Natrag   Forum.hr > Kultura i zabava > Književnost > Mali literarni kutić

Mali literarni kutić Vaše pjesme, priče, romani...

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 03.01.2005., 09:54   #1
Priče pored otvorenog plamena: Suze svetog Ante II

[I]153...155...160...sranje...to je ništa...

Mladić izgovori to i sa gnjušanjem odbaci crnu deformiranu kutiju u šiblje. Premalo je, za ništa......može samo kupiti nekoliko tableta.....

Cigarete???
Jedva ima za cigarete.
Mozak mu je govorio da će brzo nastupiti panika....mora se hitno naprašiti bilo čime. Već....predugo nije uzeo pristojnu porciju.
Vrijeme je.
Cold turkey ga zove, njegov glas je sve bliže....groznica.
Mora si pod svaku cijenu namaknuti šut...netko će mu dati na kredit...


Uvečer dječje igralište pored stambenih zgrada bilo je posve prazno. Mladić je nemoćno sjedio na polomljenoj klupi.
Bolje išta nego ništa...mislio je u zbrkanoj glavi....par tableta ne može zamijeniti šut.......koji svijet, danas niti sveci nemaju lovu.

Pio je jeftin brendi.
Digne se teturajući, obavi nuždu u grmlju držeći se za stup. Mozak mu je drvenio, volio je taj osjećaj tuposti.
Više pijan nego naprašen sjeo je na pješćanik.

Ovaj dio grada je već spavao. On je iskoristio dan za potragu....nema niti kreditora. Nitko ne želi obećanja i riječi. Daj lovu i šlagiraj se sam. Naposljetku dobio je dvije tablete i kupio cigarete i cugu....pio je cijeli dan...
Osjetio kako mu vlaga ulazi u kosti...zima još malo i zima će.
Opet će pod most...dom.

Sjeti se staraca. On sin jedinac, krenuo na fakultet.
U međuvremnau se izgubio u lošem društvu.
Što su starci mogli nakon prodanog televizora i obiteljskog zlata.

Da, tako je to kad se sitni provincijalci dotepu u veliki grad.
Prvo sine škola, vojska i ženidba....sve po redosljedu.
On je malo pobrkao; škola napola, vojska nikako....droga totalno....nasmije se svojim mislima i rukom posegne za pijeskom u pješčaniku.

Svjetlo rasvjete obasja malena zrnca, on ih lagano ispusti iz ruke. Zasvjelucaju zrnca na slabom svjetlu i odmah se rasprše odbačena u mrak.

U kojem zrnu sam ja......tko me to drži u šaci. Mlaz pijeska iz njegove ruke presahne, na vlažnim dlanovima ostane mu trag pijeska.

Što me to melje? ..upitao se dok je brisao znojne dlanove o hlače.

Lakše je prepustiti se vjetru.....
Noć mu se učinila predugom, svitanje još jednog dana nemogućim. Mora prestati s time..... gorko zaplače i nasloni prljave dlanove na svoje lice.
Suze se pomiješaju sa znojem i prljavštinom njegovih ruku.


Čovjek u kaputu izađe iz zgrade. Prvi pospani autobusi već su skupljali radnike po četvrti. Čovjek produži brzim koracima prema autobusnom stajalištu.

Tata...progovori mladić na desetak metara od čovjeka.
Čovjek na čas stane, ali prepozna siluetu i odmah ubrza korak.
Mladić mu se približi i stane na put.

Nemam novaca...izgvori to čovjek i pokuša ga zaobići.

Ne tražim novac......u dahu izgovori mladić nastojeći izbjeći svako treperenje svojeg glasa.

Što hoćeš???.... stogim će glasom čovjek.

Želim...

Jesli li se skinuo s droge???

Nisam, ali želim i....

Narkomani nemaju želja osim jedne....izreće to čovjek i krene dalje.

Tata...čekaj...stani..

Uništio si nas.....opljačkao...ubio u pojam....prodao...osramotio...

Pomozi mi.....glas mu je ipak zatitrao dok je izgovarao tu tako tešku riječ.

Dosta je pomoći, nakon svakog našeg pomaganja mi smo sve siromašniji, sve ogorčeniji....u hodu je izvikivao čovjek.

Ali ja zaista želim....samo ovaj put.....tata.....dotakne njegovo rame u trku.

Čovjek grubo odgurne mladićevu ruku.....potraži pomoć sam....mi smo ti dovoljno pomogli.....ti narkomanu.

Mladićevo tijelo stresla je groznica, uši su mu počele zujati, usta postajala sve suša.
Pojavio mu se glas u glavi koji je stalno ponavljao....šut..šut...šut..

Stari nemoj......odlučio sam se skinuti.....

Ma skinuti ćeš se ti vražju mater.....zadere se čovjek.

Ti...ne znaš kako mi je...odvrati mladić.

Nezahvalniče jedan, uništio si me, uništio si svoju majku...gade lažljivi.......vrištio je čovjek približavajući se mladiću.
Mladić odmah odstupi korak od njega.

Želim se liječiti.....zaista...

Ne, ne lažeš....čovjek se sve bjesniji približavao mladiću koji više nije odstupao od njega.

Mladić posegne za svojim pojasom....više ništa i nije čuo....niti oca koji mu se unio u lice vičući....niti sebe.....ništa......groznica je kolala njegovim tijelom...

....cold turkey had got me, on the run.....

Ti.......gade....

Podigne polugu i zamahne.
Teško čovjekovo tijelo se mekano spusti na tlo.
Zemlja sa obližnjeg travnjaka je halapljivo upijala krv s njegove glave.
Mladić je i dalje stajao. Tišinu u njegovoj otupljenog glavi probijala je sve veća groznica.
Jedva je odlijepio svoja stopala od tla, bacio polugu...i nestao.
Trčao je bez cilja, izbijajući posljednje ostatke noći jednog grada.
/I]
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 07.01.2005., 12:04   #2
Priče pored otvorenog plamena: Suze sv. Ante III

Noge su mu same grabile gradski asfalt.
Za razliku od njega znale su kamo idu.
Glas u njegovoj glavi neprestalno je tutnjio....

ubio sam ga...ubio sam ga....

Misao mu se nastavljala sama....šut....hitno treba šut...

Uleti nesvjestan u tamni prostor.
Dvije, tri osobe same za sebe narušavale su prazninu crkve u tišini. One iste crkve, koju je nedavno pohodio.

Njegov um je bubnjao stalno jedan te isti ritam.
Stane na jednom mjestu gdje je slabašno treperenje svijeća odavalo prisustvo kipa.
Sveti Ante Padovanski i dalje je držao cvijet u ruci.
Njegove škrabice nije bilo....na tom mjestu zjevale su rupe od vijaka.

Mir je vladao crkvom....ono malo prisutnih duša nije ga ničim remetilo.

Što tu uopće radim?
Postavi si pitanje mladić u namjeri da se okrene i izađe van.
No njegove noge nisu slušale.

Preleti pogledom i promotri lice sveca. Pričini mu se da kip plače.
Iz njegovog mirnog oka tanki mlaz bezbojne tekućine slivao se po njemu.
Zbunjen time, u bolovima nije opazio svećenika koji je stajao iza njega.

Mogu li ti pomoći??? ....upita mirno svećenik....

Mladiću se učini da to sam kip govori.
Odmah odgovori svećeniku.

Čini mi se......možda...da kip plače....



Eto to je moja priča.....izgovori muškarac u trenirci i žaračem protrese sadržaj kamina. Iskre odmah poskoče u plamenu.

Tu sam već tri godine u ovoj terapeutskoj zajednici za narkomane i alkoholičare. Mogu reči da sam se izliječio...zahvaljujući volji i sv. Anti....ponovo sam pronašao sebe.
No nije baš bilo lako.....težak je put povratka.
No iskustvo koje imamo mi, izlječeni, su dragocijeni i stojimo vam uvijek na usluzi. To smo da vam pomognemo da ustrajate u svojoj namjeri.

Čovjek ustane i stane ispred kamina.

E, da sigurno se pitate kako je prošao moj otac.
Preživio je.....teški potres mozga i oprostio mi. Sada je sve u redu. On i moja majka znaju ponekad doći u moj novi dom.....ovdje.
Vidite onaj kip.....podigne ruku i pokaže na kip sveca u kutu sv. Ante je nepomično gledao skupinu mladih i njihovih roditelja.
Svojom rukom je izradio željeznu ogradicu, nastavi čovjek.... moj otac je inače bravar...

A sada ako imate koje pitanje.....onda ćemo krenuti u razgledavanje...nakon toga sami odlučite...želite li ostati ovdje ili ćete svoj povratak sebi, potražiti negdje drugdje.
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 11.01.2005., 10:09   #3
Wink Kratki ogled o životu tijekom jednog blefiranja

Protivnik je gurnuo poveći snop novčanica prema sredini stola.
Moja ruka popratila ga je istom radnjom.

Smijući se kroz dim poveće cigare, Masni je nešto rekao....brk je iskrivio dok su me njegove promočurne oči promatrale i isisavale iz mene pogledom svu energiju.

Gledam ponovo svoje karte....možda Masni samo blefira.

Uhvatim se čvrsto za posljednji vagon svojeg sjećanja koje je odlazio nepovratno u daljinu. Pomoću tog sjećanja pokušavam prebrojati sve desetek, kraljice, aseve....dečke i kraljeve.
Kombiniram što bi moglo biti sljedeće u špilu. Dvoje ih je odustalo i položilo svoje karte kao ratne zastave na stol.
Smrknuto gledaju sa ogromnom količinom znatiželje.
Pobjednik uzima sve.

