Fascinacija - što i od kud dolazi?

[augeN]

Može li mi tko objasniti što je to fascinacija: zbog čeg se javlja, koja joj se svrha, zašto ju osjećamo...

ne pričam o motiviranoj "fascinaciji" jer prava fascinacija nema motiv (u suprotnom ako postoji motiv se radi o "dovoljno jakoj" želji za sticajem spoznaje/iskustva o tome što želimo, koja postaje težnja ka ostvarenju te spoznaje/iskustva)
dakle, onaj čisti osjećaj kada kao da vas nešto jednostavno vuče prema onome što vas fascinira, bez motiva, jednostavno čisto privlačenje.

meni se čini da je to, kao i ljubav, osjećaj koji je sam sebi motiv/svrha?

[pronađena]

Oprosti mi, ali ja nisam razumjela pitanje. Kako fascinacija može biti nemotivirana, čak i kada je to, kao što kažeš, privlačenje prema nečemu koje ne možemo objasniti. Ipak je prema nečemu.
Govoriš li o ushitu?

[augeN]

hmmm, da, ushit bi možda bio bolja riječ od fasciniranosti
možeš li definirati pojam ushita?
meni još pada na pamet - opčaranost

također se slažem ali samo donekle da je "prema nečemu" jer ako se uzme u obzir da se nemože objasniti prema čemu, onda je se time definira čisto zbivanje/radnja opčaranosti/fascinacije. e to zbivanje me zanima, zbivanje fascinacije/opčinjenosti/ushita

nije li to opis osjećaja prosvjetljenosti? biti u stanju opčaranosti apsolutnime, dakle nečime što je preopčenito da se tehnički gledano može definirati kao "nečime"?

[pronađena]

Ushit je jedan od izvornih osjećaja koji ne zahtijeva objekt. Iako možemo biti ushićeni nečim, možemo osjetiti i čisti ushit bez razloga.
Fascinacija, očaranost, nasuprot tomu, zahtijeva objekt.
Pretpostavljam da i jedan i drugi osjećaj možemo slijediti na putu k Prosvjetljenju, ali je samo Prosvjetljenje još daleko od samih tih osjećaja i meni je ushit izvorniji.
Eto, ali to je samo moje mišljenje i moj put. Ako ti osjećaš da te očaranost nečim vodi, zašto je ne bi slijedio. Pri tom, možda, da se povremeno ogledaš oko sebe da ne bi propustio nešto što je isto tako očaravajuće.
Ma, sad već opet tu nešto propovijedam. Sve dok imaš osjećaj da nekamo ideš, i da je to kamo ideš nešto dobro, nije važno što je to.

[augeN]

možeš li mi opisati koji su to izvorni osječaji jer mi osim ljubavi ne pada na pamet niti jedan, pošto se meni čini da svaki osjećaj ima razlog a prema tome nemože biti osnovni, osim ljubavi koja je sama sebi razlog te evo ushita koji je drugi osjećaj koji mi djeluje kao da nemora imati razlog

[pronađena]

Evo, šašavo mi je ponavljati jer će drugima biti dosadno. Ne znam te uputiti na ssamo jedan post, pa na ovoj stranici pročita Ukazanja i ostale materijalne manifestacije vizije.
To je onako kako sam ja to vidjela.

http://www.forum.hr/showthread.php?t=720779&page=10

[Della17]

augeN kaže:

Može li mi tko objasniti što je to fascinacija: zbog čeg se javlja, koja joj se svrha, zašto ju osjećamo...

ne pričam o motiviranoj "fascinaciji" jer prava fascinacija nema motiv (u suprotnom ako postoji motiv se radi o "dovoljno jakoj" želji za sticajem spoznaje/iskustva o tome što želimo, koja postaje težnja ka ostvarenju te spoznaje/iskustva)
dakle, onaj čisti osjećaj kada kao da vas nešto jednostavno vuče prema onome što vas fascinira, bez motiva, jednostavno čisto privlačenje.

meni se čini da je to, kao i ljubav, osjećaj koji je sam sebi motiv/svrha?

Interesantno pitanje.

Jednostavno i naoko tivijalno (zato ti se nitko ni ne javlja), no kada se malo bolje nad njim zamislim, „otvara" mi se mnogo toga unutra.

Točno kužim na kaj ciljaš.

Mislim da su najbolji pokazatelji stupnja nečije duhovnosti, spontanost i spremnost da se bez srama iznesu na vidjelo stvari koje nas duboko unutra – onak, „dječije“ - fasciniraju.
Tvoje je pitanje demonstracija te spontanosti.
To je nekaj na kaj bi trebal biti ponosan.
Ne zezam se.
Nažalost, nema puno ljudi „nos“za takvo što pa se sukladno tome ni nebuš načital puno odgovora ili pak tuđih iskustava (razmišljanja) na tu temu.

Ja bi izraz „fascinacije“ zamjenila s inspiracija.
Bolje mi sjeda.
Kaj je potiče?
Teško mi je odgonetnuti, no ima par stvari koje sam primjetila da se svima nama dešavaju kada je inspiracija u pitanju, a koje vrijedi spomenuti.

Inicijalna iskra koja nas na nešto potiče (inspirira) u pravilu se uvijek s vremenom zaboravlja i naša facsinacija nečim počinje mutirati (gubiti izvorni smisao).
S vremenom se pretvori u nešto što veze nema s onim što nas je duboko unutra na početku „balade“ pokrenulo.

