Eros...

[nitko i ništa]

Za Platona je filozofija erotičko umijeće, prikaz Erosa je mitski prikaz filozofa. Zanemarimo li neke osebujnosti onodobnoga spolnog ukusa, to i nas danas tiče. Platon nauk o erosu u iznosi Gozbi (Symposion, što zapravo znači 'pijanka'). Taj nauk je Sokrat naučio od Diotime iz Mantineje, čini se nekakve proročice, svećenice, koja je njega ''ljubavnim stvarima poučila''. Mnogi smatraju da se zapravo govori o nekoj vrsti misterijske inicijacije.
Iznošenje njena nauka započinje razjašnjenjem da sam Eros nije lijep jer je žudnja, i to žudnja za onim što jest lijepo. A ne žudi se za onim što se ima, nego upravo za onim što se nema. Eros dakle nema ljepotu, pa žudi za njom. Ipak, ni ružan nije – on je nešto između ružnog i lijepog, zlog i dobrog. Ni bog nije a ni smrtnik: eros na neki način posreduje ''između smrtnog i besmrtnog''.
''Da tumači i prenosi bogovima ono što je u ljudi, i ljudima ono što je u bogova, te u sredini bivajući upotpunjuje oboje, tako da je cjelina svega čvrsto vezana.'' Fink mnogo stoljeća kasnije kaže: ''Filozofija je bitno posredovanje, u njoj postaje očitim svjetski položaj čovjeka u cjelini bića kao posrednika.''
Eros, sin oskudice, jest ''i u pogledu mudosti u sredini. S time naime stoji ovako: od bogova nijedan ne ljubi mudrost (naime nije philo-sophos) niti žudi mudrim postati – ta bog jest već mudar. A niti oni neuki ne ljube mudrost, niti žude mudrima postati. Jer baš je to teškoća s neukošću: sebi se – a da se nije ni lijep ni dobar ni pametan – čini dostatnim.''
Nerazumni dakle ne filozofiraju, samozadovoljni u svojoj su nerazumnosti ne teže mudrosti. Samo eros ljubi mudrost i teži za njom, pa je između mudraca (sophos) i neznalice.

Za čime je dakle eros, što ljubimo, za čim žudimo?
''To je naime porod u lijepom, i tijelom i dušom…Trudni su naime svi ljudi i tijelom i dušom i kad dospiju u neko doba starosti naša narav žudi rađati. Ali rađati u ružnom ne može nego u lijepome. Ta sjedinjenje muža i žene je rađanje. A to je stvar božanska, i to je u živom biću koje je smrtno ono besmrtno: trudnoća i rađanje…Jer ljubav nije za onim lijepim, nego za rađanjem u lijepom…Tu smrtna narav traži da bude uvijek i da bude besmrtna. Može pak jedino time, rađanjem, time da ostavlja za sobom drugo mlado umjesto starog…''
''I ne samo u pogledu tijela nego i u pogledu duše, svojstva, ćudi, mnijenja, žudnje, naslade, boli, strahovi – sve to nije u pojedincu nikada isto, nego jedno nastaje a drugo propada. Ali od toga je neobičnije to da nam i znanja jedna nastaju a druga propadaju…zaborav je naime odlazak znanja a mišljenje stvarajući opet novo pamćenje umjesto onog odlazećeg spašava znanje.
Na taj se način spašava sve smrtno – ne poput božanskog koje je uvijek u potpunosti isto – nego time da ono odlazeće i stareće ostavlja za sobom drugo novo, kakvo samo bijaše. Tom doskočicom ima ono smrtno udjela u besmrtnom.''
''Oni koji su trudni tijelom posvećuju se više ženama i s njima u ljubavi, rađanjem djece, namiču sebi, kako smatraju, besmrtnost. Oni pak koji su u duši trudni rađaju…razumnost i vrlinu, a toga su roditelji i svi stvaraoci i svi oni od obrtnika za koje se kaže da su pronalazači…zasnivaju države i naseobine razborito i pravedno. Kad je netko time trudan još iz djetinjstva, bivajući božanstven, te kad dospije doba kad već žudi poroda imati i rađati, tražit će ono lijepo u čemu bi rađao, jer u ružnom neće nikada roditi. Lijepim se tijelima priklanja dakle više nego ružnima, te ako se u njima nahodi duša lijepa, plemenita i darovita…dotičući se lijepog porađa ono čime je davno zatrudnio.''