Dvije desetke, srce i karo, crvena kombinacija, ta ljupka ali meni nekorisna kombinacija u mojim je rukama....par dama, srce i tref......pik as.... sve to je nedovoljno za pobjedu.
Gledam novac u sredini stola, trebam ga.
Blefirati ili što?
Manipulirati s onim što nemaš ili s onime što imaš, ali nedovoljno.
Miješa mi se u nozdrvama miris rascvjetalih cvjetova pobjede i opor miris rabljenih novčanica.
Odluka je moja.

"Jednu"....progovaram snažnim vokalom Masnom...ne dozvoljavam mu da u mojem glasu osjeti nemir ludog ritma mojeg udarajućeg srca.
Odbačena karta iz moje ruke razbija zelenilo stola.

Šutke gnječeći debelu cigaru, po svojim žvalavim ustima, Masni gurne prvu kartu iz špila.

"A ti?"...upitam ga i posegnem za kartom koja mi je ponuđena.

Ništa odgovara mi hrpa masti za stolom mučeći duhanski svitak u ustima. Dižem ponuđenu kartu ali ne gledam u nju. Na požutjelim zidovima pokušavam uočiti neukusnu šaru tapeta stana koji se
iznamljuje za ...kartanje i tko zna što sve ne. Iznad prestižnog kluba jedne metropole.

"Dakle...?"...upitaju me nestrpljivo njegova masna usta dok su mu oči u zanosu igre zabljesnula u polutami. Svjetiljka je većinu svojeg svjetla nemilosrdno bacala na površinu stola. Naša lica odmarala su se bezazleno u polusjeni, kao da ona nisu bitna za igru. Ruke su bile te koje su na svjetlu činile pokret.

"Čekaj"...upozorim Masnog

Dečko tref....nemam šanse, u ruci držim dva para i još tome slaba.

Laž kao pik,
Iluzija kao tref,
Istina kao srce,
Oslobođenje kao karo....

Laž-Iluzija-Istina-Oslobođenje, četri boje svakog špila karata.
Nazivamo ih životom, kad ih naša sudbina svojim rukama pomiješa, dok su naša lica u polusjeni kao u svakoj kartaškoj igri.
Igramo se s tima mogućnostima, pojedinačno i grupno....vodi nas strategija malog naivnog praseta. Ono skviči kad ima dobru kombinaciju i plače kad ga karte ne idu.
I uvijek završi na nečijem ražnju.

I ja sam na ražnju, ne sluti na dobro.
Lagane su karte koje imam, otpuše ih i povjetarac.

Ponašaj se u životu kao da imaš uvijek jake karte...nije to pravilo samo za kockare, blefiraj, ne odaj se...nemoć koja te snašla pretvori u moć koju nemaš...Laž kao pik....Iluzija kao tref...Istina kao srce....Oslobođenje kao karo.

Zašto?

Vjeruj jer je moguće. To daje sama igra.

Iluzija te sprečava da istinu proglasiš lažima, istina se proglašava oslobođenjem, a na svojim prsima doji iluziju koja se preobražava u laž. Laž se sama osobađa one svoje istinske iluzije, kad i sama postane nekome istina, a opet ta istina i bez svoje iluzije oslobađa razne laži. Sve se vrti u krugu...na tvojem je sjećanju zadatak da izbaciš već iskorištene boje....predvidi svaki sljedeći korak što ti nudi tvoj špil karata.

Sve dolazi nekim svojim redom i laž i iluzije i istina i oslobođenje.

Uzavrela krv bolja je obrana od mlačne prokrvljene vode.

Idem.....(time ga izazivam do krajnosti) svojim glasom probijam neprijatnu tišinu sobe.
Iznenađuje me vlastita hrabrost.
Nadam se da će ta moja manipulacija sobom i drugima odjeknuti kao hrabrost u kojoj ima ludosti.
Ludo hrabri dobivaju ono što se mislilo da je nemoguće, hrabri
ne pobjeđuju ako u sebi nemaju makar zrno ludosti.

"Što imaš...?"....pita me Masni slinećih ustiju iz kojeg je virila cigara kao ugasli dimnjak parobroda. Oči mu nemirno žmirkaju.
Na stol polaganim pokretom prinosi svoj karte.

"Imam te....sad te imam.." govorim mu istim tonom i gledam u njegovu nabreklu glavu.

Pečem ga jer držim karte u ruci i smiješkom mu ne dajem do znanja što imam....ne pokazujem karte.
Neka masna gomila pokaže svoje adute, ako ih ima.

Na sredini stola gomila novčanica izgleda kao piramida.
Na tu gomilu računa svaki faraon.
Tko je faraon od nas dvoje?

Znoj mu izbija...kašlje..ostavlja nemarno karte na zelenilu stola...dahče...kroplje...odmiče se od stola...hrusti svojim plućima jedva dostupni zrak...hvata se za prsa, bol mu presjeca debelo tijelo, mišići lica su zgrčeni. Njegova ižvakana ugasla cigara pada na stol........on ponire na pod.....svi skačemo od svojih stolica.

Svoje karte još držim u ruci...iluziju začetu u istini, istinu koja se preobražava i oslobađa, oslobođenje koje se naslanja na laž u vječno nasmijanoj iluziji, laž se doji istinom tijekom svakog oslobođenja.

Infarkt...rekoše iz ekipe hitne. I odvezoše ga.
Novac je u mojem džepu. Moje karte ostale su drugima ostale nepoznate. Pobjeđuju živi....

Dok hodam još pustim ulicama grada, ranog jutra jedne metropole, odzvanjaju mi vlastite misli kao jeka.

U mojem životnom špilu ima jokera....davno ga izvukoh...začet je u jednom mojem rukavu.
Malo naivno prase nema šanse, ono nema rukava...za njega se vrti ražanj. U našim rukavima skrivaju se jokeri i šansa...smijeh lude u smješnom šeširu.

Rijetki to prepoznaju...u laži-iluziji-istini-osobođenju u te sve četri boje špila karata koji se odaziva po njihovom vlastitom imenu.
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 14.01.2005., 10:02   #4
Arrow Fra Luka

Mlad muškarac u crnome, čvrsto je držao svoju torbu pred jednim stanom u sivoj zgradi u Vrbovoj ulici.
Pozvonio je na vrata stana i pogurao svoje naočale koje su mu skliznule od korijena nosa.

Vrata su se otvorila iza njih je provirila velika glava domaćina.

- Hvaljen Isus i Marija......ja sam fra Luka....novi iz župe sv. Josipa...blagoslivljam obitelji i stanove...

-....navijeke...uđite...što nije pisalo da dolazite sutra?

- Ma znate...naš fra Stanko je star a i veliki je teritoriji koji župa pokriva...tako da su me kako da kažem posudili iz jedne manje župe, ne može sve sam stići.....ali ako vam ne odgovara doći ću sutra...

- Ne, nikako sad ste ovdje i obavite to...sutra ili danas svejedno je bitno je da se to obavi.


Nakon blagoslova stana i obitelji pošto je spremio molitvenik i škropilo...fra Luka izgovori završnim riječima.

-...i mir kući ovoj i svima koji prebivaju u njoj. Amen.

- Amen....no jeste li fra Luka za jednu kavicu...za kolače...ima i domaće ljute....???

- Ne hvala, imam još puno danas napraviti...moram ići..

- Evo, ovo je za vas....i spremite to znamo da i crkva mora živjeti, zato novci služe...

Domaćin gurnute novčanicu od dvijesto kuna koja brzo promijeni vlasnika. Fra Luka se zahvali i iz svoje torbe izvadi slike svetaca.

- Neka vam sv. Josip bude na pomoći...sad zaista moram ići..

Kad je izašao na hodnik zgrade krene dalje po stubištu i pogleda na susjedna vrata. Pozvoni....ali se nitko nije javio. Uspe se na drugi kat.

Negdje u gradu razlio se zvuk topa koji označava podne.
Fra Luka pomalo umoran ali neizmjerno sretan zbog uspješnog blagoslova krene prema izlazu. Nasmije se u sebi jer je u jednom stanu stao crnoj mački na rep...jel to loš znak li što?
Dok je mačka u strahu zavrištala kao da je živu deru, on je skoro skinuo sve svece kako se preplašio.....ali se uspio suzdržati zbog domaćina. No, sad je na svojoj koži shvatio što ti sve neočekivani zvukovi rade. Imao je osjećaj kao da je netko naglo strgao svu njegovu odjeću i da je ostao posve gol usred obreda blagoslova.

Dok je svojim dugim nogama hitao prema izlazu, upalio je mobitel ali u isti čas začu kako ga netko zove. Zgrbljena starica na svojim vratima podrumskog stana....podbočena štapom pozivala ga je da uđe.

- Fra Stanko.....dođite....dođite

- Ja sam fra Luka, bako...fra Luka, ne fra Stanko

- Uđite, samo uđite očekivala sam vas.

Nakon što je izgovorio svoje već uhodano.....i svima koji prebivaju u kući ovoj....fra Luka se obrati starici.

- Živite sami?

- Da, ja sam sama, nemam nikoga, rijetko ko tu meni navrati.
A i u crkvu ne mogu sama...stare noge pa neslušaju....čovjek se odjednom pronađe star i sam....ali ne žalim se.
Samo da mi je zdravlja.....a imam koliko imam, ovu vlažnu sobicu i socijalni dodatak mjesečno...nije puno.
Meni više treba razgovor, samoća ubija, ona je gora od starosti, starost možeš zavarati samoću ne možeš....ona dolazi u tihim satima, noću zakuca na moja vrata ali ne čeka da joj otvorim...ona ovdje u ovom sobičku već prebiva, kucanjem samo pokazuje da na mene nije zaboravila....da me je zatočila u ove zidove. Obuzme te ta zvijer i vlada u tebi, razara.
Čitam koliko mi oči dozvoljavaju i gledam televiziju ali nedostaje mi ljudske riječi...samoća se veže za moje staračke suze.
Sve možeš prevariti ali život ne možeš, on ima tisuću očiju i sve dobro vidi...

