Natrag   Forum.hr > Društvo > Povijest i povijesne teme > Domovinski rat

Domovinski rat Domovinski rat bez politike

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 19.11.2016., 10:02   #1
Hrvatsko muslimanski sukob u Bosni (uzroci i nastanak)

Moja poruka svim Hrvatima HRHB iz Hrvatske je da se ne boje, 93 je bila druga priča i gledali smo ih kao cvijeće a ovo pušketanje po srednjoj Bosni nam je bio nesretni slučaj i nešto što se treba izjeći.

Kao što govori ovaj momak ovako su pokušali preuzeti i Mostar prevarom kad su se makli sa linija prema Srbima u istočnom dijelu, zarobili Hrvate i pokušali preuzeti cijeli Mostar a to je bilo 6 mjeseci nakon ovoga što ovaj iz Sarajeva spominje.

Budući da prijetite Hrvatima i slavite evo progon Hrvata u omjeru 10- u srednjoj Bosni nadam se da će doći ponovo do slične situacije ali ovaj put da svi Hrvati budu na istoj strani i da vas ne gledamo kao Poglavnikovo cvijeće nego na kao islamiste pa da vidimo kako će to završit.

Za sve one koji ne znaju Bošnjaci su 93 u Makarskoj na moru u Hrvatskoj slavili pad Bugojna, to vam govori o kakvim se ljudima radi.

Prvi veći sukobi Armije BiH I HVO-a su bili u Travniku u listopadu 1992 kada je Armija BiH napala HVO i benzinsku nakon čega je ranjeno 16 a pobijeno 12 pripadnika HVO-a, nakon toga je ubijen i Ivica Stojak zapovjednik travničkog HVO-a u zasjedi kao i kolega mu nakon čega je zaustavljena i pomoć Jajcu nakon ubijanja iz zasjede 4 pripadnika HVO-a u Uskoplju i nakon što je Armija pokušala preuzeti cestu Bugojno Uskoplje a sve ovo je rezurtiralo padom Jajca u srpske ruke i ovo se može uzeti kao početak sukoba.

Ti lokalni sukobi su bili i početak rata nakon čega je došao Vance Ovenov plan i totalni napad Armije na HVO.
Šteta što je Hrvatska i HVO bili tako rezervirani prema Armiji a ovi su otvoreno zauzimali kao što zauzimaju i danas i nadaju se nestanku Hrvata
Zimmer is offline  
Odgovori s citatom
Old 19.11.2016., 10:02   #2
.

Uglavnom nakon ovih gore sukoba koji su doveli do pada Jajca došla je i Vance Ovenovim planom prva veća ofenziva Armije na Hrvate Lasvanske doline čime su željeli istu odsjeći i testirali su je dok je Hrvatska bila prezauzeta operacijom Maslenica i nije ni vodila brigu o srednjoj Bosni i Hrvatima tamo.

Nakon toga u Uskoplju pripadnici Armije BiH ubili su 3 civila, u Busovači iz zasjede su stradala 4 pripadnika HVO-a u Dusini je pobijeno 10 Hrvata od strane Armije što su prve civilne žrtve rata a u Gustom Grabu je pobijeno 7 staraca od 70-80 godina.

Nakon toga je došla okupacija Gornajeg Vakufa/Uskoplja i pokušaj ovladavanja tim gradom od Armije, tijekom borbi je stradalo 13 civila i 8 zarobljenih pripadnika HVO-a a u Bistrici 5 civila-
Kada je izbio sukob u Gornjem Vakufu-Uskoplju, obavještajci Operativne zone Srednja Bosna HVO-a, smatrali su da je posrijedi lokalna akcija a ne otvorena ofenziva Armije BiH i pokušaj provokacije Hrvata nakon čega je došlo opet do sukoba i prekida rata.

Totalni rat je krenuo u drugoj ofenzivi armije BiH Početkom travnja 1993. pokrenuta je nova ofenziva, kojoj je cilj bio potpuno zauzeti hrvatske enklave u središnjoj Bosni, protjerati Hrvate i naseliti bošnjačke izbjeglice. Tu drugu ofenzivu organizirao je Sefer Halilović, zapovjednik Glavnog stožera Armije BiH, i ona se protegla na više mjeseci. Uspjehom te ofenzive Bošnjaci bi zauzeli tvornicu eksploziva SPS u Vitezu, te tvornice u Travniku, Novom Travniku i okolici (u Bugojnu, Gornjem Vakufu-Uskoplju, Prozoru-Rami, Jablanici, Konjicu i Hadžićima). Najjači napadi Armije BiH na HVO dogodili su se 16. travnja 1993., kada je cjelokupna svjetska javnost zaokupljena Srebrenicom, čijim zauzimanjem prijeti VRS. Toga dana, Vijeće sigurnosti UN-a proglasilo je Srebrenicu, Sarajevo, Bihać, Tuzlu, Goražde i Žepu zaštićenim zonama.
Zimmer is offline  
Odgovori s citatom
Old 19.11.2016., 10:03   #3
.

Nagovještaj otvorenih sukoba između Bošnjaka i Hrvata u Jablanici bio je događaj 13. travnja 1993. godine. Tada je zatvoren kontrolni punkt Armija BiH u Jablanici: Hrvati nisu mogli ni ući ni izaći iz grada. Prvi oružani sukob između postrojbi Armije BiH i HVO-a planuo je 16. travnja 1993. u neposrednoj blizini Jablanice. Tada su Bošnjaci uhitili oko 400 Hrvata i smjestili ih u "otvoreni logor". Hrvati zauzimaju Soviće, a Bošnjake smještaju u jedan zaselak tog sela; nitko nije maltretiran. Dok su vojnici HVO-a 19. travnja 1993. pretresali bošnjačke kuće, jedan je pripadnik lokalne postrojbe Armije BiH ubio dvojicu vojnika HVO-a. Tada je došlo do žestokog oružanog sukoba. HVO-ovi vojnici spalili su sve bošnjačke kuće u Sovićima i Doljanima, kao i dvije džamije. Civilno bošnjačko stanovništvo seli se na područje općine Uskoplje i u Jablanicu, a zarobljeni vojnici Armije BiH su u zatvoru.

Istog dana bošnjačke vlasti Jablanice uhićuju prvu skupinu Hrvata i zatvaraju ih u Muzej u Jablanici. Hrvati koji su ostali pod vlašću Bošnjaka izvrgnuti su velikoj torturi. Svima su isključeni telefoni, pretresaju se njihovi stanovi, oduzima im se pokretna imovina, u njihove stanove useljavaju se Bošnjaci izbjeglice. Za Hrvate se formiraju dva logora na području općine Jablanica, jedan u gradu, u Muzeju, a drugi u selu Ostrošcu. U Ostrošcu su zatvarani hrvatski civili iz Konjica i Jablanice. Operacijama u Konjicu dovršen je plan potpunog izoliranja HVO-a u male, vojnički teško obranjive džepove i stavljanje pod kontrolu svih komunikacija kojima bi mogla doći pomoć. To će rezultirati etničkim čišćenjem hrvatskih sela u dolini Neretvice. U travnju i svibnju 1993. godine Hrvati su potpuno eliminirani u jablaničkim selima Donja Jablanica, Krakovo, Žuglići, Šabančići, a nešto kasnije i u Ostrošcu.

Odnos snaga u ožujku 1993., Armija BiH - HVO 7 : 1

Napadi Armije BiH na HVO, u ožujku na području Konjica i Jablanice i travnju na području Busovače, Viteza i Zenice.
Početkom i sredinom travnja 1993. godine u cijeloj Lašvanskoj dolini sukobi između HVO-a i Armije BiH postaju sve češći i oštriji. U travnju su napetosti na vrhuncu na području Travnika. Vojnici Armije BiH po gradu pale zastave Herceg-Bosne i nakon tog incidenta postrojbe travničkoga HVO-a napuštaju grad. U nastalom ratnom sukobu paravojne i vojne postrojbe Armije BiH počinile su ratne zločine nad 143 Hrvata, od toga nad petero djece, 88 civila i 50 zarobljenih vojnika HVO-a. Početkom travnja 1993. godine bošnjačke postrojbe vrše opći progon Hrvata. Tada je u tvrđavu na starome gradu zatočeno 70 Hrvata. Sredinom travnja 1993. godine u sukobima na području Novog Travnika poginulo je devet, teško ranjeno također devet vojnika HVO-a, a lakše 41. Potpuno su uništene i izgorjele tri stambene zgrade, među njima i ona zapovjedništva općinskog stožera HVO-a, centra veza i oprema radija. Armija BiH 13. travnja 1992. kidnapirala je tri hrvatska časnika i vozača brigade HVO-a "Stjepan Tomašević". To je dodatno zaoštrilo odnose izmedu HVO-a i Armije BiH. Uznemirenost građana i strah povećavaju se napadima Armije BiH na Vitez i Busovaču, jer bošnjačka politika najavljuje rat do potpunog sloma hrvatskih vojnih snaga u dolini Lašve i njeno osvajanje.