Vrhunac tajnog nauka o erosu u koji ova svećenica posvećuje Sokrata sastoji se u uvidu o četiri stupnja erotičkog uspinjanja prema onome koje je ''prvo, uvijek jest i niti nastaje niti propada…nego samo po sebi uvijek jednako jest, a sva ostala lijepa kao da na neki način u tome imaju udjela…'' Tajna je u nadilaženju u ljubavi, da se ''ne robuje slab i sitničav'' samo nečemu određenom lijepom, jer je ''velika bezumnost ljepotu na svim tijelima ne držati jednom i istom.''
''Jer to je pravi način vođenja ljubavi, da se, počevši od množine ljepota, uvijek dalje uspinje, kao stepenicama, od jednog lijepog tijela prema drugima, i prema svim lijepim tijelima, i od lijepih tijela prema lijepim djelima, i od lijepih dijela prema lijepim naucima, te na kraju do onog nauka koji nije ništa drugo nego znanje o onom lijepom samom, dok se naposljetku ne spozna ono lijepo samo što jest.''

No, dok je u Fedonu filozof u težnji za onim dobrim dospijevao do 'vrhunca i prosvjećenja' i pri tom ostajao tek motriti (theorein) i gledati (idein) ovdje, u Symposionu, traži se još i jedan drugi odnos spram vječnog i čistog bića: porađanje.
''…da gledajući ono lijepo onim čime ga se može gledati porađa istinsku vrlinu, budući da se dotiče istine? A onome tko porađa istinsku vrlinu i othranjuje ju pripada da bude bogu mio te, ako uopće kojem čovjeku pripada da bude besmrtan, onda njemu.''
Tako se filozofija ne pokazuje više samo jednom svojom stranom, naime kao puki odlazak, bijeg i napuštanje, nego u svojoj punini kao preporod i rađanje istine iz dodira s istinskim bićem.

[nitko i ništa]

Kašmirski erotički filozof iz 9. stoljeća Vasugupta daje izravnije upute, no, vjerujem, cilja u istom smjeru:

''U času sjedinjenja sa ženom stapanje s njom izazvano je uzbuđenjem, a ushićenje je poput blaženstva brahmana: to ushićenje je vlastitost.''
''U času velike radosti izazvane susretom s prijateljem poslije dugo vremena, usredotoči se na to blaženstvo i stopi s njime.''
''Kad se stopiš s radošću pjesme ili nečeg drugog, tada proširi duh i postigni jedinstvo s tom radošću.''

Osjetilna se radost prihvaća, ali ne 'naivno', kao svojstvo predmeta koji ju je izazvao, nego se uzima po sebi, sama radost. Zahtjeva se odvajanje energije svijesti, njene intencionalnosti, od objekta.
''Kad se jave želja ili poriv za spoznajom ili djelovanjem, odvrati duh od objekta želje i usmjeri ga na samu želju. Tako ćeš doseći istinsku zbilju.''
Isti je put kod Platona: od pojedinačnih lijepih tijela koja nam izazivaju eros valja se okrenuti samom erosu, samoj intencionalnosti. Na kraju toga uspinjanja, toga ''puta prema gore'' kako bi rekao Heraklit, stoji istinska zbilja.

[nitko i ništa]