- Mislim da ću morati ići.....

Izgovori fra Luka i osjeti kako ga hvata osjećaj stida pomiješano sa bijesom. Osvrne pogled po sobi koju je načela vlaga ali se iznenadi čistoćom.. Sve je staro i trošno ali na neki način toplo i odiše čistim...linoleum se odavno izlizao...namještaj je za muzej a slike na vlažnim zidovima pokazuju jednu prošlu mladost.
Ugleda praznu krletku u kutu sobička.
Starica primjeti da se fra Luka zagledao u krletku.

- Miki....nema ga više, moj papagaj...a znao je toliko riječi..pametna ptica

- Reći ću fra Stanku da vas posjeti....

To je bilo jedino što je mogao suvislo izgovoriti u tom trenutku, mada je znao da laže i nju i sebe.

Starica iz svojih kvrgavih ruku pruži mu smotanu novčanicu.

- Ne...nikako....ne mogu to primiti

- Što imam dam.....što nemam nemam

Fra Luka da je ne uvijedi primi novčanicu posramnjen.

- Mo..molim vas čašu vode....

Dok je starica točila čašu, fra Luka izvadi sav novac iz svoje torbe i gurne ispod nadstolnjaka. Ovdje su potrebniji.....na skijanje mu se ionako ne ide. Danas starica možda neće nači novac ali je bio siguran da će to pronači ovih dana.
Popije nadušak čašu hladne vode koja mu je nevjerovatno pasala i pozdravi se sa staricom.

Šmugne iza zgrade dok se hladan siječanjski dah hvatao na njegova pluća. Osjećao je da mora pobjeći.
Handlov "Mesija" ga probudi iz misli, zazvoni mu mobitel tom melodijom. Mladi muški glas je nervozno govorio bez prestanka iz aparata.
"Luka, gade...e znaš, imam termin za kolokvij scenskog govora, da u u petak je ......da i za "Gloriju".....dobio si ulogu svećenika, onu koju si toliko želio ti sretni gade....a mi ništa, uvijek se dočepaš dobrih uloga, ali plaćaš pijaču to se zna.
Ne mogu te zamisliti u toj ulozi onakog uštogljenog.....ha, ha.."


"Fra Luka" nakon razgovora požuri na tramvaj. Imao je taj dan još
nekog posla...vratiti rekvizite i kostim svećenika u garderobu kazališta koju je neovlašteno posudio....i pročitati još jednom ulogu svećenika iz Marinkovićeve "Glorije"....njemu studentu glume na akademiji to neće biti problem.
Glumcu je gluma sve u životu.

Dok se tramvaj broj 17 ljuljao po tračnicama grada Luka se nasmije u sebi.
Eto, njegova prevara nije uspijela mada je prevario desetak ljudi oponašajući svećenika u svojoj vježbi glume za ulogu svećenika. No sam život ga je prevario, umjesto skijanja koje je planirao sa društvom...novac je dao.
Nasamario ga život, dao mu i oduzeo, stavio na kušnju njegovo srce....da baš mu se stegnulo nešto u grudima...i prepoznao se u nekoj drugoj ulozi...samilost ili što...morao je to napraviti.

"Fra Luka", budući glumac vozio se tramvajem kući prepunog srca, srca ispunjenog jednim novim iskustvom i sa istim praznim novčanikom.
U džepu kaputa imao je samo plavu novčanicu koju mu je dala starica. Pogleda u nju i pomisli kako je to do sada njegova najbolja trampa.

Glumcu je gluma sve u životu, ali bez ovakvih iskustva i najbolja gluma...ostaje samo gluma bez ikakve veze sa životom.
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 18.01.2005., 20:39   #5
he he he
young is offline  
Odgovori s citatom
Old 19.01.2005., 09:10   #6
Red face Razglednica iz Pekinga

Gledam te crvene krovove koji svoje šiljke zabadaju u jutarnje nebo....jutro jednog grada svojim još teškim usnulim očima teško otvara svoje kapke.

Peking, grad okovan maglom škilji prema nebu...MIR...trg Nebeskog mira otvara se onim drugima, onima koji hodaju njime. Teški baršun magle razdire taj prostor, ostavljajući dovoljno onima iza njih koji hrle ususret novom danu.


Koliko je Neba ovdje, koliko u tome ima Mira?


Neka mi oproste svi trgovi Europe i Azije, neka se ne nadaju pospane ulice drugih meni poznatih gradova, neka ne plaču prohodane stube stepenica, neka ne tuguju već prohodani uski prolazi svih drugih mjesta svijeta...ma gdje oni već bili....

MIR...

I kad bi mudrac znao na tisuće pitanje, mudrošću svojom odgovoriti.....ponestalo bi mu u toj namjeri riječi s kojim može objasniti, posjeduje li samo Nebo Mir ili sam Mir sadrži u sebi natruhe Neba?


Peking..... budi se u okretima stotinatisuća bicikala, rasteže se u mirnim pokretima tai-chia po zelenim parkovima, umiva se cvrkutom prica u krletkama.......vlažan zrak, hladan vjetar sa sjevera.......šareni zmaj na nebu i neki mir...nedostignut.


Odgovori mi mudrače...
kako dotaknuti Nebo koje je na dohvat ruke, kad nedostaje mira u nama????


Jedna razglednica iz Pekinga, nevino otvara tisuće pitanja u potrazi za samo jednim odgovorom.
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 19.01.2005., 20:14   #7
Mir

MIR kao fraza - neratovanje, ili Mir kao ono u nama, nešto duševno, duhovno, životno...samo je staza, cilj je mnogo dalje. A on je viši od Neba , viši od Svemira, i dublji od linija na dlanu. On je neizreciv...i neispisiv. Slično Gluposti. ( ove moje)
young is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.01.2005., 09:33   #8
Red face Zaručnici

Generalova kći Marija, krišom je ušla sama u veliki prazni prostor katedrale. Još jednom prije svega....sama....željela je osjetiti kako joj se srce stišće u strasnom ljubavničkom zanosu.

Pomislila je na svojeg budućeg zaručnika....još jedan dan i biti će nedjeljivi, on i ona, zauvijek i zanavijek.
Mada je njegova slika trajno urezana mislima duboko u njoj...danju i noću....svjetli joj njen put ta mekoća njegove puti kao baršun što leži na njenoj duši.

Njegovo zrno je već bačeno u njenu zemlju...plodnu zemlju i ono će rasti. Plod ljubavi će rasti...mada je njena zemlja posve nesavršena za njegovo zrno....poniznost je ta koja će joj pomoći da plod u njoj raste.

Dok se laganim koracima primicala oltaru, ritam njenog srca postajalo je kao lagani treptaji očiju.....srce se od sreće uspavalo.
Zaručnik...i on je bio s njome, pratio je nevidljivo u stopu dok su njene malene noge kročile hladnim kamenim podom crkve.

O koliko je radosti u njoj, koliko je u njoj ushita, sad kad su uslišane sve njene molitve, kad ga je konačno pronašla i prepoznala....sad nestaju sve nevolje u ljubavničkoj strasti, izgaraju svi prošli časovi kušnje, propitivanja, sve njene položene žrtve....sve je to nebitno.

Njegovo neprestalno zahtjevanje dokaza vjernosti nije ništa prema njenom izgaranju, prema njenoj strasti za njim.....On je snaga iz koje ona crpi, on je bedem iza kojeg ona smireno počiva.
Zaručnica je pozvana slušati svojeg zaručnika...zaručnici tako sjedinjeni u ljubavi su ostaju zauvijek izvan svake kušnje.

Oči sklopljenih, generalova kći Marija, stoji sama pred glavnim oltarom katedrale. Za jedan dan na tom će posvećenom mjestu postati posve njegova...srcem....dušom...tijelom.
Samo njegova. I to pred samim Bogom.

Tiho u sebi izgovara riječi gledajući u križ.....daj mi zaručniče moj da nalazim samo tebe, da sva ostala stvorenja ne znače meni ništa, da mi samo sve ti budeš.......daj mi da istrošim svoj život, tebi u naručju.....daj mi da shvatim što je to bezgranična ljubav i da je s tobom podijelim.....daj mi te budem uvijek dostojna i poniznost da pružam tebi........daj mi zadržim svoje čisto srce, u svim mojim nemirima neka ono ostane neokaljano,....daj mi zaručniče moj da mi zemaljske stvari ne uznemire dušu......

Suznim očima generalova kći Marija promatra veliko raspelo...i na njemu svojeg zaručnika. Još jedan dan i ispuniti će sve uvjete za oblačenje bijele zaručničke haljine....navuči će na svoje djevičansko tijelo i pročišćenu dušu, snježno bijelu halju novakinje benediktinskog reda.

Još jedan dan i generalova kći Marija...sresti će u duhu svojeg zaručnika i ostati sjedinjena do kraja svojeg vremena.


24.11.1921 godine, generalova kći Marija, prošla je ceremoniju oblačenja novakinja, klauzulu redovnica benediktinki.
24.11.1991 godine u devedesetoj godini svog života, umrla je Marija, sestra benediktinka....iza nje je ostao sedamdesetgodišnji zaručnički staž.
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 27.01.2005., 10:08   #9
Talking Iz dnevnika bjesomučne domaćice I

Dragi moj Dnevniče,

eto moram ti se požaliti.

Što to sve treba jednoj poštenoj ženi domaćici, ta silna bruka???

Baš mi to nije trebalo ali se nadam da će veze mojeg mužića pomoći da to ne dospije u novine. Ti mali novinarski papadači samo čekaju da im se pruži prilika da jednu normalnu ženu razapnu na žute novinarske stranice....da joj se rugaju i sprdaju.