Na području Zenice sukobi između Bošnjaka i Hrvata počinju u prvoj polovici travnja 1993. godine. Postrojba zeničkog HOS-a, pod zapovjedništvom Mladena Holmana, do tada u sastavu ARBiH, prešla u sastav zeničkog HVO-a.[25] U Podbriježu, 15. travnja 1993., postrojba Armije BiH napala je vozilo marke Audi 80, registarske oznake HVO-ZE-1-00. Vozilo je pripadalo Živku Totiću, zapovjedniku brigade HVO-a koji je ranjen i otet, a četvorica pratilaca su ubijena. U njih je ispaljeno oko 500 metaka iz neposredne blizine.[26] Nakon otmice zapovjednika zeničke brigade HVO-a, vojna se situacija u Lašvanskoj dolini značajno pogoršala. Obavještajni podatci HVO-a upućivali su na gomilanje snaga Armije BiH iz pravca Zenice oko cijele enklave, koja je bila najtanja upravo kod sela Ahmići pa je tu prijetila najveća opasnost od presijecanja enklave. Jedna i druga strana su se pripremile za obračun.

Zapovjednik Tihomir Blaškić je kasno navečer, 15. travnja, izdao zapovijed za napad sljedeće jutro na susjedna sela iz kojih se ugrožava sigurnost hrvatskih mjesta. Zapovjedništvo 3. korpusa Armije BIH odmah izdaje zapovijed za napad duž cijele linije sukoba, od Konjica, Jablanice, Viteza, Prozora do Busovače. U okviru ovoga planirano je i presijecanje ceste između Viteza i Busovaće smjerom Ahmića zbog čega su Ahmići imali vrlo veliku taktičku vrijednost za obje strane.

Napad postrojbi Armije BiH na Busovaču dogodio se 16. travnja 1993. godine, prvenstveno topničkim i minobacačkim napadima, u sljedeća četiri dana. Oko 5.000 vojnika raznih postrojbi Armije BiH krenulo je iz pravca Zenice, Visokog, Kaknja i Fojnice na Busovaču.[17] U jutarnjim satima, 16. travnja, vode se borbe, koje se proširuju, napadom Armije BiH na planinu Kuber, koja je bila ključna za obranu HVO-a na području Busovače i Viteza. Sljedeći dan, 17. travnja, ekstremni dijelovi Armije BiH, prije svega 7. muslimanska brigada, oko 5:30 sati, uz topničku podršku, napada HVO na području Kuća, Putiša i Jelinaka, odnosno na području Kubera. Odlučnom akcijom HVO-a, zauzeti su položaji na planini Kuber. U gradu Busovači, 17. travnja, oglašena je opća uzbuna, uslijed minobacačkih napada Armije BiH. Teške borbe, vode se 18. travnja, ali bez promjena u linijama sukoba. HVO je uspješno obranio sve napade.

Glavni sukob između HVO-a i Armije BiH na području Viteza dogodio se 16. travnja 1993. godine. Velike snage Armije BiH napale su Vitez i Busovaču. Iz svega raspoloživog oružja postrojbe Armije BiH, u rano jutro 16. travnja 1993. godine, napale su uže gradsko područje Viteza. Granatama su pogođene i zgrada zapovjedništva Operativne zone Srednje Bosne HVO-a, zgrada općine, pošte i mnoge stambene zgrade. U gradu se vode ulične borbe, a transporter britanskih pripadnika UNPROFOR-a oko devet sati upada u dvorište crkve Sv. Jurja Mučenika i gađa hrvatske kuće. Taj svoj potez UNPROFOR je obrazložio tako što je tvrdio da su u crkvi zatočeni Bošnjaci, a njih navodno strijeljaju vojnici HVO-a. UNPROFOR je tog dana u Vitezu otvoreno stao na stranu Armije BiH, koja je napala grad, no unatoč tome HVO je uspio obraniti grad i zadržati ga pod svojom kontrolom. Pristranost UNPROFOR-a očituje se i u tome što je odbio prevoziti ranjene vojnike HVO-a u bolnicu.


Razrušeni minaret ahmićke džamije

UNPROFOR skuplja tijela iz Ahmića
U ranu zoru, 16. travnja 1993. godine, Anti-teroristička bojna Vojne Policije HVO-a, "Jokeri", tijekom borbi za deblokadu puta Vitez-Busovača, je ušla u selo Ahmići, općina Vitez. U selu nije bilo vojnih postrojbi nego su se u selu nalazili uglavnom civili (vidi Pokolj u Ahmićima 16. travnja 1993.). Hrvatskom stanovništvu je rečeno da na svojim domovima istaknu hrvatske zastave, a sve ceste prema Ahmićima su blokirane. Postrojbe HVO-a su počinile težak zločin, ubivši 120 bošnjačkih civila u Ahmićima. Pripadnici postrojbe Jokeri prouzročili su veliku materijalnu štetu na dvije seoske džamije. Istoga dana, dogodilo se stravično stradavanje Hrvata u konjičkom selu Trusina (vidi Pokolj nad Hrvatima u selu Trusina). Većina u tom selu su bili Hrvati. Postrojbe Armije BiH potpomognute Bošnjacima iz okolnih sela ušle su u selo i mučki pobile 27 Hrvata. Preživjeli Hrvati iz sela su protjerani u selo Kostajnica. Imovina Hrvata je popaljena i popljačkana. Ovaj zločin nije doživio medijsko pokriće, a do danas nije procesuiran.

Sukobi između Armije BiH i HVO-a na području Zenice eskaliraju 17. i 18. travnja 1993. Postrojbe Armije napale su cjelokupni prostor općine Zenica koji nastanjuju Hrvati: Podbriježe, Stranjane, Janjac, Brod, Konjeviće, Šušanj, Crkvice, Perin Han, Raspotočje, Gornju Zenicu, Drivuše, Grm i Zalje. Hrvatsko pučanstvo je u zbjegu. Samo u selo Čajdraš pribjeglo je oko 3.000 ljudi. Pripadnici zeničkog HVO-a i hrvatsko pučanstvo su u jakom okruženju. Minobacačima je oštećena grobljanska kapela u Podbrježu, pljačkaju se i pale hrvatske kuće, napadnut je i Hrvatski dom u Zenici. Zenički HVO odlučuje predati se, da ne stradaju civili, a i radi odnosa snaga koji su bili 1:8 ili čak 1:10 u korist snaga Armije BiH. Tijekom općeg divljanja, plačkanja i paljenja hrvatske imovine na području grada Zenice, pripadnici Armije BiH, tijekom druge polovice travnja 1993., ubili su 36 zeničkih Hrvata.
Zimmer is offline  
Odgovori s citatom
Old 19.11.2016., 10:04   #4
.

U veljači i sljedećim mjesecima 1993. godine postrojbe Armije BiH napadaju mjesta u kiseljačkoj općini, zastrašuju hrvatsko pučanstvo. Bošnjaci pljačkaju hrvatsku imovinu i pale kuće, a to dodatno potiče iseljavanje hrvatskog pučanstva. 18. travnja oko šest sati ujutro, snage Armije BiH, s područja Gomionice i Svinjareva, napadno su djelovale na cestu Busovača – Kiseljak. Prva topovska granata Armije BiH pada na grad Kiseljak, sedam civila je poginulo, a počinjena je velika materijalna šteta. Topništvo Armije BiH gađalo je župnu crkvu u Kiseljaku, zgradu pošte i općine.[11] HVO je zaustavio napad oko 10 sati, dok su istovremeno razoružana bošnjačka sela Jehovac, Gromiljak, Malava i Palež. Zatim je sukob proširen na Rotilj, Višnjicu, Brestovsko i Herceze, dok je HVO izgubio položaje kod Zavrtaljke, a kod Gomionice je došlo do zastoja na obje strane. Žestoke borbe su nastavljene, sve do 21. travnja, kada je HVO potisnuo snage Armije BiH. U četverodnevnim borbama oko Gomionice, HVO je koristio 420 vojnika, dok je Armija BiH angažirala oko 700 vojnika. Gubici s hrvatske strane, bili su tri poginula i 30 ranjenih, dok se za Armije BiH procjenjuje ukupno 266 vojnika poginulih.