Drugi dijalog kome Platon pojašnjava erotičnost filozofije jest Fedar.
Tu Sokrat odbacuje ''priprostu mudrost'' prema kojoj prednost ima ''onaj koji ne voli pred onim koji voli, jer prvi je razborit, trijezan, dok je drugi lud, pomaman.'' Kad bi naime bilo jednostavno tako da je ''pomama zlo'' tada tome ne bi bilo prigovora. ''Ali najveća dobra nastaju nam pomamom (mania) dakako, ako je dana božjim darom.''
Postoje dvije vrste manija. Jedna potječe iz bolesti, no druga je božanska 'pomaknutost', u smislu napuštanja običajnosti. Ta se pomaknutost opet dijeli na četiri, prema bogovima od kojih dolazi. Proročka pomaknutost dolazi od Apolona, posvećujuća od Dionisa, pjesnička od Muza, te ljubavna, erotska, od Erosa. Ova posljednja je pomaknutost filozofije. Ono što čovjeka iz njega samog izbacuje i što ga obuzima jest neki bog. Tada čovjek više nije pri sebi nego je nadahnut božanskim (en-theos, odakle enthousiasmus, entuzijazam).
''Tko se bez pomame (manije) Muza približi vratima pjesništva, misleći da će pjesnikovati svojim umijećem (techne), taj i njegovo razborito pjesništvo nestat će pred pjesništvom pomamnika.''
Kao i pjesništvo, filozofija je neka udarenost, pogođenost (pathos) lijepim, no nešto drukčija. Ono lijepo u duši budi ljubav. U zaljubljenosti, kao u svakoj maniji, dušu obuzima neka nadmoć, koja je odvlači od onoga čime se uobičajeno bavi. Ta žudnja, to nedostajanje, ta čežnja za izgubljenim domom usred onoga što nam je inače najprisnije, sve to što dušu ispunja u erotskoj ljubavi, prisjećanje je na blizinu izvora. Kad čovjek vidi nešto lijepo to ga podsjeti na onu ljepotu – na ljepotu samu – koju je duša gledala prije rođenja, te on želi ići samo još dalje k vrhuncu. Ljubav ima u sebi tu želju za nadilaženjem, ka onom što je najčišće i najpotpunije.
Kad duša vidi nešto što je slično tome najčišćem i najpotpunijem, nešto što je podsjeti na to, sva je osupnuta i izvan sebe. U erotskom entuzijazmu duša više nigdje nema mira, sve je podsjeća samo još na ono što ju je obuzelo.
''Kad ugledaju nešto što nalikuje na ono tamošnje, začude se i nisu više pri sebi, a ne znaju što je to.''
Opažanje nečega kao lijepoga je sjećanje na ono izvorno, na ono božansko. Na ono što je bilo prije zaborava, prije skrivenosti (lethe), na istinu (a-letheia), ne-skrivenost.
''A kad istupi iz ljudskih poslovanja i postane božanskom usmjeren, biva od mnoštva prekoravan da je pomaknut, dok to da je božanstvom ispunjen (enthousiazon) ostaje mnoštvu skriveno.''
Filozofirati znači napustiti svakodnevni zaborav. Znači prisjećati se onoga što prethodi tom zaboravu. To se ostvaruje osvješćivanjem same svoje usmjerenosti. Uvidom da je ta usmjerenost ka ljepoti, istini i dobru, približavamo se onome što je lijepo po sebi, dobro po sebi, istinito po sebi.
I kao što Platon kaže u Sedmom pismu:
''Nakon dugog bavljenja samom stvari, i nakon uživljavanja u nju iznenada se u duši pojavi svjetlo kao zapaljeno od iskre koja odskoči, te onda već samo sebe hrani.''

[Pygmalion]

Odlican topic !

Snasao me i nasao u cudjenju nekoliko puta, a cak ni sam nisam.. na 'pocetku'

[planinar]

Požuda je u službi mudrosti, a požudnik u službi požude.
Da li je onda i požudnik u službi mudrosti?

[Pygmalion]

planinar kaže:
Požuda je u službi mudrosti, a požudnik u službi požude.
Da li je onda i požudnik u službi mudrosti?

Gospodar mog' gospodara je moj gospodar ? Nebi' rek'o Jedino ako si necija prileznica na francuskom dvoru, a kralj ti pokaze pimpek i znakovito te pogleda, tada pretpostavljam da bi bilo 'mudro' prionut

ovom prilikom bih zelio pozdraviti stanovitog Juricu, vjernog sekundanta, rodjenog mudraca i priucenog pozudnika, ili vice versa kojem' redovito pozuda divni mozdani puding, pretvara u tekucu qaqu

np - Travelling Wilburys : Tweeter and the Monkey man

[nitko i ništa]

planinar kaže:
Požuda je u službi mudrosti, a požudnik u službi požude.
Da li je onda i požudnik u službi mudrosti?

Da, pa ako je požudnik u službi same požude, a ne objekta požude.