Dakle, da počnem sa događajem koji me jako potresao....

...padala je kiša i to cijeli dan, ma što padala lijevala ko iz kabla....sve to ne bi bilo ništa strašno da mužić nije letio u London i da ga je nisam otpratila uzevši njegov auto.

No usput sam htjela obaviti malo jači špeceraj...popis je baš bio dugačak...i sve je palo na moja slaba ženska pleća......u 5.40 već smo bili na aerodromu....a ja sam onda prvi put prošetala moje nove plave cipele...koža gore, koža dolje, pravi taljanski dizajn...i na blagajni oderana koža i praznina novčanika ali ....cipele baš savršene za mene, dobro.....priznajem da su pola broja veće....

I tako ispratila sam svojeg putnika, vratila se u grad i probudila naše nasljednike....nahranila sam ih muslima, pahuljicama...ulila im vitamine za koje su vjerovatno pljunuli u zahod...koja je to generacija više je degeneracija.....nakon što je mala potiskala sve svoje prišteve ispred ogledala, sve svoje Krakataue, sve Etne i sve eruptivne Strombolije na svojem pubertetskom licu...konačno je odlučila da ode do svoje gimnazije...ali eto pada kiša pa da je ja odvezem....usput dok se lijeno gegala do svoje školske torbe, koja je usput puna šminke i drugih sitnica a knjiga ima u njoj ponajmanje....moje pametno dijete me je upitalo ...čuj Starči, imaš li kaj sitnoga???

....Ma naravno, kažem joj ja da imam par malih šamara povezanih......čine jedan veliki, onaj najveći zidarski.....uzmi tu torbu i kreni u auto ionako kasniš...izderala sam se na malu......onda se i njen nešto stariji brat koji ima za 30% niži IQ od male koji je inače upisao pomoću mužićevih veza i poznanstva saobraćajni...... zapravo pčelarstvo tj. zujanje oko faksa, došao sebi i rekao da bi ga mogla odvesti do faksa...jer pada kiša.....

Sranje.....sad i on ide na faks a inače ne zna niti do njega sam doći.....a sve mi to nije usput....nakon što je konačno sjeo u mužićev auto, dok je najvjerovatnije moj mužić negdje u avionu već pasao noge stjuardesa, onakav sav raščerupan tj počešljan moj nasljednik na ustima je još imao ostatke paste za zube...i ujedno pokazivao namjeru da se kao i obično u takvim situacijama posvađa sa mlađom sestrom.

No, da ne bi mislio da mi je samo to bio posao dragi dnevniče, te male Nosferate dovuči sebi....i potrpati ih u obiteljski taksi,
u međuvremenu dok su oni bauljali našim stanom u potrazi za izgubljenim dijelovima svoje mladosti ......kao što su čarape...pokoja knjiga neobilazni mobiteli i ostale trice....ja sam u nahranila našeg psa Oskara, dočekala Silvestra i dala mu mlijeko nakon njegove teške i neprospavane ljubavne mačje noći.....ribicama hranom "posolila" vodu između dva zgiba preko naše kornjače koja zimuje u kući, a ljetuje u dvorištu....odaziva se na Anastazija a inače je zovemo Paris-Dakar jer je nevjerovatno aktivna i danima prelazi cijeli stan kao navijena.....usto sam se trudila da popravim korektorom sve svoje prirodne nepravilnosti koje me dijele od ljepote Sharon Stone...dok sam to radila onako usput sam mantrala svoju mantru koju mi je preporučio moj guru Svađimi Joganmanda.

No dio mojeg uma zadržavao je svjesnost jedne obične domaćice i pomislila sam kako trebam reči Reziki, našoj bedinerici, koja je upravo ulazila u naš stan da namoči zavjese...radišna Rezika djevojka je skromnih mogućnosti za 30 kuna na sat pomaže meni održavati naš prostrani stan.

Prije nego smo li konačno krenuli...djeca koja su se relativno probuđena i nahranjena, potiskanih prišteva i polupočešljana smjestila u auto ...a ja sam još jednom provjerila popis za kupnju.....kad odbacim klince na njihovo mjesto zločina gimnaziju i faks.....započinje moja konačna operacija šoping.
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 01.02.2005., 09:47   #10
Talking Iz dnevnika bjesomučne domaćice II

Naravno, a što da ti kažem, gužva pred trgovačkim Centrom je bila ogromna. Tamo su kupovali za sitne pare, no-name tehničku robu....parkirala sam se dalje na najzadnjem žutom polju.
Kiša nije prestajala a ja sam požalila što sam baš danas obukla moje nove cipele....

Uhvatih svoj poduži popis za kupnju....i shvatih da nema kolica jer je poduži red za njih...malo šarma, malo sreće i eto ti i njih.
Kolica........no ipak dočepam se nekih poluslomljnih. Pomislim da bi mi Niko Pulić to trebao voziti po trgovini, on bi to znao.
Lijevi kotač švindla i sve zanaša na lijevo....kao u onoj pjesmi Majakovskog...lijeva..lijeva....

Vođenje domaćinstva zahtjeva pomno planiranje, a s obzirom da imam i svoje posebne dužnosti kao domaćica jednom poznatom privredniku koji često vodi svoje kolege i poslovne partnere na večere, moja dužnost je veoma ozbiljna. Tu nema mjesta improvizaciji. Tu su i još dva vječno brljajuća nedorasla nasljednika, Rezika kućna pomoćnica i naravno bujuk kućnih životinja....sve to treba namiriti, nahraniti, srediti.
Svi naši prijatelji rado svraćaju u naš tihi prostrani sedmosobni dom, koji je dakako ugodno namješten najnovijim taljanski namještajem...ali koji je često kao kolodvor.

Naravno planiranje je dio mojeg uspjeha...za svaku večer imam plan što i kako nahraniti naše goste.

Da hrana reći ćeš mi, to je samo žderanje.....ali u naš dom zalaze važni ljudi, doktori i političari. Konzumiranje hrane je za nas kulturološki i kulinarski doživljaj, sklop čarolije i mašte, praznik za oči, blagdan za nepce....ma tko bi nam nakon mojeg kokota u vinu, mariniranih janjećih prsiju ili punjene anadolske teletine....odbio bilo kakvu malu uslugicu.
Ruka ruku mije a hrana joj pomaže.
Sve ide kroz želudac, i ljubav i posao.

I tako švindlajući ko Janica na stazi, izbjegavajući ljude, kolica, robu po prepunom megastoru, naguravajući sve na desno jer lijeva strana je vodeća, križala sam polako kupljenu robu sve sa spiska.

Najvažniji je odjel sa mesom, a tamo naravno gužva. Vozeći slalom dočepah se konačno pravog i traženog odjeljka i ugledam divan janjeći but taman za večeru ove subote sa primarijusom Nedeljkovićem i njegovom obitelji. Kad neka šopingača sa istočnim melosom u glasu, preotme mi taj posljednji primjerak.

Plan je djelomično uništen, ali moj mozak već je pronašao zamjenu, oči su to odmah detektirale...zec na najgornjoj polici dobro izgleda.
Samo se nadam da zec nije umro prirodnom smrću, od starosti kao onaj kojeg sam pripremila za večeru sa prof. Ratkovićem. Taj zec me baš blamirao, trebao je biti mlad i sočan a ono dobila sam staru penzioniranu zečinu kojeg sam mogla samo mumificirati kako je bio tvrd i staviti u vitrinu pokraj pozlaćeno posmrtne maske Tuth-Ankh-Amona u salonu....gosti su se morali zadovoljiti sa obličnim češkim knedličkama i savršenim Zmajevim pivom iz Plzena.

No nevolja se nastavljala u vidu općeg švindlanja i slabosti mojih ruku koje su prepuna kolica jedva upravljala u željenom pravcu, u cipelama koje su se sušile i polagano stiskale moja stopala....i naravo poremećenim planovima za kupnju.

Nizozemskog sira nisu imali, zadovoljila sam potrebu njemačkim, što je dakako nedostojna zamjena za akademika Buntića koji je kod nas na večeri u petak. Pršut nije bio zadovoljavajući, niti vrhunski kao niti riža koja je dakako bila ona najbolja tajlandska jer nema vijetnamske.....kus-kus naravno onaj marokanski odmah se našao u mojim kolicima, francuskoj srneći pašteti je prošao rok, a nojevo meso bilo je loše prošarano...ali što ćeš.
Uzimam i noja.....valjda će to biti dostojna zamjena kad saborski zastupnik Perić navrati do nas u srijedu.

To su sve mali ali snažni udarci na jednu krhku domaćicu, sve me to izluđivalo i stavljalo na kušnju. Ujedno su nemoguća dječurlija zabušavala u moja kolica, a jedan brko u prolazu mi je dao do znanja da ga zanimaju...moje sise.....koji užas, primitivac jedan.

Ah, koje poniženje i sramota...

Poznata politčarka na odjelu osobne higijene, pomno čita deklaraciju sa robe kao da je državni, službeni akt.
Ženske potrebštine...tamponi i ostalo, bira tako ona i ogledava proizvode. E kad bi barem mi tako njih političare i stranke iščitavali i pomnije birali.

Popis je pri kraju....hitam dok me noge služe na blagajnu a tamo red do neba. Nove cipele sve me više stišću. Mislim na mužića koji je vjerovatno sišao iz aviona......

Peglanje kartice, još jedno trpanje robe u kolica i...konačno izlazim van sa musklfiberom ruku od guranja.

Kiša se nije zaustavila i što sad, a kako je nebo bilo olovno niti neće. Odlučim da krenem prema autu...treba sve to potrpati u frižider, sortirati, i treba početi kuhati...sutra kad se dragi vrati iz Londona na red dolazi prva večera u nizu.....zec-noj-pršut-sir i još štošta.

