu je vrlo važan dodir majke koji ga smiruje, i dijete koje je često u majčinom naručju bolje spava i bolje se razvija. Ali i kasnije, nakon 1. godine dijete ima jaku potrebu za fizičkim kontaktom s odraslima, i to je jedan od preduvjeta za pozitivno emocionalno stanje.
Sve ovo što si navela, dojenje, hranjenje, i ostalo,.. ako su te potrebe pravovremeno zadovoljene, to stvara kod djeteta osjećaj sigurnosti, ljubavi i pripadanja, a stvara se i blizak i trajan odnos s osobama koje ga okružuju. Nije li to temelj na kojem se izgrađuje opći emocionalni status djeteta/osobe?
Evo jednog banalnog primjera: dječji plač je prvi znak neke nelagode i on treba izazvati nagon brižnosti kod majke. Ako taj nagon izostane (majka se ne pojavi kako bi ga uzela u naručje, promijenila mokru pelenu, nahranila ga, i sl.) javlja se strah i frustracija. Jednom možda ne znači puno, ali ako je učestalo ..
Btw, otišli smo previše daleko ..
Potpisujem u potpunosti. Ovo je zaista tema za psihologiju
Netko je pitao je li dolazilo do razilazenja u njegovim rijecima-djelima. Da! Samo mozda to nisam dovoljno istaknula. I ne, nisam to tolerilala. Dapace, preburno bih reagirala, ignorirala ga neko vrijeme (mjesec, katkad dva), ali ono u cemu je problem, opet se vratila. On je s druge strane pokazivao znakove napretka i poceo je izbjegavati stvari koje mi smetaju. No, u tom i je problem, on ce sada odrzati obecanje jedino ako ga unaprijed upozorim - gle, reci mi odmah ak ne mres to ispuniti i to samo zato jer meni smeta sto ne ispunjava obecanja, ne zato sto on opcenito misli da je nezrelo nekome nesto obecati pa ne ispuniti (i ne ispricati se, dati razlog). Taj njegov "napredak" ide tak sporo i imam osjecaj da cu prije ja izgubiti zdrav razum neg s njim na zelenu granu i zato zelim pobjeci od njeg iako mi je i dalje strasno drag iz nekih neobjasnjivih razloga.
poznata situacija od A-Ž jedino što sam ja zaključila na kraju (i dobila potvrdu) je to da njemu jednostavno nije previše stalo da bi razmišljao o tebi u slobodno vrijeme i nešto se posebno trudio kad ne osjeća isto što i ti. A valjda se sjećaš kako to izgleda kada je frajer zaljubljen, uvijek je barem korak ispred tebe, a ne tri km iza dok ti čekaš da on elegantno došeće sa spoznajama, isprikama, obećanjima i ostalim čemu se nadaš. i to onda nema veze s godinama, materijalnim statusom, životnim fazama, ili je ili nije, kad nije onda čeprkamo i analiziramo ne bi li se ipak možda uvjerili da je ni prvi ni zadnji slučaj da netko od privremene kompatibilnosti izmašta ono čega nema, pa se još drži toga kao utopljenik (jer ipak si investirala svoj vrijeme, misli, pažnju, osjećaje i nadala se boljem odazivu).
Kao kad napraviš kolač za koji si pomno birala sastojke i ponosna si na svoje kulinarsko umijeće, a oni kojima si ga poslužila je samo 'okej' iako su svi sastojci po ukusu. Pojest će ga, ali neće te moliti za još. Onda te počne kopkati analiziraš cijeli proces dok na kraju ne počneš sumnjati u sebe. To otvara novi ciklus, podsvjesne težnje za odobravanjem, priznanjem, prihvaćanjem, kako god. Možda to ima veze s prvih šest, a možda samo sa zadnjih šest
__________________
Al' dobro, ajd, idemo se svi frendzonat u sporadično kadlbičanje, dok čekamo povremenu FF situaciju :D (by Alexa)Cap?
Ako je problem u dečkima i njihovom manipuliranju kako cure uopće završe s takvima i ne primijete da su manipulatori puno ranije nego se ta veza razvije u nešto više? Ne bih ništa ni rekao da ste tek krenule u veze, ali koliko vidim imate iskustva u vezama i opet krivo procijenite.
Jedan lik što izlazi s mojim bratom je papak i kreten kakvog nema i sve što želi od cure je seks i iskorištava ih pa mu svejedno same i priđu. Zašto bi onda on bio kriv kad mu cura sama priđe, a može u prvih petnaest minuta vidjeti da je papak i kreten svoje vrste. I onda zbog čega bi on bio kriv, nije nego cura koja ima posla s njime. A više takvih primjera mogu navesti i još uz to bih imao što napisati i iz svog iskustva, ali ipak u detalje ne bih. I tko je onda tu ponajviše kriv, vi same jbg.
__________________
Žene rade pirsinge,buše nos,uši,bradavice i pupak.A na kraju krajeva i klitoris.One depiliraju noge vrućim voskom,briju se ispod pazuha i stidnim dijelovima,čupaju obrve i brkove.Ugrađuju silikone u: grudi, guzu... Idu na liftinge, liposukcije, vade rebra i ko zna šta još,a kažu da ne vole analni sex JER IH BOLI??
jedino što sam ja zaključila na kraju (i dobila potvrdu) je to da njemu jednostavno nije previše stalo da bi razmišljao o tebi u slobodno vrijeme i nešto se posebno trudio kad ne osjeća isto što i ti. A valjda se sjećaš kako to izgleda kada je frajer zaljubljen, uvijek je barem korak ispred tebe, a ne tri km iza dok ti čekaš da on elegantno došeće sa spoznajama, isprikama, obećanjima i ostalim čemu se nadaš. 
i to onda nema veze s godinama, materijalnim statusom, životnim fazama, ili je ili nije, kad nije onda čeprkamo i analiziramo ne bi li se ipak možda uvjerili da je 
analiziraš cijeli proces dok na kraju ne počneš sumnjati u sebe. To otvara novi ciklus, podsvjesne težnje za odobravanjem, priznanjem, prihvaćanjem, kako god. Možda to ima veze s prvih šest, a možda samo sa zadnjih šest 
Linearni mod