Ustroj i razmještaj postrojbi Operativne zone Srednja Bosna Hrvatskog vijeća obrane, u Lašvanskoj (Travnik, Novi Travnik, Vitez, Busovača) i Lepeničkoj dolini (Kiseljak, Kreševo, Fojnica) oko 7.400 vojnika, izvan njih 4.600
18. travnja 1993., nakon ponovnih sukoba bošnjačkih i hrvatskih snaga na području Zenice, Konjica, Viteza i Busovače, predsjednik Hrvatske zajednice Herceg Bosne, Mate Boban i predsjednik Republike Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović objavili su priopćenje o hrvatsko - bošnjačkim odnosima. 20. travnja 1993., zapovjednici Armije BiH i HVO-a, Sefer Halilović i Milivoj Petković potpisali su u Zenici sporazum o obustavi vatre između bošnjačkih i hrvatskih snaga u BiH. 24. travnja 1993., supredsjedatelj Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji lord Owen i predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman sazvali su sastanak u Zagrebu, na kojemu su Alija Izetbegović i Mate Boban potpisali, 25. travnja, Zajedničku izjavu o trenutačnom prekidu sukoba. Svjedok potpisivanja bio je hrvatski predsjednik Franjo Tudjman. U dodatku izjavi, kojeg su potpisali general Sefer Halilović i general bojnik Milivoj Petković, nalazi se Ustrojstvo zapovjedništva Armije BiH i HVO-a.[17] Unatoč potpisanom dokumentu, Izetbegović nikad nije dopustio predstavnicima HVO-a da prisustvuju sjednicama Predsjedništva, unatoč inzistiranju hrvatskih predstavnika.

Od 24. travnja 1993. godine počinju dani stravičnih zločina nad Hrvatima u travničkoj općini. U selu Miletići, općina Travnik, 24. travnja 1993. godine, vojnici Armije BiH među kojima je bilo i mudžahedina, masakrirali su petoricu Hrvata (vidi Pokolj u Miletićima).[17] Ujutro 2. svibnja 1993. godine počeo je opći napad na selo Podhum/Žitače (općina Konjic), sjedište katoličke župe. Župa je 1991. godine brojala 1.700 vjernika. Postrojbe Armije BiH su upale u selo i masakrirale civile kao i vojnike HVO-a, koji su branili vlastite domove. Prema nekima, stradala su 24 mještana, prema drugima 26, a prema trećima 27.[30] Polovinom svibnja 1993. godine Armija BiH pušta na slobodu časnike kidnapirane 13. travnja 1993. u Novom Travniku. To dovodi do blagog popuštanja vrlo napetih odnosa.

Od 28. travnja do 1. svibnja 1993., hrvatski predsjednik Franjo Tuđman posjetio je Republiku Tursku, gdje se dogovorio s predsjednikom Süleymanom Demirelom o osnivanju Zajedničke tursko - hrvatske misije dobre volje, kako bi se ocijenilo stanje među bošnjačkim i hrvatskim zajednicama u BiH i obnovilo njihovo povjerenje.[17] Preko Turske, Tuđman je želio uvjeriti Izetbegovića kako neće dopustiti etničko čišćenje srednje Bosne od Hrvata.[11] Hrvatski civili i zarobljeni vojnici smrtno stradavaju na području općine Kiseljak, Busovača, Konjic, u Kazagićima je ubijeno 14, u Pazićima 5, a u Zaslivlju 3 hrvatska civila.

U svojoj drugoj ofenzivi, Armija BiH je postigla polovične uspjehe. Konjički i zenički HVO su izbačeni iz stroja, došlo je do prekida cestovnih veza, Travnik – Vitez – Busovača. Glavni komunikacijski pravci prema Hercegovini nisu se više mogli koristiti za izvlačenje ranjenika i za opskrbu. Organizirana je i koordinirana akcija legalnog korištenja helikoptera za evakuaciju iz bolnice HVO-a u Novoj Biloj. Agresivna djelatna obrana HVO-a u srednjoj Bosni, uključujući selektivnu uporabu preventivnih napada, zaustavila je bošnjačko napredovanje kod Viteza, Busovače i Kiseljaka. Lokalni Hrvati su se puno bolje pripremili za obranu nego za vrijeme prve i druge ofenzive jer Bošnjake više nisu smatrali za saveznike, iako su u Zagrebu, Bošnjaci još uvijek tretirani kao saveznici, redovito im je isporučivano oružje i streljivo
Zimmer is offline  
Odgovori s citatom
Old 19.11.2016., 10:05   #5
.

(treća ofenziva armije BiH na Hrvate)
Na mostarskom području, nakon Lipanjskih zora, bošnjački su se civili tijekom jeseni 1992. i početkom 1993. počeli vraćati s mora, gdje su bili u izbjeglištvu. Početkom proljeća 1993. ubijen je prvi vojni policajac HVO-a od strane Armije BiH pa nepovjerenje Hrvata prema Bošnjacima i ovdje sve više jača. Armija BiH je sve više jačala i prešla je na zapadnu obalu Neretve i u procesu zauzimanja zgradu po zgradu bližila se zapadnim predgrađima Mostara. HVO je u to vrijeme izbjegavao konfrontaciju s Armijom BiH iako su u središnjoj Bosni već počeli sukobi između Bošnjaka i Hrvata. Dok su postrojbe HVO-a redovito išle na položaje u Podveležju, prema VRS-u, Armija BiH je tiho zauzimala grad.

Zapovjednik 41. motorizirane brigade Armije BiH, u Mostaru, Midhad Hujdur - Hujka, 19. travnja 1993., dok je već trajala Treća bošnjačka ofenziva u srednjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini, izdaje zapovijed o hitnom odsijecanju Mostara južno prema Buni i sjeverno prema Vrapčićima. Prvi bataljun trebao je prodrijeti duboko u središte grada. Dio snaga trebao bi napasti s bokova i osvojiti brdo Hum. U središtu grada trebalo je zauzeti dominantne zgrade Ministarstva unutarnjih poslova Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i zgradu Policijske postaje Mostar, Đački dom i srednju ekonomsku školu. Sve te zgrade su u neposrednoj blizini zgrade Vranica, u kojoj je bilo zapovjedništvo 4. Korpusa Armije BiH. U toj zgradi, pripremali su se za zauzimanje ulice Stjepana Radića s ciljem povezivanja s Neretvom i preko nje istočnim dijelom grada, koji je kontrolirala Armija BiH. Tadašnji cilj bošnjačkog vodstva je bilo razdvojiti Mostar po liniji od južnog dijela grada u mjestu Čekrk, kroz sadašnju magistralu, u nastavku Bulevarom zaokružiti Staru bolnicu i četvrt Centar II. U pozadini dostignute linije trebalo je izvršiti blokiranje snaga HVO-a i njihovo neutraliziranje, a u daljnim djelovanjima izvršiti napad s krila kroz gradske četvrti: Šemovac - Podhum - Balinovac i Centar II – Rudnik.


Zgrade na bošnjačkoj strani Bulevara narodne revolucije, koja je zadržala prijeratni naziv, 2001. Većina ih je obnovljena.

Bivša Treća osnovna škola, današnja Gradska vijećnica, na hrvatskoj strani Bulevara, današnjoj Ulici hrvatskih branitelja.
Nakon što su pripreme otkrivene, HVO se također potajno sprema za obranu. U Mostaru se osjeća sve veća napetost jer su i jedni i drugi počeli utvrđivati svoje položaje. Obavještajci su uspjeli uhvatiti Hujkinu zapovijed i poziv Sefera Halilovića, Bošnjacima, koji su se nalazili u postrojbama HVO-a. Halilović je pozvao Bošnjake na razoružavanje svojih suboraca Hrvata i preuzimanje zapovjedništva nad jedinicama i teritorijem.[

6. svibnja, nakon povratka sa smjene, koju su Bošnjaci i Hrvati zajednički održavali na crti prema Srbima, Hrvatima je bilo oduzeto oružje, a nakon toga su stavljeni u pritvor, oni koji su ostali živi. Zapovijed od 19. travnja počela se ostvarivati 9. svibnja 1993., u 5 sati ujutro, kada Armija BiH napada vojarnu Sjeverni logor, u kojoj je bilo smješteno zapovjedništvo HVO-a Mostar i mnoge važne ciljeve u središtu grada, zacrtane još 19. travnja. Jedinice Armije BiH smještene u zapadnom Mostaru u zgradi Vranica pokrenule su veliku ofenzivu. Vode se žestoke borbe, u kojima Bošnjaci pokušavaju zauzeti cijeli Mostar.