Gdje je dovraga taj moj auto. Tražim bjelinu njegove karoserije.
Kvragu i bijeli auto uvijek imam problema da ga nađem, ja auto tražim po boji a ne po tipu.....da tipično žensko, pa što?

Mužić je rekao da se bijeli auti najbolje vide a meni to kao vozačici i te kako treba, imam problema sa prostornosti kad idem u rikverc...držim ključeve u ruci....i tražim pogledom auto.

Parking je pun, kiša pada a moje nove cipele sad su za broj i pol manje. Hodam sitnim bodom kao kineska konkubina...stisnutih stopla a ruke doživljavam kao produžetak te boli...

Ključevi od auta u ruci, kišobran iznad mene, torbica kraj mene i tonu stvari koje treba potrpati u taj prokleti auto...ali njega nema, jednostavno nema.

Panika u meni počne djelovati, i ja sam sve više bjesnija i bjesnija,
u sve užim i užim tim plavim novim cipelama, čija koža halapljivo upija vlagu i stišče mu stopala kao u španjolskoj čizmi.

Pokušavam doči do mobitela, ali koga sada da zovem London ili koga...no ugledam spas...pohitam za njime....
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 04.02.2005., 09:35   #11
Talking Iz dnevnika bjesomučne domaćice III

Spas u vidu policijskog auta mirno klizi velikim i šarenim parkiralištem. Alarm u meni pali lampicu, potrčim za njime kao zec ali me proklete cipele za koje nikome neću reći koliko sam platila, zaustave bolom.

Vjetar mi odnese kišobran, kolica mi švindlaju pretovarena hranom, a maskara popusti pred naletom znoja i kiše.
Kao stravični lik iz fima "Maska" sitnim bodom trčim po parkingu. Policajac me konačno snima i zaustavlja patrolni auto, kiša pada...

"Što je gospođo???", upita me lijeno iz auta i nastavlja, "što se dogodilo?"

I ja mu ispričam da mi nema auta....skidam sve po spisku.....bijes me posve obuzeo.
Policajac lakonski odgovara prijavite krađu...jeste li osigurani....postavlja pitanja.....skupljaju se znatiželjnici...moje nojevo meso se otapa na kiši....cipele stišću.

Policajac lamentira a ništa ne čini. Dobivam napadaje adrenalina.
Znate li vi načelnika Matića...pitam ga ja smočene frizure i šminke, nogama obgrljenim španjolskim čizmama. Znam da je Matić neka faca u policiji, možda upali.

"Ne...ne poznajem Matića...a znate li vi Grubišića?" pita me policajac dok je moj krznjak sve teži i teži od kiše.

Kakav Grubišić, što je s vama...pa nisam vam ja kadrovska...učinite nešto.... nema mi auta, ispuštam krikove.

"Smirite se...gospođo, Matića ne znam, i nije me briga za njega, on vam neće pomoći...a ja sam Grubišić...nego pokažite mi prometnu od vozila", govori mi policajac stavljajući kapu na glavu i izlazi konačno iz auta.

Nakon čeprkanja po svojoj torbi pokazujem mu papire.....sve sam očajnija, lamačem ključevima automobila kao gavran sa svojim krilima i kreštim.

"Dakle...po papirima vi vozite VW Bora, bijele boje....a koliko vidim
u vašim rukama imate ključeve sa logom Opela....pa mi sad recite što zapravo vozite???"

Oh, naravno sine mi odmah, ja stalno tražim moj bijeli VW, moj auto......a zapravo danas sam uzela Vectru od mužića, srebrenu...o koje sramote.....sad mi policajac daje lekciju.
Dokumenti glase na moj auto a ja vozim cijeli dan suprugov.

"Pogledajte ključ od auta prije nego li tražite svoj auto, neki imaju sreću pa imaju mogućnost biranja automobila, ali bi isto tako trebali imati više koncentracije da znaju koji auto trenutno voze...", izgovori mi policajac.

Dragi dnevniče, na kraju je automobil pronađen gdje sam ga i parkirala, ali moje žensko u meni je kao i obično tražilo, vizualiziralo samo boju....no to nije sve.

"I zbog toga vam pišem prijavu jer nemate dokumente za automobil koji vozite.....a to je po zakonu prekršaj.....i.....da se naučite izvršavati zakonske obveze kad sjedate za vozilo"

Crna kopena se odmah spustila na moje lice, u glavi mi je bubnjao glas mojeg mužića kako mi govori....pa ti si stvarno guska.....koja sramota sad ću morati zvati i Matića na večeru da ti to sredi, da se poništi prijava, ja si to ne mogu dopustiti da mi se smiju kako moja žena ne zna što vozi...oh, to samo žensko može....koja sramota.

Policajac Grubišić mi je pomogao da sve stvari potrpam u auto.
Umorna, mokra, užarenih ruku od guranja strganih kolica, nogu koje i nisu bile noge nego kolci, osramoćena primila sam na znanje lekciju....

Papučicu gasa uopće nisam osjetila, cipele su se stisle za dva broja...a što je najgore moj ponos je pretrpio uvrede....a trebalo je i što prije srediti prijavu.
Morala sam što prije nazvati mužića koji je negdje u Londonu.
Sve mi je to prelazilo glavom dok sam jurila tom Vectrom doma.

Kad sam došla kući, obuzme me podmukli bijes pa sam se izderala na Reziku koja je netom skidala zavjese i močila ih...da kojeg klinca baš to sada radi. Ona me je začuđeno gledala i šutila, jer je znala da sada nema nikakvog razgovora.

Skinula sam Božjom milošću cipele sa svojih promrzlih nogu.
Jedva, noge su mi bili kao balvani.
Potrpala sam hranu u frižider...i shvatila da neću imati dovoljno za izvanrednu večeru za načelnikom Matićem koja mi ne gine.

Preskočila sam još uvijek hodajući Paris-Dakar kornjaču, sunula u sebe na eks francuski konjak, skupila hrabrosti i nazvala mužića koji je bio u nekom veselom društvu, da mu kažem za sve te događaje.

E moj Dnevniče...i ovaj dan je završio i moram biti zahvalna za to. Načelnik policije Matić dolazi u četvrtak, a baš sam si taj dan ostavila za odmor....mužić je relativno sve to dobro podnio, usto je rekao da mora obnoviti dozvolu za oružje i da mu Matić za to dobro dođe jer ima neke planove s njime....Reziki sam dale cipele kad su se osušile, nije bilo teorije da ih i dalje nosim.
Moje noge su otečene i sad ih držim u lavoru, glava mi puca, a i prehladila sam se....no sutra moram biti posve fit.....na večeru nam dolazi....ma nije bitno tko.
Ah, Rezika se veselila....jadna, uvijek se snuždi kad se derem na nju. Cipele su njen broj i rekla mi je da joj baš trebaju kad ide u nedelju u crkvu....blažena Rezikina jednostavnost....kad bi barem i ja imala mrvu....... toga.
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 07.02.2005., 10:29   #12
Unhappy Oni dani......

Da.....

svakako....

zaista.....
oni dani su strašni.

To znaju svi. I oni koji su zapali u njih i oni sretniji koji gledaju tu tuđu nevolju.

Ispiru ti mozak, jedu ti vlastite živce, piju ti krv na dvostruku slamku.....oni dani, a ti ne možeš ništa.

Takva je priroda stvari, rekoše ti pametniji od tebe.
Ni ne trudi se, protiv toga ne možeš, pomiri u sebi svoja očekivanja i sudari se hrabro kao Don Kihot sa svojim unutrašnjim vjetrenjačama.

Oni koji to govore misle da su u pravu......

Priroda je čudna stvar kad misliš da je poznaješ uvijek te iznenadi još nečime, kad misliš da će te iznenaditi onda te preduhitri i da ti posve staru priču koju više ne očejuješ pa se ne stigneš iznenaditi.
S prirodom nema lako, ona ne traži odgovore kako i zašto.
Malo ti da, malo te pusti da patiš, popusti uzde nevolja koje te muče da udahneš malo zraka, a onda opet stegne.
I dođu ti dani, a ti stojiš na mjestu. Vrte se u tebi oluje u svojem vrtložnom plesu i naslućuju velike nevere.
Pada barometar raspoloženja, osobna meteorologija tvojeg duha pronađe pokazalo na najcrnjem dijelo, tik do kraja.

Kako sačuvati hladnu glavu tih dana....pitaju se mnogi.

Svatko se bori na svoj način. Netko se koristi hranom i sve prebacuje na probavu, netko se lati nekog posla koje inače niti u ludilu ne bi radio, netko letargično razmišlja o posvemašnom stanju svojeg duha i pada u ponore vlastitih depresija, prozac odžačar vaše duše uletava i spašava protok misli.

Ima i onih koji to stanje spašavaju maliganskim stanjima pomoću svih vrsta tekućina i nalik su spužvi stalno željne vlage, neki se grizu iznutra, neki ujedaju sami sebe, neki se započnu prezirati i pronalaze u vlastitom preziru olakšanje, neki se samosažaljevaju do boli, neki su svadljivi i lome se sretniji, zadovoljniji što su pronašli svađu, neki love svoje mušice i na daju svojoj panici da izađe van, na vidjelo....neki poluživi trude se da reagiraju na svijet, neki polumrtvi bježe iz svojeg svijeta van....što se sve ne radi, tih dana.

Ima li lijeka....o, da ima kažu...malo pažnje, malo ljubavi, i puno kemikalija...no to nije rješenje, nema rješenja za te dane.

