Forum.hr

Natrag   Forum.hr > Kultura i zabava > Književnost
Korisničko ime
Lozinka

Književnost Čitam, dakle jesam
Podforumi: Mali literarni kutić, Klub knjige

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 09.12.2002., 18:34   #1
Porto
*
 
Registracija: Nov 2002.
Postova: 1,312
Post krizanteme.org

dame i gospodo,
ovo je prostor za vaše priče...
Porto is offline  
Odgovori s citatom
Old 09.12.2002., 19:29   #2
Sudden Sid
small horse
 
Sudden Sid Avatar
 
Registracija: Nov 2002.
Lokacija: bizarro Zagreb
Postova: 16,138
Pošalji poruku preko ICQ korisniku Sudden Sid
RODENA IZ PJENE

More je bilo zapijenjeno.I bilo je svuda oko njega.Kako se samo nasaousred nicega u moru na obicnom djecjem camcu za napuhavanje.Prokleti alkohol,odlucio je da odsada vise nece piti...poslije 23.case.U to vrijeme organizirana je revna potraga za njim na obali.Ispalo je da su se svi prestrasili kad su saznali da je nestao i da ga svi vole.Znate,kao u onoj bezveznoj seriji "Svi vole Raymonda".Enivej,svi su se zabrinuli za njega i organizirali veliku potragu.Trazilo se od Palagruze do Zlarina.Od Krka do Siska.Ma svud po moru.Bilo je pomalo cudno kad je rekao da ide malo ploviti u djecjem camcu za napuhavanje,ali nitko nije pomislio da ce se izgubiti.Nakon svega,on je bio europski prvak u veslanju u djecjem camcu za napuhavanje.Imao je i svoj camcic s naslikanim malim Hiawatom.No to sad nije bilo vazno.Vazno je bilo to sta je on sad usred nicega na moru pitaj Boga gdje...ali cekaj malo...odjednom je vidio kopno i poceo ici prema njemu.Kad je dosao do kopna shvatio je da je dosao do nje.Usao je u nju i postali su jedno,a more se i dalje pjenilo
__________________
It`s on like Donkey Kong.
Sudden Sid is offline  
Odgovori s citatom
Old 11.12.2002., 21:35   #3
FOCUS
Emotion
 
FOCUS Avatar
 
Registracija: Dec 2002.
Lokacija: Florida
Postova: 271
strah od ludog arapa

..."Jahao sam uz ludog arapa,bio sam mu lijeva ruka,a u isto vrijeme on je bio meni desna.Vezao nas je strah,nasa najjaca emocija kojom smo galopirali,koju smo ispreturali po svim glavama
koju smo iznijeli na put i koja je na putu ostala jos dugo poslije nas.Tako smo u strahu ispisali legendu o ludom arapu koji je imao lijevu ruku u meni,desnoj ruci od arapa nacinjenoj po mjeri mojoj.
Stigli su nas dugi nozevi koji su zubima nosili pozdrave jednog udaljenog istoka koji nije imao strah od nas.Istoka koji letio prema zapadu koji je bio istocno od nas.Nije znao za legendu i nije imao strah od nas.Pogledao sam ludog arapa u trenu kad je dugi noz nestajao u njegovom vratu koji ostavio glavu poslije sedam skokova na drugu stranu.Pogledao je i on u lijevu ruku koja je bez glave klala poslijednje pozdrave u zubima istig istoka koji nije znao za legendu i koji nije imao strah.
Glave su se napokon pogledale u oci,moja u ludog arapa, a njegova u lijevu ruku koja je bila slicna mojoj desnoj.Noc je poslijednji put pala u strahu da na putu ne sretne legendu,ludog arapa i njegovu lijevu ruku koja je kao i on bila vezana uz strah,
emocijom kojoj smo galopirali,koju smo ispreturali po svim glavama koju smo iznijeli na put i koja je na putu ostala dugo poslije nas"...
Zastao sam na 187.stranici i jos nisam upoznao strah.
-Ovo citanje me umara,a jos vise ovaj mrak,velim sam sebi tiho da me ne cuju nozevi u zubima...
__________________
Tko je od nas crnji,
kruh ili ja ?
FOCUS is offline  
Odgovori s citatom
Old 13.12.2002., 10:26   #4
el_mariachi
feminist
 
el_mariachi Avatar
 
Registracija: Dec 2002.
Postova: 14,372
Krtaka prica

Napisati kratku pricu? To ne bi trebalo biti tesko. Da pocnem ovako:"Ja sam zadnji mamut koji hoda planetom Zemlja"..Ma isfurano je to. Ili mozda "Covjek koji je ozenio sam sebe" ali zvuci malo gay.Zasto da se uopce mucim?
Knjiga od Singera. Jel to onaj sto nije znao pisati ni o cemu drugom osim o Zidovima i za to ga kaznise Nobelovom nagradom? Politika je ta Nobelova sine. Dadose ju i Arafatu.
Ili da pisem o jucerasnjoj kavi sa gdjicom Z. Cura je stvaro simpaticna i ima mozga. Na svoj blagi nacin naturi svoje misljenje ali prizna kad nesto ne zna sto je danas rijetkost za ostale cure. One sve znaju. Bar ove na forumu.
Do vraga i ova cokolada koja stoji desno od kompica. Necu je otvoriti bar jos dva sata. Karakter sam ja. Il da je odmah otvorim?
A ti sto citas ove gluposti ne razmisljas da sam ti oduzeo 3 minuta zivota. I opet citas i ne odustajes. Pa covjece zar ne shvatas da svako slovo ove moje price polako te primice smrti. Radi nesto korisnije. Jos si tu ? Mislis da cu sada napisati nesto pametno? Kojoj drzavi je Belmopan glavni grad. Ne znas? Opca kultura ti je na nuli.
Ma sto ja uopce radim ovdje? E bas iz inata necu nista napisati.
el_mariachi is offline  
Odgovori s citatom
Advertisement
 
Advertisement
Sponsored links

Old 13.12.2002., 11:39   #5
ljutika
Registrirani korisnik
 
Registracija: Dec 2002.
Postova: 564
System tables

Pronašla sam način kako pročitati vlastite sistemske tablice. Uopće nije teško. Postaviš upit i dobiješ sve odgovore sortirane i grupirane prema želji. Zašto uopće idem na terapiju kada je sve to tako jednostavno.
Select * from SYSTEM_TABLES;
Koliko tablica, da se smrzneš. Ova bi me baš zanimala SYSTEM_FEARS. Da vidimo što ona kaže.
Desc SYSTEM_FEARS;
Pa tu su svi strahovi, uredno posloženi i sortirani sa svojim uzrocima! Opet upit. Pa da, to je sve jasno, sve treba tražiti u tablici PARENTS. Još jedan upit i puno novih informacija. Zadubljena sam u upite, kopam po tablicama dok mi se znoj skuplja na čelu u malim kapljicama. Sve sam bliže i bliže odgovoru na veliko pitanje. Još jedan upit i sve ću znati, sve će biti otkriveno. Postavim upit.
Probudim se hladna i mokra čela. Usta su mi suha, mrak je. Sin pored mene lagano ispuhuje zrak kroz nos. Ustajem se i idem kod muza u krevet. Hladno mi je. On me zagrli na "žlice". Tako je toplo i ugodno, pruža utjehu. Smijemo se sinu koji se raširio na velikom bračnom, a mi se guramo u njegovom malom. Za dvije sekunde opet spavam u ugodnoj toplini koja me cijelu obavila.
ljutika is offline  
Odgovori s citatom
Old 13.12.2002., 18:29   #6
kisha
les fleur
 
kisha Avatar
 
Registracija: Nov 2002.
Lokacija: lucid space
Postova: 1,274
--------------------x x x ----------------------------


Pulsirajuća bit niz moje vjeđe sada se spušta, niti sam je pozvao niti sam je odzvao.Greške se redaju kao snoviđenja,tek napola sam ih svjestan.Prolaze mi dani u koraku, na caklini vode u zaljevu mostova.Ponekad uspijem prijeći , ponekad ne.Danas nisam uspio.Iz ugla kraljeva tišine i danas se bude trublje moga tamničara,koji ponekad moja ljubavnica biva,moja kurva,moja krvava usta u potrazi za mesom.Kidaju se plaštevi sa tamnih pozornica,i dok hodam gradom odreda svi glumci mi prilaze.Ponekad su stožastih, ponekad plošnih misli.Lica im ostavljam zakinuta,ne gledam ih i često odlazim.Uvijek odlazim,jer kad bih došao,onda više ne bi bio.
Samo točka.
Lorsilani,apaurini,pepsini i ostala hrana današnjice za mene je nedostatna.
Ljubičasti tirkizi pršte kroz raskinute vene,čas se u njima tope,čas se vjetar,a ja sam opet kao.I onda opet odlepršam uz krikove pamučastih leptira, kroz ušicu igle u stogu sunčeve kapljice.Ponekad i pomislim: danas su doista oblici mojih prstiju u usklađenosti sa trubljom vlaka na peronu sunčane galaksije.Prenem se u nestajanju i ; Ništa slično kao ja, pa se skrivam dok me glasovi dozivaju….higher, higher…na vjeđe irisa što me traže…u očitosti svojoj ne bivam pronađen.Dugo tu i ne ostajem.Ali nestanem sam sebi na par vremena.Ni ne znam da sam nestao...ali još uvijek, ipak se nađem.Danas sam se našao u oceanu.Bio sam mokar, ribe su me dozivale, špagova prepunih žala provao sam otići.
Korak I.
Lica mi se redaju, opet plošastih misli,opet otvorenih krikova bez usta.Dan za satom ide, za stolicom, za čokoladom. Prekrivam se prašinom holivudskih filmov, opet sam nestvaran i dalek.Opet sam megaloman i sweet face, krojač vlastite sudbe, krojač tuđih odijela.Ništa me ne može zaustaviti, jer ja sam kao….,niz padinu obraza slivene su moje sljedeće kretnje : potpaljujem svoje rođenje,brišem se iz budućnosti bijelih lovaca. Košulje čudnih rukava za me rezervirane, odavno sam shvatio:nikaad nisu bile u modi, a toliko dugo su mi ih nudili bez pristanka,samo ostanak ustreptao,samo klica razuma u tegli,u kutu mozga neiskvarena još je.I pomislim hajde da je probam……kššššššš,opet sam se našao bez sebe,stajao sam u vatri modrog oceana, a kroz okna prštale su tuđe ruke.Ribe su me dozivale.Špagova prepunih žala provao sam otići.Koraka više nije bilo.Shvatio sam: za glumce stožastih misli košulje čudnih rukava opet su bile u modi,ali meni ne.Čuo sam se u sebi,oni me nisu čuli: ALI MENI NE!!!
kisha is offline  
Odgovori s citatom
Old 17.12.2002., 21:16   #7
lebowski
goli *****
 
lebowski Avatar
 
Registracija: Nov 2002.
Lokacija: Bijelovar
Postova: 3,031
Pošalji poruku preko ICQ korisniku lebowski
Pas

