Prstima zapletenim u grudu tijesta koje mijesiš da ispraviš glineni ćup od blata. A ne onoj rečenici prekinutoj tako napol. I što sad?! Sad se više ne može ispočetka. Sad se može samo po mraku tapkat tiho da te ne čuju. Glasovi što odzvanjaju, jeka neka daleka. A između neba i zemlje, međuzemlje, međuvoda, iz svih pozemnih voda... I onoj usnuloj mački što me goni po labirintu uma bezumnog, prethodilo je neko sumanuto doba, vrijeme snivanja il vrijeme bdijenja i čekanja? Čekat ću te i ti ćeš sigurno doći, rekoh dok glava mi je klonula duboko u jastuk.
__________________
Čuvaj se, sinko, strašnog Hudodraka, čeljusti što čapnu, kandži koje kvače! Čuvaj se ptice Zlamače ko vraga! Nemoj da ljusni Grlograb te nađe!
Došao je jučer. A tebe nije bilo.
Nisam točno znala zašto pa sam šutjela. Šutjeli smo.
I čekali. Nešto. Nekoga.
A onda se dogodilo nešto... čudno. Baš čudno.
svaki dan sve gore
fakat ono, ne znam
dođem k sebi malo i bude oke. al fali
praznina je tu i nemam pojma kaj bi tu trebalo bit
tim više što ništa nema smisla
ni faks, ni sviranje, nema više onog nečeg, one male iskrice koja je činila sve laganim, ono zbog čega se budiš s osmjehom ujutro
fali mi to
i fali mi netko za razgovor, netko tko nije tolko plitak i netko kog nije strah
ah
nemam pojma
progurat ću kroz ovo. isto kak sam proguro sve ono prije.
__________________
-ride the spiral to the end we may just go where no one's been-
I opet ponavlja se isto pitanje. Smisla il besmisla. Izazovno odjevena u haljinu od sirove svile i kad zaklope se grilje i noć proguta i ova slova između nas ostaje samo gorki okus pelinkovca koji smo ispili u lokalnoj birtiji. U našem vrtu bdiju patuljci. Danas, kao i jučer, čaša se brzo prazni. Oči ne mogu otvoriti ni jutrom, svijet je nekad bio mlad. Ni jedan predio ne leži na mom putu. Nije to ništa, samo padam, a sve je ostalo kao i prije. Sreća je tu negdje iza ugla.
"Dođite do ruba",reče on.
One rekoše: "Bojimo se."
"Dođite do ruba", reče on.
One dođoše.
On ih baci...
i one poletješe.
G. Apollinaire
__________________
Čuvaj se, sinko, strašnog Hudodraka, čeljusti što čapnu, kandži koje kvače! Čuvaj se ptice Zlamače ko vraga! Nemoj da ljusni Grlograb te nađe!
Valjda će mi se posrećiti; puno gorima od mene jest.
Moram priznati da je današnje predavanje bilo katarzično. Mediokritetnost je bolest modernog društva koja me je zahvatila na nekim bitnim poljima. Najgore je što sam bio cijelo vrijeme svjestan toga i mislim da je ta svjesnost i svjesni izbor da ništa ne uradim po tom pitanju doveo do određenih nezgoda. Kompenzirao sam to iznimnošću na drugim meni bitnim poljima, no to nije dovoljno; na hijerarhiji potreba satisfakcija tim uspjesima ne može ispuniti ni blizu ono što mi treba.
Ponekad mrzim prirodu. Borba sa onim što ne možeš pobijediti, ali kao muha bez glave i dalje pokušavam. Barem ne možeš ako nisi naftni magnat hehe. Što da radim kad sam tvrdoglava mazga.
Zablude, sve su to zablude! Učinilo mi se da čarobnica ima svijetle plave oči, al kako kažu, u mladosti čarobnica, u starosti vještica! To sam izgubila iz vida! Na vratima su bili ispisani čudni znakovi i predstava je tek trebala početi. Bila je noć i čekali smo. A sad? Materija se zbila i jedva udišem gusti zrak. Vino više nije svjetlost zatvorena u boci. Istina je riječ ispisana na zidu. Ništa ne znači, kao što ništa ne znači ni sloboda. Memento mori. I onda? Dan za danom prolazi, a ti si nevidljiv...
__________________
Čuvaj se, sinko, strašnog Hudodraka, čeljusti što čapnu, kandži koje kvače! Čuvaj se ptice Zlamače ko vraga! Nemoj da ljusni Grlograb te nađe!
Linearni mod