Ma kako pronači sebe, kako prikazati onaj svoj najbolji dio, svu svoju unutrašnjost, raspetljeti sve niti, svaku nit po nit do same potke, do mekušja...kako izvaditi taj dio i darovati, pokloniti se nesebično drugima....tih dana kako podijeliti i radost i bol i svu onu ljudskost dukoko skrivenu u uredno posloženim ponorima i vrhuncima svojeg raspoloženja...kako opašiti cvijet svojim riječima da se iz njega uzdigne ljepota na nježnim laticama i tankim stapkama, izraziti ljepotu kao i preraditi misao o mrtvom mesu nagriženom truleži...kako ispratiti dan i dočekati noć, kako doživjeti smrt i ponoviti svoje rađanje u sebi, kako pogledati sebi u oči i pronači u njima svoju mjeru stvari...i izraziti se.....drugima, sebi, nama, svima....tih dana.

Onih dana kad te misao ne služi, kad drugog gospodara ima.
Kad je od bitaka umorna tvoja duša koja živi od neprestalnih lutanja, bez mira, kad inspiracija čini tuđu nečiju zeleniju travu.
Kad je jednostavno nema a ti je trebaš...kad ti se pisanje čini kao jalov
posao nasred tunela gdje vlada mrak.....gdje dopire huk čelika lokomotive...kad pero bježi iz ruke, kad se nenačeti papir šepuri svojom bjelinom pred tobom, prazan...kad se neuroza odaziva na tvoje ime....kad ne pišeš danima, kad gomilaš u sebi stvari i pojmove bez reda i smisla, kad u male prostore natrpavaš život koji ne prerađuješ, kad misao šuti.... kad ne stvaraš...... ne pišeš....onih dana....bez da možeš pisati....stvarati i živjeti.

Kad ti bubnja u ušima nakovanj istim metalnim tonom, kad se bartgaš kao divlja životinja uhvačena u klopku, trgaš svoje tkivo da se izvučeš iz nje...kad boli...... o, kako to boli....nenapisane riječi koje ne mogu iz tebe.

Kad ne možeš pisati danima, kao da ne dišeš obuzima te osjećaj da si ponajmanja sitna prašina svijeta, besmislen talog......onih dana kad ne pišeš.

Onih dana.....
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 10.02.2005., 10:05   #13
Exclamation Brat po udici

.....................gospodo....prijatelji, cijenjene kolege, dragi susjedi...moji prijatelji, molim malo za tišinu...bit ću kratak samo par riječi........................

.....eto, sedmog ovog mjeseca bio je tužan dan za sve nas koji smo poznavali našeg Stjepana.
Tužni glas se prenio našim kvartom.

Umro je iznenada naš Stip, Stipko kako smo ga zvali.....a iza svega u našim srcima ostade tuga. Izgubili smo jednog dobrog čovjeka, pravog susjeda, odličnog prijatelja, nježnog oca, vjernog supruga, vrijednog radnika....člana i doživotnog predsjednika našeg sportsko-ribolovnog društva UDICA...brata našeg, prvog od nas....brata pa udici...ode naš Stip, ode i ne vraća se više....a još jučer, još jučer nam je eto nesebično kako je samo on znao, pomagao. Od onog časa kad je doselio u našu četvrt iz svojeg rodnog sela....od tog časa naš Stip je bio pravi čovjek, velika duša...i veliko srce.

Svi vi koji ste ga poznavali kao počasnog i doživotnog člana naše UDICE, znate da je on bio ekspert, poznavatelj, stručnjak....privilegiran....sportsko ribolovni sudac koji je znao svoj posao....koji je u namjeri da ne iznevjeri svoj klub našu dragu UDICU, tu i tamo zažmirio, nesebično nagrađivao i kalkulirao bodovima na natjecanju, pratio ispite.

Ma sve bi dao za svoj matični klub, na nas, za sebe ...on je bio neprikosnoveni dio svega...on je pazio da se iskustvo prenese na mlade članove, za one koji su glasali za njega, brinuo se o našoj članarini, najčešće "Kod dva kedera"...on je mislio uvijek tri koraka ispred svih, on je mislio i na sebe.
On je vezama i poznanstvima namakao našem klubu staru napuštenu šodericu, našu Grabu, namako je i riblju mlađ tko zna odakle....i napravio čudo.
Mudro je investirao u Grabu, on je imao vještinu, sposobnost, znanje kako iz obične rupe napraviti posao stoljeća.
On je iz tuđeg ništa napravio čudo, profit za sve, naravno da mu je Bog dao i da je tako napredovao...i mi i on...on je tim sredstvima dovršio svoju kuću u kojoj je za članove našeg rukovodstva kluba uvijek bila otvorena vrata...domaća riječ, hrana i piće....
Njegova topla ljudska riječ rješavala je sve probleme, na svakog je utjecala, sve je provodila, kako je on htio.

E, moj Stip...moj brate po udici....

Nema te više, a tvoja obitelj plače...tuguju, u duši im velika praznina, nema im više hranitelja. Tko će sad voziti tvoj novi automobil na kojeg si bio toliko ponosan, tko će tako dobro gospodariti našim lovištem, tko će kontrolorati izlov i dilati ribu na veliko u restorane......djeca su premala, a supruga pretužna.

Tko dragi moj, tko....?

Ima tu još ženskih srdaca, koja će biti razočarana, ne samo srce tvoje supruge. Ima tu još tužnih srdaca koja su te voljela u praznim poslijepodnevima, kriomice, tiho, po motelima i jeftinim hotelima, onako potajno da ne znaju njihovi ribički muževi.
Mislio si da je za njih to privilegija. I one su tako mislile.

Da, moj Stip sve te žene, ljepotice ispustile su svoju suzu, ma cijeli pehar suza se nakupio. Sve one tuguju.

I mi tugujemo tvoji ribiči, tko će se za nas boriti u savezu, tko će za nas lagati, manipulirati, muljati......prodavati ispite i poklanjati dozvole za usluge, podmičivati nositelje funkcija, davati potajno provizije...sve za svoj, privatizirani klub. Tko će članovima našeg kluba posuđivati novac, uz minimalnu kamatu, ali sa dnevnim obrtajem te kamate.
Tko će nas povezati sa moćnim ogranakom vladajuće političke stranke, pripremati smicalice, dokusuravati se sa političkim neistomišljenicima, destkovati neprijatelje...ma tko bi to sve mogao sam bez politike, bez moći koje ona daje, samo nekima.
A ti si bio među njima.
Tko će vješati tuđi prljav veš, javno na konopac i iz toga kupovati bodove, vladati a sve to pretvoriti sebi u korist i omatati u celofan društvene koristi.

Ma kako ćeš se ti smiriti u vlastitom grobu, kad je eto tvoje carstvo iznenada palo, ti lokalni moćniče...ti kolutičavče, samo zlo od čovjeka, mali napuhani gade..osvetoljubivi kurjače, veliki ljubavniče, zelenašu...kako ti je sada kad si nemoćan, premiran, mrtav u svojoj raki, kad drugi vladaju tvojim klubom?

Kad su tvoje ljubavnice, ostale kod kuće uskraćene za ta vaša popodneva i tvoje ljigavo društvo...kako ti je kad svi znaju da su te našli stvrdnutog tijela.....kad su drugi s podsmjehom gledali tvoj rigor mortis u mizernom prigradskom motelu prljave posteljine po kojoj plaze žohari...gdje zalaze kamionđije u potrazi za ocvalim prodavačicama ljubavi....gdje se sastaju mafijaši, gdje se odigravaju igre izvan zakona....??

Kako ćeš sad ti mali arogantni crve, kad svi znaju, kad cijeli tvoj kvart bruji kako si se predozirao, do infarkta...kad je iza tebe na stoliću u običnoj derutnoj sobi motela, ostala prazna kutija Viagre, kad je osupnuta i šokirana prodavačica svojeg tijela tiho, bez buke izašla iz sobe...i ostavila te u smrtnom hropcu.

Tebe, nekadašnjem važnog čovjeka...dok su bolničari i policajci gledali tvoje ohlađeno tijelo i odmahivali glavom..kad su te stavljali na nosila i odvažali u mrtvačnicu...kad su prebrojavali tablete i u sebi se cerekali......kao, vidi neumjerenu budalu.....ti naš nezaboravni počasni predsjedniče kluba, naše drage UDICE...tuga se naselila u nas, tuga pomiješana sa veseljem.
Odahnuli su mnogi...mnogi te žale. Žalovanje ima samo jednu manu, teško se razlikuje prava žalost od hinjene tuge.

Ti sad bezimeno ploviš u paklenim mutnim vodama, kao grgeč skrivaš se u mulju vlastite savjesti...i čekaš da te netko kao ribu ulovi i izbavi te...ti bijedna dušo...pretvorena u običnu ribu.

Počivaj gdje jesi....ti počasni članu našeg kluba, svi smo ti vječno biti zahvalni što si nam otvorio oči, što si nas naučio, što si nam pokazao, naš dragi Stip, naš počasni predsjedniče...kako se vodi jedan klub.

Sada.....drage kolege i prijatelji braćo po UDICI, nakon svega pređimo na prvu i jedinu točku dnevnog reda naše izborne skupštine......................................... ...............
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 15.02.2005., 21:27   #14
ERROR TZ 613692MD-2848 (SF priča koja se možda događa u nekom nama paralelnom svijetu

Prozvali su nas.
Svatko prisutan prepoznao je svoj broj i odazvao se.
Neodazivanje se sankcionira.

Ja sam ERROR TZ 613........humanoid.

Rekli su da u Vrlim Vremanima koja su daleko iza nas, da su se takve greške u Sustavu dozvoljavale.
Sada više ne.

Zakon i Sustav su se promjenili. Situacije i prilike su se promjenile. Primjerci bilo kakvog svjesnog života, bilo humanoidi ili ne, koji ne zadovolje proglašeni su ERROR-ima Sustava.