Kao što reče Platon, tajna je u nadilaženju u ljubavi, da se ''ne robuje slab i sitničav'' samo nečemu određenom lijepom, jer je ''velika bezumnost ljepotu na svim tijelima ne držati jednom i istom.''

Jer ljubav sama stalno hoće više - ne kvantitativno više, nego kvalitativno više...dakle: ''ne hoću još i ovu lijepu, i još i ovu lijepu'' (kvantitativno, Hegel kaže 'loša beskonačnost'), nego ''hoću još ljepše, i još ljepše, i još ljepše'' (kvalitativna beskonačnost)...hoće nadilaziti... i onda kreće uspon ka samom izvoru, onom samom lijepom.

[nitko i ništa]

U Državi Platon sve dijeli na dva odsjeka, mislivo i vidljivo, ali i sam odsjek mislivoga opet dijeli na dva. Prvi je onaj čiji je najviše postignuće znanost, i to svaka znanost, pa čak i 'najviša', matematika. Bitno je obilježje toga odsjeka da se barem neke pretpostavke uzimaju kao neupitne i iz njih se dalje sve izvodi.
''…traže iz pretpostavki, ne k počelu/izvoru (arche) putujući, nego k zaključnome ishodu…''
I danas znanosti rade na taj način, i nužno je da tako rade. Ona moć duše kojoj je svojstveno takvo postupanje naziva se razum.

No, viši od tog odjeljka je onaj kojeg se ne dosiže nikakvom znanošću već nečim što Platon naziva dijalektika. Suprotno prethodnom postupku ovdje se
''…naprotiv traži idući iz pretpostavki k bespretpostavnom počelu…'' i to tako da ''pretpostavke čini ne počelima (naime dogmama, aksiomima…) nego odista pretpostavkama…'' Moć duše kojoj je svojstveno takvo motrenje naziva se um.

D. Barbarić to ovako tumači.
''Bijeg i oslobođenje od onog tjelesnog i osjetilnog iz Fedona u novom je vidu prikazan u čuvenoj prispodobi o pećini s početka sedme knjige Države. No, u odlučnoj razlici spram Fedona, a u skladu s onom u Gozbi zadobivenom spoznajom o rađalačkoj biti filozofije, zahtijeva se ovdje od onih koji su, okrenuvši se, odbjegli iz pećine osjetilnosti i nevolje ljudske, uspeli se gore gledati ono najviše – Dobro samo – da se ''vrate i siđu k onima svezanima i sudjeluju u njihovim mukama i častima'' postajući tako spasiocima (oi soteres).
Tako se sad ono najviše ne prepoznaje u znanosti…Sva znanja i sve znanosti, reći će tu Platon, kao i sve stečeno i zadobiveno bez toga najvišega za nas je beskorisno…
U Fedonu pokazale su se bile ideje hipotezama a kao takve istinskim i vječnim bićima. U Državi se međutim ono najviše pokazuje ne više kao hipoteza nego kao nehipotetičko, bezpretpostavno počelo svega. Hoće li se dospjeti do dodira s njim, valja se odvažiti na to da se ne drži ideje kao nepokretne, međusobno izolirane hipoteze, razmatrajući samo njihov odnos spram mnoštva osjetilnih bića i putujući tako od hipoteze prema kraju, nego valja od hipoteza unatrag idući i bez ikakvih slika onog osjetilnog, istraživati kroz same ideje, putujući ka iskonu i počelu (arche). Ovaj put kojim se uklonivši podstavke putuje k samom počelu svega, a ne držeći pri tom hipoteze više nepokrenutima zove Platon dijalektikom.''

A Vasugupta kaže
''U času kad imaš dva opažaja ili ideje, istovremeno odbaci oba, posegni za središtem između njih i drži ga se. U tom će središtu nenadano bljesnuti svjetlost.''

Usporediti Vasuguptine riječi s Platonovim navodom iz Sedmog pisma. Uočiti da se iskon, središte, ishodište traži u onome 'između'…koje ne može ovisiti o pretpostavkama – a svaka prepostakva implicira mogućnost suprotne – nego je taj izvor bespretpostavan, iznad/između njih.

[Boby Black]

Što je na kraju Eros za Platona?