Dala bum ti primjer;
Jesi li se ikad kao dijete zagledao u zvjezdano nebo?
Ja to često radim.
Volim gledati u zvijezde ili bolje rečeno – "utapati se" u neizmjernoj dubinu svemira.
Uvijek mi, kada je noć vedra, "stane knedla" u grlu i mogu buljit u nebo satima.
U pravilu me tada ponese neizreciva inspiracija (ili kak ti to kažeš; fascinacija).
Kaj je izaziva – neznam.
No znam da je uvijek iznova želim iskusiti.
Čim me ponese, osjećam da živim.
Čim je nema, „zaspim“ unutra (no toga iskustveno postanem svjesna tek kada se inpiracija o kojoj govorim, ponovo javi).
Znaš ono; Ah...sad sam se sjetila, pa kak sam to mogla zaboraviti. Kak sam mogla zaboraviti to veličanstevno unutarnje stanje.“
Ovo kaj sam sad napisala (sama iskusila), puno mi je ljudi potvrdilo.
Po meni - fascinacija svemirom, u biti je sponatana i neizreciva radost (inspiracija) koja sama od sebe dođe kada se istinski zagledamo u njegovu dubinu.
Teško ju je opisati.
Ona je inicijalna iskra koja nas potiče da se npr.počnemo baviti astronomijom.
Isto je i sa muzikom.
Ponekad čujemo tonove koji nas spontano ponesu i pokrenu u nama veličanstven proces ekstatičnog prepuštanja nečemu što duboko u nama počinje „odzvanjati“.
E sad dolazi zajeb.
Izvor te inspiracije (kojeg nemogu artikulirati) je ono što nas je prvotno pokrenulo, i probudilo u nama želju da je ponovo iskusimo (neovisno o tome što pokreće to iskustvo; gledanje u svemirske dubine ili slušanje tonova neke melodije).

Izvorna inspiracija dakle trasira pravac; „uvijek iznova ponavljati, iznova proživljavati, probuditi to ekstatično iskustvo.“

No taj impuls s vremenom degenerira.

Nestane.

Razlog je naša zaboravljivost.
Naša nesposobnost da u sebi zadržimo sjećanje na ono što nas je pokrenulo.
Čim se „izgubi s horizonta“, naša „fascinacija“ tada skrene na krivi kolosjek, pa se tako netko koga je prvotno inspiriralo ono-nešto (teško objašnjivo) što je osjetio u duši kada se zagledao u svemirske dubine – počinje polako zanimati za teleskope i baviti npr.optikom, egzo geologijom, fizikom i sl., a ne prvotnim iskustvom.
Razgovarala sam s nekom optičarima koji se optikom bave godinama i koji su se za tu granu fizike počeli zanimati preko interesa za teleskope, koje su htjeli graditi da mogu vidjeti dublje u svemir.
Umjesto na prvotno iskustvo, fokus njihovog uma usmjeren je s vremenom na izrađivanje leća koje su tako same sebi postale smisao (tehno-sterilna pasija potpuno odvojena od izvornog osjećaja).
Kada smo ogolili razloge njihovog bavljenja (fascinacije) optikom, došli smo do prvotne inspiracije svemirom koja ih je dotaknula kada su bili djeca, ali su oni to s vremenom zaboravili.
Zanimljivo.
Isto je i sa inspiracijom koju npr.potiče muzika koju slušamo.
U želji da je nanovo iskuse, ljudi se počinju zanimati za audio uređaje, no s vremenom (kako počinju zaboravaljati prvotni doživljaj) skrenu u tehnikalije i audio gađete koji tada sami sebi postanu svrha.
To se i meni dogodilo.
Na kraju ljudi pročitaju tonu materijala na tu temu, znaju sve o audio tehnikalijama, opremi i sl., ali to sve skupa veze nema s onim dječijim poticajem koji ih je na početku u sve to gurnuo.

Neznam jel me kužiš?

Mislim da je u korjenu svake iskreno-dječije inspiracije, smisao našeg djelovanja (pravac kojim bi se trebali kretati u iskustvenom smislu), no nažalost, tu iskru u mraku koja je na trenutak bljesnula pred našim duhovnim očima, s vremenom izgubimo iz vida.

Šteta.

[augeN]

Della17 kaže:

Mislim da su najbolji pokazatelji stupnja nečije duhovnosti, spontanost i spremnost da se bez srama iznesu na vidjelo stvari koje nas duboko unutra – onak, „dječije“ - fasciniraju.
Tvoje je pitanje demonstracija te spontanosti.
To je nekaj na kaj bi trebal biti ponosan.
Ne zezam se.
Nažalost, nema puno ljudi „nos“za takvo što pa se sukladno tome ni nebuš načital puno odgovora ili pak tuđih iskustava (razmišljanja) na tu temu.

da zadovoljim prvo svoj ego pa da se očitujem na ovo laskanje (mom egu, ne da mi ti laskaš)
nisam "početnik" u duhovnim naukama (čime ne kažem da sam automatski majstor) i ovakva pitanja su mi trenutna okupacija jer onime "banalnijim" više-manje dobro baratam tj. stekao sam mnoge spoznaje kojemi zadovoljavajuće detaljno opisuju "svijet" a kojih većina ljudi očito nije svjesna (vidljivo nije svjesna, nebi se mogli ponašati kako se ponašaju da su svjesni)
enivejz, hvala na sugestiji da bih trebao biti ponosan, no biti ponosan je zamka ega i ako postanem ponosan na nešto što bi trebalo biti normalno, naći ću se u slijepoj ulici spoznaja.
a što se tiče teme i ljudi na koje je ciljana - odgovor na temu ionako postoji "u meni" i da bih ga shvatio mi je samo potrebna pomoć s uvidom tj. poticaj s vašim pitanjima i za sada mi odlično pomažete
i pliz nemoj slučajno smatrat ovaj odgovor kao kritiku jer to niti pod razno nije

Della17 kaže:

Jednostavno i naoko tivijalno (zato ti se nitko ni ne javlja), no kada se malo bolje nad njim zamislim, „otvara" mi se mnogo toga unutra.

nije teško shvatiti komplicirane stvari, teško je pojmiti osnovne, najjednostavnije

Della17 kaže:

Ja bi izraz „fascinacije“ zamjenila s inspiracija.
Bolje mi sjeda.

dobar pojam. djeluje da sadrži istu tu "silu" kao i fascinacija/ushit/opčaranje

neko objašnjenje koje mi sjeda što bi bila ta "sila" je "rezonirati sa izvorom"

Della17 kaže:

Inicijalna iskra koja nas na nešto potiče (inspirira) u pravilu se uvijek s vremenom zaboravlja i naša facsinacija nečim počinje mutirati (gubiti izvorni smisao).
S vremenom se pretvori u nešto što veze nema s onim što nas je duboko unutra na početku „balade“ pokrenulo.
...
Neznam jel me kužiš?