To je Univerzalan Zakon.
Humanoidi poput meni najčešće imaju tu grešku, ona je jedna od mnogih i mogućih. Mi smo jednostavno takvi, ...loša roba...servisa nema, garancije nema. Sustav se štiti sam. Pogreške takvog tipa za njega mogu biti kobne.

Sustav je mudar, on misli za sve, i o svima.
Sustav ne griješi, on ispravlja greške na najbolji mogući način za sebe i za one koje griješe. Sustav je pravedan i djelo je sabrane Vječne Mudrosti u realitetu. Sustav je samo dio Univezalnog Zakona koji vrijedi. Pojedinac koji se ne odazove na Univerzalne Zakone koje tvore Sustav kažnjava se bez milosti.

Sustav ne trpi pogreške, on ih eliminira. Tako je programiran.
Kažu oni koji su se potrudili da saznaju nešto o tome da niti sama Priroda nekad nije trpila pogreške. Svi deformirani, nesposobni, oni koji nisu sami mogli funkcionirati na bio koji način....oni su svi umirali. To je bilo pravilo Prirode...to je bilo dio njenog Zakona.

A onda su se u to sve umješali humanoidi.
Prije nego li su uništili Prirodu, dali su šansu svim greškama prirode da žive. To su nazvali humanizmom i bili su ponosni na to svoje dostignuće. Bili je to civilizirano ponašanje.
Praksa je ipak odstupala na više načina.
Humano odstraniti je bilo drugo ime za humano ubijanje zbog moći, novca, zbog religije, i zbog vode i hrane. Zato je Sustav vođen Vječnom Mudrošću odbacio religiju, novac i hranu koja zahtjeva ubijanje.

No sama Priroda je nestala, uništena je bjesomučnim odstranjivanjem, a sa njom je nestala i civilizacija.
Nestali su i nesposobni, deformirani koji su imali nekakve šanse...ostali su samo moćni bez obzira na deformiranost ali samo oni, sposobni.
Njihova moć dozvala je Vječnu Mudrost. Sustav je bio rođen za dobro svih.

Mi se ne sjećamo tog doba.
Mi ga nismo proživjeli.
Mi smo davni potomci tih sposobnih humanoida koji su dobili milost Vječne Mudrosti.

Sustav je sada taj koji je nužan za opće dobro i u korist svih.
Usmjeruje one koje griješe, usmjeruje njihovu djelatnost na druge razine. Pogreške se prvo opominju, a ako opomena ne urodi plodom, oni koji griješe dobivaju naslov ERROR i svoj broj.
Tu se postaje broj bez obzira na zadržanu svijest.

Učestalo ponavljanje grešaka se kažnjava izgonom. Izgon nije trajan. Ako Sustav odluči povlači se kazna, svatko ima šansu za
promjenu, to je Univerzalan Zakon.
Smrt je zabranjena kao kazna. Nema namjerne smrti do normalnog okončanja života. To se strogo poštuje.
To je Zakon Sustava.



Brod za kažnjeničku koloniju odvozi nevoljnike na predviđenu planetu. Svaka greška ima svoju planetu. Rad je najteža i najniža razina, nju najčešće dobivaju humanoidi.
Kažnjenicima se ne brišu dio svijesti koji ih navode na pogreške.
U njihovu svijesti ipak se umeču novi sadržaji.
Sadržaji koji ih navode da griješe ne smiju se brisati, jer kazna ne bi bila funkcionalna, oni ostaju da bi se miješali sa novoumetnutim sadržajima i na taj način natjeralo bi se da kažnjenici sami nadođu zašto su kažnjeni.
To je Univerzalan Zakon.

Pitam se je li moja greška zaista velika, da li zaslužujem takvu kaznu?

Emocije....kao što je ljubav velika je i u mene teška pogreška nazvana ERROR TZ 613....opetovana greška koju Sustav ne trpi. To je nepotreban, arhaičan ostatak funkcioniranja humanoida, to je ometajuća razina koja utječe na svijest, posve nepoželjna reakcija i klica svakog nepoštivanja Sustava.
Kao takva mora biti uništena.
Iskazivanje ljubavi je najveći neprijatelj jer slaže potencionalno opasne sadržaje u našu svijest...ljubav je prejaka emocija.
Postoji samo pažnja i poštovanje koje se može izreći i koje se može drugome dati.......to je dostojna zamjena.
Humaniodi teško brišu iz svoje svijesti te i takve emocije, i naš genetski kod je još jak. Srca još nisu savladala neke nove Zakone.

Nekad davno ljubav je bila dio naših predaka.
Sad ju je Mudrost Sustava svela na najmanju moguću mjeru....Vrla Vremena su odavno nestala.


Brod se otisnuo u beskrajne prostore, natovaren svojim sadržajem. Naši hologrami stoje pohranjeni u arhivi kao spomen na nas same, na nas koji putuju na mjesto svojeg izgona.
Oni druge opominju kako prolaze oni koji se ne znaju boriti sa sobom sa svojim zaostacima iz davne prošlosti.

U nama koji smo izgnani, ostaju mnoga otvorena pitanja.
Tko zna sve odgovore i koji su odgovori istiniti.....to zna samo Univerzalni Zakon Sustava koji je donešen iz nečijeg tumačenja izvora Vječne Mudrosti.
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 16.02.2005., 17:54   #15
A gdje nestaše sva ona silina priča i pripovjedaka Nemruthova stratišta () koja nekoć tu bješe?
__________________
"Cijeli lendskejp se mijenja."
Druid is offline  
Odgovori s citatom
Old 01.03.2005., 20:20   #16
Nisu nestale, Druide. Možda su se malo spustile na ovoj virtualnoj ljestvici, ali nisu nestale, zauvijek su ispisane. Neke od naljepših priča pročitao sam ovdje. Pozdrav Petri.
young is offline  
Odgovori s citatom
Old 10.03.2005., 21:31   #17
Vrata

Vjetar sa sjevera zanašao me na uskom zaleđenom putu.
Pomislim da sam baš namjerno pronašla tako loše vrijeme za posjet, kao za kaznu što dugo nisam zakucala na ta vrata.

Uvijek isto ispričavanje umotano u vječni i poznati "kronični nedostatak vremena" donosi mi sad promrzle kosti i neki zatomljeni nemir.
To je ipak preslabo opravdanje, taj kronični nedostatak vremena.. Nije me dugo bili pred tim poznatim vratima.

Ulazna vrata još su ista, ne pamtim njihov drugačiji izgled.
Na svijetu postoje bezbroj ulaznih vrata. Oni su tihi podsjetnici na vlasnike stanova ili kuća. Ona odaju što iza njih možeš pronači i kazuju, tko i što u njima živi.
Odaju nas same kad ne bi trebalo i pokazuju pravi put do nas, kao izdajice podmuklo nose naša imena i titule na svojem drvenom tijelu.

Njihov sjaj i čistoća, pažljivo utisnuta pločica sa imenom, i odabrana boja govori o sami vlasnicima. Tako izvana uredna ipak skrivaju iza svojih leđa sve tajne.
Boja koja opada u ljuskama i rane od udaraca predmeta koji su prolazili kroz njih otkrivaju namjeru da se ne sakriva nemar pokazan prema običnim stvraima. Vrata skrivaju našu težnju da iza njih budemo sigurni, da se opustimo, da nam lakše prođe još jedan dan, da sakrijemo naša kajanja, da probudimo sitne naše ponose malih pobjeda, da izrazimo krikove bijesa, da si lažemo u lice, da ublažimo nemir svijeta koji korača u nama...... ili namjeru da samo preživimo do ujutro a onda će nekako već biti....da na svoj način mirujemo i da šutimo, da čuvamo snagu za ono što slijedi, da se molimo i da od sebe tražimo nemoguće........
da nam pruže odmak, bar na tren, od sveg drugog osim nas samih.

Zatvaramo ta vrata i ključ vrtimo polukružno u bravi.
Tim zvukom nastaje novi svijet u nama i ostajemo sami.

Vrata govore o nama više nego što mi mislimo, oni su naše lice bez bora, bez smijeha, bez plača, sve ono što ne pokazujemo drugima. Iza njih smo mi-mi, drugačiji, oni pravi, bez krinke, ogoljeni, sami, iza svih drugih skriveni i tako svoji.
Naša ulazna vrata govore o nama mi rijetko mislimo o njima.
Živimo jedni iza drugih, tim prirodnim nizom stalno povezani.


Promrzla kucam i otvaram sama sebi.
Ulazim u taj moj svijet, prepuštam se njemu
Moja ulazna vrata kriju tajnu.......iza njih sam ja.
Dugo me nije bilo, dugo se nisu vrata otvarala,
njihova škripa to otkriva.

"Kronični nedostatak vremena" za druge je opravdanje, a za mene, moja je samoprijevara.
Konačno, sad sam doma. Zatvaram za sobom ulazna vrata.
Kako je lijepo opet biti ovdje u svojoj tišini, sama roniti u svojim dubinama duše, ponirati neometeno u svojem svijetu ili plutati na valovima svojih misli...vaditi ih neoštećene na svjetlo dana i uživati u njihovim oblicima.
Biti u društvu sama sa sobom.....biti iza vrata, iza svega.

Vjetar sa sjevera zanaša prolaznike na cesti, prolaznike koji još nisu došli svojoj kući, na uskom zaleđenom putu.
Na putu prema njima samima, njihovom svijetu iza nekih meni neprepoznatljivih ulaznih vrata.
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 21.03.2005., 13:57   #18
Red face Lopta je okrugla....

Slabašno sunce se smješkalo dok je dječak brzim korakom rano ujutro grabio prašnjavim putem prema tvornici.

Za razliku od svojih vršnjaka bio je sretan. Radio je u tvornici kože, dok su druga djeca sitnim dječim prstićima stvarala šare na poznatim kašmirskim tepisima.


