Ovisnost o zaljubljenosti

[Nausikaja]

Tema ima dodirnih tocaka sa emotivnom prevarom, ali bih se sada vise koncentrirala na nesto sto se zove "biologija zaljubljenosti' koja, de facto moze voditi u ovisnost, jer postajem ovisni o hormonima koji se luce tokom faze zaljubljenosti.

Samo, u ovom slucaju, mehanizam ovisnosti nije uzimanje droge,substance koja nam dolazi iz vana i radi nam nesto unutra, vec probudjivanje droge u nama samima, u nasim mozgovima.

Hormon koji se najvise luci u fazi zaljubljenosti je tako zvani hormon srece - endorfin.
I onda, osjecamo se zivo, cjelovito, cudesno, nevjerojatno sretno -kao da imamo krila, lebdimo par centimetara iznad zemlje i svijet oko nas poprima cudesne boje - padamo u efuforiju sa minimalnim podrazajima okoline, osjecamo se nepobjedivima, besmrtnima, i tako dalje i tako dalje.

Stvarno zvuci kao dobar high, zar ne?

Literatura kaze da faza zaljubljenosti traje otprilike 3 godine i da se nakon toga izlucivanje hormona srece drasticno smanjuje.

Nakon toga nastupa (ako) faza voljenja, faza ljubavi. Dakle, zaljubljenosti i ljubav nisu jedno te isto.
Lijepo je to opisao Fromm, rekavsi da ljubav nije osjecaj vec praksa.

Ja bih se u ovoj temi fokusirala na zaljubljenost, i posto smo na ZuDu - ovisnost o zaljubljenosti u braku.

Prije nego sto krenem o tome - da razjasnim jednu stvar, koja bi se mogao pojaviti na temi - a to je ideja da je moguce ponovno zaljubiti se u istu osobu. Osobno mislim da je to nemoguce i da se tu radi o sjecanju na fazu zaljubljenost i da to sjecanje, ako potaknuto i probudjeno moze zbliziti otudjene partnere.

Ono sto sam primjetila je da neki ljudi, u vecoj mjeri zene, ali ima ju i muskarci slicne tendencije, zude da se ponovno zaljube.
Da kroz zaljubljivanje pobjegnu od nelagode koje osjecaju u zivotu, da koriste zaljubljenost kao mehanizam eskapizma - koji im omogucuje da izbjegnu susret sa realitetom - recimo loseg braka, losih financija, problema s djecom, itd., itd.
Uglavnom, tipicno ponasanje ovisnika - svaka tvar, svaka supstanca, bila ona alkohol, droga, kocka, posao - ima indenticnu svrhu, a to je bijeg od stvarnosti.

Naravno - ne kod svih ljudi, vec kod ljudi koji se tesko nose sa, ajmo to tako reci, bolnijom stranom zivota. Kod ljudi koji zude da stalno budu sretni, da stalno budu high.

Eto. Mislim da sam glavninu opisala, a ostatak cu, nadam se, u zanimljivoj diskusiji.
Raspalite

[Nausikaja]

Evo da spustim malo temu sa teorijskih visina na osobni primjer:

U mojem prvom braku dozivjela sam tu ovisnost tocno onako kako ju literatura opisuje.
Brak mi je bio ocajan. Oboje smo bili duboko nesretni. Ja sam vecinu vremena osjecala totalnu bespomocnost, a onaj tko je ikad dozivio taj filing zna koliko on zna biti destruktivan i kolko plasi.

Nisam bila u stanju pokrenuti rastavu, nego sam pocela bjezati u zaljubljenost.
Kanditata je bilo puno, izmjenjivali su se po izboru i uvijek je bila ista dinamika: ja bih se uhvatila za neciju paznju i pocela daydreamat, pricat si pricu o ludoj (ali i nedostupnoj) ljubavi.
Jedva bih cekala vidjeti 'odabranika svojeg srca" - cak ako je to bilo i na poslu, taj posao je postajao totalno caroban - only because of Him.