Imao sam psa. Malog ružnog prljavog mješanca koji je lajao na susjede. Imao je izopačen smisao za zabavu. Stariji maloljetnik bi ga mogao pojesti koliko je bio mali. Ali uporno je lajao i naganjao svakog koga bi ugledao. Stekao je reputaciju. Ostali psi nisu znali da li je glup ili neustrašiv. Nikog nije slušao. Ja ga nisam ni pokušavao odgojiti. Nisam ga čak ni imenom etiketirao. Pustio sam psa da bude pas. U onim trenutcima samoće, nakon samotnog ispijanja vina i besmisla koje slijedi znao sam ga zagrliti i pričati s njim. Žene su kurve, zapamti to dok laješ za njima. Ti laješ, ali one grizu. Pas je režao i trudio se pobjeći mi iz zagrljaja. Uspijevalo bi mu kad sam bio pijaniji. Volio sam tog psa. Jednom je zaklao susjedovog pjevca i bacio mi ga pred noge. I on je volio mene. Zajedno smo lajali na Mjesec.

- Ja volim velike pse - rekla je čim ga je vidjela. Mali su mi ružni.
- Ovaj bi bio ružan i da je velik.
- Ako ćemo imati psa, imaćemo velikog psa.
Te smo večeri vodili ljubav. Nismo pričali o psu.
Ujutro sam ga odvezao daleko od grada i ostavio u polju. Pas je otrčao i zalajao na kukuruze. Onda je vidio strašilo...

Odnosi sa susjedima naglo su se poboljšali. Tanja nije lajala na njih. Ona ih je zvala na kavu. Zaradili smo status poželjnog susjeda. Mogao sam nabaviti šalicu šećera u gluho doba noći. Ljubim ruke susjeda, gospodine vi ste sretan čovjek...
Oko mene se trudila čak i više. Bio sam nula kad sam naletio na nju. Nisam imao posla, nisam imao samopouzdanja, nisam imao vjere, nisam imao ciljeva... Primila me u svoje naručje i učila. Polako i strpljivo. Uvukla me u svoj život. A ja sam živio zbog nje. Našao sam posao. Dobro plaćen i ugodan. Imaćemo četvoro djece. I velikog psa. Jedrili smo prema cilju. Vjetar je bio jak.

Kad sam postao dovoljno čovjek za nju, stavila me u džep i ponosno pokazivala. Postao sam njeno životno djelo. Čovjek može postati bolji samo ako mu pružiš šansu. Znate li kakav je bio kad sam ga upoznala? Reci im kakav si bio? Av, av.
S vremenom je ponestalo lekcija - spuštao sam poklopac wc školjke, prestao sam se češati po jajima u javnosti, pozdravljao bih ljude uz osmijeh, vodio konverzacije, govorio da ju volim. Primjetio sam kako vjetar jenjava. Imali smo sve manje zajedničkih tema.
-Zar je to život? Imati četvoro djece i velikog psa? Zar ne postoji ništa više od toga?
-Možemo otići u kino.
-Idemo u kino svaki dan.
-Volim te.
-To nije dovoljno.
-Bilo je.
-Bilo je prije. Sad više nije. Želim nešto više.
-Želiš li mene?
Odmahnula je glavom. Ponestalo je lekcija. Sve sam naučio. Krenuo sam prema vratima. Nije me zaustavila. Sjedila je sa glavom u dlanovima, možda je i plakala. Nije bilo važno.

Pet godina nisam sam bio u birtiji. Srećom, nisam zaboravio kako se naručuje piće. Sjeo sam za šank. Bio sam jedini. Naručio sam litru vina. Bilo je dovoljno dobro da ga progutam. Nakon pola litre pitao sam konobaricu: Da li vi volite male pse?
__________________
Teško je pobjeći od gamadi.
lebowski is offline  
Odgovori s citatom
Old 19.12.2002., 09:17   #8
darin
Riba.
 
darin Avatar
 
Registracija: Dec 2002.
Lokacija: na Zemlji.
Postova: 7,010
Demistifikacija ili kako sam uništila sjećanja na odrastanje

- Jako mi je žao, ali nema vas na popisu...
- Ali molim vas, MOLIM VAS, ja moram ući!!!!!!!
- Žao mi je, nema više karata...
- Ali, vi ne razumijete, Ja moram ući unutra!!!!!!!
Lupam nogama o pod. Plačem. Hvata me histerija.
Vlasnik se gura do blagajne i uzima dvije karte. Tutnem mu 150 kuna u ruku i ulazimo.

Lupa mi srce. Znojim se.
Nema smisla da pijem jer sam ionako u potpunosti izvan sebe, ne doživljavam ništa što se zbiva oko mene, ne prepoznajem ljude koji me pozdravljaju u gužvi. Osjećam se poput mehaničke balerine koja klizi po staklenoj površini malene crne kutijice iz prošlog stoljeća...
Ovo što će se upravo dogoditi bitno će odrediti moje poimanje mene same i način doživljavanja stvarnosti.
Ovo što će se upravo dogoditi suočavanje je sa odrastanjem.

Stojim u gužvi i čekam.
Mrzim kašnjenja, iako je to stvar na koju sam se već odavno trebala naviknuti. Jer to je način na koji Svijet funkcionira (ali Ja ga ne volim).

Počinje.
Baš kao što u isto vrijeme počinje i moj mali privatni pakao u kojem uživam više nego u ikojoj drugoj stvari i ja se istog trenutka mazohistički predajem utiscima.
Suze klize same od sebe. Nisam ni znala koliko slane tekućine mogu proizvesti moji suzni kanalići u svega par stotinki...

Po to sam došla večeras.
Došla sam vidjeti Sebe, vidjeti svojim očima kako izgledam iznutra, tamo gdje prestaju srce i krvožilni sustav, tamo gdje završavaju živci i počinje nešto što je toliko iznad mene a opet je jedino što Ja jesam, jedino što zaista posjedujem.

Utonula sam u masu ljudi oko sebe i osjećala neku nevjerojatnu lakoću pod prstima. Na tih pola sata Ja sam opet bivala. Razmišljala sam, disala, osjećala...

Zamišljam se poput golemog stroja, skeniram banku podataka, ali ono što primam nije samo vizuelno dohvatljivo. Svaka malena pojedinost u sebi nosi pregršt emocija koje me obuzimaju i odlaze na ono mjesto gdje završavaju živci.
Sjećam se svega.
Svoje sobe u 4 popodne (ljeto) i dima koji se sakuplja pola metra ispod plafona.
Sjećam se balkona u 9 ujutro (ljeto), capuccina i cigareta i svojih stopala, kako se bezbrižno njišu u zraku.
Sjećam se marelice i ruža u 6 ujutro (proljeće), potpuno nestvarnih ispod rose.
Sjećam se zvuka cvrčaka u 3 popodne (ljeto) dok mi vrelina asfalta umrtvljuje tabane.
Overload.

I tek sada se sjećam kako sam došla doma.
A tek ponekad se pitam zašto činim ono što me rješava iluzija....
__________________
"Having sex is like playing bridge. If you don't have a good partner, you'd better have a good hand."
--Woody Allen
darin is offline  
Odgovori s citatom
Old 19.12.2002., 11:03   #9
carica
pušta kosu
 
carica Avatar
 
Registracija: Dec 2002.
Lokacija: FEMALE # under construction #
Postova: 779
[of d rekord]