Da li je to želja, poriv za filozofijom, ili težnja za mudrošću, odnosno, istinom?

Možemo li reći (sada me zanima iz Platonove perspektive) da je eros nekakva težnja za nečim, ili je uvijek težnja za mudrošću ili filozofijom, ili nečim trećim ali specifičnim?

Možemo li reći da Platon u Fedru govori o dva erosa; seksualnom i filozofskom?

[nitko i ništa]

Ne, isti je eros, samo je smijer različit. Na mom blogu Uvod imaš (u siječnju) Schelerov napis pod mojim naslovom Neograničenost ljubavi. Ljubav uvijek hoće još, hoće novo, hoće više. Ako se taj ljubavni poriv usmjeri na mnogolikost različitih svjetskih objekata, tad je to neka ekstenzivna beskonačnost - zapravo stalno ponavljanje istog (mada se čini kao svaki put novo). No, ako se pokuša naći sam izvor te žudnje, stalno nadilaziti objekte ljubavnog poriva, težiti za sve ljepšim i ljepšim - po stupnju ljepšim a ne po sve većem broju objekata - onda se čovjek približava samoj ideji lijepog. Eros je žudnja za idejom lijepog, za lijepim samim. A to lijepo samo nije različito od dobra samog - to je ono božansko ''nadnebesko mjesto''.
Dakle, radi se o razlici u usmjerenosti, na mnoštvo ili na jedno. (Jedno i mnoštvo - koje još zove ''neodređeno dvojstvo'', ili ''više i manje'' - su u Platonovom ''nepisanom nauku'' počela svega.)
U Fedru imamo jedan Lisijin i dva Sokratova govora o erosu. Prvi, Lisijin, odgovara pukim mnijenjima, prvi Sokratov puko razumskom izvođenju, a drugi umskom, dialektičkom približavanju onom najvišem.

[Boby Black]

nitko i ništa kaže:

Eros je žudnja za idejom lijepog, za lijepim samim.

Imaš li kakav konkretan argument koji potupire tu definiciju, neki citat, odlomak? Naime, i meni se tako čini, ali opet nigdje se kod Platona eksplicite ne kaže da se pod eros smatra isključivo to.
Upoznat sam sa Gozbom, Fedrom, Državo i Sedmim pismom kad je riječ o erosu.

nitko i ništa kaže:

A to lijepo samo nije različito od dobra samog - to je ono božansko ''nadnebesko mjesto''.

Pa i je različito zbog hijerarhijske strukture ideja, ideja dobra je svim drugim idejama nadređena, zar ne?

Lijepa posuda je prije toga što je lijepa nužno dobra.

[nitko i ništa]

Platon nije svoje učenje iznio kao napisani sistem, i smatrao je da ga se na taj način ne može ni iznijeti (Sedmo pismo, Fedar). Tako da kad ono čemu se želi približiti nadilazi moć razumskog razlaganja, on samo daje naznake, ukazuje, ili prelazi u mitski opis - naravno, svaki put dajući naznake za taj prijelaz (ne miješa mitsko i razumsko govorenje).
Je li on ''svoj sistem'' iznosio u ''nepisanom učenju'' (o čemu imamo svjedočanstva Aristotela i drugih njegovih učenika) koje nije želio zapisati, ili je smatrao da se tu radi o naprosto ''neizrecivom'', to ostaje sporno među interpretima. Isto tako, je li ideja dobra ista ili različita od ideje lijepog, i to ostaje sporno - jer o najvišim stvarima nije htio pisati. Ja vjerujem da uspon ka ''ideji dobra'' iz Politeje, i uspon ka ''lijepom samom'' iz Symposiona govore o usponu ka istom ''mjestu''.

[blue bird]

Diotima kaze da ljubav ima svoj cilj - a to je sreca..."Ljubitelj lijepih stvari ima zalju" Diotima objasnjava Sokratu "Sto on zeli?"....Svrha ljubavi je dakle, ispuniti onog koji voli, uciniti ga sretnim (eudamonia)---> kroz posjedovanje objekta, onaj koji voli ispunjava cilj...

Diotima pretpostavlja DA NITKO NE ZELI POSJEDOVATI ONO STO JE LOSE---> tako da su sve lijepe stvari koje netko zeli ujedno i dobre...lijepo +dobro je dovedeno u harmoniju, tako da je dobro uvijek objekt ljubavi...