Kada ne bih bila u njegovoj blizini, sanjarila bih, slusala bih romanticnu mjuzu, zamisljala nas zivot kao nesto prekokrasno - a sve to skupa nije imalo blage veze sa realitetom.
Bas prava ovisnost.
Doma sam imala mucno stanje, i zato sam si nasla pomoc kroz ufuravanje u zaljubljenost.

Problem toga je, naravno, sto nisam rijesavala primarni problem. Nisam ga rijesavala iz mnogih razloga, ali jedan od glavnih je i taj sto sam, umjesto suocavanja sa svojom bespomocnoscu, bjezala u ovisnost.

I na taj nacin sam ostajala u losem, losem braku, koji je fakat pre dugo trajao.

U jednom trenutku, ne znam tocno kako i zasto - prestala sam bjezati u zaljubljenost i pogledala neman ravno u oci i pokrenula rastavu.

Samo da napomenem - sve te moje zaljubljenosti nikad nisu presle granicu mastanja, nikad se nista nije konkretno realiziralo - jer mi to i nije trebalo.
Trebao mi je dope za mozak.

Osim jednom
No, to je bilo pod sam kraj braka kada sam vec cvrsto bila odlucila da mi je brak mrtav i da hocu van.

[M4U]

Sto je tocno poanta ove teme? Pricanje vlastitih ispovijesti ili debatiranje o zaljubljenosti kao ovisnosti?
Ako je ovo drugo, sve je receno, nema se sto dodati, a da se ne ponovi.

[pink cookie]

http://cdn.someecards.com/someecards...938_293994.png

Da, nema se sto dodati, sve je istina... postoje neke ovisnosti za koje vecina ljudi ni ne zna da su ovisnosti, sve je to igra hormona. Pogotovo nama malo labilnijim ljudima se zna svasta dogadjati. Mislim da bi mi sto smo takvi trebali poprilicno radit na tome da uspijemo detektirat kad nas nas mozak "vara" i zbunjuje, a kad je nesto stvarno... Treba non stop preispitivat sebe i vracat se u normalu sa vlastitim mislima. Bar ja to tako radim.

Ljudi koji su ovisni o tom hypeu zaljubljenosti bi trebali sebe uvjeriti da je ljubav daleko bitnija od zaljubljenosti, i ja nekad pomislim "ako zaljubljenost traje 3 godine, onda cu svako 3 godine imat novog decka i tako do kraja zivota" ali onda proradi onaj razum koji mi govori da postoje i bitnije stvari u zivotu.. Stvari kao sto su imati nekoga na koga mozes racunati cijeli zivot, s kim ces ostariti, tko ce ti biti partner u dobru i zlu, s kim ces imati potomke itd.

Ne znam, mozda netko smatra da zaljubljenost moze trajati puno duze (npr. cijeli zivot), i da je to neki stvaran osjecaj?

[Nausikaja]

pink cookie kaže:

http://cdn.someecards.com/someecards...938_293994.png

Da, nema se sto dodati, sve je istina... postoje neke ovisnosti za koje vecina ljudi ni ne zna da su ovisnosti, sve je to igra hormona. Pogotovo nama malo labilnijim ljudima se zna svasta dogadjati. Mislim da bi mi sto smo takvi trebali poprilicno radit na tome da uspijemo detektirat kad nas nas mozak "vara" i zbunjuje, a kad je nesto stvarno... Treba non stop preispitivat sebe i vracat se u normalu sa vlastitim mislima. Bar ja to tako radim.