Ma nekako mi neopisivo bude pustiti misao da ode nekamo, ni sama ne znam kamo, nego da ju zakucam u grob od slova i naoko briljantnih matematičko-lingvističkih rebusa. Ma neka ode, ja se neću okretati.
Ovo je neka sasvim privatna prosvjedna šesnaestinka, upućena meni, ali obješena na ovaj pano. Ja bi se i nenatjecanjem natjecala, što, zapravo, ismijavam i ne razumijem. (Tražim izgovor za izgovaranje!) Ima nešto u labirintima i nepoznatome. Ima nešto osim straha i njegove semantike. Odakle dolazi moja potreba za publikom, aplauzom i potvrdom svjetine – ja ni sebi, a kamoli vama, ne znam reći.
Ali ima nešto drugo: koga to zapravo zanima? Ono što je moje vječno pitanje jest : jesam li ikome svojim pisanjem ušla u svjetove, promiješala juhu, promrsila kosu, naježila kožu, promijenila smjer kretanja, pogodila posred duše? Moja misao, moj smisao...izrasta li negdje na tridesetdevetom meridijanu u sobi punoj starih novina? Ili npr. miče li kazaljke na satu ljudske upornosti, strpljenja?
Koga će stvarno zanimati moje psovanje na ffwd-govnarstvo, stotina lirike moga promišljanja gulaša, ili možda ljepota dana koju si sama stvorim ili ne stvorim?
Koga će zanimati da živim za dan kad moja spavaća soba više neće stajati u izlogu nekog dućana s namještajem, da mi je ovo prvi Božić bez kamenja u ustima i gangrene u srcu?
Neću (uspjeti) promijeniti ništa, no sebe. U sebi.
Ma koliko željela. Ovaj trenutak u kojem mi se i rodila iluzija da sam to dobro sročila prsnut će u svemiru i netko će se s druge strane Zemlje diviti zvijezdi koja je pala.
Ljudi prolaze, život nije čekaonica, i nitko me neće pozvati da uđem na ta vrata ipred kojih čekam. Tko čeka – taj se načeka. Ne mogu birati što i koga pamtim; mozak ne znam prepirjati, pa ga vratiti. A tko uostalom kaže da se i mi ne rotiramo oko sebe samih na toj i toj putanji.....................?
Naučila sam jedno: ma koliko željela potvrdu svih stvari, čak kada ju i dobijem (u neznanju odaslanu, ali u neznanju i (za)primljenu) nikada ju neću imati. Ništa nije sigurno osim te krhkosti svijeta. [Keč d moument], pričaju vel'ke face po američanskim filmovima.
A ja ću neke svoje misli ostaviti samo sebi, ove iznad – vama, a one najsvilenije i mekane – onome koga sam izabrala. On to zna, i to je, zapravo, do sad neispunjena, šarena i radnosna polovica moje sreće. Ona druga, moja; bijela, je - nešto kao bjeloočnica – i ona je potrebna da gledam, ali i vidim...niti bi šarenilo i boja oka bila tako lijepa bez te bjeline, niti bi se današnjem Suncu tako veselili da nije sivila. Ne zaboravite: sve su boje u bijeloj.
carica is offline  
Odgovori s citatom
Old 19.12.2002., 20:34   #10
Sudden Sid
small horse
 
Sudden Sid Avatar
 
Registracija: Nov 2002.
Lokacija: bizarro Zagreb
Postova: 16,138
Pošalji poruku preko ICQ korisniku Sudden Sid
"Ime?"-pitao je sluzbenik banke Pina
"Pino"-nakon kraceg razmisljanja odgovorio je Pino
"Prezime?"
"Kobalt"
"Gdje radite?"-dosao je do skakljivog pitanja gospon sluzbenik
"U Art Vandelay Industriesu"-bubnuo je Pino.Pa nece dobiti kredu ak kaze da je nezaposlen,a ak u Art Vandelay Industriesu ima mjesto za male celavce kao sto je George Costanza,ima mjesta i za njega!Na srecu,sluzbenik nije pratio Seinfeld.Sluzbenik na televiziji gleda samo hrvatske emisije i u slobodno vrijeme slusa Thompsona.Svoje frustracije iz bankovnog posla ispuca na thompijevim koncertima.Pino nije mogao vjerovati da ce napokon dobiti kredu.Nakon sveg sta mu se dogodilo,ovo je bilo nelogicno.Mada je bilo nemoguce,MORALO se dogoditi nesto sto ce pokvariti sve ovo
"Dobro,gospodine Kobalt,dobili ste kredit na..."-u tom trenutku sluzbenik zastane jer je u banku upao tip maskiran u paju patka a maskare su prosle prije par mjeseci
"Trick or treat!"-kvaknuo je Patak uperujuci pistolj u sluzbenika,a sluzbenik mu je naravno dao pare
"Hej,upravo sam trebao dobiti kredit!Nitko nece uzimati moje pare,sunce ti pačje!"-uzviknuo je Pino i skocio na Paju Patka
*PUCANJ*Metak je proletio kroz tijelo Pina istom brzinom kojom mu se odvrtio zivot pred ocima.Sad nije bilo vazno da li je Pajo Patak uzeo kredit.Nije bilo vazno da li ga Mirta voli.Nista nije bilo vise vazno

"Ime?"-pitao je sluzbenik
"Pino"-nakon kraceg promisljanja izustio je Pino
"Prezime?"
"Kobalt"
"Gdje radite?"-dosao je do skakljivog pitanja sluzbenik
"U Art Vandelay Industries"
"No no,znate da sluzbenik Nebeskog Suda zna kad lazete"-rekao mu je sluzbenik suda koji ce odluciti na kojoj ce lokaciji ostatak zivota provesti Pino
"Pes mater,to sam zaboravio!"-lupio se Pino po celu
"Uh,Pino,imao si ti dosta nevolja u svom zivotu.Ajd gubi se u raj,nek ti bude ovaj puta"-bio je blag Sudac prema Pinu
Pino je stajao pred vratima raja.Bilo je predobro da bi bilo istinito.Znao je da se moralo dogoditi nesto sto ce sve ovo pokvariti.Ovaj puta se nije nista dogodilo.Jednom je ipak jednostavno imao srece
__________________
It`s on like Donkey Kong.
Sudden Sid is offline  
Odgovori s citatom
Old 20.12.2002., 22:10   #11
Raz0r81ad3
Honor, courage and valor
 
Raz0r81ad3 Avatar
 
Registracija: Nov 2002.
Lokacija: Above and beyond...
Postova: 461
Pošalji poruku preko ICQ korisniku Raz0r81ad3
Vjetar povlači usnulo lišće po asfaltu parka, a put izgleda kao da me vodi u gusti mrak. Tu i tamo samo neka zvijezda odmah malo iznad asfalta sjaji na bijelo pod njom...
Prolazim tako lagano nekako zajedno sa vjetrom misleći na Božić.
Da, sjećam se zadnjeg Božića, sjećam se i koga sam onda čekao.
Kako sam švrljao pjesme po papiru i ljutio se što imam tako ružan rukopis.
Nitko se toga ne sjeća, dok je meni ta misao hladna kao led u srcu, boli, i vuče me prema dnu.
Podižem pogled prema kraju puta, vidim lampe kako sjaje predamnom i snijeg kako šumi u njihovom svjetlu.
Padaju mi smrznuti kristali na lice, te se tope i teku lagano poput suza...
Ne znam što je sjajnije...ali znam što je hladnije...
Nemam želje nikuda otići, već samo putem nastaviti i naći kraj ovome mjestu, želim da snijeg prestane i sunce svane, sad, ovaj tren. Želim da djeca ulete brzinom vjetra, te da počnu nicati snjegovići svuda oko mene, da odjekuje smjeh, da se osmjesi šalju svugdje oko mene.
Ali samo tišinu dobih na dar, tišinu i šum snijega, dok mi hladi obraze.
Nastavih tako kroz park, prateći lampe poput krijesnica na putu sve dok ne ugledah jednu klupicu ispred sebe.
Ne bijaše ona prazna, a na njoj snijega skoro da niti nije bilo. Na njoj je sjedjela malena djevojčica obučena sva u neku staru odjeću, poderanu i zmazanu. Smeđe mrlje je imala po sebi, kao je provučena kroz blato, te na nekim mjestima imaše i poderotine u materijalu, zamaljane tamno crvenim, poput zasušene krvi. Bijaše ona blijeda i djelovala mi je uplašeno, kao da se skriva na svjetlu od onog gustog mraka. Kao da je pobjegla iz mraka.
Bila mi je okrenuta leđima, te me nije vidjela na onaj tren.
Laganim korakom nastavih sve dok nisam bio na samo metar od nje, te je zapitah skoro šaptajući: "Oprosti, djevojčice?"
Trznula se, okrenula, te se naglim pokretom primila za naslon klupe da ne bi pala sa nje.
Široko je raširila oči, te me gledala sa velikim strahom, lice joj bijaše rumeno, a oči kao da je plakala taj tren.
"Djevojčice, oprosti, nisam te mislio uplašiti", rekoh skoro pokajnički..
"T-tko ste vi?" upita me kroz prodoran pogled.
"Oprosti, a-ali, samo šetam i ugledao sam te tu na klupi, je li ti hladno?"
"Ne", reče kimajući glavom, "Nemam ništa..."
"Znam da nemaš ništa", nadovezah se na nju "Nisam te niti mislio ništa tražiti"
Spustila je pogled na snijeg: "Onda ste uistinu rijetkost" i trznu se, te joj suza potekne niz obraz.
"Čekaj" rekoh, te izvadih rupčić iz džepa, "Uzmi"
Pružila je malo ruku, te zastala. Uperila je dug i jak pogled točno mi u oči, te povuče ruku natrag.
"Zašto ste ovdje?" upita me, uzevši si suzu sa lica rukom.
"Moglo bi se reći da pratim sjećanja" rekoh kroz blagi osmjeh u nadi da će ga zamjetiti.
"Svi nekako žive u sjećanjima" reče ona, spuštenog pogleda, te nadoda "Ne znate da to uništava ljude?"
"Kako to misliš?" rekoh pomalo iznenađen...
"Vidite li ove pahulje u zraku?" reče, te uperi prstom u lampu
"Da, vidim, ovaj, da."
"Među svim ovim pahuljama postoji jedna koja će sad uskoro pasti na Zemlju i onaj tko je vidi zamjetiti će točno nju, tako će ona ispuniti svoju zadaću dok pada" zbori ona prateći prstom jednu zamišljenu pahuljicu sve do zemlje.
"Mislite da tu ta pahulja umire?" upita me
"Sad je dio snijega", odgovorih gledajuć u snijeg
"Da. I djeca će sutra doći i napraviti će snjegovića sa tom pahuljom u sebi" reče ona te se blago osmjehne
"A kasnije će doći sunce i otopiti snjegovića u zemlju. Da li je onda ta pahulja mrtva?"
"Pa, čini se da jest?"
"Nije, ona je sada u zemlji. Vidite onaj tamo grm?" reče te mi ukaza prstom na mali grmić pod snijegom odmah pored staze.
"Vidim, da."
"Tamo će procvati ruža sa tri cvijeta od jedne kapi što će ih dati ta mala pahulja i svojom ljepotom će privlačiti poglede svih koji će proći ovuda" reče ona sa sad već jasno vidljivim osmjehom na licu.
Izgledala mi je kao da sanjari, kao da mi zaista pokušava opisati život jedne pahulje snijega. Ova ista mala djevojčica koju nikada u životu nisam vidio, ista ta djevojčica koja je potpuno sama i nema nikoga. Ima samo ovo odjeće što je na njoj i ništa više na ovom svijetu...
"Vidite li ružu?" upita me, te pogleda kroz osmjeh.
"Vidim, jako je lijepa." rekoh gledajući u onaj grmić sa strane puta.
"Htjela bi se vratiti kada ta ruža procvate...samo da je pomirišem makar na tren."
"Kao da se sve svodi na tu ružu, zar ne?" upitah je, već lagano pod dojmom njenog sna.
"Da, sve se svodi na ružu. Ali i na ljepotu koja zrači kad je nađemo. Kad nađemo svoju ružu. Kada uzmemo sa sobom svoju ružu"
"Zar bi je htjela ubrati?"
"Ne, samo pomirisati. Ali znate da se ruža ne nosi u ruci, zar ne?" reče, te se naglo uozbilji.
"Kako to misliš?"
"Pa, p... Oh", reče, te se primi za grud "Bo-b-boli"
Potrčah k njoj, te je primih za ramena "Što te boli, gdje? Pokaži!"
"Ne...uh..." , te mi klone u rukama...
Skinuh kaput i nabacih joj ga oko ramena, počela me loviti panika. Što da napravim, gdje je najbliža bolnica?
Umotah je u kaput ,primih je u ruke, te stadoh trčati po putu. Snijeg frcao je iza mene, pahulje letjele su mi u oči, te mi sakrivale put. Vidio sam sve slabije i slabije, i u jednom trenu mi s enoge sapletoše i počeh padati, okrenuh se u padu i sletih na leđa. Začu se jak i tup udarac. "Uf!", sletio sam na nešto...grana...
Pogledah joj lice, bila je potpuno bijela, mirna, nije se micala.
"Ne, Bože ne" rekoh kroz grč, te se trgnuh i pokušah se uspraviti.
Okrenuh se prema izlazu i nastavih trčati. Presjecalava me bol u leđima, rukama. Hladnoća počela mi se lijepiti za kožu. Koliko god sam se trudio postajao sam sve sporiji i sporiji. Konačno uspravih pogled i ugledah izlaz iz parka. "Da..." pomislih te se dadoh u jači trk samo da što prije iziđem van. Da spasim ovo malo biće.
Izletih van i gledam niz cestu. Hitna bi trebala biti blizu ovdje, te se dadoh u trk po sliskim pločnicima. Nisam osjećao da se miče, bila je savršeno mirna. Čim sam dulje trčao, tim mi je strah sve više rastao u grudima. Počelo me srce boljeti, rezati, grčiti se. Molim te, nemoj mi na rukama umrijeti.
Ugledah zgradu i kola hitne pomoći parkirana ispred. Zadnjim snagama došao sam do ulaznih vrata.
"Upomoč!!" počeo sam vikati sa ulaza
"Neka mi netko pomogne, molim vas..." rekoh kroz jecaje, bolno šepajući kroz hodnik...
Nitko se nije taj tren odazvao, sekunde su mi prolazile kao noževi preko srca, stezalo mi se srce...nisam mogao spustiti pogleda da joj ne vidim lice...
"UPOMOČ!!!" dreknuh iz sveg glasa, iz sve boli koja mi je presjecala grud.
Iz obližnjeg hodnika izjurila je jedna sestra, te mi potrčala u susret.
"Što je bilo? Što joj je?" ispitivala me sva u panici
"Ne znam, srušila se, pomognite joj" rekoh polagano, bolno kroz suze.
Sestra je uze i krene niz hodnik. Polegne je na kolica, te je stade žurno voziti prema jednoj od soba.
Ujurila je u sobu, te izletjela kroz par sekundi van.
"Jeste li u redu gospodine" upita me
"Ma jesam, što je sa njom? Je li netko tamo unutra?"
"Doktor je sa njom, nemojte brinuti, napraviti će sve što može" reče mi , te mi stavi ruku na rame...
"Jeste li joj otac?" upita me
"Nisam..." rekoh spuštena pogleda, još se boreći sa suzama...
"Rodbina? Prijatelj rodbine?"
"Ne, ništa od toga. Šetao sam parkom i bila je na jednoj od klupica. Počeli smo razgovarati, ali je kroz par minuta jednostavno klonula"
"Ostanite ovdje, vratiti ću se" reče mi sestra, te ode natrag u onu sobu...