HVO pokreće svoj protunapad i zauzima Vranicu, 10. svibnja 1993. U Vranici su pronađeni popisi svih pripadnika Armije BiH, a otkriveno je i petnaestak naoružanih grupa civila s po 40-ak ljudi, koje su se u gradu pritajile i čekale signal za napad s leđa na hrvatske postrojbe. Uspostavljena je crta bojišnice između HVO-a i Armije BiH u gradu, u ulici Alekse Šantića i Bulevaru narodne revolucije, koja je podijelila grad na zapadni i istočni dio. U manjem dijelu jedinica HVO-a zapovijed Sefera Halilovića o razoružanju Hrvata je izvršena, a u većini slučajeva Hrvati su uspjeli razoružati Bošnjake te ih smjestiti u zarobljenički logore: Heliodrom i Dretelj. HVO-u je u pomoć došlo oko 1.000 uglavnom dragovoljaca iz Hrvatske čime je prodor prema moru spriječen. Lokalni branitelji branili su uglavnom naseljena mjesta, dok su praznine u liniji popunjavali dragovoljci iz Hrvatske. Bošnjaci su se povremeno koristili taktikom ljudskih valova. U prvom redu išli su naoružani vojnici Armija BiH i mudžahedini, a u drugom redu nenaoružani. Takva se taktika koja podrazumijeva izuzetno velike ljudske gubitke primjenjuje samo onda kada se žele ostvariti izuzetno važni strateški ciljevi.

Odmah po izbijanju sukoba u Mostaru, predsjednik Tuđman je sazvao sjednicu Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti, zajedno sa zapovjednicima HV-a i HVO-a gdje je pitao što se to tamo događa. 10. svibnja, predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman uputio je poruku Aliji Izetbegoviću i Mati Bobanu o neodgodivom prekidu svih sukoba u kojoj najoštrije osuđuje oružane sukobe između Hrvata i Bošnjaka bez obzira na to tko ih je prouzročio, te poziva na suradnju u borbi protiv srpskog agresora. Istoga dana, potpisan je Sporazum o prekidu vatre u Mostaru između Alije Izetbegovica i Mate Bobana. 18. svibnja 1993., u Međugorju je postignut dogovor Hrvata i Bošnjaka o uspostavi mira. Nazočni su bili: Franjo Tuđman, Mate Boban, Mile Akmadžić, Franjo Boras, Milivoj Petković; Alija Izetbegović, Haris Silajdžić, Rusmir Mahmutčehajić, Sefer Halilović; supredsjedatelji Mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji lord David Owen i Thorvald Stoltenberg, te predsjedatelj Vijeća ministara Europske unije Niels Helveg Peterson.

U čitavoj BiH, među Hrvatima počeo se javljati psihološki efekt poznat pod nazivom zakon recipročnog ponašanja, koji kaže: "Ako čovjeka napadne neprijatelj on se neće iznenaditi i razočarati, ali ako ga napadne prijatelj razočaranje će biti vrlo veliko i javit će se i velika mržnja". Upravo to se dogodilo u BiH, Hrvati su u vrlo kratkom vremenu shvatili kako sukobi s Bošnjacima nisu posljedica samovolje pojedinih lokalnih zapovjednika, već se radi o bošnjačkom strateškom neprijateljstvu. Posljedica se očitovala u otvaranju logora za sve bošnjačke vojnike i civile. Tada su počela uhićenja i njihovih obitelji, te svih sumnjivih koji bi mogli ometati obranu s leđa.

Najjača i najbolje pripremljena, treća bošnjačka ofenziva nije uspjela zahvaljujući dragovoljcima iz Hrvatske te Mladenu Naletiliću - Tuti, koji je preko radija pozvao na totalnu mobilizaciju svih za borbu sposobnih, uz javnu prijetnju likvidacijom svih, koji se ne odazovu. Tada je nastala pjesma "Ide Tuta, nosi pušku, jeb... će vam mater tursku!" Pri ovoj bošnjačkoj ofenzivi, uvidjevši kako bi Mostar mogao pasti, hrvatski politički vrh je odlučio, konačno, prekinuti opskrbu postrojbi Armije BiH oružjem i streljivom iz Hrvatske. Humanitarna pomoć bošnjačkim izbjeglicama u Hrvatskoj i dalje je nastavljena, te je na njihovo zbrinjavanje dnevno trošeno oko 4.000.000, dok je za vojnu i humanitarnu pomoć Hrvatima u BiH dnevno trošeno tek 1.000.000 njemačkih maraka.
Zimmer is offline  
Odgovori s citatom
Old 19.11.2016., 10:05   #6
.

(četvrta ofenziva)
Budući kako nisu uspjeli osvojiti Mostar na putu prema Pločama ili Neumu, Bošnjaci su se odlučili na novu, puzajuću ofenzivu. U njoj će postupno cijepati hrvatski teritorij i etnički očistiti jednu po jednu hrvatsku enklavu u srednjoj Bosni i zauzeti tvornicu SPS u Vitezu. Kada to prilike budu dopustile, Armija BiH će pokušati novi prodor dolinom Nerteve prema moru. Ova zadnja ofenziva protegnula se od početka lipnja do potpisivanja Washingtonskog sporazuma.[

Napad, koji je iznenadio HVO u lipnju 1993. je onaj, koji je bio usmjeren prema Travniku, u kojemu do tada nije bilo većih napada Armije BiH. Bošnjačke snage su se u tom području gomilale već od siječnja 1993. te se nisu sve do tada angažirale u nekom većem napadu na položaje HVO-a. Armija je u travničkom području raspolagala s minimalno 10.000 vojnika. Tolikom broju bošnjačkih vojnika travnički HVO je mogao suprotstaviti svega oko 2.500 do 3.000 ljudi, u sklopu dvije brigade, Travničke i Fran Krsto Frankopan. Pripremajući se za napad, Armija BiH je infiltrirala mudžahedine u trojkama, po kućama lokalnih Bošnjaka u hrvatskim selima.

Napad Armije BiH na HVO, u kojem je zauzet Travnik i velik dio novotravničkog područja.
Do konačnog udara Armije BiH na Travnik došlo je 6. lipnja 1993., a brojčano inferiorniji hrvatski branitelji nisu imali nikakvog izgleda oduprijeti se bošnjačkoj ofenzivi. HVO je izvijestio o diskriminaciji UNPROFOR-a, kod prijevoza ranjenika, gdje je Britanski bataljun odbio prevesti pripadnike HVO do bolnice u Novoj Biloj. Dvije brigade napale su Guču Goru i Pokrajčice, istočno od Travnika, dok su tri brigade Armije BiH djelovale u samom gradu Travniku, gdje su tijekom borbi, hrvatski civili odvođeni u sabirne logore. Već 8. lipnja, kada su vođene najžešće borbe, dio vojnika Travničke brigade HVO-a i hrvatskih civila, prešao je na teritorij pod kontrolom VRS-a.

Do 10. lipnja, brojčano nadmoćnija Armija BiH, potisnula je HVO iz Travnika. Hrvatska enklava u Lašvanskoj dolini, dodatno je opterećena travničkim prognanicima, od kojih je oko 12.000 smješteno u Novom Travniku, 4.000 u Vitezu, a 2.000 u Novoj Biloj. Oko 2.000 travničkih Hrvata je izbjeglo u Hrvatsku, a 1.332 u Hercegovinu. Ranjenici su hospitalizirani u improviziranoj bolnici u Novoj Biloj. Dok se odvijala tragedija travničkih Hrvata, svjetskoj javnosti su poslani mnogi apeli za pomoć i prekid kalvarije. Po prvi put, svjetski mediji govore i pišu o Bošnjacima kao zločincima. Događaji u Travniku, poklapaju sa smjenom na vrhu Armije BiH 8. lipnja, kada je Sefera Halilovića zamijenio Rasim Delić, koji je naredio prekid ofenzivnih djelovanja.

Postrojba El Mudžahid, sastavljena od mudžahedina, prednjačila je u zločinu nad Hrvatima. U Travniku i okolnim selima, vršena su ubojstva i mučenja zarobljenih hrvatskih civila i pripadnika HVO-a, često uz ritualne obrede. Kasapljenja, vađenje organa, odsijecanje ekstremiteta, tjeranje zarobljenihda piju vlastitu krv i kliču Alahu, bili su neki od zlodjela koje su činili tzv. borci za vjeru. Kobnog 8. lipnja, zabilježeni su najteži zločini u selu Maljine, zaselku Bikoši, u kojem je ubijeno 37 Hrvata i selu Čukle, gdje je ubijeno 19 Hrvata. Sličan scenarij se dogodio u selima Miletići, Grahovčići, Brajkovići, Krpeljići, Han Bila, Radojčići, Podovi, Ovnak i Guča Gora.