Ljudi koji su ovisni o tom hypeu zaljubljenosti bi trebali sebe uvjeriti da je ljubav daleko bitnija od zaljubljenosti, i ja nekad pomislim "ako zaljubljenost traje 3 godine, onda cu svako 3 godine imat novog decka i tako do kraja zivota" ali onda proradi onaj razum koji mi govori da postoje i bitnije stvari u zivotu.. Stvari kao sto su imati nekoga na koga mozes racunati cijeli zivot, s kim ces ostariti, tko ce ti biti partner u dobru i zlu, s kim ces imati potomke itd.

Ne znam, mozda netko smatra da zaljubljenost moze trajati puno duze (npr. cijeli zivot), i da je to neki stvaran osjecaj?

Meni je to definitivno put prema zrelosti, prema odrastanju - cijeniti ljubav vise nego zaljubljenost.

Medjutim, ja sam sada u sasvim drugoj situaciji - u braku sam u kojem ima jako puno ljubavi, gomila ljubav, a ton of love

Moja potreba za bjezanjem u ovisnost je davno prosla, odrasla sam, ai sam isto tako nasla covjeka koji me voli i koji je sposoban primiti moje voljenje.

Prvi puta to nije bilo tako. Samo, te stvari se uce iskustveno, ono, na svojoj kozi. I shvacas ih retrogradno. Tesko je to uloviti, skuziti kada si do grla u dreku.

Da li zaljubljenost moze trajati cijeli zivot, fakat ne znam. No mislim da bi to bilo nesto slicno ludilu, folie a deux - i to zbog tog totalno iskrivljenog pogleda na realnost.

[Pistol]

nausikaja123 kaže:

Kada ne bih bila u njegovoj blizini, sanjarila bih, slusala bih romanticnu mjuzu, zamisljala nas zivot kao nesto prekokrasno - a sve to skupa nije imalo blage veze sa realitetom.
Bas prava ovisnost.

Osjećaj zaljubljenosti je pizdin dim prema osjećaju ljubavi, gdje, u slučaju da gajiš tako jake emocije prema partneru, nekom članu obitelji, možda čak i prijatelju, bi bio spreman doslovce zadaviti golim rukama nekog ako bi ih povrijedio i odraditi kaznu, kad bi gladovao samo da onaj kojeg voliš ima, kad ti nije problem ugroziti vlastitu komociju ili želje, tj. potisnuti vlastiti egoizam samo da bi on/ona bili sretni. Maltene ono "dao bi život za tebe", ali nećemo biti tako patetični. Ne kažem da treba otići u takve ekstreme kako bi iskazao nekome ljubav niti bi oni trebali biti standard ili mjerilo, ali takav ili sličan jaki poriv postoji iznutra u ljudima koji vole, vrlo je realan i on je u mnogočemu snažniji od želje za nekim novim tko bi zapravo nama trebao ispuniti želje i potrebe zbog toga što one trenutno nisu ispunjene.

[Nausikaja]

Slazem se. Ljubav je sasvim nesto drugo. Cak i ne treba ici u te extreme, ali korisno je prisjetiti ih se.
Meni je ljubav nesto sto mi omogucuje da se lakse nosim sa problemima svakodnevnog zivota.
Zaljubljenost ih izbjegava. Kada si zaljubljen, problemi kao da ne postoje.

I od tuda valjda one spike - mi zivimo od ljubavi (citaj - jer smo zaljubljeni), nista drugo nam ne treba.
How yes now.


Edit: tu na forumu se svako malo pojavi neka preljubnicka prica i vrlo cesto se moze procitati - osjecam se ponovno zivom
This is so wrong!

[Pistol]

nausikaja123 kaže:

Edit: tu na forumu se svako malo pojavi neka preljubnicka prica i vrlo cesto se moze procitati - osjecam se ponovno zivom
This is so wrong!

Ne valja žaliti ljude koji su u lošim vezama ili brakovima jer ih nitko ne prisiljava da u njima budu. S druge strane imaju priliku da novom partneru pokažu koliko im je stalo s razjebavanjem loše veze ili braka ma koliko im muke razvod ili prekid uzrokovali. No, ni to često nije slučaj, ljubavnici se zavlače godinama, prodaju se velike pompozne riječi, ali nitko nije spreman na žrtvu i davanje, stoga je po meni upitno koliko se tu uopće radi o ljubavi prema ikome, a koliko su to flaster rješenja i privremeno bježanje od realnosti.