Mislim da je u korjenu svake iskreno-dječije inspiracije, smisao našeg djelovanja (pravac kojim bi se trebali kretati u iskustvenom smislu), no nažalost, tu iskru u mraku koja je na trenutak bljesnula pred našim duhovnim očima, s vremenom izgubimo iz vida.

Šteta.

hvala na odličnom objašnjenju! je, kužim i apsolutno se slažem. to je ona iskra koja "zapali" želju, nakon koje čovjek krene smjerom interesa koji je proizveo iskru ALI ne jer nas to uistinu zanima toliko već jer mislimo da će se kretanjem tim smjerom doći u stanje konstantnog "iskrenja", ali kao što kažeš, s vremenom odemo toliko daleko od izvora iskre da zaboravimo na iskru. ali nebih rekao da "zaboravimo" jer se obično sjećamo što nas je motiviralo, već nam to više ne pobuđuje iskre... rekli bi ljudi - odrastemo, nadrastemo... zasitimo se?

ono na što ciljam, no nebih želio da tema ode u tom smjeru (još), je reinkarnacija tj. sila koja nas stalno vodi u krug reinkarnacije - čini mi se da je to upravo ta sila fascinacije/insipracije. da je naša duša vođena te joj je to glavni motiv i pokretačka energija upravo taj impuls?

znači li to da prekiranjem tog impulsa mi postižemo ono što je postigao buda? ili bi time se ubili jednom zauvijek jer bi se odcjepili od "izvora"?

[Della17]

augeN

dobar pojam. djeluje da sadrži istu tu "silu" kao i fascinacija/ushit/opčaranje

Očito se razumijemo, jer različitim riječima opisuješ isto stanje.
Točno tak bi se i ja izrazila.

neko objašnjenje koje mi sjeda što bi bila ta "sila" je "rezonirati sa izvorom"

Izvrsno rečeno (osjećano unutra).

...to je ona iskra koja "zapali" želju, nakon koje čovjek krene smjerom interesa koji je proizveo iskru ALI ne jer nas to uistinu zanima toliko već jer mislimo da će se kretanjem tim smjerom doći u stanje konstantnog "iskrenja", ali kao što kažeš, s vremenom odemo toliko daleko od izvora iskre da zaboravimo na iskru. ali nebih rekao da "zaboravimo" jer se obično sjećamo što nas je motiviralo, već nam to više ne pobuđuje iskre... rekli bi ljudi - odrastemo, nadrastemo... zasitimo se?

Sviđa mi se ovo tvoje; "konstantno iskrenje".
Mislim da je upravo to pravac kojim bi se trebali u iskustvenom smislu kretati.
"Zakačiti se" za izvorni impuls koji je u nama probudio ushit duše (kako znamo i umijemo - "i zubima i noktima") i pokušavati ga na razno razne načine ponovo inducirati.
Što smo u tome uspješniji, dalje ćemo u duhovnom smislu dogurati.

ono na što ciljam, no nebih želio da tema ode u tom smjeru (još), je reinkarnacija tj. sila koja nas stalno vodi u krug reinkarnacije - čini mi se da je to upravo ta sila fascinacije/insipracije. da je naša duša vođena te joj je to glavni motiv i pokretačka energija upravo taj impuls?

Ne opterećujem se reinkarnacijom (neznam jel uopće i postoji, i sve mi više nekak danfa na njuejđ opsesiju).
Mislim da je to sasvim nevažno i da nas "fascinacija" time u biti samo udaljava od duhovnosti...ma kolko to šokantno nekome tko je opčinjen reinkarnacijom, zvuči.
A da i postoji, lamentirat na tu temu je poput konstantnog "padanje u nesvjest" zato kaj svaku večer pada noć, i svako jutro izlazi sunce.
Moje mišljenje.

Puno mi je više intersantan taj "impuls" duše koji spominješ.
To je nešto na što se treba fokusirati.

Intuitivno osjećam da sve što radimo s ciljem da nanovo probudimo taj "ushit" (ma što god to bilo), ima smisla i da nam takovo djelovanje pomaže da duhovno rastemo.
Isto tako, sve što činimo bez toga na pameti (u srcu) - bez obzira što to bilo - nepotrebno je gubljenje vremena.
A vrijeme leti.

Kak ono kažu rimljani; "tempus fugit" ili tak nekak.

Pozdrav.

[augeN]

Della17 kaže:

... i da nas "fascinacija" time u biti samo udaljava od duhovnosti...ma kolko to šokantno nekome tko je opčinjen reinkarnacijom, zvuči.

nenenene, krivo smo se razumijeli - nisam ja fasciniran reinkarnacijom, već sam mislio to na način da je fascinacija impuls koji potiče/gura/pokreće naš duh na njegovom duhovnom putu, a reinkarnacija je (prema mojim trenutnim spoznajama) isto dio duhovnog puta jer omogućava našem duhu da stiće potrebna iskustva za duhovni rast.
no tema reinkarnacije je druga tema i zato sam rekao da nebih volio da ova tema krene (još) u tom smjeru

Della17 kaže:

A da i postoji, lamentirat na tu temu je poput konstantnog "padanje u nesvjest" zato kaj svaku večer pada noć, i svako jutro izlazi sunce.
Moje mišljenje.

poput filma "Memento"? da, uistinu proces reinkarnacije izgleda kao da tako funkcionira...