Malo dalje od tih vrata bijaše klupica. Tu gdje inače sjede zabrinuti očevi, majke, rodbine, pa čak i prijatelji, sada ću se ja sjesti i moliti Bogu da ova djevojčica preživi. Ne znam joj čak niti ime. Samo znam da vidi ljepotu u ruži i da voli miris ruža...

Sjedoh na klupicu, ali polagano i bolno...sve me sjeklo, ali nisam htio otići.
Tako maleno i nježno biće, a izgubljeno tamo samo vani na snijegu. Što li ju je otjeralo tamo na snijeg? Boljela su me ta pitanja. Budila su srdžbu u meni...
Došla mi je u trenutku misao da bi najradije na mrtvo prebio onoga tko je kriv za ovo. Za ovu nesreću, za svu ovu bol.
Ali nisam znao, nisam imao koga...bijah samo ja sam u ovoj glupoj bolnici, na ovu hladnu noć...u ovom tako šupljem i praznom hodniku...Očito da me sav taj snijeg, hladnoća i iscrpljenost iscrpilo, jer sam kroz par trenutaka samo klonuo... Emocije su mi se razvodnjele, sve mi je naglo otupilo i samo sam klonuo...

Došla je sestra do mene i počela me drmati "Gospodine, gospodine!"
Trznuo sam se i fiksirao pogled na nju. "Što je? Što je bilo? Kako je?"
Sestra spusti pogled, te tužnim glasom reče "Našli smo novčanik u njenom džepu, unutra je bila i osobna iskaznica."
"Probali smo naći broj i uspjeli smo, to je iskaznica njenog oca. Čovjek je teški alkoholičar i sinoć je dobio slom živaca. Napao ju je nožem i htio ubiti. Ispričala nam je to njena majka. Završio je u umobolnici, ubrzo nakon što je malena pobjegla"
Srce mi se steglo. Tako drago stvorenje...
"Bože moj...grozno...A ona? Kako je ona?"
"Žao mi je gospodine... Ivana...ona..." zastane, te spusti pogled
"Recite"
Podignula je pogled: "Preminula je..." reče tihim šapatom
Ostao sam pogledom u njenom...odjednom kao da nisam ništa čuo...sve mi se zamutilo...kao da gledam kroz maglu...kao da mi je sve mutno u glavi...
"Oprostite...nisam vas čuo... Kao da ste rekl-kli. Niste..."
"Preminula je" reče, te se ustane...
"Ne, čekajte...ne...to ne može biti, nemoguće. To je samo djevojčica"
"Žao mi je..."
Srce mi se steglo, te me stade lagano gušiti, pogled mi se zamutio i u trenu mi nestadoše i sestra i hodnik...i prazna bolnica...
Bijah samo ja...a u srcu mi krvavi, ledeni noževi. Suze tekle su mi niz obraz, tople i teške, ali nisam zvuka ispustio, samo sam se držao za grud, samo sam u sebi jecao... Samo je boljelo i samo sam to osjećao...
__________________
vita non est vivere sed valere vita est

Čitajte me ovdje...

Zadnje uređivanje Raz0r81ad3 : 20.12.2002. at 23:17.
Raz0r81ad3 is offline  
Odgovori s citatom
Old 20.12.2002., 22:10   #12
Raz0r81ad3
Honor, courage and valor
 
Raz0r81ad3 Avatar
 
Registracija: Nov 2002.
Lokacija: Above and beyond...
Postova: 461
Pošalji poruku preko ICQ korisniku Raz0r81ad3
Tu večer san mi nije htio na oči...stalno su mi se vrtjele slike onih mudrih očiju, slušao sam neprestano iznova one riječi. Nisam vjerovao da se to desilo. Htio sam se uvjeriti da je ona sad negdje sretna, na toplom i da nema jedne brige na svijetu.
Bilo je nešto u njima, u tim očima. Mudrost kakvu još nisam vidio, mudrost kakvu djeca teško da imaju,ali eto, njoj je to bila najprirodnija stvar na svijetu.
Nisam se mogao uvjeriti da tu ima nekakve pravde. Da jedna tako posebna mala osoba bude žrtvom nečije gluposti i sebičnosti.
Baš kao ona pahulja iz koje će izrasti ruža. Posebna među svim ostalim pahuljama... I samo ona će dati ruži sa tri cvijeta da izraste...
Tu noć sam je sanjao...
"Ostavljam ruže tebi. Ti si mi jedini prijatelj koji zna gdje rastu moje ruže i jedini prijatelj kome ih mogu povjeriti" rekla je kroz osmjeh
Više nije bila u staroj i poderanoj odjeći, niti ju je mučila hladnoća.
Lice joj više nije bilo blijedo, a pogled uplašen.
Bijaše sva u bijelim haljama i koža joj bijaše rumena.
Pogled joj je bio smiren, a osmjeh umirujući...
Više nije sanjarila, nego je ostvarila svoj san.
Sanjao sam je kako drži ružu u rukama i kako se blago smješi...
I nikada neću zaboraviti zadnju rečenicu koju mi je rekla:
"Gorane, znaš li da se kroz muke rađaju anđeli?" reče u širokom osmjehu, te raširi krila...
__________________
vita non est vivere sed valere vita est