Ne bi se mijenjao za njihov posao...izrada nogometnih lopti nije bio dosadan posao. Dok je pogrbljen na maloj stolici iglom spajao kožnata polja zamišljao je o nogometašima iz dalekog svijeta.
Zamišljao je tvrde udarce njihovih kopački po površini kožnate lopte, odskakanje lopte, dribling, dodavanje suigraču i konačni ishod u mreži.
Zamišljao je igru koju nikad prije nije doživio na stadionu, krcate tribine, buku navijača, zelenu travnatu plohu i loptu koja je baš njegovim malenim rukama izrađena. No onda bi se san rasplinuo, vrijeme je teklo a lopta mora biti gotova..... barem jedna na dan.

Dok ju je predavao dalje u nizu, jer njegovo je samo spajanje djelova, tih 32 kožna polja, razmišljao je kako da se sam dočepa takve lopte.
Tvornica ako se to može nazvati tvornica, sastojala se od hrpe limenih građevina u kojima su radila djeca, u nesnosnim uvjetima uz zujanje starih klimatizacijskih ventilatora kao dekoraciju, uz vječno prisutnim zadahom netom štavljene kože i strogom kontrolom.

Jedna lopta na dan, tako su mu rekli, jedna lopta na dan to je njegova norma.
Inače nema rupija.
Bez rupija nema hrane.
Bez rupija se ovdje devetogodišnjak ne može pojaviti u svojoj kući.


Lopta je okrugla, on to dobro zna jer u njegovim rukama nastaje, njegove je ruke stvaraju, a tako je okrugla da mu migolji.
Majka mu je napravila krpenjaču ali ona ne skače kao prava, ne odbija se, njeno tijelo je meko, premeko, preslabo da ga odnese u neograničenu dječu maštu....njemu treba prava nogometna kožna lopta.

Znao je da je lopta okrugla, no kad tad će je napraviti od ukradenih kožnatih polja, a onda će je sa ostalim dječacima potjerati po prašnjavim igralištem prepuno rupa.

Živio je za taj dan.....kad će njegove bose noge dodirnuti čarobnu kožu i osjetiti taj osjećaj u nogama dok ispucava nadutu okruglo tijelo.

Kad tad.....imati će tu loptu, jer lopta je okrugla i u mašti postati će ravan i slavnom Beckhamu, osjetiti će prepun stadion pod svojim nogama, čuti graju navijača s tribina kako skandiraju njegovo ime.

Kad tad, jer lopta je okrugla.
Mislio je o tome na taj način, sretan što jer nije radio tepihe kao druga djeca, dok su njegovi vješti prsti spajali iglom crna i bijela polja u okrugli niz.

Kad tad, mislio je, jer lopta je okrugla.
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 26.03.2005., 21:41   #19
Talking Kako me je ideološki skršio Uskršnji zeko

Da, da, već znam, što će te reči???

Kakav zajec, kakav zeko, kakva zečina...može nekog ideološki skršiti? Obični zec, simbol Uskrsa ne može nikome naškoditi.
Može jedino loše napravljen u loncu "zaleći" na želudac.

E pa može. Da znate i je, barem mene.
Pogotovo što se radi o događaju od pred dovoljno godina, kad sam bila mlađahna, zapravo još dijete i naivna kao to djeca znaju biti.

Jadnu djecu svi varaju, i osim što će ih život prevariti stotinama puta to zdušno rade i roditelji.
A kažu da je to sve za njihovo dobro.
Pogotovo oni, oni su stručnjaci za to. Tako se pretvaraju u Djede Mrazove, Sv. Nikole, u Krampuse, u male Isuseke za Božić i u Uskršnje zeke. A što radi dječji mozak u tom slučaju kad mu isperu vijuge, nego da stvarno pomisli da sva silina tih likova postoji i da im donaša darove.

Pred Uskrs sve je nekako užurbano, ali sve se odtrpi jer dolazi Uskršnji zeko sa svojom košaricim. Mada su božićni darovi obilniji, meni su uvijek bili draži uskršnji.

I tako ja, naivno ali već duboko indoktrinirano dijete u velikog poštovaoca Uskršnjeg zeke, jednog jutra prije dovoljno godina da vam ne priznam dobrovoljno koliko, odlučim da se ranije probudim i iskradem u vrt.
Zanimalo me kako izgleda taj Uskršnji zeko, meni toliko drag.

Šmugnem iz kuće i začas, evo me u vrtu. Skakućem po tek procvalom cvijeću i pogledom tražim. No košarice nema. Nema niti zeca. Proradi dječji inat pa se sakrijem duboko u tamniji kut vrta i vrebam na zeca, koji mi je obećao košaricu.

Mora doći, mislim si ja, pa danas je Uskrs.
Još nijednom nije fulao, košarica je uvijek u vrtu na sam dan Uskrsa.

Možda je još u crkvi, a možda u dučanu, možda je zakasnio na vlak, možda su ga mrknuli lovci, možda ga je susjedov Reks...možda, možda...ali zeca nema.

A onda proradi crv sumnje u mene, pa nastupi ideološki prevrat.
Možda je zec, laž, čista laž, da me drže u pokornosti (tek kasnije sam saznala da je religija opijum za narod i što je to diktatura proletarijata, samoupravni socijalizam i sve to.....) ako budeš dobra, ako ovo, ako ono, onda će ti zeko donjeti.....

I ja postanem ogorčeni revolucionar u tom času, probudi se u meni neka crvena nit i ja krenem njenim tijekom.
Ulazna vrata kuće se odjednom bez najave otvore i ja ugledam skrivena ali revolucionarno raspoložena, moju mamu kako snena izlazi noseći košaricu u ruci.

Oh, sori stara moja, prekasno, ja odoh u revoluciju, ona me pokupila ogorčenu i ideološki spremnu na promjene u najdubljem dijelu našeg vrta; zbog lažiranog zeca.
Tamo se rodila ideja da se jednom raskrsti sa starim idejama, jer darove donose roditelji a sve ostalo je potkupljivanje, zamagljivanje, manipulacija i sve što ide s time, da se mala i neiskusna stvorenja zadrži u neznanju i pokornosti kao narodne mase i poštena inteligencija.

A znači ti si zeko, razočarano ali s velikom količinom revolucionarnog inata sam zaključila.
Zeko je postao drugarica, drugarica Zeko je moja mama, a Uskršnji zec je samo priča za naivnu djecu.

Od tog časa, moja krv postala je crvenija i žešća, revolucija se pokrenula. Naravno da su u domu gdje vlada klasni neprijatelj ne smije glasno o tome razmišljati, već sam odmah prešla u ilegalu neotkrivajući moj Kopernikanski obrat.

I sve bi bilo dobro, jer bila sam drugačija od svih i uživala u svojoj tajni...dok nisam malo odrasla. Onda sam shvatila sve, i tu drugo stranu medalje.
Sve te priče o revoluciji, traženju crvene niti, promjeni i velikoj istini..... bila je to velika farsa. Dobro smišljena i ispričana, kao i priča o Uskršnjem zecu koji nosi dobroj djeci košaricu.


Tako je meni pomogao Uskršnji zec, naučio me da se čuda događaju ali da čuda i nisu samo obična čuda, već da iza njih postoji barem jedno dobro smišljeno ideološko čudo koje vreba naivne. Naravcno, za "njihovo dobro".
Sve one vrijednosti koje su mi usađivali roditelji jednostavno se samo skršilo zbog jednog običnog zeca.


Danas se pitam gdje je istina...leži li zamagljena u onim slatkim trenucima iščekivanja Uskršnjeg zeca ili negdje u dimu ideoloških barikada revolucije, ili u začetku neke nove kontrarevolucije ili tko zna gdje...ne znam.

No iskustvo mi govori, umotano u šarene laže bivše obožavateljice Uskršnjeg zeke i mračne revolucionarke da postoji velika šansa, da ću veliku istinu kad je ugledam, moći i prepoznati.
I zadržati u sebi kao neko moje blago, bez da s time indoktriniram sve oko sebe.
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 05.05.2005., 22:15   #20
Post Fosil

Koja fosilizirana riječ....ljubav. Prastara kao drevni ostatak davnog svijeta.

Ljubav.....ma što je ljubav?


Sjena zlatne krletke moga ljudskog srca...šum zbijen u svim mojim osjetilima...prenesen u valovima uzbuđenja...?

Ne, nikako, mora da je to nešto više.....pomislim i bacim kamenčić u vodu...jer zašto ljubav traje?

Ne traje toliko niti obična sjena, jer brzo je osvjetli kretanje sunca, niti šum kretanja oblačka nema toliko trajanje. Niti valovi ne traju stalno...eto i moj kamenčić je u vodu pao.
Njegov se val nije održao.

To mora da je nešto više. To je stalni dotok. Lagani dodir svjetla i pristup da se u svemu živome pronađe građa...materijal u istini da nas tvori ljubav.
U svemu, iz svega, prema svima, sveprisutna i vidljiva.....ostaje samo ljubav.

Ali samo za neke od nas, vjerodostojne u naporu, koji imaju taj dar prepoznavanja nestalnosti zemaljskog zlata, varljivosti šumova zbilje i neprevidljivosti valova života.

Malo zrno ljubavi posijano je svuda........i u mojim pisanim redovima, između riječi sabijeno, ugurano.
Vidljivo ne samo za mene..... za nas sve istom mjerom izmjerene ......kao i za tebe koji sad ovo čitaš.

Oni kojima je dano da znaju, koliko se toga skriva iza te riječi, tog starog ostatka nekadašnjeg svijeta okamenjeno u fosilu, prepoznati će značenje što za nas ima ljubav.

Značenje okamenjeno u njenom trajanju.....
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 06:29.