Della17 kaže:

Puno mi je više intersantan taj "impuls" duše koji spominješ.
To je nešto na što se treba fokusirati.

Intuitivno osjećam da sve što radimo s ciljem da nanovo probudimo taj "ushit" (ma što god to bilo), ima smisla i da nam takovo djelovanje pomaže da duhovno rastemo.
Isto tako, sve što činimo bez toga na pameti (u srcu) - bez obzira što to bilo - nepotrebno je gubljenje vremena.
A vrijeme leti.

Kak ono kažu rimljani; "tempus fugit" ili tak nekak.

sad kad si malo razmislim, to stanje se doživljava kad čovjek pristupa radnji (bilo kojoj) po "zen" principu, dakle da opušteno, bez imalo opterećivanja ihodom ali s težnjom savršenstva odluči nešto napraviti. sad kad se sjetim, iz mog iskustva je to uvijek rezultiralo fascinacijom, poput recimo kada sam prvi put probao napraviti neko novo jelo... fascinirao sam se koliko je to lagano za napraviti ako se ne gubi razum i paničari, koliko me ispunjavalo što to radim i koliko me veselilo što ću to napraviti, čak daleko više me veselillo to raditi neg jesti ishod koji je btw. bio točno ono što bih zamislio, u zadnju decimalu identičan ideji koja je to pokrenula...

[Della17]

Osvrt na reinkarnaciju bio je općenit, nije tebe ciljao.

Moje je iskustvo da se inspiracija koju spominjem javlja spontano...često puta u trenutcima kada to najmanje očekujem.
Jednom kada se javi nisam "zadovoljna sobom", već ispunjena na način koji to teško mogu riječima opisati.
Imam osjećaj da nešto izvan mene dotiče (budi) nešto u meni, a ne da se ja budim sama od sebe.
Svakog bi tada bez razloga poljubila u ćelenku.
Dala bez razmišljanja sve kaj imam da me netko pita (sva sreća da nemam bog zna kaj za dati).
Ničeg se tada ne bojim, na nikog se i ništa ne mogu naljutiti, i ništa mi tada nije teško.
Ne moram ni jest ni piti, ni spavati na krevetu (i pod je u tim trenutcima dovoljno dobar).
Doslovno letim kao ptičica.

Problem je samo da to uzvišeno stanje ne traje dugo.

Kak je došlo, tak i ode.
Netragom nestane.

Jedino što mi tada ostaje je sjećanje na njega i odlučnost da ga ne zaboravim.

Moje se djelovanje tada svede na isčekivanje.

Dovoljno je da to uvijek držim na pameti ("tamo negdje" - na "rubu" uma), uvijek prisutno bez obzira što radila ili čime se okupirala.

Prije ili poslije, sve mi se ponovo vrati.

[Cherie]

Della17 kaže:

Moje je iskustvo da se inspiracija koju spominjem javlja spontano...često puta u trenutcima kada to najmanje očekujem.
Jednom kada se javi nisam "zadovoljna sobom", već ispunjena na način koji to teško mogu riječima opisati.
Imam osjećaj da nešto izvan mene dotiče (budi) nešto u meni, a ne da se ja budim sama od sebe.
Svakog bi tada bez razloga poljubila u ćelenku.
Dala bez razmišljanja sve kaj imam da me netko pita (sva sreća da nemam bog zna kaj za dati).
Ničeg se tada ne bojim, na nikog se i ništa ne mogu naljutiti, i ništa mi tada nije teško.
Ne moram ni jest ni piti, ni spavati na krevetu (i pod je u tim trenutcima dovoljno dobar).
Doslovno letim kao ptičica.

Problem je samo da to uzvišeno stanje ne traje dugo.

Kak je došlo, tak i ode.
Netragom nestane.

Jedino što mi tada ostaje je sjećanje na njega i odlučnost da ga ne zaboravim.

Moje se djelovanje tada svede na isčekivanje.

Dovoljno je da to uvijek držim na pameti ("tamo negdje" - na "rubu" uma), uvijek prisutno bez obzira što radila ili čime se okupirala.

Prije ili poslije, sve mi se ponovo vrati.

To je pozitivna emocionalna egzaltacija. Na emotivnom barometru ona stoji nasuprot krajnjoj potištenost, bezvoljnosti prema životu; prvo je najviši emocionalni vrhunac, potonje najdublja, crna emotivna jama ....


Naravno da kao ljudi težimo biti u onom djelu emocionalnog spketra gdje smo ushićeni, inspirirani, fascinirani, puni odušeljenja i čiste radosti življenja. Ako nam je vitalna energija jaka u takvim stanjima osjećamo se izvanredno. Ekstatično.

Ali nitko ne može održavati ovo emotivno stanje konstantnim i val na kojem surfamo mora se spustiti i moramo pričekati dok se novi val sam od sebe ponovno ne uzdigne. Osim toga s godinama kako vitalna energija opada val više nije jednako snažan kao u djetinjstvu ili ranoj mladosti, sve teže je bez ikakvog uzroka, poticaja izvana ući u ta stanja i održavati ih bar neko vrijeme.

Duhovnom čovjeku ona ni nisu cilj. Duhovni čovjek teži ne-egzaltiranoj radosti, mirnom uravnoteženom stanju uma, unutarnjem zadovoljstvu koji proizlazi iz samog bića, a ne iz tijela bilo njegove kemije, uma ili emocija.