Dakle, Agathon, koji je prije bio ljubitelj Sokratovog tijela ---> postaje ljubitelj Sokrata, njegove duse....kroz prisustvo Sokratovog tijela...prisustvuje Sokratova dusa....dakle, eros transcedira pojavno...rada lijepe ideje, teorije, ljubav prema mudrosti....


'sve lijepe stvari koje zelim su dobre'....ja to shvacam kao 'sve lijepe stvari koje zelim ja PERCIPIRAM kao dobre.......'lijepe' koje ja percipiram kao lijepe..


zar,Eros, dakle nije ( bog Eros nema mudrosti, ali je sposoban mudrost pribaviti) iskra....koja je rodena u estetskom...eros transcedira pojavno...budi....

[nitko i ništa]

Da, Diotimin govor je za mene jasan u tome da se tu s ''dobro'' i ''lijepo'' misli na isto.
Što se tiče tvoga dodatka ''percipiram'' - o tome se i radi u tom ''uspinjanju'' ka lijepom samom: da se osvještava vlastita percpcija lijepoga/dobroga - naime onoga za čim žudim... i time nadilazi vezanost za pojedinačne objekte žudnje...
''Jer to je pravi način vođenja ljubavi, da se, počevši od množine ljepota, uvijek dalje uspinje, kao stepenicama, od jednog lijepog tijela prema drugima, i prema svim lijepim tijelima, i od lijepih tijela prema lijepim djelima, i od lijepih dijela prema lijepim naucima, te na kraju do onog nauka koji nije ništa drugo nego znanje o onom lijepom samom, dok se naposljetku ne spozna ono lijepo samo što jest.''

[blue bird]

blue bird kaže:

[COLOR="Teal"]

zar,Eros, dakle nije ( bog Eros nema mudrosti, ali je sposoban mudrost pribaviti) iskra....koja je rodena u estetskom...eros transcedira pojavno...budi....

[blue bird]

nitko i ništa kaže:

Da, Diotimin govor je za mene jasan u tome da se tu s ''dobro'' i ''lijepo'' misli na isto.
Što se tiče tvoga dodatka ''percipiram'' - o tome se i radi u tom ''uspinjanju'' ka lijepom samom: da se osvještava vlastita percpcija lijepoga/dobroga - naime onoga za čim žudim... i time nadilazi vezanost za pojedinačne objekte žudnje...
''Jer to je pravi način vođenja ljubavi, da se, počevši od množine ljepota, uvijek dalje uspinje, kao stepenicama, od jednog lijepog tijela prema drugima, i prema svim lijepim tijelima, i od lijepih tijela prema lijepim djelima, i od lijepih dijela prema lijepim naucima, te na kraju do onog nauka koji nije ništa drugo nego znanje o onom lijepom samom, dok se naposljetku ne spozna ono lijepo samo što jest.''

da, upravo tako sam i ja to shvatila...kao evokaciju znanja (lijepih ideja i eorija)...koje je unutar nas samih....i erosom probudeno....

[Boby Black]

Oke, to sve stoji, no možete li dati pojmovnu definiciju erosa?

u formi:
Eros je (nešto) i ima takva i takva svojstva

[blue bird]

Boby Black kaže:

Oke, to sve stoji, no možete li dati pojmovnu definiciju erosa?

u formi:
Eros je (nešto) i ima takva i takva svojstva

Eros je 'divine madness'....'amor Dei'....
Eros je mocni Demon koji stoji izmedu smrtnika i besmrtnika,u vjecnoj zudnji ...lovi ljepotu....tako je i covjek - ni dobar ni los--->putem erosa (ljubavi) moze doci do zeljene sublimacije i samo-ostvarenja...pa je eros onda to poboljsanje sebe, ta sublimacija kroz ljubav prema lijepom .....

[Boby Black]

blue bird kaže:

Eros je 'divine madness'....'amor Dei'....
Eros je mocni Demon koji stoji izmedu smrtnika i besmrtnika,u vjecnoj zudnji ...lovi ljepotu....tako je i covjek - ni dobar ni los--->putem erosa (ljubavi) moze doci do zeljene sublimacije i samo-ostvarenja...pa je eros onda to poboljsanje sebe, ta sublimacija kroz ljubav prema lijepom .....