[Nausikaja]

Najcesce je to bjezanje od realnosti. Flaster.

[Nausikaja]

Ono sto je apsurdno u toj izjavi - osjecam se ponovno zivom - je cinjenica da se ta osoba nalazi u losem, polu mrtvom, mrtvom braku.
I kako se, onda, pobogu osjecas ponovno zivom???

Ja sam to fakat iskusila na vlastitoj kozi i samo mogu reci da je tako nesto kao strategija prezivljavanja jako, jako losa ideja.

[JOHABI]

pink cookie kaže:

http://cdn.someecards.com/someecards...938_293994.png

Da, nema se sto dodati, sve je istina... postoje neke ovisnosti za koje vecina ljudi ni ne zna da su ovisnosti, sve je to igra hormona. Pogotovo nama malo labilnijim ljudima se zna svasta dogadjati. Mislim da bi mi sto smo takvi trebali poprilicno radit na tome da uspijemo detektirat kad nas nas mozak "vara" i zbunjuje, a kad je nesto stvarno... Treba non stop preispitivat sebe i vracat se u normalu sa vlastitim mislima. Bar ja to tako radim.

Ljudi koji su ovisni o tom hypeu zaljubljenosti bi trebali sebe uvjeriti da je ljubav daleko bitnija od zaljubljenosti, i ja nekad pomislim "ako zaljubljenost traje 3 godine, onda cu svako 3 godine imat novog decka i tako do kraja zivota" ali onda proradi onaj razum koji mi govori da postoje i bitnije stvari u zivotu.. Stvari kao sto su imati nekoga na koga mozes racunati cijeli zivot, s kim ces ostariti, tko ce ti biti partner u dobru i zlu, s kim ces imati potomke itd.

Ne znam, mozda netko smatra da zaljubljenost moze trajati puno duze (npr. cijeli zivot), i da je to neki stvaran osjecaj?

Ma kakvi,zaljubljenost traje do vremena kada se partnera ne upozna "do koske". Kada nikakvih tajni, enigmi više nema, kada se samoprojicirana slika o njemu sruši i njeno mjesto zauzme realna. To su prijelomni trenuci veze, braka, kada do svijesti dopre da je osobna vizualizacija karakternih osobina partnera u neskladu sa samoizgrađenom. E, ako u tom momentu postoji izgrađeni odnos partneta - privrženost, odanost, poštovanje, uvažavanje, zaljubljenost mijenja druga vrsta emocije - ljubav.
A zapravo, ne znam šta je zapravo i ta ljubav - meni je to posloženo ovako - ako za partnera mogu napraviti nešto na svoju štetu, ugodno se i ispunjenoo osjećam sa njim, nedostaje mi njegovo prisustvo, postoji bliskost koja omogućuje bezrezervno povjerenje - hm, to, bezrezervno mi je malo enigmatično - mislim da svi mi imamo nešto svoje koje ćemo ponjeti sa sobom onkraj ovozemaljskoga - onda ja volim.
Potreba za stalnom zaljubljenošću je zapravo patologija uzrokovana nekom traumom koja rezultira potrebom da se bude u centru pažnje, bijegom od realnosti u kojoj perzistira neki primarni problem, rješenje kojega se kompenzira izabranim predmetom obožavanja.

Zapravo bi po definiciji uvodnoga posta osobe ovisnici o endrofinu ispale emocionalno nezreli ekstroverti koji se nisu u stanju nositi sa realitetom života i problemima koji iz njega proizlaze.