[Della17]

O...to je puno više od toga.
Slažem se s tobom da je sposobnost zadržavanja tog stanja u velikoj mjeri vezana uz vitalnost.
Moraš bili zdrav i lagan.
Zato ja npr.nebum nikad pila ili pušila, ili se nažderavala ko svinja.
Ak ti se spava, ak si troma ili te nekaj muči, frustrira i boli, odvući će ti svu pažnju, pocicati svu forcu i nećeš se moći prepustiti impulsu koji se javlja.
Nije mi se jednom to desilo.
No egzaltiranost koju ti spominješ u kontekstu samo emocija, samo je vrh ledenog bijega - tek početna faza onog o čemu govorim.
U stanju sam jasno razlučiti kada emocionalno počinje prelaziti u nademocionalno (neopisivo).
Istina, emocionalni naboj (egzaltiranost) koji nekad zna biti toliko jak da hoće rastvoriti grudi, je ta „sila“ koja nosi - snagom doživljaja odiže od tla (figurativno) - no primjetila sam da je tek dio doživljavanja, tek „prvi stupanj rakete“ (ak me kužiš), jer ako se na pravi način prepustim i „zadržim pravac“, ostanem dovoljno dugo u tom stanju, sve oko sebe počinem percipirati nečim predivnim (nemam riječi).
Sve tada postaje jasnije, smisleno samo od sebe (nemrem ti to opisati), tjelesno postaje nebitno, sve u što se zagledam odzvanja (odjekuje) oduševljenjem.
Nikad se - kad me to strefi - nebi spustila na zemlju (opet figurativno).
No tu razinu svijesti nažalost nije lako zadržati.
Dođem do određene granice i zato kaj se nemrem u tom stanju održati, nemogu „se utopiti“, „zaviriti još dalje“, a svim bićem znam da još niš nisam „vidla“.
No meni je i to zasad dovoljno.
Na valu tog iskustva mogu „lepršati“ mjesecima.
Niš me ne brine ili tangira u negativnom smislu.
Sve pod tim dojmom mogu izdržati.
Svim svojim bićem znam da je „to – To“.
Na sam pokušaj da ga se prisjetim (što je tek blijeda slika samog doživljaja), od glave me do pete prožme oduševljenje koje se nikakvim novcem nemre platiti.
Vjeruj mi kad ti kažem da mi je dok se god toga mogu sjetiti, svjedno jel bum jednog dana umrla ili ne.
Ničeg se ne bojim.
Ni smrti, ni mogućih problema u životu.

Meni je zbog toga svijet predivan.

Ono što ga nadilazi, što se skriva na marginama onog što vidim golim očima, stostruko više.

[Cherie]

Della17 kaže:

O...to je puno više od toga.

Onda to Della nije ni inspiracija, ni fascinacija, ni ushit .... To je onda taj snažan, neizrecivo sladak ŽIVOT u nama koji zbog toga što nema nikakvih prepreka u vitalnoj sili, nikakvih negativnosti koje bi ga kočile, ničeg u kemiji, biologiji, ni na emotivnoj i mentalnoj ravni što bi ga zaustavilo - pršti kao vatromet u svoj svojoj ljepoti i veličanstvenosti, punini i bezuzročnoj radosti.

Taj isti život u nama stvorio je ovu ravan postojanja, taj život kroz nas očarano promatra, kuša, doživljava stvoreno i kao valovi naplavljuje nas svojom snagom, kao more povlači se na neko vrijeme da bi nas opet zasulo ushitom nevjerovatno slatke lakoće postojanja. Znati ovo, iskusiti to je sasvim dovoljno, zapavo više nego dovoljno za odživjeti lijep život i dočekati slatku smrt.

Inače u drevnim indijskim spisima to bi se zvalo shakti, to je energija imanentnog božanskog u nama.....

[worldbridger]

Hmm.
@Della: Spominješ da to nestane. Ne, to je uvijek tu, stvar je da mi prestanemo biti sinkronizirani s tim jer zazujimo.
Ta 'motivacija' ima veze s emocijama jer je sličnog oblika energije, ali zanos u emocije umjesto u tu
motivaciju uzrokuje splašnjavanje, jer smo se uhvatili krive stvari. Barem ja tak to vidim.

@Cherie: Možda sam lud, ali taj život koji spominješ mi nije tolko interesantan više s obzirom na to kolko je svemir (a i sve van njega) bogatiji od toga. Možda se samo zbog semantike ne razumijemo a istimo na istu stvar, a možda samo nalazimo gušt na drugim razinama Kak god, sve dobro dok se svemir uči. Svi smo na istom ^^

@augeN: Ako je ta 'motivacija' rezoniranje s izvorom i 'efortless' je, je li to onda karakteristika postojanja kao pojave ili je to postojanje itself?

[augeN]

worldbridger kaže:

@augeN: Ako je ta 'motivacija' rezoniranje s izvorom i 'efortless' je, je li to onda karakteristika postojanja kao pojave ili je to postojanje itself?

vidiš, vrlo zanimljivo pitanje - jer izgleda kao da je samo karakteristika postojanja jer djeluje na nas ali opet, ako se uzme u obzir da nas to na neki način pokreće tj. bolje rečeno "održava u kretanju", izgleda da je sastavni dio nas tj. da se bez toga nebi ni kretali a prema tome niti postojali...

zato mi i je zanimljiva poveznica između tog "impulsa" i reinkarnacije - kako mi se čini da je to impuls koji nas općenito pokreće, dakle pokreće/vodi nas i kroz cjelokupni proces reinkarnacije na način da naš duh biva fasciniran/ushićen postojanjem tj. da se "kreće" kako bi bio fasciniran/ushićen, ispada da je stanje bez ushita stanje bez "kretanja" duha. e sad, kako je "sila" koja čini sve samo jedna no "razlikuje" se po frekvencijama promjena tj. da li se konstanta zvana "promjena" kreće od višeg titranja prema nižem tj. iz kaosa u red, dakle prema prestanku titranja/nepostojanju titranja, ispada da stanje bez fascinacije bi bilo upravo stanje bez titranja (stanje apsolutnog reda) a prema tome i stanje ne postojanja

drugim riječima: fascinacija/ushit je impuls koji potiče promjenu (jedinu konstantnu)

[Della17]

worldbridger kaže:

Hmm.
@Della: Spominješ da to nestane. Ne, to je uvijek tu, stvar je da mi prestanemo biti sinkronizirani s tim jer zazujimo.
Ta 'motivacija' ima veze s emocijama jer je sličnog oblika energije, ali zanos u emocije umjesto u tu
motivaciju uzrokuje splašnjavanje, jer smo se uhvatili krive stvari. Barem ja tak to vidim.