Tri brigade Armije BiH, uz pomoć mudžahedina i MUP-a RBiH napadaju novotravnički HVO, 9. lipnja. Bošnjačke snage, uspostavljaju utvrđenja prema VRS-u i kontrolu nad selima, istočno i jugoistočno od Novog Travnika. U samom Novom Travniku, blokirana je glavna cesta, oko koje su se vodile teške borbe 10. lipnja zbog nastojanja Armije BiH da zauzme grad. Za razliku od Travnika, na novotravničkom području, HVO u sukobu s Armije BiH, nije imao VRS u pozadini pa je pružena odlučnija i snažnija obrana. U Gornjoj Večeriski, novotravnička brigada HVO-a Stjepan Tomašević spojila se s Viteškom brigadom, dok je travnička brigada Fran Krsto Frankopan uspostavila liniju obrane kod Nove Bile. Borbe oko Novog Travnika, nastavit će se s prekidima, do kraja lipnja.

10. lipnja 1993. godine, oko 20 sati i 45 minuta iz pravca područja pod nadzorom Armije BiH u općini Vitez doletjela je granata kalibra 120 mm, dva metra od klupe na kojoj je bilo četrnaestero djece. Taj se prostor smatrao sigurnim, zaštićenim od snajpera i tu su se redovito igrala djeca, hrvatska i bošnjačka. Toga dana nije bilo nijednog bošnjačkog djeteta. Opravdano se pretpostavlja da su upozorena da ne izlaze iz kuće jer će na to mjesto biti upućene granate. Stručnjaći procjenjuju da se radilo o navođenom projektilu. Kada je granata eksplodirala, na licu mjesta poginulo je petero djece, a troje je umrlo u bolnici.

Jake bošnjačke snage napale su u ranim jutarnjim satim, 8. lipnja 1993. godine, kakanjske Hrvate. Oko 10.000 pripadnika Armije BiH po već utvrđenom planu navalilo je svim silama i iz sveg raspoloživog oružja na crte obrane HVO-a Kakanj. Akcija je za Bošnjake bila uspješna. U toj akciji koja je dugo pripremana, 13. lipnja 1993. godine, uspjeli su probiti linije obrane HVO-a Kakanj na nekoliko mjesta. Vojnici HVO-a su se predali, 105 ih je ubijeno prilikom zarobljavanja, a 200 zatočeno. Hrvatski civili uputili su se u kolonama dugim i do 10 km uputili prema Varešu, srednjobosanskom gradiću pod kontrolom HVO-a. Kolone izbjeglica, njih oko 15.000 pod stalnom artiljerijskom pješačkom vatrom, kretalo se planinskim vrletima Kračića, Slavina i Planinice. Kasno u noć kolona unesrećenika, žena, djece, staraca, ranjenika i bolesnika pristigla je u Vareš, gdje je organiziran njihov smještaj u svim slobodnim stambenim prostorima.

Oko 15 km jugozapadno od Busovače uzdiže se Busovačka planina, na njoj je izletište Busovačke staje, koje su 15. lipnja 1993. godine bile stratište za hrvatske civile (vidi Pokolj u Busovačkim stajama). Jedna skupina izbjeglica i drugih putnika došla je do Busovače s namjerom da otputuje u tuzlansko područje. Kada im je 14. lipnja bilo jasno da od puta nema ništa, odlučili su se povratiti u Hrvatsku i pridružili su se konvoj u koji je toga dana krenuo za Sebešić, po hranu za busovačke građane. U tome konvoju bilo je 15 hrvatskih civila iz Brčkog, sedam iz Tuzle i oko 70 iz Busovače. Oni su stigli na Busovačku planinu, gdje su se trebali odmoriti. Dok su se odmarali, opkolili su ih pripadnici Armije BiH. Ne znajući da su opkoljeni, krenuli su oko šest sati ujutro. Samo dvije minute kasnije počela je pucnjava sa svih strana. Pucnjava nije prestajala, nego se sve više i više pojačavala. Pripadnici Armije BiH počeli su ih gađati i tromblonima, iz minobacača i to konstantno tri sata. Tog dana na Busovačkim stajama ubijeno je 22 Hrvata.

Oružani napad postrojbi Armije BiH na Hrvate općine Kreševo počinje 17. lipnja 1993. godine, s ciljem da se svrgne legalno izabrana općinska vlast. Napad je bio silovit i nadmoćan oružjem i ljudstvom pa je HVO pretrpio znatne gubitke. Osim toga, kreševske postrojbe HVO-a bile su bez ratnog iskustva i nespremne su dočekale oružani sukob s Armijom BiH, a nisu ni bile pripremane za napad, nego za obranu svojih kuća. Prvog dana borbi poginulo je 10 vojnika HVO-a, teže ranjeno osam, a šest su ih zarobili pripadnici Armije BiH. Napadi se nastavljaju i dva sljedeća dana. U tim borbama Armija BiH je zauzela selo Pirin i do temelja ga spalila.
Zimmer is offline  
Odgovori s citatom
Old 19.11.2016., 10:06   #7
.

U srpskom mjestu Brgulama muškarci moraju ostati na području vareške općine i držati položaje prema postrojbama Armije BiH. Izbjegli Hrvati iz Vareša lutaju šumama, po bespućima, gladni i žedni, a noći su hladne. Grupa od 1.500 izbjeglih Hrvata iz Vareša nakon četiri sata stiže u Sokolac. Oko 6.000 ih je na Alijinu Koritu. Postupno i jedni i drugi su preveženi u Kiseljak. U Kiseljaku, Kreševu i Gromiljaku smješteno je oko 7.500 vareških Hrvata. Pod prisilom općeg napada Armije BiH, s prostora općine Vareš iselilo oko 9.000 domicilnih stanovnika Hrvata i oko 15.000 Hrvata prognanih iz Kaknja. U samom Varešu ostalo je tek oko 600 Hrvata, a još oko 100 u vareškim selima.

Veliki broj Bošnjaka, koje su Srbi protjerali iz istočne Bosne naselilo se u središnjem dijelu Bosne i Hercegovine. Taj priljev stanovništva ojačao je brojčano i postrojbe Armije BiH. Prognani i izbjegli traže životni prostor i silom oduzimaju Hrvatima njihovu zemlju, kuće, domove i progone ih u zapadnu Hercegovinu, Hrvatsku i cijelu Europu. Etničko čišćenje hrvatskih prostora je u punom zamahu, a na tom području uspostavlja se bošnjačka i civilna vlast, a preostali Hrvati su građani drugog reda, bez političkih prava, građanskih sloboda i mogućnosti rada.

U studenom 1993. godine vidljivi su rezultati krvavog sukoba između dvije vojske. Armija BiH sada kontrolira najpovoljnije prirodne komunikacije u Bosni i Hercegovini i to: prijevoj Ivanovo sedlo na komunikaciji Konjic-Tarčin, prijevoj Rastovo na komunikaciji Uskoplje-Novi Travnik, prijevoj Mošuljsko sedlo na komunikaciji Tuzla-Kladanj i Vrandučku klisuru kao ključnu točku za komunikaciju dolinom rijeke Bosne. Pod kontrolu Armije BiH došli su i važni operativno - strateški pravci u Bosni i Hercegovini i to: pravac Sarajevo-Zenica-Travnik, a on ima ključni značaj kao demografski, ekonomski i prometni potencijal i položaj, pravac Sarajevo-Olovo-Tuzla i pravac Sarajevo-Jablanica-Mostar. Kontrolom ova tri strateško operativna pravca Armija BiH je stekla prednost u središnjem dijelu Bosne i Hercegovine na pravcu Mostar-Sarajevo-Zenica-Tuzla.


Stanje na bojišnicama nakon završetka Bošnjačko-hrvatskog sukoba

Napad Armije Bosne i Hercegovine na Buhine kuće, 9. siječnja 1994. godine, bio je posljednji pokušaj da porazi Hrvate središnje Bosne.
Dana 10. prosinca 1993. godine iz Zagreba, pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana i uz pratnju predstavnika Katoličke crkve i Islamske zajednice, krenuo je veliki konvoj humanitarne pomoći nazvan „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu“. Humanitarni konvoj “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu” se sastojao 99 šlepera i 143 članova medicinskog osoblja, franjevaca, novinara i tehničkog osoblja, a za cilj je imao prenijeti hranu i lijekove u bolnicu u Novoj Biloj. Konvoj su predvodili dr. Slobodan Lang i Herman Vukušić. Početnoj koloni vozila putem preko Splita pa dalje preko Tomislavgrada priključivali su se novi kamioni i novi suputnici. Pripadnici HVO-a pratili su konvoj do područja „Ljubavna stijena“ (cca 1-2 km ispred Uskoplja), a od tog područja odgovornost je preuzeo UNPROFOR.