[Nausikaja]

JOHABI kaže:

Potreba za stalnom zaljubljenošću je zapravo patologija uzrokovana nekom traumom koja rezultira potrebom da se bude u centru pažnje, bijegom od realnosti u kojoj perzistira neki primarni problem, rješenje kojega se kompenzira izabranim predmetom obožavanja.

Zapravo bi po definiciji uvodnoga posta osobe ovisnici o endrofinu ispale emocionalno nezreli ekstroverti koji se nisu u stanju nositi sa realitetom života i problemima koji iz njega proizlaze.

Ekstroverti?
Ajme, sto si ti tu svasta nadrobila

[mrafica]

nausikaja123 kaže:

Meni je ljubav nesto sto mi omogucuje da se lakse nosim sa problemima svakodnevnog zivota.
Zaljubljenost ih izbjegava. Kada si zaljubljen, problemi kao da ne postoje.

Malo sam se zamislila nad ovim napisanim.
Rekla bih da sam se po ovome zadnji put zaljubila zaista mlada, ali zaista mlada (početak srednje škole otprilike).
Ne bih rekla da kasnije nisam bila zaljubljena, samo mi se više nisu javljali iracionalni momenti.

Sve bude ljepše, lakše i poletnije, ali ne bude mi iskrivljena slika realnosti.
Ne budu mi ružne stvari lijepe, nego lijepe stvari još ljepše, a ružne lakše podnošljive.
Velim da sam se zadnji put iracionalno zaljubila početkom srednje škole, kad su mi totalno krive stavke kod dotičnog momka bile taaaako privlačne i krasne.
Poslije toga više ne, barem ne pamtim.

Da, doživljavala sam i kasnije da bih preuveličavala nečije osobine (koje zaista ima!), ali nisam više kasnije nikad vidjela osobu iskrivljeno.
Ako je mirisao, mirisao bi mi posebno savršeno jer je moj, ali ako je smrdio, smrdio je.

Ta iskrivljena percepcija mi je nezamisliva u nekoj fazi emotivne odraslosti, a možda sam jednostavno zakinuta za taj segment odnosa jer ne zvuči loše živjeti makar malo u svijetu u kojem problemi ne postoje.

[radical change]

Život bez povremenih snažnih hormona sreće, makar i adrenalina je jedno teže i dosadnije da prostite sranje. I dobar brak, i ljubav i dobar posao i sređen život postane jedna dosadna navika. Zbog toga težimo na bilo kakav način izaći iz te makar i ružičaste jednolične forme. Kako će se netko šutnuti u guzicu i ispaliti u svemir uzbuđenja sasvim je nebitno, nova osoba, novi posao, adrenalinski sport, kocka, droga, osobni i profesionalni izazovi razlikuje se od čovjeka do čovjeka. Svi zanmo kakav je osjećaj biti high, i neprestano žudimo za tim osjećajem pokušavajući ga pronaći i ukomponirati u našu bolju ili lošiju svakodnevicu.
Da mi nema tog osjećaja, da ne postoji strast u životu slobodno bih se dao preklati, jer čemu život bez toga...?

[Nausikaja]

Pa ja mislim da zaljubljenost nije nuzna za razvoj ljubavi. Posebno ne kod emotivno zrelijih ljudi.

Mozda si otpornija na iracionalno?

Jer, naravno da se divimo partneru kojeg volimo, da obozavamo njegove vrline, mane nas ne ugrozavaju, posebno ne ako je komunikacija u vezi zdrava - u smislu rijesavanja sukoba.

Recimo, ja mislim da sa svojim muzem nisam imala period zaljubljenosti, nisam ga idealizirala, nisam hodala dva metra iznad zemlje, vrlo brzo sam postala svjesna njegovih mana i zivot mi nije bio ruzicasti oblak.

Vjerojatno sam se ispucala - first time around

Predivno mi je kad smo zajedno, ali nisam ugrozena kada nismo.