Čitajte me ovdje...
Raz0r81ad3 is offline  
Odgovori s citatom
Old 21.12.2002., 13:16   #13
kisha
les fleur
 
kisha Avatar
 
Registracija: Nov 2002.
Lokacija: lucid space
Postova: 1,274
DAH

Kad sam ušla nije bilo nikoga,u zraku se osjećala prezasićenost amonijakom,nisam oklijevala,zakoraknula sam dublje u prostor.Ne sjećam se,ne mogu se sjetiti je su li velika,bijela, vrata ostala za mnom otvorena,ili sam ih pažljivo kako nalaže pristojno ponašanje ipak za sobom zatvorila. Zatvaranje u toj atmosferi nikako ne bi bilo prikladno,ali ipak pravila su pravila.Gurala sam se kroz nevidljivu gužvu,dah mi je bio sve tanji,a pogled sve prozračniji,ništa čudno s obzirom na ozračje.
Ušla sam u sobu lijevo,onu na dnu hodnika. Vidjela sam je kako leži na krevetu,kao porculanska lutka bačena dječjom rukom,nakon igre koja je prešla u dosadu.Znala sam da ne spava.
Prišla sam i gledala njeno bijelo lice i njen rastvoren pogled.Prislonila sam svoje usne na njene,osjećah dah smrti.Nikad prije,a ni poslije ni jedne usne nisu imale takav dah,dah od kojeg znate da sve što nosite u sebi ima samo jedan smisao: ne bojati se-nisam se bojala,nikad se nisam bojala,čak ni onda kad smo u pokrenutoj stvarnosti ja i moj nadređeni vraćali isječke prošlosti kako bi rekonstruirali slučaj 523/b,u kojem je dijete bilo akter svih akcija.
- Tvoje usne,bijele,daleke,neprozirne,kao nijedne do sad imaju dah drugačiji od drugih.Zašto?Želim li ga zaboraviti?!
Amonijak je sve više tanjio disanje,pravila su nalagala da se ne uplićem više no što jesam do tog trena,al moj poriv za pokrenutom stvarnošću,kojeg sam dobila ne kao genetsku informaciju,već kao dar Akashe,bio je jači od norme Moralnog zaustavljanja.Preglednost prostora omogućavala mi je da se brzo krećem. Krenula sam u zasebnu prostoriju,koja je više izgledala kao mjesto za skrivanje,no’ kao svrsishodno iskorišteni prostor.Zrak je bio gust,opipljivo neporozan i metalan.Kisele kapljice s orošenog čela pekle su mi kožu.Misli su mi se počele mutiti.U sebi sam nabrajala,kako bih ostala bistra
-Ja sam istražitelj odjela za dah smrti,moje ime je,moje ime je,nisam se mogla sjetit- ,ponavljala sam uzastopce –Moje ime je,moje ime je,ja sam,jesam ja sam,a moje ime je..
Glava mi je bila olovno teška,istanjio dah,skoro je nestao.Shvatila sam da ležim na podu,a kako i kad sam izgubila svijest nisam se sjećala.Četvoronoške sam ispuzala iz komorne prostorije i ponovno se našla u hodniku.Još uvijek nikoga nije bilo.Još uvijek je ležala na krevetu kao dio nežive prirode,kapljice njene krvi tvorile su crvenu lokvu.Podsjećala me na apstraktno slikarstvo,začudno,al vidjeh ljepotu u tome.Iz dnevnog boravka su dopirali glasovi.Oprezno sam zakoraknula u njihovom pravcu.Unatoč omamljenosti, bila sam svjesna kako bi bilo pametnije da čekam ostatak istražitelja,ali to nisam napravila.Dah smrti je bio gotovo opipljiv,suh i suviše stvaran,nisam se bojala,nikad se nisam bojala.
-Ne bojim se.Nikad.Nikad.Strah je uzaludna borba protiv neizbježnog.Nikad.Nikad.
U dnevnom boravku,na stolu suho cvijeće raspririlo je svoje latice-tragovi borbe vidljivi na svakom koraku.Na ormaru radio,iz radija glasovi.Lažna uzbuna.
-Dah smrti se povećava,mogla bih ga okusit da rastvorim usta,isplazim jezik.Jedva dišem
Kretala sam se još opreznije,iako pogled mi se maglio,iako ravnoteža me varala..
--Sve zaudara na nasilnost!Bože,ako te ima što se ovdje dovraga događalo.
Moje tijelo je ustreptalo,a nešto teško i olovno prebacilo se preko moga ramena,obuhvativši me ispod vrata,pritiskajući mi prsa.Paničnim pokretima nastojala sam se osloboditi tog stiska.Nisam uspjela.Držalo me bez popuštanja.Nisam vidjela lice,nisam vidjela ništa osim dijela ruke koja me stiskala..Topla bol u mojim leđima proparala je moje disanje,a moj krik ostao je zaglavljen njegdje u meni,svaki trag mog otpora nestao je..Grčila sam se.Topla tekućina bolnog tijela klizila je niz moje guzove.Stisak je popustio,a tijelo se obrušilo na pod.Osjećala sam hladnoću pločica na svome obrazu,i u njima vidjeh odraz poputu mnogih do sad.Dah se odbijao o pločice i vraćao mi se na usne,bio je to dah što prvi put osjetih na njoj,taj put,zadnji put.
-Strah me,,strah me.Spajala sam misli,više se ništa nije moglo spojiti.Vjeđe su mi bile olovno teške,neprozirne i tamne.
-Tko će pročitati dah s mojih usana?

Zadnje uređivanje kisha : 22.12.2002. at 12:13.
kisha is offline  
Odgovori s citatom
Old 22.12.2002., 12:41   #14
Raz0r81ad3
Honor, courage and valor
 
Raz0r81ad3 Avatar
 
Registracija: Nov 2002.
Lokacija: Above and beyond...
Postova: 461
Pošalji poruku preko ICQ korisniku Raz0r81ad3
Gledam gore prema nebu, sjajno sunce grije mi obraze... Sklapam oči i kao da se gubim u njemu.
Tuga obuzela me u ove dane, možda je Božić, možda nije. Samo znam da sam nekako krenuo prema njemu u krajnje tužnoj maniri. Kad bi mogao vrijeme malo usporiti, pa si dati vremena stići do njega sa širokim osmjehom na usnama. Tko zna? Možda ću i moći.
Nađoh se na vrhu brežuljka, a oko mene sve bijaše bijelo... Oblaci na naniješe dosta snijega ove ledene noći i sad je došlo izdajničko sunce da sve to upropasti.
Istina, ne vozim auto i baš me briga za bljuzgu koje se sunce brzo riješi. Srcu mi godi samo hladna bjelina...
Kažu da se sve boje sakriše u bijeloj boji... Istina je, dobro kažu. Zašto onda mene ona tako snažno privlači? Možda zbog čistoće, možda zbog njegove naizgled jednostavnosti? Makar smo sad konstatirali da nije. Ako u sebi imaš sve boje koje postoje onda mi i sam zvuk tvoga imena zvuči komplicirano...
Krivnja ne može postati nevina na snijegu. Igra sakrivanja ovdje ne pali. Osim onom tamo malom bijelom zecu što upravo juri preko brežuljka.
Koraci u njemu opstaju sve dok ne padne novi snijeg ili dok ga ovo sunce ne otopi. Što bi reklo da je kratkog sjećanja, poput ljudi.
Šuma je podbacila u trudu da se sakrije pod njim. Vidjeh je. I svaki njen pokret. Makar lijepa ona bijaše, ne imah posebnu želju da joj pravim društvo.
Odlučih utisnuti još nekoliko koraka do sljedećeg većeg brijega... Poželih rasprostrijeti pogled još dalje od ove tužne, uplakane šume, te se dadoh na taj put...
Konačno se uspeh na brijeg, te pružih pogled sa druge strane... Nešto bijaše u snijegu malo niže od mene.
Pogledom ga ne dohvatih, pa krenuh niže.
Bijaše to mala srna, po izgledu uginula. Sjajnog oka što gledalo je u nebo, ali nepomično...prazno...
Možda je u pogledala prema mjestu kud je krenula tik prije zadnjeg daha.
Začuh jaki pucanj, dođe mi slabost u nogama i padoh na snijeg.
Gledah prema nebu zbunjen, što mi se događa?
Okrenuh glavu malo nalijevo, osjetih toplinu na obrazu, te ono mokro, ali ne vidjeh sasvim dobro što to bijaše. Lagana, rijetka para se uzdizala sa moje lijeve strane.
Što je to? Pogled mi se stao mutiti...lagano sam gubio vezu sa osjetilima...
Začuh korake u snijegu, te nepoznate glasove: "Ne mogu vjerovati Adame!", reče glas "opet si fulao!"
Uz toplinu preplavio me je i osjećaj zbunjenosti. "Tko ste vi?" htio sam upitati, ali riječ nije htjela iz mene.
"I što onda? Nisam ja kriv što je ovaj idiot uletio u kadar. Lijepo mu je bilo rečeno da ostane na brijegu." reče glas
"Idemo odvrtiti scenu iz početka. Filma još uvijek imamo dovoljno."
"Uf dobro. Ajmo, svi natrag na svoja mjesta!" povikao je glas
"Daj ga makni odavde! Kamera, ton, akcija!"
Osjetih jaku toplinu...prožela mi tijelo, svaki nit mog bića, te osjetih kako se uzdignuh, te lebdim...
Toplina je sve jača, nagli trzaj kroz cijelo tijelo i...
Gledam gore prema nebu, sjajno sunce grije mi obraze... Sklapam oči i kao da se gubim u njemu.............
__________________
vita non est vivere sed valere vita est

Čitajte me ovdje...