Za sebe znam, a za druge mi se čini da pojam eros koristimo sa jednom predrasudom o tome što on zapravo jest i da nam se ne čini potrebnim da u to ulazimo jer nam se to čini samoevidentno.
"Ono, kužiš, eros!?"
- besmrtna potreba za ljepotom i mudrošću, ludilo koje vapi ka onom božanskom, filozofski nagon i težnja za istinsku sreću i besmrtnost...

No nitko ne može dati jednoznačan odgovor, uvijek se nabrajaju njegove mogućnosti, odnosno forme pojavljivanja, ali nikad što on suštinski jest.

Baš mu i pristaje slika malenog Kupida, vrckavog i djetinjastog koji je, sam, nevidljiv i neuhvatljiv ali ubod njegove strijelice je dovoljno jak da mijenja sudbinu čitavih civilizacija. Nije li Eros, kao ljubavna sila koja je sve zakuhala i započela Trojanski rat ključni element grčke kulture i mentaliteta, zapravo, njen izvor?

Možda je njegova bit mnogostruka.
Ako je tako, da li je konačna ili se on može pojaviti u beskonačno oblika?
Ili je, pak, njegova bit jedinstvena ali je mi percipiramo, doživljavamo i interpretiramo kao nešto kompleksno i mnogostruko?

Diotimin govor je najavljen u početku Sokratovog da će razriješiti to pitanje.
I zaista, već na početku se utvrđuje da on nije bog već demon, posrednik, vječni tragač za ljepotom koji lebdi između svjetova bogova i ljudi i omogućuje njihovu komunikaciju.
Njegova uloga kao medija (važno je primjetiti da je i Diotima medij, "baba vračara") je od velike važnosti i za kršćansko shvaćanje erosa kao manične i potrebite (koja želi, vapi za nečim) ljubavi prema Bogu, za razliku od davalačke ljubavi Boga za ljude (agape).

Eros je dakle demon, mitska i imaginarna figura. Ali kao i sve ostale mitske ličnosti on je simbol nečega ljudskog i u čovjeku prisutnog.

Eros je, kako je dalje rečeno, ljubav.
I to specifična ljubav za ljepotom.

A pošto je lijepo uvijek i dobro (???) onda je ljubav za nečim dobrim.
A "ljubav teži na to da joj uvijek pripada ono što je dobro".

Eros je također težnja za porađanje ljepote u ljepoti (jer drugačije ne ide). No ta želja nema ljepotu za krajnji cilj. To rađanje lijepoga u, i kroz ljepotu je samo sredstvo da se dođe do dvije stvari: vječnog posjeda dobra i besmrtnosti, ili barem udjela u njoj.
(ne da mi se sad tražit mjesta citata a ne želim ih parafrazirat, sve se to nalazi na 10-ak stranica)

Dakle:
Eros je ljubav, sopstvena isključivo čovjeku zbog njegove prirode, koja teži za dobrim i za besmrtnošću.

A onaj famozni "uspon duše" prema ideji ljepote je tek maputak za "kako pravilno ljubiti" što je sredstvo i dio puta do rađanja pravih vrlina i postajanja vrijednog besmrtnosti.

Ali karika koja u toj definiciji erosa fali jest objašnjenje pojma ljubav

Možemo li odgovor na to pitanje potražiti u Fedru?

...to be continued

[blue bird]

u 'Phaedrusu' Sokrat kaze ono sto sam prije rekla; da Eros jest bog - a ne bolesno stanje uma...ali da je to stanje 'bozanko ludilo' (theia mania)...dusa je, kaze Sokrat 'self-mover', dusa je besmrtna...ona se uzdize ovdje pomocu Erosa - isprava iz 'fizicke ljepote'...dusa 'dobija krila' i odlazi u potragu za bozanstvom...za Erosom samim...dok ne dobije uvid u bozansko stanje...ovisno o kvaliteti duse...moze izgubiti svoja krila, a moze voditi filozofski zivot..a, taj je vjecna potraga za ljepotom...sto naravno determinira i ciklus reinkarnacije svake duse...