Naravno da je tu.
Biti u stanju osjetiti šaptaje duše nije "trip".
Možda sam malo prenabrijana kada o tome pričam (jer drugač ne znam, s obzirom da me uvijek "ponese") pa se nekome tko to gleda sa strane - ko me "ne čuje iskustveno" - sve svodi na emocije (visoke, niske, uzvišene - nema veze).
Vjeruj mi da nije tako.
Problem je da ja to neznam artikuklirati.
U konačnici, zašto bi i trebala.
Jednu sam bitnu stvara zaboravila spomenuti, a to je u biti možda i najvažnije.
Takova iskustva mijenjaju čovjeka iz korjena.
Mene jesu.
Nakon toga ništa više nije isto.
Nisi ista/isti unutra.
Sve i sva ti je drago na svijetu i svakom bi pomogla (bez neke veze i posebnog razloga).
Život se ispuni smislom kojeg nemrem riječima izraziti.

Emocionalni vrhunci to ne čine.
Jednom kada prođu, ista si bedača kakva si i bila/bio.
Osjetljiva na raznorazne probleme, svadljiva, reaktivna, usmjetrena samo na sebe i svoj bitak, svoj komfor, zabavljena svojim "svetim" mirom i "osobnim" traganjem za vlastitim "jedinstvenim" smislom kojeg kada netko poremeti - izaziva frustracije, potrebu da se pobjegne nekam drugdje i tak dalje...

No stanje o kojem ja govorim, nadilazi sve te začkoljice.

Sve oko sebe vidiš u drugom svjetlu (a to je zamisli, tek posljedica iskustva, tek odjek onog što te strefilo, tek blijedio sjećanje koje te i takovo ima snagu iz korjena mijenjati).

Svakog bi zagrlila, svakom pomogla, na nikog se za prav nemrem nalutiti i sl.

Nezna jel me kužiš?

I još nešto.
Poeziju se duše (šaputanje od kojeg zastaje dah), nemože racionalizirati...znanstveno ukalupiti (a skužila sam da to malo preveč imamo potrebu činiti).
Ovi kaj su omađijani njuejđom to svako malo rade.
To nit je vibracija, nit je rezonacija, nit je energetsko stanje, nit je nekakav kalup (doktrinalno "ovo" ili "ono").
Čim to učinimo, pokenjali smo se na neki način na bit onog o čemu govorim.

To je nekaj puno više.
Nekaj kaj se riječima nemre objasnit niti u riječi ukalupiti.

To ti je isto kao da pročitaš neku predivnu, duboku, duboku pjesmu, i umjesto da je na pravi način doživiš unutra (da te ponese), ti daš sve od sebe da objasniš njene tehničke karakteristike, odnosno endokrine procese u glavi onog koji ju je napisao ili pak počneš objašnjavati kaoje su mu "čakre-makre-dakree" bile aktivne .

Nešto u ovom stilu; "voleći svoju majku pokrećemo vibracione procese na eteričnoj ravni, što nam pomaže da usklađujemo svoju energiju s eterom i aktiviramo srčani centar!!??" "Sad mi je konačno jasno što je manifestacija ljubavne vibracije tj. čakrenog povezivanja s majčinskom manifestacijom odnosno formom, sad sam skužila...ah!"

Koja bedastoća.

Gdje je tu ono bitno?

Spontana ljubav prema nekome koja je u biti sama sebi smisao, i koju sam čin racionalizacije ubija u korjenu.

Dobro veli moj tata; "bogami sam je opalio, al sam fulao ceo fudbal".

Nekak osjećam unutra da mjerilo duhovnog napretka nije "gje smo to mi na skali ostarivanja osobne legende/puta", već kakvi smo ljudi nakon onog što smo iskusili.

Eto.

[augeN]

Della17 kaže:

Nekak osjećam unutra da mjerilo duhovnog napretka nije "gje smo to mi na skali ostarivanja osobne legende/puta", već kakvi smo ljudi nakon onog što smo iskusili.

pa upravo to kakvi smo ljudi nakon onog što smo iskusili i je kriterij za mjerenje na skali ostarivanja osobnog puta... onaj tko mjeri u nečemu drugome je fulao cjelokupnu poantu puta

Della17 kaže:

Problem je da ja to neznam artikuklirati.
U konačnici, zašto bi i trebala.

osobno smatram da se ono, za što smatraš kako razumiješ, moraš moći artikulirati kako bi sebi dokazala da to znaš jer u suprotnom čovjek vrlo lako potpada pod zamku ega i krene živiti u uvjerenju da uvijek ide ispravnim putem (mada je tehnički gledano svaki put ispravan samo je pitanje koliko je blag za dušu i ujedno koliko traje što se mjeri kroz koliko uzrokuje iskustva koja se manifestiraju kroz spoznaje)
dakle, ne moći opisati riječima vrlo lako vodi u stanje nepotpunog shvaćanja ne dobivanja (kompletnog) iskustva u mjeri da čovjek ne vidi cjelu sliku. to se vrlo lijepo da vidjeti kod ljudi koji iskuse vrlo bitna duhovna iskustva ali ih zbog njihovog ne shvaćanja u potpunosti ne uspiju ukomponirati u svoje funkcioniranje na zemlji, pa to zna vrlo često rezultirati s greškom dobre namjere (koja sa sobom vodi prisilu da se drugima omogući to iskustvo, koje se ne razumije u potpunosti a bez da to drugi žele).
No slažem se, ako svoje spoznaje držiš za sebe, uopće nije bitno jesi li u krivu a s time i da li ih možeš artikulirati - jer si samo sebi u krivu

Della17 kaže:

To ti je isto kao da pročitaš neku predivnu, duboku, duboku pjesmu, i umjesto da je na pravi način doživiš unutra (da te ponese), ti daš sve od sebe da objasniš njene tehničke karakteristike, odnosno endokrine procese u glavi onog koji ju je napisao ili pak počneš objašnjavati kaoje su mu "čakre-makre-dakree" bile aktivne .