Zapravo i naravno, puno toga ovisi kakvo djetinjstvo smo imali. Roditelji su prvi ljudi koje volimo i oni nam urezuju obrasce. Puno ovisi o kvaliteti tih obrazaca - jer diktira nacin kako cemo kasnije voljeti.

[Nausikaja]

radical change kaže:

Život bez povremenih snažnih hormona sreće, makar i adrenalina je jedno teže i dosadnije da prostite sranje. I dobar brak, i ljubav i dobar posao i sređen život postane jedna dosadna navika. Zbog toga težimo na bilo kakav način izaći iz te makar i ružičaste jednolične forme. Kako će se netko šutnuti u guzicu i ispaliti u svemir uzbuđenja sasvim je nebitno, nova osoba, novi posao, adrenalinski sport, kocka, droga, osobni i profesionalni izazovi razlikuje se od čovjeka do čovjeka. Svi zanmo kakav je osjećaj biti high, i neprestano žudimo za tim osjećajem pokušavajući ga pronaći i ukomponirati u našu bolju ili lošiju svakodnevicu.
Da mi nema tog osjećaja, da ne postoji strast u životu slobodno bih se dao preklati, jer čemu život bez toga...?

Boldala sam ti kljucno.
I ne slazem se da svi, ali bas svi mi zudimo da budemo high. To moze biti jako iscrpljujuce. I ta zudnja i taj feeling kad smo high.
Depresivci jako zude da budu high - ali to je pak zasebna patologija.
Meni je moj realitet puno drazi.

[avelina]

Ja sam bas patila od osjecaja da bih trebala biti zaljubljena. Inace nisam od onih koji kad se zaljube gube tlo pod nogama. I bila sam zaljubljena svakih pet minuta. I crvenila se kao luda svaki puta kad bi taj netko prosao pored mene ili smo trebali eazgovarati iz nekog razloga.
Nekako sam uvijek potajno prizeljkivala tu pravu iskrenu ljubav i iscekivala taj trenutak i mastala o njemu.
Sve dok se nije dogodio.
I na trenutak me ostavio bez daha i potpuno me obuzeo. Sad je to ljubav.
Bilo to samozava4avanje ili nesto deseti, jeli to bila sudbina ili sam ga sama prizvala, ili cista slucajnost...
Meni se dogodilo i obogatilo me iznutra i iz vana i na sve moguce nacine.

[pink cookie]

nausikaja123 kaže:

Meni je to definitivno put prema zrelosti, prema odrastanju - cijeniti ljubav vise nego zaljubljenost.

Moja potreba za bjezanjem u ovisnost je davno prosla, odrasla sam, ai sam isto tako nasla covjeka koji me voli i koji je sposoban primiti moje voljenje.

Prvi puta to nije bilo tako. Samo, te stvari se uce iskustveno, ono, na svojoj kozi. I shvacas ih retrogradno. Tesko je to uloviti, skuziti kada si do grla u dreku.

Da li zaljubljenost moze trajati cijeli zivot, fakat ne znam. No mislim da bi to bilo nesto slicno ludilu, folie a deux - i to zbog tog totalno iskrivljenog pogleda na realnost.

Takodjer smatram da je to put prema zrelosti.
Ali postoje i ovi drugi aspekti, problemi u samoj vezi koji te navode da mislis kako mozda tratis svoj zivot, tj. svoju mladost dajes nekome, a moglo bi ti s nekim drugim mozda biti bolje... Mozda je to samo nekakav strah od trajnog vezivanja, al to samo potpiruje ove misli kako "to nije to". U svakom slucaju, taj prijelaz iz zaljubljenosti ka ljubavi je jako tezak nekima. Tesko je ako o svemu razmisljas, neki se samo prepuste zivotu.
Jos ako nemas nekakvih drugih ovisnosti i nacina za bijeg iz realnosti, npr. ja ne pusim, ne pijem kavu, nikakve droge, alkohol, nisam ovisna ni o hrani (nisam emotional eater)... Slazete li se s tim, da je ljudima koji imaju te neke druge ovisnosti lakse?

