Bio sam par sati, skoro se vratih...
Prosao sam prvo pored Cacilenda, u nekom polumraku, blato od kise i raskopanog kolovoza, zandarmi su nasledili obicne pandure, oni raspali traktori stoje kao kulise za niskobudzetni horor. Ljudi stoje i gledaju ih u neverici, kao osmo svetsko cudo...
A onda na Terazijama, koje su samo 200 metara dalje... kao Karneval i Riju. Te face, radost, optimizam... zarazno je, pogotovo kad si pre minut bio u Mordoru. Brzo sam shvatio da je tu prevelika guzva, i da studenti nece skoro, i otisao na Slaviju. Bajkeri su se tamo skupljali, i rekli mi da ce tu proci uskoro ekipa iz Nisa.
https://ibb.co/QvpG0Vwj
Zabelezih ovaj trenutak, majka je prisla i pitala ovog vodju bajkera dal moze jedna fotka da cerkica sedne...
A onda se cuje huk od Beogradske ulice... stadoh na rub trotoara, prvo je prosao traktor, a onda prizor koji se tesko moze opisati recima. Ima mnogo videa, ali uzivo je to iskustvo za koje ponestaje pravih reci. Presli su 190 km, najduza ruta, mnogi copaju, imaju zavoje, flastere... kao Solunci. Tih par minuta sam cestitao, naklonio se i pumpao sa svakim koji mi je bio najblize. Ti likovi, zahvalnost u ocima i umorni osmesi puni neke bajkovite nade... ja ovako za njih vec mator i tezak na emocijama pustih jednu musku suzu...jbg...
Ostacu u ovom trenutku veceras, a sutra... bice sta ce biti...