Nešto u ovom stilu; "voleći svoju majku pokrećemo vibracione procese na eteričnoj ravni, što nam pomaže da usklađujemo svoju energiju s eterom i aktiviramo srčani centar!!??" "Sad mi je konačno jasno što je manifestacija ljubavne vibracije tj. čakrenog povezivanja s majčinskom manifestacijom odnosno formom, sad sam skužila...ah!"

Koja bedastoća.

Gdje je tu ono bitno?

Spontana ljubav prema nekome koja je u biti sama sebi smisao, i koju sam čin racionalizacije ubija u korjenu.

zašto mora biti "ili ili". tko kaže da se doživljaj "predivne, duboke, duboke pjesme" doživi isključivo na "pravi način" ako se doživi samo "unutra (da te ponese)"? zašto se nebi uz takav doživljaj objasnile i njene tehničke karakteristike?
na taj način, kao što sam opisao u prethodnom citatu, se čovjek dovodi do stanja još dubljeg razumijevanja. jer mi nismo samo duhovna bića, mi smo kombinacija duhovnog i materije i upravo je doživljaj predivne pjesme kao nekakve logične tvorevine koja se može shvatiti i kroz nekakve tehničke karakteristike samo još jedan vid doživljaja njene ljepote.
uostalom, primjeti da je svo "sveto" znanje, uz svoju duhovnu ljepotu, redovito vrlo logično posloženo i "tehnički" definirano i upravo je taj sklad umjetnosti i logičnosti ono što potvrđuje da se radi o istinskoj umjetnosti. a to i sama priroda pokazuje poštujući tzv. fibonaccijev niz što je čisto tehnička karakteristika duhovne ljepote prirode

[Della17]

augeN;

...osobno smatram da se ono, za što smatraš kako razumiješ, moraš moći artikulirati kako bi sebi dokazala da to znaš jer u suprotnom čovjek vrlo lako potpada pod zamku ega i krene živiti u uvjerenju da uvijek ide ispravnim putem

Zamisli situaciju da si se rodio slijep na boje (vidiš samo tonove crno-bijelo-sivog).
Zamisli također da si čitav život proveo u društvu ljudi koji su također slijepi na boje.
Kakvom bi se to retorikom morao poslužiti netko iz te grupe (npr.Ti) tko je na trenutak uspio vidjeti boje, da koliko-toliko opiše ono što je vidio, ostalima u toj grupi?
Bili ga nesposobnost da to učini diskvalificirala po tom pitanju (uočavanja boja) i kvalificirala kao nekog, tko zato što mu nedostaje vokabulara, sam sebe zavarava?

Ne moraš koristiti taj primjer, zamisli da si od rođenja gluh i nemaš osjeta opipa (ne osjećaš nikakve vibracije ili pak toplo-hladno).
Isti problem bi se javio da na trenutak pročuješ i taktilno počneš osjećati.

Kako bi tada svojim gluho-teaktilno neosjetljivim prijateljima opisao svoje iskustvo?

Btw; ova usporedba je neusporedivo, neusporedivo lakši zadatak od pokušaja opisivanja stanje duše koje ja spominjem.

zašto mora biti "ili ili". tko kaže da se doživljaj "predivne, duboke, duboke pjesme" doživi isključivo na "pravi način" ako se doživi samo "unutra (da te ponese)"? zašto se nebi uz takav doživljaj objasnile i njene tehničke karakteristike?

Zato što je opisivanje boje neba slijepcu jedno, a viđenje neba nešto savim drugo.
Nema ništa loše u opisivanju.

No to nije isto.

Ja sam tu najmanje kriva.

na taj način, kao što sam opisao u prethodnom citatu, se čovjek dovodi do stanja još dubljeg razumijevanja. jer mi nismo samo duhovna bića, mi smo kombinacija duhovnog i materije i upravo je doživljaj predivne pjesme kao nekakve logične tvorevine koja se može shvatiti i kroz nekakve tehničke karakteristike samo još jedan vid doživljaja njene ljepote.

Meni to zvuči kao drveno željezo.

Ne potcjenjujem te kada to kažem i ne stavljam se iznad tebe u bilo kojem pogledu.
Tek tolko, da budemo na čisto.

uostalom, primjeti da je svo "sveto" znanje, uz svoju duhovnu ljepotu, redovito vrlo logično posloženo i "tehnički" definirano i upravo je taj sklad umjetnosti i logičnosti ono što potvrđuje da se radi o istinskoj umjetnosti.

Često je puta racionalno ukalupljivanje stvari koje su su svojoj suštini iracionalne, ljepak na koji se naivni navuku.
Daću ti primjer;
Neki sam dan gledala emisiju "Na rubu znanosti".
U njoj je gost bio nekakav samozvani vještac!?
Čovjek je stvarno uvjeren da vještice lete na metli!!?
Jel to bedastoća?
Je.
Jel bi se svako trebal na to nasmijat?
Bi.
No sad na scenu stupa racionalizacija gluposti;
Umjesto riječi letenje na metli ili copranje, on se počeo koristiti riječima "psiho-navigacija", "eterična projekcija" i sl...što su (kad malo bolje razmisliš) sinonimi za ovo prethodno.
Koristeći se takovom retorikom u stanju smo svakojake gluposti servirati racioanlizmom opsjednutom umu.
Pseudoznastveno ih "izracionalizirati" i upakirati na način da podilaze(pašu) našoj urođenoj(naučenoj) potrebi za "objašanjavanjem" svega i svačega.
Nije bitno što je nešto glupost, bitno je da je "logično" i kolko-tolko "izracionalizirano".