Zadnje uređivanje Raz0r81ad3 : 22.12.2002. at 14:01.
Raz0r81ad3 is offline  
Odgovori s citatom
Old 23.12.2002., 11:32   #15
carica
pušta kosu
 
carica Avatar
 
Registracija: Dec 2002.
Lokacija: FEMALE # under construction #
Postova: 779
BEFORE & AFTER

BEFORE AFTER

Ona se vratila iz grada narančastih autobusa zatekla mene bolesno iscrpljenog i mamurnog kako, začuđujuće; iako sam Mjesečar Insomničar, spavam po cijele dane zaronjen u krevet na kojem ležim kao smotuljak canabisa sative. Ona se nije čudila mom spavanju, a možda bi se i začudila da je vidjela mene-smotuljka kako se, prekriven zgradom, smiješim.Nisu bila postavljena prava pitanja, kao i obično. A meni je već odavno dosta tih a priornih rečenica i odgovaranja na pitanja na koja bi ja, kao sugovornik ili čak susluhovnik, trebao odgovarati. Moji je odgovori nisu zanimali ili ih redovito ne bi čula. Zbog toga sam bio tužan , skoro kao onda kada je mama ležala po bolnicama, a neizvjesnost je ručavala i večerala s nama tada , umjesto nje. Bio bih tužan ; jer shvaćao sam u potpunosti asimetriju te naše ljubavi. Htio bih joj tada satima pričati (voljela je kad pričam i uvijek je govorila:”... pričaj....pričaj mi...”) o tome kako sam jednom i želio rasporiti ruke u zagrljaj ;tek bi onda bila cijela, utvarao sam si; bojao sam se da joj kradem zrak; bio sam spreman spavati ispod njenog tepiha, prekriven njenim stopalima - bolnim od koraka zadanih. Znao sam; cijelo sam vrijeme znao da neprestano operiram; ordiniram u činjenici da ju (NJU) nemam; ruke sam zajedno sa stvarima spremao u kofere...na puteve; u poglede; u dodirivanja slova bez otrova. Dodire sam za nju uvijek skrivao u rukama, u venama; dlanovima,danima..danima..noćima. Znao sam da je ljubav načeta; onako natečena i samo moja u milijardu boja, šarena, obdarena ludilom od prekrasnog dodira koji paše; baš onako kako ja ne pašem ljudima. O, kako bih joj tada pričao kako se klanjam probadajući pokretima neke ikone dlanovima, grudima... Možda bih joj i prsima zaklanjao lice,ljubio je rukama u nepomaku. I tada se razorim spoznajom da ona ne vidi ;samo spusti glavu kao da se srami; jer voli je ruina od čovjeka; samo obični spomenik od pudinga; mek i prijek - u isto vrijeme - a vrijeme je ovdje kreator vječne dileme: da me ona ipak ne treba, iako me zna. Prestrašno...to mi je bila poštapalica, a kasnije se pokazalo da je i život postao poštapalica, a ja sam počeo pisati o nekakvim balkonima, o samoćama šetao sam satima gradom, susretao samo one koje ne želim susresti ; pogled sam dizao visoko, jer to je, na kraju svih krajeva, i jedino što mi je ostalo.

Da je mogla, možda bi ispričala priču identičnu mojoj o gradu izranjavanom ljetnim prekopavanjima; i govorila mi : kako je teško umiriti dušu djeteta koje čuči u tebi... Teško skoro kao pretrčati veliko maksimirsko jezero u cugu i ne propasti u vodu vječno ljubičastu na sredini. Samo bih hodala i hodala ponosna kao Gliptoteka nasred Ribnjaka i koraci bi mi bivali sve sporiji i sporiji, moje cipele su se povećavale i agresivno otežavale svaki korak po Bakačevoj; tako da sam na Novoj Vesi već vukla truplo kao sto se vuče propali brak, a ruke su plave prkosile natečene, stisnule se u partiture koje sam nosila na prsima kao kakvu unikatnu bakinu ogrlicu iz Austro-ugarske. Još se nisam naučila kojim putem treba hodati da bi me manje koraci boljeli. Ja više nemam nekih želja, ja vise nemam ništa. Umorilo me to što se ne umaram. Plava su mi koljena od “s koljena na koljeno”, i rebra me bole od slow motion smijeha uz wah-wah gitare i amerikanizme svih boja i oblika; Andyja Warhala i njegove juhe, tog kičeraja natrpanog u Thaliju; Lupinovih loših fotki iz faze dok se besplatno nudio za pokoji akt. Thalia ta muza komedije čije se stepenice zavrsavaju u ogledalu i vode lijevo u Pokusnu dvoranu. ZKM – kraljevstvo sestre balerine. Kako sam samo želio da ja budem taj kome će reći : “ Još sam samo jednom pucketnula kao naranča kad ju razlomiš na pola; taj osjećaj koji ni prevoditelj Kubricka u Hrvata nije imao, taj osjećaj skidanja paučine s rebara i bedara.” O kako sam to prestrašno želio................. I bio sam nekako takav da sam skoro šutnuo onu zlatnu kuglu u Bogovićevoj. Ali nisam se okrenuo. Čuo sam već kokice kako pucketaju na Cvjetnom, i zazvalo me neko lice kojem sam rukom kao neki tamo ljudi “iznad Britanca” samo mahnuo ni ne spojivši trepavice gornje i donje. Nisam se umorio. I ne, ne mogu spavati. Samo se pola Mjeseca vidi, druga je polovica negdje kod Slosserovih zarezala ranu vec odavna slanu. I ne, ne mogu spavati. Molim ne dirati ! Da sam polica ili bar porculanska figurica - to bi na njoj pisalo.

Sanjala sam jednom samo ovaj san. Toga dana dana kiša je padala nekoliko dana.Ptice su tada iskrojile nebo po mjeri svih stvari, a blaga je bivala tišina u istini.U knjizi se rodila stranica koja će se čitati u sebi. Tajna mjere.

Pa sam bila na jednom od bezbrojnih ispraznih tuluma na vikendici u prirodi; jedna lijepa idila debila, nakon kojeg sam zapisala nešto kao:
#Postoji sasvim obična šuma u kojoj su zagubljene državne granice, i sasvim neobičan košmar u glavi, sakriven doputovao sa mnom iz grada. Slomljen kist zaboden u platno; umjesto slike dogodila nam se skulptura: tri dimenzije jedne ljubavi , razrezane. Nekakav petak i nekakva subota, zavučeni u kutije kao čajevi “odkojihbudebolje”; nekakav potok toliko hladan da krv protestira kao ekspresivna gomila; sasvim nepotrebna alergija na šumu, na mene koja po toj šumi hodam. I moje netaknute čokoladne müssli čekaju da ih pojede Onaj kojeg odaberem. Neko tijelo leži pored mene, netko se naslanja na moja leđa; netko misli da se smije nasloniti na moju tugu. Neka sasvim obična šuma izrasta mi na rukama, u njoj se legu ptice koje nikada neće prestati letjeti. Te ptice su možda i zmajevi koji će jednom poletjeti s ramena i gležnjeva pokušavajući tako zaboraviti da su obične tetovaže na ljudskim ljuskama; košuljama duša od kojih neke nikad ne zaplešu. Sasvim nezaboravljen pogled u šalici čeka da se pridigne kao posrnuli prosjak; sasvim neobična žena čeka da joj skineš ljuske i kažeš: idi . Znat ćeš tada ono što ja znam odavno. Samo jedan običan broj košulje za dušu.#
Evidentno je, marijuana se spravljala na čušpajze, motali smo joxe dužine crnačkih penisa i mislili smo da je to smisao zajedništva našeg čopora.

Ispovijedam se.....moja Anima, pa govori, s mozgom u erekciji:

JA NIKADA NIŠTA DO KRAJA NISAM MOGAO. I TO JE MOJE PROKLETSTVO.
Ahhhhhhhh; ti krvavi dnevnici koje ljudi poput mene ovako artikuliraju...Kome su oni zapravo pisani? Kome se oni unose u lice ili zavode onim pogledima iza gustih trepavica crnih od crne duše, izgorene iznutra. To nije za NAS.... Kao ni ja, očito je. Niti su tvoje haljine u mom ormaru, niti su moji otisci na tvojim knjigama. Zidovi to znaju. Zidovi zbog toga likuju; porodili smo mnoge zidove u svim nazovi- ljubavima. A romantika? Ma neeee, nije to za stoike, ni za one koji čitaju note; depriviranost je neminovna. Ponekad i zagrljaj više nije onako siguran i skrovit kao što je bio nekada. Postao je nepoželjan kao premalena haljina i stari kruh; postajao je tako što je nestajao; a ljudi čekaju...Ljudi čekaju u redovima za čežnju, u redovima za psovke, u redovima za pravde i nepravde, u redovima za duhovne nadoknade, u redovima u kojima se čeka opet – za neke tamo, sasvim nove redove. U redu. U redu je i ta tišina iza koje se sakrijem ja; mjesečar nezaposleni, nije to navika. To se u mehanici zove statika. Znaš...statika kao znanje o ravnoteži sila; statika kao ono nasuprot dinamici; kao ti nasuprot meni. Kao ruža istrgnuta iz nečije ruke; prekinut osmijeh i grč u pogledu. Nedjelja nikad nije bila dan za Istinu. Nedjeljom se sve nešto usporava; ljudi štede na dodirima; štede na ljubavi. Sporije, pa i temeljitije.
I onda mi padne na um kako zapravo ; u haljini Carice Pepeljuga više ne izgleda kao Pepeljuga. U pepelu je sva ljepota imaginacije; pepeo ljudi i stvari gotovo da se ne razlikuje, čak ni u mirisu. A duše mirišu po teretu koje su kosti nosile. I parfemu koji je ljubav otrovala; samo jednom. Nema straha; treba samo usporiti. Polako. Samo polako.
"pitu ne jede onaj koji može, već onaj koji je naučio"; rekao mi onomad taksit jedan; Sarajlija, imao je detektor za Mjesečare poput mene. "Hvala, čiča", rekla sam mu tad. Nije mi dao da platim taxi; rekao je: “ Ovaj put koji si sada prevalila nema apoena, dijete moje”.