Ja cak pomalo vjerujem da bi mogla postojat zaljubljenost koja traje cijeli zivot, jer sam teski romanticar Ono, Ljubav u doba kolere i to sve

JOHABI kaže:

Potreba za stalnom zaljubljenošću je zapravo patologija uzrokovana nekom traumom koja rezultira potrebom da se bude u centru pažnje, bijegom od realnosti u kojoj perzistira neki primarni problem, rješenje kojega se kompenzira izabranim predmetom obožavanja.

Zapravo bi po definiciji uvodnoga posta osobe ovisnici o endrofinu ispale emocionalno nezreli ekstroverti koji se nisu u stanju nositi sa realitetom života i problemima koji iz njega proizlaze.

Studiras psihologiju, ili nesto? Odlican post, procitala sam nekoliko puta. Pogotovo ovo sto sam quotala, jako mi ima smisla i objasnjava mi puno stvari.

[Nausikaja]

avelina t kaže:

Ja sam bas patila od osjecaja da bih trebala biti zaljubljena. Inace nisam od onih koji kad se zaljube gube tlo pod nogama. I bila sam zaljubljena svakih pet minuta. I crvenila se kao luda svaki puta kad bi taj netko prosao pored mene ili smo trebali eazgovarati iz nekog razloga.
Nekako sam uvijek potajno prizeljkivala tu pravu iskrenu ljubav i iscekivala taj trenutak i mastala o njemu.
Sve dok se nije dogodio.
I na trenutak me ostavio bez daha i potpuno me obuzeo. Sad je to ljubav.
Bilo to samozava4avanje ili nesto deseti, jeli to bila sudbina ili sam ga sama prizvala, ili cista slucajnost...
Meni se dogodilo i obogatilo me iznutra i iz vana i na sve moguce nacine.

Ovo si bas super opisala
Zaljubljenost je potenicjal, mogucnost, prilika da ostvarimo ljubav sa osobom u koju smo zaljubljeni.
Nazalost, to se ne desi uvijek

[Splicanka123]

JOHABI kaže:

Ma kakvi,zaljubljenost traje do vremena kada se partnera ne upozna "do koske". Kada nikakvih tajni, enigmi više nema, kada se samoprojicirana slika o njemu sruši i njeno mjesto zauzme realna. To su prijelomni trenuci veze, braka, kada do svijesti dopre da je osobna vizualizacija karakternih osobina partnera u neskladu sa samoizgrađenom. E, ako u tom momentu postoji izgrađeni odnos partneta - privrženost, odanost, poštovanje, uvažavanje, zaljubljenost mijenja druga vrsta emocije - ljubav.
A zapravo, ne znam šta je zapravo i ta ljubav - meni je to posloženo ovako - ako za partnera mogu napraviti nešto na svoju štetu, ugodno se i ispunjenoo osjećam sa njim, nedostaje mi njegovo prisustvo, postoji bliskost koja omogućuje bezrezervno povjerenje - hm, to, bezrezervno mi je malo enigmatično - mislim da svi mi imamo nešto svoje koje ćemo ponjeti sa sobom onkraj ovozemaljskoga - onda ja volim.
Potreba za stalnom zaljubljenošću je zapravo patologija uzrokovana nekom traumom koja rezultira potrebom da se bude u centru pažnje, bijegom od realnosti u kojoj perzistira neki primarni problem, rješenje kojega se kompenzira izabranim predmetom obožavanja.

Zapravo bi po definiciji uvodnoga posta osobe ovisnici o endrofinu ispale emocionalno nezreli ekstroverti koji se nisu u stanju nositi sa realitetom života i problemima koji iz njega proizlaze.

Htjela sam dio boldat, ali genijalan post , definirala si zaljubljenost i ljubav