Racionalizacijom ljubavi nećeš nikad naučiti voljeti druge.

Tu su potrebu/slabost zapadnjaka najbolje i nemilice iskoristili istočnjački bleferi u nastojanju da im uvale svakojake gluposti.
Na prvom mjestu svoju kulturu (kultura jednog naroda nije glupost, no način na koji se tuđa plasira u naš kulturni prostor je živa komedija) .
Pseudo racionalizacija je nešto na čemu počiva 99% njuejđa.
Opet primjer;
Isočnjačku su kulturnu ikonografiju i folklor, istočnjaci "prodali" zapadu kroz puku racionalizaciju, pa se nešto što nije svojstveno našoj tradiciji (kao što je dizanje ruku u zrak kada se pjeva, a što je u biti spontana reakcija), gura pod standardnu praksu tzv"duhovnjaka"/nameće pričom o tome kako se na taj način krv sljeva u srčanu čakru, pa ljudi bolje osjećaju tu energiju!?
Svašta.
Ili pak sklapanje ruku u istočnjački znak pozdrava; opet ista priča (manipulativna racionalizacija); navodno se zatvara energetski krug i energija ljubavi učinkovitije usmjerava, dok se u sebi misli; "božansko u menii, pozdravlja božansko u tebi!?

Za ne povjerovat.

Ili ova fora; "najduhovniji je duhovni pozdrav, "namastei"! Zašto? Zato jer (vele lukavi istočni šaneri) vibracija tih slova najbolje utječe na um i budi duhovnu energiju!!"!!?


Komično mi je gledat kako su tzv.samozvani "duhovnjaci" (izraz koji je sama sebi izmislila njuejđ scena), taj istočnjački folklor popušili pod svoje i kako ga zubima i noktima brane (jer im je izracionaliziran), i njime umišljeno (pseudo duhovnjačko elitistički / s visoka) pradairju kao da su otkrili "toplu vodu", skakuću u sjedećm položaju, nose turbane, mrmljaju sanskritske mante i sl...dok ime se istočnjaci smiju iza leđa.

Žao mi je kad vidim koliko ljudi puši takove folove.
Sve te naivne racionalovisnike, koje se razumijevanjem toga kako njihovi umovi funkcioiraju, lovi ko muhe na drek.
Upornom "racionalizacijom" svega i svačega.

Kada bih ja npr.htjela potaknuti ljude da nose zagorske škrlake na glavi, najbolje bi u tome uspjela kad bih otišla na tv.
Javila se u emisiju "na rubu znanosti" i počela objašnjavati kako taj specifični oblik šešira, svojojm kombinacijom materijala i zapremine zraka kojeg je zarobio, zagrijava glavu na radnu temperaturu, optimalnu za prijem kozmičke energije koja kroz nas prolazi, a u isto je vrijeme (jer podsjeća na piramidu), učinkovito usmjerava u kognitivni centar u glavi.
Dokaz da je to tako je činjenica da su Zagorci kad su noslili te šeširčeke, bili najpametniji u sojem okruženju.
To naime potvrđuju i dva predsjednika bivše i ove države.
Obadva su bili Zagorci.
Vjeruj mi kad ti kažem, da kad bi na tu temu dovoljnio laprdala, i to njuejđevski dovoljno dugo racionalizirala, da bi ih se počelo sve više nosit.
Prvo bi ih počeli nosit babe na ezoterijskim šouovima na televiziji.

Imaš jedan izvrstan film na tu temu.
Radi se o povjesnoj reinterpertacija sastanka čelnih ljudi nacističke Njemačke na kojem je dogovoren Holokaust.
Zaboravila sam kak se zove (Zavjera ili tak nekak), no u njemu je jako dobro prikazano kako se moralne dvojbe ljudi koji su na tom sastanku sudjelovali, drobilo orkestriranom racionalizacijom i korištenjem raciju "prihvatljivih" izraza tipa; nije ubojstvo, već sanacija - nije genocid, već etnička relokacija i sl...

Isti ti je drek i njuejđ racionalizacija; nije jahanje na metli, nego psiho-navigacija...

Pušiti racionalizam ne znači biti racionalan.

Kad to velim ne podcjenjujem racio.

Itekako ga cijenim.

Isto tako, moram priznati, nema puno ljudi nos za to kada ga treba zatomiti, a kad ga uključiti.

Jebena dilema!

A...augeN?

[worldbridger]

augeN kaže:

jer mi nismo samo duhovna bića, mi smo kombinacija duhovnog i materije

gdje je razlika točno?

augeN kaže:

zato mi i je zanimljiva poveznica između tog "impulsa" i reinkarnacije (...)

drugim riječima: fascinacija/ushit je impuls koji potiče promjenu (jedinu konstantnu)

s dosadašnjim znanjem bih rekao da je reinkarnacija samo mehanizam koji olakšava učenje duše o samoj sebi, a nakon određenih stvari postane redundancija (aka lomi se ciklus, postaneš 'unbound'.)

tako da nebih vezao reinkarnaciju sa 'impulsom', jer impuls potiče postojanje, a mi postojimo, bili živi, mrtvi ili u akashi, samo u drugom obliku.
ustvari, mislim da treba razčlaniti sad par stvari.
tražiš "impuls" unutar fizičke stvarnosti, tj. motiv svemira? ili tražiš "impuls" postojanja?


@Della: ko da sebe slušam.
jedino na što bi se osvrnuo je da vjerujem kako je augeN samo htio reči da će nas kvalitetna racionalizacija osloboditi omaški ega i da ste tu možda imali mali nesporazum.

što se tiće 'ushita', možemo to nazvati ananda?