AFTER BEFORE

A danas?
Danas kada postajem pionir, dajem časnu pionirsku riječ.....................................i, ipak,...ovakva tvrdoglava, ona što obožava "Ne daj se, Ines" promijeniti u "Ne daj se, Ive"...i dalje, i uporno lajem, i lajem.......dekliniram si mjesto i vrijeme radnje govoreći:....priznajem ti,i ja sam lovac na snove,grizem jastuke kao jabuke...i čekam to jedno jutro. priznajem ti da ne znam dresirati samoću, i da mi se ne bira nikoga..ja samo čekam to jedno jutro...priznajem ti i to da me poznaješ,i znaš gdje se na mom tijelu umire....samo lovac na snove poznaje tu tišinu u kojoj se pleše danas kao u haljini od naših plahti. priznajem ti da imam želju prestati ovako slagati slova od ljubavi i samo te zagrliti,zamotati,uspavati.priznajem ti da bih ti htjela ući u sobu i zaključati vrata šutke,gledati te dok spavaš cijelu cjelcatu noć
i tek te ujutro poljubiti.
lovac na snove jutro vidi po noći
u takvo jedno noćno jutro pobili su se ljudi u ratovima
u takvo jedno noćno jutro u počeku bijaše riječ
u takvo jedno noćno jutro bilo je teško plesati bez muzike
u takvo jedno noćno jutro čekala sam te kao što se čekaju mornari
u takvo jedno noćno jutro reći ću ti koliko te volim
ipak

priznajem ti
i ja sam lovac na snove
grizem jastuke kao jabuke
i čekam to jedno jutro....


Sve ovo gore napisano...žig je datumar iz nekog zaista ledenog doba, i danas, kada ovo čitam, iz perspektive čistog organizma, koliko kaosa sam sama sebi tetovirala u dušu. Danas...danas je jučer bilo.....
A ja sam...pronađena. Konačno.
I ispovijedam se....za sve kaose...i molim za svoj mir. I ljubav vječnu.

Posvećeno onome kojeg, otkad poznajem, sebe više volim. Hvala ti, Mjesečevi čovječe.
carica is offline  
Odgovori s citatom
Old 23.12.2002., 22:02   #16
neovisan?
piskit-cu-kakit-cu
 
neovisan? Avatar
 
Registracija: Nov 2002.
Postova: 443
Kako sam ubio Beachboya

Lijep je dan. 'Ajmo van! Zujim po vec ustaljenoj ruti, sunce ugodno grije, zrak je pun mirisa mora, mozak mi se ohladio, osjecam se opusteno u napokon stecenoj "misaonoj praznini", ako bi se ta tupost u glavi mogla tako nazvati. Prodjem Karaulu, krenem prema Gavzi. Nigdje ni zive duse. I tako odsutno gledam plazu i u sljunku vidim deblo. Prosetam se penzionerski do tog "necega", meni jos uvijek amorfne mase, najvjerojatnije stigle za zadnjeg juga iz Italije. Taj mrtav komad stabla, potpuno gol, bez ijednog djelica kore, koju su tu i tamo zamijenile alge (sto me podsjeca na kakav osip), lezi kao tjeskoban britanski mrtvac iz romana P. D. James. Cucnem kraj njega i "detektivski" ga okrenem na "ledja".

Predamnom izranja on- Beachboy! Izlomljeni parosci, udubine, ispupcenja odaju njegovo postojanje. Sve je tu- dugacako, arogantan nos, rasirene ruke, prcasta usta, buljave plave oci, Johnny Bravo frizura, veeeliki reproduktivni organ (nazovimo to tako), bas sve sto cini sliku nadasve uobrazenog bijelog zenskarosa tek pristiglog s kalifornijske plaze. Pogledam kraj debla- fino otpiljeno- super! Dobivam napad nadahnuca kakav me zadnji put strefio jos u osnovnoj skoli- jako, jako davno. Patim se, patike mi propadaju u sljunak, jedva vucem taj komad drveta prema nekom betonskom komadicu plaze. Nekakva baba prolazi i blijedo me gleda, ja ju namjerno, tako znojan i prljav, pozdravljam, topeci se od uljudnosti.

Napokon! Tu je! Kao u groznici ga gledam i divim mu se. Nesto nedostaje. Malen je. Gledam okolo i vidim lijep panj. Odusevljeno trcim do tamo i- budimo iskreni- poluludo se smijuljeci nosim to Beachboyu. Usput uzimam i staru tenisku lopticu, totalno bez dlake, cija se prljava, blijeda, sivo- smedja boja savrseno uklapa u kompoziciju. Postavljam Beachboya na pijedestal- panj, i nabijam mu lopticu u ruku. Zvanicno mu dajem ime "Beachboy s lopticom". Zasto bas to? Zato jer mi to zvuci ritmicno. Okrecem mu nasmijano lice prema lungomare, da pozdravlja prolaznike rasirenih ruku. Svjetlo je prekrasno. Obasjava mu lice, Igra svjetla i sjene je super. Podsjeca me na Isusa iz Rija koji rasirenih ruku cuva svoj grad. Ali Beachboy nije Isus, on je nasmijani starfucker. Skidam mu lopticu sa ruke i nabijam je u medjunozje- neka glumi testis- lijevi testis. Dovoljan mu je i taj, on sve rjesava "lijevom rukom". Idem mu potraziti zanimanje.

Tumaram plazom trazeci u naplavinama oblike. Naletim na potpuno glatki komad drveta, velik oko metra, koji lici na sablju. Savrseno lezi u ruci. Eksplozija nekakvog militarizma pretvara me u mitoloskog ratnika, u Conana, u samuraja s katanom, u poludjelog talibana koji svojom vjernom sabljom damaskijom kosi sve nevjernike unaokolo. Neka zena, koju znam, cudno me, setajuci, gleda, ja se ni ne obazirem, ubijam zrak ispred sebe. Nakon nekog vremena se izigram i nosim taj poklon Beachboyu. On stoji oslonjen na svoj mac. Vidim jedan dugacak, tanak, ravan stap. Super koplje. Stavljam mu ga u desnicu. Sad je to to! Smisljam konacni naziv "Beachboy s lopticom sprema se u rat". Naravno, ritmicno.

Sjednem na pod, naslonjen na zidic ga gledam, hvata me melankolija. Znam da ce trajati dok sam ja tu, a ja ga ne mogu vjecno cuvati. Opet ce umrijeti. Shvacam da sam ekstrovertiran u djelima, da sve to radim radi nekakvog priznanja. Ili jos iskrenije, zelim svoje odusevljenje podijeliti s nekim. Ali Beachboy ce umrijeti, netko ili nesto ce ga slomiti, baciti u more, razbiti u komadice, mozda i spaliti. E nece! Ja cu biti njegov krvnik! ja sam ga ozivio i ja cu ga i ubiti! Uzimam mu koplje iz ruke i bez isprike, sutke ga opalim po glavi, koplje se razbija, jedan dio leti u zrak, polako se okrecuci, kao u filmu. On se polako strovali u pijesak, bacim i drugi komad koplja kao krvavi noz u more, osjecam se prljavo poput ubojice, panj leti prema njegovoj glavi, nogom sutnem naslov ispisan kamencicima, san se rasprsnuo i budim se.
neovisan? is offline  
Odgovori s citatom
Old 27.12.2002., 17:08   #17
el_mariachi
feminist
 
el_mariachi Avatar
 
Registracija: Dec 2002.
Postova: 14,372
Barba Tomo

Najsretniji dani mog zivota povezani su s mjestom mog rodjenja, omanje mjesto pokraj mora. Mislim da su sva djetinjstva slicna na neki nacin: skola, igre , prve ljubavi. Ali ako danas pomislim na moje djetinjstvo pred ocima mi se ocrtava lik barba Tome.
Barba Tomo je zivio u posljednoj kuci jedine ulice u mom mjestu. Zivio je sam i svi su ga smatrali cudakom. Svi osim nas cetiri djecaka. Poslije skole smo isli na rivu jer smo znali da je barba Tomo tamo. On je tamo pecao ribu ili pleo mrezu. Znam da nas je volio. Obicno je tada pricao price o svom mornarskom zivotu i ljepotama zemalja iza sedam mora. Culi smo te price vec puno puta ali kada ih je on pricao ubacivao je uvijek neki novi sitan detalj tako da nisu gubile na cari. Znali smo da se najbolji rum pije na Kubi, da su najgore tuce u Bombaju, da svi mornari vole galebove...
Nekad bi samo zanijemio i gledao u daljinu i smio bih se zakleti da sam vidio suze u njegovim ocima. O cemu li je tad razmisljao ? O supruzi koju nije nasao kad se vratio sa jednog od svojih mnogobrojnih krstarenja.(Otac mi je rekao da je pobjegla sa nekim Ivanom iz Slavonije). Ili o mjestima koje nece vise vidjeti ? Ili nesto trece? Nismo ga to nikada upitali.