U selu Pavlovica, pred Uskopljem, konvoj su zaustavili pripadnici Armije BiH i tu ih zadržali dva dana. Zastoj je nastao zbog bošnjačke ucjene, premda su bile pribavljene sve suglasnosti bošnjačkih vlasti čak i u Sarajevu. Konvoj je krenuo dalje i konačno stigao u Novu Bilu 20. prosinca 1993. godine, gdje je dočekan suzama radosnicama. Bolnica u Novoj Biloj do 1994. godine hospitalizirala je više od 11.000 ljudi srednje Bosne, od čega su polovica bili ranjenici i to mahom hrvatske nacionalnosti. U to vrijeme bolnica je zapošljavala tek nekolicinu liječnika, a u trenutku kad je došla pod blokadu, bio je onemogućen svaki oblik pružanja medicinske pomoći. Konvoj „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu“ probio je potpunu osmomjesečnu blokadu sedamdesetak tisuća Hrvata u Lašvanskoj dolini i donio im spas u hrani i lijekovima, ali i vjeru da nisu sami. Dana 22. prosinca 1993. godine, konvoj se vraćao iz Nove Bile. Kada je izlazio iz Uskoplja i prolazio posljednje kuće, pred kamione su iz obližnjih kuća istrčali pripadnici Armije BiH i iz automatskog oružja otvorili rafalnu paljbu po kamionskim kabinama. Na licu mjesta poginuo je vozač Ante Vlajić, rođen 1934. godine, iz Splita, a tri sudionika "Bijelog puta" su ranjena.

22. prosinca 1993. godine, postrojbe Armije BiH počinile su ratni zločin, ubivši 74 hrvatskih civila u Križančevu selu, općina Vitez (vidi Pokolj u Križančevu Selu). Muslimanska vojska je u Križančevu Selu ubila 22.12.1993. godine 74 Hrvata - to je zapovjedniku Britanskog bataljuna UNPROFOR-a, pukovniku Williamsu, rečeno u III. korpusu Armije BiH. Pukovnik Williams je za posjeta općini Vitez izjavio da se u području sela Počulića (cca devet km sjeveroistočno od Viteza) nalaze dvije masovne grobnice. Jedna s 38, a druga s osam tijela Hrvata - žrtava bošnjačkog pokolja. Časnik UNPROFOR-a Gell izjavio je 2. siječnja 1994. godine da se na tzv. crtama razdvajanja nalazi 15 tijela ubijenih Hrvata.
Zimmer is offline  
Odgovori s citatom
Old 19.11.2016., 10:06   #8
.

U siječnju 1994. godine nastavljaju se politički pregovori, započeti sredinom 1993. godine, a ratni sukobi se smanjuju. Postrojbe Armije BiH su i dalje čine teške zločine nad Hrvatima u općinama Vitez, Maglaj i Zavidovići. Najteži zločin je počinjen u Buhinim kućama, općina Vitez, kada su vojnici Armije BiH ubili 26 civila i zarobljenih vojnika HVO-a (vidi Pokolj u Buhinim Kućama).] 9. siječnja 1994. godine spada u najkrvavije i najteže u obrani 316 dana opkoljenog i potpuno blokiranog Viteza i Lašvanske doline. Taj dan spada u najteže u obrani oko 70 tisuća Hrvata Lašvanske doline jer je upadom u Buhine kuće presječena komunikacija, žila kucavica, Vitez - Busovača. Krajnji cilj bošnjačke vojske bio je presjeći Lašvansku dolinu na dva dijela i potpuno ugroziti i onako tešku obranu na tom području. HVO je nadljudskim naporima oslobodio Buhine kuće i Zavrtaljku i vratio pod kontrolu prometnicu Vitez - Busovača.

Nakon što su istjerali Hrvate došlo je do ovog Washintonskom sporazuma, ovo je bila najveća greška Hrvata u povijesti što su dopustili ovaj masakr Hrvata od strane Armije
Zimmer is offline  
Odgovori s citatom
Old 21.11.2016., 12:08   #9
.

http://i.solidfiles.net/40b13a258f.jpg

Znači ova žuta crta lijevo od Uništa vam je granica Hrvatske i BiH. Dakle, to je neosporno teritorij BiH ali Alija nije mrdnuo ni prstom da nešto učini po pitanju takve aneksije. Nije čak ni podigao glas. Kao što nije podigao glas ni u listopadu, kad je sravnjeno 9 sela i zaselaka u općini Ravno u BiH. Pokazat ćemo vam pomoću Google eartha i gdje se nalazi Ravno:

http://i.solidfiles.net/6c36e772ba.jpg

Ovog puta Izetbegović je „podigao“ glas ali tek toliko da bi rekao kako „to nije njegov rat“. I ne mari što se teritorijem BiH kreću horde četničkih bandita, pljačkaša, palikuća i ubojica, ne mari ni za to što mu anektiraju djelove teritorija, ne mari ni za to što su građani BiH ( a toliko se volio razbacivati s tezom o „građanskoj BiH“) hrvatske nacionalnosti iz općine Ravno pobijeni i protjerani a sela im zapaljena i opljačkana. To jednostavno nije njegov rat. O sporazumu Karadžić-Filipović i njegovim učincima i implikacijama pisali smo već dosta, sad ćemo samo taksativno navesti taj primjer. Ali ćemo nešto više reći o muslimansko-srpskoj Deklaraciji Izetbegović-Krajišnik od 16. rujna 1993. Prvo ćemo staviti poveznicu na tekst te Deklaracije:

http://www.slobodanpraljak.com/MATER...1_1995/158.pdf

Dovoljno vam je pogledati točku 5. ovog sporazuma, gdje se spominju radne grupe za pitanja teritorijalnog razgraničenja i to „vodeći računa o prirodnom pravu pristupa moru ovih dviju republika“. Da bi ovo svatko mogao shvatiti kratko ćemo navesti širi kontekst koji je doveo do jednog ovakvog sporazuma. 20. kolovoza 1993. predstavljen je mirovni plan Owen-Stoltenberg prema kojem je BiH zamišljena kao Unija triju Republika, srpske, hrvatske i muslimanske. Hrvati su prihvatili plan i odmah počeli s njegovom implementacijom na način da su HZ-HB preimnovali u HR-HB, dakle iz Hrvatske zajednice u Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu. Odmah sutradan Muslimani objavljuju da odbacuju taj plan, a što im, kao što vidimo nije smetalo da dva i pol tjedna kasnije prave sporazum sa Srbima koji se bazira upravo na tom mirovnom planu. Dakle još jedna tipična Izetbegovićevska nedosljednost, jer taj čovjek stvarno nije bio u stanju iznjeti neki stav i stajati iza njega pet minuta. Osim kad se radilo o suradnji sa Srbima, to mu je stvarno išlo od ruke.

Dakle, u točki 5. Srbi i Muslimani se dogovaraju i kažu kako obje Republike i srpska i muslimanska imaju prirodno pravo pristupa moru. Naravno da mi moramo postaviti pitanje: Kojem to moru? Dat ćemo poveznicu s HMDCDR-a na kojoj imatekronologiju događanja 1993. Godine i mape Vance-Owen i Owen-Stoltenberg plana:

http://www.centardomovinskograta.hr/1993.html

Svi znamo da je jedini izlaz na more koji BiH kao država ima kod Neuma. A Neum je po svakoj mapi i po svakom mirovnom planu uvijek u hrvatskoj provinciji, kantonu, republici. Možda i stoga jer je tamo po popisu iz 1991. živjelo preko 90% Hrvata. Pa koje je to onda more koje bi djelili Muslimani i Srbi ako ne more Herceg-Bosne ali i more Republike Hrvatske. Vi imate planove koji su izlazili u publikacijama Armije BiH prema kojima Muslimani smatraju da je njihovo more od Omiša do Prevlake, a u ovom njihovom scenariju vjerovatno bi od Omiša do Neuma bilo muslimansko a ispod Neuma srpsko. Da ne zaboravimo izvor iz kojeg smo saznali o tome koliki dio hrvatske obale svojataju Muslimani, a radi se o nastupu profesora Nina Raspudića u jednoj tv-emisiji na tzv. HTV-u:
Deruz is offline  
Odgovori s citatom
Old 21.11.2016., 12:10   #10
Sad kad smo to riješili moramo vidjeti kako se scenarij odvijao dalje. Nije se osušila ni tinta s potpisa tog sporazuma Izetbegović-Krajišnik a već sutradan u ime generalštaba Armije BiH Ivan Šiber potpisuje zapovijed o prekidu vatre između Muslimana i Srba. Odmah je uočljivo nekoliko stvari. Prvo, kako Alija koji je izigrao toliko sporazuma s Hrvatima promptno i po dogovoru ispunjava obveze iz dogovora sa Srbima. Drugo, ovu zapovijed ne potpisuje zapovjednik odnosno po njihovom komandant Glavnog štaba ABiH nego njegov zamjenik, koji je nekim čudom etnički Hrvat. Pokazat ćemo tu zapovjed a onda ćemo je komentirati:

http://i.solidfiles.net/bc1055ba5b.jpg

Dakle, imate uvod u kojem piše to što vidite, a u točki 2. imate implikaciju o „udruženim snagama srpskih paravojnih formacija i postrojbi HVO-a“. Istina je pak potpuno drugačija. Kao što smo već naveli, te snage su udružene samo na području Kiseljaka i Žepča, dok na području Vareša koji do ovog datuma još nije pao u ruke Muslimanima vlada primirje na položajima prema Srbima. Ali nas sad zanima pravac prema moru, jer je on ovdje bitan, budući da „dvije republike imaju prirodno pravo pristupa moru“. Dakle, zanima nas bojišnica prije svega na području Mostara jer je Mostar u toj priči ključan. U tom Mostaru postojao je časnik BiH koji se zvao Esad Šejtanić. On je napisao knjigu „Hercegovci na ognjenim vratima Bosne“ koju je general Praljak uveo kao dokazni materijal tijekom postupka u predmetu. Mi ćemo vam sad prikazati jednu stranicu s označenim poglavljima iz te knjige, a pomoću koje ćete vidjeti kako se odvijala situacija nakon potpisivanja muslimansko-srpskog sporazuma i ove zapovjedi o prekidu vare između Muslimana i Srba:

http://i.solidfiles.net/f93fd38042.jpg

I dogodilo se upravo ono što je označeno u ovom drugom odjeljku, na slici desno. Muslimani su krenuli u napad praćeni potporom srpskog topništva. Rekli smo krenuli u napad. I opet ćemo ponoviti ključnu riječ: NAPAD!!Razlika između napada i obrane je razlika kao između neba i zemlje, između dobra i zla, između raja i pakla, između crnog i bijelog. U tom napadu, Muslimani su u jednom trenutku zauzeli i brdo Hum, a to je kota iznad Mostara s koje imate gotovo čitav grad na dlanu. Hrvati nikad u svojoj povijesti nisu, a možemo garantirati i da neće, u zajedničkom djelovanju sa Srbima krenuli u napad protiv bilo koga. Samo što ovo nije brigada „Meša Selimović“ odnosno hrpa jadnika koja je mislila da se boreći za Srbe bori za jugoslaviju jer su im tako rekli, a koje i većina Muslimana i onda i danas smatra običnim izdajnicima i kukavelji. Ovo je stvar koja je došla iz vrha i od vrha, kako vojske tako i politike. Kako srpske tako i muslimanske. Mi se uvijek pitamo zašto je taj Alija Izetbegović toliko žurio kršiti sporazume s Hrvatima a s druge strane isto toliko žurio ispunjavati ono što je dogovorio sa Srbima?
Deruz is offline  
Odgovori s citatom
Old 21.11.2016., 13:30   #11
Gdje si našao knjigu od Esada Šejtanića( koje prezime) "Hercegovci na ognjenim vratima Bosne". Ja je stalno tražim na netu i ne mogu je naći jer ona bi mogla biti vrlo zanimljiva..jel imaš scribd cijele knjige..bio bi zahvalan..jer on je bio komandatnt brigade "Bregava" i vjerovatno zna sve iz prve ruke o ratu u i oko Mostara i niže do Čapljine.

I da, Hum nije nikad cijeli zauzet nego samo jedan manji dio i tu je muslimanska vojska doživjela na kraju težak poraz a mislim da Šejtanić baš o tome piše u toj knjizi..
__________________
Moral je uvijek dolazio s ljevice, onoliko dugo dok nije došla na vlast. Otkad je ljevica na vlasti, moral više ne postoji! Mathias Richling......Ignore lista Krin1, McAucliffe, Ostoja Grubica, Mc Ozy, br-oz, realist, saugaro, Lord DrEdd, [email protected], Pizvo, Creeping Death
sedan is offline  
Odgovori s citatom
Old 21.11.2016., 14:31   #12
Quote:
Deruz kaže: Pogledaj post
Sad kad smo to riješili moramo vidjeti kako se scenarij odvijao dalje. Nije se osušila ni tinta s potpisa tog sporazuma Izetbegović-Krajišnik a već sutradan u ime generalštaba Armije BiH Ivan Šiber potpisuje zapovijed o prekidu vatre između Muslimana i Srba. Odmah je uočljivo nekoliko stvari. Prvo, kako Alija koji je izigrao toliko sporazuma s Hrvatima promptno i po dogovoru ispunjava obveze iz dogovora sa Srbima. Drugo, ovu zapovijed ne potpisuje zapovjednik odnosno po njihovom komandant Glavnog štaba ABiH nego njegov zamjenik, koji je nekim čudom etnički Hrvat. Pokazat ćemo tu zapovjed a onda ćemo je komentirati:

http://i.solidfiles.net/bc1055ba5b.jpg

Dakle, imate uvod u kojem piše to što vidite, a u točki 2. imate implikaciju o „udruženim snagama srpskih paravojnih formacija i postrojbi HVO-a“. Istina je pak potpuno drugačija. Kao što smo već naveli, te snage su udružene samo na području Kiseljaka i Žepča, dok na području Vareša koji do ovog datuma još nije pao u ruke Muslimanima vlada primirje na položajima prema Srbima. Ali nas sad zanima pravac prema moru, jer je on ovdje bitan, budući da „dvije republike imaju prirodno pravo pristupa moru“. Dakle, zanima nas bojišnica prije svega na području Mostara jer je Mostar u toj priči ključan. U tom Mostaru postojao je časnik BiH koji se zvao Esad Šejtanić. On je napisao knjigu „Hercegovci na ognjenim vratima Bosne“ koju je general Praljak uveo kao dokazni materijal tijekom postupka u predmetu. Mi ćemo vam sad prikazati jednu stranicu s označenim poglavljima iz te knjige, a pomoću koje ćete vidjeti kako se odvijala situacija nakon potpisivanja muslimansko-srpskog sporazuma i ove zapovjedi o prekidu vare između Muslimana i Srba:

http://i.solidfiles.net/f93fd38042.jpg

I dogodilo se upravo ono što je označeno u ovom drugom odjeljku, na slici desno. Muslimani su krenuli u napad praćeni potporom srpskog topništva. Rekli smo krenuli u napad. I opet ćemo ponoviti ključnu riječ: NAPAD!!Razlika između napada i obrane je razlika kao između neba i zemlje, između dobra i zla, između raja i pakla, između crnog i bijelog. U tom napadu, Muslimani su u jednom trenutku zauzeli i brdo Hum, a to je kota iznad Mostara s koje imate gotovo čitav grad na dlanu. Hrvati nikad u svojoj povijesti nisu, a možemo garantirati i da neće, u zajedničkom djelovanju sa Srbima krenuli u napad protiv bilo koga. Samo što ovo nije brigada „Meša Selimović“ odnosno hrpa jadnika koja je mislila da se boreći za Srbe bori za jugoslaviju jer su im tako rekli, a koje i većina Muslimana i onda i danas smatra običnim izdajnicima i kukavelji. Ovo je stvar koja je došla iz vrha i od vrha, kako vojske tako i politike. Kako srpske tako i muslimanske. Mi se uvijek pitamo zašto je taj Alija Izetbegović toliko žurio kršiti sporazume s Hrvatima a s druge strane isto toliko žurio ispunjavati ono što je dogovorio sa Srbima?
malo jača knjiga i naslov.. ako mu je to dokazni materijan ne gine mu 25 god.


jesu ..kod G Vakufa protiv ABIH .. nismo im za kurac davali naftu za tenkove .

Vidim imaš ogromno vojno iskustvo..
__________________
“A revolution is not a bed of roses. A revolution is a struggle between the future and the past.
The Worm is offline  
Odgovori s citatom
Old 21.11.2016., 17:59   #13
Sedam-ovo je kopirani izvor.


Worm-šema je u tome što hrvatski vrh nikada nije otvoreno ovako napadao kao Armija Hrvate u Neretvi, ja razumin da imaš ogroman kompleks i što si bio dio te smiješne brigade koju svi gledaju kao kukavice.(čuo sam od više ljudi za vas), ipak su "seljaci" iz Lašvanske doline u obrani izbacili više neprijatelja nego što je tvoja dezerterska brigada vidjela.

HRHB nije željela sukobe sa Bošnjacima, ovdje su sukobi poredani bez Posavine i Koridora kada je Haris Silajdzic tražio sankcije za Hrvatsku.
Možemo malo i o Mostaru i o bošnjačkim izvorima o Mostaru i artiljeriji po HVO-u
Deruz is offline  
Odgovori s citatom
Old 21.11.2016., 18:01   #14
.

http://poskok.info/wp/suradnja-i-sad...-u-ratu-90-ih/

Kvalitetno objašnjenje oko srednje Bosne i te "nafte"
Deruz is offline  
Odgovori s citatom
Old 21.11.2016., 19:26   #15
Quote:
Deruz kaže: Pogledaj post
Sedam-ovo je kopirani izvor.


