Ono po čemu će Berković ostati zabilježen u svim povijestima hrvatskog, jugoslavenskog, pa i europskog filma svakako je njegov igrani opus, a posebice jedan film iz tog opusa.
Naravno, radi se o čuvenom, danas već kultnom Rondu (1966).
Snimajući po jedno igrano ostvarenje u svakoj dekadi od šezdesetih do devedesetih, Berković se filmu redateljski vraćao tek da bi uobličio djelić svojih intimnih preokupacija, prelazeći iz drugih medija u, ipak, svoju omiljenu umjetnost filma. Svaki od četiri igrana filma njegova opusa nosi prepoznatljiva obilježja svojega tvorca, pa se Berković s pravom može označiti kao samosvojna autorska osobnost.
Rondo je priča o klasičnom ljubavnom trokutu, koji ovdje čine mladi bračni par, umjetnik i dizajner Feđa (Relja Bašić) i njegova supruga Neda (Milena Dravić) te usamljeni neženja Mladen (Stevo Žigon), sudac okružnoga suda.
Glazbenu pozadinu filma boji Mozartov Rondo u a-molu. Kao glazbena forma u kojoj se tema neprestano ponavlja, ali u stalno drugom tonu i varijacijama, muzički se motiv pretvara u znakovito ozračje cijeloga filma.
Sve se ponavlja. Sve je isto, ali uvijek nekako drukčije.
Naravno, razvijanje teme vezano je uz rast privlačnosti između Nede i Mladena.
Rondo je suptilna karakterološka studija ljubavnog trokuta u kojoj na kraju svi gube partiju. Nakon što Neda, nezadovoljena od Feđe u želji da imaju dijete, popusti strasti i počini preljub s Mladenom, sve se vraća na isto, ali ipak sasvim drukčije.
Nastavljaju se nedjeljne partije šaha, no svi su protagonisti izmijenjeni.
Svi su krajnje životno kažnjeni zbog žudnje da imaju više od već postignute harmonije. Potraga za srećom pretvara se u razbijenu iluziju o drukčijem životu.
Rondo je maestralno vizualno uobličio Tomislav Pinter, tako da njegov snimateljski opus obuhvaća možda dva najbolja hrvatska filma u okviru jugoslavenske kinematografije šezdesetih: Rondo i Babajinu Brezu.
Sve je u ovome filmu savršeno uobličeno. Od dramaturške preciznosti preko dojmljivih kompozicija kadrova do sjajno uobličene scenografske i glazbene pozadine, te uvjerljivih glumačkih interpretacija — Rondo ostaje jednim od ultimativnih filmskih dosega s ovih prostora. Jedno od nekolicine remek-djela jugoslavenskog filma šezdesetih.
Premda Berković nije baš Orson Welles, nameće se usporedba glede značenja njihovih prvijenaca za ovdašnju, odnosno svjetsku kinematografiju.
Niti Berković kasnije više nije stvorio djelo barem približno dosegu prvog filma.
čega nema u domaćim filmovima koji obiluju sa psovkama , silovanjima, premlaćivanjima, vrijeđanjima, povraćanjima, uriniranjima, krvarenjima, fizičkim i mentalnim krepilima... itd
Linearni mod