Proslo je vec puno proljeca od kad sam setao cipele stazama mog djetinjstva. Dosta je novih osoba uplovilo u luku mog zivota ali i nekoliko dragih lica je iz nje isplovilo. Nekima se vise ne sjecam ni imena.
Ali kad god osjetim miris soli ili vjetar u mojoj kosi, zatvorim oci i ponovo postanem klinac i on je tu, sa svojim pricama. Barba Tomo.
el_mariachi is offline  
Odgovori s citatom
Old 28.12.2002., 19:13   #18
Patagonija
Cat Shouterer
 
Patagonija Avatar
 
Registracija: Dec 2002.
Lokacija: Porporela
Postova: 15,718
Eowin se nije bojala nikoga. Previše je godina prošlo otkako je ostala bez svoje desne noge da ne bi bila uvjerena u besmislenost istog, pa je sada, zagledavši se duboko u njegove vulkanske oči, odlučila ne odstupiti ni milimetra, pa makar po cijenu života. Po cijenu njenih 20 proživljenih i one još 4 jednonoge godine, pa mu je bacila svoju novu, crvenu rukavicu ravno u lice, a on ju je zgazio nogom, kretnjom koja je odavala ponos, ali i bijes kakav dugo nije vidjela…Gledala ga je tako, jednako mirnim, ali i jednako odlučnim pogledom ne mogavši skrenuti misli s one situacije jučer, kad je zbog bolje polovice hrabrosti zauvijek napustila dom, odlučivši da je njezin život od danas samo njezin i da su sada na redu godine u gomili tišine, a ne tišini gomile. Jer je ona tako sada htjela. Da, ona je tako htjela, i po prvi puta ta je rečenica doista imala težinu kakvu je zaslužila. Pomisao joj je izmamila smješak, nakosila je glavu ne skidajući pogled s njegovih zjenica. On ga je protumačio, naravno, kao drskost i korakom naprijed smanjio prostor koji ih je djelio. Sve je to trajalo prilično dugo, ili joj se barem činilo tako. Izgledao je kao da se pokušava koncentrirati na svoj bijes. Oči su mu bile zamagljene, izgledao joj je gotovo kao da pleše s njom. I bilo je možda na trenutak među njima prisnosti kakvu još s nikim nije iskusila, ali prošlo je previše vremena otkako je Eowin ostala bez noge da ne bi znala kao je prisnost prava sestra mržnji, a ne ljubav. ''Ljubav je razmažena kćer jedinica'', gotovo da je prasnula u smijeh zbog ironije koja se nametala. Nametala poput gladi, bez mogućnosti opiranja, čak i bez želje za opiranjem, pobuđujući u njoj samo onaj čisti mazohizam. Možda baš onaj isti mazohizam koji je jučer presudio u njenoj dilemi, ostati i nestati ili pak otići i nestati. Sve se sada činilo smješnim, kako brzo teške i velike stvari postanu manjim od lješnjaka. On je stajao u iščekivanju, nepomičan. To ju je naživciralo. Jebena glupava rutiniranost, '' ajde budi faca, pa se sad sagni i uzmi više to što želiš. Odlučno i muški. I nestani. Nestani tako da te nikada više ne zaboravim, pa ću možda pregaziti princip neodstupanja, iz prve i sa smješkom… ajde..'' -gotovo molećivo ga je gledala… Ali on je stajao u iščekivanju, nepomičan i dalje. ''Ma ne bih ja nikad s tobom plesala'', pomisli ona i ispusti neartikulirani zvuk koji ju i samu zaprepasti, sagne se, zgrabi lješnjak i odskoči na prvu, najnižu granu na drvetu, ne skidajući još uvjijek pogled s njega. On od iznaneđenja poskoči, oči mu promjene tri, četiri boje, dlaka mu se na čitavom tijelu nakostriješi. Ostane još trenutak il' dva, tako, fiksirajući je, a onda se okrene i odskakuće u suprotnom smjeru. Eowin zadrži pogled na njemu još taman toliko da zamijeti kako on ima stvarno najduži rep što ga je ikada u ovih dvadeset i ove 4 jednonoge godine vidjela. A onda se halapljivo baci na lješnjak…
Patagonija is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.12.2002., 17:15   #19
Akinetoh blues
Registrirani korisnik
 
Akinetoh blues Avatar
 
Registracija: Dec 2002.
Lokacija: Nettuno
Postova: 406
tv

Ej znam da je...
Stavio joj je ruku na lijevo rame da se zaustavi i shvati da njoj govori.
...posve znam da ti je čudno što ti se obraćam.
Okrenula se i pustila stariju gospođu da prođe kroz uski prolaz gdje svi uglavnom prelaze ulicu nakon što izađu iz tramvaja i pogledala ga.
Pogledala si me više puta, sijedio sam iza tebe, sjećaš se?
Da, odgovorila je i krenula za starijom gospođom. Čekaj, zgaziti će te auto. Morala je stati na sredinu ulice, bila je potpuno koncentrirana na sve aute koji moraju proći sa desne strane.
Okreni se, ej, naručio sam sva auta svijeta da prolaze desnom stranom, čekaj, znaš da nemam puno toga da ti ponudim, ne znam ti ni ime, potpuni sam stranac, samo nešto da ti kažem.
Povisio je ton nad bukom, farovi su prolazili svojom uobičajnom brzinom.
Kaži, odgovorila je, uskoro će crveno.
Ma ne ja znam sve ljude, čak i one koje gase semafore.
I kako si ih namjestio ?
Ovisi.
O čemu ?
O tebi.
Popratila je nijemo njegove riječi na trenutak, ne mogu pričati s tobom dok je ovolika buka oka nas, ugasi televiziju.
Akinetoh blues is offline  
Odgovori s citatom
Old 01.01.2003., 14:11   #20
strpljivi_diskutant
Lord of all humans !!!
 
strpljivi_diskutant Avatar
 
Registracija: Dec 2002.
Lokacija: napadam malo slatko cvijece svojim Satanskim mocima
Postova: 312
Red face

Posmrtni govor - Eulogija

[ Da li su svi ušli? Da li su svi ušli? Ceremonija će započeti. Upalite svijeće, zadržite pravu misao i udahnite zrak punim plućima… Seansa će uskoro započeti…]


Ovo je moj grad. Ovo je moja ulica. Ovo je moja kuća. Ovo je moj vrt i moj auto. Ovo je moj život. Ovo su moje ploče, ovo je moja garaža, ovo je moja odjeća, ovo su moji ideali. Ovo je moja žena i ovo je moja kćer. Ovo je moja egzistencija. Ovo će biti moja budućnost, ovo spada u moju prošlost i upliće se u moju sadašnjost. Ovo bi trebala biti moja eulogija. Kćer mi je nesigurna, nevesela I ljuta na svijet. Ovo je moje breme. Žena je izgubila ono nešto. Nazovimo to ljubav. Ovo je moja nesreća…

Živio sam isprazan život koji nije imao smisla. Radio sam posao koji mrzim, ulizivao sam se šefu kojeg se plašim, pas me nikada nije slušao. Dolazio sam svaku večer kući na jadne i nevažne razgovore o proteklom danu ili novim vijestima u novinama. Ulazio sam svako jutro u istu trgovinu i sretao uvijek ista lica. Život mi je bio monoton i nadasve jednoličan. Ženu sam volio na način na koji nikada nikog neću voljeti, ali svejedno me ubila. Kćer sam obožavao više od života, ali svejedno me se bojala. Život me nije volio, svjetski duh me odbacio, ljudi su mi bili čudni. Zovem se Jimmy i bojim se smrti. Slušao sam predavanja. Predavanja o životu; predavanja o boljem životu. Čitao sam filozofiju, produbljivao granice svijesti, ulazio u bit problema, pokušavao shvatiti... Pohađao sam tečaj joge, ulazio u hramove, mijenjao religije. Htio sam postati bolji čovjek, postati jači psihički, ne uništavati se fizički. Pokušavao sam pomagati drugima, ali bi uvijek drugi na kraju pomagali meni. Htio sam iskoristiti dan – Carpe Diem, ali na kraju bi uvijek ispalo drugačije od zamišljenog. Pokušavao sam doseći neku katarzu, umrijeti hedonističkim načinom, te naslađivati se životom koji je uvijek bio gorak. Pokušavao sam uživati u malim stvarima: cvrkutu ptica, suncu ili pak leptirima, ali uvijek bi izašao iz svoje kože deprimiran. Čučao sam u mraku i molio da sve nestane, ali naravno nije. Htio sam biti objektivan. Htio sam biti idealist, ali kada bi god počeo vjerovati I zamišljati apsolutnu ideju – pozlilo bi mi. Odputovao sam u Meksiko, pokušao izvući komadiće života iz pijeska I složiti ih, ali ukupan zbroj bi na kraju uvijek bio negativan. Zvao sam egzorcista, nasmijao se I rekao mi da je sa mnom sve u redu. Ispovijedao sam se i kajao – uzalud. Hodao sam od neba do pakla. Od istoka do zapada, od početka prema kraju i natrag, ali bi uvijek ta negativna energija prevladala. Prakticirao sam istočnjačku medicinu I šamansku ideologiju, ali spirala me povukla na dno… Na kraju sam se priupitao da li sam ja nekakav Stvoriteljev prototip koji nikada nije niti došao na dnevni red za masovnu proizvodnju? Možda sam jedini na svijetu koji doživljava negativne I strašne vibracije? Na kraju sam pokušao s Prozacom I završio s metkom u glavi…

Možda ste zamijetili da govorim u prvom licu. Mora da mislite da sam strašni egoist kada pišem ovaj govor sam sebi. Sigurno se pitate kakav je ovo čovjek? Kakva je on osoba? Kakva je ovo prošlost? Što će se dogoditi… Što je s njim danas?

Danas? Danas sjedim mrtav u Raju i čekam u dugačkom redu da vidim Boga… Nema povlaštenih, nema boljih. Svi smo isti.
Ali svi; svi smo samo napisana imena u Knjizi Života. Ništa manje niti ništa više…


[ Svjetla se pale, pokojnik je kremiran. Posmrtni govor će održati pokojnikova kćer: ]

-----------------------------------------------------------------------------


“…umorni od vječnih nastojanja da se probijemo kroz surovu materiju,
Izabrali smo nov put I požurili u susret beskonačnom.
Ušli smo u sebe I stvorili novi svijet…”

-- Henik Steffens
__________________
Say something for the record! Tell the people what you feel:
"Fuck the record! And fuck the people"
strpljivi_diskutant is offline  
Odgovori s citatom
Sponsored links
Advertisement
 
Advertisement
Advertisement

Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Pravila postanja
You may not post new threads
You may not post replies
You may not post attachments
You may not edit your posts

BB code is On
Smajlići su On
[IMG] kôd je On
HTML kôd je Off





Sva vremena su GMT +1. Trenutno vrijeme je: 00:33.



Powered by vBulletin Version 3.8.4 (hrvatski)
Copyright ©2000 - 2014, Jelsoft Enterprises Ltd.
Site content ©1999-2009 Forum.hr
Ad Management by RedTyger