Worm-šema je u tome što hrvatski vrh nikada nije otvoreno ovako napadao kao Armija Hrvate u Neretvi, ja razumin da imaš ogroman kompleks i što si bio dio te smiješne brigade koju svi gledaju kao kukavice.(čuo sam od više ljudi za vas), ipak su "seljaci" iz Lašvanske doline u obrani izbacili više neprijatelja nego što je tvoja dezerterska brigada vidjela.

HRHB nije željela sukobe sa Bošnjacima, ovdje su sukobi poredani bez Posavine i Koridora kada je Haris Silajdzic tražio sankcije za Hrvatsku.
Možemo malo i o Mostaru i o bošnjačkim izvorima o Mostaru i artiljeriji po HVO-u
ako me sjećanje dobro služi naša brigada nije nikada izgubila niti metra ..a čini m ise da smo bili prvi na Dinari a neki kažu da smo prvi ušli u Knin . Al nisam siguran , pa ti provjeri za svaki slučaj kod svojih vjerodostojnih izvora... Možda su Bušići oslobodili Knin...nikad ne znaš ..

ja iskompleksiran sa HVO-om ???? Dobar, dobar...
__________________
“A revolution is not a bed of roses. A revolution is a struggle between the future and the past.
The Worm is offline  
Odgovori s citatom
Old 21.11.2016., 20:21   #16
.

Quote:
The Worm kaže: Pogledaj post
ako me sjećanje dobro služi naša brigada nije nikada izgubila niti metra ..a čini m ise da smo bili prvi na Dinari a neki kažu da smo prvi ušli u Knin . Al nisam siguran , pa ti provjeri za svaki slučaj kod svojih vjerodostojnih izvora... Možda su Bušići oslobodili Knin...nikad ne znaš ..

ja iskompleksiran sa HVO-om ???? Dobar, dobar...
ok, trolao sam te ionako jer me nervira tvoje napadanje HVO-a
Deruz is offline  
Odgovori s citatom
Old 21.11.2016., 21:41   #17
Quote:
Deruz kaže: Pogledaj post
Sedam-ovo je kopirani izvor.


Worm-šema je u tome što hrvatski vrh nikada nije otvoreno ovako napadao kao Armija Hrvate u Neretvi, ja razumin da imaš ogroman kompleks i što si bio dio te smiješne brigade koju svi gledaju kao kukavice.(čuo sam od više ljudi za vas), ipak su "seljaci" iz Lašvanske doline u obrani izbacili više neprijatelja nego što je tvoja dezerterska brigada vidjela.

HRHB nije željela sukobe sa Bošnjacima, ovdje su sukobi poredani bez Posavine i Koridora kada je Haris Silajdzic tražio sankcije za Hrvatsku.
Možemo malo i o Mostaru i o bošnjačkim izvorima o Mostaru i artiljeriji po HVO-u
Pusti ta besmislena prepucabanja i omalovažavanja HV brigada pogotovo sa fiksiranom osobom koja misli da je Praljak napoisao onu kjnigu za koju sam te pitao..tolika fiksiranost i mržnju utječu na um.

Šteta što te knjige nema na netu..pa me zanimalo imaš li tu cijelu knjigu negdje u scribdu od Esada Šejtanića..zapovjednika brigade "Bregava", Mnoge imaju ali baš te nema.
__________________
Moral je uvijek dolazio s ljevice, onoliko dugo dok nije došla na vlast. Otkad je ljevica na vlasti, moral više ne postoji! Mathias Richling......Ignore lista Krin1, McAucliffe, Ostoja Grubica, Mc Ozy, br-oz, realist, saugaro, Lord DrEdd, [email protected], Pizvo, Creeping Death
sedan is offline  
Odgovori s citatom
Old 25.01.2017., 14:13   #18
Nešto mi pada napamet glede tog sukoba Hrvata i tzv. Bošnjaka muslimana. Jako puno bosanskih muslimana masovno je dolazilo na jadranske plaže i kupovalo vikendice i stanove najviše na Makarskoj rivijeri, na Braču, Hvaru, Korčuli i Pelješcu. Danas su također veoma česti gosti. ARBiH je protjerala oko 127 000 Hrvata s ognjišta i praktično očistila srednju Bosnu od njih. Lako je moguće, gotovo izvjesno, da je netko u srednjoj Bosni ratovao protiv Hrvata dok mu je vikendica u Hrvatskoj. Sigurno je da netko tko je ubijao i protjerivao Hrvate i dalje svake godine dolazi u svoju vikendicu ili stan na hrvatskoj obali. Baš sam jučer vidio na komentarima pobjede hrvatskih rukometaša nad Španjolskom, na bosanskohercegovačkom portalu Klix.ba, kako netko piše da je u utakmici podržavao Hrvatsku i ima prijatelja Hrvata iako je on pucao na HVO kao što su i oni na njega. Tvrdi da je bilo Hrvata u ARBiH i da ima stan u Dubrovniku koji redovito posjećuje bez ikakvih teškoća. Znači, izvjesno je da među vlasnicima vikendica i stanova na jadranskoj obali ima dosta muslimana koji su ubijali Hrvate po srednjoj Bosni, pa čak ih možda ima i među stalno naseljenim muslimanima u hrvatskim gradovima. Ja nikada pišući ne pozivam ni na kakvu reakciju, samo skupljam i konstantiram zanimljive činjenice.
Dubrovčanin is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.01.2017., 12:06   #19
Quote:
Dubrovčanin kaže: Pogledaj post
Nešto mi pada napamet glede tog sukoba Hrvata i tzv. Bošnjaka muslimana. Jako puno bosanskih muslimana masovno je dolazilo na jadranske plaže i kupovalo vikendice i stanove najviše na Makarskoj rivijeri, na Braču, Hvaru, Korčuli i Pelješcu. Danas su također veoma česti gosti. ARBiH je protjerala oko 127 000 Hrvata s ognjišta i praktično očistila srednju Bosnu od njih. Lako je moguće, gotovo izvjesno, da je netko u srednjoj Bosni ratovao protiv Hrvata dok mu je vikendica u Hrvatskoj. Sigurno je da netko tko je ubijao i protjerivao Hrvate i dalje svake godine dolazi u svoju vikendicu ili stan na hrvatskoj obali. Baš sam jučer vidio na komentarima pobjede hrvatskih rukometaša nad Španjolskom, na bosanskohercegovačkom portalu Klix.ba, kako netko piše da je u utakmici podržavao Hrvatsku i ima prijatelja Hrvata iako je on pucao na HVO kao što su i oni na njega. Tvrdi da je bilo Hrvata u ARBiH i da ima stan u Dubrovniku koji redovito posjećuje bez ikakvih teškoća. Znači, izvjesno je da među vlasnicima vikendica i stanova na jadranskoj obali ima dosta muslimana koji su ubijali Hrvate po srednjoj Bosni, pa čak ih možda ima i među stalno naseljenim muslimanima u hrvatskim gradovima. Ja nikada pišući ne pozivam ni na kakvu reakciju, samo skupljam i konstantiram zanimljive činjenice.
Masa njih su imali obitelji po hrvatskim odmaralistima u Dalmaciji, dok su oni pljackali hrvatske kuce, stanove, palili i ubijali.

Nista cudno.

Inace, cijeli taj rat se moze srociti u par recenica, ili tek jednu. Muslimani su do `93 zakljucili da protiv jacih Srba ne mogu nista, pa su se odlucili namiriti na hrvatski racun. Uostalom i sami muslimanski generali govore da im je "nakon silnih poraza od Srba, hitno trebala neka pobjeda radi dizanja morala". Pa su, kako kaze njihov sandzo general Halilovic, odlucili "dati ustasama po repu".

Nisu slucajno najratoborniji u ratu protiv Hrvata bili muslimani koje su Srbi protjerali, recimo Focaci u Konjicu + sandzaklije, ili krajisnici u Lasvanskoj dolini. Obecao im Alija alternativni smjestaj u hrvatskim kucama, i budala to vidi.
dimnjacar is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.01.2017., 16:09   #20
Smije li se ovdje uvriježiti službeni naziv, a to su Bošnjaci..
Dakle, hrvatsko-bošnjački sukob...
Ili da budemo dosljedni u pravilnom izražavanju sukob HVO - ABIH.
__________________
Smaknite skotove...Onaj tko ima puno za izgubiti ne preza ni pred čim. - Enda Kenny
Manjkas Ujdurma is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 05:45.